PROROČANSTVO PROFESORICE TRELAVVNEV
Najmanje tjedan dana Harry je beskrajno uživao u osvajanju me-tlobojskog pokala. Činilo se
da i vremenske prilike slave njihovu pobjedu. Kako se mjesec lipanj bližio, dani su bivali sve
vedriji i spar-niji, i svi su samo željeli šetati vani i izvaliti se na tratinu s nekoliko boca
rashlañenog soka od bundeva, odigrati možda koju partiju zlatnih hrakometa ili promatrati
divovsku lignju kako se sneno kreće površinom jezera.
Ali nisu mogli. Ispiti su im bili za vratom pa, umjesto da ljenčare vani, učenici su morali
provoditi dane u dvorcu tjerajući mozak da se usredotoči na učenje dok kroz prozore struji
primamljivi ljetni zrak. Čak se i Freda i Georgea Weasleyja moglo vidjeti kako uče. Uskoro će
polagati ČAS-ove (čarobnjačke stupnjeve). Percy se pak spremao za OČI (opake čarobnjačke
ispite), najviše zvanje koje se u Hogvvart-su moglo steći. Budući da se Percy nadao da će se
zaposliti u Ministarstvu magije, morao je imati najbolje ocjene. Bivao je sve raz-dražljiviji i
strogo kažnjavao svakoga tko bi navečer ometao mir u društvenoj prostoriji. Zapravo je jedina
osoba koja je bila još zabri-nutija od Percvja bila Hermiona.
Harry i Ron prestali su je zapitkivati kako uspijeva biti na više predavanja u isti mah, ali se
nisu mogli svladati kad su vidjeli njezin raspored ispita. U prvom je stupcu pisalo:
PONEDJELJAK 9 sati - Aritmancija 9 sati - Preobrazba
Ručak
13 sati - Čarolije 13 sati - Stare rune
"Hermiona?" oprezno je priupita Ron jer je ona tih dana bila sklona planuti čim bi je omeli u
učenju. "Ovaj... jesi li sigurna da si dobro prepisala vrijeme polaganja tih ispita?"
"Molim?" okosi se Hermiona na nj uzimajući raspored ispita i prelazeći ga pogledom. "Jesam,
dakako da jesam."
"A ima li uopće smisla pitati te kako ćeš biti na dva ispita u isto vrijeme?" upita je Harry.
"Nema", kratko mu odgovori Hermiona. "Je li tko od vas vidio ovdje mojuNumerologiju i
133
Gramatiku?"
"O da, ja sam je posudio da je čituckam prije spavanja", odgovori joj Ron, doduše vrlo tiho.
Hermiona počne premještati hrpe pergamenata na stolu tražeći knjigu. Upravo u tom času
dopre kroz prozor lepet krila i doleprša Hedviga čvrsto držeći u kljunu pisamce.
"Od Hagrida", reče im Harry i raspara kuvertu. "Rasprava o žalbi na kaznu izrečenu
Kljunoslavu održat će se šestoga."
"To je baš posljednji dan naših ispita", pripomene Hermiona tražeći još na sve strane svoju
knjigu.
"I to će se održati ovdje kod nas", nastavi Harry čitajući i dalje pisamce. "Doći će netko iz
Ministarstva magije i - krvnik."
Hermiona se lecne i digne pogled.
"Na raspravu o žalbi dovode krvnika! Po tome bi se reklo da su već donijeli odluku."
"Aha, tako izgleda", polako će Harry.
"Ali to je nemoguće!" zaurla Ron. "Proveo sam cijelu vječnost čitajući sve one knjižurine da
pomognem Hagridu. To se ipak mora uze ti u obzir!"
Ali Harryje imao grozan osjećaj daje tu odluku, umjesto Odbora za uklanjanje opasnih
stvorenja, donio gospodin Malfov. U posljednjih se nekoliko dana Dračo, koji je bio vidno
potišten nakon pobjede Grvffindora u metlobojskom finalu, opet počeo šepiriti kao nekad.
Sudeći po njegovim podrugljivim primjedbama koje je Harry usput čuo, Malfov je bio uvjeren
da će Kljunoslav biti pogubljen, i reklo bi se da je potpuno zadovoljan sobom što je to izborio.
U tim se prigodama Harry jedva mogao svladati da, po uzoru na Hermio-nu, ne išćuška
Malfova. Najgore je od svega bilo što nisu imali ni vremena ni prilike da posjete Hagrida, jer
su još uvijek na snazi bile
stroge mjere opreza, a Harry se nije usuñivao otići po čarobni plašt nevidljivosti u podzemni
hodnik ispod jednooke vještice.
Počeo je tjedan polaganja ispita i u dvorcu je zavladala neprirodna tišina. U ponedjeljak o
podne učenici treće godine došli su na ručak izmoreni i pepeljastih lica. Usporeñivali su
rezultate i tužili se na teške zadatke koje su dobili, meñu kojima je bila i zadaća da čajnik
pretvore u slatkovodnu kornjaču. Hermiona je išla svima na živce svojom tvrdnjom da je
njena slatkovodna kornjača više nalikovala na morsku, što je njene kolege najmanje od svega
zanimalo.
"Moja je umjesto repa imala još grlić čajnika, prava noćna mora!..."
"Jesu li kornjače trebale ispuštati paru?"
"Mojoj su na oklopu ostale sličice s plavim vrbama, mislite li da ću zbog toga dobiti slabiju
ocjenu?"
Zatim, pošto su na brzinu poručali, otišli su odmah opet gore, na ispit iz Čarolija. Hermiona je
imala pravo, profesor Flitvvick doista im je zadao test iz čarolija za razvedravanje. Harry je
bio nervozan pa je malo prekardašio tako da je njegova partnera Rona na kraju spopao
histeričan smijeh. Morali su ga odvesti u jednu praznu sobu da miruje oko sat vremena prije
nego što je sam mogao izvesti istu takvu čaroliju. Nakon večere učenici su pohitali u
društvene prostorije, ali ne da se odmore nego da ponavljaju gradivo iz Skrbi za magična
stvorenja, Čarobnih napitaka i Astronomije.
Hagrid je sutradan ujutro bio vrlo ozbiljan na ispitu iz Skrbi za magična stvorenja. Reklo bi se
da je u mislima negdje drugdje. Pripremio je veliku kacu svježih čekinjaša i rekao im da će
ispit položiti samo onaj čiji Čekinjaš ostane živ do kraja sata. Kako se čekinjaši najbolje
osjećaju ako ih se ostavi na miru, bio je to najlakši ispit koji su ikad polagali. Ujedno su
Harry, Ron i Hermiona imali dobru priliku da porazgovaraju s Hagridom.
"Kljunac mi je nekako potišten", reče im Hagrid nisko sagnut nad Harrvjem kao da tobože
provjerava je li mu Čekinjaš još živ. "Već je predugo zatvoren. No, dobro... preksutra ćemo
134
konačno bit načisto... ovako ili onako."
Popodne su imali ispit iz Čarobnih napitaka, što je bila prava katastrofa. Koliko se god trudio,
Harrvju nije pošlo za rukom da mu se uvarak za zbunjivanje zgusne. Snape je stajao u blizini i
promatrao
ga sa zluradim smiješkom, a prije nego što je otišao dalje, upisao je u svoj notes nešto što je
izgledalo vrlo slično jedinici.
Onda je, u ponoć, došla na red Astronomija, na najvišem tornju. U srijedu ujutro pak ispit iz
Povijesti magije, na kojem je Harry napisao sve što mu je Florean Fortescue ispripovjedio o
lovu na vještice u srednjem vijeku, priželjkujući istodobno u onoj zagušljivoj učionici bar
jednu Fortescueovu kupu od kokosovih oraha. U srijedu popodne bilo je na redu Travarstvo u
staklenicima na žarkom suncu. Nakon što su se vratili u društvenu prostoriju, sa šijama
opaljenim suncem, čeznutljivo su mislili na sutrašnji dan popodne kad će svemu ovome doći
napokon kraj.
Pretposljednji ispit imali su u četvrtak ujutro iz Obrane od mračnih sila. Profesor Lupin
zamislio je najneobičniji ispit koji su ikad polagali, a koji se sastojao od svladavanja zapreka
vani, na suncu, gdje su morali gacati po dubokoj baruštini u kojoj je bila jedna gru-valica,
prijeći preko niza jamica punih crvenih čepića i proći kroz močvarno polje ne obazirući se na
pogrešne upute jednog pikusrala, a na kraju se zavući u šuplje staro deblo i ogledati se s još
jednim baukom.
"Izvrsno, Harry!" šapnuo mu je Lupin kad se Harry iskobeljao iz šupljeg debla. "Čista petica!"
Sav zažaren od radosti, Harry je ostao još neko vrijeme gledati Rona i Hermionu. Ron je
dobro napredovao sve dok nije došao do pikusrala, koji gaje uspio zbuniti i navesti da do
pojasa zaglibi u kaljuži. Hermiona je u svemu bila vrlo uspješna dok nije došla do šupljeg
debla u kojem je bio bauk. Nakon što je u duplji provela oko jedne minute, izletjela je iz nje
vrišteći na sav glas.
"Hermiona!" obrati joj se zbunjeni Lupin. "Što je bilo?"
"P-p-profesorica McGonagall!" dahne Hermiona pokazujući na duplju. "R-rekla mije da sam
iz svega pala!"
Trebalo je nešto vremena da se Hermiona smiri. Kad se napokon oporavila od šoka, ona,
Harry i Ron vratili su se u dvorac. Ron je bio još sklon smijati se na račun Hermionina bauka,
ali je prepirka izbjegnuta zbog onoga što ih je dočekalo na vrhu vanjskih stuba.
Ondje je stajao Cornelius Fudge znojeći se pomalo u svojoj prugastoj pelerini i gledajući
preda se. Lecne se kad ugleda Harrvja.
"E, zdravo, Harry!" pozdravi ga. "Vraćaš se valjda s ispita? Je li kraj konačno na vidiku?"
"Jest", potvrdi Harry. Budući da Hermiona i Ron nisu još nikad razgovarali s ministrom
magije, držali su se zbunjeno po strani.
"Divan dan!" reče Fudge bacajući pogled na jezero. "Šteta... šteta..."
Pa duboko uzdahne i pogleda opet Harrvja.
"Došao sam, Harry, ovamo po neugodnu poslu. Odbor za uklanjanje opasnih stvorenja
zatražio je službena svjedoka pogubljiva-nja jednog bijesnog hipogrifa. A budući da sam
ionako morao skoknuti u Hogvvarts da provjerim kako stoje stvari s Blackom, zamolili su me
da i to usput obavim."
"Znači li to daje već održana rasprava o žalbi?" upadne mu u riječ Ron prilazeći im.
"Nije, nije, održat će se danas popodne", odgovori Fudge znatiželjno gledajući Rona.
"Onda možda i nećete morati prisustvovati pogubljenju!" hrabro će Ron. "Možda će hipogrif
biti pomilovan?"
Prije nego što mu je Fudge dospio odgovoriti, iz dvorca iza njega izañu dva čarobnjaka. Jedan
je od njih bio toliko star te se činilo da kopni pred njihovim očima, a drugi je bio visok i stasit,
sa crnim brčićima. Harry shvati da su to predstavnici Odbora za uklanjanje opasnih stvorenja,
135
jer onaj stariji baci pogled na Hagridovu brvnaru i reče slabašnim glasom:
"E, bogme sam ja već malo prestar za ove stvari... već je dva sata, je li, Fudge?"
Čovjek sa crnim brčićima pipao je nešto na svom pojasu. Harry ga pogleda i vidje da širokim
palcem prelazi po oštrici sjajne sjekire. Ron zausti da opet nešto kaže, ali ga Hermiona mune
pod rebra i mahne glavom prema predvorju.
"Zašto me nisi pustila da govorim?" Ijutito će Ron kad su ušli u Veliku dvoranu da objeduju.
"Jesi li ih vidjela? Već su i sjekiru pripremili! Kakva je to pravda?"
"Rone, tata ti radi u Ministarstvu. Ne možeš ipak govoriti takve stvari pred njegovim šefom!"
reče mu Hermiona, iako je i ona bila uzrujana. "Samo ako Hagrid ovaj put ne izgubi živce, i
ako iznese obranu kako treba, neće moći ipak smaknuti Kljunoslava..."
Ali Harry je znao da ni sama Hermiona ne vjeruje svojim riječima. Za vrijeme objeda, učenici
su oko njih uzbuñeno razgovarali očekujući kraj ispita tog popodneva, ali Harry, Ron i
Hermiona bili su toliko zabrinuti za Hagrida i Kljunoslava da se nisu pridružili njihovim
razgovorima.
Posljednji ispit Harrvja i Rona bio je iz Proricanja sudbine, a Hermionin iz Bezjačkih studija.
Zajedno su pošli uz mramorne stube. Hermiona se na prvom katu odvojila od njih, a Harry i
Ron nastavili su se penjati do sedmog kata, gdje su mnoge njihove kolege već sjedile na
zavojitim stubama, što su vodile do predavaonice profesorice Trelawney, preslišavajući se još
u posljednjim trenucima pred ispit.
"Ispituje nas samo pojedinačno", izvijesti ih Neville kad su sjeli do njega. On je držao knjigu
Odmagljivanje budućnosti na koljenima otvorenu na stranicama posvećenim gatanju iz
kristalne kugle. "Je li tko od vas ikad išta vidio u kristalnoj kugli?" upita ih zabrinuto.
"Jok!" nehajno odgovori Ron. Neprestance je gledao na sat. Harry je znao da broji minute do
početka rasprave o žalbi.
Red učenika pred predavaonicom vrlo se sporo smanjivao. Kad god bi se koji učenik vratio
niz srebrne ljestve, svi su ga napeto zapitkivali:
"Što te je pitala? Jesi li prošao?"
Ali nitko od njih nije im htio ništa odgovoriti.
"Rekla mi je da joj je kristalna kugla kazala da ću, ako vam išta kažem, doživjeti užasnu
nesreću!" procvili Neville kad se spustio niz ljestve i došao do odmorišta na kojem su Harry i
Ron čekali da doñu na red.
"To joj je bilo najlakše reći", puhne Ron na nos. "Znaš da već i ja pomalo uviñam da je
Hermiona imala pravo", nastavi upirući palcem u vrata na stropu. "To je stvarno prava
fulirantica."
"Aha", potvrdi Harry gledajući na sat. Bilo je točno dva sata. "Kad bi se bar malo požurila..."
Parvati je sišla niz ljestve sva razdragana.
"Rekla mi je da imam sve preduvjete da budem prava vidovnja-kinja", obavijesti ona Harryja i
Rona. "Vidjela sam zbilja svašta... e pa, sretno vam bilo!"
I pohrli niza zavojite stube do Lavender.
"Ronald Weasley", dopre odozgo poznati, mutni glas. Harry je bio posljednji učenik koji je
čekao da doñe na red. Sjeo je na pod i naslonio se leñima na zid osluškujući muhu kako zuji
na prozoru obasjanom suncem. U mislima je bio dolje, s Hagridom.
Napokon, nakon dvadesetak minuta, na Ijestvama su se ponovo pojavila Ronova velika
stopala.
"Kako je bilo?" upita ga Harry ustajući.
"Ma gluposti!" odgovori Ron. "Nisam ništa vidio pa sam koješta izmislio. Ipak, mislim da mi
nije povjerovala..."
"Vidimo se u društvenoj prostoriji", šapne Harrv kad do njih dopre glas profesorice
Trelawney:
136
"Harrv Potter!"
U predavaonici je bilo vruće nego ikad. Zastori su bili navučeni i vatra je gorjela, a od
uobičajenog otužnog mirisa Harry zakašlje probijajući se kroz nagurane stolice i stoliće do
mjesta na kojem je sjedila i čekala ga profesorica Trelawney pred velikom kristalnom kuglom.
"Dobar vam dan, dragoviću", reče mu blagim glasom. "Molim vas da budete tako dobri pa da
pogledate u ovu kuglu... ne morate se žuriti... a onda ćete mi lijepo reći što ste vidjeli..."
Harry se sagne nad kristalnu kuglu i netremice se zagleda u nju želeći od sveg srca vidjeti
nešto više od uskovitlane bijele magle.
"No, onda?" obzirno ga priupita profesorica Trelawney. "Što vidite?"
Shrvala gaje vrućina a nos mu škakljao mirišljavi dim što je dopirao iz vatre sa strane. Sjeti se
što mu je Ron maloprije rekao, pa odluči da se ugleda na nj.
"Pa, ovaj..." izusti Harry, "vidim nekakvu tamnu priliku... hm..."
"A na što ta prilika nalikuje?" upita ga profesorica Trelawney šaptom. "Razmislite malo..."
Harry pusti na volju mislima koje ga odvedu do Kljunoslava.
"Na hipogrifa", odlučno odgovori.
"Stvarno?" šapne profesorica Trelawney i žustro zapiše nešto na pergament u svom krilu.
"Dečko dragi, lako je moguće da vidite ishod okapanja sirotog Hagrida s Ministarstvom
magije! Pogledajte malo bolje... što vam se čini... ima li taj hipogrif glavu?"
"Ima!" odgovori Harry čvrstim glasom.
"Jeste li sigurni?" pitala ga je dalje profesorica Trelawney. "Jeste li sigurni, dragoviću? Ne
vidite li ga možda kako se previja na zemlji, a jedna tamna spodoba iza njega diže sjekiru?"
"Ne!" odgovori Harry osjećajući se pomalo mučno.
"Nema krvi? Da možda Hagrid ne plače?"
"Ne!" opet će Harry priželjkujući da što prije izañe iz ove prostorije i iz ove vrućine. "Sasvim
dobro izgleda... leti..."
Profesorica Trelawney uzdahne.
"E pa, dragoviću, najbolje će biti da tu stanemo... ja sam malo razočarana... ali uvjerena sam
da ste učinili sve što ste mogli."
Harry odahne i ustane, dohvati svoju torbu i okrene se da poñe, ali tada za sobom začuje
glasan i oštar glas:
"To će se večeras dogoditi."
Harry se okrene na peti. Profesorica Trelawney ukočila se u naslonjaču, odsutna pogleda i
ovješenih usta.
"M-molim?" promuca Harry.
Ali činilo se da ga profesorica Trelawney ne čuje. Počela je kolutati očima. Harrvja uhvati
panika. Izgledala je kao da će dobiti napadaj. Krzmao je i pomislio da trkne do bolničkog
krila... a onda profesorica Trelawney ponovo progovori istim onim oštrim glasom, sasvim
različitim od njena normalnog glasa:
"Gospodar tame leži sam i bez prijatelja, napušten od svojih sljedbenika. Sluga mu je bio u
lancima u ovih posljednjih dvanaest godina. Večeras, prije ponoći, sluga će se osloboditi i
krenuti da se pridruži gospodaru. Gospodar tame će se, uz pomoć svoga sluge, opet uzdići i
biti veći i strasniji nego ikad. Večeras... prije ponoći... sluga će... krenuti... da se pridruži...
svom gospodaru."
Glava profesorice Trelawney klone na prsa. Izusti nešto nalik na roktanje. A onda, iznebuha,
ponovo naglo digne glavu.
"Zbilja mi je žao, dečko dragi", produži snenim glasom. "Ova vrućina, znate... načas sam
zadrijemala..."
Harry je svejednako stajao i zurio u nju.
"Je li se što dogodilo, dragi moj?"
137
"Vi... vi ste mi sad rekli da će se... Gospodar tame ponovo uzdići... da će mu se sluga vratiti..."
Profesorica Trelawney bila je osupnuta.
"Gospodar tame? Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti? Ali, dečko moj dragi, s tim nema
šale... da će se ponovo uzdići?..."
"Pa, vi ste to rekli! Rekli ste da Gospodar tame..."
"Mislim, dragoviću, da ste i vi malo zadrijemali!" ustvrdi profesorica Trelawney. "Ja se
sigurno ne bih usudila proricati nešto tako nevjerojatno!"
Harry siñe niz ljestve i zavojite stube svejednako se čudom čudeći... nije li profesorica
Trelawney maloprije stvarno nešto prore-kla? Ilije to tek njezin način da efektno završi ispit?
Nakon pet minuta projurio je mimo trolova iz sigurnosne službe što su patrolirali pred ulazom
u Gryffindorsku kulu. U ušima su mu još odjekivale riječi profesorice Trelawney. Učenici su
se mimoilazili s njim smijući se i šaleći na putu do dvorišta i dugo očekivane slobode. Kad je
stigao do rupe ispod portreta i ušao u društvenu prostoriju, u njoj nije gotovo nikog zatekao.
Samo su Ron i Hermiona sjedili u kutu.
"Profesorica Trelawney upravo mije rekla..." počne Harry zadihanim glasom.
Ali naglo ušuti kad im ugleda lica.
"Kljunoslav je propao", reče mu Ron slabašnim glasom. "Evo što nam je Hagrid napisao."
Hagridovo je pisamce ovaj put bilo suho, nije bilo ni traga od suza, ali se činilo da mu se ruka
toliko tresla dok ga je pisao da se tekst jedva mogao pročitati.
Žalba je odbijena. Smaknut će ga o zalasku sunca. Tu se više ništa ne može. Nemojte dolaziti.
Ne želim da vi to gledate.
Hagrid
"Moramo otići do njega", odmah će Harry. "Ne možemo ga ostaviti da tamo sam sjedi i čeka
krvnika!"
"Ali o zalasku sunca!" odvrati Ron buljeći kroz prozor stakle-nastim pogledom. "Ne
smijemo... pogotovo ti, Harry!"
Harry zarije glavu u ruke razmišljajući.
"Da nam je sad bar plašt nevidljivosti..."
"A gdje je on uopće?" priupita ga Hermiona.
Harry joj ispriča kako ga je ostavio u podzemnom hodniku, ispod jednooke vještice.
"... kad bi me Snape opet tamo vidio, gadno bih se proveo", reče na kraju.
"To je istina", potvrdi Hermiona ustajući. "Kad bi tebe vidio... a kako si ono rekao da se
otvara vještičina grba?"
"Kucneš... kucneš štapićem po njoj i kažeš Dissendium", odgovori joj Harry. "Ali..."
Hermiona nije čekala da on dovrši rečenicu. Krupnim koracima proñe kroz prostoriju,
odmakne portret Debele dame i izgubi se.
"Nije valjda otišla po plašt?" izusti Ron gledajući za njom.
Jest, otišla je. I vratila se nakon četvrt sata sa srebrnastim plaš-tem brižno smotanim pod
pelerinom.
"Hermiona, nije mi jasno što je to tebi u zadnje vrijeme?" reče joj Ron zapanjenim glasom.
"Najprije si ćušnula Malfova, a onda si demonstrativno napustila predavanje profesorice
Trelawney..."
Bilo je očito daje Hermiona polaskana tim njegovim riječima.
Otišli su s ostalima na večeru, ali se nakon večere nisu vratili u Grvffindorsku kulu. Harry je
nosio plašt sakriven pod prednjim dijelom pelerine, pa je morao držati ruke prekrižene na
prsima da se ne vidi izbočina. Sakrili su se u jednu praznu prostoriju nedaleko od predvorja i
osluškivali dok se nisu uvjerili da u predvorju nema nikoga. Čuli su kako posljednji par
učenika žurno prolazi kroz dvoranu i kako su se za njima zalupila vrata. Hermiona izviri.
"U redu je," šapne, "nema nikoga... Da se zaogrnemo plaštem?..."
138
Hodajući zbijeni jedno do drugoga da ih nitko ne primijeti, prošli su pod plaštem kroz
predvorje, a onda sišli niz vanjske stube. Sunce je već zalazilo za Zabranjenu šumu
pozlaćujući najviše grane na drveću.
Došli su tako do Hagridove brvnare i pokucali. Nije im se odmah javio, a kad je izašao,
pogledao je, blijed i uzdrhtao, na sve strane neće li ugledati posjetioca.
"To smo mi", prosikće Harry. "Imamo na sebi čarobni plašt nevidljivosti. Pusti nas unutra da
ga skinemo."
"Niste smjeli doć!" šapne im Hagrid, ali im se skloni s puta i oni uñu unutra. Hagrid brže
zatvori za njima vrata a Harry skine plašt.
Hagrid nije plakao niti im je pao u zagrljaj. Izgledao je kao čovjek koji ne zna gdje je ni što
mu je činiti. Tu je njegovu bespomoćnost bilo teže gledati nego suze.
"Oćete l čaja?" upita ih. Ručetine su mu se tresle kad je posegnuo za čajnikom.
"Hagride, a gdje je Kljunoslav?" neodlučno ga upita Hermiona.
"Ovaj... odveo sam gavan", odgovori Hagrid prolijevajući mlijeko po stolu dok gaje točio u
vrč. "Zavezao sam ga u uzgajalištu bundeva. Mislio sam si nek ipak gleda drveće i... omiriše
friški zrak... prije nego..."
Hagridu se ruka toliko tresla da mu je vrč s mlijekom ispao i razbio se na podu.
"Ja ću ti to, Hagride, srediti", brže mu dobaci Hermiona i uzme čistiti pod.
"Imam u kredencu drugi vrč", reče joj Hagrid sjedajući i brišući rukavom čelo. Harry zirne na
Rona koji mu uzvrati zdvojnim pogledom.
"Zar se, Hagride, zbilja ništa više ne može učiniti?" upita ga Harry ogorčenim glasom i sjedne
do njega. "Dumbledore..."
"Pokušo je već on", odgovori mu Hagrid. "Ali nema on ovlasti da preinači odluku Odbora. On
im je reko da je Kljunoslav sasma u redu, al su svi oni uplašeni... znate već kakav je onaj
Lucius Malfov... sigurno im je zaprijetio... a krvnik Macnair stari je Malfovev paj-daš... on će
to obavit brzo i čisto... a i ja ću bit uz njeg..."
Hagrid proguta slinu. Zvjerao je očima po brvnari kao da traži tračak nade ili utjehe.
"I Dumbledore će bit ovdi kad se... kad se to bude dešavalo. Jutros mi je javio. Veli da bi tio...
bit sa mnom. Velik je čovjek taj Dumbledore..."
Hermiona, koja je kopala po Hagridovu kredencu tražeći drugi vrč za mlijeko, ispusti sitan,
brzo prigušen krik. Uspravi se s vrčem u ruci susprežući suze.
"I mi ćemo, Hagride, ostati uz tebe", počne ona, ali Hagrid zavrti svojom čupavom glavom.
"Vi se morate vratit u dvorac. Reko sam vam već da neću da vi to gledate. Ionako ne bi smjeli
bit ovdi... ako tebe, Harry, Fudge i Dumbledore uvate tu bez odobrenja, provest ćeš se ko bos
u trnju."
Hermioni su curile suze niz obraze, ali ih prikrije pred Hagridom poslujući oko čaja. Ali onda,
kad je dohvatila bocu mlijeka da ga natoči u vrč, opet krikne.
"Rone!... pa ovo je nevjerojatno... pa, ovo je Šugonja!"
Ron se zapilji u nju.
"Šta to pričaš?"
Hermiona odnese vrč za mlijeko do stola i okrene ga nad njim. Iz vrča ispadne, mahnito
cvileći i batrgajući se ne bi li se vratio u vrč, štakor Šugonja.
"Šugonja!" zablenuto izusti Ron. "Šugonjo, što ti ovdje radiš?"
Pa zgrabi štakora koji se otimao i prinese ga svjetlu. Šugonja je grozno izgledao. Bio je
mršaviji nego ikad, veliki čuperci dlake otpali su s njega i ostavili za sobom gola mjesta na
koži. Previjao se u Ronovim šakama kao da se pošto-poto želi osloboditi.
"Sve je u redu, Šugonjo!" reče mu Ron. "Nema ovdje mačaka! Nikakva ti opasnost ne prijeti!"
Hagrid iznenada ustane i zagleda se kroz prozor. Njegovo inače rumeno lice poprimilo je bilo
boju pergamenta.
139
"Eno ih, dolaze..."
Harry, Ron i Hermiona naglo se okrenu. Nekoliko ljudi silazilo je niz vanjske stube dvorca u
daljini. Na čelu im je bio Albus Dumbledore, srebrnasta mu brada blistala na suncu što je
zalazilo. Uz njega je kaskao Cornelius Fudge. Iza njih su stupali stari, oronuli član Odbora i
krvnik Macnair.
"Morate odma otić", reče im Hagrid. Sav se tresao. "Ne smiju vas ovdi zateć... odlazite
odma..."
Ron strpa Šugonju u džep a Hermiona dohvati plašt.
"Pustit ću vas van na stražnja vrata", reče Hagrid.
Poñu za njim do vrata što su vodila u vrt iza brvnare. Harry se osjećao nekako nestvarno,
pogotovo kad ugleda Kljunoslava nekoliko koraka dalje, vezana za stablo iza Hagridova
uzgajališta bundeva. Reklo bi se da Kljunoslav zna da se nešto dogaña. Okretao je svoju
usiljenu glavu lijevo-desno i nervozno kopao nogom po zemlji.
"Sve je u redu, Kljunac", blago mu se obrati Hagrid. "Sve je u redu..." A onda se okrene
Harrvju, Ronu i Hermioni i reče im: "Odlazite! Odlazite već jednoć!"
Ali oni se nisu ni pomaknuli.
"Ne možemo ipak, Hagride..."
"Mi ćemo im ispričati što se stvarno dogodilo..."
"Ne smiju oni njega ubiti..."
"Odlazite!" oštro im zapovjedi Hagrid. "Ionako mi je već puna kapa, a sad ste mi još i vi tu na
vratu!"
Nije bilo druge. Kad je Hermiona zaogrnula Harrvja i Rona plaš-tem, začuli su glasove s
prednje strane brvnare. Hagrid je gledao još u ono mjesto na kojem su nestali.
"Odlazite što prije!" reče im promuklim glasom. "Nemojte sad ništa tu još slušat..."
I vrati se krupnim koracima u brvnaru. Netko pokuca na prednja vrata.
Polako, kao u kakvu jezovitu transu, Harry, Ron i Hermiona poñu tiho oko Hagridove kućice.
Kad su stigli na drugu stranu, netko snažno zalupi prednjim vratima.
"Požurimo se, molim vas!" šapne Hermiona. "Ja ne mogu ovo podnijeti, ne mogu ovo
izdržati..."
Krenu uz travnati obronak prema dvorcu. Sunce je brzo zalazilo. Nebo je postalo potpuno
sivo, tek s purpurnim primjesama, ali se na zapadu žarilo crvenom bojom poput rubina.
Ron stane kao ukopan.
"Ma daj, Rone!" reče mu Hermiona.
"Ma, Šugonja... nikako... da se smiri..."
Ron se sagnuo ne bi li zadržao Sugonju u džepu, ali se štakor sav izbezumio. Mahnito je
cvilio, previjao se i grebao nastojeći ugristi Rona za ruku.
"Šugonjo, pa to sam ja, idiote, Ron!" prosikće Ron.
Začuju kako se iza njih otvaraju vrata, i muške glasove.
"Ma daj, Rone, molim te da krenemo dalje, oni će sad tamo to učiniti!" dahne Hermiona.
"Hajde... Šugonjo, smiri se već jednom!..."
Krenu dalje. Kao i Hermiona, Harry je nastojao da ne sluša bučne glasove za sobom. Ron opet
zastane.
"Ne mogu izdržati... Šugonjo, umukni, svi će nas čuti..."
Štakor je mahnito cvilio, ali ne toliko glasno da ne bi čuli zvukove što su dopirali iz
Hagridova vrta, graju muških glasova, tišinu i onda, iznenada, nedvojbeni fijuk i tup udarac
sjekirom.
Hermiona zaglavinja na mjestu.
"Ubili su ga!" šapne Harrvju. "N-ne mogu vjerovati... da su ga stvarno ubili!"
