LISTIĆI ČAJA l CAPORCI
Kad su Harry, Ron i Hermiona sutradan ujutro došli u Veliku dvoranu na doručak, najprije su
ugledali Drača Malfoya kako zabavlja veliku skupinu Slvtherina nekakvom šaljivom pričom.
Dok su prolazili mimo njih, Malfoy je smiješno imitirao napadaj nesvjestice nasmijavajući
društvo.
"Ne obaziri se na njega!" šapne Harrvju Hermiona koja je išla ustopice za njim. "Jednostavno
se ne obaziri na njega, nije on toga vrijedan..."
"Hej, Potter!" vikne Pansy Parkinson, Slvtherinka s licem poput njuške mopsa. "Potter! Evo
dementora! Uhuuuuuu!"
Harry se svali na stolicu za grvffindorskim stolom do Georgea Weasleyja.
"Novi raspored sati za treću godinu", reče George pružajući mu tabelu. "Što ti je, Harry?"
"Malfoy", odgovori Ron sjedajući s druge strane Georgea i zu-reći u slytherinski stol.
George digne pogled i vidje kako Malfoy opet oponaša nesvjesticu od prepasti.
"Taj mali sroljo!" reče on mirno. "Sinoć nije bio tako kočoperan kad su dementori bili na
našem kraju vlaka. Da ste vidjeli kako je dojurio u naš kupe, je li, Frede?"
"Samo što se nije upisao od straha", potvrdi Fred prezirno mjer-kajući Malfoya.
"Nije ni meni bilo lako pri duši", pripomene George. "Jezivi su ti dementori..."
"Nekako se čovjek sav sledi, je li?" reče Fred.
"Ali ti se ipak nisi onesvijestio?" tiho izusti Harry.
"Zaboravi, Harry!" reče George ne bi li ga umirio. "Sjećaš li se, Frede, kako je tata morao
41
jednom službeno u Azkaban? I kako nam je poslije rekao da je to najgore mjesto u kojem je
ikad bio? Vratio se kući sav shrvan i slab... Ti dementori isisaju sve zadovoljstvo gdje god se
pojave. Većina tamošnjih zatvorenika na kraju poludi."
"U svakom slučaju, vidjet ćemo kako će Malfov izgledati poslije naše prve metlobojske
tekme", opet će Fred. "Sjećate se valjda da u prvoj utakmici sezone Grvffindori igraju protiv
Slvtherina?"
Jedini put kad su se Harry i Malfov našli oči u oči u metlobojskoj utakmici, Malfoy je svakako
izvukao kraći kraj. Harry se, donekle udobrovoljen, posluži kobasicama i prženim rajčicama.
Hermiona je proučavala svoj novi raspored sati.
"Uuuh, sjajno! Već danas imam neke nove predmete", zadovoljno ustanovi.
"Hermiona," reče Ron zavirujući joj u raspored sati preko njezina ramena, "nešto su ti ipak
zabrljali u tom tvom rasporedu. Gledaj... svakog dana imaš po desetak predavanja.
Jednostavno nećeš imati toliko vremena."
"Snaći ću se ja već. I dogovorila sam se već o svemu s profesoricom McGonagall."
"Ma, gledaj samo!" reče joj Ron smijući se. "Vidiš li što sve danas prije podne imaš? U devet
sati Proricanje sudbine. A tu ti dolje piše da u devet imaš Bezjačke studije, I..." Ron se sagne
još više nad Hermionin raspored ne vjerujući svojim očima. "Gledaj, ispod toga ti piše da u
devet sati imaš i Aritmanciju. Mislim, ja znam da si ti, Hermiona, dobra učenica, ali nitko ne
može biti toliko dobar. Kako možeš biti na tri predavanja u isto vrijeme?"
"Ne budali!" odsječno će Hermiona. "Dakako da neću biti na tri predavanja u isto vrijeme."
"Pa, kako onda..."
"Dodaj mi, molim te, marmeladu!" reče mu Hermiona.
"Ali..."
"Ah, Rone, ma što je tebe briga ako je moj raspored sati malo nabijen?" obrecne se Hermiona
na nj. "Rekla sam ti da sam se već o svemu dogovorila s profesoricom McGonagall."
Upravo u tom času u Veliku dvoranu uñe Hagrid. Bio je u svom dugom ogrtaču od krtičjeg
krzna i rastreseno mahao mrtvim tvorom u orijaškoj ruci.
"Je l sve u redu?" radoznalo ih upita zastavši na svom putu do nastavničkog stola. "Bit ćete na
mom prvom predavanju! Odma poslije ručka! Već sam od pet sati na nogama da sve
pripremim kako treba... valjda će bit sve u redu... ja nastavnik... bog i bogme..."
I široko se osmjehnuvši, produži dalje do nastavničkog stola, mašući i dalje u hodu tvorom.
"Da mi je znati što je to pripremio?" reče Ron s primjesom tjeskobe u glasu.
Učenici su malo-pomalo odlazili na prva predavanja pa se dvorana počela prazniti. Ron
pogleda u svoj raspored sati.
"Najbolje da krenemo, gledaj, Proricanje je na vrhu Sjeverne kule. Trebat će nam deset minuta
da tamo stignemo..."
Na brzinu su doručkovali, pozdravili se s Fredom i Georgeom i pošli natrag kroz dvoranu.
Dok su prolazili pored slvtherinskog stola, Malfoy je još jedanput izveo svoju imitaciju
napadaja nesvjestice. Grohotan smijeh ispratio je Harrvja u predvorje.
Pred njima je bio dug put kroz dvorac do Sjeverne kule. Ni nakon dvije godine provedene u
Hogvvartsu nisu znali baš sve o dvorcu. Nikad prije nisu još bili u Sjevernoj kuli.
"Mora... ipak... postojati... neki... kraći... put..." predisao je Ron dok su se penjali uz sedmo
dugo stubište i izbili na neko nepoznato odmorište, na kojem je bila samo jedna velika slika
gole tratine na kamenom zidu.
"Ja mislim da moramo na ovu stranu", reče Hermiona gledajući u prazan hodnik što je vodio
nadesno.
"Neće biti", otpovrne Ron. "To je južna strana. Pogledaj, kroz prozor se vidi i dio jezera..."
Harry je dotle promatrao sliku na zidu. Debeo poni zelenko upravo je došetao do tratine
nehajno pasući travu. Harry je već bio navikao da se likovi na slikama u Hogwartsu kreću i
42
napuštaju svoj okvir da posjete jedni druge, ali je i dalje uživao gledajući ih. Malo zatim doñe
za ponijem nizak, zdepast vitez zveckajući oklopom. Sudeći po mrljama od trave na metalnim
koljenima, maloprije je bio pao s ponija.
"Aha!" viknuo je kad je spazio Harrvja, Rona i Hermionu. "Kakve su to protuhe na mom
privatnom posjedu? Da mi se možebit ne želite narugati što sam pao? Iz toka mačeve,
ništarije, lupeži!"
Svi troje su u čudu gledali kako mali vitez vadi mač iz korica i žestoko vitla njime bijesno
poskakujući amo-tamo. Ali mač mu je bio predugačak pa, kad je bjesomučno zamahnuo
njime, izgubio je ravnotežu i pao ničice u travu.
"Da vam se nije što dogodilo?" priupita ga Harry prilazeći slici. "Bjež otale, podli hvalisavce!
Bjež otale, huljo!"
Vitez ponovo dohvati svoj mač i posluži se njime da ustane, ali se oštrica zabije tako duboko
u zemlju daje, ma koliko se naprezao, nikako nije mogao izvući. Na kraju se opet izvali u
travu i odigne vizir da obriše uznojeno lice.
"Čujte," reče mu Harry koristeći priliku da se vitezu obrati dok leži iznuren u travi, "mi
tražimo Sjevernu kulu. Znate li možda put do nje?"
"U potrazi ste!" Reklo bi se da je vitezov bijes istog časa splasnuo. Osovi se na noge
zveckajući oklopom i dovikne im: "Poñite, prijatelji dragi, za mnom, da zajedno potražimo
naš cilj, ili da junački izginemo u jurišu!"
Još jednom uzalud potegne mač iz zemlje, bezuspješno pokuša zajahati debelog ponija i
vikne:
"Pješice ćemo, dakle, draga gospodo i draga gospo! Naprijed! Naprijed!"
I potrči bučno zveckajući oklopom na lijevu strahu okvira i iščezne.
Hitali su za njim hodnikom ravnajući se po zveckanju oklopa. Spazili bi ga od vremena do
vremena kako trči kroz slike pred njima.
"Držite se hrabro, ono je najgore tek pred nama!" prodere se vitez, a onda ga opet opaze kako
predvodi skupinu usplahirenih žena u krinolinama, čija je slika visila na zidu uskog, zavojitog
stubišta.
Dašćući na sav glas, Harry, Ron i Hermiona penjali su se uza sve zavojitije stube a u glavama
im se sve više i više vrtjelo, dok najposlije nisu iznad sebe začuli žamor i pojmili da su stigli
do predavaonice.
"Zbogom!" dovikne im vitez, a glava mu se načas pojavi na slici nekih mračnih redovnika.
"Zbogom, druži po oružju! Zatrebaju li
vam ikad plemenito srce i čelične mišice, pozovite samo Sir Ca-dogana!"
"Aha, pozvat ćemo vas", promrsi Ron kad vitez nestane, "ako nam ikad zatreba duševni
bolesnik."
Popeli su se uz zadnjih nekoliko stepenica i izbili na malo odmo-rište, na kojem je već bila
okupljena većina učenika. Tu nije bilo nikakvih vrata. Ron gurne Harrvja laktom i pokaže mu
na strop, u kojem su bila okrugla vrata s mesinganom pločicom. Harry pročita na njoj:
'"Sybill Trelawney, profesorica Proricanja sudbine.' A kako ćemo se popeti tamo gore?"
Kao da mu odgovaraju na pitanje, vrata se u stropu iznenada otvore i iz njih ispadnu srebrne
ljestve do samih Harrvjevih nogu. Svi učas umuknu.
"Poslije tebe!" reče mu Ron smješkajući se, pa se Harry počne prvi penjati.
Našao se u najneobičnijoj učionici koju je ikad vidio. Zapravo ta prostorija nije uopće
izgledala kao učionica, nego više kao nešto izmeñu potkrovnice i staromodne čajane. U nju je
bilo nagurano najmanje dvadeset okruglih stolića, oko kojih su se nalazili naslonjači
presvučeni satenom i debele stoličice bez naslona. Sve je bilo osvijetljeno mutnim, grimiznim
svjetlom. Svi su zastori na prozorima bili navučeni, a mnoge su svjetiljke bile zastrte
tamnocrvenim rupcima. Bilo je toplo i zagušljivo, a od vatre koja je gorjela podno zakrčenog
43
okvira kamina i grijala velik bakreni kotao, širio se težak, neugodno sladak miris. Police duž
okruglih zidova bijahu pretrpane prašnim perjanicama, krnjacima svijeća, mnogobrojnim
špilovima poderanih igraćih karata, nebrojenim srebrnim kristalnim kuglama i velikom
zbirkom čajnih šalica.
Ron doñe za Harrvjem. Ostali su se učenici okupljali oko njih razgovarajući meñu sobom
šaptom.
"A gdje je ona?" zapita Ron.
Iz sjene se iznenada javi nečiji glas, tih i mutan.
"Dobro došli!" pozdravi ih taj glas. "Kako je lijepo što vas napokon vidim u materijalnom
svijetu!"
Harry istog časa pomisli na velika, sjajna kukca. Na svjetlu vatre pojavi se profesorica
Trelawney, vrlo mršava dama; velika stakla naočala uveličavala su joj oči nekoliko puta. Bila
je zaogrnuta tankim
i prozirnim šalom posutim šljokicama. Oko vretenastog vrata visili su joj nebrojeni
lančići i niske perli, a podlaktice i šake bijahu joj ukrašene grivnama i prstenjem.
"Sjedite, djeco, sjedite!" reče im i svi oni ukočeno posjedaju u naslonjače ili na stoličice bez
naslona. Harry, Ron i Hermiona sjeli su zajedno za okrugli stolić.
"Dobro došli na Proricanje sudbine!" reče im profesorica Tre-lawney, koja je sjela u visoki
naslonjač ispred vatre. "Ja sam profesorica Trelawney. Dosad me možda niste ni vidjeli.
Mislim da mi prečesto silaženje u vrevu i gužvu ove škole zamagljuje unutarnje oko."
Nitko ne reče ni riječi na ovu začudnu izjavu. Profesorica Tre-lawney pomno popravi šal na
sebi i nastavi:
"Vi ste se dakle odlučili proučavati Proricanje, najtežu od svih magijskih disciplina. Moram
vas na samom početku upozoriti da, ako već nemate unutarnje oko, teško da vas ja išta mogu
naučiti. Knjigama se ne može daleko dogurati na ovom polju..."
Na te riječi i Trelawney i Ron se osmjehnu i zirnu na Hermionu, koja kao da se iznenadila kad
je čula da joj knjige neće biti od velike pomoći u ovom predmetu.
"Mnoge vještice i čarobnjaci, ma koliko inače bili nadareni na polju bučne halabuke, smrada i
iznenadnih nestanaka, nikako ne mogu prodrijeti u tajne budućnosti zastrte velom", nastavi
profesorica Trelawney prelazeći pogledom svojih krupnih, užagrenih očiju s jednog
nervoznog lica na drugo. "To je dar koji nije svima dan. Je li, mali," iznenada se obrati
Nevilleu koji samo što se ne sruši sa stoličice, "je li ti baka dobro?"
"Mislim da jest", odgovori Neville drhtavim glasom.
"Da sam na tvom mjestu, ja ne bih, dragi moj, bila baš tako sigurna", produži profesorica
Trelawney. Duge naušnice od smaragda blistale joj na svjetlu vatre. Neville proguta slinu.
Profesorica Tre-lawney spokojno nastavi: "Ove ćemo se godine baviti osnovnim metodama
proricanja sudbine. U prvom ćemo se tromjesečju pozabaviti gatanjem iz listića čaja. U
drugom ćemo prijeći na gatanje iz dlana. Usput budi rečeno, draga moja," obrati se iznenada
Parvati Patil, "čuvaj se jedne riñokose osobe!"
Parvati zaprepašteno pogleda Rona, koji je sjedio baš iza nje, pa odmakne svoju stolicu od
njegove.
"U ljetnom tromjesečju", proslijedi profesorica Trelawney, "pozabavit ćemo se kristalnom
kuglom... naime, ako dotle završimo sa znamenjem vatre. Predavanja ćemo, na žalost, morati
prekinuti u veljači zbog jakog vala gripe. Čak ću i ja izgubiti glas. A negdje oko Uskrsa
napustit će nas zauvijek netko od ovdje prisutnih."
Nakon ove najave uslijedi napeta tišina. Ipak, činilo se daje profesorica Trelawney ne
primjećuje.
"Molim te, draga moja," obrati se ona Lavender Brown, koja je sjedila najbliže njoj skutrena
na stolici, "možeš li mi dodati onaj najveći srebrni čajnik?"
44
Činilo se daje Lavender odahnula. Ustala je, uzela s police veliki čajnik i stavila ga na stol
pred profesoricu Trelawney.
"Hvala ti, draga moja. Usput budi rečeno, ono od čega strahuješ dogodit će se u petak,
šesnaesti listopada."
Lavender se strese.
"A sad bih vas molila da se svi razvrstate u parove. Zatim neka svako od vas uzme po jednu
šalicu i tada jedan po jedan doñite do mene da vam natočim čaj, a onda ćete opet sjesti i popiti
ga tako da vam ostane samo talog. Zatim ćete lijevom rukom promućkati tri puta šalicu, pa je
naopako okrenuti na tanjurić, pričekati da se ocijede i posljednji ostaci čaja i onda dati svom
partneru šalicu da iz nje gata. Šare ćete u šalici protumačiti uz pomoć teksta na stranici petoj i
šestoj knjige Odmagljivanje budućnosti. Ah, još nešto, dragi moj..." Uhvati Nevillea za
podlakticu kad je ovaj htio ustati. "Kad razbiješ svoju prvu šalicu, hoćeš li biti tako dobar da
izabereš jednu od onih s plavim šarama? Meni su ove ružičaste nekako prirasle srcu."
I doista, čim je Neville pristupio polici sa šalicama, razlegao se tresak razbijenog porculana.
Profesorica Trelawney priñe mu brže--bolje s metlicom i krpom za prašinu pa mu reče:
"Uzmi sad jednu od onih plavih, dragi moj, budi tako dobar... hvala ti..."
Kad im je profesorica natočila čaj, Harry i Ron se vrate za svoj stolić i pokušaju na brzinu
popiti vreli čaj. Pošto su, prema uputama profesorice Trelawney, promućkali šalice, ocijedili
su ih i zamijenili meñu sobom.
"Dobro," reče Ron kad su obojica otvorili svoje primjerke knjige na petoj i šestoj stranici, "što
vidiš u mojoj šalici?"
"Puno nečega mokrog i smeñeg", odgovori Harry. Od snažnog mirisa dima u prostoriji
osjećao se pospan i tup.
"Proširite svoje vidike, dragi moji, i dopustite svojim očima da vide dalje od obične
svakidašnjice!" dovikne im u polumraku profesorica Trelawney.
Harry se pokuša sabrati.
"E pa, tu imaš nekakav mutan križ..." reče gledajući u knjigu Od-magljivanje budućnosti. "To
znači da ćeš doživjeti razne 'kušnje i patnje' - žao mi je - ali je tu i nešto što bi moglo biti
sunce... to ti znači 'veliko zadovoljstvo'... prema tome, patit ćeš ali ćeš biti vrlo zadovoljan..."
"Mislim da bi ti morao dati da ti se pregleda unutarnje oko", reče mu Ron. Obojica su morala
prigušiti smijeh jer je profesorica Trelawney pogledala na njihovu stranu.
"A sad da ja pogledam..." Ron zaviri u Harrvjevu šalicu i namršti se od naporna razmišljanja.
"Vidim nekakvu mrlju nalik na poluci-lindar", reče. "Možda ćeš se jednog dana zaposliti u
Ministarstvu magije..."
Okrene šalicu u ruci.
"Ali s ove mi strane to izgleda više kao žir... što to znači?" Zadubi se u svoj primjerak knjige
Odmagljivanje budućnosti. '"Neočekivana sreća, zlato'. Izvrsno, možeš mi nešto od toga i
pozajmiti. A vidim tu još nešto," ponovo okrene šalicu, "nešto nalik na neku životinju. Aha,
ako joj je ovo glava... onda bi to mogao biti nilski konj... ne, nego ovca..."
Profesorica Trelawney okrene se naglo prema njima jer je Harry prasnuo u smijeh.
"Daj mi to, dragi moj, da pogledam", prijekorno reče Ronu, priñe mu i uzme iz ruke
Harrvjevu šalicu. Svi su umuknuli i napeto pratili što se zbiva.
Profesorica Trelawney zurila je u šalicu i okretala je u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke
na satu.
"Sokol... dragi moj, ti imaš jednog smrtnog neprijatelja."
"Pa, to bar svi znaju", glasno prošapće Hermiona. Profesorica Trelawney zagleda se u nju.
"Pa, da, znaju", opet će Hermiona. "Svi znaju za neprijateljstvo izmeñu Harrvja i Znate-većkoga."
Harry i Ron piljili su u nju s mješavinom zapanjenosti i divljenja. Nikad prije nisu čuli
45
Hermionu tako razgovarati s jednim profesorom. Profesorica Trelawney nije joj ipak
odgovorila. Ponovo upre pogled u Harrvjevu šalicu i nastavi je okretati.
"Batina... napad... E, dragi moj, ovo nije sretna šalica." "A ja sam mislio daje to polucilindar",
bojažljivo će Ron. "Lubanja... prijeti ti nekakva opasnost, dragi moj..."
Svi su odreda kao opčinjeni zurili u profesoricu Trelawney, koja po posljednji put okrene
šalicu u ruci, a onda vrisne.
Opet se razlegne tresak razbijenog porculana. Neville je razbio i svoju drugu šalicu.
Profesorica Trelawney zavali se u prazan naslonjač zatvorenih očiju, držeći nakićenu ruku na
srcu.
"Dragi moj dečko... siroti moj dečko... ne... bolje da ti ništa ne kažem... ne... ne pitaj me..."
"Što se dogodilo, gospoño profesor?" umah je upita Dean Tho-mas. Svi su poustajali i polako
okružili Harrvjev i Ronov stolić nagi-njući se nad naslonjač profesorice Trelawney ne bi li
zavirili u Harrvjevu šalicu.
"Dragoviću moj," profesorica Trelawney dramatično iskolači svoje krupne oči, "ti imaš
Grozu."
"Što ja to imam?" priupita je Harry.
Vidio je da on nije jedini koji je nije razumio. Dean Thomas sle-gao je ramenima gledajući ga,
a Lavender Brown izgledala je zbunjena, ali su gotovo svi ostali pokrili rukama usta od užasa.
"Grozu, dragi moj, Grozu!" uzvikne profesorica Trelawney, koja je kanda bila zgranuta što je
Harry nije razumio. "To ti je veliki, sablasni pas koji se javlja kao duh na grobljima! Dragi
moj dečko, to ti je znamen... najgori mogući znamen... smrti!"
Harrvju se skvrči želudac. Onaj pas na koricama knjige Znamenje smrti u knjižari Krasopis i
bugačica - onaj pas u sjeni u Magnoliji-nu vijencu... Lavender Brown takoñer pokrije rukama
usta. Svi su gledali u Harrvja, svi osim Hermione, koja je ustala i zašla za leña profesorici
Trelawney.
"Meni to baš ne izgleda kao Groza", odsiječe ona.
Profesorica Trelawney gledala je Hermionu sa sve većom od-bojnošću.
"Oprosti što ti to moram reći, draga moja, ali ja ne vidim mnogo aure oko tebe. Nisi osobito
prijemljiva za rezonancije budućnosti."
Seamus Finnigan mahao je glavom lijevo-desno.
"To zbilja izgleda kao Groza kad se ovako gleda," reče priški-Ijivši, "ali odavde opet izgleda
više kao magarac", nadoda nagnut na lijevu stranu.
"Kako bi bilo da se napokon odlučite hoću li umrijeti ili neću?" upita ih Harry iznenadivši se i
sam svojim riječima. Činilo se da ga više nitko ne želi gledati.
"Mislim da će najbolje biti da odmah prekinemo predavanje", reče profesorica Trelawney
posve mutnim glasom. "Da... molim vas da spremite svoje stvari..."
Svi učenici vrate šalice profesorici Trelawney, pokupe svoje knjige i zatvore torbe. Čak se i
Ron klonio Harrvjeva pogleda.
"Dok se opet ne vidimo", izusti profesorica Trelawney slabašnim glasom, "neka vas sreća
prati! Ah, da, još nešto..." Tu pokaže na Nevillea. "Ti ćeš sljedeći put zakasniti, pa se potrudi
da sustig-neš ostale."
Harry, Ron i Hermiona siñu niz ljestve profesorice Trelawney i niz zavojite stube bez riječi, a
onda se zapute na predavanje profesorice McGonagall iz Preobrazbe. Toliko im je vremena
trebalo da nañu njezinu predavaonicu da su stigli u posljednji čas, iako su bili rano krenuli s
predavanja iz Proricanja sudbine.
Premda je izabrao mjesto u dnu predavaonice, Harry se osjećao kao daje sa svih strana
obasjan jakim reflektorima. Ostali su učenici krišom zirkali na njega kao da očekuju da se
svakog časa sruši mrtav na pod. Jedva daje čuo što od onoga što im je profesorica McGonagall
govorila o animagusima (čarobnjacima koji se, kad god požele, mogu pretvoriti u
46
životinje). Nije ju čak gledao ni kad se na njegove oči pretvorila u šarenu mačku s tragovima
naočala oko očiju.
"Čujte, pa što je to danas sa svima vama?" upita ih profesorica McGonagall nakon što se, uz
tihi pop, opet pretvorila u samu sebe, pa ih pogleda sve redom. "Ne mislim da je to važno, ali
ovo je prvi put da mi nitko nije zapljeskao nakon uspješne preobrazbe."
Sve se glave opet okrenu prema Harrvju, ali nitko ni da pisne. Tada Hermiona digne ruku uvis
i reče:
"Oprostite, gospoño profesor, ali upravo smo se vratili s prvog predavanja iz Proricanja
sudbine, na kojem smo gatali iz listića od čaja, pa smo..."
"Ah, naravno", uzdahne profesorica McGonagall i iznenada se namršti. "Ne morate mi,
gospoñice Granger, ništa više govoriti. Recite mi radije tko će od vas ove godine umrijeti?"
Svi se zagledaju u nju.
"Ja", napokon odgovori Harry.
"A, tako", opet će profesorica McGonagall motreći Harrvja svojim okruglim očima. "E, onda,
da znate, Potter, da je Svbill Tre-lawney, otkako je došla u ovu školu, svake godine prorekla
smrt bar jednom učeniku, a da nijedan od njih nije još dosad umro. Svake godine najradije
dočekuje nove učenike proroštvom da će netko od njih umrijeti. Ja iz principa nikad ne
govorim ništa loše o kolegama..." Profesorica McGonagall iznenada ušuti a nosnice joj
problijede. Zatim mirnije nastavi: "Proricanje je sudbine najnepouzdanija grana magije. Ne
želim pred vama prikrivati činjenicu da ne držim mnogo do te discipline. Pravi su vidovnjaci
vrlo rijetki, a profesorica Tre-lawney..." Ponovo umukne a onda nadoda sasvim trijeznim
glasom: "Vi mi, Potter, izgledate zdravi kao dren pa mi nećete zamjeriti ako vas ne poštedim
današnje domaće zadaće. Ako slučajno umrete, vjerujte mi da mi nećete morati predati
zadaću."
Hermiona se nasmije. Harry se sad već osjećao malo bolje. Čim nije više bilo onog mutnog
crvenog svjetla i opojnog mirisa iz predavaonice profesorice Trelawney, nije se ni približno
onoliko bojao grudica listića od čaja. Ipak, nisu svi bili razuvjereni. Ron je još izgledao
zabrinut, a Lavender šapne:
"A zašto je onda Neville razbio šalicu?"
Kad je završio sat Preobrazbe, svi su se pridružili masi učenika koji su bučno odlazili na ručak
u Veliku dvoranu.
"Glavu gore, Rone!" reče Hermiona i gurne preda nj zdjelu s gu-lašem. "Čuo si što je rekla
profesorica McGonagall."
Ron si nagrabi gulaša u tanjur i uzme vilicu, ali ne počne još jesti.
"Harry," progovori tihim, ozbiljnim glasom, "da nisi ipak negdje vidio kakvog velikog crnog
psa?"
"Jesam, jesam", odgovori mu Harry. "Vidio sam ga one noći kad sam pobjegao od
Durslevjevih."
Ronu ispadne vilica iz ruke i zazveči.
"Vjerojatno je to bio pas lutalica", mirno će Hermiona.
Ron pogleda Hermionu kao daje poludjela.
"Hermiona, ako je Harry stvarno vidio Grozu, onda je... onda je to loše", reče. "Moj... moj
stric Bilius vidio ju je... i nakon dvadeset četiri sata je umro."
"Puka slučajnost!" olako će Hermiona pa si natoči još malo soka od bundeve.
"Ti ne znaš što govoriš!" reče joj Ron sve srditijim glasom. "Većina čarobnjaka umre od
straha kad ugleda Grozu."
"E pa, eto vidiš", preuzme Hermiona nadmoćnim glasom. "Umru od straha kad vide Grozu.
Groza nije nikakav znamen nego uzrok smrti! A Harry je još ovdje s nama zato što nije toliko
glup, kad vidi Grozu, da pomisli: Epa, dobro, onda ću radije otegnuti papke!"
47
Ron nešto bezglasno dobaci Hermioni, koja otvori torbu, izvadi iz nje novu knjigu iz
Aritmancije i nasloni je ispred sebe na bokal sa sokom.
"Meni se čini da je Proricanje sudbine prilično mutna stvar", reče ona tražeći odreñenu
stranicu u knjizi. "Previše je tu nagañanja za moj ukus."
"Ali u onoj Grozi u šalici nije bilo ništa mutno!" gorljivo će Ron.
"Nisi ipak djelovao tako samopouzdano kad si Harrvju rekao da vidiš ovcu", hladno će
Hermiona.
"Profesorica Trelawney je rekla da ti nemaš prave aure! Jednostavno ti nije drago kad si
slučajno u nečemu truba!"
Tim je riječima pogodio Hermionu u živac. Ona zalupi knjigom na stolu tako snažno da se na
sve strane razlete komadići mesa i mrkve.
"Ako se ja moram, da budem dobra u Proricanju sudbine, pretvarati da vidim znamenje smrti
u grudici listića od čaja, onda nisam sigurna da ću uopće studirati taj predmet! To je
predavanje bilo bez veze kad se usporedi s predavanjem iz Aritmancije!"
Pa zgrabi svoju torbu i dostojanstveno se udalji.
Ron se namršti gledajući za njom.
"O čemu to ona govori?" priupita Harrvja. "Pa, još uopće nije bila na predavanju iz
Aritmancije!"
Harryju je bilo drago što je nakon ručka mogao izaći iz dvorca. Od jučerašnje kiše nije bilo ni
traga. Nebo je bilo vedro, svijetlosivo, a trava pod nogama gipka i vlažna kad su pošli na
svoje prvo predavanje iz Skrbi za magična stvorenja.
Ron i Hermiona nisu uopće razgovarali meñu sobom. Harry je šutke hodao uz njih dok su
silazili niz travnjak do Hagridove brvnare uz Zabranjenu šumu. Tek kad je pred sobom spazio
troja dobro poznata leña, shvatio je da će ta predavanja pohañati zajedno sa Slvtherinima.
Malfov je nešto živahno govorio Crabbeu i Goyleu koji su se veselo hihotali. Harry je bio
potpuno siguran da zna o čemu je riječ.
Hagrid je dočekao učenike pred vratima svoje brvnare. Bio je u ogrtaču od krtičjeg krzna, sa
svojim psom Očnjakom, i jedva je čekao da započne sat.
"Ajde, ajde, malo brže tamo!" doviknuo im je kad su mu se približili. "Spremio sam vam
jedno lijepo iznenañenje! Bit će to fantastično predavanje! Jeste sad svi tu? Dobro, a sad svi
za mnom!"
U jednom mučnom trenutku Harry pomisli da će ih Hagrid povesti u Zabranjenu šumu, a on je
u toj šumi doživio takve strahote da nikad više nije želio stupiti u nju. Meñutim, Hagrid je
obišao okrajak šume, a nakon pet minuta su se našli pred ograñenim pašnjakom, na kojem nije
bilo ni žive duše.
"A sad se svi lijepo okupite oko ove ograde!" dovikne im. "Tako, vidite... važno je da svi
dobro sve vidite. A sada svi otvorite knjigu..."
"A kako?" upita ga Dračo Malfov hladnim, otegnutim glasom. "Šta?" izusti Hagrid.
"Kako da otvorimo knjigu?" ponovi Malfov i izvadi iz torbe svoj primjerak Čudovišne knjige
o čudovištima, koju je bio povezao dugom uzicom. I drugi učenici izvade svoje primjerke.
Neki su od njih, meñu njima i Harry, svezali svoje knjige remenom, a neki su ih ugurali u
tijesne torbe ili ih slegnuli velikim štipaljkama za rublje.
"Pa, zar... zar baš niko nije znao otvorit knjigu?" pokunjeno ih upita Hagrid.
Svi zavrte glavama.
"Pa, morate ih najprije pomilovati" reče Hagrid kao daje to nešto što se samo po sebi
razumije. "Evo, gledajte..."
Uzme od Hermione njenu knjigu i rastrga s nje čarobni selotejp zvan spelotejp kojim je bila
vezana. Knjiga ga pokuša ugristi, ali Ha-grid proñe debelim kažiprstom po njenu hrptu, a
knjiga zadrhti i onda se sama otvori te mu ostane mirno ležati u ruci.
48
"Uh, kako smo svi mi bili blesavi!" podsmjehne se Malfoy. "Trebali smo ih samo pomilovati!
Kako se nismo toga sjetili!"
"Ja... ja sam mislio da su te knjige smiješne", nesigurno će Ha-grid Hermioni.
"Uh, dozlaboga smiješne!" uzvikne Malfoy. "Zbilja je duhovito dati nam knjige koje bi nam
najradije ruke odgrizle!"
"Zaveži, Malfoy!" tiho reče Harry. Hagrid je izgledao potišten, a Harry je želio da Hagridovo
prvo predavanje bude uspješno.
"Dobro, onda!" opet će Hagrid, koji kao daje izgubio nit. "Imate... imate daklem knjigu i... i...
sad vam još samo trebaju magična stvorenja. Aha. E pa, sad ćete ih dobit. Čekajte malo..."
I ode u šumu i nestane.
"Bogami, ova škola ide sve više k vragu", glasno će Malfoy. "Da nam je ovaj klipan predavač!
Moj će otac dobiti napadaj kad mu to kažem..."
"Zaveži, Malfoy!" ponovi Harry.
"Pazi, Potter, eno, jedan je dementor iza tebe..."
"Ajoooooj!" izusti Lavender Brown pokazujući na drugu stranu ograñenog pašnjaka.
Prema njima je kaskalo desetak najčudnovatijih stvorenja koje je Harry ikad vidio. Imala su
konjska tijela, stražnje noge i repove, ali su im prednje noge, krila i glave bile kao u orijaških
orlova, s opasnim kljunovima čelične boje i krupnim, jarkonarančastim očima. Čaporci na
prednjim nogama bili su im jezoviti, po petnaestak centimetara dugački. Svaka je od tih
životinja nosila oko vrata debeli kožni oglavnik vezan za dugački lanac, a njihove je krajeve
sve u svojim ručetinama držao Hagrid, kaskajući za tim stvorenjima.
"Idemo, gija!" poviče tresući lancima i tjerajući životinje prema ogradi uz koju su stajali
učenici. Svi malko ustuknu kad im Hagrid priñe i zaveže sva ta stvorenja za ogradu.
"Hipogrifi!" prodere se Hagrid blaženim glasom mašući rukom prema njima. "Zar nisu krasni,
a?"
Harryju je bilo donekle jasno što Hagrid misli. Kad čovjek jednom prevlada prvotnu prepast
videći pred sobom nešto što je pola konj a pola ptica, morao se diviti blistavoj koži hipogrifa
što je neprimjetno prelazila iz perja u dlaku. Svi su oni bili različitih boja: maglovitosive,
brončane, ružičastopjegave, jarkokestenjaste i crne poput tinte.
"Eto tako", reče Hagrid sav ozaren, trljajući ruke, "doñiderte malo bliže..."
Činilo se da mu ipak nitko ne želi doći bliže. Harry, Ron i Her-miona oprezno priñu ogradi.
"E, sad, prvo što morate znat o hipogrifima, to je da su vam oni jako ponositi", nastavi Hagrid.
"Osjetljivi su vam ti hipogrifi. Nemojte ih rade vrijeñat jerbo bi vam to moglo bit zadnje što
ste napravili."
Malfov, Crabbe i Goyle uopće ga nisu slušali. Potiho su razgovarali, a Harry je imao
neugodan osjećaj da se dogovaraju kako da Hagridu pokvare predavanje.
"Uvijek rade čekajte da hipogrif prvi povuče potez", proslijedi Hagrid. "To je samo pristojno,
razumijete? Kad mu priñete, poklonite mu se i pričekajte. Ako se i on vama pokloni, onda ga
smijete dirat. A ako vam se ne pokloni, bjež'te od njega što vas noge nose jerbo vam oni imaju
opasne čaporke. U redu, ko će im prvi pristupit?"
Većina je učenika još dalje uzmaknula. Čak su i Harry, Ron i Hermiona osjećali nekakvu
nelagodu. Hipogrifi su plahovito zabacivali glave i širili snažna krila. Reklo bi se da ne vole
biti vezani.
"Niko neće?" reče Hagrid preklinjući ih pogledom.
"Ja ću", javi se Harry.
Začuje za sobom glasne uzdahe a Lavender i Parvati mu šapnu:
"Aaaah, nemoj, Harry, sjeti se samo onih listića čaja!"
Ne obazirući se na njihove riječi, Harry se prebaci preko ograde.
"Bravo Harry!" dovikne mu Hagrid. "E pa, da vidimo kako ćeš izać na kraj sa Kljunoslavom!"
49
I odveže jedan lanac, odvuče sivog hipogrifa na stranu i skine s njega kožnati oglavnik. Reklo
bi se da su svi učenici s druge strane ograde suzdržali dah. Malfov je pakosno priškiljio.
"Samo polako, Harry!" tiho će Hagrid. "Kad ga pogledaš u oči, pazi da ne trepćeš očima...
hipogrif ti neće vjerovati ako previše trepćeš očima..."
Harrvju se odmah ovlaže oči, ali ih ne zatvori. Kljunoslav je okrenuo svoju veliku, usiljenu
glavu i zagledao se u njega plahovitim narančastim okom.
"Tako je", reče Hagrid. "Tako je, Harry... a sad mu se pokloni..."
Iako se Harrvju nije mililo izložiti šiju pred Kljunoslavom, ipak posluša Hagrida. Nakratko
mu se pokloni i digne pogled.
Hipogrif je i dalje oholo zurio u njega. Nije se ni pomaknuo.
"Ah", zabrinuto uzdahne Hagrid. "Ma dobro... povuci se sad, Harry, samo polako..."
Ali tada hipogrif, na Harrvjevo veliko čudo, iznenada savije svoja Ijuskava prednja koljena i
neosporno mu se pokloni.
"Bravo, Harry!" radosno će Hagrid. "Tako je... sad ga možeš slobodno dirat! Pogladi ga po
kljunu, ajde!"
Premda bi se bio radije povukao, Harry se polagano primakne hipogrifu i pruži ruku prema
njemu. Pogladi ga nekoliko puta po kljunu a hipogrif lijeno sklopi oči kao da uživa.
Svi učenici zaplješću, osim Malfova, Crabbea i Govlea, koji su, čini se, bili duboko
razočarani.
"Dobro je, Harry," reče Hagrid, "mislim da ga sad možeš i zajašit!"
S tim Harry ipak nije računao. Bio je već navikao jahati na metli, ali nije bio siguran da će mu
tako dobro biti i na hipogrifu.
"Popni se samo na njega, tu odma iza krila", reče mu Hagrid. "I pazi da mu ne iščupaš koje
pero, to mu, znaš, ne bi bilo drago..."
Harry podigne nogu na vrh Kljunoslavova krila i vine mu se na leña. Kljunoslav se uspravi.
Harry nije bio načisto za što se treba držati jer je sve pred njim bilo obraslo perjem.
"Ajde samo!" dovikne mu Hagrid i potapše hipogrifa po sapima.
Odjednom se četiri metra dugačka krila rašire s obje strane Har-ryja. Harry je imao taman
toliko vremena da se uhvati hipogrifu oko vrata prije nego što poleti uvis. Nije to bilo ništa
slično jahanju na metli, a Harry je odmah bio načisto što mu se više sviña od toga dvoga.
Hipogrif je žestoko udarao krilima s obje njegove strane zahvaćajući ga ispod nogu i
izazivajući u njemu osjećaj da će ga zbaciti
sa sebe. Sjajno perje klizilo mu je ispod prstiju a nije se usuñivao čvršće uhvatiti za njega.
Umjesto mirnog leta njegova Nimbusa 2000, sada se ljuljao naprijed-natrag, prema tome kako
su se hipogrifove sapi u letu dizale i spuštale.
Kljunoslav je obletio s njim ograñeni pašnjak, a onda se počeo spuštati. Toga se Hagrid
najviše pribojavao. Kad se glatki vrat spustio, on se nagne unatrag bojeći se da ne spuzne
preko kljuna, a kad one četiri neskladne noge ispod njega dotaknu tlo, osjeti snažan udarac.
Jedva se održao na hipogrifu i ponovo uspravio.
"Svaka ti čast, Harry!" dovikne mu Hagrid. Svi počnu klicati osim Malfova, Crabbea i
Govlea. "U redu, koje sljedeći?"
Ohrabreni Harrvjevim uspjehom, ostali učenici oprezno se prebace preko ograde. Hagrid je
odvezivao hipogrife jednog za drugim i uskoro su se ñaci počeli nervozno klanjati po
ograñenom pašnjaku. Neville je više puta ustuknuo pred svojim hipogrifom koji kao da nije
htio saviti koljena. Harry je pak gledao kako Ron i Hermiona vježbaju s jednim riñanom.
Malfov, Crabbe i Goyle preuzeli su Kljunoslava. Ovaj se poklonio i pred Malfovem, koji ga je
sad gladio po kljunu i prezirno gledao.
"Ovo zbilja nije teško", reče Malfov otegnutim glasom, toliko glasno da ga i Harry može čuti.
"Znao sam ja daje to igrarija kad to čak ni Potteru nije bio problem... Kladio bih se da ti uopće
50
nisi opasan, je li?" obrati se on hipogrifu. "Je li, ti, velika, ružna beštijo?"
Dogodilo se to u tren oka. Malfov je odjednom prodorno vrisnuo, a Hagrid je već idućeg trena
namicao oglavnik oko vrata Klju-noslavu koji je pokušavao dohvatiti Malfova, što je ležao
sklupčan u travi dok mu se krv širila na sve strane po odjeći.
"Umirem!" prodere se Malfov usred uspaničenih ñaka. "Umirem, zar ne vidite? Ubio me!"
"Ko kaže da umireš!" reče Hagrid, koji je naglo problijedio. "Dajte mi pomozite... moramo ga
izvuć odavle..."
Hermiona otrči otvoriti vrata a Hagrid bez po muke podigne Malfova sa zemlje. Dok je
Hagrid prolazio mimo njega, Harry opazi dugu i duboku posjekotinu na Malfovevoj
nadlaktici. Hagrid potrči s njim u naručju, škropeći krvlju travu, uz obronak prema dvorcu.
Polaznici predavanja iz Skrbi za magična stvorenja poñu korakom za njima. Sh/therini su svi
rogoborili protiv Hagrida.
"Treba ga odmah najuriti!" reče Pansy Parkinson, sva uplakana.
"Malfov sije sam kriv!" obrecne se na nju Dean Thomas. Crab-be i Goyle napeli su prijetećom
gestom mišice.
Svi su se uspeli uz kamenite stube i ušli u predvorje.
"Idem vidjeti kako mu je!" reče Pansy. Svi se zagledaju za njom kako trči uz mramorne stube.
Slvtherini, koji su joj gunñali nešto na Hagridov račun, zapute se u svoju društvenu prostoriju
u bivšoj tamnici. Harry, Ron i Hermiona zapute se uza stube prema Gryffindor-skoj kuli.
"Mislite da mu neće ništa biti?" nervozno priupita Hermiona prijatelje.
"Jasno da neće. Madame Pomfrey zna srediti takve rane u tren oka", odgovori joj Harry,
kojem je ta medicinska sestra čarolijama zaliječila mnogo teže ozljede.
"Ali gadno je to što se dogodilo baš na prvom Hagridovu predavanju, zar ne?" zabrinuto će
Ron. "Možete biti sigurni da će mu Malfoy sad zagorčati život..."
Meñu prvima su stigli u Veliku dvoranu na večeru. Nadali su se da će tu vidjeti Hagrida, ali
njega nije bilo.
"Neće mu valjda dati nogu, je li da neće?" priupita ih Hermiona tjeskobnim glasom a da nije
ni okusila pitu od odreska i bubrega.
"Neće valjda biti tako blesavi!" reče Ron. Ni on nije ništa okusio.
Harry je promatrao slytherinski stol. Velika je skupina Slytheri-na, meñu njima i Crabbe i
Goyle, bila zadubljena u ozbiljan razgovor. Harry je bio uvjeren da se dogovaraju kako će
prikazati stvar pred profesorima.
"E pa, ne može se reći da današnji prvi dan nakon povratka u školu nije bio zanimljiv",
sumorno napomene Ron.
Nakon večere su otišli u dupkom punu gryffindorsku društvenu prostoriju i pokušali napisati
domaću zadaću, koju im je bila zadala profesorica McGonagall, ali su sve troje često prekidali
rad i virili kroz prozor na kuli.
"Kod Hagrida gori svjetlo", iznenada će Harry.
Ron pogleda na sat.
"Ako požurimo, mogli bismo se još vidjeti s njim, nije kasno..."
"Ma ne znam..." polako izusti Hermiona i zirne na Harryja.
"Ja se smijem kretati po školskom dvorištu!" ustvrdi on odlučnim glasom. "Sirius Black ne
može ipak proći pored dementora, nije li tako?"
Stoga odmah spreme svoje stvari i proñu kroz rupu u zidu. Bili su sretni što nisu nikog sreli na
putu do izlaza, jer nisu bili sasvim sigurni da smiju izlaziti iz zgrade.
Trava je bila još mokra i u sumrak izgledala gotovo crna. Kad su stigli do Hagridove brvnare,
pokucali su i začuli iznutra njegov glas.
"Naprijed!"
Hagrid je sjedio samo u košulji za oribanim drvenim stolom. Njegov pas za lov na veprove
51
Očnjak držao je glavu u njegovu krilu. Jedan je pogled bio dovoljan da se vidi daje Hagrid
podosta popio. Pred njim je bio vrč s poklopcem velik kao bokal, a činilo se da se i napreže da
ih bolje vidi.
"Sve bi reko daje to rekord", reče promuklim glasom čim ih prepozna. "Neće bit da su dosad
imali nekog ko je samo jedan dan bio nastavnik."
"Pa, nisi još otpušten, Hagride!" reče mu Hermiona suzdržana daha.
"Nisam još", odgovori joj Hagrid ojañenim glasom i gutne velik gutljaj onoga što je bilo u
vrču. "Al to je samo pitanje vremena, čim Malfov..."
"A kako je njemu?" upita ga Ron čim su posjeli za stol. "Nije valjda ništa ozbiljno?"
"Madame Pomfrey sredila gaje kako je najbolje znala i umjela", tupo odgovori Hagrid, "al on i
dalje tvrdi daje u smrtnim mukama... onako sav u zavojima... cvili..."
"Pretvara se", odlučno će Harry. "Madame Pomfrey zna izliječiti svaku ranu. Lani joj je pošlo
za rukom da meni ponovo izraste pola kostiju. Ali sigurno je da će Malfoy iskoristiti ovu
priliku što najbolje može..."
"Dabome daje Školski odbor već o svemu obaviješten", protuži dalje Hagrid. "Misle da sam
uzeo prekrupan zalogaj za početak. Da sam hipogrife trebo ostavit za poslije, da sam trebo
počet od čeki-njaša il tako nečeg... a ja sam baš mislio kako će to bit dobro prvo predavanje...
sam sam si kriv..."
"Hagride, svemu je Malfoy kriv!" ozbiljno će Hermiona.
"Mi ćemo ti biti svjedoci", nadoda Harry. "Lijepo si nam rekao da hipogrifi napadaju ljude
ako ih ovi uvrijede. Malfoy sije sam kriv što te nije poslušao. Ispričat ćemo Dumbledoreu
kako se sve to stvarno dogodilo."
"Da, da, Hagride, ne brini, mi ćemo te podržati", potvrdi Ron.
Suze poteku iz naboranih kutova Hagridovih crnih očiju. Zgrabi Harrvja i Rona i privije ih u
zagrljaj od kojeg su im pucale kosti.
"Ja, Hagride, mislim da si već dosta popio", odlučno će Hermio-na, pa uzme vrč s poklopcem
i iznese ga van da izlije što je bilo u njemu.
"Pa, možebit ima i pravo", reče Hagrid ispuštajući iz zagrljaja Harrvja i Rona, koji oteturaju
od njega opipavajući rebra. Hagrid se jedva digne sa stolice i nesigurnim korakom pode van
za Hermio-nom. Učas izvana dopre bučno pljuskanje.
"Što je to sad?" nervozno upita Harry Hermionu kad se vratila izvana s praznim vrčem.
"Zaronio je glavu u kacu s vodom", odgovori mu Hermiona spremajući vrč na njegovo mjesto.
Vrati se i Hagrid mokre, duge kose i brade otirući vodu iz očiju.
"E, sad je već bolje", reče otresajući glavom kao pas i prskajući ih sve vodom. "Čujte, stvarno
je lijepo od vas što ste me došli prigle-dat, ja zbilja..."
Odjednom umukne usred rečenice i zagleda se u Harrvja, kao da je tek sad shvatio daje i on
tu.
"A kakvog ti imaš posla ovdi, a?" zaurla tako nenadano da sve troje poskoče pola metra u
zrak. "Ti, Harry, ne smiješ odat po vani poslije mraka! A vas ga dvoje puštate da okolo
šalabaza!"
Pa priñe Harrvju, zgrabi ga za mišicu i odvuče do vrata.
"Ajdemo!" reče Ijutito. "Sad ću vas lijepo sve odvest nazad u školu, i pazite da vas opet ne
ulovim kako odate okolo i dolazite k meni poslije mraka! Nisam ja toga vrijedan!"
