GLAVA ČETVRTA
ČUVAR KLJUČEVA
TRES! Ponovo je netko pokucao. Dudley se prene iza sna. "Gdje je taj top?" glupo upita Harryja.
Iza njih se razlegne štropot i tetak Vcrnon uleti kližući u sobu. U rukama je držao pušku - sad je bilo jasno što
je nosio u onom dugačkom, tankom paketu.
"Tko je to?" vikne. "Upozoravam vas... da sam naoružan."
Nastane tajac. A onda...
BUM!
Netko je izvana tako snažno udario u vrata da su ona ispala iz svojih stožera i usred zaglušne buke stropoštala
se na pod.
U dovratku se pojavi neki gorostas. Lice mu je bilo gotovo zastrto dugačkom, Čupavom grivom od kose i
raskuštranom, zapletenom bradom. Ipak su mu se vidjele oči što su se krijesilc ispod kosurine poput crnih
kukaca.
Gorostas se uvuče u kolibu pognut tako da glavom tek oćeše strop. Sagne se, digne vrata i lako ih opet
namjesti u njihov okvir. Vani je huka oluje malko jenjala. Div se okrene da ih pogleda sve redom.
"Ne bi nam skuvali malko čaja, a? Nije ovo bilo baš lahko putovanje..."
Krupnim koracima priđe sofi na kojoj je sjedio Dudley sleđen od straha.
"Miči se, klipane jedan!" reče mu neznanac.
Dudley cijukne i otrči da se sakrije za majku, koja je, prestravljena, čučala iza tetka Vernona.
"A, tu je i Harry!" reče gorostas.
Harry digne pogled na žestoko, plahovito, mrko lice i opazi da su se divu oči nalik na kukce razvukle u
osmijeh.
"Kad sam te zadnji put vidio, bio si još beba", reče mu gorostas. "Jako si sličan pokojnom ćaći, al oči su ti
materine."
Tetak Vcrnon oglasi se nekim čudnim, hrapavim glasom:
"Gospodine, zahtijevam da se smjesta udaljite! Vi ovdje narušavate kućni red i mir."
"Ma daj zaveži, Dursley, ti golema suha šljivo!" odbrusi mu div, pa pruži ruku preko naslona sofe, istrgne
pušku iz ruku tetka Verno-na, savije joj cijev kao da je od gume i baci je u kut sobe.
Tetak Vernon proizvede još jedan čudan glas, poput miša na kojeg je netko nagazio.
"U svakom slučaju, Harry," reče div okrećući leda Dursleyjcvi-ma, "sretan ti rođendan! Imam ovdi nešto za
tebe... možebit sam usput digod i sjeo na to, al će ti svejedno prijat."
I iz unutarnjeg džepa svoga crnog ogrtača izvadi malko zgnječenu kutiju. Harry je otvori drhtavim prstima. U
kutiji je bila velika, ljepljiva čokoladna torta na kojoj je zelenim Šećernim preljevom pisalo Sretan ti
rođendan, Harry!
Harry pogleda opet gorostasa. Htio mu je zahvaliti, ali su mu riječi na putu do usta negdje zalutale, te ga
umjesto toga upita: "A tko ste vi?" Gorostas se naceri.
"Pa, stvarno, nisam se ni predstavio. Rubcus Hagrid, čuvar ključeva i posjeda u Hogwartsu."
I ispruži svoju golemu Šaku i obuhvati njome Harryju čitavu mišicu.
"A šta je s tim Čajem, a?" priupita trljajući ruke. "A ne bi, znate, imo ništa ni protiv nečeg malo jačeg."
Pogled mu padne na pusto ognjište s nabranim kutijama od keksa pa prezirno frkne. Sagne se nad ognjište.
Nisu vidjeli što radi, ali kad se malo zatim uspravio, na ognjištu je pucketala vatra. Vatra je obasjala svu
vlažnu kolibu treperavim svjetlom, a Harry osjeti kako ga preplavljuje toplina kao da je zaronio u toplu
kupelj.
Gorostas se zavali na sofu, koja se ulegne pod njegovom težinom, pa uzme vaditi kojekakve stvari iz džepova
ogrtača: bakreni kotlić, zgnječeni paketić hrenovki, roštilj, čajnik, nekoliko okrhnutih
šalica i bocu nekakve tekućine jantarnc boje, iz koje gucne prije nego što počne kuhati čaj. Uskoro je
koliba bila puna mirisa hrenovki koje su cvrčale na roštilju. Nitko nije ni pisnuo dok je on sve to radio, ali
kad je skinuo s roštilja šest debelih, sočnih, malčice zapečenih hrenovki, Dudlcy se promeškolji. Tetak
Vernon mu dobaci oštrim glasom:
"Dudlcv, da nisi ništa okusio što ti ponudi!"
Gorostas se ovlaš naceri.
"Budi bez brige, Dursley, ovaj vaš puding od sina ne treba više sala."
I doda pržene hrenovke Harryju, koji je bio toliko izgladnio da mu se učini da nikad ništa slasnije nije okusio.
Ipak, nije još mogao odvojiti očiju od gorostasa. Naposljetku, kako se Činilo da mu nitko ne kani ništa
objašnjavati, izusti:
"Oprostite, ali ja još uvijek ne znam pravo tko ste vi."
Gorostas otpije malo čaja i obriše usta nadlanicom.
"Možeš me zvat Hagrid," reče mu, "svi me tako zovu. I, ko što rekoh, ja sam ti čuvar ključeva u Hogwartsu, a
o Hogwartsu valjda i sam sve znadeš?"
"Ovaj... ne znam", odgovori Harry.
Hagrid se zgrane.
"Žao mi je", brže-bolje će Harry.
"Žao ti je", podvrisne Hagrid i prostrijeli pogledom Dursleyjeve, koji ustuknu pred njim u sjenu. "Ovima bi
ovdi trebalo bit žao! Ja sam znao da ti ne primaš pisma, al nisam imo pojma da čak ni o Hog-wartsu ništa ne
znaš, pa to je da Čovjek svisne od muke! Zar se nikad nisi pito di su ti roditelji sve to naučili?"
"Što sve to?" upita ga Harry.
"ŠTO SVE TO?" zagrmi Hagrid. "E, ček, ček malo!"
Skoči na noge. Reklo bi se da je svojim bijesom ispunio svu kolibu. Dursleyjevi su se skutrili uza zid.
"Oćete vi da to meni kažete", zareži na Dursleyjeve, "da ovaj dečko... da ovaj dečko!... nema pojma ni o...
ama baš NI O ČEMU?"
Harryju se učini da je to malo previše. Ipak je on išao u školu i nije imao ni loše ocjene.
"Znam ja ponešto", reče. "Znam nešto o matematici i tim stvarima."
K. Rowlins
Ali Hagrid samo odmahne rukom i proslijedi:
"O našem svijetu, mislim. Tvom svijetu. Mom svijetu. O svijetu tvojih roditelja."
"Kakvom to svijetu?"
Reklo bi se da će Hagrid eksplodirati.
"DURSLEY!"zaurla.
Tetak Vernon, blijed kao krpa, promrmlja nešto kao "Ki bi, da bi". Hagrid se zabulji u Harryja.
"Ma moraš znat nešto o svojoj nani i ćaći", reče. "Pa oni su slavni, mislim. I ft si slavan."
"'Kako? Zar su moja... moja mama i tata bili slavni?"
"'I ti to ne znaš... i ti to ne znaš..." Hagrid prođe prstima kroz
kosu zureći u Harryja kao u Čudo. "I ti ne znaš šta si ti?" napokon
izusti.
Tetku Vernonu vrati se napokon dar govora.
"Stanite!" zapovjedi divu. "Da ste odmah umuknuli, gospodine! Zabranjujem vam da išta više kažete ovom
dečku!"
I hrabriji čovjek od Vcrnona Dursleyja bio bi ustuknuo pred bijesnim pogledom kojim ga je Hagrid ošinuo. A
kad je Hagrid opet progovorio, glas mu je podrhtavao od bijesa.
"Niste mu nikad ništa rekli? Niste mu rekli šta je stajalo u pismu koje vam je Dumbledore ostavio uz njega?
Ja sam bio prisutan! Ja sam, Dursley, to pismo svojim očima vidio kako ga je Dumbledore ostavio! I vi sle to
sve ovo vrijeme tajili pred njim?"
"Što su to tajili preda mnom?" napeto ga priupita Harry.
"ŠUTITE! ZABRANJUJEM VAM GOVORITI!" panično se prodere tetak Vernon.
Teta Petunia zine od užasa.
"Ma, frigajte se vas obadvoje", reče Hagrid. "Harry... ti si čarobnjak.,."
U kolibi zavlada muk. Ćulo se samo more i vjetar kako fijuče.
"Što sam ja?" zine Harry.
"Čarobnjak, dabome", potvrdi Hagrid i zavali se na sofu, koja zaškripi i još se više ulegne pod njim. "I to,
bome, vraški dobar čarobnjak, reko bi, kad se malo izvještiš. Šta bi drugo i bio od onakve nane i ćaće? A sad
mislim da je već vrijeme da pročitaš to pismo."
Harry napokon posegne za žućkastom omotnicom naslovljenom smaragdnozelenom tintom: Gosp. H. Potter,
Pod u kolibi na hridi, More. Izvadi pismo iz kuverte i pročita ovo:
ŠKOLA VJEŠTIČARENJA I ČAROBNJAŠTVA U HOCVVARTSU
Ravnatelj Albus Dumbledore
(nositelj velereda časnog Metli na, prvog razreda s lentom, velečarobnjak, veliki vještac, veliki meštar, član
Međunarodne udruge čarobnjaka)
Štovani gospodine Pottere,
drago nam je što Vas možemo izvijestiti da ste primljeni u Školu vjeitičarenja i čarobnjaštvu u Hogwortsu. U
prilogu ćete naći popis svih potrebnih knjiga i opreme.
Školska godina počinje I. rujna. Očekujemo Vašu sovu najkasnije do . srpnja.
Srdačno Vas pozdravlja
Minerva McGonagall (zamjenica ravnatelja)
U Harryjevoj glavi prštala su pitanja poput vatrometa. Nikako se nije mogao odlučiti koje prvo da postavi.
Nakon dvije-tri minute promuca:
"Što im to znači da očekuju moju sovu?"
"Gajdc mu njegove, sad sam se istom nečeg sjetio", otpovrne Hagrid i pljesne se rukom po čelu tako snažno
da bi takvim udarcem oborio i teretnog konja, a onda iz drugog unutarnjeg džepa ogrtača izvadi sovu - pravu,
živu, prilično nakostriješenu sovu - te dugačko pero i svitak pergamenta. Isplazivši jezik, nadrlja pisamce.
Harry ga je uspio pročitati iako su mu slova stajala naopako:
Štovani gospodine Dumbledore,
Predao sam Hanyju pismo. Sutra ga vodim da si kupi potrebne sivari. Vrijeme je grozno. Nadam se da ste
dobro.
Hagrid
Potom smota pismo i pruži ga sovi, koja ga uzme u kljun. Div ode sa sovom do vrata i baci je u oluju. Onda
se vrati i sjedne na sofu kao daje sve to isto tako normalno kao i običan telefonski razgovor.
Harry shvati da je zinuo pa brže-bolje zatvori usta.
Harry Potter i kamen mudraca
"Di smo ono stali?" priupita ga Hagrid, ali uto tetak Vernon, svejednako pepeljast u licu ali vrlo srdit, stupi
na svjetlo od vatre. "Ne ide on nikamo", reče. Hagrid hrakne.
"Baš bi volio vidit kako će ga u tome spriječit taki jedan bezjak ko što si ti", odsiječe on.
"Što to?" radoznalo će Harry.
"Bezjak", odgovori Hagrid. "Tako ti mi zovemo sve one koji se ne bave magijom. A ti si imo baš peh da
odrasteš u familiji najgorih bezjaka koje sam ikad vidio."
"Mi smo se zarekli, kad smo ga primili pod svoj krov, da ćemo stati na kraj tim glupostima", reče tetak
Vernon. "Zarekli smo se da ćemo mu to izbiti iz glave! Kakav vražji čarobnjak!"
"A vi ste to znali?" priupita ga Harry. "Vi ste znali da sam ja-Čarobnjak?"
"Da smo znali!" iznenada vrisne teta Pctunia. "Da smo znali! Dakako da smo znali! Kako je drukčije i moglo
biti kad je ona moja nesretna sestra bila ono stoje bila? Ah, i ona je dobila isto takvo pismo i otperjala u tu...
u tuškolu... i vraćala se svaki put na ferije s punim džepovima žabljih jaja i pretvarala šalice za čaj u štakore.
Ja sam bila jedina kojoj je bilo jasno što je ona - Čudakinja! Ali mojoj majci i ocu, ni govora, Lily ovo, Lily
ono, oni su bili ponosni Što imaju vješticu u familiji!"
Ušutjela je i duboko uzdahnula ne bi li došla do zraka, a onda nastavila pucati iz svih topova. Reklo bi se da
već godinama želi sve ovo istresti iz sebe.
"A onda se u toj školi upoznala s tim Potterom, udala se i rodila tebe, a ja sam, naravski, odmah znala da ćeš
ti biti isti takav, isto tako Čudan, isto tako... tako... abnormalan... i onda je ona, ni pet ni Šest, odletjela u zrak
a mi smo tebe dobili na brigu!"
Harry je bio blijed kao krpa. Čim mu se vratio dar govora, izusti:
"Odletjela u zrak? Pa, vi ste mi rekli da su oboje poginuli u automobilskoj nesreći!"
"U AUTOMOBILSKOJ NESREĆI!" zagrmi Hagrid i tako bijesno skoči na noge da Dursleyjevi opet
uzmaknu u kut. "Kako bi Lily i James Potter mogli poginut u automobilskoj nesreći! To je uvreda!
Skandal! Harry Potter nije ništa znao o svojoj prošlosti a svaki klinac u našem svijetu znade za njega!"
"Ali zašto? Što se dogodilo?" žustro ga upita Harry. Na Hagridovu licu izgubi se svaki trag gnjeva. Iznenada
se kanda zabrine.
"Ovome se zbilja nisam nado", reče tihim, brižnim glasom. "Kad mi je Dumbledore reko da možebit neće bit
lako doć do tebe, nisam imo pojma da ti tako malo znadeš. Ah, Harry, nisam baš načisto jesam li ja prava
osoba da ti to kaže... al neko ti to mora reć... ne možeš ipak otić u Hogwarts a da baš ništa ne znaš." Odmjeri
Dursleyjeve mrkim pogledom.
"E pa, bit će najbolje da znadeš sve što ti ja mogu reć... pazi, ja ti ne znam baš sve, to je ipak velika tajna, bar
nešto od toga..." Sjedne i zapilji se načas u vatru, a onda produži: "Mislim da je sve skupa počelo od... od
jednog tipa koji se zove... nevjerojatno je da ti ne znaš ni kako se on zove, a svi u našem svijetu to znadu..."
"O komu je riječ?"
"Pa, ovaj... ne volim ni izgovorit njegovo ime ako baš ne moram. Niko to ne voli." "Zašto ne?"
"Bigulicu ti tvoju, Harry, ljudi se još boje. Nije to baš lako. Eto, bio ti je tako neki čarobnjak koji se...
izopačio. Izopačio da ne može bitgorji. Pa i gorji. Gorji odnajgorjeg. A zvao se..." Hagrid proguta slinu, ali
ne izusti više ni riječi. "Možete li mi napisati njegovo ime?" priupita ga Harry. "Jok... ne znam kako se piše.
Ma dobro... Voldemort." Hagrid se naježi. "Nemoj me tjerat da ga još jedanput izgovaram. U svakom
slučaju, taj... taj ti je čarobnjak prije nekih dvadeset godina počeo tražit sljedbenike. I našo ih je... jedni su se
bojali, dmgima je bilo stalo do njegove moći jerbo je on stvarno steko veliku moć. To su ti, Harry, bili crni
dani. Nisi znao komu da vjeruješ, nisi se usuđivo sprijateljit s nepoznatim čarobnjacima il vješticama...
Dešavale su se svakakve strahote. On je polako prcuzimo svu vlast. Dabome da su mu se neki i
suprotstavljali... al ih je on sve maknuo. Užas jedan. Jedno od rijetkih sigurnih mjesta bio je Hogwarts. Reklo
bi se da se Znaš-već-ko jedino još boji Dumbledorea. Nije se ipak usuđivo zauzet tu školu,
bar još ne u to prvo vrijeme. E, sad, tvoja nana i ćaća bili su ponajbolji vještica i čarobnjak koje sam ja
poznavo. Oboje su u svoje doba bili prvi u svom razredu! Recimo daje pravo čudo što Znaš-već-ko nije već
prije pokušo njih dvoje predobit za sebe... vjerojatno je znao da su oni previše dobri s Dumbledoreom da bi
tjeli imat posla sa mračnom stranom. Možda je mislio da će ih još uspjet nagovorit... il ih je možda tjeo samo
maknut? Jedino se znade da se odjednoč pojavio u selu u kojem ste vi živili, prije deset godina, uoči Svih
svetih. Tebi je bila tek godina dana. I tako je on upo u vašu kuću i... i..."
Hagrid odjednom izvadi iz džepa prljav točkast rupčić i usekne se tako glasno kao kad zatuli brod u magli.
"Oprosti", reče. "Al to ti je tako žalosna stvar... ja sam dobro poznavo tvoju nanu i ćaću, nije bilo boljih ljudi
od njih... kako se god uzme... I ubio ih je Znaš-već-ko. Aondakje... to je zapravo najveća tajna od sviju...
pokušo i tebe ubit. Valjda je tjeo da nikakav trag ne ostavi za sobom, il je možebit već toliko zavolio
ubijanje... Al nije uspio. Zar se nisi nikad čudio otkud ti taj znak na Čelu? Nije to bila obična ogrebotina. To
ti ostane kad te pogodi moćna, opaka kletva... to je zadesilo i tvoju nanu i ćaću, i vašu kuću čak... al tebi nije
bilo ništa, i zato si ti, Harry, tako slavan. Niko nije osto živ koga bi on nakanio ubit, niko osim tebe, a on je
pobio neke od najboljih vještica i čarobnjaka svoga doba... McKinnonove, Boneove, Prcwetto-ve... ti si bio
istom beba a osto si živ."
Nešto se vrlo bolno zbivalo u Harryjevoj glavi. Kad je Hagrid završio svoje kazivanje, Harry je ponovo u
duhu ugledao ono zeleno zasljepljujuće svjetlo jasnije nego ikad prije - i sjetio se još nečega, prvi put u
životu - podrugljivog, hladnog, okrutnog smijeha.
Hagrid ga je tužno gledao.
"Ja sam te sam donio iz one razrušene kuće, na Dumblcdoreov nalog. Donio sam te k ovima ovdi..."
"Kakve budalaštine!" reče tetak Vernon. Harry se lecne. Malne je bio smetnuo s uma da su Dursleyjevi još
tu. Reklo bi se da se tetak Vernon opet okuražio. Piljio je u Hagrida stišćući pesti.
"A sad me dobro slušaj, mali", zareži. "Ja priznajem da u tebi ima nešto čudno, ali to vjerojatno nije ništa što
ti dobre batine ne bi izbile iz glave... a što se tiče svega onoga o tvojim roditeljima, e pa, oni su stvarno bili
na svoju ruku, o tom nema spora, i bolje je, mislim, što ih nema više na ovom svijetu... dobili su ono što su
zaslužili
družeći se sa svim onim ološem... ja sam upravo tako nešto i očekivao, oduvijek sam znao da oni neće dobro
svršiti..."
Ali tada Hagrid skoči na noge i izvadi iz ogrtača izlizani ružičasti kišobran, pa ga uperi u tetka Vernona kao
mač i reče:
"Upozoravam te, Dursley... upozoravam te... samo još jednu riječ...
Pošto mu je zaprijetila opasnost da ga bradati gorostas nabode na vrh kišobrana, tetak Vernon opet se
obeshrabri; pribije se leđima uza zid i umukne.
"Tako je već bolje", reče Hagrid predišući pa se opet zavali na sofu, koja se ovaj put ulegne do sama poda.
Harryju su na jeziku bila još pitanja, na stotine pitanja.
"A što je bilo s Vol... oprostite... mislim, Znate-već-s-kim?"
"To ti je dobro pitanje, Harry. Izgubio se. Nešto. Iste one noći kad je tebe tjeo ubit. Zato si ti još slavniji. U
tome ti je, vidiš, najveća tajna... on je bivo sve moćniji i moćniji... zastoje uopće nešto? Neki kažu da je
odapeo. Koješta, po mom sudu. Nisam siguran da je u njemu bilo još toliko ljudskosti da umre. Neki kažu da
je još tamo negdi, da čeka tobože na svoj čas, al ja u to ne vjerujem. Oni koji su bili na njegovoj strani, vratili
su se opet nama. Neki od njih ko da su se probudili iz transa. Ne vjerujem da bi se to desilo da se on kanio
vratit. Većina nas misli da je on još tamo negdi, samo da je izgubio svoju moć. Preslab je da nastavi dalje.
Jerbo nešto ga je kod tebe, Harry, dokrajčilo. Te se noći desilo nešto sa čime on nije računo... ne znam šta je
to bilo, niko to ne zna... al nešto gaje kod tebe ozbiljno smelo."
Hagrid je gledao Harryja očima iz kojih je izbijala toplina i poštovanje, ali Harry nije bio zadovoljan ni
ponosan, štoviše, bio je uvjeren daje posrijedi neka strašna greška. On daje čarobnjak? Kako bi to moglo biti?
Otkako zna za sebe, Dudley ga je mlatio, a teta Petu-nia i tetak Vernon pili su mu krv. Da je on stvarno
čarobnjak, zašto se oni nisu, kad god bi ga htjeli zatvoriti u njegov ormar, pretvorili u žabe krastače? Ako je
već jednom nadvladao najvećeg vješca na svijetu, kako ga je onda Dudley mogao uvijek tući kao vola u
kupusu?
"Hagride," tiho izusti, "mislim da ste vi ipak negdje pogriješili. Ja mislim da ja nisam nikakav čarobnjak."
Hagrid se, na njegovo iznenađenje, naceri.
"Da ti nisi čarobnjak, a? Zar zbilja nisi nikad pravio čuda kad bi se uplašio il naljutio?"
Harry se zagleda u vatru. Kad malo bolje promisli... doista se svašta događalo što bi tetu i tetka razbjesnilo
kad god bi se on, Harry, uzrujao ili ražestio... kad bi ga progonila Dudleyjeva banda, nekim bi im čudom
umaknuo... kad se užasavao odlaska u školu s onom smiješnom frizurom, kosa mu je preko noći porasla... a
kad ga je Dudley posljednji put srušio na pod, nije li mu se i nehotice osvetio? Nije li nahuškao na njega bou
constrictora?
Harry opet pogleda Hagrida smiješeći se, i opazi da ga Hagrid zaljubljeno motri.
"Razumiješ?" opet će Hagrid. "Da Harry Potter nije čarobnjak... Čekaj samo, vidjet ćeš ti još kako ćeš se
proslavit u Hogwartsu."
Ali tetak Vernon nije se kanio predati bez borbe.
"Zar vam nisam rekao da on nikamo ne ide?" prosikće. "On će ići u školu u Stonewallu i bit će mi još
zahvalan na tome. Ja sam pročitao ona pisma, baš njemu trebaju sve one gluparije... čarobne formule i štapići
i..."
"Ako on želi poć sa mnom, neće ga u tome spriječit takav bezjak ko što si ti", zareži Hagrid. "Da u tome
spriječi sina Lily i Jamesa PotteralTisilud! Onje tamo upisan otkako se rodio. On će ić u najbolju školu
vvještičarenja i čarobnjaštva na svijetu. Poslije sedam godina školovanja neće ni sam sebe prepoznat. Bit će
tamo, za promjenu, s klincima sličnim sebi, bit će pod nadzorom najvećeg ravnatelja kojeg je Hogwarts ikad
imo, Albusa Dumbled..."
"NEĆU JA PLAĆATI NEKU UVRNUTU STARU BUDALU DA GA UČI MAĐIONČARSKE
TRIKOVE!" prodere se tetak Vernon.
Napokon je prevršio mjeru. Hagrid zgrabi kišobran i zavitla njime iznad njegove glave, te zagrmi;
"DA NISI... NIKAD... VIŠE... VRIJEĐO... ALBUSA... DUM-BLEDOREA... PREDA... MNOM!"
Zatim naglo uperi kišobran u Dudleyja - blijesne ljubičasto svjetlo i razlegne se prasak kao od petarde i
prodoran cvilež. Već idućeg trena Dudley je plesao na mjestu držeći se rukama za stražnjicu i jaučući od boli.
Kad je Dudley prisutnima okrenuo leđa, Harry opazi kako mu iz rupice na hlačama viri kovrčavi svinjski
repić.
Tetak Vernon rikne. Odvukavši tetu Petuniju i Dudleyja u drugu prostoriju, baci još jedan, posljednji,
prestravljeni pogled na Hagrida i zalupi vratima za sobom.
Hagrid pogleda kišobran i pogladi se po bradi.
"Nisam se ipak smio toliko zaboravit," reče pokajničkim glasom, "a ionako mi nije upalilo. Tjeo sam ga
pretvorit u prase, al čini mi se da je on već bio toliko sličan prasetu da mu nije puno ni trebalo..."
Zirne na Harryja ispod svojih čupavih obrva.
"Bit ću ti zahvalan ako ovo nikom u Hogwartsu ne spomeneš", nadoda. "Ja ne bi... ovaj... smio, strogo uzev,
bavit se magijom. Dopustili su mi tek nešto malo da dođem do tebe i da ti dostavim ta pisma i druge stvari...
to je bio i jedan od razloga što mi je bilo toliko stalo do tog zadatka..."
"A zašto se ne smijete baviti magijom?" priupita ga Harry.
"Ma Šta ja znam... i ja sam išo u školu u Hogwartsu, al sam... ovaj... da ti pravo kažem, bio isključen. Kad
sam bio na trećoj godini. Slomili su mi čarobni štapić i ostalo... Ipak me Dumbledore zadržo ko lovočuvara.
Sjajan je čovac taj Dumbledore."
"A zašto ste bili isključeni?"
"Već je kasno a sutra imamo masu posla obavit", glasno će Hagrid. "Morat ćemo u grad da ti pribavimo sve
knjige i ostale stvari."
I svuče debeli crni ogrtač i dobaci ga Harryju.
"Ovime se možeš pokrit", reče mu. "Nemoj se uplašit ako se u njemu šta miče. Mislim da su mi u jednom
džepu ostala još dva puha..."
