BIJEG DEBELE DAME
Dok bi dlanom o dlan, Obrana od mračnih sila postala je najomiljeniji predmet većine učenika
treće godine. Samo su Dračo Malfoy i njegovo slvtherinsko društvo imali što reći protiv
profesora Lupina.
"Gledajte samo tu pelerinu na njemu", govorio je Malfoy glasnim šaptom dok je profesor
Lupin prolazio mimo njih. "Oblači se kao kakav stari kućni vilenjak."
Ali nikog drugog nije smetalo što je pelerina profesora Lupina bila otrcana i pokrpana.
Sljedeća su njegova predavanja bila isto onako zanimljiva kao i prvo. Poslije bauka proučavali
su crvene čepiće, zločesta mala stvorenja slična goblinima koja se pojavljuju gdje god dolazi
do krvoprolića, u tamnicama dvoraca i u vrtačama napuštenih bojišta, čekajući u zasjedi da
zatuku toljagama one koji su zalutali. Sa crvenih čepića prešli su na kapuke, jezovite
stanovnike voda nalik na Ijuskave majmune, s plivaćim opnama na rukama kojima najradije
dave one koji bez ikakve zle namjere gacaju po njihovim barama.
Harry je samo žalio što nije tako zadovoljan i na nekim drugim predavanjima. Najgore je bilo
na Čarobnim napicima. Snape je tih dana bio nekako posebno osvetoljubiv, a svima je bilo
jasno i zašto. Priča o tome kako je bauk poprimio Snapeovo obličje, i kako gaje Neville
obukao u odjeću svoje bake, proširila se po školi munjevitom brzinom. Činilo se da Snapeu to
nije bilo ni najmanje smiješno. Pri samom spomenu imena profesora Lupina opasno je kolutao
očima, a Nevillea je progonio više nego ikad.
Harrvju su se sve više gadili i sati koje je provodio u zagušljivoj sobi profesorice Trelawney u
kuli, odgonetavajući iskošene oblike i simbole i nastojeći se ne obazirati na činjenicu da
profesorici Tre-lawney naviru suze na oči kad god ga pogleda. Jednostavno nije
volio profesoricu Trelawney, iako su joj mnogi učenici iskazivali poštovanje koje je graničilo
s obožavanjem. Parvati Patil i Lavender Brown sve su češće odlazile u pauzi za ručak u sobu
profesorice Tre-lawney u kuli, i svagda se vraćale odande s nekakvim nadmoćnim izrazom na
licu koji Harry nije mogao podnijeti, kao da znaju neke stvari koje su drugima nepoznate. Isto
su tako šaputale prigušenim glasom kad god bi riječ bila o Harrvju, baš kao da on leži na
samrti.
Nitko zapravo nije volio ni Skrb za magična stvorenja jer su ta predavanja, nakon prvog sata
nabijenog akcijom, postala izrazito dosadna. Reklo bi se da je Hagrid izgubio samopouzdanje.
Sad su iz sata u sat učili kako treba skrbiti za čekinjaše, zacijelo najdosadnija stvorenja na
svijetu.
"Zašto bi itko uopće skrbio za njih?" reče Ron nakon još jednog sata, za kojeg su narezanu
zelenu salatu trpali u sluzava ždrijela če-kinjaša.
Meñutim, na početku listopada Harry se opet počeo baviti nečim u čemu je toliko uživao daje
zaboravio na dosadna predavanja. Bližila se metlobojska sezona i kapetan grvffindorske ekipe
60
Oliver Wood sazvao je jednog četvrtka uvečer igrače da porazgovara s njima o taktici u novoj
sezoni.
U metlobojskom je timu igralo sedam igrača: tri lovca, kojima je zadaća bila da postižu
zgoditke zabijanjem baluna (crvene lopte veličine nogometne) kroz obruče visoke oko
osamnaest metara na oba kraja igrališta; dva udaraca opremljena teškim palicama kojima odbijaju
maljce (dvije teške crne lopte što zuje naokolo napadajući igrače), vratar koji brani
vrata, i tragač koji ima najteži posao od svih, da ulovi zlatnu zvrčku, krilatu lopticu veličine
oraha. Kad je ulovi, igra je završena i ekipa čiji ju je tragač ulovio dobiva dodatnih sto pedeset
bodova.
Oliver Wood bio je kršan sedamnaestogodišnjak koji je pohañao sedmi, završni razred škole u
Hogwartsu. U glasu mu se osjećao nekakav pritajeni očaj dok se obraćao ekipi od šest
preostalih članova u prohladnoj svlačionici na rubu metlobojskog igrališta koji je obavijao
mrak.
"Ovo nam je zadnja prilika - moja zadnja prilika - da osvojimo Meñudomski pokal", rekao im
je hodajući gore-dolje pred njima. "Ja na kraju ove školske godine odlazim. Neću više nikad
imati ovakvu šansu. Grvffindori nisu već sedam godina osvojili pokal. Dobro,
imali smo nevjerojatne pehove - ozljede - a lani je turnir i prekinut prije kraja..." Wood
proguta slinu kao da mu je pri sjećanju na to zapelo nešto u grlu. "Ali mi isto tako znamo da
imamo najbolji -dovraga - tim - u školi", nadoda i udari šakom u dlan druge ruke, te sumanuto
sijevne očima kao nekad. "Imamo tri sjajne lovice."
Tu pokaže rukom na Aliciju Spinner, Angelinu Johnson i Katie Bell.
"I imamo dva nenadmašiva udaraca!"
"Prestani, Olivere, vidiš da nam je neugodno", ubace Fred i George u jedan glas crveneći se
tobože.
"I imamo tragača koji nam je donio pobjedu u svakom meču!" zagrmi Wood i zagleda se u
Harrvja obuzet nekakvim žestokim ponosom. "A tu sam i ja", dometne kao da se sebe tek
naknadno sjetio.
"Mi mislimo da si i ti, Olivere, jako dobar", reče George.
"Vratar nad vratarima", pripomene Fred.
"Stvar je u tome", nastavi Wood i ponovo se ushoda, "što je na metlobojskom pokalu u ove
dvije posljednje godine trebalo biti ispisano naše ime. Otkako je Harry u našem timu, ja sam
mislio daje to sigurna stvar. Ipak, nismo uspjeli, a ove je godine zadnja šansa da konačno
vidimo naše ime ispisano na tom pokalu..."
Wood je govorio toliko potišteno da su ga čak i Fred i George samilosno gledali.
"Olivere, ovo je naša godina", reče mu Fred.
"Ovaj put ćemo uspjeti!" prisnaži Angelina.
"Svakako", pridruži im se i Harry.
Ekipa je vrlo odlučno počela trenirati, po tri puta na tjedan. Vrijeme je bivalo sve hladnije i
kišovitije, a noći sve mračnije, ali ni blato ni vjetar ni kiša nisu mogli zatamniti Harrvjevu
divnu viziju kako napokon osvajaju veliki, srebrni metlobojski pokal.
Kad je Harry jedne večeri poslije treninga došao u grvffindorsku društvenu prostoriju sav
promrznut i ukočen, ali zadovoljan sobom, zatekao je kolege u burnom raspoloženju.
"Što se dogodilo?" upita Rona i Hermionu, koji su sjedili u dva ponajbolja naslonjača uz vatru
i dovršavali astronomske karte.
"Prvi vikend kad će se ići u Hogsmeade", odgovori mu Ron pokazujući na obavijest što se
pojavila na oguljenoj staroj oglasnoj ploči. "Na kraju listopada. Za Noć vještica."
"Sjajno!" reče Fred koji se za Harrvjem provukao kroz rupu u zidu. "Moram svratiti k Zonku,
ponestalo mije brabonjavaca."
Harry se zavali u naslonjač do Rona. Raspoloženje mu se donekle pokvarilo. Činilo se da je
61
Hermiona pogodila kakve mu misli prolaze glavom.
"Harry, sigurna sam da ćeš sljedeći put i ti s nama", reče mu. "Blacka će sigurno uskoro
uloviti, već su ga negdje vidjeli."
"Black nije toliko lud da nešto pokuša u Hogsmeadeu", ustvrdi Ron. "Pitaj, Harry,
McGonagallicu ne bi li i ti mogao s nama, tko zna kad ćemo opet ići tamo..."
"Rone!" opomene ga Hermiona. "Ti dobro znaš da Harry mora ostati u školi..."
"Ma ne može on ipak jedini s naše godine ostati sam ovdje", opet će Ron. "Daj, Harry, pitaj
McGonagallicu..."
"Aha, mislim da ću je pitati", reče Harry, koji se napokon odlučio.
Hermiona zausti da se usprotivi tom naumu, ali u taj čas joj Krivonja meko skoči u krilo. Iz
gubice mu je visio velik, mrtav pauk.
"Zar on to baš mora žderati ovdje pred nama?" zapita Ron mrko gledajući mačka.
"Lukavi moj Krivonjo, jesi li ti to zbilja sam ulovio?" priupita ga Hermiona.
Krivonja polako sažvače pauka drsko mjerkajući Rona svojim žutim očima.
"Dobro, drži ga samo tu kod sebe!" razdražljivo reče Ron i vrati se svom poslu. "Šugonja mi
drijema u torbi."
Harry zijevne. Stvarno mu se spavalo, ali je i on morao dovršiti kartu neba. Dohvati svoju
torbu, izvadi iz nje pergament, tintu i pero i lati se posla.
"Možeš precrtati moju kartu ako hoćeš", reče mu Ron. Ispisavši krasopisom ime posljednje
zvijezde, gurne kartu prema Harrvju.
Hermiona, koja je bila protiv svakog prepisivanja, naškubi usne, ali ne reče ništa. Krivonja je i
dalje netremice zurio u Rona vrteći svojim kitnjastim repom. A onda iznenada skoči.
"Hej!" uzvikne Ron i zgrabi svoju torbu u trenutku kad Krivonja zarije sve svoje četiri pandže
u nju i počne je bjesomučno trgati. "Briši, životinjo glupa!"
Pokuša otrgnuti torbu, ali je mačak prionuo uz nju grebući je i pijuckajući po njoj.
"Rone, pazi da ga ne ozlijediš!" procvili Hermiona. Svi su u društvenoj prostoriji gledali što se
to zbiva. Ron naglo obrne torbu, ali se Krivonja još držao za nju a Šugonja izleti iz nje kao
tane...
"Uhvati već jednom tog svog mačka!" prodere se Ron kad se Krivonja okanio ostataka torbe,
preskočio stol i pojurio za prestravljenim Sugonjom.
George Weasley poleti kroz zrak za Krivonjom, ali ga promaši. Šugonja je vrludao izmeñu
dvadesetak pari nogu i zavukao se pod jednu staru komodu. Krivonja je naglo stao, čučnuo na
one svoje krive noge i počeo bijesno mlatiti prednjom šapom ispod komode.
Ron i Hermiona mu pritrče. Hermiona uhvati Krivonju oko trbuha i odnese ga. Ron legne
potrbuške i na jedvite jade izvuče Šugo-nju za rep.
"Gledaj ga samo!" bijesno uzvikne Hermioni držeći joj Šugonju pod nosom. "Sama kost i
koža! Molim te da tog svog mačka držiš što dalje od njega!"
"Krivonji nije uopće jasno da ne valja to što radi!" reče mu Hermiona drhtavim glasom. "Pa,
sve mačke, Rone, love štakore!"
"Ali ima nešto čudno u toj tvojoj životinji!" ustvrdi Ron nastojeći privoljeti Šugonju, koji se
mahnito batrgao, da se vrati u džep. "On je čuo kad sam ja rekao daje Šugonja u torbi!"
"Ma koješta!" nestrpljivo će Hermiona. "Nije, nego gaje Krivonja, Rone, nanjušio, kako bi
inače..."
"Taj mačak ima Šugonju na zubu!" reče Ron ne obazirući se na kolege oko sebe, koji su se sve
više smijuckali. "A Šugonja je ipak ovdje bio prvi, a i bolestan je!"
Ron proñe kroz društvenu prostoriju i izgubi se na stubama što su vodile do muških
spavaonica.
Ron je još i sutradan bio ljut na Hermionu. Jedva da je razmijenio koju riječ s njom za cijelog
predavanja iz Travarstva, iako su on, Harry i Hermiona zajedno radili na jednoj vrsti
62
mahunarke.
"Kako je Šugonja?" bojažljivo gaje upitala Hermiona dok su Iju-štili debele, ružičaste mahune
i bacali sjajna zrna u drvenu posudu.
"Sakrio se pod moj krevet i još sav dršće", srdito odgovori Ron, promaši posudu i prospe zrna
po podu staklenika.
"Pazite, Weasley, pazite što radite!" uzvikne profesorica Sprout dok su zrna pupala na njihove
oči.
Sljedeće su predavanje imali iz Preobrazbe. Harry, koji je odlučio zamoliti profesoricu
McGonagall da ga s ostalim učenicima pusti u Hogsmeade, stao je u red ispred predavaonice
razmišljajući o tome kako će obrazložiti svoju molbu. U razmišljanju gaje, meñutim, omelo
nešto što se dogodilo na početku reda.
Lavender Brown se, po svemu sudeći, rasplakala. Parvati ju je držala u zagrljaju i tumačila
nešto Seamusu Finniganu i Deanu Tho-masu, koji su se držali neobično ozbiljno.
"Što ti je, Lavender?" upita je Hermiona tjeskobnim glasom kad su im se ona, Harry i Ron
pridružili.
"Dobila je jutros pismo od kuće", šapne Parvati. "Plače za svojim kunićem Binkijem. Lisica
gaje zaklala."
"Oh", uzdahne Hermiona. "Žao mije, Lavender."
"A morala sam to unaprijed znati!" izusti Lavender tragičnim glasom. "Znate valjda koji je
danas datum?"
"Ovaj..."
"Šesnaesti listopada! 'Ono od čega strahuješ dogodit će se šesnaesti listopada!' Sjećate se?
Točno je predvidjela, točno je predvidjela!"
Svi su se bili okupili oko Lavender. Seamus je ozbiljno vrtio glavom. Nakon kraćeg krzmanja,
Hermiona zapita:
"I ti si... stvarno strahovala da će ti Binkija zaklati lisica?"
"Pa, možda ne baš lisica," odgovori Lavender i pogleda Hermio-nu suznim očima, "ali sam
očito strahovala da će uginuti, nije li tako?"
"Ah", uzdahne Hermiona i opet posuti. A onda će: "Je li Binki bio već star?"
"N-nije!" zajeca Lavender. "B-bio je tek beba!"
Parvati pojača stisak ruke na prijateljičinu ramenu.
"Pa, zašto si se onda bojala da će uginuti?" opet će Hermiona.
Parvati je osine pogledom.
"Razmotrimo tu stvar na logičan način!" reče Hermiona obraćajući se i ostalima. "Mislim,
Binki nije čak ni uginuo danas, zar ne, Lavender je tek danas primila obavijest o tome..."
Lavender glasno
zakuka. "I nije mogla strahovati za njega jer je ovo doživjela kao pravi šok..."
"Ne slušaj, Lavender, Hermionu!" reče Ron na sav glas. "Ona misli da drugima nije uopće
stalo do njihovih kućnih ljubimaca..."
Upravo u tom času profesorica McGonagall otvori vrata učionice, što je možda bila i sretna
okolnost jer su se Hermiona i Ron mjerili krvničkim pogledima, a kad su ušli u predavaonicu,
sjeli su svako sjedne strane Harrvja i za cijelog predavanja nisu ni riječi progovorili meñu
sobom.
Kad je zvonce označilo kraj predavanja, Harry još nije bio načisto što će kazati profesorici
McGonagall, ali je ona sama pred svima načela tu temu.
"Samo još časak, molim vas!" dovikne im kad su se već počeli razilaziti. "Budući da ste svi vi
iz mog doma, molim vas da mi predate svoja odobrenja za posjet Hogsmeadeu uoči Noći
vještica. Ako nemate odobrenja, nećete moći posjetiti Hogsmeade, pa zato nemojte zaboraviti
na njih!"
63
Neville digne ruku uvis i reče:
"Oprostite, gospoño profesor, ja... ja mislim da sam izgubio..."
"Vaša je baka, Longbottom, poslala odobrenje za vas izravno meni", reče profesorica
McGonagall. "Vjerojatno je mislila da će tako biti sigurnije. E pa, to je sve, sad možete ići."
"Pitaj je!" prosikće Ron Harrvju.
"Ali..." zausti Hermiona.
"Pitaj je, Harry!" usrdno će Ron.
Harry pričeka da ostali učenici izañu, a onda nervozno priñe katedri profesorice McGonagall.
"Izvolite, Potter?"
Harry duboko udahne zrak.
"Gospoño profesor, moja teta i tetak su... ovaj... zaboravili da mi potpišu odobrenje", jedva
protisne.
Profesorica McGonagall pogleda ga iznad okvira svojih četvrtastih naočala, ali ne izusti ni
riječi.
" Pa... ovaj... mislite li da bih j a ipak mogao... mislim, mogu lija... s ostalima u Hogsmeade?"
Profesorica McGonagall obori pogled i počne slagati papire na svom stolu.
"Ne možete, na žalost, Potter", odgovori mu. "Čuli ste što sam rekla. Tko nema odobrenja, ne
može u Hogsmeade. Takvi su propisi."
"Ali... gospoño profesor, moja teta i tetak... oni su, znate, bezjaci, oni nisu zapravo upućeni
u... u propise naše škole i ostale stvari", nastavi Harry dok mu je Ron odlučno povlañivao
klimanjem glave. "Kad biste mi vi odobrili..."
"Ali ja vam ne odobravam", odsiječe profesorica McGonagall, ustane i uredno spremi svoje
papire u ladicu. "U formularu lijepo piše da odobrenje mogu dati samo roditelji ili skrbnik."
Pogleda ga s neobičnim izrazom na licu. Nije li to možda bilo sažaljenje? "Žao mi je, Potter,
ali ovo je moja posljednja riječ. A sad se požurite da ne zakasnite na sljedeće predavanje."
Tu se više nije dalo ništa učiniti. Ron je nazvao profesoricu McGonagall kojekakvim
pogrdnim imenima, što je ozlovoljilo Hermio-nu. Hermiona je svojim držanjem pokazivala
daje svako zlo za svoje dobro, što je Rona još više naljutilo. Harry je pak morao slušati kolege
kako glasno i radosno govore o tome što će prvo učiniti kada doñu u Hogsmeade.
"Ostaje ti ipak fešta", reče Ron ne bi li utješio Harrvja. "Znaš, fešta uoči Noći vještica,
navečer."
"Aha", sumorno potvrdi Harry. "Super."
Gozba je uoči Noći vještica bila uvijek dobra, ali bi bila još mnogo bolja kad bi Harry došao
na nju, kao i svi drugi, nakon dana provedenog u Hogsmeadeu. Što god mu ostali govorili,
nije mu bilo ništa lakše što mora ostati sam. Dean Thomas, koji je vješto baratao perom,
ponudi mu da krivotvori potpis tetka Vernona, ali kako je Harry već bio priznao profesorici
McGonagall da nije dobio odobrenje, to mu ne bi ništa vrijedilo. Ron mu neodlučno predloži
da se posluži čarobnim plaštem nevidljivosti, ali Hermiona se tomu odlučno usprotivi i
podsjeti Rona što im je Dumbledore rekao o tome kako dementori mogu vidjeti i kroz takav
plašt. Percy je nastojao utješiti Harrvja na način na koji gaje najmanje mogao utješiti.
"Ma previše se priča o tom Hogsmeadeu, vjeruj mi, Harry, sve je to napuhano", ozbiljno mu je
rekao. "U redu, trgovine slastica prilično su dobre, ali Zonkov dućan psina naprosto je opasan.
Dobro, uvijek se isplati svratiti i u Vrištavu daščaru, ali stvarno, osim tih par stvari, ništa
nećeš izgubiti."
Ujutro uoči Noći vještica Harry se probudio s ostalima i sišao na doručak posve utučen, iako
se trudio da to ničim ne pokaže.
"Donijet ćemo ti masu slatkiša iz Medičamice", reče mu Her-miona, koja gaje očito iskreno
žalila.
"Aha, masu slatkiša", prisnaži Ron. On i Hermiona napokon su zbog Harrvjeva razočaranja
64
zaboravili na svoj sukob oko Krivonje.
"Ne brinite vi za mene!" reče im Harry tobože nehajno. "Vidimo se na fešti. Želim vam dobru
zabavu!"
Otpratio ih je do predvorja. Nadstojnik Filch stajao je na izlazu i provjeravao imena s dugog
popisa, zagledajući nepovjerljivo svakome u lice da se ne bi iskrao tko od onih koji nemaju
pravo na to.
"Ostaješ u školi, Potter?" dovikne mu Malfov stojeći u redu pred izlazom s Crabbeom i
Govleom. "Trtariš od susreta s dementorima?"
Ne obazirući se na njegove riječi, Harry se sam popne uz mramorne stube, proñe pustim
hodnicima i vrati se u Grvffindorsku kulu.
"Lozinka?" upita ga Debela dama nakon što se trgnula iz dri-jemeža.
"Portuna Major", bezvoljno joj odgovori Harry.
Portret se odmakne i Harry se provuče kroz rupu u zidu te stupi u društvenu prostoriju. U njoj
su glasno čavrljali učenici prve i druge godine i nekolicina starijih ñaka koji su jamačno toliko
puta već bili u Hogsmeadeu da im više nije bio zanimljiv.
"Harry! Harry! Zdravo, Harry!"
Bijaše to Colin Creevev, učenik druge godine, koji je osjećao duboko strahopoštovanje prema
Harrvju i koji nikad ne bi propustio priliku da s njim porazgovara.
"Zar ne ideš, Harry, u Hogsmeade? Zašto ne ideš? Hej..." Colin radosno pogleda svoje
prijatelje za stolom. "Harry, možeš sjesti s nama ako hoćeš!"
"Ovaj... ne bih, hvala, Coline", otpovrne Harry, koji nije bio raspoložen gledati kako
nepoznati učenici radoznalo pilje u ožiljak na njegovu čelu. "Ja... ja moram u knjižnicu, da
nešto obavim."
Nakon toga nije više bilo druge nego da se odmah okrene i vrati kroz onu rupu ispod portreta
u zidu.
"Zašto si me onda uopće budio?" otresito mu dobaci Debela dama dok je odlazio od nje.
Harry se, onako neraspoložen, zaputi u knjižnicu, ali se na pola puta predomisli. Nije mu se
učilo. Okrene se i nañe licem u lice s Fil-chom, koji je upravo ispratio posljednje posjetioce
Hogsmeadea.
"Što tu radiš?" sumnjičavo zareži Filch. "Ništa", odgovori mu Harry po istini.
"Ništa!" frkne Filch a vilice mu se odbojno zatresu. "I da ti ja sad vjerujem, je li? Što se tu
sam smucaš, zašto radije u Hogsmeadeu ne kupuješ brabonjavce, podrig-prašak ili zujocrve,
kao i ostali tvoji zločesti mali pajdaši?"
Harry slegne ramenima.
"E pa, vrati se onda radije u društvenu prostoriju, gdje ti je i mjesto!" obrecne se Filch na nj i
ostane stajati dok mu se god Harry ne izgubi iz vida.
Ali Harry se nije vratio u društvenu prostoriju. Popeo se uz neke stube i onako usput pomislio
da posjeti Hedvigu u sovinjaku. Dok je prolazio jednini drugim hodnikom, začuje iz jedne
sobe nečiji glas:
"Harry?"
Žurno se vrati da vidi tko ga to zove, i ugleda profesora Lupina kako izviruje na vrata svoje
sobe.
"Što tu radiš?" upita ga Lupin sasvim drukčijim glasom nego Filch. "Gdje su Ron i
Hermiona?"
"U Hogsmeadeu", odgovori mu Harry tobože nemarnim glasom.
"Aha", izusti Lupin i promotri načas Harrvja. "Kako bi bilo da svratiš načas k meni? Upravo
su mi dopremili jednu gruvalicu za naš sljedeći sat."
"Kakvu gruvalicu?" upita ga Harry.
I uñe za Lupinom u njegovu sobu. U kutu je stajao velik spremnik za vodu. Uz staklo je
65
pritisnulo glavu nekakvo stvorenje nezdrave zelene boje s oštrim roščićima, kreveljeći se i
savijajući svoje duge, vretenaste prste.
"Vodeni zloduh", reče Lupin zamišljeno motreći gruvalicu. "Mislim da s njim nećemo imati
previše problema, pogotovo poslije ka-puka. Najvažnije je da mu oslabimo stisak. Jesi li
primijetio kako ima abnormalno duge prste? Jake ali vrlo krhke."
Gruvalica je iskesila zelene zube a onda se zavukla u zamršeni splet vodene trave u kutu.
"Jesi li za čaj?" upita profesor Lupin Harryja tražeći pogledom čajnik. "Ja sam si baš htio
skuhati malo čaja."
"Može", smeteno odgovori Harry.
Lupin kucne čarobnim štapićem po čajniku, iz kojeg iznenada sukne para.
"Sjedi!" reče mu Lupin skidajući poklopac s prasne limene kutije. "Na žalost, imam samo čaj
u vrećicama... ali bit će da su ti već dojadili listići od čaja?"
Harry ga pogleda. Lupin zatrepta očima.
"Kako ste saznali za to?" upita ga Harry.
"Rekla mi je profesorica McGonagall", reče Lupin pružajući Harrvju okrhnutu šalicu čaja.
"Nisi se valjda zbog toga zabrinuo?"
"Nisam", odgovori Harry.
Načas pomisli da ispriča Lupinu kako je u Magnolijinu vijencu vidio onog psa, ali odustane
od toga. Nije htio da Lupin pomisli daje on kukavica, pogotovo što mu se činilo da Lupin
misli da on ne bi mogao izaći na kraj s baukom.
Reklo bi se da se nešto od tih Harrvjevih misli odrazilo na njegovu licu jer ga Lupin priupita:
"Nisi li, Harry, zabrinut zbog nečega?"
"Nisam", slaže Harry. Otpije malo čaja i pogleda gruvalicu kako mu prijeti šakom. "Zapravo
jesam", nadoda iznenada odlažući šalicu na Lupinov pisaći stol. "Sjećate se kako smo se onda
borili s onim baukom?"
"Sjećam se", polako odgovori Lupin.
"Zašto me niste pustili da se i ja uhvatim s njim ukoštac?" naglo ga upita Harry.
Lupin uzvije obrvama.
"Mislio sam, Harry, da će ti to biti jasno samo po sebi", iznenañeno će on.
Harry je očekivao da će Lupin zanijekati daje učinio tako nešto, pa se trgne.
"Zašto?" ponovo ga priupita.
"Pa, mislio sam", odgovori mu Lupin mršteći se ovlaš, "da će bauk, ako se nañe s tobom licem
u lice, poprimiti obličje lorda Vol-demorta."
Harry se zagleda u njega. Ne samo što uopće nije očekivao takav odgovor nego je Lupin još i
izgovorio Voldemortovo ime. Do tadaje jedino čuo da to ime izgovara naglas (osim njega
sama) profesor Dumbledore.
"Jasno mije sad da sam bio u zabludi", reče Lupin svejednako se mršteći. "Ali mislio sam da
ne bi bilo dobro da se lord Voldemort pojavi u zbornici. Bojao sam se da bi učenike uhvatila
panika."
"I ja sam najprije pomislio na Voldemorta", iskreno prizna Har-ry. "Ali onda sam se... sjetio
onih dementora."
"A, tako", zamišljeno će Lupin. "E, bogme sam... impresioniran." Ovlaš se nasmiješi izrazu
iznenañenja na Harrvjevu licu. "To znači da se ipak najviše bojiš - straha. To je, Harry, zbilja
pametno."
Harry nije znao što bi na to rekao, pa popije još malo čaja.
"Mislio si dakle da ja ne vjerujem da bi ti mogao izaći na kraj s baukom?" pronicavo će
Lupin.
"Pa... da", reče Harry. Odjednom se nekako raspoloži. "Profesore Lupin, vi bar poznajete
dementore..."
66
Netko pokuca na vrata i presiječe ga u riječi.
"Naprijed!" dovikne Lupin.
Otvore se vrata i u sobu uñe Snape. Nosio je u ruci pehar iz kojeg se nešto pušilo, a kad
ugleda Harrvja, naglo stane i priškilji.
"Ah, Severuse!" reče Lupin smiješeći se. "Hvala vam lijepa. Hoćete li biti tako dobri da mi to
stavite ovamo na stol?"
Snape stavi na stol pehar koji se pušio prelazeći pogledom s Harrvja na Lupina i natrag.
"Upravo sam Harrvju pokazao gruvalicu", nastavi Lupin ljubaznim glasom pokazujući na
spremnik za vodu.
"Fantastično!" reče Snape a da i ne pogleda spremnik. "Ovo biste, Lupin, morali odmah
popiti."
"Da, da, popit ću", otpovrne Lupin.
"Spravio sam puni kotlić toga napitka", proslijedi Snape. "Za svaki slučaj, ako vam još
zatreba..."
"Vjerojatno ću ga popiti još malo i sutra. Hvala vam lijepa, Severuse."
"Nema na čemu", odgovori Snape. Ipak, Harrvju se ni najmanje nije sviñao njegov pogled.
Snape izañe iz sobe ozbiljan i oprezan.
Harry radoznalo pogleda pehar. Lupin se nasmiješi i reče:
"Profesor je Snape bio tako ljubazan da mije spravio ovaj napitak. Ja nisam nikad bio osobito
vičan spravljanju napitaka, a ovaj je posebno složen." Podigne pehar i pomiriše njegov
sadržaj. "Šteta što sa šećerom uopće ne djeluje", nadoda pošto je malo gucnuo i stresao se.
"Zašto?..." zausti Harry. Lupin ga pogleda i odgovori na krnje pitanje:
"Nekako se u zadnje vrijeme ne osjećam dobro", reče. "Samo mi ovaj napitak može pomoći.
Imam veliku sreću što je ovdje kolega profesor Snape. Nema mnogo čarobnjaka koji znaju
spraviti ovaj napitak."
Profesor Lupin otpije još malo napitka, a Harrvja spopadne luda želja da mu izbije pehar iz
ruke.
"Profesor Snape mnogo se zanima za mračne sile", izlane on.
"Je li?" reče Lupin i otpije još malo napitka. Činilo se da nije pravo ni čuo što je Harry rekao.
"Neki ljudi misle..." Harry je krzmao, ali onda nastavi bez razmišljanja: "Neki ljudi misle da
bi on sve učinio samo da se domogne mjesta predavača Obrane od mračnih sila."
Lupin iskapi pehar i nakrevelji se.
"Odvratno!" napomene. "E pa, Harry, sad bih se opet morao prihvatiti posla. Vidimo se
poslije, na piru!"
"Tako je", potvrdi Harry i odloži praznu šalicu. Prazni pehar još se pušio.
"Evo izvoli!" reče Ron. "Donijeli smo ti koliko smo mogli ponijeti."
Pljusak šarenih slatkiša izlio se Harrvju u krilo. Bio je suton kad su se Ron i Hermiona
pojavili u društvenoj prostoriji, rumeni od hladna vjetra. Po licima bi im se reklo da se nikad
nisu bolje proveli.
"Hvala vam", reče Harry i uzme paketić sitnih, crnih paprenih vražićaka. "Kako je u
Hogsmeadeu? Gdje ste sve bili?"
Po njihovim riječima - bili su posvuda. U trgovini čarobnjačke opreme Kod Derviša i
Bangesa, u Zonkovom dućanu psina, Kod tri metle, gdje su pili topli pivoslac iz zapjenjenih
vrčeva i u više drugih lokala.
"Da im samo vidiš poštu, Harry! Imaju oko dvjesto sova koje sve sjede na policama, i sve su
različitih boja, prema tome koliko brzo treba dostaviti pošiljke!"
"U Medičamici imaju heku novu vrstu mekanih bombona. Dijelili su besplatne uzorke, evo ti
jedan da probaš..."
"Mislimo da smo vidjeli i jednog diva ljudoždera, poštenja mi, imaju ih svakakvih Kod tri
67
metle..."
"Šteta što ti nismo mogli donijeti i malo pivoslaca, stvarno te dobro zagrije..."
"A što si ti radio?" upita ga Hermiona tjeskobnim glasom. "Jesi li učio?"
"Nisam", odgovori Harry. "Lupin me je u svojoj sobi ponudio čajem. A onda se pojavio
Snape..."
Ispripovjedi im sve o onom peharu. Ron zine.
"I Lupin je to popio?" dahne. "Maje li on lud?"
Hermiona pogleda na sat.
"Moramo odmah dolje, znate, pir će početi za pet minuta..."
Brže-bolje se provuku kroz rupu u zidu i pridruže se ostalima razgovarajući još o Snapeu.
"Ali, ako je on... znate..." Hermiona snizi glas nervozno se obzi-rući. "Ako je on zbilja... htio
otrovati Lupina... onda to ipak ne bi učinio pred Harrvjem."
"Hja, možda", reče Harry kad su stigli u predvorje i prešli u Veliku dvoranu. Dvorana je bila
ukrašena stotinama i stotinama pro-bušenih bundeva u kojima su gorjele svijeće, jatom
lepršavih, živih šišmiša i mnogim jarkonarančastim papirnatim vrpcama koje su lijeno letjele
po olujnom stropu poput sjajnih vodenih zmija.
Večera je bila izvanredna. Čak su i Hermiona i Ron, koji su se bili dosita najeli slatkiša u
Medičamici, po dva puta uzimali od svakog jela. Harry je neprestance bacao poglede na
nastavnički stol. Profesor Lupin bio je dobro raspoložen i čio kao i uvijek. Živo je nešto
razgovarao s malini profesorom Flitvvickom, predavačem Čarolija. Harry je klizio pogledom
po stolu do mjesta na kojem je sjedio Snape. Je li mu se to samo pričinilo ili je Snape stvarao
češće mjerkao pogledom Lupina nego inače?
Pir je završio predstavom koju su izveli hogwartski duhovi. Iska-kali su iz zidova i stolova i
letjeli zrakom u zatvorenoj formaciji.
Skoro Bezglavi Nick, grvffindorski duh, polučio je velik uspjeh odigravši još jednom točku u
kojoj su mu neuspješno odrubili glavu.
Bila je to tako zabavna večer da Harrvju nije uspio čak ni Malfoy pokvariti raspoloženje kad
mu je doviknuo iznad glava učenika što su napuštali dvoranu:
"Potter, pozdravljaju te dementori!"
Harry, Ron i Hermiona pošli su za ostalim Grvffindorima uobičajenim putem do
Grvffindorske kule, ali kad su došli do hodnika na čijem je kraju visio portret Debele dame,
naišli su na gužvu.
"Zašto sad ne idu dalje?" radoznalo zapita Ron.
Harry se zagleda iznad glava učenika ispred sebe. Učini mu se da portret pokriva rupu u zidu.
"Molim vas da se sklonite u stranu!" dopre iza njih Percvjev glas. Percy se dostojanstveno
gurao kroz gužvu. "Kakav je to zastoj ovdje? Niste valjda svi zaboravili lozinku... oprostite, ja
sam glavni prefekt..."
A onda u hodniku zavlada muk, najprije na početku reda, pa kao da prostruji nekakva studen.
Čuli su Percvja kako odjednom govori oštrim glasom:
"Neka netko skokne po profesora Dumbledorea. Samo brže!"
Učenici su okretali glave, a oni na kraju reda stajali su na prstima.
"Što se dogodilo?" upita ih Ginny koja je upravo stigla.
U idućem se trenu pojavi profesor Dumbledore i poñe prema portretu. Grvffindori se sklone u
stranu da ga propuste, a Harry, Ron i Hermiona proguraju se još malo dalje da vide što je
posrijedi.
"O Bože..." uzvikne Hermiona i uhvati Harrvja za mišicu.
Debela dama više nije bila na portretu, koji je bio tako izrezan da su komadići platna ležali na
podu, a nedostajali su i čitavi komadi slike.
Dumbledore brže-bolje razgleda uništeno platno i okrene se mršteći se. Spazi profesoricu
68
McGonagall, Lupina i Snapea kako hitaju prema njemu.
"Moramo je pronaći", reče Dumbledore. "Profesorice McGonagall, molim vas da odmah odete
do gospodina Filcha i kažete mu da na svim slikama u dvorcu potraži Debelu damu."
"Nećete je naći!" grakne netko.
Bio je to kućni duh Peeves, koji je lebdio nad učenicima i bio sav razdragan, kao i uvijek kad
bi naišao na kakav prizor razaranja ili nesreće.
"Kako to, Peeves, misliš?" mirno ga upita Dumbledore, a na Peevesovu se licu ukoči
smiješak. Dumbledorea se ipak nije usuñivao dražiti. Umjesto toga, progovori sladunjavim
glasom koji nije bio ništa ugodniji od onog graktanja.
"Srami se, vaše ravnateljstvo, milostivi gospodine. Ne želi da je tko vidi. Strašno izgleda.
Vidio sam je kako bježi kroz pejzaž na četvrtom katu, milostivi gospodine, i kako se skriva za
drvećem. I nešto strašno viče", zadovoljno dometne. "Sirotica!" završi neuvjerljivim glasom.
"A je li rekla tko je to učinio?" tiho ga upita Dumbledore.
"Ah, da, vaše profesorstvo", odgovori Peeves ponašajući se kao da drži veliku bombu u
naručju. "On se, znate, strašno razljutio kad ga ona nije htjela propustiti." Peeves se prekobaci
u zraku i naceri se Dumbledoreu izmeñu svojih nogu. "Zbilja je prijeke ćudi taj Sirius Black."
