ARAGOG
Ljeto se vuklo po okolici dvorca, nebo i jezero postalo je podjednako plavozeleno, a u staklenicima
procvali su cvjetovi veliki poput glavica kupusa. Ali Harryju se činilo da nešto nije u redu s tom
slikom bez Hagrida, kojeg je nekad redovito gledao s prozora u dvorcu kako grabi krupnim
koracima, a Očnjak ga prati u stopu. Ništa bolje nije bilo ni u samom dvorcu, gdje je sve išlo
naopako.
Harry i Ron htjeli su posjetiti Hermionu, ali u bolnici su bili zabranjeni posjeti.
108
"Ne želimo više ništa riskirati", strogo im je rekla Madame Pomfrey kroz odškrinuta vrata. "Ne,
oprostite, sva je prilika da bi napadač mogao ponovo doći da dokrajči žrtve..."
Otkako nije više bilo Dumbledorea, u školi se proširio strah kao nikad prije tako te se činilo da
sunce uopće ne dopire kroz visoke i
uske prozore dvorca. U školi gotovo da nije bilo lica koje nije bilo zabrinuto i napeto, a svaki
smijeh što bi se razlegao po hodnicima
doimao se prodorno i neprirodno i ubrzo bi zamro.
Harry je neprestance ponavljao u sebi Dumbledoreove posljednje riječi: `Ja ću uistinu napustiti ovu
školu tek kad mi nitko ovdje više ne bude odan... UHogwartsu će uv~ek dobiti pomoć svi oni koji
je zatraže. "AIi što su vrijedile te riječi? Od koga je zapravo trebalo zatražiti pomoć kad su svi bili
podjednako zbunjeni i uplašeni?
Mnogo je lakše bilo razumjeti Hagridovo upućivanje na pauke, ali je nevolja bila u tome što se
činilo da u dvorcu nije ostao ni jedan jedini pauk za kojim bi se moglo poći. Harry ih je tražio na
sve strane, a u tome mu je pomagao (prilično neodlučno) Ron. Dakako da
ih je u tome ometala i činjenica što nisu smjeli ići kamo su htjeli, ne~o su se kretali po dvorcu samo
u društvu s drugim Gryffindorima. Većini njihovih kolega kao da je bilo drago što ih profesori vode
s predavanja na predavanje kao stado, ali Harryju nije to bilo nikako po volji.
Postojao je, meñutim, netko tko je kanda silno uživao u toj atmosferi straha i nepovjerenja. Draco
Malfoy šepirio se po školi kao da je netom postavljen za glavnog prefekta. Harryju nije bilo jasno
zbog čega je on tako zadovoljan sve dok nije na satu Čarobnih napitaka, oko dva tjedna nakon
odlaska Dumbledorea i Hagrida, sjedeći iza sarnog Malfoya, čuo kako se on razmeće pred
Crabbeom i Goyleom:
"Ja sam oduvijek bio uvjeren da je moj otac najzaslužniji što smo se riješili Dumbledorea", rekao je
ne trudeći se uopće govoriti tiho. "Rekao sam vam da on misli da je Dumbledore bio najgori
ravnatelj kojeg je ova škola ikad imala. Možda ćemo sada dobiti poštena ravnatelja. Nekog tko
nećeželjeti da se Odaja tajni zatvori. McGonagallica neće dugo ostati na tom mjestu, ona je samo
privremeno rješenje..."
Snape je prošao mimo Harryja a da nije ni riječi rekao o Hermioninu praznom mjestu i kotliću.
'`Gospodine," glasno rnu se obrati Malfoy, "gospodine, zašto se vi ne kandidirate za mjesto
ravnatelja?"
"No, no, Malfoy", reče Snape, iako nije mogao suspregnuti smiješak tankih usana. "Profesora
Dumbledorea samo je suspendirao nadzorni odbor. Ja vjerujem da će nam se on uskoro vratiti."
"Ah, pa da", odvrati Malfoy smijuckajući se. "Ja ipak vjerujem, gospodine, da bi moj otac glasao za
vas kad biste se vi kandidirali za to mjesto. Ja ću reći ocu da ste vi, gospodine, najbolji profesor u
ovoj »
školi... Snape se smijuckao prolazeći dalje kroz bivšu tamnicu. Srećom, nije primijetio kako
Seamus Finnigan tobože povraća u svoj kotlić.
"Ja se ćudim što svi mutnjaci nisu već dosaci spakira~i Svñ~~ S1V~ri", nastavi Malfoy. "Kladio
bih se za pet galeona da će sljedeći mut
njak stvarno odapeti. Steta što to nije bila već Grangerica..."
Uto, srećom, zawoni wonce, jer je na te Malfoyeve r~ječi RQn skoćio sa stolicc, ali u onoj ~uwi u
kojoj su svi grabili svoje torbe i k~'1 ~ ultko ni'c ui rimi'etio kako s~ Ron ~tio okamiti na Malf oya.
J~ J p J
"Pustite me da ga sredim", guuñao je Ro~ dok su ga Harry i D~a~
"Požurite, moram vas sve odvesti na sat Travarstva", vikao je Snape iznad glava učenika. Izašli su u
dugoj koloni jedan za drugim, a Harry, Ron i Dean bili su na samom začelju. Ron se još otimao.
Pustili su ga tek kad ih je Snape ispratio iz dvorca i kad su produžili dalje kroz povrtnjak prema
staklenicima.
109
Na satu Travarstva vladalo je sumorno raspoloženje jer je dvoje učenika nedostajalo, Justin i
Hermiona.
Profesorica Sprout dala im je svima za zadaću da obrezuju abesinske smežurane smokve. Kad je
Harry s naramkom uvelih peteljki došao do hrpe komposta da ih tamo baci, našao se licem u lice s
Erniejem Macmillanom. Ernie je duboko uzdahnuo i progovorio službenim tonom:
"Harry, želim ti samo reći da mi je žao što sam te osumnjičio. Ja znam da ti nikad ne bi napao
Hermionu Granger, i ispričavam ti se za sve ono što sam rekao. Sad smo svi skupa u istom sosu,
pa..."
I pruži tustu ruku a Harry je prihvati.
Ernie je sa svojom prijateljicom Hannom radio na istoj smežuranoj smokvi s Harryjem i Ronom.
"Reklo bi se da taj tip Draco Malfoy", reče Ernie lomeći suhe grančice, "jako cvate u svemu tome,
zar ne? Znate da ja mislim da bi baš on mogao biti Slytherinov baštinik."
"To si se dobro sjetio!" reče mu Ron, koji nije kao Harry bio spreman tako lako oprostiti Ernieju.
"Misliš li i ti, Harry, da je Malfoy taj?" upita ga Ernie.
"Ne mislim", odgovori Harry tako odlučno da se Ernie i Hannah zagledaju u njega,
Malo zatim Harry opazi nešto pa udari Rona po ruci škarama za obrezivanje drveća.
"Jnj! Sto ti je..."
Harry pokaže Ronu na jedno mjesto na zemlji metar-dva od njih. Nekoliko je krupnih pauka
gmizalo po zemlji.
"Ah, da", uzdahne Ron uzalud nastojeći izgledati zadovoljno. "Ali sad ne možemo ići za njima..."
Ernie i Hannah radoznalo su ih slušali.
Harry je gledao za paucima kako bježe. "Izgleda da idu u Zabranjenu šumu..." Reklo bi se da je
Ronu to još manje po volji.
Kad je završio sat, profesor Snape otpratio je učenike na predavanje Obrane od mračnih sila. Harry
i Ron zaostali su u koloni da bi mogli na miru porazgovarati.
"Morat ćemo se opet poslužiti čarobnim plaštom", reče Harry Ronu. "Možemo i Očnjaka povesti sa
sobom. On je navikao odlaziti s Hagridom u šumu, pa bi nam mogao biti od pomoći."
"Slažem se", reče Ron nervozno vrteći u ruci svoj štapić. "A, ovaj... nema li... nema li u toj šumi
navodno i vukodlaka?" nadoda dok su sjedali na svoja uobičajena mjesta u dnu učionice na
Lockhartovu predavanju.
Umjesto da mu izravno odgovori na to pitanje, Harry reče: "Ima u toj šumi i dobrih bića. Kentauri
su sasvim u redu, pa i jednorozi."
Ron nije nikad prije bio u Zabranjenoj šumi, a Harry je bio samo jedanput. Nadao se bio doduše da
neće nikad više stupiti u nju.
Kad je Lockhart upao u učionicu, svi su se zagledali u njega. Svi su drugi profesori bili sumorniji
nego inače, samo je Lockhart bio poletan i bodar.
"Što je sad?" uzviknuo je gledajući ih vedro. "Kakve su to kisele face?"
Učenici su se razdražljivo zgledali, ali mu nitko ne odgovori ni riječi.
"Pa zar vam nije jasno da je opasnost prošla?" polako im reće Lockhart kao da su svi pomalo
blentavi. "Krivac je uhićen."
"Tko to kaie?" glasno ga upita Dean Thomas.
"Dragi moj mladiću, ministar magije ne bi bio odveo Hagrida da nije bio sto posto siguran da je on
kriv", reče Lockhart takvim tonom kao da objašnjava nekom da je dva i dva četiri.
"Odveo bi ga ol~, be~ brige!'' ustvrdi Ron još glasnije od Deana.
"Ja umišljam sebi da znam ipak nešto malčice više o Hagridovu uhićenju nego vi, gospodine
Weasley", napomene Lockhart samodopadnim tonom.
Ron zausti da mu odgovori kako se on baš ne slaže s njim, ali
u:~ukne usred rečenlee jer ga Harry ispod klupe udari nogom,
"Nismo bjli ~amo, jasno?" p~o~rtnlja Harry, Nešto vlažno dodirne Harryju ruku pa on odskoči unatrag i stane Ronu na nogu. Ali to bijaše samo
Očnjakova njuška.
"Što veliš?" upita Harry Rona, kojem jedva da je vidio oči u kojima se odražavalo svjetlo njegova
štapića.
"Kad smo već ovako daleko zašli..." reče Ron.
I tako produŽe dalje za sjenama pauka što su odmicali sve dublje u šumu` Njih dvojica nisu više
mogli hodati onako brzo jer su n~ilazili na korijenje drveća i panjeve koje su jedva razabirali u
mraku, Harry je osjećao na ruci Oćnjakov topli dah, Više~ut su morali zasta~i
. . . . __ , ~, , · · ., v. · r
Činilo im se da tako hodaju već najmanje pola sata zapinjući pelerinama za nisko granje i šipražje.
Nakon nekog vremena primijete da se tlo sve više spušta, iako je drveće bilo isto onako gusto kao i
prije.
Tada Očnjak iznenada glasno, upravo zaglušno zalaje tako da Harry i Ron poskoče od straha.
"Što je?" priupita Ron gledajući u mrkli mrak oko sebe i čvrsto stežući Harryja za lakat.
"Tamo se nešto miče", hukne Harry. "Slušaj... Izgleda da je nešto veliko."
Obojica oslušnu. Malo dalje od njih, s desne strane, nešto je veliko lomilo granje probijajući se kroz
drveće.
"Ma ne!" izusti Ron. "Ma ne, ma ne, uh..." "Šuti!" bjesomučno će Harry. "Čut će te."
"Da će mene čuti?" otpovrne Ron neprirodno visokim glasom. "Već je čulo Očnjaka!"
Dok su tako zgroženi stajali i čekali, mrak kao da im je pritiskao oči. Čuo se još nekakav štropot a
onda zavlada muk.
"Što misliš, što sad radi?" zapita Harry.
"Vjerojatno se sprema za skok", odgovori mu Ron. Čekali su tako drhtureći i jedva se usu8ujući
maknuti. "Misliš da je otišao?" šapne Harry.
"Nemam pojma..."
Tada iznenada desno od njih blijesne tako jako svjetlo da oboji~ ca podignu ruke da zaklone oći.
Oćnjak zakevće i pokuša pobjeći, ali se zaplete u bodljikavo grmlje pa zakevće još glasnije.
"Harry!" vikne Ron glasom ko~i ga~e od olakšan~a izdao. "Harry, pa to je naš auto!"
"Što?" "Hodi sa mnom!"
Harry pode nasumce za Ronom prema svjetlu spotičući se i sa
plećući, Začas se nadu na proplanku,
Automobil g, Weasleyja stajao je prazan, s upaljenim svjetlima usred kruga od gusta drveća pod
krovom od krošnje, Dok mu je Ron prilazio razjapljenih usta, auto je polako krenuo prema njemu,
baš kao kakav golemi pas tirkizne boje što veselo pozdravlja vlasnika.
"ovdje je on bio za sve ovo vrijeme!" oduševljeno će Ron obilazeći automobil. "Pogledaj ga!
Podivljao u šumi..."
Blatobrani su mu bili izgrebeni i blatni. Očito se navikao sam kotrljati po šumi. Reklo bi se da
Očnjaku ne ulijeva baš povjerenje, jer se pas držao Harryja koji je osjećao kako Očnjak dršće. Harry
je opet počeo mirnije disati i spremio je štapić ponovo u pelerinu.
"A mi smo mislili da će nas napasti!" reče Ron, nasloni se na auto i pogladi ga. "Ja sam se već pitao
kamo je nestao!"
Harry je pretraživao pogledom tlo obasjano svjetlošću ne bi li našao kakav trag od pauka, ali oni su
se svi bili sklonili od jarkog svjetla automobilskih farova.
"Izgubili smo trag", reče on. "Hajde da ih potražimo!"
Ron je šutio. Nije se ni pomaknuo. Pogled mu bijaše uprt u jednu točku oko tri metra iznad
šumskog tla, iza samog Harryja. Pozelenio je od užasa.
Harry nije imao vremena ni da se okrene. Iznenada začuje nekakvo škljocanje i osjeti kako ga nešto
dugačko i dlakavo hvata oko pasa i podiže sa zemlje okrećući ga naglavce. Batrgajući se, onako
112
prestravljen, začuje opet ono isto škljocanje i opazi kako se i Ronove noge dižu sa zemlje, začuje
Očnjaka kako cvili i zavija - i idućeg trena nešto ga odvuče medu drveće.
. Onako obješene glave, Harry zapazi da se ono što ga nosi kreće na šest nevjerojatno dugih,
dlakavih nogu i da ga prednje dvije noge čvrsto drže ispod s~ajnih crnih kli~ešta. Za sobom je čuo
kako drugo takvo čudovište zacijelo nosi Rona. Kretali su se ravno u srce šume. Harry je čuo kako
se Očnjak bori ne bi li se oslobodio treće nemani cvileći na sav glas. Harry nije mogao vikati, sve
da je i htio. Reklo bi se da je ostavio glas kod auta na proplanku.
Nije imao pojma koliko je dugo ostao u stisku nemani. Samo je znao da se tama iznenada toliko
razišla da je vidio kako po tlu posutom lišćem vrve pauci. Istegnuvši vrat na stranu, shvati da su
došli ao ruba velike jaruge, jaruge u kojoj nema drveća tako da zvijezde jar
ko obasjavaju najužasniji prizar koji je ikad vidio.
Pauci~ Ne oni sltn~ što ~mižu po lišću na tlu, Pauci veliki po~ur te~~tnih kanja, sa osam očiju i
osam nogu, crni, dlakavi, divovski. Onaj golemi primjerak što njega nosi probija se niza strminu,
prema ma~lovitoj paučini što poput kupole visi nasred jaruge. ostali pauci
stoje oko te kupole uzbuñeno škljocajući svojim kliještima i motreći plijen.
Kad ga pauk ispusti, Harry tresne na sve četiri. Ron i Očnjak bubnu nedaleko od njega. Očnjak nije
više zavijao nego se posve nijem skutrio na mjestu. Ron je izgledao upravo onako kako se Harry
osjećao. Usta je razvukao od nekog nečujnog vriska i izbečio oči.
Harry odjednom shvati da pauk koji ga je ispustio na zemlju nešto govori. Bilo ga je teško
razumjeti jer je pri svakoj riječi škljocao kliještima.
"Aragog!" vikao je. "Aragog!"
Iz sredine paučine u obliku maglovite kupole polako se izvuče pauk velik kao omanji slon. Njegovo
crno tijelo i noge bijahu prošarani sivom bojom, a svako oko na ružnoj prikliještenoj glavi bijaše
mu mliječnobijele boje. Bio je slijep.
"Što je to?" izusti škljocajući hitro kliještima. "Ljudi", škljocne pauk koji je ulovio Harryja.
"Je li Hagrid?" upita ga Aragog i priñe im bliže bludeći naokolo sa svojih osam mliječnih očiju.
"Nepoznati ljudi", škljocne pauk koji je donio Rona. "Pobijte ih!" razdražljivo će Aragog. "Baš sam
spavao
"Mi smo Hagridovi prijatelji", vikne Harry. Imao je osjećaj da mu se srce popelo u grlo. '
Škl oC škl oc škl oc zaškl oca u auč a kli ešta o Svo' 'aruzi, J r J J P J J P JJ Aragog pošuti.
"Hagrid nije nikad prije slao Ijude u našu jarugu", polako odgovori.
"Hagrid je u nevolji", reče mu Harry ubrzano dišući. "Zato smo i došli."
"U nevolji?" ponovi vremešni pauk. Harryju se učini da je usred škljocanja kliješta začuo u glasu
neku brižnost. "Ali zašto vas je poslao k nama?"
Harry pomisli da se osovi na noge, ali se predomisli. l3ojao se da bl ga noge izdale, Stoga odgovori
što je mirnije mogao sa zemlje:
"Gore, u školl, misle da je Hagrid,~, ovaj", nahuckao nekQg na
"~a"~l~a i~r.;n~, na he ~t CI~/VeHnl1 ~~
Aragog bijesno škljocne kliještima, a po čitavoj jaruzi odjekne isti takav zvuk ostalih pauka.
Zazvučalo je to kao pljesak, samo što se Harryju obično ne bi smučilo od pljeska.
"Ali to je bilo prije više godina", razdražljivo će Aragog. "Prije mnogo, mnogo godina. Dobro se još
toga sjećam. Zato su ga i izbacili iz škole. Mislili su da sam ja ona neman što čami u onome što oni
zovu Odaja tajni. Vjerovali su da je Hagrid otvorio tu odaju i pustio mene na slobodu."
"A vi... vi niste izašli iz Odaje tajni?" upita ga Harry osjećajući kako ga na čelu probija ledeni znoj.
"Ja!" ljutito škljocne Aragog. "Ja se nisam rodio u tom njihovu dvorcu. Ja sam porijeklom iz jedne
daleke zemlje. Jedan me putnik poklonio Hagridu dok sam još bio jaje. Hagrid je tada bio tek
dječak, ali se brinuo za mene, držao me u jednom kredencu u dvorcu, i hranio ostacima hrane sa
svog stola. Hagrid je moj dobar prijatelj, i dobar čovjek. Kad su me otkrili i optužili za smrt jedne
113
djevojčice, zaštitio me. Odonda živim u ovoj šumi i Hagrid me još katkad posjećuje. Čak mi je
našao i ženu, Mosag. Vidite kako nam se familija proširila, sve zahvaljujući Hagridovoj dobroti..."
Harry prikupi ono malo hrabrosti što mu je još ostalo. "I tako vi nikad... nikad nikog niste napali?"
"Nikad!" prokriješti stari pauk. "Bilo bi prirodno da sam to učinio, ali nisam nikad ništa nažao
učinio ljudima, iz obzira prema Ha
gridu. Tijelo one ubijene djevojčice prona~enoje u zahodu, a ja nisam
nikad bio ni u jednom drugom dijelu dvorca osim u onom kredencu u kojem sam odrastao. Naš soj
voli mirne i mračne zakutke..." "Ali... znate li onda tko je ubio djevojčicu?" upita ga Harry. "Jer,
kakva god bila ta neman, vratila se i opet ubija ljude..."
Riječi mu zagluši glasno škljocanje kliješta i ljutito struganje mnogobrojnih dugih nogu. Oko njega
se natisnu velike crne prilike. "U dvorcu prebiva jedna stara neman koje se mi pauci bojimo vi
še od svih ostalih", odgovori mu Aragog. "Dobro se još sjećam kako sam preklin~ao Ha~rida da me
pusti kad sam naslutio kakva se zvijer
kreće po školi."
"A kakva je to neman?" usrdno ga upita Harry`
Razlegne se još više škljocanja i još više struganja. Cinilo se da nauci stežu obruć oko niih,
"Mi nikad o tome ne govorimo!" srdito će Aragog. "Ne izgovaramo joj ime! Nisam čak ni Hagridu
rekao kako se zove ta užasna neman, iako me on više puta pitao."
Harry nije htio dalje navaljivati, zbog pauka što su nagrnuli sa svih strana. Činilo se da je i Aragogu
dojadio ovaj razgovor. Polako se natraške povlačio pod kupolu od paučine, ali su se ostali pauci i
dalje polagano primicali Harryju i Ronu.
"Onda ćemo mi jednostavno otići", očajnički dovikne Harry za Aragogom za kojim je šuškalo lišće
na tlu.
"Otići?" sporo ponovi Aragog. "Ne bih baš rekao... "
AIi... ali..
"Moji sinovi i kćeri, po mojoj zapovijedi, neće Hagridu nikad ništa nažao učiniti. Ali ne mogu ja
njima uskratiti svježe meso kad ono samo od sebe upadne medu nas. Zbogom, Hagridov prijatelju!"
Harry se naglo okrene. Metar-dva od njega dizao se čvrst zid od pauka što su škljocali i sijevali
mnogobrojnim očima na svojim ružnim crnim glavama.
Čak i kad je već posegnuo za štapićem, Harry je znao da od toga neće biti koristi jer oko njega ima
previše pauka, ali kad pokuša ustati, spreman da pogine boreći se, odjekne dugo, dugo zavijanje i
snažno svjetlo obasja jarugu.
Automobil gospodina Weasleyja tutnjao je niz padinu, farovi mu blistali i truba trubila dok je rušio
oko sebe pauke. Nekoliko se njitl
izvrnulo na le~a i zalamatalo beskrajnim nogama. Auto se naglo škripeći zaustavi pred Harryjem i
Ronom i vrata se na njemu sama otvore. "Uzmi Očnjaka!" vikne Harry uskačući na prednje sjedalo.
Ron
zgrabi psa za lov na veprove oko pasa i baci ga na stražnje sjedalo. Pas je kevtao. Vrata se zalupe.
Ron nije ni taknuo papučicu za gas, ali nije ni morao. Motor zabrekće i oni pojure rušeći pauke pred
sobom. Jurnu uz padinu iz jaruge. Uskoro su se probijali kroz šumu. Granje je šibalo po prozorima
dok se automobil vješto provlačio kroz najšire prolaze vozeći stazom koju je očito dobro poznavao.
Harly zirne na R~na, Usta su mu još bila razjap~jena od onog rli. jemog krika, ali mu oči više nis»
bile izbečene.
"Je li ti dobro?"
Rnn iP znrin nrer~a ce NiiP mnQan m roeČ~ 1711St1t1
Probijali su se kroz šipražje, Očnjak je zavijao na sav glas na stražnjem sjedalu, a Harry opazi kako
im je retrovizor otpao dok su prolazili pokraj velika hrasta. Nakon desetak bučnih, drndavih minuta,
drveće se prorijedilo i Harry ponovo ugleda nad sobom djeliće neba.
114
Auto se tako naglo zaustavio da malne udare glavama u vjetrobran. Došli su do ruba šume. Očnjak
se baci na prozor ne bi li se izvukao iz auta, a kad Harry otvori vrata, pas izleti i pojuri podvijena
repa kroz drveće prema Hagridovoj kolibi. Harry se takoder iskobelja iz auta, a nakon minute-dvije
reklo bi se da se i Ronu vratio osjećaj u udove pa i on pode za njima svejednako izbečen i ukočena
vrata. Harry zahvalno pogladi rukom automobil dok se ovaj natraške vraćao u šumu i nestajao iz
vida.
Harry se vrati u Hagridovu drvenjaru po čarobni plašt. Očnjak je drhturio pod pokrivačem u svojoj
košari. Kad je Harry ponovo izašao, zatekne Rona kako silovito povraća meñu Hagridovim
bundevama.
"Idite samo za paucima!" izusti Ron slabašnim glasom brišući rukom usta. "Nikad ovo neću
oprostiti Hagridu. Sva je sreća što smo ostali živi."
"Kladio bih se da je on mislio da Aragog neće njegovim prijateIjima učiniti ništa nažao", reče
Harry.
"E, upravo je to Hagridov glavni problem!" ustvrdi Ron udarajući šakom po zidu drvenjare. "On
uvijek vjeruje da nemani nisu tako strašne kako se misli, i eto kamo ga je to dovelo! U samicu u
Azkabanu!" Rorl se nije mogao savladati da ne dršće, "Sto mu je bilo na umu kad nas je tamo
poslao? Da mi je znati što smo uopće otkrili?"
"Da Hagrid nije nikad otvorio Odaju tajni", odgovori mu Harry, pa zaogrne Rona plaštom i gurne
ga u nadlakticu da krenu. "On je nedužan."
Ron glasno frkne. Bilo je očito da ne misli da je uzgoj pauka u kredencu nešto sasvim nedužno.
Kad su se približili dvorcu? l~arr~ pote~ne za plašt da se uv~eri da im se noge ne vide, pa odgurne
škripava ulazna vrata. Oprezno su se odšuljali kroz predvorje i uz mramorne stube, Suspregnuli su
dah dok su prolazili hodnicima kojima su se kretali budni stražari, Naposlje~ku su se dQhvatili
gry~~~n~orske društve~e prostorij~, u kojoj
je vatra izgorjela i ostavila za sobom samo užareni pepeo. Skinuvši plašt sa sebe, popnu se uz
zavojite stube do spavaonice.
Ron se izvali na krevet a da se ne potrudi ni razodjenuti. Harry, meñutim, nije bio osobito pospan.
Sjedio je na rubu kreveta s baldahinom premišljajući o svemu onome što im je Aragog rekao.
Zaključio je da je neman što se krije negdje u ovom dvorcu nešto kao čudovišni Voldemort - čak ni
druga čudovišta ne žele izgovoriti njegovo ime. Ali on i Ron nisu bili ništa bliže odgonetki što je ta
neman, i kako skamenjuje svoje žrtve. Čak ni Hagrid nije nikad znao što se krije u Odaji tajni.
Harry podigne noge na krevet i nasloni se na jastuke gledajući kako mjesec sja kroz prozor na kuli.
Nije mu bilo jasno što bi još mogli poduzeti. Na sve strane same slijepe ulice. Riddle je ulovio
pogrešnu osobu, Slytherinov je baštinik umaknuo i nitko pouzdano ne zna čak ni je li ista osoba ili
neka druga ovaj put otvorila Odaju tajni. Nemaju više koga pitati. Harry se izvali svejednako
premišljajući o onome što je Aragog rekao.
Već ga je hvatao san kad mu padne na pamet nešto što mu se učini da je još posljednja nada, pa se
iznenada uspravi u krevetu. "Rone!" prosikće u mraku. "Rone!"
Ron se probudi i procvili poput Očnjaka, sumanuto pogleda oko sebe i prepozna Harryja.
"Rone... ona ubijena djevojčica. Aragog je rekao da je pronadena u zahodu", progovori Harry ne
obazirući se na Nevilleovo hrkanje kroz nos. "A što ako ona i nije nikad izašla iz tog zahoda? Ako
je još u njemu?"
Ron protrlja oči i namršti se na mjesečini. A onda shvati što mu Harry govori.
"Ne misliš valjda... na Plačljivu Myrtlu?"
