Dječak koji je ostao ziv
Gospodin i gospođa Dursley, iz Kalinina prilaza broj četiri, bili su ponosni što su normalni ljudi da ne mogu
biti normalniji i još bi vam zahvalili na komplimentu ako biste im to rekli. Od njih ne biste nikad očekivali da
budu upleteni u nešto čudnovato ili tajnovito, jer jednostavno nisu trpjeli takve besmislice.
Gospodin Dursley bio je direktor tvrtke Grunnings koja je proizvodila bušilice. Bijaše to krupan, mišićav
čovjek koji kanda nije ni imao vrat, ali je zato imao velike brčine. Gospođa Dursley bila je mršava plavojka i
imala je gotovo dvostruko duži vrat od uobičajenoga, što joj je dobro dolazilo jer je vrlo mnogo vremena
provodila istežući ga preko vrtne ograde i uhodareći susjede. Dursleyjevi su imali sina Dudleyja, od kojeg, po
njihovu mišljenju, nije bilo slađeg dečka na svijetu.
Dursleyjevi su imali sve što su željeli, ali su imali i tajnu, i najviše se od svega bojali daje tko ne otkrije.
Mislili su da bi svisnuli kad bi tko saznao za Potterove. Gospođa Potter bila je sestra gospođe Dursley, ali se
njih dvije nisu već više godina viđale. Zapravo je gospođa Dursley tvrdila da i nema sestru, jer su njezina
sestra i niškoristi muž bili sasvim oprečni Dursleyjevima. Dursleyjevi su strepjeli pri pomisli što bi im
susjedi rekli kad bi Potterovi stigli u njihovu ulicu. Dursleyjevi su znali da Potterovi imaju malog sina, ali ga
nikad nisu vidjeli. Klonili su se Potterovih i zbog tog dječaka, jer nisu željeli da im se Dudley druži s takvim
klincem. Kad su se gospodin i gospođa Dursley probudili tog tmurnog, sivog utorka kad počinje naša priča,
na oblačnom nebu nije bilo ničega po čemu bi se dalo zaključiti da će se uskoro početi zbivati čudnovati i
tajnoviti događaji diljem zemlje. Gospodin je Dursley nešto pjevušio uzimajući svoju najdosadniju kravatu za
posao, a gospođa je Dursley naklapala nešto ubacujući rasplakanog Dudleyja u njegovu visoku dječju stolicu.
Nitko od njih nije primijetio veliku žutosmeđu sovu kako je proletjela pokraj njihovih prozora.
U osam i pol gospodin Dursley uzeo je svoju torbu, letimice cjelunuo gospođu Dursley u obraz i pokušao na
rastanku poljubiti i Dudleyja, ali ga je promašio jer je Dudleyja upravo spopao bijes pa je kašicu bacao oko
sebe po zidovima.
"Vražji malac!" propenta gospodin Dursley izlazeći iz kuće. Sjeo je u svoja kola i izašao natraške na Kalinin
prilaz ispred broja Četiri. Tek je na prvom križanju zapazio nešto neobično - mačku zadubljenu u plan grada.
U prvi mah gospodin Dursley nije uopće shvatio što to vidi - a onda se naglo osvrne za sobom. Na uglu Kalinina
prilaza stajala je šarena mačka, ali od plana grada nije bilo ni traga. Sto mu se to pričinja? Bit će daje
posrijedi nekakva igra svjetla i sjene. Gospodin je Dursley žmirnuo i zagledao se u mačku. Mačka se pak
zagledala u njega. Dok je gospodin Dursley skretao u drugu ulicu, promatrao je mačku u retrovizoru. Mačka
je čitala pločicu na kojoj je pisalo Kalinin prilaz - ne, ona je samo gledala u tu pločicu, jer mačke ne znaju
čitati natpise« planove grada. Gospodin se Dursley malo stresao i izbio mačku sebi iz glave. Vozeći se dalje
u grad, mislio je samo na veliku narudžbu bušilica kojoj se nadao toga dana.
Ali na ulazu u sam grad nešto mu je drugo opet izbilo bušilice iz glave. Dok je sjedio u svojim kolima u
uobičajenoj jutarnjoj prometnoj gužvi, nije mogao a da ne primijeti kako se oko njega motaju nekakvi čudno
odjeveni svati. Ljudi u pelerinama. Gospodin Dursley nije trpio ljude u smiješnoj odjeći - osobito
nakindurenu mladež koju je viđao na ulici! Valjda im je to opet neka nova glupa moda? Bubnjajući prstima
po upravljaču, slučajno u blizini spazi skupinu takvih Čudaka. Uzbuđeno su se nešto došaptavali. Gospodin
se Dursley razjari kad opazi da dvojica medu njima nisu više uopće mladi. Ama, onaj je čovjek tamo zacijelo
stariji od njega, a na njemu sma-ragdnozelena pelerina! Kakva drskost! A onda se gospodin Dursley dosjeti
da su to valjda neke glupe maškare - ti ljudi vjerojatno skupljaju dobrovoljne priloge za nešto... da, to će
biti... Promet je krenuo dalje i gospodin je Dursley nakon nekoliko minuta, kad je stigao na Grunningsovo
parkiralište, bio opet zaokupljen bušilicama.
U svom uredu na devetom katu sjedio je uvijek leđima okrenut prozoru. Da nije bilo tako, možda bi se toga
jutra malo teže koncentrirao na bušilice. Nije vidio sove kako se upol bijela dana sunovra-ćaju pokraj
njegovih prozora, ali su ih vidjeli ljudi na ulici, upirali u njih prstom i buljili razjapljenih usta kako im lete
iznad glava. Većina njih nije Čak ni noću nikad vidjela sove. Međutim, gospodin Dursley proveo je to
dopodne potpuno normalno, neometan sovama. Izderao se na pet različitih osoba. Obavio je nekoliko važnih
telefonskih razgovora i još se malo izvikao. Bio je dobro raspoložen sve do pauze za užinu kad je odlučio da
se razgiba i prijeđe preko ceste i kupi koji krafn kod pekara.
Bio je potpuno zaboravio na one ljude u pelerinama dok nije pokraj pekarnice naišao na skupinu tih čudaka.
Srdito ih je pogledao prolazeći mimo njih. Nije znao zašto se osjeća tako nelagodno uz njih. I ova je skupina
uzbuđeno nešto šaputala, ali nije vidio u njih nijednu škrabicu za dobrovoljne priloge. Tek kad je ponovo
prolazio mimo njih, ulovio je nekoliko riječi iz njihova razgovora:
"Tako je, Potterovi, i ja sam tako čuo..."
"... Da, njihov sin Harry..."
Gospodin Dursley stane kao ukopan. Obuze ga strah. Obazre se na te ljude Što šapuću i kanda im htjede
štogod reći, ali se onda predomisli.
Pohita natrag preko ceste i odjuri u svoj ured, dobaci svojoj tajnici neka ga ničim ne uznemiruje, dohvati
telefon i samo što ne nazove suprugu, ali se opet predomisli. Odloži slušalicu i pogladi se po brkovima
razmišljajući... ama, zbilja je glup! Potter nije opet tako rijetko prezime. Uvjeren je da ima mnogo ljudi koji
se zovu Potter i koji imaju sina Harryja. Kad malo bolje promisli, nije čak ni siguran da mu se nećak stvarno
zove Harry. Nije čak nikad ni vidio tog dečka. Možda se zove Harvey? Ili Harold? Nema smisla uznemiravati
suprugu jer se ona strašno uzruja kad god joj se spomene sestra. Ne može joj to ni zamjeriti... kad bi on imao
takvu sestru... pa ipak, svi oni ljudi u pelerinama...
Popodne mu'je bilo mnogo teže koncentrirati se na bušilice, a kad je u sati otišao iz ureda, bio je još toliko
zabrinut da se pred samim vratima sudario s jednim neznancem.
"Oprostite", promrmljao je kad je sitan starac posrnuo i malne pao. Gospodin je Dursley tek nakon dvije-tri
sekunde shvatio da je taj čovjek zaogrnut ljubičastom pelerinom. Reklo bi se da se taj čovjek uopće nije
uzrujao što umalo da nije pao. Štoviše, lice mu se razvuklo u širok osmijeh kad se oglasi pištavim glasom
privlačeći pažnju prolaznika:
"Nemojte se vi ništa ispričavati, dragi gospodine, mene danas ne može ništa uznemiriti! Radujte se jer Znatevcć-
tko danas je konačno nestao! Čak i takvi bezjaci kao što ste vi trebaju slaviti današnji sretni, sretni dan!"
I starac zagrli gospodina Dursleyja i ode dalje.
Gospodin Dursley ostao je na mjestu kao ukopan, jer ga je zagrlio potpuno nepoznat čovjek. Učinilo mu se i
da gaje taj čovjek nazvao bezjakom ili tako nekako. Bio je zabezeknut. Pohitao je do svojih kola i krenuo
kući nadajući se da mu se koješta privida, što mu nije bilo drago jer nije trpio nikakva priviđenja.
Kad je skrenuo na kolni ulaz kuće broj četiri, najprije je ugledao - što mu nije nimalo popravilo raspoloženje
- onu šarenu mačku koju je bio spazio toga jutra. Sjedila je na vrtnom zidu. Bio je uvjeren da je to ona ista
mačka; imala je iste onakve šare oko očiju.
"Šiiic!" izusti gospodin Dursley na sav glas.
Mačka se nije ni pomakla. Samo ga je odmjerila strogim pogledom. Gospodin se Dursley priupita je li to
normalno mačje ponašanje. Nastojeći se sabrati, uđe u kuću. Ostao je pri svojoj odluci da ništa od svega toga
ne spominje ženi.
Gospođa Dursley provela je lijep, normalan dan. Za večerom mu je ispričala sve o tome kakve probleme ima
njihova prva susjeda sa svojom kćeri, i kako je Dudley naučio još jednu riječ ('Neću!'). Gospodin Dursley
nastojao se normalno ponašati. Kad su spremili Dudleyja u krevet, otišao je u dnevnu sobu pogledati
posljednje večernje vijesti na televiziji.
"I na kraju, ljudi nam iz svih krajeva javljaju da su se sove danas vrlo neobično ponašale. Premda obično
noću odlaze u lov i malokad se vide po danu, danas su ih vidjeli na stotine mjesta kako lete od same zore na
sve strane. Stručnjaci ne znaju objasniti zašto su sove iznenada promijenile svoje navike." Spiker je na tom
mjestu dopustio sebi da se naceri. "Jako tajanstvena stvar. A sad poslušajte vremensku prognozu Jima
McGuffina. Hoće li, Jime, noćas biti još pljuskova sova?"
"E pa, Tede," reče meteorolog, "ne bih ti znao odgovoriti na to pitanje, ali danas se nisu samo sove čudnovato
ponašale. Gledaoci iz međusobno udaljenih mjesta kao što su Kent, Yorkshire i Dundee javljali su mi
telefonski da kod njih nije bilo kiše koju sam bio najavio jučer, nego da su samo meteori pljuštali na sve
strane! Možda su ljudi počeli malo prerano paliti kresove - kresovi se, ljudi moji, pale tek sljedećeg tjedna!
Ali mogu vam obećati da će noćas biti kiše."
Gospodin Dursley sledio se u naslonjaču. Meteori padaju po čitavoj Britaniji? Sove lete po danu? I na sve
strane tajanstveni ljudi u pelerinama? I ono šaputanje, šaputanje o Potterovima...
Gospođa Dursley dođe za njim u dnevnu sobu sa dvije šalice čaja. Morat će joj ipak nešto reći. Nervozno
zakašljuca.
"Ovaj... Petunijo, draga moja...je li ti se u zadnje vrijeme što javljala tvoja sestra?"
Kao stoje i očekivao, supruga se umah zgrozila i naljutila. Uostalom, obično su se oboje ponašali kao da nje i
nema.
"Nije", oštro odsiječe. "A zašto?"
"Čudne neke vijesti danas", promrmlja gospodin Dursley. "Sove... meteori... a i grad je danas vrvio od čudnih
nekih ljudi..."
"Pa što?" odbrusi mu supruga.
"Pa, znaš, pomislio sam... da je to... možda... u nekoj vezi... s onim njezinima."
Gospođa Dursley srkne čaj napućenim usnama. Gospodin Dursley pomisli kako bi bilo da joj kaže da je čuo i
kako ljudi na ulici spominju Potterove. Zaključi da joj to ipak ne treba reći. Umjesto toga, pripomene stoje
ravnodušnije mogao:
"A onaj njihov sin... on je otprilike Dudleyjevih godina, je li?"
"Tako nekako", procijedi supruga.
"A kako se ono zove? Nije li Howard?"
"Harry. Obično, ružno ime, ako baš mene pitaš."
"Ah, da", priklopi gospodin Dursley a srce mu siđe u pete. "Da, imaš potpuno pravo."
Dok su se penjali uza stube na spavanje, nije više progovorio ni riječi. Dok mu je supruga bila u kupaonici,
gospodin Dursley se odšuljao do prozora u spavaćoj sobi i zagledao se dolje, u vrt pred kućom. Mačka je još
bila na istom mjestu. Zurila je ni Kalinin prilaz kao da nešto čeka.
Da nije ipak posrijedi priviđenje? Ima li sve ovo ikakve veze s Potterovima? Ako ima... ako se pročuje da su
oni u rodu s ono dvoje... E, mislio je da to ipak ne bi mogao podnijeti.
Dursleyjevi su legli u krevet. Gospoda je Dursley ubrzo zaspala, ali je njezin suprug ležao budan i premetao
sve one događaje u glavi. Prije nego stoje i on usnuo, posljednja mu je utješna misao bila: ako Potterovi
doista imaju kakve veze sa svim tim, nemaju zbilja nikakva razloga da se njima obrate. Potterovi vrlo dobro
znaju što on i Petu-nia misle o njima i njima sličnima... Nije mogao zamisliti kao bi on i Petunia mogli biti
upleteni u išta što bi se još moglo dogoditi. Zijev-nuo je i okrenuo se na drugu stranu. To se sve njih ništa ne
tiče...
Grdno se varao.
Možda se gospodin Dursley i zavezao u nemiran san, ali mačka na zidu nije ničim pokazivala da je pospana.
Sjedila je nepomično kao kip, netremice zagledana u daleki ugao Kalinina prilaza. Nije se ni trznula kad su
se u obližnjoj ulici zalupila automobilska vrata, ni kad su joj dvije sove preletjele iznad glave.
Na uglu koji je mačka motrila pojavio se neki čovjek, tako nenadano i nečujno te bi se reklo da je izniknuo iz
zemlje. Mački se trz-nuo rep i suzile oči.
Takav čovjek nije još bio viđen u Kalininu prilazu. Bio je visok, mršav i vrlo star, sudeći po srebrnastoj kosi i
bradi, tako dugačkoj da ju je mogao zadjenuti za pojas. Nosio je dug plašt, purpurnu pelerinu koja mu se
vukla po zemlji, i čizme na kopčanje s visokim petama. Ispod naočala u obliku polumjeseca vidjele su se
plave oči, svijetle, sjajne i iskričave. Imao je dugačak i kukast nos koji kao da mu je najmanje dva puta bio
slomljen. Taj se svat zvao Albus Dumbledore.
Čini se da Albus Dumbledore nije bio svjestan Činjenice da u ulici u koju je stigao ništa na njemu, od imena
do čizama, nije bilo dobro došlo. Zamišljeno je kopao po svojoj pelerini kao da nešto traži. Ali reklo bi se da
je svjestan da ga netko promatra, jer je iznenada bacio fjogleđ na mačku koja je i dalje zurila u njega s
drugog kraja ulice. Činilo se da ga pogled na mačku, tko zna zašto, zabavlja. Osmjehnuo se i promrmljao:
"To sam si mogao i misliti."
Napokon je našao u pokrajnjem džepu ono što je tražio. Reklo bi se da je to srebrn upaljač. Otvorio ga je,
podigao uvis i kresnuo. Obližnja ulična svjetiljka škljocne i ugasi se. Kad je ponovo kresnuo,
ugasila se i druga svjetiljka. Dvanaest puta je tako kresao upaljačem dok se cijela ulica nije pretvorila u dvije
sićušne točkice u daljini -oči mačke koja ga je svejednako promatrala. Daje tko u tom trenutku pogledao kroz
prozor, pa čak i gospođa Dursley onim svojim okruglim, sitnim očima, ne bi vidio ništa od onoga što se zbiva
dolje na pločniku. Dumbledore gurne opet svoj upaljač u džep i zaputi se ulicom prema broju četiri, pa sjedne
do mačke na zid. Nije ju pogledao, ali ubrzo joj se obrati riječima:
"Drago mi je što vas ovdje vidim, profesorice McGonagall."
Okrenuo se osmjehujući se mački, ali je ona nestala. Umjesto toga, osmjehnuo se ženi prilično stroge
vanjštine sa četvrtastim naočalama koje su bile potpuno istog oblika kao i šare oko mačjih očiju. I ona je
imala na sebi pelerinu, smaragdne boje. Crna kosa bijaše joj čvrsto spletena u punđu. Vidjelo se da je
ozbiljno uznemirena.
"Otkud ste znali da sam to ja?" priupita ga.
"Draga moja profesorice, nisam još vidio nijednu mačku da tako ukočeno sjedi."
"I vi biste se ukočili da ste sjedili cijeli dan na zidu od cigle", odbrusi mu profesorica McGonagall.
"Cijeli dan? A mogli ste dotle lijepo slaviti? Ja sam na putu ovamo prošao pokraj najmanje desetak proslava i
veselica."
Profesorica McGonagall srdito frkne.
"O da, istina je da svi slave", nestrpljivo reče. "Čovjek bi očekivao da će biti ipak malo oprezniji, ali ne... Čak
su i bezjaci primijetili da se nešto događa. Javili su to i u svojim vijestima." Ponovo mahne glavom prema
zamračenom prozoru Dursleyjeve dnevne sobe. "Čula sam im vijesti. Čitava jata sova... meteori... Nisu oni
opet toliko glupi. Morali su nešto od toga primijetiti. Meteori padaju dolje, u Kentu... Kladila bih se da je to
maslo Dedala Digglea. Taj nikad nije bio osobito pametan."
"Ne smijete im to zamjeriti", blago će Dumbledore. "Već jedanaest godina nismo imali što slaviti."
"Ma znam, znam", nestrpljivo će profesorica McGonagall. "Ali ne moramo zbog toga izgubiti glavu. Ljudi su
stvarno neoprezni, motaju se po ulicama upol bijela dana, nisu čak ni odjeveni kao bezjaci, i svašta pričaju."
Oštrim pogledom zime na Dumbledorea, kao da se nada da će joj on bar štogod kazati, ali je on šutio pa ona
nastavi:
"Kakva bi to parada bila da upravo na dan kad je Znate-već-tko napokon nestao, bezjaci doznaju sve o nama.
Nadam se, Dumbledo-re, daje stvarno nestao?"
"Tako bar izgleda", potvrdi Dumbledore. "Imamo zbilja razloga da budemo zahvalni. Jeste li možda za
limunov šerbet?"
"Zašto?"
"Limunov šerbet. To su vam bezjaćki slatkiši koje ja jako volim."
"Ne bih, hvala", hladno odgovori profesorica McGonagall, kao da misli da nije vrijeme za limunov šerbet.
"Kao što rekoh, čak i ako je Znate-vcć-tko zbilja nestao..."
"Draga moja profesorice, pa valjda može tako jedna razborita osoba kao Što ste vi zvati ga njegovim pravim
imenom? Kakve su to besmislice s tim 'Znate-već-tko' -ja već jedanaest godina nagovaram ljude da ga zovu
njegovim pravim imenom: Voldemort." Profesorica se McGonagall lecne, ali Dumbledore, koji je razmatao
dva bombona, kao da to nije ni primijetio. "To vam unosi takvu zabunu, kad neprestano govorimo 'Znateveć-
tko'. Meni nikad nije bilo jasno zašto se ustručavamo izgovoriti Voldemortovo ime."
"Ma znam ja sve to", izusti profesorica McGonagall napol iznervirano, a napol zadivljeno. "Ali vi ste
drukčiji. Svi znaju da se Znate-već-tko, dobro, Voldemort -jedino vas bojao."
"Laskate mi", mirno će Dumbledore. "Voldemort je raspolagao moćima kojima ja neću nikad raspolagati."
"Samo zato što ste vi... ovaj... odveć plemeniti da se njima služite."
"Sva je sreća što sjedimo ovdje u mraku. Nisam se još nikad ovako zacrvenio otkako mi je Madame Pomfrcv
rekla da joj se sviđaju moji novi naušnjaci."
Profesorica McGonagall osine oštrim pogledom Dumbledorea i reče:
"Sove nisu ništa prema onim glasinama koje posvuda kolaju. Znate valjda što svi govore? O tome zašto je on
nestao? O tome što gaje konačno zaustavilo?"
Činilo se daje profesorica McGonagall napokon došla do točke o kojoj je najviše željela razgovarati, koja je
bila glavni razlog što je cijeli taj dan prosjedila na hladnom i tvrdom zidu, jer nije još ni kao mačka ni kao
žena uprla tako prodoran pogled u Dumbledorea kao sada. Bilo je jasno da ona, što god svi pričali, neće u to
povjerovati
dok joj Dumbledore ne kaže da je to istina. Međutim, Dumbledore je izvadio iz džepa još jedan bombon i
svejednako šutio.
"A svi pričaju", navaljivaše ona dalje, "da se Voldemort sinoć pojavio u Godricovoj špilji, u potrazi za
Potterovima. Priča se da su Lily i James Potter... da su... da su... mrtvi."
Dumbledore obori glavu, a profesorica McGonagall dahne.
"Da su Lily i James... ne mogu u to povjerovati... nisam htjela u to povjerovati... Ah, Albuse..."
Dumbledore pruži ruku i potapše je po ramenu.
"Znam... znam..." promuklo izusti.
Profesorica McGonagall produži drhtavim glasom:
"Ali to još nije sve. Kažu da je pokušao ubiti i Potterova sina, Harryja. Ali... nije uspio. Nije uspio ubiti to
dijete. Nitko ne zna zašto ni kako, ali kažu, kad nije uspio ubiti Harryja Pottera, da je Voldemort izgubio
nekako svu svoju moć... i da je zato nestao."
Dumbledore turobno klimne glavom.
"Je li... je li to istina?" promuca profesorica McGonagall. "Nakon svega onoga što je počinio... nakon svih
onih ljudi koje je pobio... da nije uspio ubiti to dijete? To je pravo čudo... da ga je upravo ono zaustavilo...
ama, kako je, za ime Božje, Harry ostao živ?"
"O tome možemo samo nagađati", reče Dumbledore. "Možda nikad nećemo saznati pravu istinu."
Profesorica McGonagall izvadi čipkasti rupčić i obriše njime oči ispod naočala. Dumbledore duboko uzdahne
i izvadi iz džepa zlatan sat te pogleda na nj. Bijaše to neobičan sat. Imao je dvanaest kazaljki ali bez brojki.
Umjesto njih, oko ruba su se kretali mali planeti. Ipak, Dumbledore je zacijelo doznao stoje želio, jer je
spremio sat u džep i rekao:
"Hagrid kasni. Valjda vam je on rekao da ću ja doći?"
"Jest", potvrdi profesorica McGonagall. "Ali ja ne vjerujem da
ćete mi reći zašto ste baš ovamo došli?"
"Došao sam predati Harryja njegovoj teti i tetku. To mu je jedini
rod koji mu je još ostao."
"Ne mislite valjda... neće biti da mislite na ljude koji ovdje stanuju?" uzvikne profesorica McGonagall
skačući na noge i upirući prstom u broj četiri. "Dumbledore... to je nemoguće. Ja ih gledam cijeli dan. Ne
biste mogli nigdje naći dvoje ljudi koji se više razlikuju
od nas. A imaju i sina... vidjela sam ga kako nogama udara majku za sve vrijeme na ulici i vrišti tražeći od
nje slatkiše. Da Harry Potter dođe ovamo živjeti!"
"To je najbolje mjesto za njega", odlučno će Dumbledore. "Njegova teta i tetak objasnit će mu sve kad
poodraste. Napisao sam im i pismo."
"Pismo?" ponovi profesorica McGonagall slabašnim glasom sjedajući iznova na zid. "Zar vi, Dumbledore,
stvarno mislite da sve to možete nekom objasniti u pismu? Ma ovi ga ljudi neće nikad razumjeti! On će se
proslaviti... postat će legenda... ne bih se iznenadila kad bi se današnji dan ubuduće zvao Dan Harryja
Pottera... O Har-ryju će se pisati knjige... svako će dijete u ovom našem svijetu znati za njega!"
"Točno", potvrdi Dumbledore vrlo ozbiljno gledajući povrh naočala u obliku polumjeseca. "To bi svakom
dječaku moglo udariti u glavu. Da bude slavan prije nego stoje prohodao i progovorio! Da ga slave za nešto
čega se više neće ni sjećati! Pa zar vi ne shvaćate koliko će mu biti bolje da odraste daleko od svega toga
prije nego što bude spreman da se s tim suoči?"
Profesorica McGonagall zausti da nešto kaže, ali se predomisli, proguta slinu i procijedi:
"Da... da, imate, naravno, pravo. A kako će, Dumbledore, dečko doći ovamo?"
Iznenada se zagleda u njegovu pelerinu kao da misli da ga on pod njom skriva.
"Hagrid će ga donijeti."
"Mislite daje... bilo pametno... povjeriti Hagridu tako važnu zadaću?"
"Ja bih Hagridu povjerio i svoj život", otpovrne Dumbledore.
"Ja ne kažem da on nije dobar čovjek", progunđa profesorica McGonagall, "ali ne možete poreći daje
nemaran. Sklon je... stoje sad to?"
Tišinu oko njih naruši potmula huka. Dok su oni gledali oko sebe neće li ugledati kakav far, huka je bivala
sve glasnija, a kad su pogledali na nebo, pretvorila se u tutnjavu - i iz zraka se spusti na cestu ogroman
motocikl.
Motocikl je bio velik, ali je još veći bio čovjek što je na njemu sjedio. Bio je gotovo dvostruko viši od obična
čovjeka i najmanje pet puta širi. Jednostavno je izgledao krupan preko svake mjere i baš kao kakav divljak -
lice mu bijaše skriveno dugim pramenovima razbarušene crne kose i brade, šake mu bijahu velike kao
poklopci kanta za smeće a noge u kožnatim čizmama nalik na male dupine. U golemim, mišićavim rukama
držao je zavežljaj od pokrivača.
"Hagride", odahne Dumbledore. "Konačno! A otkud ti taj motor?"
"Posudio sam ga, gospodine profesore Dumbledore", odgovori div oprezno silazeći s motor-kotača. "Posudio
mi ga je mladi Sirius Black. Donio sam ga, gospodine."
"Bez problema?"
"Bez problema, gospodine... kuca je skoro sasvim uništena, al sam ipak uspio izvuć malog prije nego što su
se bezjaci sjatili. Zaspo mi je u rukama dok smo letili preko Bristola."
Dumbledore i profesorica McGonagall nagnu se nad zavežljaj od pokrivača. U zavežljaju se jedva nazirao
Čvrsto usnuli dječačić. Ispod buća kose crne kao ugljen opazili su mu na čelu brazgotinu neobična oblika,
nalik na munju.
"Je li tu?..." šapne profesorica McGonagall.
"Jest", odgovori Dumbledore. "Taj će ožiljak dovijeka nositi."
"I nećete ništa, Dumbledore, učiniti u vezi s tim?"
"Kad bih i mogao, ne bih ništa učinio. Ožiljci mogu katkad i dobro doći. I ja imam jedan ožiljak iznad lijevog
koljena, posve nalik na kartu-londonske podzemne željeznice. E pa... daj mi ga, Hagride... da svršimo s tim!"
Dumbledore uzme Harryja u naručje i okrene se Dursleyjevoj kući.
"Mogu li... mogu li se, gospodine, oprostiti s njim?" upita ga Hagrid.
Pa sagne svoju čupavu glavurdu nad Harryja i utisne mu u lice poljubac kojim ga je zacijelo poškakljao i
ogrebao. A onda iznenada zatuli poput ozlijeđena psa.
"Pssst!" prosikće profesorica McGonagall. "Probudit ćeš bezjake!"
"O-o-oprostite", zajeca Hagrid, izvadi iz džepa velik točkast rupčić i pokrije njime lice. "Al ne i-i-ide mi to u
glavu... Lily i James da su mrtvi... a ovaj siroti mali Harry da će živit sa bezjacima..."
