OPET SOVINSKA POSTA
"Harry!"
Hermiona gaje potezala za rukav zagledana u svoj sat.
"Imamo točno deset minuta vremena da se vratimo u bolničko krilo a da nas nitko ne vidi...
prije nego što Dumbledore zaključa vrata naše sobe..."
"Dobro", odvrati Harry silom odvajajući pogled od neba. "Idemo!"
Šmugnu kroz vrata na kuli i poñu niz zavojite kamene stube. Kad su došli do njihova dna,
začuju nečije glasove. Pripiju se uza zid i osluhnu. Reklo bi se da su to glasovi Fudgea i
Snapea. Žurno su prolazili hodnikom podno zavojitih stuba.
"...samo se nadam da nam Dumbledore neće pomrsiti račune", govorio je Snape. "Hoće li
poljubac odmah uslijediti?"
"Čim se Macnair vrati s dementorima. Cijela je ova afera s Bla-ckom vrlo neugodna, nemate
pojma koliko se veselim što ću moći obavijestiti Dnevnog proroka da smo ga napokon
uhvatili... vjerojatno će novinari željeti da naprave s vama, Snape, intervju... a kad jednom
mladi Potter opet doñe k sebi, nadam se da će točno ispričati Proroku kako ste mu spasili
život..."
Harry stisne zube u svom zaklonu i načas opazi kako se Snape smijulji prolazeći s Fudgeom
kroz hodnik. Napokon im zamru koraci. Harry i Hermiona čekali su još neko vrijeme dok se
nisu uvjerili da su zaista otišli, a onda potrče u suprotnom smjeru. Najprije niz jedne stube pa
niz druge, pa opet kroz jedan hodnik... a onda začuju pred sobom kvocav smijeh.
"Peeves!" promrsi Harry hvatajući Hermionu za zapešće. "Idemo ovamo!"
U posljednji čas ulete u praznu predavaonicu s lijeve strane. Činilo se da Peeves skakuće po
hodniku neobično dobro raspoložen, kidajući se od smijeha.
"Uh, grozan je!" šapne Hermiona držeći prislonjeno uho navratima. "Kladila bih se da se
veseli što će dementori dokrajčiti Siriu-sa..." Pogledavši na sat, doda: "Još tri minute, Harry!"
Pričekali su dok Peevesov zluradi smijeh nije zamro u daljini, a onda se išuljaju iz sobe i
ponovo potrče glavom bez obzira.
"Hermiona... a što će biti... ako se ne vratimo u našu sobu... prije nego što Dumbledore
zaključa vrata?" priupita Harry zadihanim glasom.
"Neću ni da mislim o tome!" proštenje Hermiona gledajući opet na sat. "Još jedna minuta!"
Došli su do hodnika koji je vodio do ulaza u bolničko krilo.
"Dobro je... čujem Dumbledoreov glas!" izusti Hermiona napetim glasom. "Idemo, Harry!"
Šuljali su se dalje hodnikom. Otvore se vrata i oni ugledaju Dumbledorea s leña.
"Sad ću vas zaključati", začuju ga kako govori. "Pet minuta je do ponoći. Gospoñice Granger,
vjerojatno će tri okreta biti dovoljna. Sretno!"
Dumbledore izañe iz sobe, zatvori za sobom vrata i izvadi štapić da ih čarolijom zaključa.
Harry i Hermiona, obuzeti panikom, potrče. Dumbledore digne pogled, a ispod dugih,
srebrnkastih brkova ocrta se širok osmijeh.
"No, dakle?" tiho ih upita.
"Uspjeli smo!" odgovori mu Harry bez daha. "Sirius je pobjegao, na Kljunoslavu..."
176
Dumbledore ih zadovoljno pogleda.
"Bravo! Čini mi se..." pozorno osluhne neće li čuti kakav zvuk iz bolničkog krila. "Da, čini mi
se da ste i vi pobjegli... sad ću vas opet zaključati..."
Harry i Hermiona šmugnu u svoju sobu. U njoj je samo Ron nepomično ležao u posljednjem
krevetu. Kad brava škljocne za njima, Harry i Hermiona se odšuljaju do svojih kreveta.
Hermiona je u hodu spremila opet svoj vremokret pod pelerinu. U idućem trenu doñe za njima
iz svoje sobice Madame Pomfrev.
"Jesam li dobro čula da je gospodin ravnatelj upravo otišao? Mogu li sad opet preuzeti skrb za
svoje pacijente?"
Bila je vrlo loše raspoložena. Harry i Hermiona smatrali su da će najbolje biti da mirno uzmu
od nje čokolade. Madame Pomfrev stajala je uz njih da se uvjeri da će oboje pojesti svu
čokoladu. Ali Harry ju je jedva gutao. I on i Hermiona pozorno su osluškivali, napetih živaca...
A onda, baš kad su od Madame Pomfrey uzeli i četvrti komad čokolade, začuju iz
daljine, odnekud odozgo, bijesno urlanje...
"Što je to?" priupita uznemirena Madame Pomfrev.
Do njih su iz sve veće blizine dopirali ljutiti glasovi. Madame Pomfrev zagleda se u vrata.
"Pa, čujte... ovi će sve živo probuditi! Što oni zapravo misle?"
Harry je napeo uši ne bi li razumio što govore oni glasovi koji su se sve više približavali...
"Mora daje, Severuse, dezaparatirao, trebali smo ostaviti nekoga s njim u sobi. Kad se ovo
pročuje..."
"Nije on dezaparatirao!" zaurla Snape već odnekud izbliza. "U ovoj zgradi ne može nitko
aparatirati ni dezaparatirati! Tu... je... svoje... prste... imao... Potter!"
"Severuse... budite razumni... Harry je zaključan..."
Tres!
Vrata bolničkog krila naglo se otvore.
U sobu stupe Fudge, Snape i Dumbledore. Jedino je Dumbledo-re izgledao miran. Štoviše,
reklo bi se i da pomalo uživa u svemu tome. Fudge je izgledao srdit, a Snape je bio izvan
sebe.
"Istinu na sunce, Potter!" rikne. "Što si to opet učinio?"
"Profesore Snape!" vrisne Madame Pomfrev. "Svladajte se, zaboga!"
"Pazite, Snape, budite razumni!" reče mu Fudge. "Ova su vrata dosad bila zaključana, i sami
ste vidjeli..."
"Oni su mu pomogli da pobjegne, siguran sam!" urlao je dalje Snape upirući prstom u Harrvja
i Hermionu. Lice mu bilo zgrčeno a iz usta mu prskala pljuvačka.
"Smirite se, čovječe!" okosi se Fudge na njega. "Govorite besmislice!"
"Ne znate vi Pottera!" zakriješti Snape. "To je njegovo maslo, siguran sam da jest..."
"Dosta će biti, Severuse!" mirno će Dumbledore. "Razmislite malo o tome što tvrdite. Ova su
vrata bila zaključana otkako sam ja otišao odavde prije desetak minuta. Madame Pomfrev,
jesu li ovi učenici ustajali iz kreveta?"
"Ni govora!" odgovori Madame Pomfrev, sva nakostriješena. "Ja sam nakon vašeg odlaska
stalno bila uz njih!"
"Eto vidite, Severuse!" mirno nastavi Dumbledore. "Zaista ne vidim razloga da ih ovdje još
uznemirujemo, osim ako ne mislite da Harry i Hermiona mogu biti na dva mjesta u isto
vrijeme."
Snape je stajao na mjestu kipeći i prelazeći pogledom s Fudgea, koji je bio potpuno zgranut
njegovim ponašanjem, na Dumbledo-rea, kojem su se ispod naočala krijesile oči. Snape se
naglo okrene vijoreći pelerinom oko sebe i bijesno izjuri iz sobe.
"Čini mi se da je kolega zbilja neuravnotežen", reče Fudge gledajući za njim. "Ja bih,
Dumbledore, na vašem mjestu malo pripazio na njega."
177
"Ma nije on neuravnotežen", mirno će Dumbledore, "nego je samo doživio veliko
razočaranje."
"Nije samo on!" uzdahne Fudge. "Kakvu će sad prašinu dići Dnevni prorok! Stjerali smo već
Blacka u škripac, ali nam je opet umakao! Sad još samo treba da procuri i vijest kako nam je i
hipogrif pobjegao, pa ću postati opći predmet sprdnje! E pa... najbolje da odmah o svemu
izvijestim Ministarstvo..."
"A dementori?" upita ga Dumbledore. "Nadam se da će napustiti školu?"
"Ma naravno, morat će otići!" odgovori Fudge rastreseno prolazeći prstima kroz kosu. "Nikad
ne bih ni u snu pomislio da bi oni mogli jednom nevinom dječaku dati poljubac... potpuno su
se razularili... Ama, poslat ću ih još večeras natrag, u Azkaban. Možda bi ipak trebalo
razmisliti o tome da na ulaze u školu postavimo zmajeve?..."
"To bi Hagridu bilo drago", reče Dumbledore i krišom se nasmiješi Harrvju i Hermioni. Kad
su on i Fudge izašli iz sobe, Madame Pomfrev pohita do vrata i ponovo ih za njima zaključa.
Zatim se vrati u svoju sobicu Ijutito gunñajući nešto za se.
S druge strane sobe dopre tiho stenjanje. To se Ron probudio. Vidjeli su ga kako sjeda u
krevetu, tare glavu i gleda oko sebe.
"Što je... što se to dogodilo?" zavapi. "Harry? Zašto smo ovdje? Gdje je Sirius? Gdje je
Lupin? Što se to zbiva?"
Harry i Hermiona se zgledaju.
"Objasni mu radije ti!" reče Harry trpajući u usta još malo čokolade.
Kad su sutradan o podne Harry, Ron i Hermiona napustili bolnicu, zatekli su gotovo pust
dvorac. Zbog silne vrućine i završenih ispita, svi su iskoristili mogućnost da još jednom
posjete Hogsmeade. Meñutim, ni Ron ni Hermiona nisu bili raspoloženi da se pridruže
ostalima, pa su s Harrvjem izašli da se prošetaju po dvorištu i još porazgovaraju o noćašnjim
neobičnim dogañajima. Usput su se pitali gdje li su sada Sirius i Kljunoslav. Sjedeći uz jezero
i gledajući divovsku lignju kako lijeno pruža krakove iznad vode, Harry se zagleda u suprotnu
obalu i izgubi nit razgovora. Ondje je prijeko sinoć onaj jelen pojurio prema njemu.
Kad je nečija sjena pala na njih, oni dignu poglede i ugledaju pred sobom Hagrida mutnih
očiju kako briše uznojeno čelo rupčićem veličine stolnjaka i zadovoljno ih gleda.
"Znam da ne bi smio biti sretan poslije onog što se noćas desilo", reče. "Mislim na ono kako
je Black opet pobjego i sve ostalo, al znate šta?"
"Što?" priupitaju ga oni gledajući ga tobože radoznalo. "Kljunac! I on je pobjego! Na slobodi
je. Svu sam noć slavio!"
"Pa, to je divno!" reče Hermiona i prijekorno pogleda Rona, jer joj se učinilo da će se on
nasmijati.
"Aha... valjda ga ipak nisam dobro zavezo", nastavi Hagrid blaženo gledajući oko sebe.
"Jutros sam, znate, bio još malo zabrinut... bojo sam se da se u šumi nije možda sreo s
profesorom Lupinom, al Lupin kaže da noćas nije nikog ugrizo..."
"Što?" brzo ga priupita Harry.
"Ti bokca, pa zar niste to još čuli?" upita ih Hagrid s nešto bljeñim smiješkom na licu. I
nastavi tiše, iako nije bilo nikog u blizini. "Pa, ovaj... Snape je to jutros reko svim
Sh/therinima... mislio sam da sad već svi znaju... Profesor Lupin je, znate, vukodlak. I noćas
je bio u šumi, na slobodi. Sad se, naravski, sprema da otputuje."
"Sprema se da otputuje?" zabrinuto će Harry. "A zašto?"
"Zašto odlazi, misliš?" priupita ga Hagrid čudeći se takvu pitanju. "Pa, dao je rano jutros
otkaz. Kaže da ne smije riskirat da se to opet desi."
Harry se osovi na noge.
"Idem ja k njemu", reče Ronu i Hermioni.
"Ali, ako je dao otkaz..."
178
"... onda se valjda tu više ništa ne može..."
"Baš me briga! Ipak ga želim vidjeti. Vraćam se opet ovamo."
Vrata Lupinove sobe bila su otvorena. Već se bio gotovo spakirao. Uz spremnik vode za
gruvalice stajao je njegov stari, oguljeni kovčeg, otvoren i gotovo pun. Lupin je bio sagnut
nad nečim na pisaćem stolu i digao je glavu tek kad je Harry pokucao na vrata.
"Vidio sam te da dolaziš", reče mu Lupin smješkajući se i pokazujući na pergament koji je
upravo proučavao. Bila je to Mapa za haranje.
"Maloprije sam sreo Hagrida", reče mu Harry. "Rekao mije da ste dali otkaz. To neće biti ipak
istina?"
"Na žalost, jest", odgovori mu Lupin, pa počne otvarati ladice pisaćeg stola i vaditi iz njih
stvari.
"A zašto?" upita ga Harry. "U Ministarstvu magije ne vjeruju ipak da ste vi pomagali
Siriusu?"
Lupin priñe vratima i zatvori ih za Harrvjem.
"Ne vjeruju, profesor Dumbledore uspio je uvjeriti Fudgea da sam vam ja svima nastojao
spasiti živote." Uzdahne. "To je bila Se-verusova posljednja slamka. Mislim da ga je jako
pogodila činjenica da mu je izmakao Merlinov velered. Zato je... ovaj... slučajno izlanuo
jutros za doručkom da sam ja vukodlak."
"Pa, ne odlazite valjda samo zbog toga?" reče Harry.
Lupin se kiselo osmjehne.
"Sutra će u ovo doba, Harry, početi stizati sove od roditelja koji neće htjeti da im vukodlak uči
djecu. A nakon onoga sinoć mogu ih i razumjeti. Mogao sam ugristi nekoga od vas... ta se
mogućnost ne smije ponoviti."
"Vi ste najbolji predavač Obrane od mračnih sila kojeg smo ikad imali!" ustvrdi Harry.
"Nemojte odlaziti!"
Lupin samo šutke odmahne glavom i nastavi prazniti ladice. Zatim, dok je Harry razmišljao
kojim bi se argumentima mogao još poslužiti da ga nagovori da ostane, Lupin mu reče:
"Jutros mije ravnatelj rekao da si ti, Harry, noćas spasio više života. Ako sam na išta ponosan,
onda sam na to koliko si ovdje naučio. Pričaj mi o tom svom patronusu!"
"Otkud vi to znate?" rastreseno ga priupita Harry.
"A što bi drugo moglo otjerati dementore?"
Harry ispriča Lupinu sve što se dogodilo. Kad je završio, Lupin se opet nasmiješi.
"Da, tvoj se otac uvijek pretvarao u jelena", reče mu. "Točno si to pogodio... Zato smo ga i
zvali Parožak."
Lupin ubaci dvije-tri posljednje knjige u kovčeg, zatvori ladice pisaćeg stola, okrene se i
pogleda Harrvja.
"Evo, izvoli... ovo sam sinoć donio iz Vrištave daščare", reče vraćajući Harrvju čarobni plašt
nevidljivosti. "I..." nakon kraćeg skanji-vanja pruži mu i Mapu za haranje. "Više ti nisam
profesor pa ne osjećam grižnju savjesti što ti i ovo vraćam. Ja od toga ionako ne bih imao više
nikakve koristi, a rekao bih da će tebi, Ronu i Hermioni to još možda dobro doći."
Harry uzme mapu i osmjehne se.
"Rekli ste mi svojedobno da bi me Lunac, Crvorep, Tihotap i Parožak možda rado izmamili iz
škole... rekli ste da bi to njima bilo zabavno?"
"To je istina", reče Lupin saginjući se da zatvori kovčeg. "Ja se nimalo ne ustručavam kazati
da bi James bio silno razočaran da mu sin nije otkrio ni jedan od onih tajnih podzemnih
hodnika koji vode iz dvorca."
Netko pokuca na vrata. Harry brže-bolje strpa Mapu za haranje i plašt nevidljivosti u džepove.
Bijaše to profesor Dumbledore. Nije se iznenadio kad je ugledao Harrvja.
"Kočija vas, Remuse, čeka pred ulazom", priopći mu.
179
"Hvala vam, gospodine ravnatelju."
Lupin dohvati svoj stari kovčeg i prazni spremnik za vodu.
"E pa, do viñenja, Harry", reče mu smiješeći se. "Bilo mije pravo zadovoljstvo da ti budem
profesor. Siguran sam da ćemo se opet
jednom sresti. Gospodine ravnatelju, ne morate me pratiti do izlaza, mogu ja i sam..."
Harry je imao dojam da se Lupin želi što prije rastati s njima.
"E pa, zbogom, onda, Remuse", reče mu Dumbledore staloženim glasom. Lupin promijeni
položaj spremnika za vodu u ruci da bi se mogao rukovati s Dumbledoreom. Zatim po
posljednji put klimne glavom Harrvju i načas se osmjehne, te izañe iz sobe.
Harry sjedne na Lupinovu stolicu i nujno se zagleda u pod. Čuo je kako se vrata zatvaraju i
digao pogled. Dumbledore je još bio u sobi.
"Zašto si, Harry, tako neveseo?" tiho ga priupita. "Nakon svega onog sinoć, morao bi biti
ponosan."
"Što to vrijedi kad nam je Pettigrew umakao", ojañeno će Harry.
"Misliš da to baš ništa ne vrijedi?" tiho će opet Dumbledore. "I te kako vrijedi, Harry.
Pomogao si nam da otkrijemo istinu. Spasio si nevina čovjeka od užasne sudbine."
Užasne. Nešto se u Harrvjevu pamćenju probudi. Veći i užasniji nego ikad prije... pretkazanje
profesorice Trelawney!
"Profesore Dumbledore... jučer, kad sam polagao ispit iz Proricanja sudbine, profesorica
Trelawney bila je jako... jako čudna."
"Ma nemoj?" reče Dumbledore. "Misliš, ovaj... daje bila još čudnija nego inače?"
"Da... glas joj je postao neobično dubok i zakolutala je očima i rekla... rekla je da će se
Voldemortov sluga vratiti Voldemortu još prije ponoći... i rekla je da će mu taj sluga pomoći
da ponovo zadobije vlast." Harry se zagleda u Dumbledorea. "A onda je opet postala, recimo,
normalna i nije se više sjećala ničega što je rekla. Znači li to... da je to bilo pravo
pretkazanje?"
Reklo bi se da su Harrvjeve riječi ostavile stanovit dojam na Dumbledorea.
"Pa, znaš, Harry, da je to možda i istina", zamišljeno mu odgovori. "Tko bi to rekao? To bi
značilo da su joj se dosad omakla već dva prava pretkazanja. Morao bih joj ponuditi
povišicu..."
"Ali..." Harry ga zaprepašteno pogleda. Kako Dumbledore to prima tako mirno? "Ali... ja sam
spriječio Siriusa i profesora Lupina da ubiju Pettigrewa! Znači da ću ja biti kriv ako se
Voldemort vrati!"
"Ne znači", tiho otpovrne Dumbledore. "Zar nisi, Harry, ništa naučio iz iskustva s
vremokretom? Posljedice naših postupaka uvijek su tako komplicirane i tako raznovrsne da je
doista vrlo teško proricati budućnost... Živi je dokaz za to upravo profesorica Tre-lawney, Bog
bio s njom! Ti si učinio doista plemenito djelo kad si Pettigrevvu spasio život."
"Ali, ako on pomogne Voldemortu da ponovo zadobije vlast?..."
"Pettigrew duguje tebi život. Ti si Voldemortu poslao izaslanika koji je tvoj dužnik. Kad
jedan čarobnjak spasi život drugome, medu njima nastaje stanovita spona... a ja bih grdno
pogriješio kad bi Vol-demort stvarno htio imati slugu koji je dužnik Harrvja Pottera."
"Ali ja ne želim nikakvom sponom biti vezan za Pettigrewa!" reče mu Harry. "On je izdao
moje roditelje."
"To ti je, Harry, najdublja magija, i najnedokučivija. Ali vjeruj mi... da će možda doći vrijeme
kad će ti biti i te kako drago što si Pettigrevvu spasio život."
Harry nije mogao zamisliti da će ikad doći takvo vrijeme, a Dumbledore se držao kao da zna
što Harry misli.
"Ja sam tvog oca, Harry, dobro poznavao, i u Hogwartsu i poslije", izusti blagim glasom.
"Siguran sam da bi i on Pettigrevvu spasio život."
180
Harry ga opet pogleda. Dumbledore mu se neće narugati... može mu slobodno reći...
"Sinoć sam ja... pomislio da je moj tata prizvao patronusa. Mislim, kad sam vidio sebe na
drugoj strani jezera... pomislio sam da ja to vidim njega..."
"Nije čudo što si pogriješio", tiho izusti Dumbledore. "Vjerojatno ti je već dosadilo slušati
koliko si sličan ocu, ali je činjenica da si mu neobično sličan. Osim u očima... ti imaš majčine
oči."
Harry zavrti glavom.
"Bilo je glupo od mene što sam pomislio daje to on", promrmlja. "Mislim, znao sam ipak daje
on mrtav."
"Zar misliš da nas pokojnici koje smo voljeli ikad stvarno napuste? Zar misliš da ih se u
teškim trenucima ne prisjećamo bolje nego ikad? Tvoj otac, Harry, živi u tebi, i najjasnije ti se
pokazuje kad ti je najpotrebniji. Kako bi ti inače prizvao točno tog patronusa? Parožak je
noćas opet stupio u tvoj život."
Harryju je trebalo nešto vremena da shvati što mu je Dumble-dore rekao.
"Sirius mi je noćas ispričao kako su oni postali animagusi", nastavi Dumbledore smiješeći se.
"Izvanredno dostignuće... već i zato što su to uspjeli zatajiti preda mnom. A onda sam se sjetio
najneo-bičnijeg oblika koji je tvoj patronus poprimio kad se okomio na Mal-foya za vaše
metlobojske utakmice s Ravenclawima. Prema tome, Harry, ti si noćas stvarno vidio svog
oca... našao si ga u samom sebi."
I Dumbledore izañe iz sobe prepuštajući Harrvja vrlo zbrkanim mislima.
Nitko u Hogwartsu nije znao što se uistinu dogodilo one noći kad su nestali Sirius, Kljunoslav
i Pettigrew, osim Harrvja, Rona, Hermione i profesora Dumbledorea. Kako se bližio kraj
školske godine, Harry je čuo kojekakve verzije o tome što se zapravo dogodilo, ali nijedna od
njih nije bila ni blizu istine.
Malfoy je bio bijesan zbog Kljunoslava. Bio je uvjeren daje Ha-grid smislio neki način da
prebaci hipogrifa na neko sigurno mjesto, i činilo se daje duboko ojañen što je njega i njegova
oca nadmudrio jedan običan lovočuvar. Meñutim, Percy Weasley je štošta znao o tome kako
je Sirius pobjegao...
"Ako se uspijem zaposliti u Ministarstvu, iznijet ću masu prijedloga za striktno poštivanje
zakona magije!" rekao je jedinoj osobi koja gaje htjela slušati - svojoj djevojci Penelopi.
Premda je vrijeme bilo prekrasno, premda je atmosfera bila doista vedra i premda je znao da
su uspjeli izvesti nešto gotovo nemoguće kad su Siriusu omogućili bijeg na slobodu, Harry
nije nikad dočekao kraj školske godine tako neveseo kao ovaj put.
Ali on nipošto nije bio jedini koji je žalio što je profesor Lupin napustio školu. Svi učenici
koji su s Harryjem slušali predavanja iz Obrane od mračnih sila, bili su žalosni što je on dao
otkaz.
"Baš me zanima koga će nam uvaliti iduće godine!" reče Seamus Finnigan neveselim glasom.
"Možda vampira?" nabaci Dean Thomas glasom punim nade.
Ali nije samo odlazak profesora Lupina tištao Harrvja. Nije mogao a da ne razmišlja o
proročanstvu profesorice Trelawney. Neprestance se pitao gdje li je sada Pettigrew, je li već
našao utočište kod Voldemorta. Najviše je Harrvja ipak mučio skorašnji povratak k
Durslevjevima. Valjda pola sata, divnih pola sata, vjerovao je da će ubuduće živjeti kod
Siriusa... najboljeg prijatelja, svojih roditelja... bilo bi to najbolje rješenje, izuzev povratka
sama oca. I premda je bilo svakako dobro što nema nikakvih vijesti o Siriusu, jer je to značilo
da se uspio dobro sakriti, Harry nije mogao a da se ne osjeća nesretan kad bi pomislio kakav je
dom mogao imati, i kako sad od toga više ne može biti ništa.
Rezultate ispita saznali su na posljednji dan školske godine. Harry, Ron i Hermiona uspješno
su položili sve ispite. Harry se čudom čudio kako je dobio pozitivnu ocjenu iz Čudotvornih
napitaka. Vjerojatno je bila sasvim opravdana njegova pretpostavka da se Dumbledore zauzeo
181
kod Snapea da ga ne sruši iz svog predmeta. Harrvja je ozbiljno zabrinulo Snapeovo držanje
prema njemu u posljednjih tjedan dana. Prije toga nije vjerovao da bi Snapeova mržnja na
njega mogla još porasti, ali sad je uvidio da je porasla. Kad god bi Snape pogledao Harrvja,
jedan mišić u kutu njegovih tankih usana neugodno bi zatitrao i Snape je neprestano kršio
prste, kao da ga muči želja da ščepa njima Harrvja za vrat.
Percy je osvojio najviše zvanje koje se može steći u Hogwartsu. Fredu i Georgeu nekako je
pošlo za rukom da polože nekoliko ČAS--ova. Grvffindorski je dom, ponajviše zahvaljujući
spektakularnom uspjehu u metlobojskom prvenstvu, osvojio treću godinu za redom
Meñudomski pokal. To znači daje pir na kraju školske godine održan usred dekoracija u
skrletnim i zlatnim bojama, i daje grvffindor-ski stol bio najbučniji od sviju, jer su svi zdušno
slavili. Čak je i Harry uspio zaboraviti sutrašnji povratak k Durslevjevima dok je s ostalima
jeo, pio, razgovarao i smijao se.
Kad je sutradan ujutro Hogwarts-ekspres krenuo s postaje, Hermiona je priopćila Harrvju i
Ronu nekoliko neočekivanih novosti.
"Jutros sam, još prije doručka, otišla do profesorice McGona-gall, jer sam odlučila odustati od
Bezjačkih studija."
"Ali položila si taj ispit sa tristo i dvadeset posto!" uzvikne Ron.
"Znam," uzdahne Hermiona, "ali ne bih mogla izdržati još jednu ovakvu godinu. Onaj me
vremokret izluñivao. Bez Bezjačkih studija i Proricanja sudbine, imat ću opet normalan
raspored sati."
"Još uvijek ne mogu vjerovati da nam nisi ništa rekla", progunña Ron. "Ipak smo ti mi
nekakvi prijatelji?"
"Obećala sam da nikome neću ništa reći", oštro odvrati Hermio-na i pogleda Harrvja, koji je
gledao kako Hogwarts nestaje iza planina. Tek će ga za puna dva mjeseca ponovo vidjeti...
"Glavu gore, Harry!" tužno će Hermiona.
"Sve je u redu sa mnom", brzo reče Harry. "Samo mislim na ferije."
"Aha, i ja mislim na njih", prisnaži Ron. "Harry, moraš doći k nama. Ja ću porazgovarati o
tome s mamom i tatom, pa ću ti se onda javiti. Sad već znam feletonirati..."
"Telefonirati, Rone", ispravi ga Hermiona. "Ti bi stvarno morao dogodine upisati Bezjačke
studije..."
Ron prijeñe preko tih njenih riječi.
"Ovog se ljeta igra svjetsko prvenstvo u metloboju! Kako bi bilo da odemo tamo? Doñi k
nama pa da idemo zajedno! Moj tata obično može nabaviti karte u Ministarstvu."
Ovaj je prijedlog znatno popravio Harrvjevo raspoloženje.
"Aha... Kladio bih se da će me Durslevjevi vrlo rado pustiti... pogotovo poslije onoga što sam
napravio teti Margi..."
Mnogo raspoloženiji nego do tada, Harry je odigrao s Ronom i Hermionom nekoliko partija
eksplozivnog puc-puca, a kad je došla vještica s osvježenjima na kolicima, kupio je od nje
obilat obrok, samo što ni u čemu nije smjelo biti čokolade.
Meñutim, tek se kasno popodne dogodilo nešto što gaje uistinu obradovalo.
"Harry", reče mu iznenada Hermiona gledajući mu preko ramena. "Što to leti vani kraj
prozora?"
Harry se okrene da pogleda. Nešto vrlo sitno i sivo neprestance se pojavljivalo i nestajalo uz
njihov prozor. Ustane da bolje pogleda i vidje da je to mala sova koja nosi pismo preveliko za
nju. Sova je zapravo bila toliko malena da se neprestance prevrtala u zraku, nošena amo-tamo
strujom zraka koju je stvarao vlak. Harry brže otvori prozor, ispruži ruku i uhvati sovu. Imao
je dojam kao da u šaci drži paperjastu zvrčku. Pomno unese sovu u odjeljak. Sova ispusti iz
kljuna pismo na Harrvjevo sjedalo i počne lepršati po odjeljku, očito vrlo zadovoljna što je
obavila svoj zadatak. Hedviga dostojanstveno i nezadovoljno zaklepeće kljunom. Krivonja se
182
uspravi na svom sjedalu prateći sovu pogledom svojih krupnih, žutih očiju. Kad to primijeti,
Ron ukloni sovu na sigurnu udaljenost od mačka.
Harry uzme pismo koje je bilo adresirano na njega. Raspara kuvertu i uzvikne: "OdSiriusaje!"
"Što?" uzbuñeno će Ron i Hermiona. "Pročitaj nam ga naglas!"
Dragi Harry!
Nadam se da ćeš ovo pismo dobiti prije nego što stigneš k tetki i tetku. Ne znam jesu li oni
navikli da im sove donose poštu.
Kljunoslav i ja smo se dobro sakrili. Neću ti odati gdje, za slučaj da ovo pismo padne u krive
ruke. Nisam baš siguran daje ova sova osobito pouzdana, ali nisam uspio bolju naći, a čini se
da je ona jedva dočekala da dobije ovakav zadatak.
Pretpostavljam da me dementori još traže, ali me ovdje neće pronaći. Uskoro ću dopustiti da
me i neki bezjaci vide, daleko od Hog-wartsa, kako bi se mogle ukinuti mjere opreza u
dvorcu.
Ima još nešto što ti nisam dospio reći za onog našeg kratkog susreta. Ja sam ti poslao Vatrenu
munju...
"Aha!" slavodobitno uzvikne Hermiona. "Eto vidite! Jesam li vam jarekla da ju je on poslao!"
"Jest, ali je nije ukleo, zar ne?" odvrati Ron. "Joj!" Mala ga je sova, koja je blaženo hukala u
njegovoj šaci, odjednom kljucnula po prstu izražavajući zacijelo na taj način svoju naklonost.
Krivonja je umjesto mene odnio narudžbu u sovinsku poštu. Poslužio sam se tvojim imenom,
ali sam im napisao da uzmu zlato iz Gringottsova sefa broj sedamsto jedanaest – što je moj
sef. Molim te da to shvatiš kao dar od krsnog kuma za svoj trinaesti roñendan.
Ujedno bih ti se htio ispričati što sam te vjerojatno ozbiljno uplašio one noći kad si pobjegao
iz kuće svoga tetka. Ja sam se samo nadao da ću te načas vidjeti prije nego što krenem na
sjever, ali mi se čini da sam te uplašio svojom pojavom.
Prilazem ti u pismu još nešto što mislim da će ti uljepšati boravak u Hogwartsu iduće školske
godine.
Ako me budeš trebao, javi mi se. Tvoja će me sova već naći. Uskoro ću ti se opet javiti.
Sirius
Harry znatiželjno zaviri opet u kuvertu. U njoj je bio još jedan komadić pergamenta. Na
brzinu pročita što na njemu piše i iznenada osjeti takvu toplinu i užitak kao daje nadušak
popio bocu vrućeg pivoslaca.
"Ja, Sirius Black, krsni kum Hanjja Pottera, ovime mu dajem odobrenje da vikendom
posjećuje Hogsmeade."
"Ovo će za Dumbledorea biti dovoljno!" zadovoljno će Harry i još jednom baci pogled na
Siriusovo pismo. "Čekajte, još je nešto nadopisao..."
P. S. Pomislio sam da bi možda tvoj prijatelj Ron htio zadržati ovu sovu pa mu je u tom
slučaju poklanjam, jer sam ipak ja kriv što je on ostao bez štakora.
Ron iskolači oči. Patuljasta je sova svejednako uzbuñeno hukala.
"Da je zadržim?" izusti nesigurnim glasom i načas dobro promotri sovu, a onda je, na veliko
čudo Harrvja i Hermione, pruži Krivonji daje pomiriše.
"Što misliš?" upita Ron mačka. "Je li ovo prava sova?"
Krivonja zadovoljno zaprede.
"Menije ovo dovoljno", zadovoljno će Ron. "Odsad je ona moja!"
Harry je prečitavao pismo od Siriusa sve do kraja puta, do dolaska na kolodvor King's Cross.
Još gaje čvrsto držao u ruci i kad su on, Ron i Hermiona prošli kroz pregradu na peronu broj
devet i tri četvrt. Harry je odmah spazio tetka Vernona. Stajao je prilično daleko od bračnog
para Weasley i sumnjičavo ih motrio, a kad je gospoña Weasley pozdravila Harrvja i zagrlila
ga, reklo bi se da su time bile potvrñene njegove najgore sumnje o njima.
"Javit ću ti za svjetsko prvenstvo!" dovikne Ron za Harrvjem kad se ovaj već oprostio s njim i
183
Hermionom, te okrenuo kolica sa svojim kovčegom i Hedviginom krletkom prema tetku
Vernonu, koji ga pozdravi na uobičajeni način.
"Što ti je to?" zareži buljeći u kuvertu koju je Harry još grčevito držao u ruci. "Ako je to opet
neki formular koji bih ja morao potpisati, onda ga možeš slobodno..."
"Nije!" veselo mu odgovori Harry. "To je pismo koje sam dobio od svoga krsnog kuma."
"Krsnog kuma?" procijedi tetak Vernon. "Pa, ti nemaš krsnog kuma!"
"Imam, imam!" vedro će Harry. "Bio je to najbolji prijatelj mojih mame i tate. Osuñen je zbog
ubojstava, ali je pobjegao iz čarob-njačkog zatvora i sad je u bijegu. Ipak želi ostati u vezi sa
mnom... znati kako mije... i jesam li zadovoljan..."
Osmjehujući se širokim osmjehom zgroženom licu tetka Verno-na, Harry poñe prema izlazu s
kolodvora. Hedviga se drndala pred njim u krletki, a njemu se činilo da će mu ovogodišnje
ljeto biti ipak mnogo ugodnije od lanjskoga.
