MAPA ZA HARANJE
Madame Pomfrey zahtijevala je da Harry ostane na bolničkoj njezi do kraja vikenda. On se
nije prepirao ni tužio, ali joj nije dopustio da baci u smeće jadne ostatke njegova Nimbusa
2000. Znao je daje to glupo od njega, da se Nimbus ne može više popraviti, ali jednostavno
nije mogao drukčije. Osjećao se kao daje ostao bez najboljeg prijatelja.
Dolazili su mu mnogi posjetioci i nastojali ga razvedriti. Hagrid mu je poslao kiticu nevena
sličnih žutom zelju, a Ginny Weasley pojavila se, rumena kao ružica, s kartom koju je sama
izradila i kojom mu je zaželjela brzi oporavak. Karta je prodornim glasom pjevala dok je
Harry nije ušutkao stavivši je pod zdjelu s voćem. Grvffindor-ska ekipa posjetila ga je opet u
nedjelju prije podne. Ovaj put je s njima bio i Wood, koji mu je potmulim, mrtvačkim glasom
rekao da mu ništa ne zamjera što su izgubili utakmicu. Ron i Hermiona samo noću nisu bili uz
Harrvjev krevet. Ali što god mu svi govorili ili činili, Harry se nije nimalo bolje osjećao jer su
oni znali samo polovicu onoga što je njega mučilo.
Nikom nije ni riječi rekao o Grozi, čak ni Ronu i Hermioni, jer je znao da bi se Ron uspaničio
a Hermiona mu se narugala. Činjenica je, meñutim, da mu se Groza do tada dva puta ukazala,
i da su se oba puta nakon toga zbile gotovo kobne nezgode - prvi put, umalo da ga nije Moćni
autobus pregazio, a drugi put je pao s metle s visine od petnaestak metara. Hoće li ga Groza
progoniti sve dok mu uistinu ne doñe glave? Hoće li se do kraja života neprestano obzirati da
vidi nije li mu ta zvijer za leñima?
Zatim, bili su tu i dementori. Kad god bi ih se sjetio, osjetio bi mučninu i poniženje. Svi su
govorili da su dementori grozni, ali nitko
drugi nije pao u nesvijest kad mu se oni približe... nitko drugi nije čuo u glavi odjeke krikova
poginulih roditelja.
Jer, Harry je sad znao tko je ono vrištao u njegovoj glavi. Čuo je njezine riječi, čuo ih je
bezbroj puta u noćnim satima u bolnici dok je budan ležao buljeći u pruge mjesečine na
stropu. Kad su mu se de-mentori približili, čuo je posljednje krike svoje majke koja gaje pokušavala
zaštititi, njega, Harrvja, od lorda Voldemorta, i čuo je Vol-demortov smijeh prije
nego što ju je ubio... Samo je na mahove drijemao tonući u snove pune ljepljivih, gnjilih ruku
i grozomornoga preklinjanja, a kad bi se prenuo, opet bi osluškivao majčin glas.
Odlanulo mu je kad se u ponedjeljak vratio u školsku buku i vrevu, gdje je morao razmišljati o
drugim stvarima, pa makar i podnosio zadirkivanje Drača Malfova. Malfoy je bio izbezumljen
od radosti što su Grvffindori doživjeli poraz. Napokon je skinuo zavoje s ruke i proslavio
činjenicu da se opet može služiti objema rukama tako što je nadahnuto imitirao Harrvjev pad s
metle. Za većeg je dijela predavanja iz Čarobnih napitaka u bivšoj tamnici imitirao dementore.
Ronu je napokon puknuo film pa je bacio veliko, sluzavo krokodilsko srce na
Malfoya i pogodio ga u glavu, zbog čega je Snape oduzeo Grvffindorima pedeset bodova.
"Ako Snape opet doñe da nam održi predavanje iz Obrane od mračnih sila, ja ću reći da sam
bolestan", reče Ron dok su nakon ručka išli prema Lupinovoj predavaonici. "Hermiona,
78
provjeri tko je za katedrom!"
Hermiona zaviri kroz vrata predavaonice i reče: "Sve je u redu!"
Profesor Lupin bio je opet na poslu. Vidjelo se po njemu da je bio bolestan. Stara pelerina
padala mu je u širokim naborima niz oslabljeno tijelo a ispod očiju imao je tamne kolobare.
Ipak se nasmiješio učenicima kad su svi posjedali na svoja mjesta. Oni su mu se pak odmah
počeli listom tužiti na Snapeovo ponašanje dok je on bio bolestan.
"To nije bilo pošteno od njega što nam je zadao domaću zadaću, a samo vas je zamjenjivao na
satu!"
"Mi još ništa ne znamo o vukodlacima..." "... dva svitka pergamenta!"
"A jeste li rekli profesoru Snapeu da nismo još obrañivali vukodlake?" upita ih Lupin ovlaš se
mršteći.
Opet su svi zagrajali u isti mah.
"Jesmo, ali je on rekao da smo previše zaostali..."
"... nije nas htio ni saslušati..."
"... dva svitkapergamenta!"
Profesor Lupin smješkao se gledajući ogorčene izraze na licima učenika.
"Ne brinite. Ja ću porazgovarati s profesorom Snapeom. Ne morate napisati tu zadaću."
"O ne!" uzvikne Hermiona razočaranim glasom. "Ja sam je već napisala!"
Svi su bili zadovoljni predavanjem. Profesor Lupin donio je sa sobom u staklenom spremniku
pikusrala, sitno, jednonogo stvorenje koje kao da se sastojalo od pramenova dima, vrlo krhko i
na prvi pogled sasvim bezazleno.
"On vam namamljuje putnike u močvare", reče im profesor Lupin. "Vidite li fenjerčić koji
nosi u ruci? S njim lijepo skakuće... a ljudi idu za svjetlom... i tako..."
Pikusral proizvede grozan zvuk udarivši o staklo kao da šljapće po blatu.
Kad je zazvonilo zvonce, svi pokupe svoje stvari i poñu prema vratima, pa i Harry, ali...
"Čekaj malo, Harry!" dovikne mu Lupin. "Htio bih nešto porazgovarati s tobom."
Harry se požuri natrag gledajući profesora Lupina kako pokriva platnom pikusralov spremnik.
"Čuo sam kako je prošla utakmica", reče Lupin vraćajući se za katedru i trpajući knjige u
svoju torbu za spise. "Žao mije zbog tvoje metle. Hoće li se moći popraviti?"
"Neće", odgovori Harry. "Vrba ju je potpuno uništila."
Lupin uzdahne.
"Ta je Napadačka vrba zasañena iste one godine kad sam ja prvi put stigao u Hogwarts. Dečki
su se igrali tako što su joj se približavali toliko da joj mogu dodirnuti deblo. Na kraju jedan
učenik, koji se zvao Davey Gudgeon, umalo da nije ostao bez oka i otada joj nismo više smjeli
ni blizu. Nijedna metla ne bi s njom izašla na kraj."
"A jeste li čuli i za dementore?" protisne Harry na jedvite jade. Lupin ga hitro pogleda.
"Jesam, čuo sam. Mislim da nitko od nas nije još vidio profesora Dumbledorea tako bijesnog.
Oni su u posljednje vrijeme nekako sve nemirniji... ljute se što im nije dopustio da uñu u samu
školu... Pretpostavljam da si zbog njih pao?"
"Da", odgovori Harry. Oklijevaše časak, a onda iz njega izleti, prije nego što se uspio svladati,
pitanje koje je želio postaviti: "A zašto? Zašto oni tako djeluju na mene? Nisam lija možda..."
"To nema nikakve veze s osobnom slabošću", oštro će profesor Lupin, kao da čita Harrvjeve
misli. "Dementori djeluju jače na tebe nego na druge zato što si ti u prošlosti doživio strahote
kakve drugi nisu."
Zraka zimskog sunca padne kroz prozor i obasja Lupinovu sijedu glavu i bore na njegovu
mladolikom licu.
"Dementori spadaju u najopakije stvorove koji hode po zemlji. Žive na najmračnijim i
najprljavijim mjestima, hrane se rasapom i očajem, isisavaju mir, nadu i zadovoljstvo iz zraka
oko sebe. Čak i bezjaci osjećaju njihovu prisutnost, iako ih ne vide. Približiš li se de-mentoru,
79
on će isisati iz tebe sve dobre osjećaje, sve sretne uspomene. Ako ikako može, dementor će se
hraniti tobom dok te ne svede na nešto slično sebi - nešto bezdušno i opako. Ostat će ti samo
najgora životna iskustva. A ono najgore što se tebi, Harry, dogodilo oborilo bi i svakog
drugog s metle. Nemaš se čega sramiti."
"Kad mi se oni približe..." Harry se zagleda u Lupinovu katedru a grlo mu se stegne, "čujem
Voldemorta kako mi ubija mamu."
Lupin iznenada učini pokret rukom kao da će uhvatiti Harrvja za rame, ali se u posljednji čas
predomisli. Načas zavlada šutnja, a onda:
"Zašto su oni morali doći baš na tu utakmicu?" ogorčeno će Harry.
"Ogladnjeli su", hladno mu odgovori Lupin i škljocne torbom za spise zatvarajući je.
"Dumbledore ih ne pušta u školu pa su im presušile zalihe ljudskog plijena... Mislim da nisu
mogli odoljeti onoj svjetini što se okupila na stadionu. Onom uzbuñenju... onim raspa-Ijenim
osjećajima... to je za njih prava gozba."
"Mora daje užasno u Azkabanu", promrsi Harry. Lupin sumorno klimne glavom.
"Ta se tvrñava nalazi na jednom malom otoku, daleko u moru, ali zatvorenicima nisu potrebni
zidovi ni voda da ostanu u zatočeništvu, oni su svi zatočeni u svojim glavama i nemaju ni
jedne jedine radosne misli. Većina njih poludi u roku od nekoliko tjedana."
"Ali Sirius Black im je pobjegao", polako će Harry. "Umaknuo im je..."
Lupinu ispadne torba za spise sa stola pa se brže-bolje sagne da je digne.
"Da", potvrdi uspravljajući se. "Black je zacijelo našao neki način da im se suprotstavi. Ja
nisam vjerovao da je to moguće... De-mentori navodno isisaju iz čarobnjaka sve njegove moći
ako je on dugo meñu njima..."
"Vi ste ipak onog dementora u vlaku natjerali da se povuče", iznenada se prisjeti Harry.
"Postoje neki načini... kojima se čovjek može obraniti", reče Lupin. "Ali tada je u vlaku bio
samo jedan dementor. Što ih je više, to im je teže odoljeti."
"A kakvi su to načini obrane?" umah ga upita Harry. "Možete li me naučiti kako se to radi?"
"Ja ne mogu tvrditi, Harry, da sam stručnjak za borbu protiv dementora... naprotiv..."
"Ali, ako dementori doñu na još jednu metlobojsku utakmicu, ja moram biti spreman da im se
suprotstavim..."
Lupin pogleda Harrvjevo odlučno lice i, nakon kraćeg oklijevanja, reče mu:
"Pa... dobro. Pokušat ću ti pomoći. Ali ne mogu, na žalost, ništa prije božičnih ferija. Imam
još mnogo poslova obaviti prije blagdana. Razbolio sam se baš u nezgodan čas."
Zbog Lupinova obećanja da će ga poučiti kako odoljeti demen-torima, i zbog nade da nikad
više neće čuti majčine predsmrtne krike, te zbog činjenice da su Ravenclawi dobro isprašili
Huffle-puffe u metlobojskoj utakmici potkraj mjeseca studenog, Harrvjevo se raspoloženje
znatno popravilo. Gryffindori ipak nisu ispali iz trke za prvenstvo, samo nisu više smjeli
izgubiti ni jednu utakmicu. Woodu se vratila njegova manijakalna energija pa je trenirao
ekipu žešće nego ikad na prohladnoj rosulji što je sipila još i na početku
prosinca. Harry nije zapazio ni traga od dementora u školi i oko nje. Činilo se da se zbog
Dumbledoreova gnjeva ne usuñuju više maknuti sa svojih stražarskih mjesta.
Dva tjedna prije završetka tromjesečja, nebo je odjednom postalo zasljepljujuće bijelo, poput
opala, a blatno je dvorište jednog jutra osvanulo pod blistavim mrazom. U dvorcu se već
osjećao dah blagdanskog raspoloženja. Profesor Flitwick, predavač Čarolija, već je ukrasio
svoju predavaonicu sjajnim svjetlima. Uskoro se pokazalo da su to prave, lepršave vile.
Učenici su, dobro raspoloženi, razgovarali o svojim planovima za božične blagdane. I Ron i
Hermiona odlučili su ostati u Hogwartsu. Premda je Ron tvrdio da je to zato što ne bi mogao
podnijeti da bude dva tjedna s Percvjem, a Hermiona ponavljala da želi samo na miru raditi u
školskoj knjižnici, nisu mogli prevariti Harrvja. Oni će ostati u školi zato da mu prave društvo,
na čemu im je bio od srca zahvalan.
80
Na oduševljenje svih, osim Harrvja, trebalo je da učenici još jedanput posjete Hogsmeade -
posljednjeg vikenda prije kraja tromjesečja.
"U Hogsmeadeu ćemo moći kupiti sve darove za Božić!" usklik-nula je Hermiona. "Moja
mama i tata uživat će u svili za zube Peckomint s okusom mentola iz Medičamice!"
Pomiren sa činjenicom da će on biti jedini učenik treće godine koji će tog vikenda ostati u
školi, Harry je od Wooda posudio katalog Vješta metla i nakanio provesti taj dan čitajući o
raznim tipovima čarobnih metli. Na treninzima je letio na jednoj od starih školskih metli, vrlo
sporoj i drmusavoj - na Meteoru. Svakako mu je bila hitno potrebna nova metla.
Te subote ujutro Harry se pozdravio s Ronom i Hermionom koji su već bili zaogrnuti
pelerinama i šalovima, pa se počeo sam uspi-njati uz mramorne stube vraćajući se u
Grvffindorsku kulu. Vani je počeo padati snijeg. Unutra je pak bilo vrlo mirno i tiho.
"Pssst... Harry!"
Kad se negdje na polovici hodnika na trećem katu okrenuo, Harry ugleda Freda i Georgea
kako vire iza kipa grbave, jednooke vještice.
"Što tu radite?" radoznalo ih upita Harry. "Kako to da niste otišli u Hogsmeade?"
"Htjeli smo još, prije nego što odemo, da te malo raspoložimo u ove blagdanske dane", reče
mu Fred i tajnovito namigne. "Hodi amo..."
I mahne mu glavom prema praznoj učionici, lijevo od jednookog kipa. Harry poñe za Fredom
i Georgeom. George tiho zatvori vrata za sobom i okrene se Harrvju s radosnim izrazom na
licu.
"Evo ti, Harry, već sada naš dar za Božić!" reče mu.
Pa velikom gestom izvuče nešto iz pelerine i stavi to na jednu klupu. Bijaše to povelik,
četvrtast, otrcan svitak pergamenta na kojem ništa nije pisalo. Harry pomisli da je to opet neka
Fredova i Georgeova šala, i zagleda se u pergament.
"Što bi to trebalo biti?"
"U ovome se, Harry, krije tajna našeg uspjeha", reče George i nježno pogladi rukom
pergament.
"Nije nam lako rastati se od ovoga," nadopuni ga Fred, "ali sinoć smo zaključili da će to ipak
sad biti potrebnije tebi nego nama."
"Uostalom, mi to sve već znamo napamet", priklopi George. "I poklanjamo ovo tebi jer nam
zapravo više ne treba."
"A što će meni taj komadić starog pergamenta?" upita ih Harry.
"Komadić starog pergamenta!" uzvikne Fred, zažmiri i napravi grimasu kao da ga je Harry
smrtno uvrijedio. "Objasni mu ti, George!"
"Pa, ovaj... kad smo mi, Harry, bili na prvoj godini... mladi, bezbrižni i nevini..."
Harry frkne nosom. Sumnjao je da su Fred i George ikad bili nevini.
"... pa, svakako, neviniji nego što smo danas... imali smo nekakvih okapanja s Filchom."
"Bacili smo u hodniku jednu smrdobombicu, koja je njega, tko zna zašto, ozlojedila..."
"Pa nas je odvukao u svoj ured i počeo nam prijetiti, kao i obično..."
"... kaznama..."
"... čerečenjem..."
"... a mi smo sasvim slučajno primijetili kako na jednoj ladici u njegovoj kartoteci piše
Zaplijenjene, vrlo opasne stvari."
"Pa niste valjda..." izusti i nasmiješi se Harry.
"A što bi ti učinio na našem mjestu?" priupita ga Fred. "George mu je odvratio pažnju bacivši
još jednu smrdobombicu, a ja sam dotle munjevito otvorio tu ladicu i zgrabio... ovo."
"Nije to ipak, znaš, bilo tako strašno kako izgleda na prvi pogled", preuzme George. "Ne
vjerujem da je Filch ikad prokužio kako ta stvar funkcionira. Vjerojatno je samo sumnjao što
je posrijedi, inače ne bi valjda to ni zaplijenio."
81
"A vi znate kako ta stvar funkcionira?"
"Ma kako da ne", odgovori Fred smijuckajući se. "Od ove smo stvarčice naučili više nego od
svih profesora zajedno u ovoj školi."
"Vi ćete me još izluditi!" reče im Harry gledajući onaj ofucani, stari komadić pergamenta.
"Ma nemoj?" iznenadi se George.
Pa izvadi svoj čarobni štapić, ovlaš kucne njime po pergamentu i izusti:
"Svečano prisežem da nemam dobre namjere!"
Umah se reci ispisani tintom počnu širiti kao paukova mreža od onog mjesta koje je George
dotaknuo štapićem. Reci su se spajali, križali i vijali do svih kutova pergamenta, a onda su na
njemu procvjetale riječi, velike, kitnjaste i zelene riječi koje su najavljivale:
Gospoda Lunac, Crvorep, Tihotap i Parožak
Dobavljači potrepština za čarobnjačke huncute
ponosno vam predstavljaju
MAPU ZA HARANJE
Bijaše to mapa na kojoj je bio ubilježen svaki detalj dvorca i okolice Hogvvartsa. Ali ono što
je bilo uistinu začudno, to su bile tintene točkice što su se kretale po njoj, a uz svaku je
sićušnim slovima pisalo nečije ime. Harry se, zgranut, sagne nad mapu. Označena točkica u
gornjem lijevom kutu otkrila mu je da profesor Dumbledore upravo korača po svojoj radnoj
sobi. Nadstojnikova mačka Gospa Norris šuljala se pak po drugom katu, a kućni duh Peeves
trenutačno je ñipao po trofejnoj sobi. Dok je Harry prelazio pogledom gore--dolje po
poznatim mu hodnicima, primijeti još nešto.
Na toj su mapi bili ucrtani i hodnici u kojima nikad nije bio. Neki su od njih, čini se, vodili...
"Ravno u Hogsmeade", reče Fred pokazujući mu na jedan od njih prstom. "Ima ih ukupno
sedam. E, sad, Filch zna za ova četiri..." i pokaže na četiri hodnika, "... ali mi smo uvjereni da
mi jedini znamo još za ova tri. Ovaj iza ogledala na četvrtom katu možeš slobodno zaboraviti.
Mi smo se služili njime sve do zimus, ali se u meñuvremenu urušio i ne može se uopće proći
onuda. A ne vjerujemo ni da se ovim itko ikad poslužio jer je upravo iznad njegova ulaza
zasañena Napadačka vrba. Ali ovaj hodnik ovdje vodi ravno do podruma Medičamlce. Njime
smo išli bezbroj puta. Možda si već primijetio da se ulaz u njega krije upravo ispred ove
prostorije, u grbi one stare, jednooke vještice."
"Lunac, Crvorep, Tihotap i Parožak", uzdahne George i nježno pogladi zaglavlje firme.
"Zbilja im mnogo dugujemo."
"Plemeniti muževi koji neumorno pomažu novoj generaciji prekršitelja zakona", svečano
izusti Fred.
"Tako je", živahno potvrdi George. "I nemoj zaboraviti ugasiti mapu nakon upotrebe..."
"... jer bi je inače mogao svatko proučiti", upozori ga Fred.
"Samo ponovo kucni štapićem po njoj i reci: 'Huncutarija izvedena!' i sve će se na njoj
ugasiti."
"I tako, mladi moj Harry," dovrši Fred majstorski imitirajući Percvja, "pazi kako se ponašaš!"
"Do viñenja u Medičarnici", pozdravi ga na rastanku George i namigne mu.
I obojica izañu smijuljeći se zadovoljno.
Harry je stajao pred čudesnom mapom i piljio u nju. Gledao je kako točkica Gospe Norris
skreće ulijevo i zastaje da onjuši nešto na podu. Ako Filch zbilja ne zna za ovo... ne bi uopće
morao prolaziti pored dementora...
Ali još dok je tako stajao obuzet uzbuñenjem, iz sjećanja mu izroni nešto što mu je jednom
davno rekao gospodin Weasley:
Nikad ne vjeruj ničemu što može misliti svojom glavom ako ne znaš gdje mu je mozak.
Ova je mapa zacijelo jedan od onih opasnih magičnih predmeta na koje gaje gospodin
Weasley upozoravao... Potrepštine za čarob-njačke huncute... ali, razmišljao je dalje Harry, on
82
se želi okoristiti njome samo radi toga da doñe u Hogsmeade, on ne želi ništa ukrasti
niti koga napasti... Fred i George koristili su se godinama njome a da im se ništa nije
dogodilo...
Harry proñe prstom tajnim hodnikom što je vodio do Medičamice.
A onda, potpuno nenadano, kao da izvršava nečiji nalog, smota mapu, spremi je u pelerinu i
pohita do vrata učionice. Samo ih od-škrine. U hodniku nije bilo ni žive duše. Oprezno se
izvuče iz učionice i sakrije se za kip jednooke vještice.
Što mu je činiti? Ponovo izvadi mapu i opazi, na svoje veliko čudo, da se na njoj pojavila još
jedna točkica uz koju piše "Harry Potter". Taje figurica stajala točno na onom mjestu na
kojem je sad stajao živi Harry, otprilike na polovici hodnika na trećem katu. Bolje se zagleda.
Učini mu se da sama točkica kucka svojim sićušnim štapićem po grbavoj vještici. Stoga brže
izvuče svoj pravi čarobni štapić i kucne njime po kipu. Ništa se ne dogodi. Ponovo pogleda na
mapu. Uz samu njegovu figuricu pojavi se oblačić kao u stripu i u njemu riječ "Dissendium".
"Dissendium!" šapne Harry i iznova kucne štapićem po kamenoj vještici.
Umah se grba na kipu rastvori toliko da se kroz taj otvor mogla provući vitka osoba. Harry
pogleda na obje strane hodnika, ponovo spremi mapu, uvuče se naglavce u otvor i otisne se.
Klizio je prilično dugo niz nešto nalik na kameni tobogan dok nije došao do hladne, vlažne
zemlje. Ustao je i pogledao oko sebe. Mrkli mrak. Podigne štapić uvis, promrmlja riječ
"Lumos!" i vidje da se nalazi u vrlo uskom i niskom zemljanom hodniku. Izvadi opet mapu,
kucne po njoj vrškom štapića i promrmlja: "Huncutarija izvedena!" Na mapi nije više ništa
pisalo. Pomno je smota i spremi u pelerinu, pa krene dalje. Srce mu je lupalo od radosna
uzbuñenja i strepnje.
Hodnik je vijugao i krivudao nalik na jazbinu nekog orijaškog zeca. Harry je hitao njime i
spoticao se tu i tamo na neravnom tlu držeći štapić pred sobom.
Trajalo je to beskrajno dugo, ali je Harrvja neprestano poticala pomisao na Medičarnicu.
Nakon otprilike sat vremena, hodnik se počeo uspinjali. Harry je, zadihan, ubrzao korak,
vrućeg lica i hladnih nogu.
Nakon još desetak minuta, došao je do dna izlizanih kamenih stuba koje su se gubile gore, u
mraku. Penjao se uz njih pazeći da ne diže buku. Sto stepenica, dvjesto stepenica, na kraju
nije više znao koliko ih je prešao. Neprestano je gledao preda se... a onda je, iznenada, udario
glavom o nešto tvrdo.
Učini mu se da su to vrata u podu. Stajao je i trljao tjeme napeto osluškujući. Nije čuo nikakve
zvukove odozgo. Sasvim polagano odigne vrata u podu i izviri.
Našao se u podrumu punom drvenih kaseta i sanduka. Provuče se kroz vrata u podu i zatvori
ih za sobom - tako su savršeno prianjala uz prašni pod da se uopće nisu više vidjela. Harry se
polako odšulja do drvenih stuba što su vodile nekamo gore. Sad je već dobro čuo nečije
glasove, a još bolje brecanje zvonca, otvaranje i zatvaranje vrata.
Pitajući se što mu je činiti, iznenada začuje kako se negdje mnogo bliže otvaraju jedna vrata.
Netko se očito spremao sići u podrum.
"I donesi mi, dragoviću, još jednu kutiju balavih žele-puževa, već nam je skoro sve otišlo..."
reče nečiji ženski glas.
Razlegne se bat koraka niza stube. Harry se brže-bolje skloni za jedan veliki sanduk i pričeka
da se koraci udalje. Čuo je kako čovjek premješta kasete uz suprotni zid. Možda mu se ovakva
prilika neće više ukazati...
Brzo i nečujno Harry šmugne iz svoga zaklona i počne se penjati uza stube. Osvrnuvši se,
spazi nečiju veliku stražnjicu i sjajnu ćelavu glavu zaronjenu u sanduk. Harry stigne do vrata
na vrhu stuba, pro-vuče se kroz njih i nañe za tezgom u Medičarnici - sagne se i odšulja na
stranu, a onda se tek uspravi.
Medičarnica je bila puna učenika iz Hogvvartsa tako da nitko nije pravo ni zapazio Harrvja.
83
Gurao se meñu njima, gledao oko sebe i susprezao smijeh pri pomisli kakav bi bio izraz
Dudlevjeve svinjske njuške kad bi ga vidio gdje se on sad nalazi.
Bilo je tu polica i polica sa svim mogućim, najzamamnijim slasticama. Sočni komadi nugata,
sjajne rumene kocke sladoleda od kokosa, debele karamele boje meda, na stotine različitih
vrsta čokolade, uredno poslagane, bila je tu i velika kaca graha sveokusnjaka, i još jedna kaca
puna vizbija koji su šumili, kugle šerbeta koje su lebdjele u zraku i o kojima mu je Ron
pričao. Uz jedan drugi zid bili su slatkiši "specijalnih efekata" - Drubelove gume za žvakanje
najbo-
Ije za napuhavanje (s pomoću kojih se može napuniti soba mjehurićima boje okruglolisnih
zvončića što danima neće prsnuti), neobična, krhka svila za zube Peckomint, sitni crni papreni
vražićci ("izrigajte vatru prijateljima u lice!"), ledeni miševi ("počujte svoje zube kako
cvokoću i škripe"), kreme od mentola u obliku žaba krastača ("skače vam realistički ravno u
želudac!"), lomna pera od sukanog šećera i eksplozivni bomboni.
Harry se probio kroz gomilu učenika šeste godine i ugledao natpis izvješen u najdaljem kutu
lokala ("Sasvim drukčiji okusi"). Ispod njega su stajali Ron i Hermiona i kušali nešto s pladnja
lizalica s okusom krvi. Harry im se prikrade.
"Fuj, nemoj, Harry ne bi volio ove, ovi su vjerojatno za vampire", rekla je Hermiona.
"A što kažeš na ove?" upita je Ron i gurne Hermioni pod nos staklenku punu sušenih žohara.
"Ni slučajno!" reče Harry.
Ronu umalo da staklenka nije ispala iz ruke.
"Harry!" propišti Hermiona. "Što ti ovdje radiš? Kako... kako si uspio?..."
"Oho!" reče Ron, pod snažnim dojmom. "Naučio si dakle kako se aparatira!"
"Ma ni govora", odgovori Harry. Snizivši glas tako da ga nitko od učenika šeste godine ne
može čuti, ispriča im sve o Mapi za haranje.
"Kako to daje Fred i George nisu nikad meni dali!" ogorčeno će Ron. "Ja sam im ipak brat!"
"Ali Harry neće zadržati tu mapu za sebe!" reče Hermiona kao daje i sama ta pomisao
apsurdna. "Predat će je profesorici McGo-nagall, je li, Harry, da hoćeš?"
"Ne, neću!" odsiječe Harry.
"Jesi li ti luda?" reče Ron gledajući Hermionu iskolačenim očima. "Nešto tako vrijedno
predati profesorici!"
"Kad bih to učinio, morao bih reći i kako sam došao do nje! A onda bi Filch prokužio da su
mu Fred i George drpili mapu!"
"A što je sa Siriusom Blackom?" prosikće Hermiona. "Možda se i on poslužio jednim od
podzemnih hodnika s te mape da upadne u dvorac! Profesori moraju sve znati!"
"Ne može Black upasti u dvorac ni kroz jedan od tih hodnika", ustvrdi Harry. "Na mapi je
ucrtano sedam tajnih hodnika, je li tako? Fred i George misle da Filch već zna za četiri od
njih. A ostala tri... jedan se od njih urušio pa nitko više ne može kroz njega. Iznad ulaza
drugoga zasañena je Napadačka vrba, pa se ne može izaći iz njega. A ovaj kojim sam ja
došao... e pa... neobično je teško vidjeti ulaz u njega dolje u podrumu... ako se ne zna daje
ulaz tamo..."
Harry je krzmao. A što ako Black zna daje ulaz u podrumu? Ali Ron se značajno nakašlje i
pokaže na natpis izvješen na unutarnjoj strani vrata:
PO NALOGU MINISTARSTVA MAGIJE
Upozoravaju se kupci da će dementori do daljnjega patrolirati ulicama Hogsmeadea svake
noći nakon zalaska sunca. Ova se mjera uvodi radi sigurnosti stanovnika Hogsmeadea i ukinut
će se tek nakon uhićenja Sinusa Blacka. Stoga vam preporučujemo da obavite kupovinu
znatno prije večeri.
Sretan Božić!
"Kužite?" tiho će Ron. "Baš bih volio vidjeti Blacka da pokuša upasti u Medičamicu dok su
84
ovdašnje ulice pune dementora. Uostalom, Hermiona, vlasnici Medičarnice čuli bi valjda kad
bi on pokušao provaliti u njihov dućan? Oni stanuju tu gore, iznad dućana!"
"Da, ali... ali..." Reklo bi se da Hermiona grozničavo nastoji izmisliti neki drugi problem.
"Harry ipak ne bi smio dolaziti u Hogs-meade, jer nije dobio odobrenje! Ako to itko otkrije,
naći će se u gadnoj neprilici! Još nije pala noć... što će biti ako se Sirius Black baš danas
pojavi ovdje? Sada?"
"Ne bi baš lako ovdje pronašao Harrvja", reče Ron i mahne glavom prema gustom,
uskovitlanom snijegu što je padao s druge strane prozora podijeljenih kamenini stupićima.
"Ma daj, Hermiona, Božić je, i Harry je zaslužio malo odmora."
Hermiona se ugrize za usnu. Činilo se daje ozbiljno zabrinuta.
"Hoćeš li me prijaviti?" priupita je Harry smješkajući se.
"Ne, neću... dakako da neću... ali ozbiljno, Harry..."
"Harry, a jesi li vidio šumeće vizbije?" upita ga Ron pa ga zgrabi za mišicu i odvede do kace u
kojoj su se nalazili vizbiji. "A balave žele-puževe? A kisele kokice? Fred mije dao jednu od
njih kad mije
bilo sedam godina... i kokica mije probušila jezik. Sjećam se kako je mama odalamila Freda
metlom." Ron se zamišljeno zagleda u kutiju s kiselim kokicama. "Misliš da bi Fred kušao
sušene žohare kad bih mu rekao daje to kikiriki?"
Kad su Ron i Hermiona platili sve svoje slastice, izañu van, na snježnu vijavicu.
Hogsmeade je izgledao kao božična čestitka. Na slamom pokrivenim kućicama i trgovinama
ležao je debeo sloj prhkog snijega. Na vratima su visili vjenčići od božikovine, a na drveću
nizovi začaranih svijeća.
Harry je drhturio; za razliku od svojih prijatelja, nije imao na sebi pelerinu. Krenuli su ulicom
pognutih glava pod naletima vjetra. Ron i Hermiona dovikivali su Harrvju kroz šalove:
"Ovo ti je ovdje pošta..."
"A Zonko je tamo gore..."
"Mogli bismo svratiti do Vrištave daščare..."
"Znate što," reče im Ron cvokoćući zubima, "kako bi bilo da svratimo Kod tri metle na
pivoslac?"
Harry objeručke prihvati taj prijedlog. Vjetar je žestoko šibao i ruke su mu se smrzavale.
Stoga prijeñu preko ceste i nakon minute--dvije uñu u malu krčmu.
U njoj je bila velika gužva, bilo je bučno, toplo i zadimljeno. Lje-puškasta žena zamamnih
oblina dvorila je za šankom skupinu neotesanih čarobnjaka.
"To je Madame Rosmerta", reče Ron. "Ja ću se pobrinuti za piće, vrijedi?" nadoda i malčice
pocrveni.
Harry i Hermiona probiju se u stražnji kut i sjednu za prazan stolić izmeñu prozora i lijepog
božičnog drvceta uz ognjište. Nakon pet-šest minuta pridruži im se Ron noseći u rukama tri
zapjenjena vrča pivoslaca.
"Sretan vam Božić!" zadovoljno izusti dižući uvis vrč.
Harry dobrano potegne. Bijaše to najukusnije piće koje je ikad okusio. Učini mu se da mu
pivo iz utrobe grije svaki djelić tijela.
Nenadani vjetrić razbaruši mu kosu. Opet su se otvorila vrata. Kad pogleda iznad ruba svog
vrča, Harry se zagrcne.
U krčmu su upravo ušli profesorica McGonagall i profesor Flit-wick obavljeni snježnim
pahuljicama, a uskoro za njima i Hagrid, zadubljen
u razgovor s debeljuškastim čovjekom u polucilindru, zelenom poput limuna, i u
prugastoj pelerini - Corneliusom Fudgeom, ministrom magije.
Ron i Hermiona učas stave ruke Harrvju na glavu i nagnaju ga da spuzne sa stolice i zavuče se
pod stol. Dok mu se pivoslac cijedio iz usta, Harry je grčevito držao u ruci prazni vrč i gledao
85
kako se noge njihovih profesora i ministra kreću prema šanku, zastaju ondje i zatim idu opet
ravno prema njima.
Hermiona negdje iznad njega šapne: "Mobiliarbus!"
Božično drvce pokraj njihova stola izdigne se za koji centimetar, pomakne se na stranu i
namjesti se jedva čujno baš pred njihov stolić. Tako sakriven, Harry je kroz guste donje grane
drvceta gledao kako se pomiču noge stolica za susjednim stolom, a onda je začuo kako
profesori i ministar uzdišu i stenju sjedajući za stol.
Žalim spazi još jedan par nogu na sjajnim potpeticama tirkizne boje i začuje ženski glas:
"Jedna mala klinčić-voda..."
"Da, za mene", reče profesorica McGonagall.
"Četiri politre kuhane medovine..."
"Fala, Rosmerta", reče Hagrid.
"Trešnjev sirup sa sodom, ledom i kišobrančićem..."
"Mmm!" izusti profesor Flitwick oblizujući se.
"Znači daje za vas, gospodine ministre, rum od ribizla?"
"Hvala lijepa, Rosmerta, dušo", prozbori Fudge. "Drago mi je što vas opet vidim. Ne biste li i
vi popili nešto s nama? Pridružite nam se, molim vas..."
"E pa, hvala vam puno, gospodine ministre."
Harry je gledao blistave potpetice kako odlaze i vraćaju se. Srce mu je bolno udaralo u grlu.
Kako se nije sjetio da je i za profesore ovo posljednji vikend u tromjesečju? I koliko će dugo
profesori ovdje sjediti? Treba mu još podosta vremena da se krišom vrati u Me-dičarnicu ako
se želi večeras vratiti u školu... Hermioni se noga pokraj njega nervozno tržne.
"Koje vas dobro, gospodine ministre, nosi u ovu našu zabit?" oglasi se opet Madame
Rosmerta.
Harry opazi kako se donji dio Fudgeova debelog tijela promeškolji na stolici, kao da se želi
uvjeriti da ih nitko ne prisluškuje. Zatim joj tiho odgovori:
"A što drugo, dušo, nego Sirius Black? Valjda ste čuli što se u Noći vještica dogodilo u
školi?"
"Čula sam neke priče", priznade Madame Rosmerta.
"Jeste li vi to, Hagride, ispričali baš svima u krčmi?" zlovoljno ga priupita profesorica
McGonagall.
"Mislite li, gospodine ministre, da se Black još krije u ovom kraju?" šaptom ga upita Madame
Rosmerta.
"Uvjeren sam da se krije", kratko joj odgovori Fudge.
"Znate li da su mi dementori već dva puta pretražili krčmu?" reče Madame Rosmerta s
Ijutitim prizvukom u glasu. "Poplašili su mi goste... to nije dobro za posao, gospodine
ministre."
"Rosmerta, dušo, ja ih ne volim ništa više nego i vi", odgovori joj Fudge u neprilici. "Ali to su
sve nužne mjere opreza... neugodne, ali što možemo... Upravo sam porazgovarao s nekima od
njih. Ljute se na Dumbledorea... što ih ne pušta u školu."
"I bolje da ih ne pušta", oštro će profesorica McGonagall. "Kako bismo uopće držali
predavanja s onim nakazama oko sebe?"
"Tako je, tako je!" propišti mali profesor Flitvvick, kojem su noge visile tridesetak
centimetara iznad poda.
"Pa ipak," usprotivi se Fudge, "oni su ovdje radi toga da vas sve zaštite od nečega još mnogo
goreg... svi mi dobro znamo što je Black kadar počiniti..."
"Pa, znate, ja još uvijek nekako teško mogu u to povjerovati", zamišljeno će Madame
Rosmerta. "Od svih onih koji su prešli na mračnu stranu, Sirius Black bio je posljednji za
kojeg bih pomislila... mislim, sjećam ga se dok je još išao u školu u Hogvvartsu. Da ste mi
86
onda rekli što će poslije od njega biti, ja bih rekla da ste popili malo previše medovine..."
"Vi, Rosmerta, ne znate ni polovicu od onoga što je on počinio", kiselo će Fudge. "Malo tko
zna za ono najgore štoje učinio."
"Najgore?" ponovi Madame Rosmerta radoznalim glasom. "Mislite, još nešto gore od onoga
kad je pobio sve one nesretnike?"
"Upravo to mislim", potvrdi Fudge.
"U to ipak ne mogu povjerovati. Što bi još gore moglo biti od toga?"
"Vi kažete, Rosmerta, da ga se sjećate iz Hogwartsa", promrmlja profesorica McGonagall. "A
sjećate li se tko mu je bio najbolji prijatelj?"
"Naravno", odgovori joj Madame Rosmerta i tiho se nasmije. "Bili su nerazdvojni, zar ne?
Koliko su puta bili zajedno ovdje... uh, kako su me samo nasmijavali! Pravi pravcati duet,
Sirius Black i James Potter!"
Harrvju ispadne vrč iz ruke i zazveči na podu. Ron ga udari nogom.
"Točno", potvrdi profesorica McGonagall. "Black i Potter. Kolovoñe male družine. Obojica
su, naravno, bili vrlo nadareni... izvanredno nadareni, zapravo... ali mislim da mi ovdje nismo
nikad imali dvojicu takvih mangupa..."
"Ne znam baš", zasmijulji se Hagrid. "Fred i George Weasley ne zaostaju puno za njima."
"Reklo bi se da su Black i Potter bili roñena braća!" priklopi profesor Flitwick. "Bili su
nerazdruživi!"
"Dakako da su bili", potvrdi Fudge. "Potter je vjerovao Blacku više nego ikojem drugom
prijatelju. Tako je ostalo i nakon što su završili školu. Black je bio Jamesu kum na vjenčanju s
Lily. Zatim je bio i krsni kum Harrvju. Dakako da Harry o tome nema pojma. Možete misliti
kako bi ga ta spoznaja pogodila."
"Zato što se poslije pokazalo da je Black bio u dosluhu Znate--već-s-kim?" prošapće
Rosmerta.
"Još gore od toga, dušo..." Fudge snizi glas i nastavi nekakvim prigušenim brundanjem. "Malo
tko zna da su Potterovi dobro znali da im Znate-već-tko radi o glavi. Dumbledore, koji je,
dakako, neumorno radio protiv Znate-već-koga, imao je mnogo korisnih doušnika. Jedan mu
je od njih javio kakva opasnost prijeti Jamesu i Lily, a on je to njima odmah prenio.
Savjetovao im je da se sakriju. Ali, naravno, teško je bilo sakriti se pred Znate-već-kim.
Dumbledore im je rekao da će najbolje biti da se posluže čarolijom Fidelius."
"A kako ta čarolija djeluje?" upita ga Madame Rosmerta bez daha od radoznalosti.
Profesor Flitvvick se nakašlje i progovori piskutljivim glasom:
"To vam je neobično složena čarolija kojom se neka tajna na magičan način sakriva u jednu
jedinu živu dušu. Ta se informacija krije u izabranoj osobi ili 'čuvaru tajne' i ne može se nakon
toga nikako otkriti - osim, naravno, ako je 'čuvar tajne' sam nekome ne oda. Dok god 'čuvar
tajne' ne želi nikom ništa reći, Znate-već-tko mogao je pretražiti čitavo selo u kojem su James
i Lily boravili godinama a da ih nikad ne nañe, čak ni kad bi pritisnuo nos uz staklo prozora
njihove dnevne sobe!"
"I Black je dakle bio Potterov 'čuvar tajne'?" šapne Madame Rosmerta.
"Naravno", potvrdi profesorica McGonagall. "James Potter rekao je Dumbledoreu da će Black
radije umrijeti nego priznati gdje se oni nalaze, da se Black i sam sprema sakriti... Pa ipak,
Dumble-dore je i dalje bio zabrinut. Sjećam se da mu je ponudio da on osobno bude Potterov
'čuvar tajne'."
"Nije vjerovao Blacku?" dahne Madame Rosmerta.
"Bio je uvjeren da netko blizak Potterovima neprestano obavještava Znate-već-koga o njihovu
kretanju", reče profesorica McGonagall sumornim glasom. "Zapravo je već neko vrijeme
mislio daje netko meñu nama postao izdajica i da mnogo informacija prenosi Znate-većkome."
87
"A James Potter je ostao pri svojoj odluci da se povjeri Blacku?"
"Tako je", potvrdi Fudge tromim glasom. "A onda, tek što je prošlo tjedan dana kako je
izvedena čarolija Fidelius..."
"Black ih je izdao?" šapne Madame Rosmerta.
"Tako je. Blacku je dojadila njegova uloga dvostrukog agenta i bio je spreman otvoreno
priznati da je na strani Znate-već-koga. Čini se da je nakanio to učiniti u trenutku Potterove
smrti. Ali, kao što svi znamo, Znate-već-tko doživio je poraz u sukobu s malim Har-ryjem
Potterom. Izgubio je svoju moć i bio ozbiljno načet, pa je pobjegao. Black je nakon toga ostao
u vrlo teškom položaju. Gospodar mu je pao baš u trenutku kad se on, Black, pokazao u
pravom svjetlu kao izdajica. Ništa mu drugo nije preostalo nego da bježi..."
"Odurni, smrdljivi prevrtljivac!" reče Hagrid tako glasno da pola krčme umukne.
"Pssst!" izusti profesorica McGonagall.
"Vidio sam ja onda njega!" progunña Hagrid. "Ja sam ga valjda od sviju zadnji vidio! Upravo
sam ja spasio Harrvja iz kuće Lily i Jamesa
kad su oni ubijeni! Jednostavno sam ga, siroče malo, izvukao iz ruševina, imao je na
čelu veliku posjekotinu a roditelji mu mrtvi... a onda se pojavio Sirius Black na onom svom
letećem motoru koji je u to vrijeme vozio. Ja nisam imo pojma zašto je tamo došo. Nisam ni
znao daje on bio 'čuvar tajne' Lily i Jamesa. Mislio sam daje tek bio sazno za napad Znateveć-
koga i da je došo da im pomogne. Bio je blijed i sav se treso. I znate šta sam ja napravio?
Ja sam uzeo tješit tog ubojicu i izdajicu!" zaurla Hagrid.
"Hagride, molim vas lijepo!" opet će profesorica McGonagall. "Nemojte tako glasno!"
"A otkud sam ja mogo znat da on nije onako uzrujan zbog Lily i Jamesa? A bio je zabrinut
samo za Znate-već-koga! I onda on meni veli: 'Hagride, daj mi tog Harrvja, ja sam mu krsni
kum, ja ću se pobrinut za njeg...' Ha! Al ja sam dobio nalog od Dumbledorea pa sam odbio
Blacka, jerbo mi je Dumbledore reko da Harrvja moram odvest k njegovoj teti i tetku. Black
se posvaño sa mnom, al je na kraju popustio. I reko mi je nek uzmem njegov motor da
odvezem tamo Harrvja. 'Meni motor više neće trebat', reko mije. Ja sam ipak moro znat da tu
nešto nije u redu. On je obožavo taj motor, pa zašto mi ga je onda nudio? I zašto njemu neće
više trebat? A stvar je bila u tom što je taj motor bio previše napadan. Dumbledore je znao da
je on Potterov 'čuvar tajne'. Black je znao da će te noći morat bježat što ga noge nose, znao je
da će Ministarstvo za koji sat krenut u potjeru za njim. A šta bi bilo da sam ja Hanjja zbilja
dao njemu, a? Kladio bi se da bi on njeg napol puta bacio s motora u more. Sina svog
najboljeg prijatelja! Al kad jedan čarobnjak preñe na stranu zla, njemu više niko i ništa pod
milim Bogom ne znače..."
Nakon Hagridove priče zavlada muk. Napokon Madame Ros-merta prilično zadovoljno
progovori:
"Ali nije uspio nestati, je li? Ministarstvo magije već gaje sutradan napalo!"
"E, daje bar tako bilo!" ogorčeno će Fudge. "Ali nismo mi njega našli, nego ovaj mali Peter
Pettigrew - još jedan Potterov prijatelj. Onako izbezumljen od žalosti, a znajući daje Black bio
Potterov 'čuvar tajne', on je sam krenuo u potragu za Blackom."
"Pettigrew... onaj mali dečko koji ih je vječito pratio u Hog-wartsu?" priupita Madame
Rosmerta.
"Obožavao je Blacka i Pottera", napomene profesorica McGo-nagall. "Doduše, nije im bio
ravan po talentu. Ja sam ga često morala oštro ukoriti. Možete misliti kako mije... danas žao
zbog toga..."
Glas joj je odjednom postao takav kao da ima hunjavicu.
"Smirite se, Minerva!" dobrostivo će Fudge. "Pettigrew je poginuo kao junak. Očevici su nam
- bezjaci, naravno, poslije smo im morali izbrisati pamćenje - ispričali kako je Pettigrevv
stjerao Blacka u škripac. Kažu da je jecao: 'Siriuse, kako si mogao onako izdati Lily i Jamesa!'
88
A onda je posegnuo za svojim štapićem, ali Black je, naravno, bio brži. Digao je Pettigrevva u
zrak..."
Profesorica McGonagall obriše nos i izusti promuklim glasom:
"Glupi dečko... naivni dečko... oduvijek je u dvobojima bio beznadan slučaj... trebalo je da to
prepusti Ministarstvu..."
"Ma velim vam ja, da sam ja do Blacka došo prije Pettigrevva, ja se ne bi bakto štapićima... ja
bi njega rastrgo... raščetvorio..." pro-gunña Hagrid.
"Vi, Hagride, ne znate što govorite", oštro će Fudge. "Kad je jednom Black bio stjeran u
škripac, s njim su jedino mogli izaći na kraj čarobnjaci specijalci iz magične policijske
brigade. Ja sam u to vrijeme bio pomoćnik ministra i predstojnik Odjela za čarobnjačke
katastrofe, pa sam bio ijedan od prvih koji su stigli na poprište dogañaja nakon što je Black
pobio sve one ljude. Nikad... nikad to neću zaboraviti. Još me to katkad u snu muči. Nasred
ulice bio je krater toliko dubok da su cijevi kanalizacije popucale. Leševi su ležali na sve
strane, bezjaci vrištali. A Black je stajao na mjestu i smijao se pred onim što je ostalo od
Pettigrevva... hrpa krvave pelerine i nekoliko... nekoliko komadića..."
Fudge naglo umukne. Harry začuje kako svi brišu nosove.
"E pa, eto, tako vam je to bilo, Rosmerta", dovrši Fudge promuklim glasom. "Blacka je
uhvatilo dvadeset članova čarobnjačke policijske patrole za specijalne zadatke, a Pettigrevv je
posmrtno odlikovan Veleredom čarobnjaka Medina, što je valjda bila nekakva utjeha njegovoj
sirotoj majci. A Black je otada ležao u Azkabanu."
Madame Rosmerta ispusti dug uzdah.
"Aje li istina, gospodine ministre, daje on lud?"
"Volio bih da to mogu potvrditi", polako će Fudge. "Svakako vjerujem da ga je poraz njegova
gospodara izbacio iz kolotečine na neko vrijeme. Ubojstvo Pettigrevva i svih onih bezjaka
bilo je djelo
očajnika stjeranog u škripac - okrutno... i besmisleno. Ali ja sam vidio Blacka kad sam prošli
put bio u Azkabanu. Većina zatvorenika tamo, znate, sjedi u mraku i mrmlja nešto sebi u
bradu, izgubili su razum... ali ja sam se iznenadio kako je Black normalno izgledao. Sasvim je
razborito razgovarao sa mnom. To me je ozbiljno uznemirilo. Reklo bi se da mu je samo
dosadno... pitao me sasvim mirno jesam li pročitao novine, i rekao mi da bi rado u njima
riješio križaljku. Da, bio sam zaprepašten kako na njega gotovo uopće nisu djelovali
dementori - a on je, znate, bio jedan od najčuvanijih zatvorenika u tom zatvoru. Pred vratima
su mu dan i noć stajali dementori."
"A što mislite, što sad kani?" upita ga Madame Rosmerta. "Bože sveti, gospodine ministre,
valjda se neće opet udružiti Znate-već-s--kim?"
"Rekao bih da mu je to... ovaj... konačni cilj", reče Fudge kao da se izvlači. "Ali mi se nadamo
da ćemo ga prije toga uloviti. Moram priznati daje Znate-već-tko, kad je sam i bez prijatelja,
nešto sasvim drugo... ali, ako mu se vrati njegov najvjerniji sluga, bojim se i pomisliti kako bi
se opet brzo mogao uzdići..."
Začuje se sitan zveket stakla o drvo. To je netko spustio čašu na stol.
"Znate, Corneliuse, ako kanite večerati s ravnateljem, bit će najbolje da odmah krenemo u
dvorac", reče profesorica McGonagall.
Ponovo se pokrenu parovi nogu pred Harrvjevim očima i pojave se porubi pelerina, a blistave
potpetice Madame Rosmerte izgube se za šankom. Iznova se otvore vrata Kod tri metle, opet
upadne snijeg u krčmu i profesori nestanu.
"Harry?"
Pod stolom se pojave Ronova i Hermionina glava. Oboje su bez riječi zurili u njega.
