DEMENTORSKI POLJUBAC
Harry nije nikad bio u čudnijoj povorci. Predvodio ih je niza stube Krivonja, za njim su išli
Lupin, Pettigrew i Ron koji su izgledali kao sudionici trke na duge pruge. Zatim se vukao
profesor Snape lebdeći u okomitom položaju i dodirujući nožnim prstima svaku stepenicu niz
koju su silazili, a održavao gaje u kretanju njegov vlastiti čarobni štapić koji je Sirius držao
uperen u njega. Harry i Hermiona stupali su na začelju.
Nije bilo lako uvući se opet u podzemni hodnik. Lupin, Petti-grew i Ron morali su se okrenuti
porebarke da uñu u njega. Harry ih je gledao kako se nespretno kreću hodnikom jedan za
drugim. Krivonja je još bio na čelu. Harry je išao u stopu za Siriusom, koji je i dalje održavao
Snapea u kretanju ispred sebe. Snape je neprestance zapinjao glavom za niski strop. Harry je
imao dojam da se Sirius uopće ne trudi da to spriječi.
"Shvaćaš li ti što ovo znači?" odjednom Sirius upita Harrvja dok su se polako probijali kroz
hodnik. "To što ćemo Pettigrewa izručiti?"
"Vi ćete onda biti slobodni", odgovori mu Harry.
"Da..." potvrdi Sirius. "Ali ja sam... ne znam je li ti to ikad itko rekao... i tvoj krsni kum?"
"Aha, znam", reče Harry.
"E pa, tvoji su roditelji željeli da ti ja budem i skrbnik", napomene Sirius držeći se malo
ukočeno. "Ako se njima što dogodi..."
Harry je i dalje čekao. Misli li Sirius doista ono što on smatra da misli?
"Dakako da ću te ja potpuno razumjeti ako želiš ostati kod svoje tete i tetka", nastavi Sirius.
"Ipak... ovaj... razmisli malo o tome! Kad se jednom skine ljaga s mog imena... ako poželiš...
drukčiji dom..."
U Harrvjevoj trbušnoj šupljini odjekne neka vrsta eksplozije.
"Što... da živim kod vas?" priupita ga i nehotice udari glavom o izbočeni kamen na stropu
podzemnog hodnika. "Da odem od Durslevjevih?"
"Dakako da ja nisam ni vjerovao da ćeš ti to htjeti", brže produži Sirius. "Potpuno te
razumijem. Samo sam mislio da ipak..."
"Jeste li vi ludi?" reče Harry hrapavim glasom gotovo kao Sirius. "Dakako da ja želim otići od
Durslevjevih. Imate li vi kuću? Kad se mogu preseliti k vama?"
Sirius se okrene da pogleda Harrvja. Snape je strugao glavom po stropu hodnika, ali činilo se
da Sirius ne mari za to.
"Ti to želiš?" upita ga. "Stvarno?" "Da, stvarno želim!" odgovori mu Harry.
160
Siriusovo ispijeno lice prvi put se razvuče u pravi osmijeh otkako gaje Harry prvi put ugledao.
Bila je to začudna razlika, baš kao daje iza maske izmoždenosti zasjalo deset godina mlañe
lice. Načas je opet bio donekle nalik na onoga nasmijanog čovjeka na vjenčanju Harrvjevih
roditelja.
Nisu više progovorili ni riječi dok nisu došli do kraja podzemnog hodnika. Krivonja je prvi
izletio iz njega. Zacijelo je odmah pritisnuo na onu kvrgu na deblu, jer su se Lupin, Pettigrew i
Ron iskobeljali iz hodnika a da nisu čuli nikakvo pomamno šibanje granama.
Sirius pomogne Snapeu da se izvuče iz jame, a onda se skloni u stranu da propusti Harrvja i
Hermionu. Napokon su svi izašli iz hodnika.
U školskom je dvorištu bio mrak, jedino je svjetlo dopirale kroz prozore dvorca u daljini. Bez
riječi krenu dalje. Pettigrew je još hri-pao i od vremena do vremena cmizdrio. U Harrvjevoj su
se glavi kovitlale misli. Otići će napokon od Durslevjevih! Živjet će kod Siriusa Blacka,
najboljeg prijatelja svojih roditelja... bio je sav omamljen... Što će se dogoditi kad rekne
Durslevjevima da će živjeti kod robijaša kojeg su vidjeli na televiziji?
"Da nisi, Peter, napravio nijedan krivi pokret!" reče prijetećim glasom Lupin na čelu povorke.
Svejednako je držao čarobni štapić uperen u Pettigrewova prsa.
Tiho su koračali po dvorištu. Svjetla na dvorcu polako su se povećavala. Snape se još
čudnovato kretao lebdeći u zraku pred Siriu-som, a brada mu padala na prsa. A onda...
Iza oblaka pomoli se Mjesec. Odjednom se na tlu pojave tamne sjene. Družinu je obasjala
mjesečina.
Snape se sudari s Lupinom, Pettigrewom i Ronom, koji su bili naglo stali. Sirius se skameni.
Ispruži ruku da zaustavi Harrvja i Her-mionu.
Harry je vidio pred sobom Lupinovu ukočenu silhuetu. A onda se Lupinu zatresu ruke i noge.
"O Bože..." uzdahne Hermiona. "On nije večeras popio napitak! Opasan je!"
"Trči!" šapne Sirius. "Trči! Brže!"
Ali Harry nije mogao potrčati. Ron je pak bio svezan za Petti-grewa i Lupina. On jurne, ali ga
Sirius uhvati oko prsa i zadrži.
"Pusti to radije meni... Trči!"
Razlegne se strašno rezanje. Lupinu se glava izdužila, pa i tijelo. Ramena mu se uvukla. Dlaka
mu je naočigled nicala na licu i rukama, koje su se pretvarale u šape s pandžama. Krivonja se
opet nako-striješio i počeo uzmicati...
Dok se vukodlak propinjao i škljocao dugim čeljustima, Sirius je nestao. Preobrazio se. Velik
pas nalik na medvjeda skoči pred njih. Dok se vukodlak oslobañao lisičina kojima je bio
vezan, psina ga zgrabi za vrat i povuče natrag, od Rona i Pettigrewa. Uhvatili su se ukoštac,
ralje uz ralje, grebući jedan drugog pandžama...
Harry se skamenio pred tim prizorom. Bio je zaokupljen tim njihovim dvobojem tako da ništa
drugo nije vidio. Trgne se tek na Her-mionin vrisak...
Pettigrew se bacio da dohvati Lupinov odbačeni štapić. Nesiguran na svojoj bandažiranoj
nozi, Ron se sruši. Razlegne se prasak, plane svjetlo - i Ron ostane nepomično ležati na
zemlji. Još jedan prasak - i Krivonja poleti uvis i sruši se na zemlju.
"Expelliarmus!" vikne Harry i uperi štapić u Pettigrewa. Lupinov štapić odleti visoko u zrak i
izgubi se. "Ostani na mjestu!" prodere se Harry i priskoči.
Prekasno. Pettigrew se već preobrazio. Harry opazi kako mu goli rep klizne kroz lisičine na
Ronovoj ispruženoj ruci i začuje kako štakor bježi kroz travu.
Razlegne se zavijanje i gromoglasno rezanje, Harry se okrene i ugleda vukodlaka kako bježi
glavom bez obzira prema šumi...
"Siriuse, pobjegao je, a Pettigrew se preobrazio!" vrisne Harry.
Sirius je krvario. Imao je ogrebotine na njušci i leñima, ali se na Harrvjeve riječi opet osovi na
noge i u hipu se tapkanje njegovih šapa izgubi u daljini.
161
Harry i Hermiona jurnu do Rona.
"Što mu je učinio?" šaptom upita Hermiona. Ronu su oči bile poluotvorene, a usta razjapljena.
Bio je svakako živ, čuli su ga kako diše, ali reklo bi se da ih nije prepoznao.
"Ne znam."
Harry pogleda zdvojno oko sebe. Nije više bilo ni Blacka ni Lupina... nikog više nije bilo uz
njih, osim Snapea koji je još bez svijesti lebdio u zraku.
"Najbolje da ih prenesemo do dvorca i potražimo pomoć", reče Harry sklanjajući kosu s očiju
i nastojeći srediti misli. "Idemo..."
Ali onda iz mraka dopre lavež i cvilež, kao da pas skviči od boli...
"Sirius!" prošapće Harry piljeći u tamu.
Časkom je oklijevao, ali trenutačno nisu mogli ništa učiniti da pomognu Ronu, a Black je bio
u nevolji...
Harry potrči, a Hermiona za njim. Činilo se da se pas glasa odnekud od jezera. Jurili su kao
bez duše, a Harry u trku osjeti nekakvu hladnoću ali ne shvati što to znači...
Cvilež naglo prestane. Kad su stigli do obale jezera, vidjeli su što se dogodilo - Sirius je opet
postao čovjek. Bauljao je s rukama sklopljenim nad glavom.
"Neeeeemojte!" preklinjao je. "Neeeeemojte... molim vas!..."
A onda Harry ugleda i njih. Najmanje stotinu dementora klizilo je kao crna masa oko jezera
prema njima. Naglo se okrene i oćuti poznatu, ledenu studen u utrobi, a magla mu zastre
pogled. Sa svih strana dolazilo je još više tih prilika i opkoljavalo ih...
"Hermiona, misli na nešto lijepo!" vikne joj Harry i podigne uvis štapić bijesno žmirkajući ne
bi li bolje vidio, i vrteći glavom ne bi li se oslobodio slabašnih vriskova što su se opet javili u
njoj...
Živjet ću kod svoga krsnog kuma. Odlazim od Dursleyjevih!
Silio se misliti na Siriusa, samo na Siriusa, i zapjevušio:
"Expecto patronum!Expecto patronum!"
Black se prenuo, prevrnuo i ostao nepomično ležati na zemlji, blijed kao krpa.
Neće njemu ništa biti. Ja ću se preseliti k njemu.
"Expecto patronum! Hermiona, pomozi mi! Expecto patronum!"
"Expecto..."prošapće Hermiona. "Expecto... expecto..."
Ali nije mogla dalje. Dementori su ih opkoljavali, bili su na svega tri-četiri metra od njih.
Podigli su čvrst zid oko Harrvja i Hermione, i primicali im se...
"Expectopatronum!" prodere se Harry nastojeći potisnuti vrištanje iz ušiju.
"Expectopatronum!"
Iz vrha štapića izleti srebrni trak i ostane lebdjeti pred njim poput izmaglice. U isti mah Harry
osjeti kako je Hermiona uz njega klonula. Ostao je sam... potpuno sam...
"Expecto... expectopatronum..."
Osjeti kako je koljenima dotaknuo hladnu travu. Sve je slabije vidio od magle. Silno se
napregne da se prisjeti... daje Sirius nevin... nevin... bit će sve u redu... ja ću živjeti kod
njega...
"Expecto patronum!" dahne.
Pri slabašnom svjetlu svoga patronusa opazi kako je jedan de-mentor zastao pred njim. Nije
mogao dalje kroz oblak srebrne magle koju je Harry čarolijom prizvao. Ispod pelerine pojavi
se mrtva, sluzava ruka i učini kretnju kao da će odstraniti patronusa.
"Ne... ne..." opet će Harry. "On je nevin... expecto... expectopatronum..."
Osjećao je kako ga motre, osluškivao im glasno disanje poput hujanja opaka vjetra. Činilo mu
se da ga najbliži dementor promatra. Tada dementor podigne gnjile ruke... i spusti kapuljaču.
Na mjestu gdje su mu trebale biti oči bijaše samo tanka, siva, krastava kožica ravnomjerno
navučena preko šupljih duplji. Ali bila su tu i usta... razjapljena, bezoblična usta što su
162
usisavala zrak poput mrtvačkog hropca.
Harrvja obuzme takva jeza da se ne uzmogne ni pomaknuti ni pisnuti. Patronus mu je još
zatreptao i rasplinuo se.
Zaslijepi ga bijela magla. Mora se boriti... expecto patronum... ništa ne vidi... a iz daljine čuje
poznato vrištanje... expecto patronum... pipa oko sebe u magli tražeći Siriusa i napipa mu
mišicu... neće oni njega odvesti...
Ali iznenada Harrvja ščepa oko vrata par snažnih, hladnih i vlažnih ruku. Podizale su mu
glavu... osjećao je tuñi dah... najprije će
njega ukloniti... ćutio je gnjili zadah... u ušima mu vrištala majka... njezin će glas biti
posljednje što će još čuti...
A onda, kroz maglu u kojoj se utapao, učini mu se daje ugledao srebrno svjetlo, sve sjajnije i
sjajnije... osjeti kako pada ničice na travu...
Ležeći niče, preslab da se makne, dršćući od mučnine, otvori oči... Zasljepljujuće svjetlo
obasjavalo je travu oko njega... Vrištanje je prestalo, studen se povlačila...
Nešto je potiskivalo dementore... kružilo oko njega, Siriusa i Hermione... bučno dementorsko
usisavanje bivalo je sve slabije. Odlazili su... zrak je opet postao topao...
Krajnjim naporom Harry podigne glavu za desetak centimetara i ugleda usred svjetla neku
životinju kako juri uzagrepce preko jezera. Pogledom zamagljenim od znoja pokuša razabrati
što je to... nešto sjajno poput jednoroga. Upinjući se da ostane pri svijesti, Harry je gledao
kako se na drugoj obali zvijer polako zaustavlja. Pri sjaju te životinje Harry načas vidje kako
je netko srdačno pozdravlja... kako diže ruku daje pogladi... netko tko mu je izgledao strašno
poznat... ali, to je bilo nemoguće...
Ništa nije shvaćao. Nije više mogao ni misliti. Osjeti kako ga napuštaju posljednji ostaci
snage, i onesvijestivši se udari čelom o zemlju.
