GLAVA ŠESNAESTA
KROZ PROPADALISTE
Idućih godina Harryju nikad nije bilo jasno kako je uopće uspio položiti ispite dok je svakog Časa očekivao
da će mu Voldemort upasti u sobu. Pa ipak, dani su polako prolazili i nije bilo dvojbe da je Bundi još živ i
zdrav iza onih zaključanih vrata.
Bilo je sparno i vruće, pogotovo u velikoj učionici u kojoj su polagali pismene dijelove ispita. Za ispite su
dobili nova, posebna pera začarana protiv prepisivanja.
Imali su i ispite iz praktične nastave. Profesor Flitwick pozivao ih je jednog po jednog u svoju predavaonicu
da provjeri znaju li natjerati ananas da pleše step na klupi. Pred profesoricom McGonagall morali su
pretvoriti miša u burmuticu - i dobivali bodove za lijep izgled burmutice, a gubili ih ako je burmutica imala
brkove. Kod Sna-pea su svi bili nervozni jer im je on puhao za vrat dok su se nastojali prisjetiti kako se pravi
napitak za zaborav.
Harry se upinjao da sve učini kako treba ne obazirući se na oštre bolove na čelu, što su ga neprestano mučili
nakon povratka iz šume. Neville je mislio da Harry pati od silne treme jer nije mogao spavati, ali je činjenica
da se budio od one svoje stare noćne more, samo što je sad bilo gore nego ikad, jer se u snu pojavljivala
zakukuljena spodoba kojoj se iz usta cijedi krv.
Možda je to bilo zato što oni nisu vidjeli ono što je Harry vidio u šumi, ili možda zato što nisu imali na čelu
ožiljke koji bi ih pekli, tek, reklo bi se da Ron i Hermiona nisu bili onako zabrinuti za kamen mudraca kao
Harry. Sigurno je da ih je plašila pomisao na Volde-morta, ali im se on nije javljao u snu, a toliko su bili
zaokupljeni ponavljanjem gradiva da nisu imali vremena uzrujavati se zbog toga što Snape ili bilo tko drugi
smjera.
Posljednji im je ispit bio iz Povijesti magije. Još samo sat vremena odgovaranja na pitanja o šašavim starim
čarobnjacima koji su izumjeli kotliće u kojima se čarobni napitci sami miješaju, pa će napokon biti slobodni,
slobodni čitav tjedan dok ne saznaju rezultate ispita. Kad im je duh profesora Binnsa rekao neka odlože pera i
smotaju svitke pergamenta, Harry nije mogao a da se ne veseli sa svima ostalima.
"Bilo je mnogo lakše nego što sam očekivala", reče Hermiona kad su se pridružili skupinama učenika koji su
se razmiljeli po suncem obasjanom dvorištu. "Nisam uopće morala štrebati ništa o pravilima ponašanja
vukodlaka iz . godine ni o ustanku Elfrika Gorljivog."
Hermiona je svagda voljela naknadno raspravljati o zadacima koje su dobili na ispitu, ali je Ron tvrdio da ga
od toga hvata muka pa su radije otišli do jezera i izvalili se ondje pod jedno stablo. Blizanci Weasley i Lee
Jordan dražili su krake orijaške lignje što se sunčala u toplom plićaku.
"Nema više štrebanja", zadovoljno uzdahne Ron protežući se na travi. "I ti bi se, Harry, mogao malo više
veseliti, imamo punih tjedan dana do časa kad ćemo saznati koliko smo loše prošli, zasad se ne moramo još
ništa brinuti."
Harry se trljao po čelu.
"Da mi je samo znati što ovo znači", ljutito plane. "Stalno me boli ožiljak... to mi se i prije događalo, ali
nikad ovako često."
"Otiđi do Madame Pomfrev", predloži mu Hermiona.
"Ma nisam ja bolestan", reče Harry. "Ja mislim da mi je to upozorenje... da se bliži opasnost..."
Ronu je bilo prevruće da bi se mogao uzrujavati.
"Opusti se, Harry, Hermiona ima pravo, kamen je na sigurnome dok god je Dumbledore u blizini. Uostalom,
nikad nismo imali dokaza da je Snape otkrio kako se može proći pokraj Bundija. Jednom mu je Bundi već
malne odgrizao nogu, pa Snape neće tako brzo ponoviti taj pokus. Prije će Neville zaigrati za reprezentaciju
Engleske u metloboju nego što će Hagrid iznevjeriti Dumbledorea."
Harry klimne glavom, ali se nije mogao osloboditi pritajenog osjećaja daje zaboravio nešto učiniti, nešto
važno. Kad im je to pokušao objasniti, Hermiona mu reče:
"Ma sve ti je to od ispita. Noćas sam se ja probudila i prošla polovicu svojih bilježaka o preobrazbama prije
nego što sam se sjetila da smo taj ispit već položili."
Harry je bio čvrsto uvjeren da taj neodređeni osjećaj ipak ne potječe od učenja. Gledao je sovu kako leti po
jarkomodrom nebu prema školi, s pisamcem u kljunu. Hagrid mu je jedini do sada pisao. Hagrid neće nikad
iznevjeriti Dumbledorea. Hagrid neće nikad nikom reći kako se može proći pokraj Bundija... nikad... ali...
Odjednom Harry skoči na noge.
"Kamo ćeš?" pospano ga upita Ron.
"Upravo sam se nečega sjetio", odgovori Harry i problijedi. "Moramo odmah do Hagrida."
"Zašto?" dahne Hermiona žureći se da održi korak s njim.
"Zar ne mislite da je malo čudno što je Hagrid najviše od svega želio zmaja, i da se onda pojavio onaj
neznanac koji je slučajno nosio jaje u džepu?" reče Harry grabeći niz travnati obronak. "Koliko ljudi hoda po
svijetu sa zmajevim jajima u džepu ako se to protivi ča-robnjačkom zakonu? Zar ne mislite daje taj imao
sreću što je naišao na Hagrida? Kako to nisam već prije shvatio?"
"Na što ciljaš?" priupita ga Ron, ali mu Harry ne odgovori nego pojuri kroz dvorište prema šumi.
Hagrid je sjedio u naslonjaču ispred svoje kolibe. Zasukao je bio hlače i rukave i ljuštio grašak u veliku
zdjelu.
"Zdravo", pozdravi ih smiješeći se. "Jesu vam završili ispiti? Imate vremena da nešto popijete?"
"Možemo, hvala", odgovori mu Ron, ali ga Harry presiječe u riječi:
"Ne možemo, žuri nam se. Hagride, moram te nešto pitati. Sjećaš li se one večeri kad si iskartao Norberta?
Kako je izgledao onaj čovjek s kojim si se kartao?"
"Nemam pojma," ležerno odgovori Hagrid, "nije uopće skidao kukuljicu."
Opazi kako su se sve troje zgranuli pa uzvije obrvama.
"Nije to nikakvo čudo, ima vam svakakve čeljadi u Veprovoj glavi... u tom bircuzu na kraju sela. Možebit je
bio i trgovac zmajevima, šta ja znam? Nisam mu lice pravo ni vidio jerbo nije skido kukuljicu."
Harry se svali na zemlju do zdjele s graškom.
"A o čemu si, Hagride, razgovarao s njim? Nisi li možda spominjao Hogwarts?"
"Možebit i jesam", reče Hagrid i namršti se nastojeći se prisjetiti te večeri. "Aha... on me je pito čime se
bavim, i ja sam mu reko da sam ovdašnji lovočuvar... Malo se raspitivo o tome kakve sve zvjerke čuvam... pa
sam mu reko... i reko sam mu kako sam oduvijek želio imat zmaja... a onda je... ne sjećam se sasma dobro
jerbo me je stalno
častio pićem... Čekaj malo... aha, onda mi je reko da ima kod sebe to zmajevo jaje i da se možemo pokartat
za njega ako želim... al da mora bit siguran da ću znat š njim, da ga želi dat samo u dobre ruke... A onda sam
mu ja reko da mi neće bit teško sa zmajem izać na kraj kad sam već imo Bundija..."
"I je li... je li se zanimao za Bundija?" upita ga Harry nastojeći govoriti mirno.
"Pa... jeste... koliko uopće ima troglavih pasa, čak i oko Hogwartsa? I tako sam mu ja reko daje Bundi dobar
ko duša ako ga znadeš smirit. Čim mu odsviraš malo muzike, zaspi ko top..."
Hagrid se odjednom i sam zgrozi nad tim svojim riječima.
"Ovo vam nisam smio reć!" izlane. "Zaboravite da sam vam to reko! Hej... kud ćete?"
Harry, Ron i Hermiona nisu progovorili ni riječi sve dok se nisu zaustavili u predvorju, u kojem je bilo vrlo
hladno i mračno nakon što su došli izvana.
"Moramo odmah do Dumbledorea", reče Harry. "Hagrid je tom neznancu rekao kako se može proći pokraj
Bundija, a pod onom je kukuljicom bio ili Snape ili Voldemort. Vjerojatno mu to nije bilo teško izvesti kad
je uspio opiti Hagrida. Ja se samo nadam da će nam Dumbiedore povjerovati. Možda će i Firenco potvrditi
naše tvrdnje akogaBeinu tome ne spriječi. Gdje je Dumbledoreovured?"
Pogledaju oko sebe kao da se nadaju da će ugledati neki znak koji će ih uputiti u pravom smjeru. Nikad nisu
ni od koga čuli gdje Dumbiedore boravi, niti su ikog poznavali tko je ikad bio poslan k njemu.
"Jednostavno ćemo morati..." počne Harry, ali se uto u predvorju iznenada razlegne nečiji glas:
"A što vas troje radite ovdje unutra?"
Bijaše to profesorica McGonagall s naramkom knjiga.
"Htjeli bismo porazgovarati s profesorom Dumbledoreom", odgovori joj Hermiona prilično hrabro, kako
pomisle Harry i Ron.
"Porazgovarati s profesorom Dumbledoreom?" ponovi profesorica McGonagall kao da je takva želja nešto
samo po sebi vrlo sumnjivo. "A zašto?"
Harry proguta slinu... što sad?
"Radi se zapravo o nečem povjerljivom", reče on, ali se istog časa pokaje stoje to rekao, jer profesorici
McGonagall zatrepere nosnice.
"Profesor Dumbiedore otputovao je prije desetak minuta", hladno im odgovori. "Primio je po sovi hitnu
poruku od Ministarstva magije i odmah je odletio u London."
"Otputovao je?" očajnički će Harry. "Bašsada?"
"Profesor Dumbiedore je, Potter, velik čarobnjak, pa je i vrlo zaposlen..."
"Ali radi se o važnoj stvari."
"Misliš da je to Što mu vi, Potter, imate reći važnije od Ministarstva magije?"
"Čujte, gospodo profesor," reče joj Harry i pošalje oprez do vraga, "riječ je o kamenu mudraca..."
Profesorica McGonagall očekivala je sve prije nego ovo. Knjige koje je držala u naručju ispadnu joj, ali se ne
sagne da ih pokupi.
"Kako vi znate za..." probrglja.
"Gospodo profesor, ja mislim... ja znam... da Sn... da će netko pokušati ukrasti taj kamen. I zato moram
porazgovarati s profesorom Dumbledoreom."
Ona ga promotri s mješavinom zgranutosti i sumnje na licu.
"Profesor Dumbiedore vraća se sutra", odlučno izusti. "Ne znam kako ste saznali za taj kamen, ali budite bez
brige, nitko njega ne može ukrasti, isuviše je dobro zaštićen."
"Ali, gospodo profesor..."
"Potter, ja dobro znam što govorim", kratko odsiječe ona pa se sagne i pokupi knjige s poda. "Savjetujem
vam da svi lijepo izađete van i uživate u suncu."
Ali nisu izašli.
"To će se sigurno noćas dogoditi", reče Harry čim je bio siguran da ga profesorica McGonagall ne može više
Čuti. "Snape će se noćas spustiti kroz ona vrata u podu. Saznao je sve Sto mu je potrebno, a sad mu više ni
Dumbiedore ne stoji na putu. On mu je zacijelo poslao tu poruku, kladio bih se da će se u Ministarstvu
magije svi zaprepastiti kad ugledaju Dumbledorea."
"Ali što sad možemo mi..."
Hermiona je zinula. Harry i Ron se naglo okrenu.
Pred njima je stajao Snape.
"Dobar dan", pozdravi ih slatkim glasom.
Oni se zagledaju u njega.
"Ne biste smjeli biti unutra po ovako lijepom vremenu", reče im s neobičnim, iskrivljenim smiješkom na licu.
"Mi smo..." počne Harry ne znajući pravo što da kaže.
"Morate paziti Što radite", upozori ih Snape. "Ljudi će još pomisliti, kad vas vide kako se ovdje zadržavate,
da nešto smjerate. A Grvffindori ne mogu sebi dopustiti da izgube još koji bod, zar ne?"
Harry se sav zajapuri. Svi se troje okrenu da podu van, ali ih Snape još jednom zovne:
"Pazite dobro, Pottcr... ako se još budete smucali po noći, ja ću se osobno pobrinuti da vas isključe iz škole.
Do viđenja!"
I on se dugim koracima zaputi prema zbornici.
Kad su izašli na kamene stube, Harry se obrati prijateljima:
"Dakle, evo što moramo učiniti", žustro im Šapne. "Netko od nas mora paziti na Snapea... čekati pred
zbornicom i pratiti ga ako izađe iz nje. Najbolje da to bude Hermiona."
"Zastoja?"
"Pa, to je bar jasno", priklopi Ron. "Ti uvijek možeš reći da Čekaš profesora Flitwicka." Pa nastavi visokim
glasom: "On, gospodine profesore, ozbiljno sam zabrinuta, mislim da sam pogrešno odgovorila na pitanje
B..."
"Ma daj prestani!" reče mu Hermiona, ali pristane da ode motriti na Snapea.
"A nas dvojica ćemo dotle motriti na vrata na trećem katu", reče Harry Ronu. "Idemo!"
Ali taj im dio plana nije uspio. Čim su stigli do vrata što su dijelila Bundija od ostalog dijela škole, pojavi se
pred njima opet profesorica McGonagall. Ovaj put izgubi strpljenje:
"Vi valjda mislite daje teže proći pokraj vas nego pokraj hrpe čarolija?" okomi se na njih. "Dosta je tih vaših
gluposti! Ako saznam
da se još motate ovuda, oduzet ću joS pedeset bodova Grvffindori-ma! Da, Weasley, oduzet ću ih mom
vlastitom domu!"
Harry i Ron se vrate u društvenu prostoriju. Tek što je Harry rekao: "Ali bar je Hermiona Snapeu za petama!"
na zidu se pomakne portret Debele dame i pred njima se pojavi Hermiona.
"Žao mi je, Harry!" procvili. "Snape je izašao iz zbornice i upitao me što tamo tražim, pa sam mu rekla da
čekam na Flitwicka, a on je onda otišao po njega tako da sam se jedva izvukla. I sad ne znam kamo je Snape
otišao."
"Epa, sad, stoje, tu je!" reče Harry.
Ono se dvoje zapilje u njega. Problijedio je i oči mu se zakrijesile.
"Ja ću večeras izaći i pokušati prvi doći do kamena."
"Ma ti si lud!" reče mu Ron.
"Ne smiješ to učiniti!" odsječno će Hermiona. "Poslije svega onoga što su nam rekli McGonagallica i Snape?
Isključit će te iz škole!"
"PA ŠTA ONDA?" prodere se Harry. "Kako ne razumijete?
Ako se Snape dočepa kamena, Voldcmort se vraća! Zar niste Čuli kako je to bilo kad je on pokušao preuzeti
vlast? Neće više biti Hog-wartsa da nas isključe iz škole! On će ga sravniti sa zemljom ili će ga pretvoriti u
školu crne magije! Zar vam nije jasno daje sad svejedno koliko ćemo bodova izgubiti? Zar zbilja mislite da
će on ostaviti na miru vas i vaše roditelje ako Grvffindori osvoje Medudomni pokal? Ukoliko me ulove prije
nego što dođem do kamena, morat ću se vratiti k Dursleyjevima i čekati da me Voldcmort tamo pronađe. To
će samo značiti da ću umrijeti malo kasnije nego inače, jer ja nikad neću prijeći na stranu crne magije! Noćas
ću se spustiti kroz ona vrata u podu i u tome me neće spriječiti ništa od onoga što mi vas dvoje kažete!
Sjećate se još valjda da mije Voldemort ubio roditelje?"
I izazovno ih pogleda.
"Imaš pravo, Harry", reče mu Hermiona sitnim glasom.
"Zaogrnut ću se Čarobnim plaštem nevidljivosti", nastavi Harry. "Sva je sreća što ga opet imam."
"Hoćemo li se moći svi troje zaogrnuti njime?" upita ga Ron.
"Svi... svi troje?"
"Ma daj, ne misliš valjda da ćemo te pustiti da sam odeš?"
"Dakako da nećemo", resko će Hermiona. "Kako misliš doći do kamena bez nas? Idem ja radije pregledati
malo svoje knjige, možda ću još naći u njima nešto korisno..."
"Ali, ako nas ulove, i vi ćete biti isključeni."
"To bih ja tek voljela vidjeti", odlučno ustvrdi Hermiona. "Flit-wick mi je u povjerenju rekao da sam njegov
ispit položila sa sto dvanaest posto. Poslije toga me nitko neće moći isključiti iz ove škole."
Nakon večere je sve troje nervozno sjedilo po strani, u kutu društvene prostorije. Nitko se nije obazirao na
njih, nitko od Grvffin-dora nije više imao što reći Harryju. Ta ga Činjenica prvi put nije više uznemirivala.
Hermiona je pregledala svoje bilješke ne bi li našla kakvu Čaroliju kojom bi mogla razbiti čini. Harry i Ron
nisu mnogo razgovarali. Obojica su mislili na ono sto ih čeka.
Učenici su odlazili na počinak pa se soba malo-pomalo praznila. "Najbolje da sad odmah uzmemo plašt",
promrmlja Ron kad je otišao i Lee Jordan zijevajući i protežući se. Harry otrči u njihovu mračnu spavaonicu
na katu. Pošto izvuče plašt, pogled mu padne na frulu koju mu je Hagrid darovao za Božić. Strpa je u džep da
njome uspava Bundija, jer mu se baš nije pjevalo. Trkom se vrati u društvenu prostoriju.
"Najbolje će biti da se već ovdje zaogrnemo plaštem, i da dobro pazimo da sve troje stanemo pod njega...
Kad bi Filch opazio kako se jedna od naših nogu kreće sama od sebe..."
"Što to radite?" upita ih netko iz kuta sobe. Iza naslonjača se pomoli Neville držeći grčevito u ruci žabu
krastaču, koja se kanda spremala da još jednom umakne na slobodu.
"Ništa, Neville, ništa", odgovori mu Harry skrivajući brže-bolje plašt iza leđa.
Neville se zagleda u njihova lica na kojima se ogledaše krivnja. "Opet nekamo odlazite!" reče im.
"Ne, ne, ne odlazimo", ustvrdi Hermiona. "Ne, nikamo ne odlazimo. A zašto ti, Neville, ne odeš spavati?"
Harry pogleda na sat u drvenom ormariću uz vrata. Nisu više smjeli gubiti vrijeme, jer Snape možda već
uspavljuje Bundija.
"Ne smijete nikamo otići," reče Neville, "opet će vas uloviti, pa će Grvffindori imati još više okapanja."
"Mati to ne razumiješ," reče mu Harry, "radi se o jednoj važnoj stvari."
Ali Neville je očito bio spreman na očajnički korak.
"Ja vas neću pustiti da odete", reče i pohita do rupe ispod portreta na zidu. "Neću... neću vam to dopustiti!"
"Neville," plane Ron, "maleni se od te rupe i nemoj biti blesav..."
"Ne govori mi da sam blesav", reče Ncvillc. "Mislim da više ne smijete kršiti propise! Upravo si mi ti
govorio da se moram opirati ljudima!"
"Da, ali ne nama!" srdito će Ron. "Neville, ti ne znaš što radiš!"
I zakorači prema njemu, a Ncvilleu ispadne iz ruke žaba i izgubi se u nekoliko skokova.
"Pa dobro, hajde, udari me!" reče Neville i podigne Šake. "Ja sam spreman!"
Harry se okrene Hermioni i reče joj očajnički:
"Učini nešto!"
Hermiona pristupi Nevilleu:
"Neville, meni je zbilja, zbilja žao zbog ovoga."
I podigne svoj čarobni štapić,
"Pelrificus Totalus!" uzvikne i uperi štapić u Nevillea.
Neville naglo spusti ruke uz bokove i skupi noge. Sav ukočen, zaljulja se na mjestu i padne ničice na pod,
ukočen kao da je progutao metlu.
Hermiona mu priskoči da ga okrene na leda. Nevilleu su se i čeljusti stisnule tako da nije mogao ni riječi
progovoriti. Samo su mu se oči micale i prestravljeno ih gledale.
"Što si mu to učinila?" upita je Harry šaptom.
"To je sputavanje čitava tijela", zdvojno će Hermiona. "Oh, Neville, stvarno mije žao."
"Morali smo to, Neville, učiniti, jer nemamo vremena da ti sve objašnjavamo", reče mu Harry.
"Poslije ćeš, Neville, to shvatiti", dobaci mu Ron dok su preskakali preko njega i zaogrtali se Čarobnim
plaštem nevidljivosti.
Ipak, nije bio dobar znak ostaviti tako Nevillea nepomična na podu. Onako usplahirenima, svaka im je sjena
kipova nalikovala na Filcha, svaki daleki dašak vjetra zvučao je kao da se Peeves obrušava na njih.
Sa dna prvih stuba opaze Gospu Norris kako se na samom vrhu šulja.
"Uh, hajde da je bar ovaj put udarimo nogom", šapne Ron Har-ryju na uho, ali Harry zavrti glavom. Dok su
oprezno prolazili pokraj nje, Gospa Norris upre oči nalik na svjetiljke u njih, ali ništa ne učini.
Nisu više nikog sreli dok nisu stigli do stuba koje vode na treći kat. Peeves je negdje nasred stuba skakutao i
odvezivao sag na njima ne bi li se tko spotaknuo.
"Tko je to?" iznenada zapita dok su prolazili mimo njega. Stisnuo je svoje opake crne oči. "Znam da si tu,
iako te ne vidim. Jesi li demon, ili sablast, ili mala učenička beštija?"
Vine se uvis i ostane lebdjeti u zraku zirkajući na njih.
"Morao bih pozvati Filcha, zbilja bih morao, ako se što nevidljivo ovuda mota."
Harry se odjednom dosjeti nečega.
"Peeves!" obrati mu se promuklim šaptom. "Krvavi Barun ima svoje razloge da bude nevidljiv."
Peeves umalo da od iznenađenja ne padne iz zraka. Na vrijeme se ipak održi u zraku i ostane lebdjeti na
visini od tridesetak centimetara iznad stuba.
"Oprostite, molim vas, vaša krvavosti, gospodine barune, presvi-jetli", reče medenim glasom. "Pogriješio
sam, pogriješio... nisam vas vidio... dakako da vas nisam vidio kad ste nevidljivi... oprostite starom Peevieju,
gospodine, zbog ove male šale..."
"Ja imam neka posla, ovdje, Peeves", progunda Harry. "Nemoj se više noćas ovuda motati!"
"Neću, presvijetli, nipošto", reče Peeves i ponovo se vine u zrak. "Nadam se, gospodine barune, da ćete
uspješno obaviti te svoje poslove, ja vam neću biti na smetnju."
I odleti dalje.
"Sjajno, Harry!" šapne mu Ron.
Za nekoliko sekunda stigli su na cilj, pred hodnik na trećem katu... Vrata su bila već odškrinuta.
"Eto vidite", tiho će Harry. "Snape je već prošao pokraj Bundija." Kad su ugledali otvorena vrata, kao da je
odjednom sve troje pojmilo što ih očekuje. Harry se ispod plašta obrati prijateljima:
"Ako želite natrag, ja vam neću ništa zamjeriti", reče im. "Možete uzeti i plašt, meni više neće trebati."
"Ne budali!" reče mu Ron.
"Idemo s tobom", priklopi Hermiona.
Harry odgurne vrata i širom ih otvori.
Dok su vrata škripala, do ušiju im dopre tiho, potmulo rezanje. Pasje sa sve tri njuške pomamno njuškao,
iako ih nije vidio.
"Što mu ono leži do nogu?" šapne Hermiona.
"Izgleda kao harfa", odgovori Ron, "To je sigurno Snape ostavio za sobom."
"Pas će se probuditi čim utihne svirka", reče Harry. "E pa, da
zasviramo..."
I prinese Hagridovu frulu ustima i puhne u nju. Nije to bila nikakva prava melodija, ali psini se od prvih
akorda počnu sklapati oči. Harry se jedva usuđivao udahnuti. Malo-pomalo je pseće rezanje zamrlo... pas
zaglavinja i padne na koljena, a onda se skljoka na pod i zaspi kao zaklan.
"Sviraj samo dalje!" reče Ron Harryju dok su se izvlačili iz plašta i šuljali prema vratima u podu. Osjećali su
vrući, smrdljivi dah psine dok su se primicali njenim glavurdama.
"Nadam se da ćemo uspjeti otvoriti vrata u podu", reče Ron zavirujući preko psećih leđa. "Hoćeš li ti prva,
Hermiona?"
"Ne, neću."
"Dobro, onda." Ron stisne zube i oprezno prekorači pseće noge. Sagne se, povuče za prsten na vratima i
otvori ih. "Sto vidiš unutra?" napeto ga upita Hermiona.
"Ništa... mrkli mrak... nemamo se čime spustiti, morat ćemo jednostavno skočiti dolje."
Harry, koji je još svirao na fruli, mahne rukom Ronu ne bi li privukao njegovu pozornost, pa pokaže na sebe.
"Ti bi htio sići prvi? Jesi li siguran?" upita ga Ron. "Ne znam koliko je ovo duboko. Daj onda frulu Hermioni
da se pas ne probudi."
Harry pruži frulu Hermioni. U one dvije-tri sekunde tišine, psina zareži i trgne se, ali čim Hermiona zasvira,
ponovo utone u dubok san.
Harry preskoči usnulu životinju i zagleda se u rupu u podu. Nije vidio dna.
Spusti se kroz rupu i ostane visiti na prstima. Zatim pogleda Rona i reče mu:
"Ako mi se što dogodi, nemojte ići za mnom, nego idite odmah u sovinjak i pošaljite Hedvigu Dumblcdoreu.
Jasno?" "Jasno", odgovori Ron. "Nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti..."
I Harry se spusti u dubinu. Hladan, vlažan zrak hujao mu je oko ušiju dok je padao, padao, padao i...
PLJAS! Uz čudan, prigušen, potmuo zvuk, pao je na nešto mekano. Uspravi se i opipa oko sebe. Oči mu se
još nisu bile navikle na tamu. Reklo bi se da sjedi na nekakvoj biljci.
"Sve je u redu!" dovikne prema svijetlom četverokutu veličine poštanske marke - otvorenim vratima u podu.
"Meko sam se spustio, možeš skočiti!"
Ron skoči odmah za njim. Spusti se do Harryja na sve četiri. "Na čemu smo ovo?" bijahu mu prve riječi.
"Nemam pojma, neka vrsta biljke. Valjda je tu radi toga da ublaži pad. Hajde, skači i ti, Hermiona!"
Glazba u daljini umukne. Odjekne glasni lavež, ali Hermiona je već skočila. Pala je s druge strane Harryja.
"Bit će da smo na više milja ispod škole", reče ona.
"Stvarno je sreća što smo na ovoj biljci", opet će Ron.
"Sreća"krikne Hermiona. "Pogledajte se samo!"
Ona skoči na noge i jedva se odvuče do mokra zida. Morala se dobro upeti da to učini jer joj je, čim je pala
na dno, biljka počela ovijati zmijolike vitice oko gležnjeva. Što se Harryja i Rona tiče, njima su noge bile već
čvrsto sputane vriježama a da oni to nisu ni primijetili.
Hermiona se uspjela osloboditi prije nego što se biljka čvrsto obavila oko nje. Prestravljeno je gledala
dvojicu dječaka kako se nastoje osloboditi biljke, ali što su se oni više upinjali, to se biljka jače i čvršće
ovijala oko njih.
"Prestanite se batrgati!" zapovjedi ini ona. "Ja znam što je ovo... ovo je Đavolja zamka!"
"E, baš mi je drago ču ti kako se ovo zove, to nam je od velike pomoći!" promrndža Ron i zavali se ne bi li
spriječio biljku da mu se ovije oko vrata.
"Daj šuti, pokušavam se prisjetiti kako da joj doskočimo!" reče Hermiona.
"E pa, onda se požuri, jer jaše već gušim!" procijedi Harry braneći se od biljke koja mu se ovijala oko prsa.
"Đavolja zamka, Đavolja zamka... Što nam je ono govorila profesorica Sprout? Da voli mračna i vlažna
mjesta..."
"Pa naloži onda vatru!" jedva protisne Harry.
"Da... naravno... samo što ovdje nemamo drva!" uzvikne Hermiona kršeći ruke.
"MA JESI LI TI POLUDJELA?" zaurla Ron. "JESI LI VJEŠTICA ILI NISI?"
"Ah, da!" reče Hermiona pa zamahne svojim čarobnim štapićem, promumlja nešto i ispusti isti onakav mlaz
plavičastih plamenova na biljku kao što je svojedobno ispustila na Snapea. Učas dječaci osjete kako pod
utjecajem svjetla i topline popušta stisak biljke. Uvijajući se i mlateći oko sebe, biljka povuče vriježe s
njihovih tijela pa se obojica izvuku iz smrtonosnog stiska.
"Sva je sreća, Hermiona, što si onako pozorno slušala predavanja iz Travarstva", reče joj Harry kad joj se
pridruži uza zid otirući znoj s lica.
"Aha," priklopi Ron, "i sva sreća što Harry ne gubi glavu u kriznim situacijama - 'nemamo ovdje drva', lijepo,
bogami!"
"Idemo sad dalje", reče Harry pokazujući na kameni hodnik kroz koji su jedino mogli dalje.
Osim bata svojih koraka, čuli su samo tiho kapanje vode sa zidova. Hodnik se blago spuštao, što Harryja
podsjeti na Gringotts. Srce mu se bolno stegne kad se prisjeti zmajeva koji navodno čuvaju sefove u
čarobnjačkoj banci. Sto će biti ako sad naiđu na zmaja, na odraslog zmaja?... I sNorbertom su jedva izašli na
kraj...
"Čujete li i vi nešto?" šapne Ron.
Harry osluhne. Odnekud je iz visine pred njima kanda dopiralo nekakvo tiho šuškanje i zveckanje.
"Mislite li daje to duh?"
"Ne znam... meni to prije zvuči kao lepet krila."
"Eno svjetla pred nama... vidim da se tamo nešto miče."
Kad su došli do kraja hodnika, ugledali su pred sobom sjajno osvijetljenu prostoriju s vrlo visokim
nadsvođenim stropom. Prostorija je bila puna malih, blistavih ptica što su posvuda lepršale i prhale. Na
drugom kraju prostorije bila su teška, drvena vrata.
"Mislite li da će nas te ptice napasti ako krenemo kroz ovu prostoriju?" upita ih Ron.
"Vjerojatno", odgovori Harry. "Ne izgledaju mi baš opasno, no kad bi se sve u isti mah obrušile na nas... Ali,
nema nam druge... Ja idem prvi."
Duboko udahnuvši zrak, pokrije lice rukama i jurne kroz prostoriju. Očekivao je da će svakog časa osjetiti
oštre kljunove i čaporke na sebi, ali ništa od toga. Dotrči do vrata nedirnut. Pritisne kvaku ali vrata bijahu
zaključana.
Ostalo dvoje dođu za njim. Potezali su i podizali vrata, ali zaludu. Nije im pomogla čak ni Hermionina
čarolija 'Alohomora'. "I što ćemo sad?" zapita Ron.
"Te ptice..." reče Hermiona. "One sigurno nisu ovdje samo radi ukrasa."
Promatrali su ptice kako lete nad njima svjetlucajući... svjetlucajući?
"Ma to nisu ptice!" iznenada će Harry. "To su ključevi! Krilati ključevi... pogledajte ih malo bolje. A to onda
valjda znači..." Osvrne se po prostoriji dok je ono dvoje i dalje motrilo jato ključeva."... Da... gledajte! Metle!
Moramo uloviti ključ od ovih vrata!"
"Ali, ima ih na stotine!"
Ron pregleda bravu na vratima.
"Treba nam jedan veliki starinski ključ... vjerojatno srebrni, kakva je i brava."
Svako od njih dohvati po jednu metJu i otisne se uvis pa poleti usred oblaka ključeva. Posezali su i grabili za
njima, ali su začarani ključevi tako brzo letjeli i sunovraćali se da se činilo nemogućim uloviti ih.
Međutim, Harry nije bio uzalud najmlađi tragač u metloboju u posljednjih sto godina. Imao je talent da spazi
stvari koje drugi nisu primjećivali. Nakon što je oko jedne minute letio kroz vrtlog od šarena perja, opazi
velik srebrn ključ sa svinutim krilcem, kao da ga je već tko ulovio i grubo gurnuo u ključanicu.
"Onaj tamo!" dovikne prijateljima. "Onaj veliki- tamo... ne, nego onaj tamo... s jarkoplavim krilcima... s
jedne je strane okrznut..."
Ron poleti na stranu na koju je Harry pokazivao, udari o strop i umalo da ne padne s metle.
"Moramo ga opkoliti!" vikne Harry ne odvajajući očiju od ključa s oštećenim krilcem. "Rone, ti kreni na
njega odozgo... a ti, Hermiona, ostani dolje i spriječi ga da sleti... a ja ću ga pokušati uloviti. Tako, IDEMO!"
Ron se obruši, Hermiona poleti uvis, ključ im oboma izmakne a Harry jurne za njim, ključ skrene prema
zidu, Harry za njim i pritisne ga rukom o zid. Razlcgne se neugodno krckanje. U visokoj prostoriji odjekne
veselo klicanje Rona i Hermiona.
Učas svi slete na pod i Harry trkne do vrata. Ključ mu se u ruci batrgao. Zabije ga u ključanicu i okrene.
Nešto škljocne. Čim je u bravi škljocnulo, ključ ponovo odleti uvis. Postoje već dva puta bio ulovljen,
izgledao je poprilično iskrzan.
"Jeste li spremni?" upita Harry prijatelje, s rukom na kvaki. Oni klimnu glavom. On otvori vrata.
U sljedećoj je prostoriji bio takav mrak da ništa nisu vidjeli, ali čim su stupili u nju, svjetlost je preplavi i
otkrije začudan prizor.
Stajali su na rubu goleme šahovnice, iza crnih figura, koje su sve bile više od njih i izrađene od nečega nalik
na crni kamen. Nasuprot njima, na drugoj strani prostorije, stajale su bijele figure. Harry, Ron i Hermiona
malo se lecnu - orijaške bijele figure nisu imale lica.
"Što ćemo sad?" šapne Harry.
"Pa, to je bar jasno, zar ne?" reče Ron. "Moramo igrom doprijeti do druge strane."
Iza bijelih figura vidjeli su još jedna vrata.
"A kako?" nervozno ga priupita Hermiona.
"Mislim da ćemo i mi morati biti figure", odgovori Ron.
Priđe crnom skakaču i pruži ruku da ga dodirne. Kameni konj u hipu oživi i zagrebe kopitom po tlu, a jahač
na njemu okrene glavu pod šljemom prema Ronu.
"Moramo li se i mi... ovaj... pridružiti vama da dođemo prijeko?" Crni jahač klimne glavom. Ron se okrene
prijateljima.
"Sad moramo dobro promisliti..." reče. "Mislim da moramo zauzeti mjesta triju crnih figura."
Rowline
Harry i Hermiona šutjeli su dok je Ron razmišljao. Naposljetku on reče:
"Nemojte se sad vrijeđati ili tako nešto, ali vas dvoje ne igrate tako dobro šah kao ja..."
"Ništa se mi nećemo uvrijediti", brzo mu odgovori Harry. "Samo nam reci što nam je činiti."
"Ti, Harry, zauzmi mjesto onog lovca, a ti, Hermiona, stani uz njega na mjesto crnog topa!"
"A što ćeš ti?"
"Ja ću biti skakač."
Čini se da su figure pratile njihov razgovor, jer na te riječi po jedan skakač, lovac i top okrenu se od bijelih
figura i napuste šahovnicu ostavljajući za sobom tri prazna polja, koja zauzmu Harry, Ron i Hermiona.
"Bijeli uvijek vuku prvi potez", reče Ron gledajući na drugu stranu ploče. "Da... gledajte..."
Jedan bijeli pješak pomakne se za dva polja naprijed.
Ron počne voditi crne figure, koje su se nijemo kretale kamo god bi ih on uputio. Harryju su klecala koljena.
Sto će biti ako izgube partiju?
"Harry, pomakni se za četiri polja dijagonalno nadesno!"
Prvi su pravi šok doživjeli kad su izgubili drugog skakača. Bijela
ga je dama oborila na ploču i odvukla u stranu, gdje je ostao mirno
ničice ležati.
"Nisam mogao ništa protiv toga", reče Ron, pomalo potresen. "Ali sad ti, Hermiona, možeš slobodno uzeti
onog lovca, hajde, uzmi ga!"
Kad god bi crni izgubili koju figuru, bijeli su bili nemilosrdni. Uskoro je uza zid ležala čitava hrpa
nepokretnih crnih figura. Dva puta je Ron u posljednji čas zapazio da su Harry i Hermiona u opasnosti. On je
sam jurcao po ploči i uzimao gotovo isto onoliko bijelih figura koliko je izgubio crnih.
"Još malo pa smo na cilju", iznenada promrsi. "Samo da malo promislim... da malo promislim..."
Bijela dama okrene prema njemu svoje bezizražajno lice. "Da..." tiho reče Ron. "Nema druge... i mene će
uzeti..." "NE!" viknu Harry i Hermiona.
"Takav je šah!" odbrusi im Ron. "Mora se i nešto žrtvovati! Ja moram skočiti naprijed, a ona će me onda
uzeti... ali ti ćeš, Harry, potom matirati kralja!"
"Ali..."
"Želiš li stati na kraj Snapeu ili ne?"
"Rone..."
"Pazi, ako se ne požuriš, on će se već dočepati kamena!"
Nije bilo druge nego poslušati Rona.
"Jesi li spreman?" dovikne mu Ron, blijeda ali odlučna lica. "Evo, ja skačem... i nemoj poslije tratiti vrijeme
kad jednom dobiješ partiju!"
Ron skoči naprijed i bijela se dama okomi na nj. Udari ga kamenom rukom snažno po glavi i sruši na ploču...
Hermiona vrisne ali ostane na svom polju... bijela dama odvuče Rona na stranu. Ron je izgledao kao daje
nokautiran.
Harry se pomakne dršćući za tri polja nalijevo.
Bijeli kralj skine krunu s glave i baci je Harryju pod noge. Pobijedili su. Figure se razdvoje i poklone
ostavivši im put do vrata otvoren. Bacivši posljednji očajnički pogled na Rona, Harry i Hermiona jurnu na
vrata i stupe u drugi hodnik.
"A što ako je on?..."
"Neće njemu biti ništa", odgovori Harry nastojeći uvjeriti sama sebe u svoje riječi. "Što misliš, što nam sad
slijedi?"
"Sproutovicu smo prošli, to je bila Đavolja zamka... Flitwick je vjerojatno začarao ključeve... McGonagallica
oživila šahovske figure... ostaje nam još Ouirrellova čarolija, i Snapeova..."
Dođu i do sljedećih vrata.
"Hoćemo li?" šapne Harry.
"Može."
Harry gurne vrata i otvori ih.
Zapahne ih odvratan smrad pa oboje navuku pelerine na nos. Suznih očiju, ugledaju pred sobom izvaljenog
na podu trola s krvavom kvrgom na glavi, još većeg od onog kojeg su bili sredili.
"Drago mi je što se nismo morali s ovim uhvatiti ukoštac", šapne Harry dok su oprezno prekoračivali preko
jedne od njegovih debelih nogu. "Idemo dalje, ja ovdje ne mogu ni disati."
Kad je otvorio sljedeća vrata, nisu se gotovo ni usudili pogledati što ih tu čeka. Ipak, ne dočeka ih ništa
strašno, tek stol na kojem bijaše poredano sedam boca različitih oblika.
"To je Snapeova čarolija", reče Harry. "Što nam je činiti?"
Čim prekorače prag, za njima na vratima plane vatra. Nije to bila obična vatra, nego vatra purpurne boje. U
isti mah izbiju crni plamenovi na vratima što su vodila dalje. Našli su se u klopci.
"Pogledaj!" reče Hermiona i uzme smotak papira što je ležao uz boce na stolu. Harry joj pogleda preko
ramena i pročita ovo:
Dok pred tobom opasnost leži, za tobom je spas, Pomoć, na žalost ti nude tek dvije od sviju nas. Ispiješ
Upravu, naprijed možeš mimopoć. No od sedam samo druga za povratak ti daje moć. Koprivino ljuto vino iz
dvije se bez straha pije, Tri od nas ti nose smrt, u nizu se otrov krije. Sada biraj ako želiš prijeći preko ovog
kobnog jaza, No ko pomoć nudimo ti ova četiri smjerokaza. Prvi: kolko god se lukavo taj otrov od tebe
skriva, Slijeva od ljutog vina naći ćeš ga gdje počiva. Drugi: različite smo nas dvije što stojimo s oba kraja.
No nijedna od te dvije s ciljem tvojim te ne spaja. Treći: ko što vidiš sve od reda raznolikih smo oblika, A! ni
patuljasta, nigolema nije smrtonosnog lika. I četvrti: druga slijeva, druga zdesna, blizanke su znaj, A ti sad
budi hrabar, pa ispit koju pokušaj.
Hermiona duboko odahne, a zapanjeni Harry opazi da se čak i nasmiješila, iako njemu nije ni najmanje bilo
do smijeha.
"Sjajno!" reče Hermiona. "Ovo nije nikakva magija... ovo je logika... zagonetka. Sva sila velikih čarobnjaka
nemaju uopće smisla za logiku, i oni bi svi ovdje zauvijek zaglibili."
"Zar nećemo i mi?"
"Dakako da nećemo", odgovori mu Hermiona. "Ovdje na ovom papiru piše sve što nam treba. Sedam boca: u
tri je od njih otrov; u dvije je vino; s pomoću jedne ćemo sigurno proći kroz crnu vatru, a jedna će nas od njih
vratiti kroz purpurnu vatru."
"Ali otkud znamo koju od njih treba ispiti?"
"Daj mi samo malo vremena."
Hermiona pročita poruku nekoliko puta. Zatim se ushoda gore-dolje pokraj niza boca upirući prstom u svaku
od njih. Napokon pljesne rukama.
"Sad znam", reče. "S pomoću najmanje boce proći ćemo kroz crnu vatru... i doći do kamena..."
Harry pogleda majušnu bocu.
"U njoj ima tekućine samo za jednoga od nas", reče joj. "Jedva da ima za jedan gutljaj."
Zgledaju se.
"A s pomoću koje se možemo vratiti kroz purpurne plamenove?"
Hermiona mu pokaže na okruglu bocu na desnom kraju niza.
"Onda je ti ispij", reče joj Harry. "Ama, čuj... vrati se po Rona... uzmite metle iz prostorije gdje lete ključevi,
pa se vratite kroz otvor u podu i prođite pokraj Bundija... a onda otiđite ravno do sovinjaka i pošaljite
Hedvigu Dumbledoreu, bez njega ne možemo. Ja ču možda uspjeti neko vrijeme još zadržavati Snapea, ali
mu zapravo nisam dorastao."
"Ali, Harry... što će biti ako je s njim Znaš-već-tko?"
"Tja, jedanput sam već imao sreću, sjećaš se?" reče Harry pokazujući na ožiljak. "Možda ću je opet imati?"
Hermioni zadrhti usna i ona odjednom pohrli do Harryja i zagrli ga.
"Hermiona!"
"Harry... znaš da si ti stvarno velik čarobnjak!"
"Nisam tako dobar kao ti", reče joj zbunjeno kad ga ona ispusti iz zagrljaja.
"Ja!" uzvikne Hermiona. "Puste knjige! I vještina! Ali ima važnijih stvari od toga... prijateljstvo i hrabrost i...
oh, Harry... Čuvaj se!"
"Najprije ti ispij ono svoje", reče Harry. "Sigurna si koje je koje?"
"Sto posto", odgovori Hermiona i potegne dug gutljaj iz okrugle boce na kraju reda pa se sva strese.
"Nije valjda otrov?" napeto je upita Harry.
"Nije... ali je kao led."
"Idi sad brže, prije nego što to prestane djelovati!"
"Sretno... i čuvaj se..."
