NAJGROZNIJI ROðENDAN
Nije to bila prva prepirka za doručkom na broju četiri Kalinina prilaza. Gospodina Vernona
Dursleyja probudio je u ranim jutarnjim satima glasan huk iz sobe njegova nećaka Harryja.
"Po treći put ovoga tjedna!" dobacio je preko stola. "Ako ne možeš zauzdati tu svoju sovuljagu,
morat će odletjeti iz ove kuće." Harry mu još jednom pokuša objasniti stvar:
"Ama, njoj je dosadno'; reče. "Navikla je letjeti vani. Kad bih je bar noću smio pustiti van..."
"Zar ti rnisliš da sam ja blesav?" zareži tetak Vernon. Na čupavu brku visio mu je komadić prženih
jaja. "Znam ja što bi se dogodilo kad bi ti tu sovuljagu pustio van!"
I razmijeni zlokobne poglede sa svojom ženom Petunijom. Harry zausti da mu odgovori, ali mu
riječi zagluši glasno i dugo podrigivanje Dursleyjeva sina Dudleyja.
"Daj mi još špeka!"
"Ima ga još u tavi, srčeko!" odvrati teta Petunia gledajući zamagIjenim pogledom svoga tustog
sinca. "Moramo te ugojiti dok još možemo... Ne svida mi se baš ono što čujem o košti u toj tvojoj
školi..."
"Koješta, Petunia, ja nikad nisam bio gladan u Smeltingsu", srdačno će tetak Vernon. "Dudley se
bar tamo uvijek doista najede, je li tako, sinko?"
Dudley, koji je bio tako debeo da mu se stražnjica prelijevala preko obje strane kuhinjskog stolca,
naceri se i okrene Harryju:
"Doda~ mi tavu!"
"Zaboravio si na onu čarobnu riječ", razdražljivo će Harry, Učinak je ove obične rečenice na ostale
članove obitelji bio upra
vo nevjerojatan - Dudley je zinuo i srušio se sa stolca uz tresak od kojeg se zatresla cijela kuhinja.
Gospoña Dursley je potiho vrisnula i pokrila rukama usta. Gospodin Dursley skočio je na noge, s
nabreklim žilama na sljepoočnicama.
"Ja sam mislio samo na riječ `molim'!" brže ubaci Harry. "Nisam mislio..."
"A ŠTO SAM TI JA REKAO O ONOJ RIJEČI ŠTO POČINJE SLOVOM `Č' U NAŠOJ KUĆI?"
zagrmi tetak škropeći stol slinom.
" » Ali ja...
"I KAKO SE USUðUJEŠ PRIJETITI DUDLEYJU!" zaurla tetak
Vernon lupajući šakom po stolu.
"Ama, ja sam samo..."
"A LIJEPO SAM TE UPOZORIO DA POD OVIM KROVOM NEĆU
TRPJETI NIKAKAV ZNAK TVOJE ABNORMALNOSTI!"
2
Harry prijeñe pogledom sa zajapurenog tetka na problijedjelu tetu, koja je pokušavala osoviti
Dudleyja na noge.
"Dobro," reče Harry, "dobro...
Tetak Vernon ponovo sjedne dišući kao usopljen nosorog i pomno motreći Harryja krajičkom
svojih sitnih, prodornih očiju.
Otkako se Harry vratio kući na ljetne ferije, tetak Vernon postupao je s njim kao s paklenim strojem
koji bi svakog časa mogao eksplodirati, zato što Harry nije bio normalan dječak. Zapravo je bio
najnenormalniji što može biti.
Harry Potter bio je čarobnjak - čarobnjak koji je nedavno završio prvi razred Škole za vještičarenje i
čarobnjaštvo u Hogwartsu. Ako su Dursleyjevi bili nesretni što im je došao na ferije, to nije bilo
ništa prema onome kako se Harry osjećao.
Hogwarts mu je toliko nedostajao da se osjećao kao da ga neprestano boli trbuh. Nedostajao mu je
onaj dvorac, sa svojim tajnim hodnicima i duhovima, sa svojim predavanjima (osim možda
predavanja Snapea, profesora Čarobnih napitaka), sa svojom poštom koju donose sove, sa svojim
banketima u Velikoj dvorani, s krevetom s baldahinom u spavaonici Gryffindorske kule, s
posjetima lovočuvaru Hagridu u njegovoj kolibi nedaleko od Zabranjene šume. Ponajviše mu je
ipak nedostajao metloboj, najomiljeniji sport u čarobnjačkom svijetu (sa šest visokih vratnica, četiri
leteće lopte i četrnaest igrača koji lete na metlama).
Sve Harryjeve zbirke čarobnih formula, njegov čarobni štapić, pelerine, kotlić i vrhunsku metlu
Nimbus 2000 zaključao je bio tetak Vernon u ugrañeni ormar ispod stuba čim se Harry vratio kući.
Baš je Dursleyjeve bilo briga hoće li Harry izgubiti mjesto u metlobojskoj ekipi svoga doma zato
što cijelog ljeta neće trenirati! Dursleyjevima se fućkalo hoće li se Harry vratiti u školu a da nije
preko Ijeta napisao ni jednu domaću zadaću! Dursleyjevi su bili, čarobnjačkim rječnikom rečeno,
bezjaci (u njihovim žilama nije tekla ni jedna jedina kap čarobnjačke krvi), a po njihovu mišljenju,
čarobnjak u obitelji bio je najveća moguća sramota. Tetak Vernon stavio je čak i lokot na krletku
Harryjeve sove Hedvige ne bi li je spriječio da prenosi poruke bilo komu u čarobnjačkom svijetu.
Harry nije bio ni najmanje nalik na ostale članove svoje obitelji. Tetak Vernon bijaše krupan čovjek
bez vrata, sa crnim brčinama. Tetka Petunia bila je koščata i imala je konjsku glavu. Dudley je bio
plavokos, rumen i nalik na svinjče. Harry je pak bio sitan i mršav, sjajnih zelenih očiju i kao ugljen
crne kose, vječito razbarušene. Nosio je okrugle naočale, a na čelu je imao tanak ožiljak nalik na
munju.
Upravo je zbog tog ožiljka bio tako neobičan, čak i za jednog čarobnjaka. Taj je ožiljak bio jedini
vanjski znak Harryjeve tajanstvene prošlosti i razlog zašto je prije jedanaest godina ostavljen pred
Dursleyjevim vratima.
Kad mu je bilo svega godina dana, Harry je na neki čudesan način preživio kletvu koju je na njega
bacio najveći crni mag svih vremena, lord Voldemort, čije se ime još uvijek bojala izgovoriti većina
vještica i čarobnjaka. Harryjevi su roditelji poginuli pri tom Voldemortovu napadu, ali je Harry
ostao živ s tim munjolikim ožiljkom, a Voldemortova se moć na neki način - nikom nije bilo jasno
kako izgubila onog časa kad nije uspio ubiti Harryja.
I tako su Harryja othranili sestra njegove pokojne majke i njezin muž. Harry je proveo deset godina
kod Dursleyjevih a da nikad nije shvatio zašto neprestano izaziva oko sebe čudne stvari koje nije
želio izazvati. Vjerovao je u ono što su mu Dursleyjevi bili rekli -da mu je ožiljak ostao od
automobilske nesreće u kojoj su mu poginuli ro
ditelji. A onda, toćno prije godinu dana, iz Hogwartsa mu je stiglo pi
smo i istina je izbila na vidjelo. Harry je pošao u ćarobnjaćku školu,
u kojoj su on i njegov ožiljak postali znameniti... ali sad je školska godina završila i on se vratio k
Dursleyjevima da kod njih provede ljeto, da s njim postupaju kao sa psom koji se dovukao iz neke
smrdljive rupetine.
3
Dursleyjevi se nisu sjetili ni da je Harryju slučajno danas dvanaesti rodendan. Dakako da se on nije
bogzna čemu nadao - nikad mu oni nisu darovali ništa pošteno, a kamoli da mu ispeku tortu... Pa
ipak, da se uopće ne sjete njegova rodendana...
Uto se tetak Vernon važno nakašlje i reče: "Danas je, kao što znate, neobično važan dan..." Harry
digne pogled jedva vjerujući svojim ušima.
"Na današnji ću dan možda sklopiti najveći posao u svojoj karijeri", dovrši tetak Vernon.
Harry se vrati svom prepečencu. Ogorčeno pomisli kako tetak Vernon, naravno, misli na tu njihovu
glupu večeru. Već dva tjedna trubi samo o tome. Danas im na večeru dolazi bogati gradevni
poduzetnik sa ženom, a tetak Vernon se nada od njega velikoj narudžbi (tvrtka tetka Vernona
proizvodi bušilice).
"Mislim da bi bilo dobro da još jednom ponovimo naš večerašnji program", nastavi tetak Vernon.
"Svi moramo u 8 sati biti na svojim mjestima. Petunijo, gdje ćeš ti biti?..."
"U salonu," odgovori teta Petunia kao iz topa, "gdje ću im svečano poželjeti dobrodošlicu u našem
domu."
"Dobro, dobro. A ti, Dudley?"
"Ja ću čekati u predsoblju da im otvorim vrata." Dudley se priglupo, neprirodno naceri. "Mogu li,
gospodine i gospodo Mason, uzeti vaše kapute?"
"Oni će njime biti upravo oduševljeni!" ushićeno usklikne teta Petunia.
"Izvrsno, Dudley", pohvali ga tetak Vernon, a onda se okrene Harryju: "Ati?"
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je", jetko potvrdi tetak Vernon. "A ja ću ih povesti u salon, predstaviti im tebe, Petunijo, i
natočiti im piće. A u osam i petnaest..."
"Ja ću ih pozvati na večeru." Priklopi teta Petunia.
"A ti ćeš im, Dudley, reći..."
"Gospoño Mason, smijem li vas povesti u blagovaonicu?" reče Dudley i ponudi svoju debelu ruku
nevidljivoj gošći.
"Moj perfektni mali kavalir!" šmrcne teta Petunia. "Ati?" zajedljivo će tetak Vernon Harryju.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je. E, sad da smislimo nekoliko efektnih komplimenata koje ćemo izreći za večerom. Imaš li
ti, Petunijo, možda, kakav prijedlog?"
"Gospodine Mason, Vernon mi je rekao da vi izvrsno igrate golf... Gospodo Mason, recite mi,
molim vas, gdje ste kupili tu haljinu?..." "Sjajno... A ti, Dudley?"
"Kako bi bilo da kažem: `Gospodine Mason, u školi smo dobili zadaću da napišemo nešto o svom
životnom uzoru, pa sam ja napisao sastavak o vama. "'
Ovo je ipak bilo malo previše i za tetu Petuniju i za Harryja. Teta Petunia briznula je u plač i
zagrlila sina, a Harry se sagnuo pod stol da ga ne vide kako se smije.
"A ti, mali?"
Harry se opet uspravi nastojeći se držati ozbiljno.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori on.
"Bogami će tako i biti", odlučno ustvrdi tetak Vernon. "Masonovi uopće ne znaju za tebe, a tako
treba i da ostane. Ti ćeš, Petunijo, poslije večere odvesti gospodu Mason opet u salon, a ja ću dotle
navrnuti razgovor na bušilice. Uz malo sreće, imat ću sklopljen i potpisan ugovor još prije hijesti u
10 sati. Sutra u ovo doba birat ćemo već ljetnikovac na Majorki."
Harry nije bio time ni najmanje oduševljen. Nije vjerovao da će ga Dursleyjevi više voljeti na
Majorki nego u Kalininu prilazu. "Tako je... a ja sad idem u grad po smokinge za Dudleyja i sebe.
A ti'; zareži opet na Harryja, "pazi da ne smetaš teti dok bude čistila stan,"
4
Harry je izašao iz kuće na strainja vrata, Bijaše vedar, sunčan dan, Prijeñe preko travnjaka, svali se
na vrtnu klupu i zapjevuši za se;
"Sretan mi ro~endan", sr~tan mi ro~endan..."
Neće biti ni čestitaka ni darova, a večer će provesti praveći se da ne postoji. Onako ojaden, zagleda
se u živicu. Nikad se nije osjećao ovako osamljen. Harryju su više od svega u Hogwartsu, pa čak i
od metloboja, nedostajali njegovi najbolji prijatelji, Ron Weasley i Hermiona Granger. Meñutim,
reklo bi se da on njima uopće ne nedostaje. Ni on ni ona nisu mu se cijelog ljeta javljali, iako mu je
Ron bio rekao da će ga pozvati k sebi u goste.
Harry je nebrojeno puta bio u napasti da nekom čarobnom formulom otvori Hedviginu krletku pa
da pošalje pismo Ronu i Hermioni, ali bi to bio prevelik rizik. Maloljetni čarobnjaci ne smiju se
izvan škole baviti magijom. Harry to nije rekao Dursleyjevima. Znao je da njih samo strah da ih on
ne pretvori u balegare priječi da ga zaključaju u ugrañeni ormar ispod stuba skupa s njegovim
čarobnim štapićem i metlom. Prvih tjedana nakon povratka iz škole rado je izgovarao upol glasa
neke besmislice i gledao Dudleyja kako bježi iz sobe što ga debele noge nose. Ali nakon ove
dugotrajne šutnje Rona i Hermione, Harry se osjećao tako odsjećen od čarobnjačkog svijeta da je
izgubio volju čak i da draži Dudleyja... A sad su Ron i Hermiona zaboravili čak i na njegov
rodendan!
Što bi sve dao. da primi poruku iz Hogwartsa! Od bilo koje vještice ili čarobnjaka! Gotovo bi se
obradovao čak i dolasku svoga smrtnog neprijatelja Draca Malfoya, samo da se uvjeri da sve ono
nije bio tek pusti san...
Ne bi se baš moglo reći da mu je čitava godina u Hogwartsu prošla u zabavi i veselju. Na samom
kraju školske godine našao se oči u oči ni s kim drugim nego sa samim lordom Voldemortom.
Možda je Voldemort bio tek sjena nekadašnjeg sebe, ali je još uvijek bio strašan, još je uvijek bio
lukav, još uvijek odlučan da obnovi svoju moć. Harry je po drugi put za dlaku izmakao
Voldemortovim šapama. Premda je otada prošlo nekoliko tjedana, i dalje se budio noću okupan
hladnim znojem pitajući se gdje li je sad Voldemort, i prisjećajući se njegova mrtvački sivog lica,
razrogačenih, sumanutih očiju...
Iznenada se naglo uspravi na vrtnoj klupi. Rastreseno se bio zagledao u živicu... a živica se
zagledala u njega! Usred lišća pojavila su se dva velika zelena oka.
Harry skoči na noge baš u trenu kad do njega preko travnjaka dopre nečiji podrugljivi glas:
"Ja znam koji je danas dan", pjevušio je Dudley gegajući se prema njemu.
One su velike oči trepnule i nestale.
"Što?" priupita Harry ne odvajajući pogleda od mjesta gdje su bile one oči.
"Ja znam koji je danas dan", ponovi Dudley prilazeći mu. "Bravo!" odvrati Harry. "Konačno si
naučio kako se zovu dani u tjednu."
"Danas je tvoj rodendan'; podsmjehne mu se Dudley. "Kako to da nisi dobio nijednu čestitku? Zar
ni meñu onim čudacima nemaš prijatelja?"
"Pazi samo da ti mama ne čuje kako spominješ moju školu", hladno odvrati Harry.
Dudley zadigne hlače što su mu spadale niz debele guzove. "A što ti buljiš u tu živicu?" sumnjičavo
ga priupita. "Razmišljam o tome kojom bih je čarobnom formulom mogao najlakše zapaliti",
odgovori Harry.
Dudley umah ustukne, s izrazom panike na debelom licu.
"Ne s-smiješ... tata je rekao da se ne smiješ baviti m-magijom... rekao je da će te izbaciti iz kuće... a
ti zbilja nemaš kamo otići... nemašprijatelja koji bi te uzeli k sebi..."
"Ćiribu ćiriba!" izusti Harry gnjevnim glasom. "Hokus pokus... preparandus..."
"MA.AAAAMA!" zaurla Dudley i saplete se o vlastite noge bježeći natrag u kuću. "MAAAMA!
Harry radi znaš već što!"
Harry je skupo platio taj svoj trenutak zabave. Ali, kako ni Dudleyju ni živici nije bilo ništa, teta
Petunia je znala da Harry nije ništa i nikog začarao. Ipak se morao izmaknuti da ga ne pogodi
5
teškom, netom šamponiranom tavom po glavi. A onda ga je potjerala na pospremanje i zaprijetila
mu da neće ništa okusiti dok ne završi sve poslove.
Dok je Dudley dangubio gledajući ga i tamaneći sladoled, Harry
je prao prozore, pa auto, kosio travu, ~otjerivao cvjetne gredice, podrezivao i zalijevao ruže, te
bojio klupu u vrtu. Sunce ga je peklo i
prŽilo mu potiljak. Znao je da ne smije nasjesti Dudleyjevu Zadirki~ vanju, ali Dudley je rekao baš
ono što je Harry i sam mislio... možda on stvarno nema prijatelja u Ho~wartsu?",
"E, da sad vide slavnog Harryja Pottera", pomisli bijesno dok je, bolnih križa i lica oblivena
znojem, posipao stajsko gnojivo po cvjetnim gredicama.
Bilo je već sedam i pol uvečer kad je napokon, na izmaku snaga, začuo tetu Petuniju kako mu
dovikuje:
"Dolazi ovamo! I pazi da hodaš po novinama!"
Harry se vrlo rado sklonio u hladovinu blistave kuhinje. Na frižideru je stajao večerašnji pudingpravo
brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica. U pećnici je cvrčao svinjski but.
"Daj to brže pojedi! Masonovi samo što nisu stigli!" obrecne se na nj teta Petunia pokazujući mu na
dvije kriške kruha i komadić sira na kuhinjskom stolu. Već je bila obukla ružičastu večernju
haljinu.
Harry je oprao ruke i smazao svoju bijednu večericu. Čim je povečerao, teta Petunia dograbi njegov
tanjur.
"A sad odlazi gore! Brže!"
Prolazeći pokraj vrata dnevne sobe, Harry načas spazi tetka Vernona i Dudleyja u smokingu, s
leptir-kravatom. Tek što je stigao do odmorišta na katu, odjekne zvonce a u dnu stuba pojavi se
srdito lice tetka Vernona.
"Pazi, mali... ako samo pisneš..."
Harry je do svoje sobe došao na prstima, uvukao se u nju, zatvorio vrata za sobom i okrenuo se da
se izvali na krevet.
Nevolja je bila u tome što je na krevetu već netko sjedio.
