VATRENA MUNJA
Harryju nije bilo posve jasno kako se uspio vratiti u podrum Me-dičarnice, proći kroz
podzemni hodnik i iznova se dočepati dvorca. Samo je znao da je taj povratak vrlo kratko
trajao i da nije bio ni svjestan što čini, jer su mu u glavi još odjekivale riječi onog razgovora
koji je bio netom prisluškivao.
Zašto mu to nitko nikad nije rekao? Dumbledore, Hagrid, gospodin Weasley, Cornelius
Fudge... zašto nitko od njih nije nikad spomenuo činjenicu da su njegovi roditelji poginuli
zato što ih je izdao njihov najbolji prijatelj?
Ron i Hermiona nervozno su promatrali Harrvja za sve vrijeme večere. Nisu se usuñivali
razgovarati o onome što su bili slučajno čuli, jer je Percy sjedio u blizini. Kad su opet došli u
krcatu društvenu prostoriju, zatekli su u njoj Freda i Georgea kako bacaju pet-šest
smrdobombica u znak skorašnjeg blagdanskog raspoloženja. Harry je želio izbjeći njihova
pitanja o tome je li bio u Hogsmeadeu ili nije, pa se mirno pokupio u praznu spavaonicu i
otišao ravno do svoje komode. Odgurnuo je poslagane knjige i uskoro našao ono što je tražio -
foto-album uvezan u kožu, koji mu je Hagrid bio poklonio prije dvije godine i koji je bio pun
čarobnjačkih slika njegove majke i oca. Sjeo je na krevet, navukao zastore na njemu i počeo
listati album sve dok nije...
Zadržao se na slici s vjenčanja njegovih roditelja. S nje mu je mahao otac, sav ozaren, a
razbarušena kosa, koju je Harry od njega naslijedio, stršila mu je na sve strane. Tu je bila i
majka, sva sretna, zagrljena s ocem. A tu je... to mora daje on. Njihov kum... Harry se nije
nikad prije ni sjetio njega.
Da nije znao daje to ista osoba, nikad se ne bi dosjetio daje taj čovjek na fotografiji - Black.
Lice mu nije bilo upalo ni voštane boje,
nego pristalo i nasmijano. Je li već bio u dosluhu s Voldemortom kad je ova slika snimljena?
Je li već planirao ubojstvo ovo dvoje ljudi što do njega sjede? Je li mu bilo jasno da mu prijete
dvanaest godina u Azkabanu, dvanaest godina za kojih će se toliko promijeniti da se jedva
može prepoznati?
Ali dementori uopće ne djeluju na njega, pomisli Harry piljeći u ono pristalo, nasmijano lice.
Ako se njemu previše približe, on ne mora slušati moju majku kako vrišti...
Harry zaklopi album i spremi ga opet u komodu, skine pelerinu i naočale te, pripazivši da
bude dobro zaklonjen zastorima, legne u krevet.
Otvore se vrata spavaonice. "Harry?" nesigurno ga zovne Ron.
Ali Harry je mirno ležao praveći se da spava. Čuo je kako Ron opet odlazi, pa se prevrne na
leña razrogačenih očiju.
Kroz tijelo mu je, poput otrova, strujala mržnja kakvu nikad do tada nije bio osjetio. Vidio je
u duhu Blacka kako mu se smije u tami, kao da mu je tko na oči nalijepio onu sliku iz albuma.
Gledao je, kao da mu se film vrti pred očima, kako Peter Pettigrew (koji nalikuje na Nevillea
Longbottoma) leti u zrak pred očima Siriusa Blacka. Istodobno je čuo (iako nije imao pojma
kakav je Blackov glas) riječi izgovorene tiho i uzbuñeno: "Zadatak je izvršen, gospodaru...
postao sam 'čuvar tajne' Potterovih..." A onda se netko drugi nasmijao prodornim smijehom,
onim istim smijehom koji je Harry čuo u svojoj glavi kad god bi mu se dementori približili...
"Harry, grozno izgledaš!"
Harry je tek u zoru zaspao. A kad se probudio, u spavaonici više nije bilo nikoga. Na brzinu se
obukao i sišao niza zavojite stube u društvenu prostoriju, u kojoj su bili samo Ron, koji je jeo
žabu krastaču od peperminta i trljao trbuh, i Hermiona, koja je na tri stola bila rasprostrta
svoje domaće zadaće.
"A gdje su ostali?" upita ih Harry.
"Otišli su! Zar si zaboravio da je danas prvi dan ferija?" odgovori mu Ron. "Uskoro će ručak,
baš sam htio poći po tebe."
Harry se skljoka u naslonjač uz vatru. Kroz prozor je vidio da snijeg još pada. Krivonja je
90
ležao ispred vatre poput velikog, riñeg saga.
"Znaš da stvarno ne izgledaš dobro", reče mu Hermiona zabrinuto ga gledajući.
"Dobro mije", odvrati Harry.
"Čuj, Harry", opet će Hermiona razmjenjujući pogled s Ronom. "Sigurno si još uzrujan zbog
onoga što smo jučer čuli? Ali najvažnije je sad da ne učiniš nikakvu glupost."
"Što, na primjer?" priupita je Harry.
"Na primjer, da kreneš u potragu za Blackom", oštro će Ron.
Harrvju je bilo jasno da su njih dvoje uvježbavali ovaj razgovor dok je on spavao. Šutio je.
"Nećeš to učiniti, je li, Harry, da nećeš?"
"Jer Black nije vrijedan tvog života", opet će Ron.
Harry ih pogleda. Pomisli da oni ništa ne razumiju.
"A znate li vi što ja sve vidim i čujem kad god mi se približi koji dementor?" Ron i Hermiona
zabrinuto zavrte glavama. "Čujem majku kako vrišti i preklinje Voldemorta. Kad biste vi čuli
svoju majku da tako vrišti, trenutak prije nego što će je ubiti, ne biste ni vi to preko noći mogli
zaboraviti. I kad biste saznali da ju je netko tko joj je tobože bio prijatelj izdao i poslao
Voldemorta na nju..."
"Ali ti ne možeš tu ništa učiniti!" uzvikne Hermiona, sva ojañena. "Dementori će uhvatiti
Blacka i vratiti ga u Azkaban i... pravo mu budi!"
"Čuli ste što je rekao Fudge. Na Blacka ne djeluje Azkaban kao na normalne ljude. Za njega
to nije kazna kao za druge."
"Pa, što onda kaniš?" upita ga Ron napetim glasom. "Kaniš... ubiti Blacka, ili što?"
"Ne budi lud!" uzvikne Hermiona paničnim glasom. "Harry ne kani nikog ubiti, je li, Harry,
da ne kaniš?"
Harry opet ništa ne odgovori. Nije ni sam znao što kani. Samo je znao da je pomisao da ne
poduzme ništa dok je Black na slobodi nešto što gotovo ne može podnijeti.
"Malfov već zna", naglo odgovori. "Sjećate se što mi je rekao na satu Čarobnih napitaka? 'Da
sam ja na tvom mjestu, ja bih sam krenuo u potragu za njim... ja bih mu se osvetio'."
"Pa, zar ćeš poslušati Malfovev savjet, a ne naš?" srdito će Ron. "Slušaj... znaš li ti što je
Pettigrewova majka dobila nakon što gaje Black ubio? Tata mije rekao... dobila je Velered
čarobnjaka Medina
i sinov prst u kutiji. To je bio najveći dio njegova tijela koji su našli na mjestu eksplozije.
Black je, Harry, luñak, i to opasan luñak..."
"Malfovu je to sigurno rekao njegov otac", nastavi Harry ne obazirući se na Rona. "On je bio
u Voldemortovu najužem krugu..."
"Molim te da radije govoriš Znaš-već-tko", Ijutito ubaci Ron.
"... i Malfov je očito znao da je Black u dosluhu s Volde-mortom..."
"... a Malfoy bi volio da te vidi kako letiš u zrak i raspadaš se na milijun komadića, kao
Pettigrew! Saberi se, Malfoy jedva čeka da pogineš prije nego što se on mora ogledati s tobom
u metloboju."
"Molim te, Harry," opet će Hermiona, kojoj se u očima zacakle suze, "molim te, budi
pametan! Black je učinio zbilja nešto užasno, užasno, ali n-nemoj se izvrgavati opasnostima,
to je baš ono što Black i želi... ah, Harry, ti bi tjerao vodu na Blackov mlin kad bi krenuo u
potragu za njim. Tvoji mama i tata sigurno ne bi željeli da ti se nešto dogodi, zar ne? Oni
nikako ne bi željeli da kreneš u potragu za Blackom!"
"Ja neću nikad saznati što bi oni željeli, jer nikad nisam, zahvaljujući Blacku, razgovarao s
njima", odsiječe Harry.
Nastane muk u kojem se Krivonja sladostrasno protezao i pružao pandže. U Ronovu se džepu
nešto pokrene.
"Čuj," reče Ron, koji je očito tražio nekakvu drugu temu za razgovor, "počele su ferije!
91
Uskoro će Božić! Hajdemo... hajdemo dolje, do Hagrida! Nismo ga već čitavu vječnost
posjetili!"
"Ne!" brže će Hermiona. "Rone, znaš da Harry ne smije izlaziti iz dvorca..."
"Ma idemo!" reče Harry uspravljajući se u naslonjaču. "Baš ću ga pitati kako to da nije nikad
spominjao Blacka kad mije pričao o mojim roditeljima!"
Ali, bilo je jasno da Ron ne želi nastavljati razgovor o Siriusu Blacku.
"Ili da odigramo radije koju partiju šaha?" žurno nadoda. "Ili možda hrakomet? Percy mije
ostavio jednu garnituru..."
"Ne, hajdemo radije do Hagrida!" odlučno će Harry.
I tako su uzeli iz spavaonica svoje pelerine i provukli se kroz rupu u zidu ispod portreta
("Stanite da se ogledamo, sinje kukavice!") prošli kroz pusti dvorac i izašli na velika hrastova
vrata. Polako su gazili po blistavu pršiću niz tratinu ostavljajući za sobom plitku
brazdu. Čarape i porubi pelerina bili su im mokri i hladni. Zabranjena šuma izgledala je kao
začarana, reklo bi se daje svako stablo u njoj posuto srebrom, a Hagridova je brvnara bila
nalik na glaziranu tortu.
Ron pokuca, ali se nitko ne odazove.
"Nije valjda izašao?" reče Hermiona drhtureći pod pelerinom.
Ron prisloni uho na vrata.
"Čujem nekakav čudan zvuk", reče. "Poslušajte... da to nije Očnjak?"
Harry i Hermiona takoñer prislone uši navrata. Iz brvnare je dopirao niz tihih, drhtavih jecaja.
"Možda bi najbolje bilo da pozovemo nekoga u pomoć?" nervozno će Ron.
"Hagride!" poviče Harry lupajući po vratima. "Hagride, jesi li kod kuće?"
Začuje se bat teških koraka, a onda se vrata odškrinu. Hagrid je stajao pred njima crvenih i
natečenih očiju. Niz kožnati prsluk tekle su mu suze.
"Jeste čuli?" prodere se on i obisne se Harrvju oko vrata.
Kako je Hagrid bio najmanje dva puta krupniji od prosječna čovjeka, nije to bio mačji kašalj.
Harry samo što ne klone pod Hagrido-vom težinom. Spasili su ga Ron i Hermiona koji su
svako s jedne strane poduhvatili Hagrida ispod pazuha i odvukli ga, uz Harrvjevu pomoć,
natrag u brvnaru. Hagrid je pustio da ga smjeste u naslonjač, a onda se opružio po stolu
jecajući na sav glas. Oči su mu se caklile od suza što su se cijedile u raščupanu bradu.
"Što ti je, Hagride?" upita ga zgranuta Hermiona.
Harry opazi kako na stolu leži otvoreno nekakvo službeno pismo.
"Što ti je ovo, Hagride?"
Hagrid još jače zajeca, ali gurne pismo prema Harrvju, koji ga uzme i pročita naglas:
Štovani g. Hagride!
U istrazi koju smo pokrenuli o napadu jednog hipogrifa na jednog vašeg učenika za vrijeme
predavanja, prihvatili smo uvjeravanja profesora Dumbledorea da Vi ne snosite odgovornost
za tu žaljenja vrijednu nezgodu.
"Pa, to je, Hagride, u redu!" reče Ron tapšući Hagrida po ramenu. Ali Hagrid je i dalje jecao i
mahnuo Harryju jednom od svojih ručetina neka nastavi čitati.
Meñutim, moramo izraziti zabrinutost zbog dotičnog hipogrifa. Odlučili smo podržati
službeni zahtjev g. Luciusa Malfoya, pa smo proslijedili njegov zahtjev Odboru za uklanjanje
opasnih stvorenja. Saslušanje će se održati 20. travnja pa Vas molimo da dovedete istog
hipogrifa na taj danu prostorije Odbora u Londonu. Dotle hi-pogrifmora biti vezan i izoliran.
S kolegijalnim pozdravom...
Na kraju je slijedio popis svih članova Školskog odbora.
"Uh", uzdahne Ron. "Ali ti si, Hagride, rekao daje Kljunoslav dobar hipogrif. Kladio bih se da
će se izvući..."
"Ma ne znaš ti te tipove iz Odbora za uklanjanje opasnih stvorenja!" jedva protisne Hagrid
92
otirući oči rukavom. "Oni ti imadu na zubu sva zanimljiva stvorenja!"
Nekakav šum iz kuta Hagridove brvnare natjera Harrvja, Rona i Hermionu da se naglo
okrenu. Hipogrif Kljunoslav ležao je u kutu i mljackao proždirući strvinu iz koje se cijedila
krv po podu.
"Nisam ga ipak mogo držat vezana vani na snijegu!" grcao je Hagrid. "Da ostane sam? Na
Božić!"
Harry, Ron i Hermiona se zgledaju. Oni se nikad nisu mogli potpuno složiti s Hagridom u
onome što je on nazivao "zanimljivim stvorenjima", a drugi smatrali "groznim čudovištima".
S druge strane, činilo im se da od Kljunoslava nikom ne prijeti nikakva posebna opasnost.
Dapače, prema Hagridovim uobičajenim mjerilima, Kljunoslav je bio izrazito pitom.
"Morat ćeš, Hagride, pripremiti dobru, solidnu obranu", reče mu Hermiona sjedajući i
stavljajući ruku na Hagridovu snažnu podlakticu. "Uvjerena sam da ćeš im dokazati daje
Kljunoslav bezopasan."
"To ti kod njih ne pali!" zajeca Hagrid. "Sve te vragove iz tog Odbora Lucius Malfov drži u
šahu. Trta ih je od njega! A ako ja ne obranim Kljunoslava, oni će ga..."
Hagrid hitro prijeñe prstom preko vrata, a onda opet zakuka i zaglavinja zagnjurivši glavu u
ruke.
"A što je, Hagride, s Dumbledoreom?" upita ga Harry.
"On je već previše napravio za mene", proštenje Hagrid. "Ima briga preko glave, mora s jedne
strane držat te dementore što dalje od dvorca, a s druge strane mora pazit na Siriusa Blacka
koji se okolo smuca..."
Ron i Hermiona zirnu na Harrvja, kao da se pribojavaju da će on sad izgrditi Hagrida što mu
nije rekao istinu o Blacku. Ali Harry nije imao srca da to učini u ovom trenu, kad je Hagrid
tako jadan i zaplašen.
"Čuj, Hagride," reče mu, "ne smiješ se predati. Hermiona ima pravo, tebi treba samo dobra
obrana. Možeš i nas pozvati za svjedoke..."
"Sigurna sam da sam čitala negdje o jednom sličnom slučaju, kad je jedan hipogrif bio isto
tako optužen", zamišljeno će Hermiona, "ali je na kraju bio osloboñen optužbe. Provjerit ću to
još, Hagride, i vidjeti kako je to točno bilo."
Hagrid još jače zatuli. Harry i Hermiona obrate se pogledima Ronu da im pomogne.
"Pa, ovaj... da skuham malo čaja?" priupita ih Ron.
Harry se zagleda u njega.
"Tako uvijek radi moja mama kad je netko uzrujan", promrmlja Ron i slegne ramenima.
Naposljetku, nakon opetovanih uvjeravanja da će mu pomoći, uz veliku šalicu čaja što se
pušio pred njim na stolu, Hagrid je obrisao nos rupčićem velikim kao stolnjak i rekao:
"Imate vi pravo. Ne smijem se samo tako predat. Moram se sabrat..."
Očnjak, pas za lov na veprove, plašljivo se izvuče ispod stola i položi glavu Hagridu na
koljeno.
"U zadnje vrijeme nisam onaj pravi", reče Hagrid gladeći jednom rukom Očnjaka a drugom
otirući lice. "Zabrinut sam za Klju-noslava, i niko ne voli moja predavanja..."
"Mi ih volimo!" umah slaže Hermiona.
"Aha, sjajna su!" potvrdi Ron i napravi figu ispod stola. "Ovaj... a kako su čekinjaši?"
"Pocrkali su", odgovori Hagrid sumornim glasom. "Od previše salate."
"Ma nisu valjda!" reče Ron dok su mu se usnice trzale.
"A od tih dementora vata me muka", napomene Hagrid i iznenada se naježi. "Kad god proñem
pored njih, najrañe bi nešto popio Kod tri metle. Baš ko da sam opet u Azkabanu..."
Ušutio je pijuckajući čaj. Harry, Ron i Hermiona motrili su ga bez daha. Nikad nisu još bili
čuli Hagrida da govori o svom kratkotrajnom boravku u Azkabanu. Nakon kraće stanke
Hermiona bojažljivo progovori:
93
"Je li strašno tamo, Hagride?"
"Ma šta da ti pričam", tiho će Hagrid. "Tako nešto nisam još doživio. Mislio sam izludit.
Stalno su mi se po glavi motale grozne stvari... onaj dan kad su me izbacili iz Hogwartsa...
onaj dan kad mi je ćaća umro... onaj dan kad sam moro pustit Norberta da ode..."
Na oči mu navru suze. Norbert je bio mladi zmaj kojeg je Hagrid svojevremeno dobio na
kartama.
"Poslije nekog vremena ne znaš više ni ko si ni šta si. Ne vidiš nikakve svrhe u životu. Stalno
sam se nado da ću u snu odapet... a kad su me pustili na slobodu, ko da sam se iznova rodio,
sve mi se vratilo, nikad se nisam tako dobro osjećo. Al znajte da su me dementori nerado
pustili!"
"Pa, ti nisi bio ništa kriv!"
Hagrid prezirno puhne na nos.
"Misliš da je to njima važno? Baš njih briga! Dok god im tamo leži dvjestotinjak ljudi, iz
kojih mogu isisavat svu sreću, fućka se njima ko je kriv a ko nije."
Hagrid načas umukne, zagledan u čaj. Zatim tiho nadoda:
"Mislio sam već Kljunoslava jednostavno pustit... da odleti odavle... al kako ćeš objasnit
jednom hipogrifu da se mora sakrit? Izim toga... ja se bojim prekršit zakon..." Kad digne
pogled, suze mu opet poteku niz obraze. "Nikad se ne bi tio vratit u Azkaban."
Premda posjet Hagridu nije ni približno bio zabavan, polučio je učinak kakav su Ron i
Hermiona priželjkivali. Harry nipošto nije zaboravio na Blacka, ali nije mogao neprestano
smišljati osvetu ako je želio da Hagrid obrani Kljunoslava pred Odborom za uklanjanje
opasnih stvorenja. On, Ron i Hermiona otišli su sutradan u knjižnicu i vratili se u praznu
društvenu prostoriju natovareni knjigama, koje su im mogle pomoći da pripreme obranu
optuženog hipogrifa.
Sve su troje sjedili uz rasplamsanu vatru i polako okretali stranice prašnih knjiga o
znamenitim slučajevima podivljalih zvijeri. Samo su povremeno razgovarali, kad bi naišli na
štogod važno i zanimljivo.
"Evo ovdje nešto... jedan slučaj iz 1722. godine... ali taj je hipo-grif osuñen... fuj, gledajte što
su napravili od njega, to je zbilja odvratno..."
"Ovo bi nam moglo biti od koristi! Pazite... jedan je mantikor 1296. godine nekog izmrcvario,
ali su ga pustili na slobodu... ah... ne, pustili su ga samo zato što mu se nitko nije usuñivao
prići..."
Dotle je dvorac, kao i obično, bio ukrašen veličanstvenim božičnim dekoracijama, iako
gotovo uopće nije bilo učenika koji bi uživali u njima. U hodnicima su bili izvješeni debeli
traci od božikovine i zimzelena, u svim su oklopima gorjela tajanstvena svjetla, a u Velikoj
dvorani stajalo je, kao i svake godine, dvanaest božičnih drvaca na kojima su blistale zlatne
zvijezde. Hodnicima su se širili snažni i zamamni mirisi jela, a na Badnjak su postali tako
intenzivni daje čak i Šugonja izvirio njušku iz skloništa u Ronovu džepu da, pun nade, omiriše
zrak.
Ujutro na sam Božić Harryja je probudio Ron bacivši jastuk na njega.
"Hej! Darovi!"
Harry posegne za naočalima i natakne ih na nos, te u polumraku baci pogled na malu hrpu
paketa poslaganih uz dno kreveta. Ron je već trgao papir sa svojih darova.
"Još jedan pulover od mame... ope/Jkestenjaste boje... pogledaj jesi li i ti dobio jedan?"
Jest, i Harry je dobio pulover. Gospoña Weasley poslala mu je pulover skrletne boje na kojem
je bio izvezen grvffindorski lav. Poslala mu je i desetak domaćih voćnih kolačića, velik
božični kolač i kutiju krokanata od lješnjaka. Kad je sve te darove odmaknuo, spazio je kako
na podu leži dugačak, tanak paket.
"Što ti je to?" upita ga Ron držeći u ruci netom raspakirani par čarapa kestenjaste boje.
94
"Nemam pojma..."
Harry strgne papir s paketa i zine kad istrese veličanstvenu, blistavu metlu na krevet. Ron baci
čarape i skoči sa svog kreveta da izbliza pogleda metlu.
"Ne mogu vjerovati!" usklikne promuklim glasom.
Bijaše to Vatrena munja, ista kao i ona bajna metla koju je Harry išao svaki dan gledati u
Zakutnoj ulici. Kad ju je podigao s kreveta, držak joj se caklio. Osjećao je kako metla vibrira
pa je ispusti iz ruke. Lebdjela je u zraku u idealnom položaju da je zajaše. Prešao je pogledom
sa zlatnog serijskog broja na vrhu drška pa sve do potpuno glatkih, aerodinamičnih brezovih
grančica koje su tvorile rep.
"Tko ti ju je poslao?" upita ga Ron prigušenim glasom. "Pogledaj ima li tu kakva posjetnica",
reče mu Harry. Ron razdere ostatke papira u koji je bila umotana Vatrena munja. "Nema ništa!
Ti bokca, pa tko je izrigao svu tu lovu?"
"E pa", reče zgranuti Harry, "kladio bih se da to nisu bili Dur-slevjevi."
"A ja bih se kladio daje to bio Dumbledore", nabaci Ron obilazeći Vatrenu munju i motreći
redom svaki njen prekrasni djelić. "On ti je anonimno bio poslao i čarobni plašt
nevidljivosti..."
"Ali plašt mi je bio od tate", reče Harry. "Dumbledore mi ga je samo predao u njegovo ime.
Ne bi on ipak na mene potrošio stotine galeona. Ne može on samo tako dijeliti učenicima
ovakve stvari..."
"Zato on ne bi ni rekao daje to od njega!" uzvikne Ron. "Da ne bi slučajno koji sroljo kao što
je Malfoy rekao da on tebe protežira. Hej, Harry..." Ron prasne u grohotan smijeh. "Malfoy!
Samo kad on ovo vidi! Njemu će se smučiti život! Pa, ovo ti je metla izrañena po
meñunarodnim standardima, kužiš?"
"Ne mogu vjerovati svojim očima", promrmlja Harry prelazeći rukom po Vatrenoj munji, a
Ron se izvali na Harrvjev krevet valjajući se od smijeha pri pomisli na Malfova. "Tko bi to
mogao biti?..."
"Ja znam", ustvrdi Ron dolazeći k sebi. "Ja znam tko bi to mogao biti-Lupin!"
"Što?" priupita ga Harry pa se i on nasmije. "Lupin? Čuj, kad bi on imao toliko love, valjda bi
najprije kupio sebi novu pelerinu."
"Aha, ali on tebe voli", reče mu Ron. "On nije bio prisutan kad si ti slomio Nimbus, možda je
od nekoga čuo nešto o tome pa je odlučio otići u Zakutnu ulicu da ti ovo kupi..."
"Kako to misliš da nije bio prisutan?" priupita ga Harry. "Pa, bio je bolestan kad smo mi igrali
tu utakmicu."
"E, ali nije bio u bolnici", ustvrdi Ron. "Ja sam tada u bolnici, sjećaš se, čistio noćne posude
za kaznu koju mije izrekao Snape."
Harry se namršti gledajući Rona.
"Ne vjerujem da bi Lupin mogao priuštiti sebi ovako nešto."
"A čemu se to vas dvojica smijete?"
U spavaonicu je upravo ušla Hermiona u kućnom kaputu noseći u naručju Krivonju, koji je
izgledao nezadovoljan ogrlicom od šljokica vezanom oko vrata.
"Nemoj mi ga samo ovamo donositi!" reče joj Ron, dohvati Šugonju iz dubina svoga kreveta i
strpa ga u džep na pidžami. Ali Hermiona ga nije uopće slušala. Spustila je Krivonju na
Seamusov prazni krevet i zinula gledajući Vatrenu munju.
"O, Harry! Tko ti je to poslao?"
"Pojma nemam", odgovori joj Harry. "Nisam uz to dobio nikakvu posjetnicu ni bilo što
slično."
Na njegovo veliko čudo, činilo se da Hermiona nije ni iznenañena ni ushićena. Naprotiv,
snuždila se i ugrizla za usnu.
"Što ti je?" upita je Ron.
95
"Ne znam," polako će Hermiona, "ali zar vama nije to malo čudno? Mislim, ovo je vjerojatno
jako dobra metla, nije li tako?"
Ron zlovoljno uzdahne i reče:
"To ti je, Hermiona, najbolja metla na svijetu."
"Onda mora daje i jako skupa..."
"Vjerojatno je stajala više od svih slvtherinskih metli skupa", razdragano će Ron.
"E pa... tko bi onda Harrvju poslao tako nešto skupo a da mu čak ne bi rekao ni tko mu to
šalje?" opet će Hermiona.
"Baš me briga!" nestrpljivo će Ron. "Čuj, Harry, mogu lije malo zajahati? Samo malo?"
"Ja mislim da nitko ne smije još zajahati tu metlu!" uzvikne Hermiona prodornim glasom.
Harry i Ron je u čudu pogledaju.
"Pa, što ti misliš da će Harry raditi njome... mesti pod?" priupita je Ron.
Ali, prije nego što mu je Hermiona stigla odgovoriti, Krivonja skoči sa Seamusova kreveta
ravno na prsa Ronu.
"Izbaci... to... čudo... odavde!" prodere se Ron dok mu je Kri-vonja trgao pidžamu, a Šugonja
očajnički pokušavao pobjeći preko njegova ramena. Ron zgrabi Šugonju za rep i zamahne
nogom na Krivonju, ali ga promaši i udari svom snagom u kovčeg kraj Har-rvjeva kreveta i
prevrne ga, pa počne skakutati na jednoj nozi i tuliti od boli.
Krivonja se iznenada sav nakostriješi. U spavaonici se razlegne prodorno, metalno pištanje.
Džepni cinkoskop ispao je iz starih čarapa tetka Vernona, zavrtio se i zasvijetlio na podu.
"Na ovo sam sasvim zaboravio!" uzvikne Harry, sagne se i dohvati cinkoskop. "Ove čarape
nikad ne nosim..."
Cinkoskop mu se vrtio i pištao na dlanu. Krivonja je frktao i pijuckao na njega.
"Najbolje da odneseš, Hermiona, tog mačka odavde", bijesno izusti Ron sjedeći na Harrvjevu
krevetu i tarući palac na nozi. "A zar ti ne možeš zaustaviti tu stvar?" upita Harrvja dok je
Hermiona dostojanstveno izlazila iz njihove spavaonice, a Krivonja u njenu naručju još
pakosno zurio svojim žutim očima u Rona.
Harry strpa cinkoskop opet u stare čarape, koje vrati u kovčeg. Sad su se još čuli samo Ronovi
prigušeni jecaji od boli i bijesa. Šugonja se šćućurio u Ronovim rukama. Prošlo je bilo
podosta vremena kako ga Harry nije vidio izvan Ronova džepa, pa se neugodno iznenadio što
je Šugonja, koji je nekad bio debeo, sad sama kost i koža. Činilo se da mu i dlaka otpada.
"Ne izgleda baš jako dobro, je li?" reče Harry.
"To su ti sve posljedice stresa!" ustvrdi Ron. "Ne bi njemu ništa falilo, samo kad ne bi bilo
one blesave kugle od krzna!"
Ali Harry se sjeti kako im je ona žena. u Magičnoj menažeriji rekla da štakori žive samo tri
godine, pa zaključi da je Šugonja, ako baš nema nekih posebnih sposobnosti koje još nije
pokazao, na kraju života. A znao je da bi se Ron, ma koliko se često tužio na Sugonju da je
dosadan i nekoristan, silno ražalostio kad bi Šugonja nastradao.
U grvffindorskoj društvenoj prostoriji toga jutra jedva da se osjećalo božično raspoloženje.
Hermiona je bila zatvorila Krivonju u svoju spavaonicu, ali je bila bijesna na Rona što gaje
pokušao udariti nogom. Ron se pak još pjenio od bijesa što je Krivonja iznova pokušao
požderati Sugonju. Harry je odustao od pokušaja da ih oboje navede na razgovor, pa je
umjesto toga i dalje proučavao Vatrenu
munju koju je donio sa sobom u društvenu prostoriju. Činilo se da i to, tko zna zašto, smeta
Hermioni. Šutjela je, ali je i dalje mrko gledala metlu, baš kao da i metla ima nešto protiv
njena mačka.
Otišli su na ručak u Veliku dvoranu. Stolovi pojedinih domova bijahu opet odgurani do
zidova, samo je jedan stol prostrt za dvanaest osoba stajao u sredini dvorane. Za njim su
sjedili profesori Dumbledore, McGonagall, Snape, Sprout i Flirvvick, te nadstojnik Filch, koji
96
nije nosio svoj smeñi sako nego vrlo stari i prilično pljesnivi frak. Od učenika su bili osim
njih još samo trojica - dva neobično nervozna polaznika prve godine i jedan mrzovoljni
Slvtherin sa pete godine.
"Sretan vam Božić!" poželi Dumbledore Harrvju, Ronu i Hermioni kad su se približili stolu.
"Kad nas je već ovdje toliko malo, činilo nam se glupim da zadržimo stolove pojedinih
domova... sjedite samo, sjedite!"
Harry, Ron i Hermiona sjeli su jedno do drugoga na kraju stola.
"Praskavice!" oduševljeno će Dumbledore nudeći Snapeu veliku srebrnkastu praskavicu.
Snape je neodlučno prihvati i potegne. Odjekne prasak kao od topovskog hica i praskavica se
raspadne i otkrije veliki, šiljasti vještičji klobuk s punjenim lešinarom na vrhu.
Harry se sjeti bauka i ulovi Ronov pogled pa se obojica široko nasmiju. Snape stisne usne i
gurne klobuk prema Dumbledoreu, koji ga odmah zamijeni za svoj čarobnjački šešir.
"Navalite na klopu!" reče on, sav ozaren, svima za stolom.
Dok je Harry grabio pečene krumpire, ponovo se otvore vrata Velike dvorane. Na njima se
pojavi profesorica Trelawney i poñe prema njima klizeći kao da se vozi na kotačićima. Za ovu
svečanu prigodu odjenula je zelenu haljinu posutu šljokicama, pa je još više nalikovala na
preveliku, svjetlucavu libelu.
"Svbill, kakvo ugodno iznenañenje!" usklikne Dumbledore ustajući.
"Upravo sam, gospodine ravnatelju, gledala u kristalnu kuglu", reče mu profesorica Trelawney
svojim mutnim, dalekim glasom. "Na svoje veliko čudo, vidjela sam samu sebe kako
ostavljam svoj sa-motnički ručak i dolazim da vam se pridružim. Tko sam ja da se odu-pirem
migu sudbine? Stoga sam odmah pohitala sa svog tornja, i molim vas da mi oprostite što
kasnim..."
"Kako da ne, kako da ne", reče Dumbledore s vragoljastim sjajem u očima. "Dopustite mi da
vam nacrtam stolicu..."
I doista nacrta čarobnim štapićem u zraku stolicu koja se zavrti prije nego što tresne izmeñu
profesora Snapea i profesorice McGo-nagall. Meñutim, profesorica Trelawney ne sjedne na
nju. Pošto je svojim krupnim očima preletjela preko svih prisutnih za stolom, odjednom
ispusti tihi krik.
"Ne smijem, gospodine ravnatelju! Ako sjednem za ovaj vaš stol, bit će nas trinaest. A nema
nesretnijeg broja od toga! Upamtite dobro, kad trinaest osoba blaguje za jednim stolom, prvi
koji meñu njima ustane prvi će i umrijeti!"
"Preuzet ćemo taj rizik, Svbill!" nestrpljivo će profesorica Mc-Gonagall. "Dajte radije sjedite,
purica će se ohladiti."
Profesorica Trelawney se još malo skanjivala, a onda je sjela na praznu stolicu, zatvorenih
očiju i stisnutih usana, kao da očekuje da će grom udariti u stol. Profesorica McGonagall
zagrabi velikom žlicom u najbližu zdjelu.
"Hoćete li tripice, Svbill?"
Profesorica Trelawney nije se obazirala na nju. Kad je ponovo otvorila oči, pogleda još
jednom oko sebe i zapita:
"A gdje nam je naš dragi profesor Lupin?"
"Opet se, na žalost, razbolio", odgovornoj Dumbledore pokazujući rukom svima neka se
posluže jelima. "Šteta je što se to dogodilo baš na Božić."
"Ali valjda ste vi, Sybill, to već znali?" priupita je profesorica McGonagall uzvijenih obrva.
Profesorica Trelawney odmjeri profesoricu McGonagall hladnim pogledom.
"Dakako, Minerva, da sam znala", tiho joj odgovori. "Ali nitko ne želi obznaniti da baš sve
zna. Ja se često pretvaram da ne posjedujem unutarnje oko kako ljudi oko mene ne bi zbog
toga bili nervozni."
"E, to onda štošta objašnjava", zajedljivo pripomene profesorica McGonagall.
97
Glas profesorice Trelawney nije više bio onako mutan kad izusti:
"Ako baš, Minerva, morate to^nati, mogu vam reći da jadni profesor Lupin neće još dugo biti
s nama. Čini mi se daje i on sam svjestan
da su mu dani odbrojeni. Doslovno je pobjegao od mene kad sam mu ponudila da ću radi
njega pogledati u kristalnu kuglu..."
"Ma zamislite!" hladno će profesorica McGonagall.
"Ja ne vjerujem da profesoru Lupinu prijeti nekakva neposredna opasnost", reče Dumbledore
veselim, ali malko povišenim glasom prekidajući na taj način razgovor izmeñu profesorice
McGonagall i profesorice Trelawney. "Severuse, jeste li mu opet spravili onaj napitak?"
"Jesam, gospodine ravnatelju", odgovori mu Snape.
"Odlično", opet će Dumbledore. "To znači da će se vrlo brzo oporaviti i vratiti se meñu nas...
Derek, jesi li kušao ove ljute ko-basičice?"
Učenik prve godine kojem se Dumbledore izravno obratio pocrveni do ušiju i uzme drhtavim
rukama tanjur s kobasičicama.
Profesorica Trelawney ponašala se gotovo normalno do samog kraja božičnog ručka, koji je
potrajao oko dva sata. Kad su, onako siti i napiti, i još u klobucima iz praskavica, Harry i Ron
ustali prvi od stola, ona glasno vrisne:
"Bože dragi! Tko je od vas dvojice prvi ustao? Tko?"
"Pojma nemam", odgovori Ron gledajući u neprilici Harrvja.
"Ne vjerujem daje to uopće važno", hladno će profesorica McGonagall, "osim ako ih pred
vratima ne čeka neki luñak sa sjekirom u ruci koji će sasjeći prvoga od nas tko izañe u
predvorje."
Čak se i Ron nasmije. Reklo bi se da se profesorica Trelawney ozbiljno uvrijedila.
"Ideš li i ti s nama?" priupita Harry Hermionu.
"Ne idem", promrmlja Hermiona. "Htjela bih još nešto porazgovarati s profesoricom
McGonagall."
"Sigurno će je zamoliti za dopuštenje da uzme još neki predmet", zijevnuo je Ron dok su
ulazili u predvorje, u kojem uopće nije bilo luñaka sa sjekirom.
Kad su došli do portreta na rupi u zidu, zatekli su Sir Cadogana kako slavi Božić sa dvojicom
fratara, nekoliko nekadašnjih ravnatelja škole u Hogwartsu i sa svojim debelim ponijem.
Podigao je vizir i nazdravio im vrčem medovine.
"Sretan vam... hik... Božić! A lozinka?"
"Podmuklo pseto", reče Ron.
"I vama na isti način, gospodine!" zaurla Sir Cadogan kad se slika odmakne da ih propusti.
Harry je otišao ravno u spavaonicu, uzeo Vatrenu munju i pribor za servisiranje čarobnih
metli koji mu je bila poklonila Hermiona za roñendan, odnio ih sa sobom u društvenu
prostoriju da vidi što bi još mogao uraditi s metlom. Meñutim, na njoj uopće nije bilo
savijenih grančica da ih potkreše, a držak je bio već tako ulašten da mu se činilo besmislenim
da ga još lasti. On i Ron jednostavno su sjedili i divili se Vatrenoj munji sa svih strana sve
dok se nije otvorila rupa ispod portreta i pojavila se Hermiona s profesoricom McGonagall.
Premda je profesorica McGonagall bila predstojnica Grvffin-dorskog doma, Harry ju je do
tada samo jedanput vidio u društvenoj prostoriji, i to onda kad im je priopćila važnu obavijest.
On i Ron zagledali su se u nju držeći i dalje Vatrenu munju u rukama. Hermiona ih je obišla i
sjela, uzela najbližu knjigu i zaklonila se za nju.
"To je dakle to?" reče profesorica McGonagall prilazeći kaminu i napeto piljeći u Vatrenu
munju. "Gospoñica Granger mije, Potter, upravo rekla da ste dobili novu čarobnu metlu?"
Harry i Ron se okrenu da pogledaju Hermionu. Opaze da joj je i čelo pocrvenjelo iznad knjige
koju je naopako držala u rukama.
"Mogu li je pogledati?" zapita profesorica McGonagall, ali nije ni dočekala odgovor nego im
98
je jednostavno izvukla Vatrenu munju iz ruku. Pomno ju je pregledala od drška do kraja
grančica u repu. "Hmmm. I nije, Potter, bilo nikakva pisamca uz nju? Nikakve posjetnice?
Baš nikakve poruke?"
"Nije", glatko joj odgovori Harry.
"A, tako..." izusti profesorica McGonagall. "E pa, onda ću vam morati, Potter, na žalost, ovo
oduzeti."
"K-kako, molim?" reče Harry osovljujući se na noge. "Zašto?"
"Morat ćemo provjeriti da nije ukleta", odgovori mu profesorica McGonagall. "Dakako da ja
nisam stručnjak za takve stvari, ali vjerujem da će je Madame Hooch i profesor Flitwick znati
rastaviti."
"Da se skine urok?" ponovi Ron kao daje profesorica McGonagall poludjela.
"To neće potrajati dulje od dva-tri tjedna", opet će profesorica McGonagall. "Dobit ćete je
natrag čim se utvrdi da nije ukleta."
"Ma nije njoj ništa!" uzvikne Harry malko drhtavim glasom. "Vjerujte mi, gospoño
profesor..."
"Vi to, Potter, ne možete znati", ljubazno će profesorica McGo-nagall. "Ne možete znati bar
dok ne poletite na njoj, a to, na žalost, ne dolazi u obzir dok se ne uvjerimo da nitko nije nešto
petljao oko nje. Ja ću vas obavještavati kako napreduje test."
Profesorica McGonagall okrene se na peti i odnese Vatrenu munju kroz rupu u zidu, koja se
za njom zatvori. Harry je ostao stajati gledajući za njom i držeći još u ruci limenku s laštilom
za visoki sjaj. Ron se, meñutim, okrene Hermioni i upita je:
"Sto ti je uopće trebala ta McGonagallica?"
Hermiona baci knjigu na stol. Još je bila sva crvena u licu, ali ustane i prkosno pogleda Rona
u oči.
"Zato što mislim - a profesorica McGonagall slaže se sa mnom -daje Harrvju tu metlu po svoj
prilici poslao Sirius Black!"
