HERMIONINA TAJNA
"Grozno je to sve skupa... grozno... pravo je čudo što su svi ostali živi... nikad nisam čuo za
ovako nešto... sto mu gromova, sva je sreća što ste, vi, Snape, bili tamo..."
"Hvala vam, gospodine ministre."
"Merlinov velered druge klase, dapače, prve klase, što se mene tiče!"
"Hvala vam lijepa, gospodine ministre."
"Gadnu ste posjekotinu tu zaradili... Bit će da je to Blackovo maslo?"
"Zapravo nije, nego Pottera, Weasleyja i Grangerice, gospodine ministre..."
"Ma nije valjda!"
"Black ih je začarao, odmah sam to shvatio. Bila je to čarolija Confundus, sudeći po njihovu
ponašanju. Izgleda da su oni povjerovali da postoji mogućnost daje on nevin. Nisu bili svjesni
svojih postupaka. S druge strane, Black je mogao i pobjeći zbog njihova upletanja... očito su
mislili da će uhvatiti Blacka bez ičije pomoći. I prije su već za mnogo šta prošli nekažnjeni...
bojim se da su zbog toga stekli previsoko mišljenje o sebi... i, naravno, ravnatelj je oduvijek
davao Potteru preveliku slobodu..."
"E pa, znate, Snape... Harry Potter nam je... svima bio slaba točka."
"Pa ipak... je li za njega bilo dobro što je uvijek uživao poseban tretman? Ja osobno nastojim
postupati s njim kao i sa svakim drugim učenikom. A svaki bi drugi učenik bio suspendiran -
u najmanju ruku – što je doveo svoje prijatelje u takvu opasnost. Pomislite samo, gospodine
ministre, protivno svim školskim propisima... nakon svih
onih mjera opreza poduzetih radi njegove sigurnosti... druži se noću, izvan granica škole, s
vukodlakom i ubojicom... a imam razloga vjerovati da je i u Hogsmeade odlazio ilegalno..."
"Dobro, dobro... vidjet ćemo, Snape, vidjet ćemo... dečko je svakako počinio glupost..."
Harry je sve ovo slušao ležeći u krevetu čvrsto zatvorenih očiju. Bio je ošamućen. Činilo mu
se da riječi koje sluša vrlo sporo putuju od njegovih ušiju do mozga pa da ih jedva razumije.
163
Udovi su mu bili teški kao olovo, kapci preteški da ih podigne... želio je ležati tu, u udobnom
krevetu, dovijeka...
"Najviše me ipak čudi ponašanje dementora... zar zbilja, Snape, ne znate zašto su se oni
povukli?"
"Ne znam, gospodine ministre. Kad sam ja došao na mjesto dogañaja, oni su se već vraćali na
svoja stražarska mjesta na ulazima..."
"Nevjerojatno! Pa ipak, Black, Harry i ta djevojčica..."
"Svi su oni ležali bez svijesti kad sam ja došao do njih. Odmah sam, naravno, svezao Blacka i
začepio mu usta, čarolijom prizvao nosila i dopremio ih ravno u dvorac."
Nastane šutnja. Harrvju se učini da mu mozak počinje malo brže raditi, a u trbušnoj šupljini
izjedao gaje nekakav čudan osjećaj...
Otvori oči.
Sve je bilo nekako zamagljeno. Netko mu je skinuo naočale. Ležao je u zamračenom
bolničkom krilu. Na samom kraju sobe razabrao je Madame Pomfrev okrenutu njemu leñima i
sagnutu nad jednim krevetom. Harry priškilji. Ispod nadlaktice Madame Pomfrev opazi
Ronovu riñu kosu.
Premjesti glavu na jastuku. U krevetu do njega ležala je Hermio-na. Mjesečina joj obasjavala
krevet. I ona je držala oči otvorene. Izgledala je skamenjena, a kad je primijetila daje Harry
budan, prinese prst ustima, a onda ga upre u vrata. Vrata su bila odškrinuta i kroz njih su iz
hodnika dopirali glasovi Corneliusa Fudgea i Snapea.
Madame Pomfrev doñe kroz zamračenu sobu žustrim korakom do Harrvjeva kreveta. On se
okrene daje pogleda. Donijela mu je najveću tablu čokolade koju je ikad vidio. Izgledala je
kao velik oblutak.
"Ah, probudio si se!" reče mu ona živahnim glasom. Stavi čokoladu na Harrvjev noćni
ormarić i počne je lomiti malim batićem.
"Kako je Ron?" upitaju je Harry i Hermiona uglas.
"Preživjet će", odgovori Madame Pomfrev strogim glasom. "A što se vas dvoje tiče... vi ćete
ostati ovdje dok seja ne uvjerim... Pot-ter, što to, zaboga, radiš?"
Harry se uspravio u krevetu, nataknuo naočale i uzeo svoj čarobni štapić.
"Moram porazgovarati s ravnateljem", odgovori joj.
"Potter," pokuša ga Madame Pomfrev umiriti, "sve je u redu. Uhvatili su Blacka i zatvorili ga
gore, na katu. Dementori samo što ga nisu poljubili..."
"Što?"
Harry iskoči iz kreveta, a za njim i Hermiona. Ali njegov uzvik čuli su vani, u hodniku, i
začas su Cornelius Fudge i Snape ušli u sobu.
"Harry, Harry, što je sad?" upita ga Fudge uznemirenim glasom. "Moraš ležati... je li već
pojeo čokoladu?" upita on Madame Pom-frey tjeskobnim glasom.
"Slušajte, gospodine ministre!" reče mu Harry. "Sirius Black nije ništa kriv! Peter Pettigrevv
napravio se mrtav! A mi smo ga noćas vidjeli živa! Ne smijete dopustiti dementorima da to
učine sa Siriu-som, on je..."
Ali Fudge je zavrtio glavom ovlaš se smješkajući.
"Harry, Harry, ti si potpuno zbunjen, doživio si zbilja prave strahote, lezi radije u krevet, sve
je na svom mjestu..."
"Nije!" prodere se Harry. "Uhvatili ste pogrešnog čovjeka!"
"Gospodine ministre, molim vas!" obrati mu se Hermiona, koja je pohrlila do Harrvja i
umolno se zagledala u lice Fudgeu. "I ja sam ga vidjela. Bio je to onaj Ronov štakor, on je
animagus, Pettigrevv, mislim, i..."
"Vidite li, gospodine ministre?" reče Snape. "Obadvoje je začarao... Black je dobro obavio
svoj posao..."
164
"Nismo mi začarani!" zaurla Harry.
"Gospodine ministre! Gospodine profesore!" ljutilo će Madame Pomfrev. "Molim vas da
odete. Potter je moj pacijent i ne smije se uzrujavati!"
"Nisam ja uzrujan, ja im samo želim objasniti što se dogodilo!" srdito će Harry. "Kad bi me
samo saslušali..."
Ali Madame Pomfrey odjednom strpa velik komad čokolade Har-ryju u usta. On se zagrcne, a
ona iskoristi tu priliku da ga natjera da se vrati u krevet.
"Molim vas lijepo, gospodine ministre, ovoj je djeci potrebna bolnička njega. Molim vas da
odete..."
Vrata se ponovo otvore. Bijaše to Dumbledore. Harry proguta na jedvite jade čokoladu i
ponovo ustane.
"Profesore Dumbledore, Sirius Black..."
"Za Boga miloga!" histerično će Madame Pomfrev. "Je li ovo bolnica ili što? Gospodine
ravnatelju, molim vas..."
"Ispričavam se, Poppy, ali moram načas porazgovarati s gospodinom Potterom i s gospoñicom
Granger", mirno otpovrne Dumbledore. "Upravo sam razgovarao sa Siriusom Blackom..."
"Pretpostavljam da vam je on ispričao istu onu bajku kojom je Potteru napunio glavu?"
prosikće Snape. "Nešto o nekom štakoru i o Pettigrewu koji je navodno živ..."
"Tako mi je nešto Black zaista ispričao", odvrati Dumbledore pomno motreći Snapea kroz
naočale u obliku polumjeseca.
"A zar moj iskaz ništa ne vrijedi?" zareži Snape. "Peter Petti-grew nije bio u Vrištavoj daščari,
niti sam ja vidio ikakav trag od njega oko škole."
"To je zato, gospodine profesore, što vi niste bili pri svijesti!" ozbiljno će mu Hermiona. "Vi
niste na vrijeme stigli da čujete..."
"Gospoñice Granger, jezik za zube!"
"No, no, Snape," iznenañeno će Fudge, "gospoñica je malo izbezumljena, moramo to uzeti u
obzir..."
"Ja bih htio porazgovarati nasamo s Harrvjem i Hermionom", iznenada će Dumbledore.
"Corneliuse, Severuse, Poppy... molim vas da izañete."
"Gospodine ravnatelju!" promrsi Madame Pomfrey. "Ali oni se moraju liječiti, odmarati..."
"Naš razgovor ne trpi odlaganje", reče Dumbledore. "Moram ostati pri svom zahtjevu."
Madame Pomfrey naškubi usne i ode u svoju sobicu na kraju bolesničke sobe, te zalupi
vratima. Fudge pogleda na svoj veliki zlatni džepni sat što mu je visio iz džepića na prsluku.
"Dementori su već morali stići", reče. "Idem pred njih. Dumble-dore, vidimo se gore!"
I ode do vrata i pridrži ih da propusti Snapea, ali se Snape nije ni maknuo s mjesta.
"Ne vjerujete valjda nijednoj Blackovoj riječi?" prošapće Snape pogleda uprta u
Dumbledoreovo lice.
"Želim porazgovarati nasamo s Harrvjem i Hermionom", ponovi Dumbledore.
Snape zakorači prema Dumbledoreu.
"Sirius Black je već u svojoj šesnaestoj godini pokazao daje kadar počiniti ubojstvo", šapne.
"Niste valjda na to zaboravili, gospodine ravnatelju? Niste valjda zaboravili daje jednom
pokušao i mene ubiti?"
"Moje pamćenje, Severuse, nije ni najmanje oslabilo", tiho će Dumbledore.
Snape se okrene na peti i proñe kroz vrata koja mu je Fudge još pridržavao. Vrata se za njima
zatvore, a Dumbledore se okrene Harrvju i Hermioni. Oni oboje progovore u isti mah:
"Gospodine profesore, Black govori istinu... mi smo zaistavidjeli Pettigrevva..."
"... pobjegao je kad se profesor Lupin pretvorio u vukodlaka..."
"...on je štakor..."
"... Pettigrevv je prednju šapicu, mislim prst, odrezao..."
165
"... Rona je napao Pettigrevv, a ne Sirius..."
Ali Dumbledore podigne ruku da zaustavi tu poplavu objašnjenja.
"Sad je na vama red da mene saslušate, i molim vas da me ne prekidate, jer nam je ostalo vrlo
malo vremena", tiho nastavi on. "Ne postoji ni najmanji dokaz da su Blackove tvrdnje istinite
osim vaših riječi... a riječi dvoje trinaestogodišnjaka neće nikoga uvjeriti. Ulica puna
očevidaca prisegnula je da su vidjeli Siriusa kako je ubio Pettigrewa. A i ja sam osobno
posvjedočio u Ministarstvu da je Sirius bio Potterov 'čuvar tajne'."
"Ali profesor Lupin vam može reći..." opet će Harry, koji se nije mogao suzdržati.
"Profesor Lupin je trenutno daleko u Zabranjenoj šumi i ne može nikom ništa reći. Kad se
opet pretvori u čovjeka, bit će već kasno, Sirius će biti mrtav, pa i nešto gore od toga. Mogu
još dodati i da većina
naših nema povjerenja u vukodlake tako da njegov iskaz neće mnogo značiti... a činjenica
da su on i Sirius stari prijatelji..."
"Ali..."
"Slušaj me, Harry! Prekasno je, razumiješ? Moraš shvatiti da je Snapeov prikaz dogañaja
kudikamo uvjerljiviji od vašega."
"Ali on mrzi Siriusa!" očajnički će Hermiona. "A sve to samo zato što mu je Sirius
svojedobno nešto glupo podvalio..."
"Sirius se nije ponašao kao nevin čovjek. Napad na Debelu damu... upad u Grvffindorsku kulu
s nožem u ruci... Bez Petti-grewa, živog ili mrtvog, svejedno, nemamo nikakvih izgleda da
preinačimo presudu izrečenu Siriusu."
"Ali vi nam ipak vjerujete!"
"Da, ja vam vjerujem", tiho će Dumbledore. "Ali ja nemam te moći da druge natjeram da vide
istinu, ili da poništim odluku ministra magije..."
Harry se zagleda u njegovo ozbiljno lice osjećajući se kao da mu tlo izmiče ispod nogu. On je
bio navikao vjerovati da Dumbledore može sve riješiti. Očekivao je da će on bez po muke
pronaći nekakvo začudno rješenje. Ali ne... propala im je i posljednja nada.
"Nama je sad potrebno", polako izusti Dumbledore prelazeći svojim svijetloplavim očima s
Harrvja na Hermionu, "samo više vremena. "
"Ali..." počne Hermiona. A onda joj oči postanu potpuno okrugle. "Oh!"
"A sada dobro pazite!" nastavi Dumbledore vrlo tihim i jasnim glasom. "Sirius je zatvoren u
sobi profesora Flitvvicka na sedmom katu. To je trinaesti prozor s desne strane od Zapadne
kule. Ako sve bude išlo kako treba, uspjet ćete spasiti više od jednog nedužnog života. Ali
upamtite dobro oboje! Ne smije vas nitko vidjeti! Gospoñice Granger, vi poznajete taj zakon...
i znate što je sve na kocki... ne-smije-vas-nitko-vidjeti!"
Harry ni po čemu nije mogao zaključiti o čemu je riječ. Dumbledore se okrene na peti, a kad
doñe do vrata, obazre se i reče:
"Ja ću vas sad zaključati. Sad je..." pogleda na sat, "pet minuta do ponoći. Gospoñice Granger,
vjerojatno će tri okreta biti dovoljna. Sretno!"
"Sretno?" ponovi Harry kad se vrata zatvore za Dumbledoreom. "Tri okreta? O čemu on to
govori? Što nam je činiti?"
Ali Hermiona je petljala nešto oko svoga vrata i izvukla iz njedara vrlo dugi i tanki zlatni
lančić.
"Hodi amo, Harry!" reče mu usrdnim glasom. "Brže!"
Harry joj priñe, potpuno smeten. Ona podigne lančić uvis i on ugleda kako na kraju lančića
visi mala, sjajna pješčana ura.
"Pazi..."
Ona i njemu namakne lančić oko vrata.
"Jesi li spreman?" upita ga bez daha.
166
"Što ćemo sad?" upita je Harry, posve zbunjen.
Hermiona okrene pješčanu uru tri puta u zraku.
Raspline se mračna bolnička soba. Harrvje imao osjećaj da vrlo brzo leti unatrag. Mješavina
boja i oblika jurila je mimo njega, a u ušima mu je bubnjalo. Pokuša viknuti, ali ne začuje ni
svoj glas...
A onda opet osjeti čvrsto tlo pod nogama i jasno vidje stvari oko sebe.
Stajao je s Hermionom u praznom školskom predvorju, a kroz otvorena ulazna vrata padao je
snop zlaćanih sunčanih zraka. Okrene se da pogleda Hermionu osjećajući kako mu se zlatni
lančić urezuje u vrat.
"Hermiona, što..."
"Idemo tamo unutra!" Hermiona uhvati Harrvja za mišicu i povuče ga do vrata ormara za
metle, otvori ih i gurne ga meñu kante i krpe za pranje poda. Zatim i ona uñe za njim i zalupi
vratima za sobom.
"Što... kako... Hermiona, što se dogodilo?"
"Vratili smo se u prošlost", šapne mu Hermiona skidajući u mraku zlatni lančić s Harrvjeva
vrata. "Tri sata unatrag..."
Harry se snažno uštine za nogu. Osjeti jaku bol, što je značilo da je isključena svaka
mogućnost daje slučajno usnio vrlo čudnovat san.
"Ali..."
"Pssst! Čuj! Netko dolazi! Ja mislim... ja mislim da smo to, možda, mi!"
Hermiona prisloni uho na vrata ormara.
"Koraci u predvorju... da, mislim da to mi odlazimo Hagridu!"
"Hoćeš li možda reći", šapne Harry, "da smo mi sad ovdje u ormaru i da smo istodobno tamo
vani?"
"Da", odgovori mu Hermiona svejednako držeći uho prislonjeno uz vrata ormara. "Sigurna
sam da smo to mi... izgleda da su samo tri osobe... polako hodamo jer smo pod plaštem
nevidljivosti..."
Ušuti i dalje napeto osluškujući.
"Evo, sišli smo niz vanjske stepenice..."
Hermiona sjedne na naopako okrenutu kantu. Iako je bila ozbiljno zabrinuta, Harry joj je htio
postaviti nekoliko pitanja.
"A otkud ti taj pješčani sat?"
"To ti je vremokret," šaptom mu odgovori Hermiona, "a dobila sam ga od profesorice
McGonagall prvog dana kad smo se vratili u školu. S njegovom sam pomoću stizala na sva
predavanja. Morala sam se zakleti profesorici McGonagall da neću o tome nikom ništa reći.
Ona je pisala masu pisama Ministarstvu magije kako bi mi ga nabavila. Morala im je
zajamčiti da sam ja uzorna učenica i da se nikad, ama baš nikad neću poslužiti njime ni za
kakve druge svrhe osim za učenje... Služila sam se njime da se vratim za koji sat unatrag pa
sam tako mogla biti istodobno na više predavanja, kužiš? Ali... Harry, nije mi jasno što
Dumbledore zapravo želi da mi učinimo. Zašto nam je rekao da se vratimo tri sata unatrag?
Kako možemo na taj način pomoći Siriusu?"
Harry joj se zagleda u zasjenjeno lice.
"Nešto se baš u ovo vrijeme moralo dogoditi što on želi da mi promijenimo", polako joj
odgovori. "Što se dogodilo? Prije tri sata otišli smo do Hagrida..."
"Sad je to vrijeme, i sad idemo Hagridu", opet će Hermiona. "Upravo smo čuli kako
odlazimo..."
Harry se namršti. Osjećao je kako napinje mozak svom snagom da se što bolje koncentrira.
"Dumbledore je maloprije rekao da bismo mogli spasiti više od jednog nedužnog života..." I
tada mu sine. "Hermiona, spasit ćemo Kljunoslava!"
167
"Ali... kako ćemo time pomoći Siriusu?"
"Dumbledore nam je rekao... maloprije nam je rekao... koji je to prozor... prozor Flitvvickove
sobe! U kojoj je Sirius zatvoren! Moramo na Kljunoslavu odletjeti do tog prozora i spasiti
Siriusa! I Sirius
može na Kljunoslavu pobjeći... njih se dvojica tako mogu zajedno spasiti!"
Po onome što je Harry mogao vidjeti od Hermionina lica, ona je bila prestravljena.
"Bilo bi pravo čudo da to uspijemo izvesti a da nas nitko ne vidi!"
"E pa, moramo prokušati, zar ne?" reče joj Harry, ustane i prisloni uho na vrata. "Čini se da
nikog nema... hajde, idemo..."
Gurne i otvori vrata. U predvorju nije bilo nikog živog. Izjure iz ormara što su tiše i brže
mogli, pa strče niz vanjske stube. Sjene su se već bile izdužile, a vršike su drveća u
Zabranjenoj šumi opet bile pozlaćene sunčanim zrakama.
"A što ako nas tko gleda kroz prozor..." procvili Hermiona i okrene se u hodu da pogleda
dvorac.
"Hajde da potrčimo!" odlučno će Harry. "Idemo ravno u šumu, vrijedi? Sakrit ćemo se za koje
drvo ili nešto drugo pa ćemo vrebati..."
"Dobro, samo idemo oko staklenika!" reče Hermiona, sva zadihana. "Moramo paziti da nas
nitko ne vidi s Hagridovih prednjih vrata! Sad smo već blizu Hagridove kućice!"
Razmišljajući još o njezinim riječima, Harry potrči punom snagom, a za njim i Hermiona.
Pretrčali su razmak izmeñu povrtnjaka i staklenika i zastali načas iza ovih potonjih, a onda
opet pojurili što su brže mogli zaobilazeći Napadačku vrbu. Napokon su se domogli okrilja
Zabranjene šume...
Skriven u sjeni drveća, Harry se okrene. Nakon nekoliko sekunda dotrči za njim i zadihana
Hermiona.
"Dobro je!" šapne ona. "Sad se moramo odšuljati do Hagridove kućice. Samo pazi, Harry, da
nas nitko ne vidi..."
Bez riječi su prolazili izmeñu drveća uz sam rub Šume. A onda, kad su ugledali pročelje
Hagridove brvnare, začuju kucanje na njegovim vratima. Brzo se sklone za debeli hrast i
izvire s obje strane. Na vratima se pojavi Hagrid i pogleda oko sebe da vidi tko je to kucao.
Harry začuje svoj vlastiti glas:
"To smo mi. Imamo na sebi čarobni plašt nevidljivosti. Pusti nas unutra da ga skinemo."
"Niste smjeli doć!" šapne Hagrid, ali im se skloni s puta da ih propusti unutra, a onda bržebolje
zatvori vrata.
"To je najluña stvar koju smo ikad izveli!" ushićeno će Harry.
"Hajdemo još malo dalje!" šapne Hermiona. "Moramo doći bliže Kljunoslavu!"
Šuljali su se dalje izmeñu drveća dok nisu ugledali usplahirenog hipogrifa vezanog za ogradu
oko Hagridova uzgajališta bundeva.
"Hoćemo li sad odmah?" šaptom upita Harry.
"Ne!" odgovori mu Hermiona. "Kad bismo ga sad oslobodili, oni bi iz Odbora pomislili da
gaje Hagrid pustio! Moramo pričekati dok ga oni ne vide vani zavezanog!"
"Ali imat ćemo samo šezdeset sekundi vremena", reče Harry. Sve mu se više činilo daje stvar
nemoguće izvesti.
Uto začuju kako se u Hagridovoj brvnari razbija porculan.
"To je Hagrid razbio vrč za mlijeko", šapne Hermiona. "Ja ću sad za koji čas naići na
Šugonju..."
I zaista, nakon nekoliko minuta začuju Hermionin iznenañeni vrisak.
"Hermiona," odjednom će Harry, "a kako bi bilo... da jednostavno sad utrčimo unutra i
zgrabimo Pettigrewa..."
"Ne!" odgovori Hermiona prestravljenim šaptom. "Zar ne shvaćaš? Mi sad kršimo jedan od
168
najvažnijih čarobnjačkih zakona! Nitko ne smije mijenjati prošlost, nitko! Čuo si što nam je
Dumbledore rekao: ako nas tko vidi..."
"Vidjeli bi nas samo mi i Hagrid!"
"Harry, a što misliš da bi ti učinio kad bi vidio sama sebe kako upadaš u Hagridovu kolibu?"
upita ga Hermiona.
"Mislim... mislim da bih poludio", odgovori Harry, "ili bih pomislio daje posrijedi crna
magija..."
"Točno! Ne bi ništa razumio, možda bi čak i napao sama sebe! Zar ne shvaćaš? Profesorica
McGonagall mi je pričala kakve su se sve strahote dogodile kad su čarobnjaci počeli prčkati
po prošlosti... mnogi su od njih na kraju zabunom ubili sami sebe u prošlosti ili budućnosti!"
"Dobro!" reče Harry. "To sam samo onako pomislio, ništa više..."
Ali Hermiona ga gurne laktom i pokaže na dvorac. Harry pomakne glavu za desetak
centimetara da bolje vidi u daljini prednji ulaz. Niza stube su upravo silazili Dumbledore,
Fudge, onaj stari član Odbora i krvnik Macnair.
"Sad ćemo mi izaći iz kolibe!" dahne Hermiona.
I zaista, nakon nekoliko trenutaka, otvore se stražnja vrata Hagridove brvnare i Harry ugleda
sebe, Rona i Hermionu kako izlaze s Hagridom iz nje. Bijaše to nedvojbeno najčudniji osjećaj
u njegovu životu - stajao je iza drveta i gledao sama sebe na uzgajalištu bundeva.
"Sve je u redu, Kljunac, sve je u redu..." govorio je Hagrid Klju-noslavu, a onda se okrene
Harrvju, Ronu i Hermioni i reče im: "Odlazite! Odlazite već jednoč!"
"Ne možemo ipak, Hagride..."
"Mi ćemo im ispričati što se stvarno dogodilo..."
"Ne smiju oni njega ubiti..."
"Odlazite! Ionako mi je već puna kapa, a sad ste mi još i vi na vratu!"
Harry je gledao kako Hermiona na uzgajalištu bundeva zaogrće njega i Rona čarobnim
plaštem nevidljivosti.
"Odlazite što prije! Nemojte ništa slušat..."
Netko je pokucao na Hagridova prednja vrata. Stigli su krvnik i svjedoci. Hagrid se okrene i
vrati u svoju brvnaru ostavljajući stražnja vrata odškrinuta. Harry je gledao kako se trava oko
brvnare mjestimice povija, i slušao kako odlaze tri para nogu. On, Ron i Hermiona su otišli...
ali Harry i Hermiona skriveni iza drveća čuli su glasove što su dopirali iz brvnare kroz
stražnja vrata.
"A gdje je ta beštija?" začuju krvnikov hladni glas.
"Tu... vani", grakne Hagrid.
Kad se Macnairovo lice pojavi na Hagridovu prozoru da pogleda Kljunoslava, Harry naglo
povuče glavu za stablo. Zatim začuju Fudgea:
"Mi ti... ovaj... moramo, Hagride, pročitati službeni nalog za smaknuće. Ja ću to obaviti na
brzinu, a onda ćete ti i Macnair to potpisati. Macnaire, i vi to morate saslušati, takvi su
propisi..."
Macnairovo lice nestane s prozora. Sad ili nikad!
"Ostani ovdje!" šapne Harry Hermioni. "Ja ću to srediti."
Kad se ponovo razlegne Fudgeov glas, Harry iskoči iza drveta i potrči, preskoči preko ograde
uzgajališta bundeva i priñe Kljunoslavu.
"Odbor za uklanjanje opasnih stvorenja donio je odluku da se hi-pogrif Kljunoslav, u daljnjem
tekstu osuñenik, smakne šesti lipnja o zalasku sunca..."
Pazeći da ne trepće očima, Harry se ponovo zagleda u Kljunosla-vovo divlje, narančasto oko i
pokloni se pred njim. Kljunoslav se spusti na svoja Ijuskava koljena i iznova ustane. Harry
počne petljati oko konopca kojim je Kljunoslav bio vezan za ogradu.
"...osuñen na smaknuće odsijecanjem glave što će obaviti krvnik imenovan odstrane Odbora
169
Walden Macnair..."
"Hajde, Kljunoslave," prošapće Harry, "hajde, mi ćemo ti pomoći. Samo tiho... tiho..."
"... što potpisom potvrñuju svjedoci. Hagride, ovdje se potpiši..."
Harry potegne konopac svom snagom, ali Kljunoslav se ukopao prednjim nogama u zemlju.
"E pa, hajde da s tim već jednom svršimo", reče piskutavim glasom u Hagridovoj brvnari stari
član Odbora. "Hagride, možda će biti bolje da ti ostaneš ovdje unutra..."
"Neću, ja... ja ocu da budem s njim... neću da ostane sam..."
Iz brvnare dopre bat koraka.
"Kljunoslave, preni se!" prosikće Harry.
Harry potegne još jače za konopac oko Kljunoslavova vrata. Hi-pogrif napokon krene
razdražljivo lepećući krilima. Bili su još na tri--četiri metra od šume, i lijepo su ih mogli
vidjeti s Hagridovih stražnjih vrata.
"Molim vas samo časak, Macnair", začuje se Dumbledoreov glas. "I vi se morate potpisati."
Bat koraka utihne. Harry se nalegne na konopac. Kljunoslav zaklepeće kljunom i poñe malo
brže.
Iza jednog stabla virilo je Hermionino blijedo lice.
"Požuri se, Harry!" prosikće.
Harry je još čuo Dumbledorea kako nešto govori u brvnari. Još jednom snažno potegne za
konopac. Kljunoslav nevoljko zakaska. Došli su napokon do drveća...
"Brže! Brže!" procvili Hermiona, iskoči iza drveta, zgrabi konopac i takoñer ga povuče ne bi
li Kljunoslav krenuo malo brže. Harry baci pogled preko ramena. Nisu više bili na vidiku, nije
se više uopće vidio Hagridov vrt.
"Stani!" šapne Harry Hermioni. "Mogli bi nas čuti..."
Hagridova se stražnja vrata bučno otvore. Harry, Hermiona i Kljunoslav stajali su posve
mirno, reklo bi se da i Kljunoslav napeto nešto osluškuje.
Tišina... a onda...
"Pa, gdje je?" propišti član Odbora. "Gdje je sad ta beštija?"
"Ovdje je bio zavezan!" bijesno će krvnik. "Ja sam ga lijepo vidio! Evo baš ovdje!"
"Zbilja čudno!" reče Dumbledore s prizvukom razdraganosti u glasu.
"Kljunac!" uzvikne Hagrid promuklim glasom.
Začuje se nekakvo hujanje kroz zrak i potmuo udarac sjekirom. Činilo se daje krvnik srdito
zabio sjekiru u ogradu. A onda se raz-legne tuljenje. Ovaj put su čuli i Hagridove riječi
izgovorene kroz jecanje:
"Oso! Oso! Kljunić mu njegov ljubim, oso je! Valjda se sam oslobodio? Svaka ti čast,
Kljunac!"
Kljunoslav počne potezati konopac ne bi li se vratio do Hagrida. Harry i Hermiona odupru se
petama o zemlju u šumi i pojačaju stisak da zadrže hipogrifa.
"Netko gaje odvezao!" zareži krvnik. "Treba pretražiti svu okolicu, šumu..."
"Macnair, ako je tko ukrao Kljunoslava, zar zbilja mislite da bi ga lopov odveo sa sobom
pješice?" priupita Dumbledore s onim istini razdraganim prizvukom u glasu. "Pretražite radije
nebo, ako baš hoćete... Hagride, ja bih sad rado popio šalicu čaja. Ili jedan veliki konjak."
"Ma... naravno, gospodine profesore", reče Hagrid koji se topio od sreće. "Doñite unutra,
doñite!..."
Harry i Hermiona pozorno su osluškivali. Čuli su opet bat koraka, krvnikove tihe psovke i
lupanje vratima, a onda opet zavlada tišina.
"Što ćemo sad?" šapne Harry gledajući oko sebe.
"Moramo se ovdje sakriti", odgovori mu Hermiona, koja se doimala ozbiljno uzdrmana.
"Moramo čekati dok se oni ne vrate u dvorac. Onda ćemo još malo pričekati dok ne budemo
mogli bez opasnosti odletjeti do Siriusova prozora. On će biti tamo tek za dva sata... uh, što će
170
to biti teško..."
Pogleda preko ramena u dubinu Zabranjene šume. Sunce je upravo zalazilo.
"Ne možemo ovdje ostati", ustvrdi Harry napregnuto razmišljajući. "Moramo otići nekamo
odakle ćemo vidjeti Napadačku vrbu, inače nećemo znati što se dogaña."
"Dobro", pristane Hermiona pritežući još više Kljunoslavov konopac. "Ali nitko nas ne smije
vidjeti. Nemoj to zaboraviti, Harry..."
Dok su se kretali uz sam rub šume, mrak je padao oko njih. Na kraju su se sakrili meñu
drvećem odakle su nazirali vrbu.
"Eno Rona!" iznenada će Harry.
Crna prilika jurila je po tratini a povici su odjekivali kroz mirni noćni zrak.
"Bježi od njega... bježi... Šugonjo, hodi amo!"
A onda opaze kako se odnekud pojavljuju još dvije prilike. Harry je gledao kako on i
Hermiona jure za Ronom. Zatim vidje Rona kako se bacio.
"Moj si! Briši, smrdljiva mačketino!..."
"Eno i Siriusa!" reče Harry. Odnekud od korijena Napadačke vrbe iskoči velika prilika psa.
Vidjeli su ga kako obara Harrvja, a onda grabi Rona...
"Odavde sve to izgleda još gore, zar ne?" reče Harry gledajući kako psina odvlači Rona prema
korijenima vrbe. "Ajoj... gle kako me je vrba ošinula... pa i tebe... kako je ovo čudno..."
Napadačka je vrba škripala i šibala svojim donjim granama, a oni su se pokušavali na više
mjesta probiti do nje. A onda se vrba smirila.
"To je Krivonja pritisnuo na onu kvrgu", reče Hermiona. "I sad mi upadamo..." promrmlja
Harry. "Upali smo..."
Čim su oni nestali, vrba se opet pokrene. Nakon nekoliko sekunda začuli su izbliza bat koraka
Dumbledorea, Macnaira, Fudgea i starog člana Odbora, koji su odlazili prema dvorcu.
"Odmah nakon što smo mi sišli u podzemni hodnik!" reče Hermiona. "Daje bar Dumbledore
tada pošao s nama..."
"Onda bi s njim pošli i Macnair i Fudge", ogorčeno će Harry. "Kladio bih se u što god hoćeš
da bi Fudge zapovjedio Macnairu da na mjestu smakne Siriusa..."
Gledali su onu četvoricu kako se penju uz vanjske stube i nestaju. Nekoliko minuta nije bilo
nikog na vidiku. A onda...
"Eno Lupina!" reče Harry gledajući još jednu priliku kako trči niza stube i juri prema vrbi.
Harry digne pogled na nebo. Oblaci su bili potpuno zastrli mjesec.
Gledali su Lupina kako sa zemlje diže slomljenu granu i pritišće njome kvrgu na deblu. Vrba
se opet umiri i Lupin nestane u rasjek-lini usred korijena.
"Da je bar uzeo plašt nevidljivosti!" reče Harry. "Ležao mu je tamo dolje..."
Okrenuvši se Hermioni, nadoda:
"Kad bih sad skoknuo po plašt, Snape ne bi uopće došao do njega i..."
"Ali, Harry, nitko nas ne smije vidjeti!"
"Kako ti možeš ovo izdržati?" ogorčeno će on Hermioni. "Samo stajati ovdje i gledati što se
zbiva?" Skanjivaše se. "Idem ja po plašt!"
"Nemoj, Harry!"
Hermiona je u posljednji čas odostraga zgrabila Harrvja za pelerinu. U taj mah začuju kako
netko pjeva. Bio je to Hagrid koji je odlazio u dvorac. Pjevao je na sav glas i malko teturao
mašući velikom bocom.
"Vidiš li?" šapne Hermiona. "Vidiš li sad što bi se dogodilo?" Ne smijemo se uopće
pokazivati! Prestani, Kljunoslave!"
Hipogrif se mahnito otimao da se vrati Hagridu. I Harry ga uhvati za konopac da ga zadrži.
Gledali su Hagrida kako se zanosi u hodu na putu do dvorca. Nestao je. Kljunoslav se
prestane otimati i tužno obori glavu.
171
Nakon svega dvije minute ponovo se širom otvore ulazna vrata na dvorcu i na njih izleti
Snape, te potrči prema vrbi.
Harry stisne šake gledajući Snapea kako se naglo zaustavlja pred vrbom i gleda oko sebe, pa
uzima plašt i podiže ga uvis.
"Makni s njega te svoje prljave prste!" zareži Harry ispod glasa.
"Pssst!"
Snape dohvati granu kojom se Lupin poslužio da umiri vrbu, pritisne na onu kvrgu, navuče
plašt na sebe i nestane.
"Tako, dakle", tiho će Hermiona. "Sad smo svi tamo dolje... moramo samo čekati da se opet
vratimo..."
Uhvati kraj Kljunoslavova konopca i zaveže ga za najbliže drvo, a onda sjedne na zemlju i
obuhvati rukama koljena.
"Harry, ja ipak tu nešto ne razumijem... kako to da dementori nisu uhvatili Siriusa? Sjećam se
kako su dolazili, a onda sam se, čini mi se, onesvijestila... bilo ih je sva sila..."
Harry sjedne do nje i ispriča joj što je on vidio, kako je, kad je najbliži dementor spustio usta
prema Harrvju, preko jezera dojurilo nešto srebrno i nagnalo dementore da se povuku.
Kad je Harry dovršio kazivanje, Hermiona je držala usta poluotvorena.
"A što je to bilo?"
"To je moglo biti samo ono nešto što može odagnati dementore," reče Harry, "a to je patronus.
Jaki patronus."
"A tko gaje prizvao?"
Harry joj ne odgovori. Razmišljao je o onoj osobi koju je vidio na drugoj obali jezera. Znao je
on što misli tko je to bio... ali kako je to mogao biti on?
"Nisi vidio kako izgleda?" radoznalo ga upita Hermiona. "Da nije bio koji od naših
profesora?"
"Nije", odgovori Harry. "Nije bio nijedan profesor."
"Ali morao je biti neki stvarno moćni čarobnjak kad je otjerao sve one dementore... Ako je
patronus tako jarko sjao, zar ga nije osvijetlio? Zar ga nisi vidio?..."
"Ma vidio sam ga", polako odgovori Harry. "Ali... možda mi se to pričinilo... nisam mogao
jasno misliti... i odmah sam se nakon toga onesvijestio..."
"A tko misliš da je to bio?"
"Ja mislim..." Harry proguta slinu, jer je znao kako će čudno za-zvučati njegove riječi. "Ja
mislim daje to bio moj tata."
Zime na Hermionu i opazi da su joj usta razjapljena. Zurila je u njega s mješavinom nevjerice
i samilosti.
"Harry, tvoj je tata... ovaj... mrtav", tiho izusti ona.
"Znam", brže potvrdi Harry.
"Misliš da si vidio njegova duha?"
"Ne znam... ne... učinilo mi se daje od krvi i mesa..."
"Ali onda..."
"Možda mi se to samo pričinilo", nastavi Harry. "Ali... koliko sam mogao vidjeti... rekao bih
daje to bio on... poznajem ga sa slika..."
Hermiona ga je još gledala kao da se boji daje šenuo pameću.
"Znam ja da to zvuči ludo", nastavi Harry bezbojnim glasom i okrene se da pogleda
Kljunoslava, koji je zario kljun u zemlju zacijelo tražeći crve. Ali Harry zapravo nije gledao
njega.
Razmišljao je o svom ocu i o njegova tri najstarija prijatelja... Luncu, Crvorepu, Tihotapu i
Parošku... Jesu li sva četvorica noćas bili s njima? Crvorep se večeras pojavio, iako su svi već
mislili daje mrtav... zar je zaista nemoguće da se pojavio i njegov otac? Je li mu se samo
172
pričinilo da gaje vidio na drugoj obali jezera? Ona je prilika bila predaleko od njega da bije
mogao jasno vidjeti... pa ipak je bio siguran, u jednom trenutku, prije nego što je izgubio
svijest...
Krošnje iznad njih lagano su šumile na povjetarcu. Mjesec se pojavljivao i gubio izmeñu
oblaka. Hermiona je sjedila okrenuta licem vrbi i čekala.
A onda, naposljetku, nakon više od sat vremena...
"Eno nas, vraćamo se!" šapne Hermiona.
Oboje skoče na noge. Kljunoslav digne glavu. Ugledaju Lupina, Rona i Pettigrevva kako se
nespretno izvlače iz jame meñu korijenima. Onda se pojavi Hermiona... zatim obeznanjeni
Snape koji je jezovito lebdio okomito u zraku. Potom se pojave Harry i Black. Svi skupa poñu
prema dvorcu.
Harrvju je srce ubrzano zakucalo. Zirne na nebo. Onaj oblak gore samo što se nije odmaknuo i
otkrio mjesec...
"Harry!" prošapće Hermiona kao da točno zna što on misli. "Moramo ovdje ostati na miru.
Nitko nas ne smije vidjeti. I ništa ne možemo učiniti..."
"I jednostavno ćemo pustiti Pettigrevva da nam opet umakne?..." tiho će Harry.
"A kako misliš da bi našao štakora u mraku?" odbrusi mu Hermiona. "Ne možemo ništa
učiniti! Vratili smo se da pomognemo Sinusu, l ne smijemo ništa drugo poduzimati!"
"Dobro, u redu!"
Mjesec izroni ispod oblaka. Opaze kako su sićušne prilike u daljini zastale. A onda uslijedi
komešanje...
"Eno, Lupina upravo hvata..." šapne Hermiona. "Preobražavaše..."
"Hermiona!" iznenada će Harry. "Moramo odavde!"
"Ne smijemo, koliko sam ti već puta rekla!..."
"Da se ne smijemo upletati! Ali Lupin će sad pobjeći u šumu i naletjeti ovdje na nas!"
Hermiona zine.
"Brže!" dahne ona i jurne da odveže Kljunoslava. "Brže! Kamo ćemo? Gdje ćemo se sakriti?
Dementori samo što nisu stigli..."
"Natrag do Hagrida!" odgovori joj Harry. "Kod njega sad nema nikoga... idemo!"
Potrče što ih noge nose. Kljunoslav je kaskao za njima. Čuli su vukodlaka kako zavija negdje
iza njih...
Ugledaju brvnaru. Harry se naglo zaustavi pred vratima i otvori ih širom, a Hermiona i
Kljunoslav projure mimo njega. Harry uleti za njima i zakračuna vrata. Pas za lov na veprove
Očnjak zalaje na sav glas.
"Pssst, Očnjače, to smo mi!" dobaci mu Hermiona i počeše ga iza uha ne bi li ga smirila. "Za
dlaku smo izmakli!" reče Harrvju.
"Aha..."
Harry je gledao kroz prozor. Odavde je bilo mnogo teže vidjeti što se vani zbiva. Činilo se da
je Kljunoslav presretan što je opet u Hagridovoj brvnari. Legao je uz vatru i zadovoljno
sklopio krila spremajući se da zadrijema.
"Mislim, znaš, da bih morao opet van", polako će Harry. "Ne vidim odavde što se tamo
zbiva... nećemo znati kad doñe vrijeme da krenemo..."
Hermiona nepovjerljivo digne pogled.
"Neću se ni u šta upletati", brže će Harry. "Ali, ako ne vidimo što se tamo zbiva, kako ćemo
znati kada bude vrijeme da oslobodimo Siriusa?"
"Dobro... u redu, onda... ja ću te čekati ovdje s Kljunoslavom... ali pazi, Harry... tamo ti je
vani vukodlak... i dementori..."
Harry izañe iz brvnare i obiñe je. Iz daljine je dopirao lavež. To je značilo da dementori
opkoljavaju Siriusa... on i Hermiona potrčat će uskoro za nj im...
173
Harry baci pogled na jezero. Srce mu je u prsima bubnjalo. Uskoro će se pojaviti onaj koji im
je poslao u pomoć patronusa.
Djelić sekunde stajao je neodlučan pred Hagridovim vratima. Nitko te ne smije vidjeti. Ali on
i ne želi da ga tko vidi. On želi nešto sam vidjeti... mora nešto izvesti načistac...
Spazi dementore. Navirali su iz tame sa svih strana, klizili uz obalu jezera... Udaljavali su se
od Harrvja, odlazili prema suprotnoj obali... neće im se približiti...
Harry potrči. Na umu mu je bio samo otac... Je li ono bio on... je li doista bio on... to mora
saznati, mora to izvesti načistac...
Sve se više približavao jezeru, ali nigdje ni žive duše. Na suprotnoj obali vidio je kako
svjetluca nešto srebrno... to su bili njegovi pokušaji da prizove patronusa...
Uz samu vodu rastao je jedan grm. Harry se sakrije za nj i očajnički pogleda kroz lišće. Na
suprotnoj obali odjednom se ugasi ono srebrno svjetlucanje. Obuzme ga jezovito uzbuñenje...
sad će svakog časa...
"Hajde!" prošapće gledajući napeto oko sebe. "Gdje si? Doñi, tata!..."
Ali nitko ne doñe. Harry podigne glavu da pogleda dementore okupljene u krugu na drugoj
strani jezera. Jedan je od njih skidao kukuljicu. Bilo je već vrijeme da se pojavi onaj
spasilac... ali nitko nije dolazio da mu ovaj put pomogne...
A onda mu sine... i on shvati. Nije on onda vidio oca, nego sama sebe...
Iskoči iz grma i izvadi čarobni štapić.
"Expectopatronum!"prodere. se.
Iz vrha štapića ne sukne bezobličan oblak magle, nego blještava, zasljepljujuća, srebrnasta
životinja. On priškilji ne bi li bolje vidio. Životinja je bila nalik na konja. Jurila je nečujno
uzagrepce dalje od njega, po crnoj površini jezera. Vidio ju je kako obara glavu i nasrće na
skupinu dementora... kako juri okolo-naokolo za onim crnim prilikama na zemlji, a dementori
padaju, razilaze se, povlače u tamu... i nestaju.
Patronus se okrene. Vraćao se laganim kasom prema Harrvju po mirnoj površini vode. Nije to
bio konj, a nije bio ni jednorog. Bio je to jelen. Jarko je sjao, kao i mjesec na nebu... vraćao se
k njemu...
Stao je na obali jezera. Papci mu nisu ostavljali tragove na mekoj zemlji. Zagleda se u Harrvja
krupnim, srebrnim očima. Polako sag-ne glavu s rogovljem. I Harry shvati...
"Parožak", prošapće.
Ali, kad je pružio drhtave prste prema životinji, ona iščezne.
Harry je ostao stajati svejednako ispružene ruke. Tad mu srce poskoči jer začuje za sobom
topot kopita i ugleda Hermionu kako juri prema njemu vukući za sobom Kljunoslava.
"Što si to učinio?" Ijutito ga upita. "Rekao si da ćeš samo pogledati što se zbiva!"
"Upravo sam svima nama spasio živote..." odgovori joj Harry. "Skloni se ovamo... za ovaj
grm... da ti ispričam."
Hermiona je slušala što se netom dogodilo. Ponovo je razja-pila usta.
"A je li te tko vidio?"
"Jest, zar me ne slušaš? Ja sam vidio sebe, a mislio sam da je to moj tata! Sve je u redu!"
"Harry, jednostavno ne mogu u to povjerovati... da si ti čarolijom prizvao patronusa koji je
rastjerao sve one dementore! To je već vrhunska magija..."
"Znao sam ja da ću to ovaj put dobro izvesti", reče Harry, "jer sam jednom to već učinio... Ima
li ikakva smisla ovo što govorim?"
"Ne znam... Harry, pogledaj Snapea!"
Zajedno čučeći uz grm pogledaju na drugu obalu. Snape se osvijestio. Čarolijom je prizvao
nosila i podizao na njih mlitave udove Harryja, Hermione i Blacka. Četvrta nosila, na kojima
je zacijelo ležao Ron, lebdjela su već uz njega. Zatim ih je, držeći čarobni štapić pred sobom,
poveo sve prema dvorcu.
174
"Dobro, uskoro će biti vrijeme da krenemo", reče Hermiona napetim glasom gledajući na sat.
"Imamo oko četrdeset pet minuta vremena do trenutka kad će Dumbledore zaključati vrata
bolničkog krila. Dotle moramo osloboditi Siriusa i vratiti se u našu bolničku sobu prije nego
što tko primijeti da nas nema..."
Čekali su gledajući odraze oblaka u jezeru. Grm je pokraj njih šumio na povjetarcu.
Kljunoslavu je bilo dosadno pa je opet čeprkao po travi tražeći crve.
"Misliš da su ga već zatvorili u onu sobu?" zapita Harry gledajući na sat. Pogleda dvorac i
počne brojiti prozore desno od Zapadne kule.
"Pazi!" šapne Hermiona. "Tko je to? Netko se vraća iz dvorca." Harry je zurio u mrak. Čovjek
je hitao prema jednom od izlaza. Za pojasom mu se nešto caklilo.
"Macnair!" reče Harry. "Krvnik! Odlazi po dementore! Vrijeme je, Hermiona..."
Hermiona položi ruke na leña Kljunoslavu a Harry joj pomogne da ga zajaše. Zatim stavi
nogu na nisku granu grma i popne se ispred nje. Prebaci Kljunoslavov povodac preko njegova
vrata i zaveže ga za drugu stranu oglavnika kao uzde.
"Jesi li spremna?" upita on Hermionu. "Uhvati se dobro za mene..."
I podbode Kljunoslava petama.
Kljunoslav poleti ravno put mračnog neba. Harry mu koljenima pritisne slabine osjećajući
kako hipogrif snažno maše velikim krilima. Hermiona je čvrsto obujmila Harrvja oko struka.
Harrvju je čuo kako šapuće:
"Ma neću... ne sviña mi se ovo... e, ovo mi se zbilja ne sviña..."
Harry je tjerao Kljunoslava da leti dalje i sve više. Tiho su letjeli prema gornjim katovima
dvorca... Harry je snažno povukao lijevu stranu konopca i Kljunoslav je skrenuo nalijevo.
Harry je brojio prozore koji su promicali pored njih."
"Stop!" reče i povuče svom snagom konopac unazad.
Kljunoslav uspori let a onda ostane lebdjeti na mjestu, samo su se neprestance dizali i spuštali
po metar-dva dok je hipogrif mlatio krilima na mjestu.
"Eno ga!" reče Harry, koji je opazio Siriusa dok su se polako dizali uz njegov prozor. Kad su
se opet spuštali, Harry ispruži ruku i snažno kucne njome po staklu.
Black digne pogled. Harry vidje kako je zinuo. Black skoči sa stolice i pokuša otvoriti prozor,
ali je prozor bio zaključan.
"Maknite se od prozora!" vikne mu Hermiona i izvadi štapić držeći se i dalje lijevom rukom
za Harrvjevu pelerinu.
"Alohomora!" Prozor se naglo otvori.
"Kako... kako?..." priupita ih Black slabašnim glasom buljeći u hipogrifa.
"Penjite se... nemamo puno vremena", reče mu Harry čvrsto držeći rukama Kljunoslava s obje
strane glatkog vrata. "Morate se izvući odavde... dolaze dementori. Macnair je otišao po njih."
Black se uhvati za obje strane prozorskog okvira i proturi glavu i ramena kroz prozor. Bila je
sva sreća što je bio vrlo mršav. Učas je uspio prebaciti jednu nogu preko Kljunoslavovih leña i
zajahati hi-pogrifa iza Hermione.
"Bravo, Kljunoslave, a sad ravno uvis!" reče Harry cimajući konopcem. "Idemo gore, na
kulu... hajde!"
Hipogrif zamahne svojim snažnim krilima i oni opet polete ravno uvis, do sama vrha Zapadne
kule. Kljunoslav se spusti na kruni-šte, a Harry i Hermiona odmah siñu s njega.
"Siriuse, najbolje će biti da odmah krenete dalje", reče mu Harry zadihanim glasom. "Oni će
tamo sad svaki čas ući u Flitwickovu sobu i otkriti da vas nema."
Kljunoslav je kopao pandžama po tlu mašući svojom usiljenom glavom.
"A što je s onim drugim dečkom? S Ronom?" upita ih Sirius napetim glasom.
"I s njim će biti sve u redu... još nije došao k sebi, ali Madame Pomfrev kaže da će ga
izliječiti. Brže... idemo dalje!"
175
Ali Black je još zurio u Harrvja.
"Kako da ti zahvalim..."
"Odlazite!"viknu uglas Harry i Hermiona.
Black se okrene u zraku na Kljunoslavu i pogleda u vedro nebo.
"Vidimo se uskoro!" reče im. "Ti si, Harry... zbilja pravi sin svog oca."
I podbode petama Kljunoslava u slabine. Harry i Hermiona odskoče u stranu kad hipogrif
ponovo zamahne svojim snažnim krilima... i poleti put neba... Dok je Harry gledao za njima,
on i njegov jahač sve su se više i više smanjivali... zatim jedan oblak zastre opet mjesec... i oni
nestadoše.
