PATRONUS
Iako je Harry znao da je Hermiona imala dobre namjere, nije mogao da se ne ljuti na nju.
Svega je nekoliko kratkih sati bio u posjedu najbolje čarobne metle na svijetu, a sad, zbog
Hermionina upletanja, nije bio siguran da će ikad više vidjeti tu metlu. Bio je čvrsto uvjeren
da je Vatrena munja potpuno ispravna, ali u kakvom će stanju biti nakon podvrgavanja
svakojakim testovima da nije ukleta?
I Ron se srdio na Hermionu. Po njegovu mišljenju, rastavljanje nove novcate Vatrene munje
na sastavne dijelove bilo je ravno zločinu. Hermiona, koja je i dalje vjerovala da je to učinila
za Har-ryjevo dobro, počela je zazirati od društvene prostorije. Harry i Ron su zaključili da je
potražila utočište u knjižnici, ali nisu ni pokušali nagovarati je da se vrati. Sve u svemu, bilo
im je drago kad su se ostali učenici vratili u školu odmah nakon Nove godine, pa je Grvffindorska
kula opet bila krcata i bučna.
Večer uoči početka nastave, Wood je potražio Harrvja i upitao ga:
"Jesi li dobro proveo Božić?" A onda, ne čekajući na odgovor, sjedne i nastavi tišim glasom:
"Razmišljao sam nešto, Harry, preko božičnih blagdana. O onoj zadnjoj utakmici, znaš. Ako
dementori doñu i na sljedeću tekmu... mislim... ne možemo dopustiti sebi da ti... ovaj..."
Wood se zbuni i ušuti.
"Ja sam već poduzeo nešto u vezi s tim", brže-bolje će Harry. "Profesor Lupin mije obećao da
će me naučiti kako da se oduprem dementorima. Počet ćemo već ovog tjedna na tome raditi.
Rekao je da će poslije Božića naći više vremena za mene."
"Oho", izusti Wood i razvedri se. "E pa, u tom slučaju... Stvarno, Harry, nipošto nisam želio
da te izgubim kao tragača. A jesi li naručio novu metlu?"
99
"Nisam", odgovori Harry.
"Što! Daj se malo požuri, znaš... ne možeš ipak protiv Raven-clawa letjeti na Meteoru!"
"Dobio je on Vatrenu munju na dar za Božić", ubaci Ron.
"Vatrenu munju? Ma nemoj! Ozbiljno? Pravu... pravu Vatrenu munju?"
"Nemoj se, Olivere, prerano veseliti", otpovrne Harry sumornim glasom. "Nemani je više."
I ispripovjedi mu sve o tome kako Vatrenu munju sada testiraju da nije ukleta.
"Ukleta? Kako bi mogla biti ukleta?"
"Od Siriusa Blacka", umorno će Harry. "Navodno on mene traži, pa McGonagallica misli da
mi ju je on možda i poslao."
Odmahujući rukom na novost da poznati ubojica traži njegova tragača, Wood ustvrdi: "Ali
Black ne bi mogao kupiti Vatrenu munju! On je u bijegu! Traže ga po cijeloj zemlji! Zar bi on
mogao samo tako doći u Biranu metlobojsku opremu i kupiti trkaću metlu?"
"Znam," reče Harry, "ali McGonagallica svejedno želi da Vatrenu munju rastave na sastavne
dijelove..."
Wood problijedi.
"Porazgovarat ću ja, Harry, s njom", obeća mu. "Već ću ja nju urazumiti... Vatrena munja...
prava Vatrena munja u našem timu... McGonagallica ne želi ništa manje od nas da Grvffindori
pobijede... ja ću već nju urazumiti... Vatrena munja!..."
Sutradan su opet počela predavanja. Najmanje su od svega željeli da u to tmurno siječanjsko
jutro provedu dva sata u dvorištu, ali je Hagrid za njihovu zabavu naložio kriješ sa
salamanderima, pa su na neobično dobru predavanju skupljali suharke i suho lišće da održe
vatru, a salamanderi koji vole vatru neprestance su trčkali gore--dolje po užarenim kladicama
što su se raspadale. Prvo predavanje iz Proricanja sudbine u novom tromjesečju nije nipošto
bilo toliko zabavno. Profesorica Trelawney počela je obrañivati gatanje iz dlana i nije
oklijevala izvijestiti Harrvja kako ima najkraću liniju života koju je ona ikad vidjela.
Harry se najviše radovao predavanju iz Obrane od mračnih sila. Nakon onog razgovora s
Woodom, želio je što prije započeti vježbe za odupiranje dementorima.
"Ah, da", rekao je Lupin kad ga je Harry na kraju predavanja podsjetio na njegovo obećanje.
"Da vidimo... kako bi bilo u četvrtak navečer u osam sati? Predavaonica za Povijest magije bit
će nam dovoljno velika... Ja ću morati još dobro promisliti kako ćemo to izvesti... ne možemo
ipak dovesti u školu pravog dementora da na njemu vježbamo..."
"Još mi nekako profesor ne izgleda dobro, je li?" reče Ron dok su išli hodnikom na večeru.
"Što misliš, što je njemu zapravo?"
Za njima se razlegne glasni i nestrpljivi "Uuuh!" Bila je to Her-miona koja je sjedila pod
nogama jednog oklopa i razmještala stvari u torbi, koja je bila toliko puna knjiga daje nije
mogla zatvoriti.
"A što ti tu za nama gunñaš?" zlovoljno će Ron.
"Ništa", odgovori Hermiona uznositim glasom prebacujući ponovo torbu preko ramena.
"Kako ništa?" opet će Ron. "Ja sam rekao da se pitam što je to s Lupinom, a ti..."
"Pa, zar to bar nije očito?" reče Hermiona i pogleda ga tako nadmoćno da se Ron izbezumi.
"Ako nam ne želiš reći, ne moraš!" odbrusi joj.
"U redu", oholo će Hermiona i dostojanstveno se udalji.
"Ma nema ona pojma!" reče Ron gledajući ogorčeno za njom. "Njoj je samo do toga da opet
počnemo razgovarati s njom."
U četvrtak navečer u osam sati Harry se iz Grvffindorske kule zaputio u predavaonicu za
Povijest magije. Dvorana je bila prazna i mračna kad je stigao, ali je čarobnim štapićem upalio
svjetiljke i pričekao oko pet minuta dok se nije pojavio profesor Lupin noseći veliku kutiju
koju stavi na katedru profesora Binna.
"Što je to?" upita ga Harry.
100
"Još jedan bauk", odgovori mu Lupin svlačeći pelerinu. "Od utorka sam pretraživao cijeli
dvorac i, na svu sreću, našao sam ovog bauka kako vreba u kartoteci gospodina Filcha. To je
nešto najbliže dementoru što ovdje možemo naći. Kad te bauk ugleda, on će se pretvoriti u
dementora, pa ćemo moći vježbati na njemu. A kad ga
ne budemo trebali, ja ću ga držati u svojoj sobi. Pod pisaćim stolom imam ormarić u kojem će
se on sasvim dobro osjećati."
"Dobro", reče Harry nastojeći držanjem pokazati da se ničeg ne boji i da mu je samo drago što
je Lupin našao tako dobru zamjenu za pravog dementora.
"Tako, dakle..." Profesor Lupin izvadi čarobni štapić i dade Har-ryju na znanje da i on izvuče
svoj. "Čarolija koju ću te pokušati naučiti, Harry, spada već u magiju na visokom stupnju...
daleko iznad razine običnog čarobnjaštva, a zove se Patronuska čarolija."
"A kako funkcionira?" nervozno će Harry.
"E, kada dobro funkcionira, zaziva patronusa", nastavi Lupin, "koji je neka vrsta
antidementora... čuvar koji stoji kao štit izmeñu tebe i dementora."
Harry odjednom zamisli sebe kako čuči iza spodobe Hagridove veličine koja u ruci drži veliku
toljagu. Profesor Lupin proslijedi:
"Patronus je neka vrsta pozitivne sile, projekcija upravo onih stvari kojima se dementor hrani
- nade, sreće, želje za opstankom -ali njega ne može obuzeti očaj kao prave ljude, pa mu
dementori ne mogu ništa. Ali moram te, Harry, upozoriti da je ta čarolija možda još preteška
za tebe. Mnogi školovani čarobnjaci imaju s njom problema."
"A kako izgleda patronus?" znatiželjno će Harry.
"Svaki čarobnjak stvara sam svoga patronusa."
"A kako ga stvara?"
"Čarobnom formulom koja će djelovati samo ako se svim silama koncentriraš na neku svoju
sretnu uspomenu."
Harry potraži u duhu neku sretnu uspomenu. Dakako da ništa od onoga što je doživio kod
Durslevjevih nije dolazilo u obzir. Napokon se odluči za onaj trenutak kad je prvi put poletio
na čarobnoj metli.
"Dobro", reče nastojeći se što bolje prisjetiti onog čudesnog osjećaja u želucu kad je uzletio.
"A čarobna formula glasi ovako..." Lupin se iskašlje. "Expecto patronum!"
"Expectopatronum", ponovi Harry ispod glasa, "expectopatronum." "Jesi li se dobro
koncentrirao na tu svoju sretnu uspomenu?"
"O... da..." izusti Harry i brže usmjeri misli na svoj prvi let na trkaćoj metli. "Expecto
patrono... ne, patronum... pardon... expecto patronum, expectopatronum..."
Odjednom nešto sukne iz vrha njegova štapića, nešto kao pramen srebrnastog plina.
"Jeste li vidjeli?" uzbuñeno će Harry. "Dogodilo se nešto!"
"Izvrsno", reče Lupin smiješeći se. "No, dobro... jesi li sad spreman da se ogledaš s
dementorom?"
"Jesam", odgovori Harry čvrsto držeći štapić i odlazeći do sredine prazne predavaonice.
Nastojao je usredotočiti misli na letenje, ali mu se nešto drugo neprestano nametalo... svaki bi
čas mogao začuti majčin vrisak... ne smije na to misliti, jer će onda opet to začuti, a on to ne
želi... ili možda ipak želi?
Lupin dohvati poklopac kutije i odigne ga.
Iz kutije se polako pomoli dementor. Zakukuljeno mu lice okrenuto Harrvju a jednom
sjajnom, krastavom rukom pridržava ogrtač. Svjetiljke u predavaonici zatrepere i ugase se.
Dementor izañe iz kutije i nijemo poñe prema Harrvju, duboko i glasno udišući zrak. Har-ryja
podiñe val oštre studeni...
"Expectopatronum!"vikne. "Expectopatronum!Expecto..."
Predavaonica i dementor gubili su se pred njegovim očima. Harry je opet padao kroz gustu,
101
bijelu maglu, a majčin je glas bio jači nego ikad i odjekivao mu u glavi: "Nemojte Hanjja!
Nemojte Har-ryja!Molim vas... sve ću učiniti..."
"Makni se... makni se, ženska glavo..."
"Harry!"
Harry se prene i živne. Ležao je poleñuške na podu. Svjetiljke su u predavaonici opet gorjele.
Nije uopće morao pitati što se dogodilo.
"Oprostite", reče sjedajući i osjećajući kako mu hladni znoj curi ispod naočala.
"Kako ti je?" upita ga Lupin.
"Dobro..." Harry se osovi na noge, sjedne na klupu i nasloni se.
"Evo izvoli..." Lupin mu pruži čokoladnu žabu. "Pojedi ovo prije nego što ponovo pokušamo.
Nisam se ja ni nadao da će već prvi put uspjeti. Zapravo bih se zaprepastio da si uspio."
"Sve je gore", promrsi Harry i odgrize žabi glavu. "Ovaj put je njezin vrisak bio još glasniji... i
njegov... Voldemortov..."
Lupin je bio još bljeñi nego inače.
"Harry, ako ne želiš da nastavimo, ja ću te potpuno razumjeti..."
"Želim, želim!" reče Harry odlučnim glasom i strpa ostatak čokoladne žabe u usta. "Moram!
Što će inače biti ako se dementori pojave na utakmici s Ravenclawima? Ne smijem više pasti.
Ako izgubimo tu utakmicu, nećemo osvojiti metlobojski pokal!"
"Pa, dobro, onda..." reče Lupin. "Možda bi mogao izabrati neku drugu uspomenu, mislim, da
se bolje koncentriraš... čini mi se da ti ova nije bila dovoljno snažna..."
Harry dobro promisli i zaključi da su njegovi osjećaji kad su Gryffindori lani osvojili
Meñudomsko prvenstvo bili svakako iznimno sretni. Iznova dohvati čarobni štapić i zauzme
položaj u sredini dvorane.
"Jesi li spreman?" priupita ga Lupin i dohvati poklopac kutije.
"Jesam", odgovori Harry upinjući se svim silama da ispuni glavu sretnim mislima o
grvffindorskom osvajanju prvenstva, i da istisne iz glave mračne misli o tome što će se opet
dogoditi kad se otvori kutija.
"Idemo!" reče Lupin i odigne poklopac. U dvorani ponovo zavlada ledena studen i mrak.
Dementor poñe prema Harrvju glasno dišući i pružajući prema njemu gnjile ruke...
"Expecto patronum!" vikne Harry. "Expecto patronum! Expec-topat..."
Bijela magla otupi mu osjetila... oko njega su se ushodale velike, nejasne prilike... tada se
razlegne novi, muški glas vičući u panici:
"Lily, bježi s Hartjjem! To je On! Brže! Bježi! Ja ću ga ovdje zadržati..."
Netko je naglo izjurio iz jedne sobe i spotaknuo se... otvorio vrata širom... razlegao se kvocav,
visok smijeh...
"Harry! HarryL. Probudi se!"
Lupin je snažno lupkao Harrvja po licu. Ovaj put je Harrvju trebala čitava jedna minuta da
shvati zašto leži na prašnom podu predavaonice.
"Čuo sam tatu", promrmlja Harry. "To je prvi put da sam ga čuo... htio se sam uhvatiti ukoštac
s Voldemortom, da pruži mami priliku da pobjegne..."
Harry odjednom pojmi da su mu suze na licu izmiješane sa znojem. Prigne glavu kao da će
zavezati uzice na cipeli, a zapravo obriše suze pelerinom da ih Lupin ne vidi.
"Čuo si Jamesa?" upita ga Lupin neobičnim glasom.
"Aha..." Obrisana lica, Harry digne pogled. "Pa... vi niste poznavali mog oca, je li da niste?"
"Pa... jesam, zapravo", odgovori Lupin. "Sprijateljili smo se u Hogwartsu. Čuj, Harry... možda
će najbolje biti da sad prekinemo. Ova je čarolija nevjerojatno teška... nisam ti smio predložiti
da pro-ñeš kroz sve ovo..."
"Ne!" reče Harry i ponovo ustane. "Još ću jednom pokušati! Nisam mislio na svoje najsretnije
trenutke, u tome je stvar... čekajte malo..."
102
Napeto je razmišljao. Koji su mu trenuci bili stvarno najsretniji... koje bi trenutke mogao
pretvoriti u dobrog, snažnog patronusa?...
Onaj trenutak kad je prvi put spoznao da je čarobnjak i da će otići od Durslevjevih u
Hogwarts! Ako to nije bio sretan trenutak, onda on ne zna što je uopće sretan trenutak...
Potpuno se usredoto-čivši na ono kako se osjećao kad je pojmio da će otići iz Kalinina prilaza,
ustao je i ponovo stao pred onu kutiju.
"Jesi li spreman?" upita ga Lupin, koji se držao kao da radi nešto protiv svog uvjerenja. "Jesi
li potpuno koncentriran? Dobro... idemo!"
Odigne poklopac s kutije po treći put i iz nje se opet pomoli de-mentor, a u sobi zavladaju
studen i mrak...
"Expecto patronum!" zaurla Harry. "Expecto patronum! Expecto patronum!"
U glavi mu se iznova razlegne vrištanje... samo što mu se ovaj put učini da vrištanje dopire iz
loše podešenog radioaparata. Tiše pa glasnije pa opet tiše... još je vidio dementora pred
sobom... koji je zastao... a onda iz vrha Harrvjeva čarobnog štapića iskrsne golema, srebrna
sjena i ostane lebdjeti izmeñu njega i dementora. Premda su Harrvju klecala koljena, još se
držao na nogama... iako nije bio siguran koliko će još dugo izdržati...
"Ridikulus!" zagrmi Lupin priskačući mu u pomoć. Razlegne se snažan prasak, i Harrvjev
magloviti patronus iščezne skupa s dementorom. Harry se skljoka na stolicu, iscrpljen kao da
je pretrčao čitavu milju. Noge su mu se tresle. Krajičkom je oka vidio kako profesor Lupin
svojim čarobnim štapićem sprema bauka opet u njegovu kutiju. Bauk se iznova pretvorio u
srebrnu kuglu.
"Izvrsno!" uzvikne Lupin prilazeći Harrvju koji je sjedio na stolici. "Izvrsno, Harry! Ovo je
bio pravi početak!"
"Hoćemo li još jednom pokušati? Samo još jednom?"
"Nećemo", odlučno će Lupin. "Dosta je bilo za večeras. Evo izvoli..."
I pruži Harrvju veliku čokoladu, najbolju iz Medičarnice.
"Pojedi je svu jer će mi inače Madame Pomfrey popiti krv. Hoćemo li opet idućeg tjedna u
isto vrijeme?"
"Vrijedi", odgovori mu Harry. Zagrize u čokoladu gledajući Lupina kako gasi svjetiljke koje
su se nakon nestanka dementora ponovo same upalile. Nešto mu iznenada padne na pamet.
"Profesore Lupin?" reče. "Ako ste vi poznavali mog oca, poznavali ste valjda i Siriusa
Blacka?"
Lupin se naglo okrene njemu. "Kako si došao na to?" oštro ga upita.
"Tako... mislim, ja samo znam da su i njih dvojica bili prijatelji u Hogwartsu..."
Lupin se opusti.
"Da, poznavao sam i njega", kratko odgovori. "Ili sam bar mislio da ga poznajem. Najbolje će
biti, Harry, da kreneš, već je kasno."
Harry izañe iz predavaonice, poñe hodnikom i zamakne za ugao, a onda se sakrije za jedan
oklop i svali se na njegovo postolje da pojede čokoladu. Sad mu je bilo žao što je spominjao
Blacka, jer je bilo očito da Lupin ne želi razgovarati o njemu. Potom se Harry u mislima vrati
majci i ocu...
Bio je iznuren i nekako čudno prazan, iako se najeo čokolade. Ma koliko užasno bilo slušati
riječi svojih roditelja u njihovim posljednjim trenucima, jedino je tada čuo njihove glasove
otkako je bio nejako dijete. Ali, ako bude i najmanje želio ponovo čuti njihove glasove, nikad
neće uspjeti prizvati pravog patronusa...
"Oni su oboje mrtvi", strogo reče sam sebi. "Oni su mrtvi i odjeci njihovih glasova neće mi ih
vratiti. Najbolje će ti, Harry, biti da se sa-bereš ako doista želiš osvojiti taj metlobojski pokal."
Ustane, strpa posljednji komadić čokolade u usta i zaputi se natrag, do Gryffindorske kule.
Tjedan dana nakon početka tromjesečja Ravenclawi su igrali utakmicu protiv Slvtherina.
103
Slvtherini su pobijedili, iako tijesno. Po Woodovu mišljenju, bila je to dobra vijest za
Grvffindore, koji će izbiti na drugo mjesto ako pobijede Ravenclawe. Stoga je povećao broj
treninga na pet svakog tjedna. To je značilo da je Harry, uz vježbe s Lupinom protiv
dementora koje su ga same po sebi iscrpljivale više nego šest metlobojskih treninga, imao
samo jednu slobodnu večer da napiše sve svoje domaće zadaće. Ipak se na njemu nije zapažala
napetost koliko na Hermioni, na kojoj su se napokon počeli očitovati tragovi prevelikih
napora. Svake večeri bez iznimke Her-mionu su vidjeli u kutu društvene prostorije ispred
nekoliko stolova zatrpanih knjigama, tabelama iz Aritmancije, rječnicima runa, dijagramima
bezjaka koji dižu velike terete i fasciklima punim opširnih zabilježaka. Jedva daje s kim još
razgovarala, a kad bije tko prekinuo u poslu, otresla bi se na tu osobu.
"Kako to uopće uspijeva?" promrmljao je Ron jedne večeri dok je Harry dovršavao za Snapea
grozan sastavak o otrovima kojima se ne mogu otkriti tragovi. Harry digne pogled. Jedva je
vidio Hermio-nu iza visoke gomile knjiga.
"Što to uspijeva?"
"Stizati na sva ta predavanja!" reče mu Ron. "Jutros sam je čuo kako razgovara s profesoricom
Vector, koja predaje Aritmanciju. Raspravljale su o jučerašnjem predavanju na kojem
Hermiona nije mogla biti, jer je bila s nama na Skrbi za magična stvorenja! A Ernie McMillan
mi je rekao da nijedanput nije izostala s predavanja iz Bezjačkih studija, iako je polovica tih
predavanja u isto vrijeme kad i Proricanje sudbine, a ni s predavanja iz Proricanja sudbine nije
nikad izostala!"
Harry trenutačno nije imao vremena da se zadubljuje u tajne Hermionina nemogućeg
rasporeda sati. Morao je nastaviti pisati sastavak za Snapea. Meñutim, nakon dvije sekunde
prekinuo gaje u radu netko drugi, Wood.
"Loše vijesti, Harry! Upravo sam razgovarao s profesoricom McGonagall o Vatrenoj munji.
Bila je... ovaj... malo nabrušena na mene. Rekla mije da ne znam lučiti ono što je bitno od
manje važnih
stvari. Čini mi se da ona misli da je meni više stalo do osvajanja pokala nego do tvog života.
A sve to samo zato što sam joj rekao da me nije briga ako i padneš s metle ukoliko si prije
toga ulovio zvrčku." Wood zavrti glavom u nevjerici. "Bogami, da sije samo čuo kako se
izderala na mene... kao da sam rekao nešto ne znam kako strašno. A onda sam je upitao koliko
još dugo kani zadržati Vatrenu munju..." Wood se nakrevelji oponašajući strogi glas
profesorice Mc-Gonagall: '"Dok god to bude potrebno, Wood'... Sve bih rekao daje vrijeme,
Harry, da naručiš novu metlu. Na poleñini kataloga Vješta metla imaš narudžbenicu... možeš
naručiti Nimbus 2001 kakav ima Malfoy."
"Neću ja kupovati ništa što Malfoy misli da je dobro", otpili ga Harry.
Siječanj se neprimjetno pretopio u veljaču a da se dozlaboga hladno vrijeme uopće nije
promijenilo. Utakmica protiv Ravencla-wa sve se više bližila, ali Harry još nije naručio novu
metlu. Nakon svakog predavanja iz Preobrazbe raspitivao se kod profesorice Mc-Gonagall za
svoju Vatrenu munju. Ron je dotle zdvojno stajao uz njega, a Hermiona je žurno odlazila
gledajući na drugu stranu.
"Ne, Potter, još vam je ne možemo vratiti", rekla mu je profesorica McGonagall po dvanaesti
put još prije nego što je zaustio da je upita. "Provjerili smo da nije ukleta na jedan od
uobičajenih načina, ali profesor Flitwick se boji da se u njoj možda ne krije kletva za zbacivanje.
Obavijestit ću vas čim se završi testiranje. A sad me, molim vas, nemojte više
gnjaviti."
Da stvar bude još gora, vježbe za odupiranje dementorima nisu tekle ni približno onako dobro
kako se bio nadao. Nakon nekoliko sati vježbe, uspijevao je, kad god bi mu se približio baukdementor,
prizvati nejasnu, srebrnastu sjenu, ali mu je patronus bio preslab da otjera
dementora. Dementor je samo lebdio u zraku, kao poluprozi-ran oblak, i isisavao iz Harrvja
104
svu energiju koja mu je bila potrebna da zadrži dementora na mjestu. Harry se ljutio na sama
sebe i osjećao se kriv zbog svoje potajne želje da opet začuje roditeljske glasove.
"Ti previše očekuješ od sama sebe", strogo mu je rekao profesor Lupin na četvrtom satu tih
njihovih vježbi. "Za trinaestogodišnjeg čarobnjaka velik je uspjeh čak i ako prizove
rasplinutog patronusa. Ipak, više ne padaš u nesvijest, zar ne?"
"Ja sam mislio da će patronus... satrti dementora ili tako nešto", obeshrabreno će Harry. "Da
će dementor nestati..."
"Pravi patronus bi doista to i učinio", reče Lupin. "Ali ti si za vrlo kratko vrijeme postigao
vrlo mnogo. Ako se dementori i pojave na sljedećoj utakmici, moći ćeš ih držati na distanci
bar tako dugo dok se ne spustiš na zemlju."
"Ali vi ste rekli daje mnogo teže ako ih je više", opet će Harry.
"Ja imam u tebe puno povjerenje", odvrati Lupin smiješeći se. "Evo izvoli... zaslužio si piće.
Nešto od Tri metle, ovo vjerojatno nisi još kušao..."
I izvuče dvije boce iz svoje torbe za spise.
"Pivoslac!" izlane Harry bez razmišljanja. "Aha, to jako volim."
Lupin uzvije obrvama.
"Ah... Ron i Hermiona donijeli su mi malo tog piva iz Hogsmea-dea", brže-bolje slaže Harry.
"A, tako", reče Lupin, ali pomalo sumnjičavo. "Pa, dobro... da nazdravimo budućoj pobjedi
Grvffindora nad Ravenclavvima! Ja doduše, kao profesor, ne bih smio ni za koga navijati..."
žurno nadoda.
Popili su šutke pivoslac, a onda se Harry sjeti nečega što gaje već dulje vrijeme mučilo.
"A što se krije pod dementorskom kapuljačom?"
Profesor Lupin zamišljeno spusti bocu.
"Hmmm... pa, jedini ljudi koji to znaju nisu nam u stanju reći. Dementori, znaš, skidaju
kapuljaču samo da se posluže svojim posljednjim i najopasnijim oružjem."
"A koje je to oružje?"
"Oni to zovu 'dementorskim poljupcem'", odgovori Lupin s malko iskrivljenim smiješkom na
usnama. "To je ono što dementori čine onima koje kane do kraja uništiti. Pretpostavljam da su
im ispod kapuljače nekakva usta, jer pritiskuju čeljusti na žrtvina usta i... i isišu joj dušu."
Harry i nehotice ispljune malo pivoslaca.
"Što... zar oni ubijaju?..."
"Ma ne", odgovori Lupin. "Nešto još mnogo gore od toga. Čovjek, znaš, može egzistirati i bez
duše ako mu mozak i srce još funkcioniraju. Samo što ne osjećaš više sama sebe, nemaš više
pamćenja,
nemaš više... ničega. Ne možeš se uopće oporaviti. Samo... egzistiraš. Kao prazna ljuštura. I
ostao si bez duše... nema je!"
Lupin otpije još malo pivoslaca, a onda doda:
"Takva sudbina čeka i Siriusa Blacka. Jutros je bar tako pisalo u Dnevnom proroku.
Ministarstvo je izdalo odobrenje dementorima da izvrše tu osudu nad njim kad ga uhvate."
Harry je još časak bio zgranut nad spoznajom da dementori isišu nekome na usta dušu. A onda
pomisli na Blacka.
"On je to i zaslužio", iznenada ustvrdi.
"Misliš da je zaslužio?" olako će Lupin. "Zaista misliš da je to itko zaslužio?"
"Mislim", prkosno će Harry. "Zbog... zbog nekih njegovih nedjela..."
Najradije bi bio ispričao Lupinu kakav je razgovor o Blacku prisluškivao Kod tri metle, o
tome kako je Black izdao njegovu majku i oca, ali bi mu onda morao priznati i da je bio u
Hogsmeadeu bez odobrenja, a znao je da to ne bi bilo po volji Lupinu. Stoga je popio svoju
bocu pivoslaca, zahvalio Lupinu i otišao iz predavaonice za Povijest magije.
Gotovo da je požalio što je pitao Lupina što se krije ispod de-mehtorske kapuljače, jer je
105
odgovor na to pitanje bio tako jezovit. Bio je toliko ogrezao u neugodne misli o tome kakav je
to osjećaj kad ti dementori isisavaju dušu da se, na pola puta uza stube, sudario s profesoricom
McGonagall.
"Pazite malo, Potter, kako hodate!"
"Oprostite, gospoño profesor..."
"Upravo sam vas tražila u grvffindorskoj društvenoj prostoriji. E pa, evo vam je, učinili smo
sve što smo znali, ali čini se da je sve u redu... vi, Potter, imate negdje zaista nekog dobrog
prijatelja..."
Harry zine. Profesorica mu je pružala njegovu Vatrenu munju koja je izgledala isto onako
veličanstveno kao i prije.
"Mogu je uzeti?" izusti Harry slabašnim glasom. "Stvarno?"
"Stvarno", potvrdi profesorica McGonagall i doista se nasmiješi. "Vjerojatno ćete se morati
još donekle naviknuti na nju prije utakmice u subotu, zar ne? I, Potter... dajte pokušajte
pobijediti, hoćete li? Inače ćemo već po osmi put za redom izgubiti prvenstvo, kao što me je
profesor Snape baš sinoć ljubazno podsjetio..."
Ostavši bez riječi, Harry je ponio Vatrenu munju uza stube, u Grvffindorsku kulu. Kad je
zaokrenuo za ugao, ugledao je Rona kako mu juri u susret smijući se od uha do uha.
"Vratila ti je? Izvrsno! Čuj, mogu lije ipak i ja malo isprobati? Sutra?"
"Aha... što god hoćeš..." reče Harry. Mjesecima mu već nije bilo tako lako oko srca. "Znaš
šta... moramo se pomiriti s Hermionom. Ona mije htjela samo pomoći..."
"Aha, dobro", pristane Ron. "Upravo je u društvenoj prostoriji... Radi, za promjenu!"
Skrenu u hodnik koji je vodio do Grvffindorske kule i ugledaju Nevillea Longbottoma kako
preklinje Sir Cadogana, koji ga zacijelo nije puštao da proñe.
"Ma zapisao sam lozinke", govorio je Neville plačnim glasom, "ali sam ih valjda negdje
zagubio!"
"Zbilja vjerodostojna priča!" prodere se Sir Cadogan, a onda spazi Harrvja i Rona pa reče:
"Dobra vam večer, vrli moji mladi ka-valeristi! Deder bacite ovu blunu u lance, silom bi htio
u unutarnje odaje!"
"Ma daj zaveži!" dobaci mu Ron kad je s Harrvjem došao do Nevillea.
"Izgubio sam negdje lozinke!" reče im Neville zdvojnim glasom. "Nagovorio sam ga bio da
mi kaže sve lozinke za ovaj tjedan jer ih stalno mijenja, a sad ne znam gdje mije ta ceduljica!"
"Budiboksnama", reče Harry Sir Cadoganu, koji se iznenada snuždi i nevoljko se makne u
stranu da ih propusti u društvenu prostoriju. Iznenada se sve glave okrenu i razlegne se
uzbuñeni žamor. Idućeg je trena Harry bio okružen kolegama koje su se glasno divile Vatrenoj
munji.
"Otkud ti to, Harry?"
"Hoćeš li mi dati daje isprobam?"
"Jesi li, Harry, već letio na njoj?"
"Ravenclawi sad više nemaju nikakvih izgleda, oni svi lete na Partfišu 7..."
"Smijem lije, Harry, načas samo pridržati?"
Nakon desetak minuta, za kojih je Vatrena munja išla od ruke do ruke i svi joj se bezgranično
divili, skupina se ñaka razišla pa su
Harry i Ron odjednom ugledali Hermionu, koja im jedina nije pohrlila u susret, kako sjedi nad
knjigama i kloni se njihovih pogleda. Tek kad Harry i Ron priñu njezinu stolu, ona napokon
digne pogled.
"Vratili su mije", reče joj Harry smješkajući se i dižući Vatrenu munju uvis.
"Eto vidiš, Hermiona, da ipak nije bila ukleta!" priklopi Ron.
"E, ali je mogla biti!" uzvikne Hermiona. "Hoću reći, sad bar znate daje sve u redu!"
"Aha, tako bar izgleda", opet će Harry. "Najbolje će biti da je odnesem gore..."
106
"Ja ću je odnijeti!" žustro će Ron. "Ionako moram Šugonji dati njegov tonik."
I on uzme Vatrenu munju i, držeći je kao daje od stakla, odnese je uza stube u mušku
spavaonicu.
"Mogu li sjesti malo do tebe?" upita Harry Hermionu.
"Zašto ne?" odgovori mu Hermiona i skloni s obližnje stolice veliku hrpu pergamenata.
Harry promotri prenatrpani stol, dugi sastavak iz Aritmancije na kojem se tinta još nije bila
osušila, na još duži sastavak iz Bezjačkih studija ("Objasnite zašto bezjaci ne mogu bez
struje!") i prijevod runa u koji je Hermiona bila upravo zadubljena.
"Kako se snalaziš u svemu tome?" upita je Harry.
"Pa, ovaj... znaš... imam dosta posla", odgovori mu Hermiona. Kad ju je malo bolje pogledao,
Harry primijeti da je isto onako umorna kao i Lupin.
"Zašto jednostavno ne odustaneš od dva-tri predmeta?" opet će Harry gledajući je kako diže
knjige sa stola i traži rječnik runa.
"Jednostavno ne mogu!" odgovori mu Hermiona pomalo sa-blažnjena.
"Meni ova Aritmancija izgleda grozno", reče Harry uzimajući u ruke nekakvu kompliciranu
brojčanu tabelu.
"Ma nije, Aritmancija je divna!" ozbiljno će Hermiona. "To mi je najdraži predmet! To je..."
Ali Harry nije nikad doznao što je tako divno u toj Aritmanciji, jer baš u taj mah dopre
prigušen krik sa stuba koje su vodile u mušku spavaonicu. U društvenoj prostoriji zavlada
muk. Svi su, skamenjeni,
zurili u vrata. Čuli su užurbane korake, sve bučnije i bučnije... a onda iskrsne Ron
vukući za sobom plahtu.
"Gledaj!" zaurla prilazeći Hermioninu stolu. "Gledaj!" ponovi na sav glas tresući joj plahtom
pred nosom.
"Što je, Rone?..."
"Šugonja! Gledaj! Šugonja!"
Hermiona se na stolici povukla pred Ronom, potpuno smetena. Harry pogleda plahtu koju je
Ron držao u rukama. Na njoj se nešto crvenjelo. Nešto što je izgledalo nevjerojatno nalik na...
"Krv!" prodere se Ron usred općeg muka. "Nema ga više! A znaš što je ležalo na podu?"
"N-ne znam", odgovori Hermiona drhtavim glasom.
Ron baci nešto na Hermionin prijevod runa. Hermiona i Harry sagnu se da vide što je to. Na
čudnovatim, šiljastim pismenima ležalo je nekoliko dugih, riñih mačjih dlaka.
