GLAVA DVANAESTA
"Aha... to je moj pas... kupio sam ga od jednog grčkog tipa s kojim sam se lani upozno u bircuzu... i posudio
sam ga Dumbledoreu da mu čuva..."
"Što?" radoznalo će Harry.
"Ma nemojte me ništa više pitat", osorno će Hagrid. "To je naime strogo zabranjeno."
"Ali Snape je pokušao to ukrasti."
"Koješta", opet će Hagrid. "Snape je profesor u Hogwartsu i on ne bi nikad ništa slično napravio."
"A zašto je onda maloprije pokušao ubiti Harryja?" vikne Her-miona.
Popodnevni događaji svakako su utjecali na Hermionu da promijeni mišljenje o Snapeu.
"Ja znam, Hagride, što su uroci kad vidim tako nešto, pročitala sam sve o njima! Pri tome se mora održavati
vizualni kontakt, a Snape je netremice gledao Harryja, vidjela sam to svojim očima!"
"Velim vam da nemate pravo!" gorljivo će Hagrid. "Ja nemam pojma zašto se Harryjeva metla onako
ponašala, al Snape ne bi nikad pokušo ubit nijednog učenika! A sad me vi svi troje dobro poslušajte...
nemojte se petljat u stvari koje vas se ne tiču. To vam je jako opasno. Zaboravite rade tog psa, i zaboravite
šta on čuva, to je stvar profesora Dumbledorea i Nicolasa Flamela!..."
"Aha!" usklikne Harry. "U to je dakle umiješan i netko tko se zove Nicolas Flamel, je li?"
Reklo bi se da se Hagrid ugrizao za jezik.
ZRCALO ERISED
Božić je bio pred vratima. Jednog jutra oko sredine prosinca Hog-warts je osvanuo pokriven debelim slojem
snijega. Jezero je bilo zaleđeno, a blizanci Weasley kažnjeni su jer su začarali nekoliko gruda snijega da
posvuda prate Ouirrella i pogađaju ga odostraga u turban. Ono malo sova što su se uspjele probiti kroz
snježnu vijavicu i dostaviti poštu, morao je Hagrid njegovati da bi mogle ponovo poletjeti natrag.
Svi su jedva čekali božične blagdane. U društvenoj prostoriji Gryffindora i u Velikoj dvorani pucketala je
vatra, ali je u hodnicima bio ledeni propuh, a u učionicama je snažni vjetar tresao prozorima. Najgore je bilo
na predavanjima profesora Snapea u bivšoj tamnici, gdje im se dah pretvarao u magleni veo pred licem i gdje
su se držali što su bliže mogli svojih vrućih kotlića.
"Stvarno mije žao svih onih", rekao je Dračo Malfov na jednom od predavanja Čarobnih napitaka, "koji
moraju preko Božića ostati u Hogwartsu jer kod kuće nisu dobro došli."
Dok je to govorio, gledao je Harryja. Crabbe i Goyle su se cerili. Harry je upravo vagao stucanu hrptenjaču
morskog lava i nije se obazirao na njih. Nakon metlobojske utakmice, Malfov je bio još neugodniji nego
prije. Ogorčen što su Sivtherini izgubili utakmicu, pokušao je sve oko sebe nasmijati tvrdnjom da će u
sljedećoj Harryja na mjestu tragača zamijeniti letizaba široke gubice. Napokon je shvatio da to nikom nije
smiješno. Svih se bilo snažno dojmilo kako se Harry uspio održati na svojoj pomahnitaloj metli. Stoga je
Malfov, zavidan i srdit, opet pribjegao zadirkivanju Harryja što nema svoje obitelji.
Istina je da se Harry nije spremao u Kalinin prilaz za Božić. Profesorica McGonagall popisivala je tjedan
dana prije toga sve učenike
koji će preko blagdana ostati u školi, i Harry se prvi prijavio. Nije zbog toga ni najmanje žalio. Vjerovao je
da će mu ovaj Božić biti ljepši nego ikad. U školi će ostati i Ron i njegova braća, jer su gospodin i gospođa
Weasley odlazili u posjet Charlieju u Rumunjsku.
Kad su nakon predavanja Čarobnih napitaka izašli iz bivše tamnice, u hodniku im je prepriječio put velik bor.
Ispod njega su virila dva golema stopala i čulo se kako netko glasno diše. Odmah su znali daje to Hagrid.
"Zdravo, Hagride, treba li ti pomoć?" upita ga Ron i proturi glavu kroz granje.
"Jok, ne treba, fala, Rone."
"A biste li bili tako dobri da nam se maknete s puta?" dopre odostraga Malfovcv hladni, otegnuti glas. "Ti bi,
Weasley, htio valjda nešto malo zaraditi? Vjerojatno se nadaš da ćeš nakon završene škole ostati u
Hogwartsu kao lovočuvar? Ona Hagridova koliba vjerojatno tebi izgleda kao prava palača prema potleušici u
kojoj Živi tvoja obitelj?"
Ron se okomi na Malfova baš u trenutku dok se Snape penjao uza stube.
"WEASLEY!"
Ron ispusti iz ruke prednji dio Malfoveve pelerine.
"Malfov ga je izazivao, profesore Snape", reče Hagrid ispod bora. "Vrijeđo mu je familiju."
"Bilo kako bilo, Hagride, u Hogwartsu je zabranjena svaka tučnjava", reče Snape slatkim glasom. "Pet
bodova manje Grvffindori-ma, Weasley. Možete biti sretni što nije i više. Hajde sad, prolazite svi dalje!"
Malfov, Crabbe i Goyle proguraju se grubo uz bor prosipajući na sve strane iglice i keseći se.
"Udcsit ću ja njega", reče Ron škrgućući zubima iza Malfoyevih leđa. "Udesitćuja njega jednog lijepog
dana..."
"Ja ih obojicu mrzim," dometne Harry, "i Malfoya i Snapea." "Ajde, veselite se rade, Božić je pred vratima",
reče im Hagrid.
"Znate šta, odite sa mnom da vidite kako izgleda Velika dvorana,
čudo jedno!"
I tako Harry, Ron i Hermiona podu za Hagridom i njegovim borom u Veliku dvoranu, u kojoj su profesorica
McGonagall i profesor Flitwick imali pune ruke posla oko ukrašavanja.
"Ah, Hagride, to nam je zadnji bor... postavite ga tamo, u onaj najdalji kut, molim vas."
Dvorana je veličanstveno izgledala. Po svim su zidovima visile girlande od božikovine i zimzelena, a u
Čitavoj je dvorani stajalo ništa manje nego dvanaest orijaških borova. Na jednima su od njih svjetlucale male
ledenice, a na drugima gorjele na stotine svijeća.
"Koliko još dana škole dok vam ne počnu ferije?" upita ih Hagrid.
"Samo jedan", odgovori Hermiona. "E, sad sam se sjetila... Harry i Ron, za pola sata je ručak, a moramo prije
toga u knjižnicu!"
"Ah, da, imaš pravo", reče Ron odvajajući pogled od profesora Flitwicka, koji je svojim čarobnim štapićem
stvarao zlatne kugle i kitio njima novi bor.
"U knjižnicu?" ponovi Hagrid idući za njima iz dvorane. "Pred same blagdane? Nešto ste mi se provrijednili,
a?"
"Ma nećemo mi tamo učiti", vedro mu odgovori Harry. "Otkad si ti spomenuo onog Nicolasa Flamela,
nastojimo doznati tko je to bio."
"Šta to radite?" zgrane se Hagrid. "Čujte... ma reko sam vam već... manite se toga! Sta vas briga što taj pas
čuva!"
"Mi samo želimo doznati tko je taj Nicolas Flamel, ništa više", reče Hermiona.
"Osim ako nam ti ne želiš pomoći i prištedjeti nam trud", nadoda Harry. "Pregledali smo već na stotine
knjiga, ali ga nigdje nismo našli... reci nam bar nešto o njemu... ja znam da sam naišao negdje na njegovo
ime..."
"Ništa ja vama neću reći", odlučno ustvrdi Hagrid.
"E, onda ćemo morati to sami otkriti", reče Ron, pa sve troje ostave Hagrida nezadovoljna i pohrle u
knjižnicu.
Doista su u knjigama tragali za Flamelovim imenom otkako ga je Hagrid izlanuo pred njima, jer kako bi
inače mogli saznati što je ono Snape pokušao ukrasti? Nevolja je bila u tome što je bilo vrlo teško dokučiti
otkuda početi, jer nisu znali stoje to Flamel učinio da se spominje u knjigama. Nije ga bilo u Velikim
čarobnjacima dvadesetog stoljeća, pa ni u Znamenitim čarobnjačkim imenima našega doba, niti u
Najvažnijim suvremenim Čarobnjačkim otkrićima, niti u
Pregledu najnovijeg razvitka čarobnjaštva. Dakako da je knjižnica bila golema, u njoj je bilo na desetke
tisuća knjiga, na tisuće polica, na stotine uskih prolaza između redova.
Hcrmiona je sastavila popis grade i naslova koje je nakanila pregledati, a Ron je pošao između redova i
počeo nasumce vaditi knjige s polica, Harry je pak otišao do Odjela ograničenog pristupa. Zanimalo gaje ne
spominje li se možda tu negdje Flamel. Na žalost, bilo je potrebno pismeno odobrenje profesora da se
posuđuju knjige iz Odjela ograničena pristupa, a znao je da nikad neće dobiti to odobrenje. Tu su bile knjige
o moćnoj crnoj magiji koja se nikad nije učila u Hogwartsu. Te su knjige smjeli čitati samo stariji učenici
koji proučavaju viši stupanj Obrane od crne magije.
"A što ti, dečko, tu tražiš?"
"Ništa", odgovori Harry.
Knjižničarka Madame Pince zavitla pred njim peruškom za prašinu.
"Onda odlazi odavde! Hajde... briši!"
Žaleći što nije na brzinu izmislio nekakvu priču, Harry izađe iz knjižnice. On, Ron i Hcrmiona bili su se već
dogovorili da neće pitati Madame Pincc gdje bi mogli naći knjigu o Flamelu. Bili su uvjereni da bi im ona
znala to reći, ali nisu smjeli riskirati da Snape dozna za čim njih troje tragaju.
Harryje pričekao u hodniku da čuje od svojih prijatelja jesu li štogod našli, iako nije imao velike nade.
Tragali su za Flamelom već dva tjedna, ali kako su za to imali samo katkad vremena između pojedinih
predavanja, nije bilo čudo što nisu još ništa našli. Trebalo je lijepo na miru i dugo tragati a da im Madame
Pince ne puše za vrat.
Nakon pet minuta pridružili su mu se Ron i Hermiona u hodniku vrteći glavama. Zajedno pođu na ručak.
"Valjda ćete i dalje tražiti dok mene ne bude?" priupita ih Hermiona. "Ijavitemiposovi ako što nađete."
"A ti pitaj starce ne znaju li možda oni za Flamela", reče joj Ron. "Njih možeš slobodno pitati."
"Kako.da ne kad su oboje zubari", odvrati Hcrmiona.
Kad su počele ferije, Ron i Harry su se previše dobro zabavljali da bi marili za Flamela. Ostali su sami u
spavaonici, a ni u društvenoj
prostoriji nije bilo mnogo učenika, pa su obojica mogli sjediti u dobrim naslonjačima uz vatru. Sjedili su tako
satima i jeli sve što su mogli nabosti na viljušku i prepeći na vatri - kruh, pogačice, kolačiće - i smišljali način
na koji bi mogli izbaciti Malfova iz škole. Uživali su u tim razgovorima iako vjerojatno od svega toga neće
biti ništa.
Ron je počeo učiti Harryja i čarobnjački Šah. To je bio potpuno isti šah kao i bezjački, samo što su figure bile
žive, zbog čega su igrači imali osjećaj kao da vode pravu bitku na bojnom polju. Ron je imao vrlo stare i
ofucane figure. Kao i sve ostalo stoje posjedovao, te su figure nekad pripadale nekom drugom u njegovoj
obitelji - u ovom slučaju njegovu djedu. Međutim, te stare figure nisu predstavljale nikakav nedostatak za
Rona. On ih je tako dobro poznavao da ih je uvijek mogao lako nagovoriti da učine ono što on želi.
Harry je pak igrao figurama Seamusa Finnigana koje nisu u Harryja imale povjerenja. On još nije bio dobar
igrač pa su mu figure neprestance dobacivale kojekakve savjete, što je njega zbunjivalo:
"Nemoj me tamo slati, zar ne vidiš njegova konja? Radije pošalji ovoga, njega možemo i žrtvovati."
Na Badnjak je Harry legao u krevet radujući se jelima i zabavi koje ga sutradan očekuju, ali se nije nadao
darovima. Međutim, kad se ujutro probudio, prvo što je ugledao bijaše mala hrpa paketa uz postelju.
"Sretan ti Božić", pospano mu čestita Ron dok se on izvlačio iz kreveta i oblačio kućni kaput.
"I tebi", odvrati Harry. ';Što kažeš na ovo? Dobio sam darove!"
"A što si drugo očekivao, mrkvu?" reče mu Ron okrećući se prema svojoj hrpi darova koja je bila znatno
veća od Harryjeve.
Harry uzme paket s vrha. Bio je umotan u debeli smeđi papir, a na njemu bijaše načrčkano Hanyju od
Hagrida. U paketu je bila grubo izrađena drvena frula. Bilo je očito da ju je Hagrid sam izradio. Harry puhne
u nju - zvuk ga podsjeti na sovin huk.
U drugom, mnogo manjem paketiću bijaše pisamce.
Primili smo n-oju pnruku i šaljemo ti božični dar. Tetak Vernon i teta Petunia.
Uz pisamce bijaše pričvršćen novčić od pedeset penija. "Lijepo od njih", reče Harry.
K. Rowlins
Ron bijaše opčinjen tim novčićem.
"Čudnovata stvarčica!" usklikne. "Kakav oblik! Je li to novac?"
"Možeš ga slobodno zadržati", reče mu Harry smijući se Ronu
što se tome tako veseli. "To je dakle od Hagrida, i od tete i tetka... a
tko mi je ovo poslao?"
"Mislim da znam od koga je to", reče Ron i malko porumeni pokazujući na pozamašan paket. "Od moje
mame. Rekao sam joj da ti ni od koga ne očekuješ darove i... uh, ne," proštenje, "isplela ti je weasleyjevski
džemper."
Kad je Harry otvorio paket, našao je doista u njemu debeli, pleteni smaragdnozeleni pulover i veliku kutiju
punu domaćih kolačića.
"Ona nama svake godine isplete po jedan džemper," nastavi Ron razmatajući svoj džemper, "a moj je uvijek
kestenjaste boje."
"To je zbilja lijepo od nje", reče Harry i okusi slastan kolačić iz paketa.
I u sljedećem je paketu bilo slastica -velika kutija čokoladnih žaba od Hermione.
Na kraju je ostao još samo jedan paket. Harry ga podigne i opipa. Bio je vrlo lagan. Razmota ga.
Nešto mekano i srebrnastosivo blistavih nabora sklizne na pod i ostane ležati. Ron zine.
"Čuo sam za to", reče prigušenim glasom i ostavi se kutije graha Sveokusnjaka koju je dobio od Hermione.
"Ako je to ono što mislim da jest... onda je to nešto vrlo rijetko i vrlo vrijedno."
"Što?"
Harry podigne s poda sjajnu, srebrnastu tkaninu, vrlo čudnu na opip, poput svile istkane od vode.
"To ti je Čarobni plašt nevidljivosti", reče Ron, s izrazom strahopoštovanja na licu. "Siguran sam da jest...
obuci ga!"
Harry se zaogrne tim plaštem a Ron ushićeno usklikne:
"Jest, jest! Pogledaj ispod sebe!"
Harry pogleda u svoje noge, ali ih nije vidio. Jurne do zrcala. U zrcalu se doduše vidio, ali samo mu je glava
lebdjela u zraku, tijela uopće nije bilo. Navuče plašt preko glave i u zrcalu mu nestane lik.
"Eno ti i pisamca!" iznenada će Ron. "Pisamce ti je ispalo!"
Harry svuče plašt i dohvati pisamce. Ispisano uskim, vitičastim rukopisom koji nikad prije nije vidio, u
njemu je stajalo:
Ovo mije ostavio tvoj otac prije nego stoje umro. Vrijeme je da ti to vratim. Pametno se time posluži. Želim
ti sretan Božić.
Nije bilo potpisa. Harry je buljio u pisamce. Ron se pak divio plastu.
"Sve bih dao za ovako nešto", reče on. "Sve. Što ti je sad?"
"Ništa", odgovori Harry. Čudno se osjećao. Tko mu je poslao ovaj plašt? I je li doista nekoć pripadao
njegovu ocu?
Prije nego što je uspio još nešto reći ili pomisliti, vrata se spavaonice širom otvore i u nju upadnu Fred i
George Wcaslcy. Harry brže-bolje spremi svoj plašt. Nije još bio voljan pokazivati ga drugima.
"Sretan vam Božić!"
"Hej, gle... i Harry imaweasleyjevski džemper!"
Frcd i George nosili su plave džempere. Na jednom je od njih bilo izvezeno veliko žuto slovo F, a na drugom
veliko žuto G.
"Harryjev je džemper ipak bolji od naših", reče Fred uzimajući Harryjev pulover u ruke. "Očito je da se ona
ipak više trudi kad plete za druge."
"A zašto ga ti, Rone, nisi još obukao?" upita ga George. "Hajde, obuci ga, u njima je zbilja lijepo i toplo."
"Ne volim kestenjastu boju", malodušno procijedi Ron navlačeći pulover preko glave.
"Ti na svojemu nemaš slova", pripomene George. "Mama valjda misli da ti nikad ne zaboravljaš svoje ime?
Ali nismo ni mi glupi... znamo mi da se zovemo Gred i Forge."
"Kakva je to galama?"
Percy Weasley zavirio je nezadovoljno kroz vrata. Zacijelo ni on nije još raspakirao sve svoje darove jer je
nosio debeli džemper prebačen preko ramena, pa mu ga Fred zgrabi.
"Slovo P znači prefekt! Hajde, Percy, obuci ga, svi smo mi obukli svoje, čak je i Harry dobio jedan."
"Ne... neću... nemojte..." govorio je Pcrcy prigušenim glasom dok su mu blizanci silom navlačili pulover
preko vrata nakrivljujuci mu naočale na nosu.
"Danas nećeš sjediti s prefektima", reče mu George. "Božić je obiteljski blagdan."
Nisu mu provukli ruke kroz rukave nego su ga tako vezanog sva Četvorica iznijeli na ramenima iz sobe.
Harry nije nikad imao tako dobar božični ručak. Na stolu je bilo na stotine masnih pečenih purica, brda
pečenih i kuhanih krumpira, plitice pune ljutih kobasičica, zdjele graška na maslacu, srebrne posude pune
gustog, bogatog soka od pečenja i umaka od brusnica - i hrpe Čarobnjaćkih prskalica naslaganih na svakih
metar-dva. Te fantastične prskalice nisu bile ni nalik na one bijedne, bezjačke, koje su Dursleyjevi obično
kupovali, s onim svojim malim igračkama od plastike i prozirnim papirnatim klobucima. Harryje s Fredom
uzeo jednu čarobnjačku prskalicu koja nije samo prasnula nego je i odjeknula kao topovski hitac i sve ih
obavila oblakom modrog dima, a iznutra je još iskočila kontra-admiralska kapa i nekoliko živih bijelih
miševa. Za glavnim je stolom Dumbledore zamijenio svoj Šiljasti čarobnjački šešir kapom sa cvjetnim
uzorkom i veselo se smijuckao vicu koji mu je pročitao profesor Flitwick.
Nakon purice slijedio je božični puding jarkih boja. Percy umalo da nije slomio zub na srebrnom novčiću
skrivenom u pudingu. Harry je promatrao Hagrida kako biva sve crveniji u licu tražeći još vina, i kako na
kraju ljubi profesoricu McGonagall u obraz, a ova, na Har-rvjevo veliko čudo, samo hihoće i rumeni se, s
naherenim Šeširom na glavi.
Kad je Harry napokon ustao od stola, bio je natovaren mnoštvom stvarčica iz prskalica, između ostalog i
tucetom sjajnih balona koji nisu mogli eksplodirati, priborom za uzgajanje bradavica i novom čarobnjačkom
šahovskom garniturom. Bijeli su miševi nestali i Harry je imao neugodan osjećaj da će svi oni završiti kao
božična večera Gospe Norris.
Harry je s Weaslcyjevima proveo lijepo popodne grudajući se nemilice u dvorištu. Onda su se, onako
promrzli, mokri i zadihani, vratili do vatre u društvenoj prostoriji Grvffindora, a Harry je svojom novom
šahovskom garniturom odigrao prvu partiju s Ronom i spektakularno izgubio. Možda i ne bi doživio tako
težak poraz da mu Percy nije previše asistirao u igri.
Nakon što su popili čaj, uz koji su jeli sendviče s puretinom, pogačice, nabujak i božičnu tortu, svi su bili
odviše siti i pospani da bi mogli još nešto raditi prije spavanja, osim da sjede i gledaju Percvja
kako vija Freda i Georgea po Grvffindorskoj kuli zato što su mu ukrali značku prefekta.
Bijaše to Harryjev najljepši Božić u životu. Pa ipak ga je za sve to vrijeme nešto kopkalo. Ali tek kad je legao
u krevet, dospio je porazmisliti o tome - o Čarobnom plastu nevidljivosti, i o tome tko mu ga je poslao.
Ron, koji se dosita najeo puretinc i torte i kojeg nije mučio nikakav misterij, zaspao je gotovo istog časa kad
je navukao zastore na svojoj postelji. Tada se Harry nagne iz kreveta i izvuče ispod njega svoj plašt.
Plašt njegova oca... ovo je nekad pripadalo njegovu ocu. Gladio je prstima tkaninu glatkiju od svile, laganu
poput zraka. Pametno se time posluži, pisalo je u poruci.
Mora ga sad opet isprobati. Izvuče se iz kreveta i zaogrne plaštem. Kad pogleda u svoje noge, vidje samo
mjesečinu i sjene. Vrlo neobičan osjećaj.
Pametno se time posluži.
Iznenada je Harry bio potpuno budan. S ovim plaštem na sebi, sve mu je u Hogwart.su otvoreno. Stojeći tako
u tami i tišini, obuzme ga uzbuđenje. Ovako može ići kamo god želi, kamo god mu se prohtije, a da Filch to
nikad ne sazna.
Ron je u snu mljackao. Da ga probudi? Nešto ga odvrati od toga... plašt njegova oca... osjeti da se ovaj put...
prvi put... želi poslužiti njime sam.
Išulja se iz spavaonice, side niza stube, prođe kroz društvenu prostoriju i provuće se kroz rupu u zidu iza
portreta.
"Tko je to?" prokriješti Debela dama. Harry joj ništa ne odgovori. Potom pođe kroz hodnik hitrim korakom.
Kamo će? Srce muje lupalo kadje zastao da porazmisli. A onda se dosjeti. Odjel ograničenog pristupa u
knjižnici! Moći će ondje čitati dokle god bude htio, koliko mu god treba da otkrije tko je Fla-mel. I pođe
onamo stežući u hodu plašt sve čvršće oko sebe.
U knjižnici je bio mrak kao u rogu. Bilo je jezovito. Harry upali jedan fenjer da vidi kuda ide između redova.
Fenjer kao da je sam lebdio u zraku i, premda gaje Harry nosio, naježio se od tog prizora.
Odjel ograničenog pristupa nalazio se na samom kraju knjižnice. Pošto je oprezno prekoračio uže što je
dijelilo te knjige od ostale knjižnice, podigne fenjer uvis da čita naslove na hrbatima.
Naslovi mu nisu bogzna Što govorili. Izblijedjela oguljena zlatna slova tvorila su riječi na jezicima koje
Harry nije poznavao. Na nekima od njih nije ni bilo naslova. Na jednoj je knjizi bila tamna mrlja koja ga je
užasno podsjećala na krv. Harryju se dignu dlačice na šiji. Možda mu se pričinjalo, a možda i nije, da iz tih
knjiga dopire nekakav tihi šapat, kao da znaju da je tu netko tko tu ne bi smio biti.
Morao je odnekud početi. OdloživŠi fenjer oprezno na pod, prijeđe pogledom po najdonjoj polici ne bi li
otkrio kakav zanimljiv naslov. Pozornost mu privuče velika crna i srebrna knjiga. Jedva je izvadi iz police,
toliko je bila teška, a dok ju je držao na koljenu, padne mu na pod.
U tišini se prolomi prodoran krik od kojeg mu se sledi krv u žilama - knjiga je vrištala! Harry je brže-bolje
zaklopi, ali se krik i dalje orio visokim, neprekinutim tonom koji je probijao uši. Harry se natra-škc prevrne i
obori fenjer koji se istog časa ugasi. Obuzet panikom, začuje nečije korake kako dolaze vanjskim hodnikom.
Uguravši drečavu knjigu natrag na njeno mjesto, pohita navrat-nanos. Prođe mimo Filcha gotovo na samim
vratima. Filchove svijetle, sumanute oči gledale su kroz njega i Harry se provuče ispod njegove ispružene
ruke i pojuri hodnikom dok mu je u ušima još odjekivalo vrištanje one knjige.
Iznenada se zaustavi pred visokim oklopom. Toliko je panično pobjegao iz knjižnice da nije ni pazio kuda
ide. Možda zato Stoje sve bilo u mraku, nije uopće znao gdje se nalazi. Znao je da oklopi stoje nedaleko od
kuhinja, ali je sad zacijelo bio pet katova više od njih.
"Vi ste mi, gospodine profesore, rekli da odmah dođem po vas ako se tko bude ovuda motao po noći, a netko
je upravo bio u knjižnici... na Odjelu ograničenog pristupa."
Harry osjeti kako mu krv nestaje iz lica. Gdje god on sad bio, Filch jamačno zna za neki prečac, jer se njegov
tihi. slatki glas sve više približavao. Harry se zgrozi kad začuje Snapeov glas:
"Odjel ograničenog pristupa? E pa, onda neće oni sad biti daleko, ulovit ćemo mi njih."
Harry je stajao kao ukopan kad su se Filch i Snape pojavili iza ugla pred njim. Nisu ga, naravno, mogli
vidjeti, ali je hodnik bio uzak, pa ako mu se približe, sudarit će se s njim, jer je on, unatoč plastu, bio i dalje u
svom tijelu.
Počne uzmicati stoje tiše mogao. Slijeva su bila neka odškrinuta vrata. To mu je bila posljednja nada.
Provuče se kroz otvor suspre-žući dah i pazeći da ne dodirne vrata te, na svoje veliko olakšanje, uđe u odaju
a da ga nisu ćuli. Prošli su pokraj vrata a Harry se nasloni na zid duboko dišući i osluškujući njihove korake
što su se gubili u daljini. Za dlaku im je izmakao, za dlaku. Tek je nakon nekoliko sekunda razabrao nešto u
odaji u kojoj se sakrio.
Bijaše to nešto kao bivša učionica. Uza zidove su se ocrtavali tamni obrisi Školskih klupa i stolaca, a bio je tu
i prevrnuti koš za smeće. Međutim, uza zid pred njim bijaše naslonjeno nešto što kanda nije tu spadalo, nešto
što je izgledalo kao da je taj predmet netko tu ostavio da mu ne stoji na putu.
Bijaše to veličanstveno zrcalo visoko do sama stropa, u kičenu zlatnu okviru, što je stajao na dvije noge u
obliku šapa. Na vrhu bijaše urezan natpis:
ERISED STRA EHRU OYT UBE CAFRU OYT ON WOHSI.
Sad kad više nije bilo ni traga ni glasa od Filcha i Snapea, nije više bio onako uspaničen, pa se približi zrcalu
da se pogleda u njemu, ali ne vidje nikakva odraza. Stupi pred samo zrcalo.
Morao je začepiti usta rukama da ne krikne. Naglo se okrene na drugu stranu. Srce mu je lupalo kudikamo
jače nego kad je ona knjiga vrisnula - jer ne samo što je ugledao sebe u zrcalu, nego i čitavu skupinu ljudi
koji su stajali iza njega.
A u odaji nije bilo nikog drugog osim njega. Ubrzano dišući, polako se opet okrene zrcalu.
Ugleda opet sebe u zrcalu, blijedog i uplašenog, a iza njega stoji još najmanje deset ljudi. Pogleda preko
ramena - iza njega nije nikog bilo. Ili da i oni nisu nevidljivi? Da nije možda u prostoriji punoj nevidljivih
ljudi, a osobina je ovoga zrcala da ih pokazuje, bili oni nevidljivi ili ne?
Ponovo pogleda u zrcalo. Žena koja je stajala iza njegova lika smiješila mu se i mahala rukom. On ispruži
ruku iza sebe, ali za njim bijaše samo zrak. Da ona doista stoji za njim, dodirnuo bijejer su im odrazi bili tako
blizu jedan drugome, ali je iza njega bio tek zrak -ona i svi oni drugi postojali su samo u zrcalu.
Bijaše to vrlo zgodna žena. Imala je tamnocrvenu kosu a oči su joj bile... "Oči su joj baš kao moje", pomisli
Harry i primakne se još više ogledalu. Jarkozelene... i potpuno istog oblika. Ali tad opazi da žena plače;
smiješi se a u isti mah i plaće. Visok, mršav, crnokosi muškarac koji je stajao uz nju zagrli je. Nosio je
naočale i bio raskuštran. Stršila mu je kosa straga, baš kao i Harryju.
Harry je sad stajao tako blizu zrcala da je nosom malne doticao nos na svom odrazu.
"Mama?" prošapće. "Tata?"
Samo su ga gledali nasmiješeni. Onda se Harry polako zagleda u lica drugih ljudi u zrcalu i zapazi i druge
zelene oči nalik na njegove, druge nosove nalik na njegov, pa čak i jedan stari čovječuljak kanda je imao
kvrgava koljena kao i Harry - Harry je prvi put u životu gledao svoju obitelj.
Potteravi su se smješkali i mahali rukama Harryju, a on je požudno zurio u njih, pritišćuči rukama ogledalo
kao da se nada da će proći kroz njega i dohvatiti ih. Nešto ga je u nutrini boljelo, napol radost, napol
strahovita žalost.
Nije znao koliko je dugo tako stajao. Odrazi u zrcalu nisu blije-djeli i on ih je gledao i gledao dok ga neki
zvuči u daljini ne vrate u stvarnost. Ne može ovdje ostati, mora pronaći put do svoje postelje. Otrgne pogled
od majčina lica, Šapne: "Vratit ću se!" i izjuri iz odaje.
"Mogao si me baš i probuditi", zlovoljno će Ron.
"Možeš noćas poći sa mnom, ja opet idem tamo, pa ću ti pokazati to ogledalo."
"Volio bih ti vidjeti mamu i tatu", radoznalo će Ron.
"A ja bih volio vidjeti tvoju obitelj, sve Weasleyjeve, pokazat ćeš mi svoju ostalu braću i sve druge tvoje."
"Pa, možeš ih vidjeti kad god hoćeš", reče mu Ron. "Samo dođi na ljeto k nama. Uostalom, možda se u tom
ogledalu vide samo pokojnici? Ipak je šteta što nisi pronašao Flamela. Pojedi malo slanine ili nečeg drugog,
zašto ništa ne jedeš?"
Harry nije mogao jesti. Noćas je vidio svoje roditelje, i opet će ih vidjeti. Gotovo je i zaboravio na Flamela.
Sad mu se to više nije činilo važnim. Koga briga što čuva onaj troglavi pas? Pa šta onda, zapravo, ako Snape
to i ukrade?
"Je li ti dobro?" priupita ga Ron. "Čudno mi izgledaš."
* *
Harry se najviše pribojavao da neće znati ponovo naći tu odaju sa zrcalom. Zaogrnut plaštem zajedno s
Ronom, morao je sljedeće noći hodati mnogo polakše. Pokušali su se iz knjižnice vratiti istim putem do te
odaje. Stoga su lutali po mračnim hodnicima gotovo sat vremena.
"Ja se već smrzavam", reče mu Ron. "Okanimo se radije toga i vratimo!"
*We" prosikće Harry. "Znam sigurno daje tu negdje."
Prošli su mimo duha visoke vještice što se kretao u suprotnom smjeru, ali nikog drugog nisu sreli. Baš kad je
Ron procvilio da su mu noge utrnule od hladnoće, Harry opazi onaj oklop uza zid.
"Evo nas... tu smo... da!"
Odgurnu vrata i otvore ih. Harry zbaci sa sebe plašt i pritrči zrcalu.
Ugleda ih opet Majka i otac bijahu ozareni od radosti gledajući ga.
"Vidiš ih?" šapne Harry.
"Ništa ja ne vidim."
"Ma pogledaj! Pogledaj ih sve redom... vidiš koliko ih ima..."
"Ja vidim samo tebe."
"Ma daj malo bolje pogledaj, stani ovdje gdje ja stojim."
Makne se u stranu, ali kad je Ron stao pred zrcalo, Harry više nije vidio svoju obitelj nego samo Rona u
njegovoj pidžami od škotske tkanine.
Međutim, Ron je sad netremice zurio u svoj odraz.
"Pogledaj me samo!" reče.
"Vidiš li svu svoju obitelj oko sebe?"
"Ne vidim... sam sam... ali sam različit... nekako sam stariji... i glavni sam prefekt!"
"Što si?"
"Ja sam... nosim značku kakvu je Bili nosio... i držim u rukama međudomski pokal, i metlobojski pokal...
ujedno sam i kapetan metlobojske momčadi!"
Ron odvoji pogled od tog sjajnog prizora i uzbuđeno pogleda Harryja.
"Ne pokazuje li ovo ogledalo možda budućnost?"
"Ma kako bi to moglo biti? Svi su Članovi moje obitelji pomrli... daj da ja još jednom pogledam..."
"Ti si se noćas nagledao, pusti meda ja još malo uživam." "Ma ti samo držiš u ruci metloboj.ski pokal, stoje u
tome tako uzbudljivo? A ja želim vidjeti svoje roditelje." "Nemoj me gurati..."
Iz hodnika iznenada dopre nekakav šum i prekine njihovu raspru. Nisu bili ni svjesni kako glasno govore.
"Brže!"
Ron prebaci preko obojice plašt kad se iza vrata pomole svijetle oči Gospe Norris. Ron i Harry nepomično su
stajali, a obojica su isto mislila - vrijedi li ovaj plašt i za mačke? Nakon što im se učinilo daje prošla čitava
vječnost, mačka se okrene i izađe.
"Nismo više ovdje sigurni... možda je otišla po Filcha? Kladio bih se da nas je čula. Hajdemo!"
I Ron povuče Harryja za sobom.
Sutradan ujutro snijeg se još nije bio otopio. "Harry, da odigramo partiju šaha?" predloži Ron. "Neću."
"Kako bi bilo da posjetimo Hagrida?" "Neću... idi ti ako hoćeš..."
"Znam ja, Harry, o čemu li razmišljaš, o onom ogledalu! Nemoj više noćas ići onamo."
"Zašto ne?"
"Ne znam, imam nekakav loš predosjećaj... uostalom, koliko si puta već za dlaku izmakao opasnosti! Filch,
Snape i Gospa Norris vršljaju onuda. Pa šta onda ako te ne vide? Što će biti ako nalete na tebe? Sto će biti
ako usput nešto srušiš?"
"Govoriš kao Hermiona."
"Ozbiljno ti velim, Harry, nemoj više tamo ići!"
Ali Harryju je samo jedno bilo na pameti, kako da opet dođe pred ono zrealo. Ron ga nije u tome mogao
spriječiti.
Te je noći našao onu odaju brže nego prošli put. Hodao je tako brzo da je znao da diže veću buku nego Stoje
bilo pametno, ali nikog nije putem sreo.
I opet su mu se majka i otac smiješili, a jedan mu je od djedova zadovoljno klimao glavom. Harry je sjeo na
pod pred samo zrcalo. Ništa ga ne može spriječiti da tu provede cijelu noć sa svojom obitelji. Ništa pod
milim Bogom.
Osim...
"Dakle... opet si se vratio, Harry?"
Harry osjeti kako mu se nutrina sledila. Osvrne se. Na jednoj od Školskih klupa uza zid sjedio je nitko drugi
nego Albus Dumbledore. Harry je zacijelo prošao mimo njega, ali je toliko bio željan doći do zrcala da ga
nije ni primijetio.
"Ja... ja vas, gospodine, nisam opazio."
"Čudno je kako si postao kratkovidan otkako si nevidljiv", reče mu Dumbledore. Harryju odlane kad vidje da
se starac smješka.
"Dakle," nastavi Dumbledore i sklizne s klupe pa sjedne na pod uz Harryja, "i ti si, kao i stotine pojedinaca
prije tebe, otkrio čari zrcala Eriseda."
"Nisam znao, gospodine, da se tako zove."
"Ali valjda si već shvatio što to zrcalo Čini?"
"Pa ono mi... ovaj... pokazuje moju obitelj..."
"A tvom je prijatelju Ronu pokazalo njega sama kao glavnog prefekta..."
"Otkud znate?..."
"Meni ne treba plašt da budem nevidljiv", blago će Dumbledore. "A možeš li se sad dosjetiti što nam svima
zrcalo Erised pokazuje?"
Harry zavrti glavom.
"Da ti objasnim. Najsretniji čovjek na svijetu mogao bi se poslužiti zrcalom Eriseđom kao sasvim običnim
ogledalom, jer bi u njemu vidio sama sebe upravo onakvog kakav jest. Jeli ti sad nešto jasnije?"
Harry porazmisli, a onda polako izusti:
"Pokazuje nam ono što želimo... što god želimo..."
"Da i ne", tiho će Dumbledore. "Ono nam pokazuje ništa manje i ništa više nego najdublje i najočajnije želje
našeg srca. Ti, koji nikad nisi upoznao svoju obitelj, vidiš je kako stoji oko tebe. Ronald Wcasley, koji je
oduvijek živio u sjeni svoje braće, vidi sama sebe kako stoji sam, najbolji od svih njih. Međutim, ovo nam
zrcalo ne daje ni znanje ni istinu. Neki su ljudi iskopnjeli pred njim, opčinjeni onim što su vidjeli, ili su
izludjeli ne znajući je li ono što ovo zrcalo po-
