ŠUPLJI KOTLIĆ
Harryju je trebalo nekoliko dana da se navikne na novu, neobičnu slobodu. Nikad prije nije
mogao ustajati kad želi, ni jesti kad mu se prohtije. Mogao je čak i odlaziti kamo god hoće,
samo da ostane u Zakutnoj ulici, a kako je ta duga ulica, popločena oblim kamenjem, bila
prepuna najzamamnijih čarobnjačkih dućana na svijetu, nije ni pomišljao da prekrši riječ
zadanu Fudgeu i odluta u bezjački svijet.
Svakog je jutra doručkovao u Šupljem kotliću, gdje je rado promatrao ostale goste - smiješne
male vještice iz provincije, koje su došle u kupovinu na jedan dan, poštovanja vrijedne
čarobnjake koji su raspravljali o najnovijem uvodniku u listu Preobrazba danas, divlje vješce i
promukle patuljke, a jednom čak i jednu ružnu babus-karu, pravu zlu vješticu, koja je ispod
svoje debele, vunene kapuljače naručila porciju prijesne jetre.
Nakon doručka bi Harry otišao u stražnje dvorište, izvadio čarobni štapić, kucnuo njime po
trećoj cigli s lijeve strane, iznad kante za smeće, i pričekao da se u zidu otvori nadsvodeni ulaz
u Zakutnu ulicu.
Duge sunčane dane provodio je obilazeći dućane i jeduckajući ispod šarenih suncobrana
ispred kafića, gdje su ostali gosti pokazivali jedni drugima što su kupili ("Ovo ti je, stari moj,
lunaskop - ne moraš više prtljati oko karata Mjesečeve površine, kužiš?"), ili su razgovarali o
slučaju Siriusa Blacka ("Ja osobno ne puštam više djecu samu van dok god ga ne strpaju opet
u Azkaban"). Harry nije više morao pisati domaću zadaću pod pokrivačem uz pomoć džepne
baterije. Sad je lijepo sjedio na jarkom suncu ispred sladoledarnice Floreana Fortescuea i
21
pisao svoje sastavke uz povremenu pomoć samog Floreana Fortescuea, koji je ne samo znao
vrlo mnogo o spaljivanju
vještica u srednjem vijeku nego je i svakih pola sata donosio Harrvju besplatne voćne
kupove.
Otkako je Harry ponovo napunio svoju novčarku zlatnim galeo-nima, srebrnim srpovima i
brončanim knutovima iz svoga sefa kod Gringottsa, morao se ozbiljno svladavati da ne potroši
odjednom sav taj novac. Neprestance je morao podsjećati sama sebe da će još pet godina
pohañati školu u Hogvvartsu, i kako bi mu bilo kad bi morao moljakati Durslevjeve da mu
dadu novac za knjige čarobnih formula, kad ne bi više mogao kupovati sebi lijepe kolekcije
zlatnih hračaka (za hrakomet, čarobnjačku igru sličnu špekulanju u kojoj tvrdi hračci rigaju
smrdljivu tekućinu u lice igrača koji je izgubio bod). Isto gaje tako silno mamio i savršeni,
pokretljivi model galaksije u velikoj staklenoj kugli, uz koji ne bi više uopće morao slušati
predavanja iz astronomije. Ali tjedan dana nakon dolaska u Šuplji kotlić, na najveću ga je
kušnju stavio njegov najdraži dućan Birana metlobojska oprema.
Radoznao da vidi što je to izazvalo gužvu u tom dućanu, Harry se probio unutra i ugurao
medu uzbuñene vještice i čarobnjake, te na netom podignutom podiju ugledao
najveličanstveniju metlu koju je vidio u životu.
"Upravo je stigla... prototip..." govorio je čarobnjak četvrtastih čeljusti svom kolegi.
"To je najbrža metla na svijetu, je li, tata?" propitivao se dječak mlañi od Harrvja njišući se u
očevu naručju.
"Irska je reprezentacija upravo naručila sedam ovakvih ljepotica!" objavio je okupljenima
vlasnik dućana. "A Irci su ove godine glavni favoriti za osvajanje Svjetskog kupa!"
Kad se jedna krupna vještica pomaknula ispred Harrvja, on pročita ovaj natpis uz metlu:
VATRENA MUNJA
Ova trkaća metla, najnovija riječ tehnike, ima aerodinamičan, superkvalitetan jasenov držak s
politurom tvrdom poput dijamanta i ručno upisanim tvorničkim brojem. Svaka pojedinačno
izabrana brezova šiba u repu izoštrena je do aerodinamičnog savršenstva, što Vatrenoj munji
daje nenadmašivu ravnotežu i besprijekornu preciznost. Vatrena munja ima akceleraciju od O
do 250 kilometara na
sat za deset sekundi i opremljena je čarolijom za kočenje kojoj se kod ne može razbiti. Cijenu
možete doznati na vlastiti zahtjev.
Cijenu možete doznati na vlastiti zahtjev... Harry nije želio ni nagañati koliko zlata stoji
Vatrena munja. Nikad u životu nije ništa više poželio od ovoga. Ipak, još nije izgubio ni jednu
utakmicu svojim Nimbusom 2000, i kakva bi smisla bilo da isprazni svoj sef u Gringottsu radi
Vatrene munje kad već ima izvrsnu metlu? Stoga nije ni pitao za cijenu, ali je gotovo svakog
dana navraćao u taj dućan samo da pogleda Vatrenu munju.
Meñutim, bilo je nekih stvari koje je trebalo kupiti. Otišao je u ljekarnu da popuni svoje zalihe
sastojaka čarobnih napitaka, a kako su mu školske pelerine bile već desetak centimetara
prekratke za ruke i noge, svratio je i u dućan gospoñe Malkin Pelerine za sve prigode i kupio
novu odjeću. A najvažnije je bilo kupiti nove školske knjige, meñu kojima će biti i udžbenici
za dva nova predmeta, Skrb za magična stvorenja i Proricanje sudbine.
Dok je razgledavao izlog knjižare, Harry se iznenadi. Umjesto uobičajenih zbirki čarobnih
formula s naslovima u zlatotisku, veličine ploča za nogostup, stajao je iza stakla veliki
željezni kavez u kojem je bilo sto primjeraka Čudovišne knjige o čudovištima. Knjige su se
hrvale i natezale jedna s drugom, bijesno i ogorčeno, tako da su poderane stranice letjele na
sve strane.
Harry je izvadio iz džepa svoj popis knjiga i prvi put ga proučio. Čudovišna knjiga o
čudovištima bila je navedena kao obvezatan udžbenik za Skrb za magična stvorenja. Sad je
tek shvatio zašto mu je Hagrid rekao da će mu ta knjiga dobro doći. Odahnuo je jer se već
22
pribojavao da Hagrid očekuje od njega pomoć za nekog svog groznog kućnog ljubimca.
Kad je ušao u knjižaru Krasopis i bugačica, poslovoña mu pohrli u susret.
"Za Hogwarts?" upita ga. "Došli ste nabaviti nove knjige?" "Da", odgovori Harry. "Trebam..."
"Sklonite se malo u stranu", nestrpljivo mu reče poslovoña i odgurne ga od sebe. Zatim
navuče par vrlo debelih rukavica, dohvati veliki, kvrgavi štap i poñe prema vratima kaveza za
Čudovišnu knjigu.
"Čekajte malo!" dobaci mu Harry. "Ja već imam tu knjigu."
"Imate je?" Poslovoñi se lice razvuče od olakšanja. "Hvala Bogu daje imate. Danas su me već
pet puta ugrizle..."
Zrakom se prolomi zvuk paranja nečega - dvije Čudovišne knjige zgrabile su treću i uzele je
parati.
"Prestanite! Prestanite!" uzvikne poslovoña pa proturi štap kroz šipke kaveza da razdvoji
knjige. "Nikad ih više neću uzeti u prodaju, nikad! Ovo je prava ludnica! Mislio sam da smo
se najgore zeznuli kad smo naručili dvjesto primjeraka Nevidljive knjige o nevidljivosti -
koštale su nas čitavo bogatstvo, a nikad ih nismo vidjeli... Treba li vam štogod drugo?"
"Treba", odgovori Harry i pogleda u svoj popis. "Treba mi knjiga Cassandre Vablatskv
Odmagljivanje budućnosti."
"Ah, razumijem, upisali ste kolegij Proricanje sudbine, je li?" reče poslovoña svlačeći
rukavice i vodeći Harrvja u stražnju prostoriju, gdje je bio i kutak posvećen gatanju. Na
jednom stoliću bile su naslagane knjige kao što su Predviñanje nepredvidljivog: Osigurajte se
od šokova i Razbijene kugle: Kad vam sreća okrene leda.
"Evo izvolite", reče mu poslovoña nakon što se popeo uz ljestve i skinuo s police debelu
knjigu u crnom uvezu. "Odmagljivanje budućnosti. Vrlo dobar vodič kroz sve osnovne
metode vraćanja - gatanje iz dlana, iz kristalne kugle, iz utrobe ptica..."
Ali Harry ga nije više slušao. Pogled mu je bio pao na jednu drugu knjigu izloženu na istom
stoliću: Znamenja smrti: Što vam je činiti kad znate da su vam dani odbrojeni.
"Ah, da sam na vašem mjestu, ja to radije ne bih čitao", nehajno reče knjižar kad opazi u što
se Harry zagledao. "Inače ćete početi primjećivati predznake smrti na svakom koraku, a to će
vam na kraju utjerati strah u kosti."
Ali Harry je i dalje zurio u korice te knjige, na kojima je bio naslikan crni pas, velik kao
medvjed, užagrenih očiju. Bio mu je odnekud poznat...
Knjižar mu tutne u ruku Odmagljivanje budućnosti. "Možda još nešto?" priupita ga.
"Da", odgovori Harry odvajajući pogled od očiju onog psa i zbunjeno gledajući u svoj popis.
"Ovaj... trebam još i Preobrazbu po fazama i Zbirku standardnih čarobnih formula, Treći
stupanj."
Harry je nakon desetak minuta izašao iz knjižare Krasopis i bugačica noseći pod rukom netom
kupljene knjige, pa se zaputio natrag, U Šuplji kotlić, jedva primjećujući kuda ide i sudarajući
se s prolaznicima.
Uspeo se stubama do svoje sobe, ušao i istresao knjige na krevet. Netko je bio pospremio sobu
- kroz otvorene prozore nadiralo je sunce. Čuo je autobuse kako tutnje kroz nevidljivu
bezjačku ulicu, i vrevu nevidljive svjetine u Zakutnoj ulici. Spazi i svoj odraz u zrcalu iznad
umivaonika.
"Ono nije mogao biti znamen smrti", prkosno reče svom odrazu. "Jednostavno me uhvatila
panika kad sam spazio ono čudo u Mag-nolijinu vijencu. Vjerojatno je to bio samo neki pas
lutalica..."
Automatski podigne ruku i pokuša zagladiti kosu.
"Vodiš unaprijed izgubljenu bitku, dragi moj", odgovori mu zrcalo sipljivim glasom.
Kako su dani odmicali, Harry se sve češće osvrtao na sve strane neće li gdjegod spaziti Rona
ili Hermionu. Sad kad se bližio početak nove školske godine, sve je više učenika iz
23
Hogvvartsa stizalo u Za-kutnu ulicu. Harry se susreo sa Seamusom Finniganom i Deanom
Thomasom, svojim kolegama Grvffindorima, u Biranoj metlobojskoj opremi, gdje su i oni
buljili u Vatrenu munju. Nabasao je i na pravog Nevillea Longbottoma, bucmastog i
zaboravljivog dječaka, ispred knjižare Krasopis i bugačica. Harry nije zastao da počavrlja s
njim. Činilo se daje Neville zagubio svoj popis knjiga pa gaje stroga baka izgrdila na pasja
kola. Harry se nadao da baka nikad neće saznati da se on predstavljao kao Neville dok je
bježao od Ministarstva magije.
Kad se probudio na posljednji dan ferija, Harry je pomislio da će se bar sutradan vidjeti s
Ronom i Hermionom u Hogwarts-ekspresu. Ustao je, obukao se i otišao po posljednji put
pogledati Vatrenu munju. Baš dok je razmišljao gdje će ručati, netko izvikne njegovo ime pa
se okrene.
"Harry! Harry!"
Ugleda ih kako oboje sjede ispred sladoledarnice Floreana For-tescuea. Ron je bio
nevjerojatno pjegav a Hermiona preplanula od sunca. Oduševljeno su mu oboje mahali
rukama.
"Konačno!" usklikne Ron smješkajući se Harrvju dok je ovaj sjedao uz njih. "Tražili smo te u
Supljem kotliću, ali su nam rekli da
si već otišao, pa smo otišli u Krasopis i bugačicu, i do gospoñe Mal-kin, i do..."
"Ja sam već jučer nabavio sve školske potrepštine", objasni im Harry. "A otkud znate da sam
odsjeo u Šupljem kotliću?"
"Tata mije rekao", jednostavno mu odgovori Ron.
Gospodin Weasley, koji je radio u Ministarstvu magije, čuo je, naravno, što se dogodilo teti
Margi.
"Jesi li ti, Harry, stvarno napuhao tu svoju tetu?" upita ga Her-miona ozbiljnim glasom.
"Nisam htio", odgovori joj Harry dok se Ron valjao od smijeha. "Jednostavno sam izgubio
živce."
"Nije to, Rone, ništa smiješno", oštro će Hermiona. "Stvarno se čudim što Harry nije isključen
iz škole."
"I ja se čudim", priznade Harry. "Ne samo isključen nego sam mislio da ću biti i uhićen."
Pogledavši Rona, upita ga: "Tvoj tata ne zna ipak zašto me je Fudge pomilovao?"
"Vjerojatno zato što si to bio ti", slegne Ron ramenima svejednako se smijuckajući. "Slavni
Harry Potter i te stvari. Mrsko mi je i pomisliti što bi Ministarstvo sa mnom učinilo da sam/a
slučajno napuhao tetu. Istina, prvo bi me morali iskopati iz groba jer bi me mama ubila.
Uostalom, možeš večeras pitati mog starog. I mi ćemo danas prenoćiti u Šupljem kotliću!
Možemo sutra zajedno na kolodvor King's Cross! I Hermiona će s nama!"
Hermiona ushićeno klimne glavom.
"Mama i tata su me jutros dovezli tamo sa svim mojim stvarima za Hogwarts."
"Izvrsno!" zadovoljno će Harry. "Pa, jeste li već kupili sve nove knjige i potrepštine?"
"Pogledaj samo ovo!" reče mu Ron, pa izvadi iz torbe dugačku, tanku kutiju i otvori je. "Novi
novcati štapić. Trideset pet centimetara dugačak, od vrbe, s jednom vlasi iz jednorogova repa.
I kupili smo sve potrebne knjige!" Pa pokaže na veliku torbu ispod svoje stolice. "A što kažeš
na one čudovišne knjige, a? Prodavač samo što se nije rasplakao kad smo mu rekli da ih
trebamo dvije."
"A što je, Hermiona, sve ovo ovdje?" upita je Harry pokazujući ne na jednu nego na tri krcate
torbe na stolici do nje.
"E pa, bit će da sam ja upisala više predmeta nego vi!" reče Hermiona. "To su ti moje knjige
za Aritmanciju, Skrb za magična stvorenja, Proricanje sudbine, Proučavanje starih runa,
Bezjačke studije..."
"Zašto si uzela i Bezjačke studije?" upita je Ron kolutajući očima prema Harrvju. "Pa, ti si
24
roñena bezjakinja! Mama i tata su ti bezjaci! Ti već znaš sve o njima!"
"Ipak, bit će zanimljivo proučavati ih sa stanovišta čarobnjaka", ozbiljno mu odgovori
Hermiona.
"A kad ti, Hermiona, uopće misliš ove godine jesti i spavati?" upita je Harry, a Ron se
zasmijulji. Hermiona ih ne udostoji odgovora.
"Ostalo mi je još deset galeona", reče ona zagledajući u svoju novčarku. "U rujnu mi je
roñendan pa su mi mama i tata dali nešto novca da si unaprijed kupim dar za roñendan."
"Kako bi bilo da si kupiš još jednu zgodnu knjigu?" priupita je Ron tobože nedužnim glasom.
"Ne, ne dolazi u obzir", mirno mu odgovori Hermiona. "Treba mi zapravo sova. Harry ima
Hedvigu, a ti imaš Errola..."
"Nemam", presiječe je Ron u riječi. "Errol pripada cijeloj obitelji. Ja imam samo Šugonju." I
izvadi iz džepa svoga ljubimca štakora. "Moram ga odnijeti na liječnički pregled", nadoda
stavljajući Šugonju na stol. "Mislim da mu je boravak u Egiptu naškodio."
Šugonja je bio mršaviji nego prije i brci su mu se nekako ovjesili.
"Ima tu preko puta jedan dućan magičnih stvorenja", reče Har-ry, koji je u meñuvremenu
dobro upoznao Zakutnu ulicu. "Možeš ih tamo pitati imaju li kakav lijek za Šugonju, a
Hermiona može kupiti sovu."
I tako su platili sladoled i prešli preko ulice da svrate u Magičnu menažeriju.
U njoj je bilo prilično tijesno. Svaki centimetar na zidovima bio je zastrt krletkama. Osjećao
se životinjski zadah i bilo je vrlo bučno, jer su zatočenici u krletkama svi kričali, skvičali,
klepetali ili frktali. Vještica za tezgom upravo je davala savjete jednom čarobnjaku kako se
uzgajaju daždevnjaci sa dvostrukim repom. Harry, Ron i Hermiona dotle su razgledavali
krletke.
Dvije velike purpurne žabe krastače upravo su se gostile gutajući mrtve muhe zunzare.
Golema kornjača s oklopom optočenim draguljima
caklila se uz prozor. Otrovni narančasti puževi polako su plazili uza stjenke
spremnika za vodu. Debeli bijeli zec neprestance se pretvarao u svileni cilindar, pa opet u
zeca, proizvodeći praskave zvukove. Bilo je tu i mačaka svih boja, bučna krletka puna
gavranova, košara sa čudnim, okruglim krznenim stvorenjima boje senfa što su glasno zujala,
a na tezgi velika krletka sa sjajnim crnim štakorima koji su se igrali preskačući jedan drugome
preko dugih, golih repova.
Kad je čarobnjak s daždevnjakom dvostrukog repa otišao, Ron se obrati vještici za tezgom:
"Došao sam radi svoga štakora. Nekako mi je izblijedio otkako sam se vratio s njim iz
Egipta."
"Metni ga samo tu na tezgu", reče mu vještica vadeći iz džepa teške crne naočale.
Ron izvuče Šugonju iz unutarnjeg džepa i stavi ga na tezgu uz krletku, u kojoj su se crni
štakori odmah prestali igrati i približili se da ga bolje pogledaju.
Kao i gotovo sve što je Ron posjedovao, štakora Šugonju dobio je iz druge ruke (prije toga je
pripadao Ronovu bratu Percvju) i bio je pomalo izubijan. Osobito je jadno izgledao uz one
blistave štakore u krletki.
"Hm", izusti vještica podižući Šugonju s tezge. "A koliko mu je godina?"
"Nemam pojma", odgovori Ron. "Prilično je star. Nekad je pripadao mom bratu."
"A kakve sposobnosti posjeduje?" upita ga vještica pomno promatrajući Šugonju.
"Pa, ovaj..." promuca Ron. Istini za volju, Šugonja nije nikad iskazao nikakve posebne
sposobnosti. Vještica prijeñe pogledom sa Šugonjina poderana lijevog uha na prednju šapicu,
na kojoj mu je nedostajao jedan prstić, pa glasno otpuhne.
"Ovaj je prošao kroz sito i rešeto", ustvrdi ona.
"Bio je isti ovakav i kad mi ga je Percy dao", reče Ron kao da se brani.
"Jedan obični kućni ili vrtni štakor kao što je ovaj ne može živjeti dulje od tri godine", opet će
25
vještica. "Ako želiš nešto malo dugo-vječnije, možeš uzeti jednoga od ovih..."
I pokaže na crne štakore, koji odmah počnu iznova preskakivati preko repova. Ron
promrmlja:
"Što se prave važni!"
"Pa dobro, ako ga ne želiš zamijeniti, možeš isprobati ovu tink-turu za štakore", reče vještica i
izvuče ispod tezge nekakvu crvenu bočicu.
"U redu", reče Ron. "Koliko stoji... ajoj!"
Naglo se sagne jer mu nešto veliko i narančasto skoči s vrha najveće krletke na glavu, a onda
se okomi na Šugonju bjesomučno frkćući.
"Nemoj, Krivonjo, nemoj!" vikne vještica, ali Šugonja joj isklizne iz ruke kao mokar sapun,
doskoči na pod raširenih nogu i jurne prema vratima.
"Šugonjo!" vikne Ron i pojuri za njim iz dućana. Harry mu se pridruži.
Trebalo im je gotovo deset minuta da pronañu Šugonju, koji se sakrio pod košaricu za smeće
ispred Birane metlobojske opreme. Ron strpa uzdrhtalog štakora opet u unutarnji džep i
uspravi se trljajući glavu.
"Što je uopće ono bilo?"
"Jedna vrlo velika mačka, ili sasvim mali tigar", odgovori Harry.
"A gdje je Hermiona?"
"Vjerojatno kupuje sovu."
Poñu natrag kroz prometnu ulicu do Magične menažerije. Kad su došli do nje, Hermiona je
baš izlazila, ali nije nosila sovu. U naručju je čvrsto držala veliku riñu mačku.
"Kupila si to čudovište?" upita je Ron i zagleda se u nju otvorenih usta.
"Zar nije prekrasan?" ushićeno će Hermiona.
To je stvar ukusa, pomisli Harry. Riña je mačka imala bujno i pahuljasto krzno, ali je
neosporno imala i okserice, te zlovoljnu i nekako zgnječenu njušku, kao da se glavom zabila u
zid. Meñutim, kako Šugonje nije bilo na vidiku, mačka je zadovoljno prela u Her-mioninu
naručju.
"Hermiona, to me je čudo umalo skalpiralo!" ustvrdi Ron.
"Ma nije on to mislio ozbiljno, je li da nisi, Krivonjo?" odvrati Hermiona.
"A što ćemo sa Šugonjom?" upita je Ron pokazujući na izbočinu na svom kaputu. "Njemu je
potreban mir i odmor! A kako će mirovati i odmarati se uz ovo čudo?"
"Sad si me podsjetio da si zaboravio ovu svoju tinkturu za njega", reče mu Hermiona i tutne
Ronu u ruku crvenu bočicu. "I prestani se brinuti! Krivonja će spavati u mojoj spavaonici a
Šugonja u tvojoj! U čemu je problem? Jadni moj Krivonja, ona mi je vještica rekla daje čitavu
vječnost bio kod nje, jer ga nitko nije htio."
"Da mi je samo znati zašto", zajedljivo će Ron kad su pošli prema Supljem kotliću.
Gospodina su Weasleyja zatekli u točionici kako čita Dnevni prorok.
"Harry!" nasmiješi se kad digne pogled. "Kako si?"
"Dobro, hvala na pitanju", odgovori Harry. On, Ron i Hermiona pridruže mu se sa svim
svojim kupljenim stvarima.
Gospodin Weasley odloži novine, a Harry opazi već dobro mu poznatu sliku Siriusa Blacka
kako pilji u njega.
"Nisu ga dakle još uhvatili?" priupita.
"Nisu", odgovori gospodin Weasley neobično ozbiljno. "Povukli su nas sve iz Ministarstva s
naših redovitih poslova da pripomogne-mo u potrazi, ali zasad bez ikakva uspjeha."
"A bismo li mi dobili kakvu nagradu da ga ulovimo?" upita ga Ron. "Ne bi bilo zgoreg doći
do još neke love..."
"Ne budi smiješan, Rone", reče mu gospodin Weasley, koji je očito bio vrlo napet. "Blacka
neće uloviti trinaestogodišnji čarobnjak. Njega će uloviti čuvari Azkabana, pazi što sam ti
26
rekao!"
U taj čas u točionicu uñe gospoña Weasley natovarena kupljenim stvarima, a za njom blizanci
Fred i George, učenici pete godine u Hogwartsu, te nedavno imenovani glavni prefekt Percy i
Weas-levjevo najmlañe dijete i jedina kćerka Ginny.
Ginny, koju je Harry oduvijek posebno privlačio, kao daje bila još zbunjenija nego inače kad
ga je sad ugledala, možda i zato što joj je on prošle školske godine spasio život u Hogvvartsu.
Pocrvenjela je kao rak i promrmljala "Zdravo" a da ga nije ni pogledala. Meñutim, Percy mu
je svečano pružio ruku, kao da se uopće ne poznaju, i rekao:
"Harry, kako mije drago što te vidim!"
"Zdravo, Percy!" pozdravi ga Harry svladavajući se da ne prasne u smijeh.
"Nadam se da si dobro?" dostojanstveno reče Percy rukujući se s Harrvjem. Bilo je to baš kao
da se Harry upoznaje s gradonačelnikom.
"Jesam, hvala lijepa..."
"Harry!" usklikne Fred pa odgurne laktom Percvja i duboko se pokloni. "Sjajno je što te
vidim, stari moj..."
"Divota!" reče George, pa odgurne Freda i stisne Harrvju ruku. "Apsolutno fenomenalno!"
Percy se namrgodi. "E, sad je dosta toga!" reče gospoña Weasley.
"Mama!" opet će Fred kao daje tek sad opazio majku, pa i njoj stisne ruku. "Pa, ovo je upravo
fantastično..."
"Rekla sam da je dosta toga", reče gospoña Weasley odlažući kupljene stvari na praznu
stolicu. "Zdravo, dragi moj Harry! Valjda si čuo za veliku novost?" I pokaže na novu novcatu
srebrnu značku na Percvjevim prsima. "Već drugi glavni prefekt u našoj familiji!" nadoda
nadimljući se od ponosa.
"I zadnji!" procijedi Fred ispod glasa.
"O tome ne dvojim", reče gospoña Weasley i iznenada se na-mršti. "Primijetila sam da vas
dvojica niste postali prefekti."
"A zašto bismo i bili prefekti?" priupita je George kao da mu se gadi sama ta pomisao. "Tada
bi nam život izgubio sav čar."
Ginny se zasmijulji.
"Trebalo bi da sestri dajete bolji primjer!" odbrusi mu gospoña Weasley.
"Ginny ima i drugu braću koja joj mogu poslužiti kao primjer", uznosito će Percy. "Idem se
presvući."
Kad on ode, George duboko uzdahne i reče Harrvju:
"Pokušali smo ga strpati u jednu piramidu, ali nas je mama uhvatila na djelu."
Večera je u Šupljem kotliću bila izvrsna. Tom je u separeu spojio tri stola pa je sedmero
Weasleyjevih, Harry i Hermiona s užitkom slistilo pet vrsta jela.
"A kako ćemo, tata, sutra do King's Crossa?" upita Fred oca kad su se prihvatili slasnog
čokoladnog pudinga.
"Ministarstvo će nam staviti na raspolaganje dva automobila", odgovori gospodin Weasley.
Svi dignu glave i pogledaju ga. "A zašto?" radoznalo će Percy.
"Radi tebe, Percy", ozbiljno će George. "Na autima će biti i zastavice na kojima će pisati
VF..."
"... što će reći Važna Faca", objasni Fred.
Svi osim Percvja i gospoñe Weasley prasnu u smijeh.
"Zašto nam, oče, Ministarstvo stavlja automobile na raspolaganje?" ponovi Percy pitanje
dostojanstvenim glasom.
"Pa, zato što mi više nemamo auta", odgovori mu gospodin Weasley, "a budući da ja tamo
radim, čine mi tu uslugu..."
Rekao je to neusiljenim glasom, ali Harry svejedno primijeti da su mu uši pocrvenjele, baš
27
kao i Ronu kad bi se našao u neprilici.
"Sva je sreća što je tako", živahno nadoda gospoña Weasley. "Znate li uopće koliko vi svi
skupa imate prtljage? Putnici bi u bezjač-koj podzemnoj željeznici imali što gledati... Jeste li
se svi spakirali?"
"Ron nije još spremio sve svoje stvari u kovčeg", reče Percy pat-ničkim glasom. "Bacio ih je
sve na moj krevet."
"Najbolje će biti, Rone, da se odmah spakiraš, jer sutra ujutro nećemo imati mnogo vremena",
dobaci gospoña Weasley Ronu, koji osine Percyja pogledom.
Nakon večere svi su bili pospani. Odlazili su jedan za drugim u svoje sobe na katu da provjere
jesu li spakirali sve stvari. Ron i Percy spavali su u sobi do Harrvjeve. Harry je upravo
zatvorio i zaključao svoj kovčeg kad začuje kroza zid srdite glasove, pa ode vidjeti što je
posrijedi.
Vrata sobe broj dvanaest bila su odškrinuta a Percy je vikao na sav glas:
"Bila je ovdje, na mom stoliću, skinuo sam je daje ulaštim..."
"Nisam je ni pipnuo, shvaćaš?" odvrati mu Ron isto tako glasno.
"Što se dogodilo?" upita ih Harry.
"Nestala mije značka glavnog prefekta", odgovori Percy i okrene se Harryju.
"Nestala je i Šugonjina tinktura", nadopuni ga Ron vadeći stvari iz svoga kovčega da još
jednom provjeri. "Možda sam je ostavio dolje, u točionici..."
"Ne ideš ti nikamo dok ne nañemo moju značku!" prodere se Percy.
"Ja sam se već spakirao pa ću ja potražiti bočicu", reče Harry Ronu i ode niza stube u
prizemlje.
Bio je na pola puta u hodniku koji je vodio do točionice kad začuje iz separea još dva srdita
glasa. Začas prepozna glasove gospodina Weasleyja i njegove supruge. Oklijevao je čas jer
nije želio da oni saznaju da ih je čuo kako se svañaju, ali je zastao u hodu kad je čuo da i njega
spominju, pa se približi vratima separea.
"... nema smisla da mu baš ništa ne kažemo", gorljivo je govorio gospodin Weasley. "Harry
ima pravo da to zna. Ja sam govorio to i Fudgeu, ali Fudge uporno postupa s Harrvjem kao s
djetetom. A njemu je već trinaest godina i..."
"Arthure, njega bi to užasno pogodilo!" ustvrdi gospoña Weas-ley prodornim glasom. "Zar
zbilja želiš da se on vrati u školu s tim opterećenjem? Pa on je, zaboga, sretan što to ne zna!"
"Ja ga ne želim uplašiti, nego samo upozoriti da bude na oprezu!" odbrusi joj gospodin
Weasley. "Pa, znaš valjda kakvi su Harry i Ron, kako sami okolo šalabazaju - već su dva puta
bili u Zabranjenoj šumi! Harry ne smije to učiniti ove godine! Kad samo pomislim što mu se
moglo dogoditi one noći kad je pobjegao od kuće! Da ga nije pokupio Moćni autobus, kladio
bih se da bi izgubio glavu prije nego što bi mu Ministarstvo ušlo u trag."
"Ipak, nije izgubio glavu, živ je i zdrav, pa kakvog onda ima smisla..."
"Molly, kažu daje Sirius Black lud, i možda je to istina, ali je bio dovoljno pametan da
pobjegne iz Azkabana, što se inače smatra nemogućim. Otada je prošlo već tri tjedna a da mu
nitko nije ušao u trag, i bez obzira na sve ono što Fudge danomice izjavljuje Dnevnom
proroku, prije ćemo izmisliti čarobne štapiće koji sami izvode čarolije nego što ćemo njega
uloviti. Jedino što pouzdano znamo, to je koga Black traži..."
"Ali Harry će u Hogwartsu biti na sigurnome."
"Mi smo mislili i da je Azkaban siguran zatvor. Ako je Black uspio pobjeći iz Azkabana, onda
može i u Hogwarts upasti."
"Ali nitko pouzdano ne zna da Black traži baš Harrvja..."
Razlegne se tup udarac po drvu. Harry pomisli daje to gospodin Weasley udario šakom o stol.
"Molly, koliko ti puta moram to ponoviti? O tome nije pisalo u novinama jer Fudge nije želio
da se to razglasi, ali Fudge je otišao u Azkaban još one iste noći kad je Black pobjegao.
28
Čuvari su mu rekli daje Black već dulje vrijeme nešto govorio u snu. I to uvijek iste riječi: 'U
Hogvvartsu je on... u Hogvvartsu...' Black je sumanut, Molly, i on kani ubiti Harrvja. Ako me
baš pitaš, ja bih rekao da on vjeruje da bi se ubojstvom Harrvja Znaš-već-tko vratio na vlast.
Black je sve izgubio one noći kad je Harry stao na kraj Znaš-već-kome, a u Azka-banu je imao
dvanaest godina vremena da premišlja o tome..."
Nastane šutnja. Harry se još više približi vratima ne bi li još štogod čuo.
"Dobro, Arthure, ti svakako moraš učiniti ono što misliš da je pravo. Ali zaboravljaš na
Albusa Dumbledorea. Ja mislim da se Harrvju ne može u Hogwartsu ništa dogoditi dok je god
Dumbledo-re ravnatelj škole. Valjda i on zna za sve ovo?"
"Dakako da zna. Morali smo ga pitati ima li što protiv toga da čuvari iz Azkabana čuvaju
prilaze školi. Nije mu to bilo drago, ali je na kraju pristao."
"Nije mu bilo drago? Zašto mu to ne bi bilo drago ako su oni tamo radi toga da uhvate
Blacka?"
"Dumbledore ne voli čuvare Azkabana", odgovori gospodin Wea-sley. " A ne volim ih ni j a,
kad j e već o tome rij eč... ali kad im as posla s čarobnjakom kakav je Black, katkad se moraš
udružiti i s onima kojih se inače kloniš."
"Ako oni spase Harrvju glavu..."
"... onda ni ja više neću nikad ni riječi zucnuti protiv njih", umorno će gospodin Weasley.
"Kasno je, Molly, idemo radije gore..."
Harry začuje kako se pomiču stolice. Brže-bolje tiho odbrza hodnikom prema točionici i
nestane. Otvore se vrata separea, a nakon nekoliko sekunda Harry razabere po njihovim
koracima da se gospodin i gospoña Weasley penju uza stube.
Bočica tinkture za štakore ležala je pod stolom za kojim su te večeri sjedili. Harry pričeka dok
ne začuje kako su se vrata sobe gospodina Weasleyja i njegove supruge zatvorila, a onda
pohrli i on s bočicom uza stube.
Fred i George čučali su u sjeni na odmorištu i previjali se od smijeha slušajući kako Percy
temeljito pretražuje svoju i Ronovu sobu tražeći svoju značku.
"Značka je kod nas", šapne Fred Harrvju. "Malo smo je prepravili."
Na znački je sad pisalo Veliki glavonja.
Harry se usiljeno nasmije i odnese Ronu njegovu bočicu, a onda se zatvori u svoju sobu i
legne.
Sirius Black dakle traži njega! Time se može sve objasniti. Fudge je bio onako velikodušan
prema njemu samo zato što mu je odla-nulo kad je vidio da je on živ i zdrav. Harry mu je
morao obećati da će se zadržavati samo u Zakutnoj ulici, jer je tu bilo mnogo čarobnjaka koji
će paziti na njega. I poslat će im dva automobila Ministarstva da ih sutra odvezu na kolodvor
kako bi Weasleyjevi pripazili na Harrvja dok se ne ukrca u vlak.
Dok je ležao i osluškivao prigušene glasove iz susjedne sobe, čudio se sam sebi što se nije
jače uplašio. Sirius Black pobio je jednom jedinom kletvom trinaestero ljudi. Gospodin i
gospoña Weasley očito misle da bi Harrvja uhvatila panika kad bi saznao istinu. Ali Harry se
dušom i srcem slagao s gospodom Weasley da je za njega najsigurnije mjesto na svijetu ondje
gdje se nalazi Albus Dumbledore. Pa, zar ljudi ne govore daje Dumbledore jedina osoba koje
se lord Voldemort ikad bojao? Valjda ga se i Black, kao Voldemortova desna ruka, isto tako
boji?
A onda, tu su i čuvari Azkabana o kojima svi govore na sva usta. Reklo bi se da se većina
ljudi njih boji kao samog nečastivog. Ako oni čuvaju sve prilaze školi, sva je prilika da Black
neće moći upasti u Hogwarts.
Ali, sve u svemu, ono što je Harrvja i dalje najviše mučilo bila je činjenica da su mu šanse da
posjeti Hogsmeade ravne nuli. Nitko ne želi da Harry napusti dobro čuvan dvorac dok god
Blacka ne ulove. Zapravo je Harry slutio da će na njega dobro paziti na svakom koraku dok
29
god ne proñe ta opasnost.
Srdito se zagleda u tamni strop. Zar oni zbilja misle da se on ne zna sam čuvati? Već se tri
puta izvukao iz šapa lorda Voldemorta, pa neće biti da se ne zna braniti...
Iznenada mu izañe pred oči ona zvijer koju je spazio u sjeni u Magnolijinu vijencu. Što ćeš
učiniti kad budeš znao da ti prijeti smrtna opasnost...
"Neće mene nitko ubiti!" naglas će Harry.
"Takvog te volim, dragoviću", pospano mu odgovori zrcalo.
