DOBBYJEVA NAGRADA
Trenutak je vladala tišina dok su Harry, Ron i Ginny stajali na vratima onako prljavi, blatni i
(Harry) krvavi. A onda se prolomi vrisak.
"Ginny!"
Bijaše to gospoña Weasley koja je sjedila uz vatru plačući. Skoči na noge, a za njom i gospodin
Weasley, pa oboje pohrle kćeri u zagrljaj.
Harry je, meñutim, gledao mimo njih. Uz okvir kamina stajao je, sav ozaren, profesor Dumbledore,
a do njega se profesorica McGonagall grčevito držala za prsa i duboko disala ne bi li se smirila.
Fawkes proleti pokraj Harryjeva uha i sjedne Dumbledoreu na rame. Malo zatim gospoda Weasley
čvrsto zagrli i Harryja i Rona.
"Ti si je spasio! Ti si je spasio! Kako ti je to uspjelo'?"
"Mislim da bismo svi to rado čuli", priklopi profesorica McGonagall slabašnim glasom,
Kad ga gospoc~a Weasley ispusti iz naručja, Harry je još časak krzmao, a onda pride pisaćem stolu
i stavi na nj Razredbeni klobuk, mač optočen rubinima i ostatke Riddleova dnevnika.
Tad im stane o svemu pripovijedati. Gotovo je četvrt sata govorio usred ushićene tišine. Pričao im
je o tome kako je višeput čuo onaj bestjelesni glas, i kako je Hermiona najposlije shvatila da on to
čuje baziliska iz odvodnih cijevi; o tome kako su on i Ron slijedili pauke u šumu, kako mu je
Aragog rekao gdje je baziliskova posljednja žrtva smrtno stradala; kako se on dosjetio da je ta žrtva
bila Plačljiva Myrtla, i da bi ulaz u Odaju tajni mogao biti u njenu zahodu...
"Dobro, dobro," potaknula ga je profesorica McGonagall kad je
zastao u kazivanju, "i tako ste dakle otkrili taj ulaz", rekla bih, dodu
še, da ste usput prekršili stotinu školskih pravila... ali kako ste se, Potter, zaboga, svi izvukli odande
živi i zdravi?"
Tad irn Harry, koji je već promukao od govorenja, ispriča kako je Fawkes na vrijeme stigao, i kako
mu je Razredbeni klobuk dao mač. A onda je zapeo u pripovijedanju. Sve je do tada izbjegavao
spomenuti Riddleov dnevnik - i Ginny. Ona je stajala naslonjena glavom na rame gospode Weasley,
i suze su joj još tekle niz obraze. "Što će biti ako je isključe iz škole?" panično pomisli Harry.
133
Riddleov dnevnik ne funkcionira više... Kako će se dokazati da ju je Riddle natjerao da sve ono
učini?
Harry instinktivno pogleda Dumbledorea, koji se ovlaš smješkao dok mu se svjetlo od vatre zrcalilo
u naočalama u obliku polumjeseca.
"Mene najviše zanima", blago će Dumbledore, "kako je lord Voldemort uspio začarati Ginny, kad
mi moji izvori javljaju da se on trenutno krije u šumama Albanije?"
Harryja prožme olakšanje... toplo, snažno, divno olakšanje. "K-kako, molim?" izusti gospoda
Weasley zgranutim glasom. "Znate-već-tko? Da je za-čarao Ginny? Ali Ginny nije... Ginny nije
valjda... zar ne?"
"Bilo je to preko ovog dnevnika", brže reče Harry uzimajući dnevnik i pokazujući ga Dumbledoreu.
"Riddle ga je počeo voditi kad mu je bilo šesnaest godina."
Dumbledore uzme dnevnik od Harryja i radoznalo se zagleda niz svoj dugi, kukasti nos u spaljene i
promočene stranice.
"Sjajno!" tiho izusti. "On je, naravno, bio vjerojatno najbolji učenik koji je ikad polazio školu u
Hogwartsu."
Zatim se okrene potpuno zbunjenim Weasleyjevima.
"Vrlo malo ljudi zna da se lord Voldemort nekad zvao Tom Rid
dle, Bio je on i moj učenik u Hogwartsu prije pedeset godina. Nestao ~e kad ~e završio školu..,
putovao po svijetu... sav se posvetio Grlloj m~giji, dru~io se s najgorim pripadnicima našeg soja i
podvrgl~uo se mnogim opasnim, magičnim preobrazbama, tako da su ga jedva prepoznali kad se
iznova pojavio kao lord Voldemort, Gotovo
~,, " , , ~, ~, . · . · · 1_· _
"Ali Ginny," opet će gospoña Weasley, "kakve veze ima naša Ginny... s njim?"
"Preko njegova d-dnevnika!" zajeca Ginny. "Ja sam p-pisala u njega, a on mi je čitave godine ootpisivao..."
"Ginny!" uzvikne gospodin Weasley osupnut. "Pa zar nisi baš ništa naučila od mene? Što sam ti
ono vječito govorio? Nemoj nikad vjerovati nečemu što može i samo misliti ako ne vidiš gdje mu je
pamet! Zašto nisi pokazala taj dnevnik meni ili mami? Takav je sumnjivi predmet bio očito pun
crne magije!"
"N-nisam to znala", zajeca Ginny. "Našla sam ga u jednoj od knjiga koje mi je mama dala. Mmislila
sam da ga je netko ostavio u njoj pa onda zaboravio na njega..."
"Gospoñica Weasley treba odmah otići u bolnicu", upadne joj čvrstim glasom u riječ Dumbledore.
"Ovo su za nju bile užasne muke. I neće biti kažnjena. Lord Voldemort obmanuo je već i starije i
mudrije čarobnjake od nje." Priñe vratima i otvori ih. "Neka se odmori u krevetu i popije možda
veliku šalicu vrućeg kakaa! Mene to uvijek obodri", nadoda prijazno trepćući očima. "Madame
Pomfrey bit će još budna. Upravo daje pacijentima sok od mandragore... vjerujem da će se
baziliskove žrtve svakog časa probuditi."
"Onda je i Hermiona ozdravila!" vedro će Ron.
"Neće biti nikakvih trajnih posljedica", ustvrdi Dumbledore. Gospoña Weasley povede Ginny, a
gospodin Weasley poñe za njima još uvijek duboko potresen.
"Znate šta, Minerva," zamišljeno će profesor Dumbledore profesorici McGonagall, "mislim da sve
ovo treba proslaviti dobrom gozbom. Smijem li vas zamoliti da o tome obavijestite kuhinju?"
"Razumijem", trpko odvrati profesorica McGonagall i poñe prema vratima. "Mogu li vama
prepustiti da raspravite stvar s Potterom i Weasleyjem?"
"Svakako", odgovori joj Dumbledore.
I ona ode, a Harry i Ron nesigurno se zagledaju u Dumbledorea. Što je zapravo profesorica
McGonagall mislila kad je rekla neka on raspravi stvar s njima? Neće ih... neće ih, valjda... ipak
kazniti?
134
"Ja sam vam obojici, ako se ne varam, rekao da ću vas morati isključiti iz škole čim prekršite još
koji školski propis", reče Dumble~ dore.
Ron zine od užasa.
"Što će reći da ponekad i najbolji meñu nama moraju pogaziti riječ", nastavi Dumbledore smiješeći
se. "Obojica ćete dobiti Nagradu za posebne zasluge učinjene školi i... da vidimo... da, mislim, i po
dvije stotine bodova svaki za Gryffindore."
Ron postane jarkorumen poput Lockhartova cvijeća za Valentinovo i ponovo zatvori usta.
"Nego, čini mi se da je netko od nas previše diskretan što se tiče njegova udjela u toj vašoj
pogibeljnoj pustolovini", nadoda Dumbledore. "Zašto ste, Gilderoye, tako skromni?"
Harry se trgne. Potpuno je bio zaboravio na Lockharta. Okrene se i ugleda ga kako stoji u kutu
jednako se neodredeno smješkajući. Kad mu se Dumbledore obrati, Lockhart pogleda preko ramena
da vidi komu on to govori.
"Profesore Dumbledore," brže će Ron, "dolje, u Odaji tajni, došlo je do jedne male nezgode.
Profesor Lockhart..."
"Zar sam ja profesor?" priupita ga Lockhart pomalo iznenañeno. "Bože moj, vjerojatno sam bio
beznadan slučaj, je li?"
"Pokušao je izvesti čaroliju brisanja pamćenja, ali se štapić okrenuo protiv njega", tiho objasni Ron
Dumbledoreu što se dogodilo. "Jadnik!" reče Dumbledore i zavrti glavom, a dugi, srebrnkasti
brci mu zadršću. "Naboli ste se na vlastiti mač, Gilderoye?" "Mač?" tupo ponovi Lockhart.
"Nemam ja mača. Ali, ima ga ovaj dečko", i pokaže na Harryja. "On vam ga može posuditi."
"Hoćete li biti tako dobri da i profesora Loćkharta odvedete u bolnicu?" zamoli Dumbledore Rona.
"A ja ću dotle još malo porazgovarati s ~Iarryjem..."
Lockhart dostojanstveno izac~e iz sobe. Ron baci radoznao po
gled na Dumbledorea i Harryja dok je zatvarao vrata` Dumbledore pride jednom od naslonjača uz
vatru.
"Sjedite, Harry!" reče. Harry sjedne obuzet nekakvom neobjašnjivom nervozom.
"Ponajprije bih vam, Harry, htio zahvaliti", reče mu Dumbledore
i ponovo zatrepće očima. "Očito ste mi dolje u Odaji zasvjedočili is~ tinsku privrženost. Inače vam
Fawkes ne bi bio doletio u pomoć,"
T nnc~larii fenikca čtn mo iP~ clP,tin na knliPnn. Harrv se zhllnienn
"I tako ste se vi upoznali s Tomom Riddleom?" zamišljeno će Dumbledore. "Vjerujem da ste ga vi
posebno zanimali..."
Odjednom nešto što ga je stalno kopkalo izleti Harryju iz usta: "Profesore Dumbledore... Riddle mi
je rekao da sam mu ja sličan. Čudne neke sličnosti, rekao je..."
"Je li, ma nemojte?" reče Dumbledore zamišljeno gledajući Harryja ispod debelih srebrnkastih
obrva. `A što vi o tome mislite, Harry?" "Ja mislim ña mu nisam sličan!" odsiječe Harry glasnije
nego što
je želio. "Hoću reći da sam ja... ja sam Gryffindor, ja sam..." I ušuti a u glavi mu se iznova javi
pritajena sumnja.
"Gospodine profesore," produži malo zatim, "Razredbeni mi je klobuk rekao da bih se... da bih se
istaknuo meñu Slytherinima. I svi su neko vrijeme mislili da sam ja Slytherinov baštinik... zato što
znam parselski..."
"Vi, Harry, znate parselski", mirno će Dumbledore, "zato što parselski zna lord Voldemort... koji je
posljednji baštinik Salazara Slytherina. On je, ako se ne varam, prenio nešto od svoje moći na vas
one noći kad vam je zadao ranu od koje vam je ostao ožiljak. Uvjeren sam da on to nije želio..."
"Voldemort je nešto od sebe prenio na mene?" priupita ga Harry kao da ga je grom ošinuo.
"Tako bar izgleda."
"Onda sam ja stvarno trebao biti meñu Slytherinima?" reče Harry očajnički gledajući Dumbledorea
u oči. "Razredbeni je klobuk na
135
slutio slytherinsku moć u meni, pa me je.,."
"Uvrstio medu Gryffindore", mirno će Dumbledore. "Slušajte, Harry. Vi slučajno imate mnoge
osobine koje je Salazar Slytherin najviše cijenio kod učenika što ih je sam izabrao. Njegov vlastiti,
vrlo rijetki dar, znanje parselskoga... snalažljivost... odlučnost... stanovito neobaziranje na propise",
nadoda a brci mu ponovo zadršću. "Pa ipak, Razredbeni vas je klobuk uvrstio meñu Gryffindore. A
vi znate, valjda zašto je tako učinio,"
"On je mene uvrstio meñu Gryffindore", odgovori Harry skršenim glasom, "samo zato što sam ga ja
zamolio da me ne dodijeli Slytherinima..."
"Točno'; potvrdi Dumbledore i ponovo sine. "Po tome se vi ipak znatno razlikujete od Toma
Riddlea. Naš vlastiti izbor, Harry, najbo
lje pokazuje što smo uistinu, kudikamo više nego naše sposobnosti." Harry je zgranut sjedio u
naslonjaču. "Ako baš želite, Harry, dokaz da doista pripadate Gryffindorima, predlažem vam da ovo
malo bolje razgledate."
Dumbledore se nagne nad pisaći stol profesorice McGonagall, dohvati okrvavljeni srebrni mač i
pruži ga Harryju. Harry tupo okrene u ruci mač na kojem su pri svjetlu vatre blistali rubini. A onda,
ispod sama balčaka, pročita ugravirano ime i prezime:
Godric Gryj~ndor.
"Samo je pravi Gryffindor, Harry, mogao iz klobuka izvući taj mač", jednostavno će Dumbledore.
Načas obojica pošute, a onda Dumbledore otvori jednu od ladica u pisaćem stolu profesorice
McGonagall i izvadi iz nje pero i bočicu tinte.
"Vama je, Harry, sad najpreče da se najedete i naspavate. Preporučujem vam da odete dolje na
gozbu, a ja ću dotle napisati pismo za Azkaban... da nam se vrati naš lovočuvar. I moram sastaviti
oglas za Dnevnog proroka'; zamišljeno dometne. "Treba nam novi profesor Obrane od mračnih sila.
Bogme ih nekako brzo trošimo, je li?"
Harry ustane i ode do vrata. Meñutim, tek što je posegnuo za kvakom, vrata se tako naglo i silovito
širom otvore da se odbiju od zida.
Na vratima je stajao Lucius Malfoy, sav crven od bijesa. Pod rukom je držao, umotanog u zavoje,
Dobbyja.
"Dobra večer, Luciuse", prijazno ga pozdravi Dumbledore.
Gospodin Malfoy malne obori s nogu Harryja upadajući u sobu. Dobby uleti za njim i skutri se na
rubu njegova plašta, s izrazom kukavne prestravljenosti na licu.
"Tako dakle!" prozbori Lucius Malfoy uprijevši svoje hladne oči u Dumbledorea. "Vratili ste se!
Iako vas je nadzorni odbor suspendirao, vi ste smatrali za shodno da se vratite u Hogwarts?"
"Znate šta, L~ci~se," reče D~mble~ore vedxo se smiješeći, "~anas mi se javilo svih jedanaest
preostalih članova nadzornog odbora.
Bio je to, da vam pravo kažem, pravi pljusak sova. Culi su da je smrtno stradala kći Arthura
Weasleyja pa su željeli da se odmah vratim. ~aljda su zakljućili da sam ja ipak najbolji ćovjek za taj
posao? A is
. r . . , . .. __~_ _o ___ ____ _ ___~_ Y..a~_ ~~~Y_ ll1_1._1:1._ ..::L 1-.ya. a_ _u ... ~_,~.._
tili da ćete im prokleti obitelji ako ne pristanu da me smjesta suspendirate."
Gospodin Malfoy bijaše još bljeñi nego inače, ali su mu oči i dalje ostale prorezi puni bijesa.
"Pa, što... jeste li stali na kraj tim napadima?" podsmjehne se sugovorniku. "Jeste li uhvatili
krivca?"
"Jesmo", potvrdi Dumbledore smiješeći se. "Pa?" oštro će gospodin Malfoy. "Tko je krivac?"
"Ista ona osoba kao i prošli put, Luciuse", odgovori mu Dumbledore. "Samo što je ovaj put lord
Voldemort djelovao preko nekoga drugoga. S pomoću ovoga dnevnika."
I podigne uvis mali crni rokovnik s velikom rupom u sredini pomno motreći gospodina Malfoya.
Harry je, meñutim, motrio Dobbyja. Vilenjak se vrlo čudno ponašao. Značajno uprijevši svoje
velike
136
oči u Harryja, neprestance je pokazivao na dnevnik, pa na gospodina Malfoya, pa se snažno udarao
šakom po glavi.
"A, tako..." polako izusti gospodin Malfoy.
"Vrlo lukav plan", ustvrdi Dumbledore jednoličnim glasom svejednako gledajući gospodina
Malfoya u oči. "Jer, da ovaj dječak Harry..." Gospodin Malfoy prostrijeli Harryja hitrim, oštrim,
pogledom, "i njegov prijatelj Ron nisu otkrili ovaj dnevnik, e, onda bi... Ginny Weasley možda
morala preuzeti svu krivnju na sebe. Nitko ne bi nikad mogao dokazati da ona nije djelovala od
svoje volje..."
Gospodin Malfoy je šutio. Lice mu odjednom postalo nalik na masku.
"Pomislite samo što se tada moglo dogoditi..." nastavi Dumbledore. "Weasleyjevi su jedna od naših
najistaknutijih čistokrvnih obitelji. Pomislite samo kako bi to djelovalo na Arthura Weasleyja i
njegov Zakon o zaštiti bezjaka kad bi se otkrilo da mu je kći napadala i ubijala učenike bezjačkog
porijekla. Sva je sreća što je otkriven ovaj dnevnik i što su u njemu izbrisana Riddleova sjećanja.
Tko zna kakve bi inače bile posljedice..."
Gospodin Malfoy prisili se progovoriti:
"Sva sreća", reče usiljenim glasom.
Ali Dobby je svejedno i da~je iza njegovih leña pokazivao na dnevni~, pa na Luciusa Malfoya, pa
se lt~pao po glavi.
Odjednom Harry shvati što je posrijedi. Klimne glavom Dobbyju, a Dobby se povuče u kut i počne
se za kaznu potezati za uši.
"Zar ne želite, gospodine Malfoy, saznati kako je Ginny došla do tog dnevnika?" upita ga Harry.
Lucius Malfoy okrene se naglo njemu.
"Otkud bih ja znao kako je ta glupa djevojčica došla do njega?" reče.
"Tako što ste joj ga vi dali", odvrati Harry. "U trgovini "Krasopis i bugačica". Vi ste joj podigli s
poda staru knjigu o preobrazbi i ubacili u nju taj dnevnik, nije li tako?"
Opazi kako se bijele ruke gospodina Malfoya stežu i šire. "Kako ćete mi to dokazati?" prosikće on.
"Ah, to vam nitko neće moći dokazati", odgovori Dumbledore smiješeći se Harryju. "Pogotovo
otkako Riddlea više nema u tom rokovniku. Ipak bih vam, Luciuse, savjetovao da ne dijelite više
okolo stare školske stvari lorda Voldemorta. Ako se bilo koja od tih stvari nañe u rukama nedužnih
učenika, mislim da će Arthur Weasley, ako nitko drugi, slijediti njihov trag sve do vas."
Lucius Malfoy je časak još mirno stajao, ali Harry zapazi kako mu se desnica trza kao da bi
najradije posegnula za štapićem. Medutim, umjesto toga, on se okrene svom kućnom vilenjaku i
dobaci mu: "Idemo, Dobby!"
Pa na$lo otvori vrata, a kad vilenjak dotrči do nae~a, on ~a izbaci
tlogor~ u l~od~ik. Culi su kako Dobby cvili od boli o~lazeći. Harry je časak još stajao napregnuto
razmišljajući, a onda se dosjeti i brže reče;
"Profesore Dumbledore, smijem li vratiti ovaj dnevnik ~ospodinu Malfoyu?"
"Svakako, Harry", mirno će Dumbledore, "Samo brže! Nemojte zaboraviti na gozbu!"
Harry zgrabi dnevnik i izjuri iz sobe. Još je čuo Dobbyjevo skvi
ćanje kako se gubi iza ugla. Pitajući se hoće li mu naum poći za ru
kom, Harry izuje jednu cipelu, skine prljavu, blatnu čarapu i umota
dnevnik u nju. Zatim potrći mraćnim hodnikom.
Sustigao ih je na vrhu stubišta.
"flncnnrlinP Malfnvl" hnknP i nacln cP ~anctavi
I tutne svoju smrdljivu čarapu u ruku Luciusu Malfoyu.
"Koga vi to?..."
Gospodin Malfoy strgne čarapu s dnevnika i baci je, a onda digne bijesan pogled s upropaštenog
rokovnika na Harryja.
137
"Ti ćeš, Harry Potter, uskoro doživjeti isto onakvu zlehudu sudbinu kao i tvoji roditelji", tiho
ustvrdi. "I oni su bili takve nametljive budale."
I okrene se da pode dalje.
"Hajdemo, Dobby! Hajdemo, rekao sam!"
Ali Dobby se nije ni pomaknuo. Držao je u ruci Harryjevu odvratnu, blatnu čarapu i gledao je kao
da je to neko neprocjenjivo blago.
"Gazda je Dobbyju dao čarapu!" reče vilenjak u čudu. "Gazda je Dobbyju poklonio čarapu!"
"Što ti je?" obrecne se gospodin Malfoy na nj. "Što to govoriš?" "Dobby je dobio čarapu!" reče
Dobby s nevjericom u glasu. "Gazda ju je bacio, a Dobby ju je uzeo, i sad je Dobby... Dobby je
slobodan."
Lucius Malfoy stajao je osupnut i buljio u vilenjaka, a onda se okomi na Harryja:
"Zbog tebe sam, balavče, ostao bez sluge!" Ali Dobby podvikne:
"Ne dirajte Harryja Pottera!"
Odjekne prasak i gospodin Malfoy odleti natraške. Surva se niza stube i, preskačući ih po tri u jedan
mah, skljoka se na donje odmorište. Ustane, sav zelen u licu, i izvuče svoj čarobni štapić, ali Dobby
mu priprijeti prstom.
"A sad odlazite!" ogorčeno reče upirući prstom u gospodina Malfoya. "I da niste dirnuli Harryja
Pottera! Odlazite!"
Luciusu Malfoyu nije ništa drugo preostalo. Bacivši posljednji kivni pogled na onu dvojicu,
zaogrne se plaštom i odmagli.
"Harry Potter je oslobodio Dobbyja!" reče vilenjak zureći u Harryja. U okruglim očima zrcalila se
mjesečina što je padala kroz naj
bliži prozor. "Harry Potter je oslobodio Dobbyja!"
"To je najmanje, Dobby, što sam mogao za tebe učiniti", otpovrne Harry smješkajući se. "Samo mi
obećaj da mi više nećeš pokušavati spasiti život!"
Vilenjakovo ružno smeñe lice iznenada se razvuče u širok, zubat osmijeh.
"Imam još samo jedno pitanje, Dobby", reče mu Harry dok je Dobby drhtavim rukama nazuvao
Harryjevu čarapu. "Rekao si mi da ovo sve skupa nema nikakve veze s Onim čije se ime ne smije
izgovoriti, sjećaš se? E pa..."
"To vam je bio smjerokaz", odgovori Dobby i razrogači oči kao da je bar to bjelodano jasno.
"Dobby vam je ponudio smjerokaz. Ime Gospodara tame, prije nego što ga je promijenio, moglo se
slobodno izgovarati, razumijete?"
`°Točno", potvrdi Harry slabašnim glasom. "E pa, moram ići. Sprema se gozba, a valjda se već i
moja prijateljica Hermiona probudila..."
Dobby obujmi Harryja oko pasa i privije se uza nj.
"Harry Potter je kudikamo veći čovjek nego što je Dobby mislio!" zajeca. "Zbogom, Harry Potter!"
I Dobby nestane uz posljednji jaki prasak.
Harry je već bio na nekoliko gozbi u Hogwartsu, ali nikad na ovakvoj kao danas. Svi su bili u
pidžamama i slavlje je potrajalo do u sitne sate. Harry nije znao što je bilo najbolje od svega -
Hermiona kad mu je potrčala u susret vičući: "Ti si odgonetnuo tajnu! Ti si odgonetnuo tajnu!" ili
Justin kad mu je pohitao od hufflepuffskog stola i počeo mu se beskrajno ispričavati što ga je
osumnjičio, ili kad se u tri i pol u noći pojavio Hagrid i opalio tako snažno Harryja i Rona po
ramenima da su zabili nosove u nabujak u svojim tanjurima, ili kad je proglašeno da su Gryffindori
osvojili drugu godinu za redom Meñudomski pehar zahvaljujući onim četiristo bodova što su ih
priskrbili on i Ron, ili kad je profesorica McGonagall ustala da im priopći da ih škola časti
otkazivanjem ispita ("Ma ne!" uzdahnula je Her
miona), ili kad je Dumbledore obznanio da se profesor Lockhart
138
neće moći, na žalost, dogodine vratiti u školu zato što mora otići na bolovanje ne bi li mu se vratilo
pamćenje. Mnogi su se profesori pridružili oduševljenom klicanju što se razleglo nakon tog
priopćenja.
"Šteta", reče Ron uzimajući krafn sa džemom. "Nekako mi je u zadnje vrijeme prirastao srcu."
Ostatak školske godine prošao je u omaglici od jarkog sunca. U Hogwartsu se opet sve vratilo u
normalu, uz svega nekoliko sitnih razlika - otpala su predavanja Obrane od mračnih sila ("Imali
smo, uostalom, prakse iz tog predmeta do mile volje", rekao je Ron razočaranoj Hermioni), a
Lucius Malfoy izgubio je svoje mjesto u nadzornom odboru škole. Draco se nije više šepirio po
školi kao da je to njegovo vlasništvo. Naprotiv, doimao se nekako kivno i kiselo. S druge strane,
Ginny Weasley bila je opet potpuno sretna i zadovoljna.
Prebrzo je došlo vrijeme za povratak kući Hogwarts ekspresom. Harry, Ron, Hermiona, Fred,
George i Ginny dobili su svoj odjeljak u vagonu. Iskoristili su do maksimuma ono nekoliko
posljednjih sati koliko su se još smjeli baviti magijom prije odlaska na ferije. Igrali su se
"eksplozivnog puc-puca", ispalili još posljednje Fredove i Georgeove Filibusterove rakete i vježbali
se u razoružavanju s pomoću magije. Harry je bivao sve vještiji u tom umijeću.
Bili su već malne stigli do kolodvora King's Cross kad se Harry nečega prisjeti.
"Ginny... a što si ono vidjela Percyja da radi što nije želio da ikome kažeš?"
"A, to!" reče Ginny smijuckajući se. "Pa, ovaj... Percy ima curu!" Fredu ispadne iz ruke hrpa knjiga
na Georgeovu glavu.
"st07»
"Cura mu je ona ravenclawska prefektica Penelopa Clearwater", nastavi Ginny. "S njom se
dopisivao cijelog prošlog Ijeta. I potajno su se sastajali u školi. Jednog sam ih dana zatekla u
praznoj učionici kako se ljube. Zato se onako uzrujao kad je ona... znate... bila napadnuta. Ali
nećete ga sad valjda zafrkavati?" nadoda tjeskobnim glasom.
"Ne pada nam na pamet!" reče Fred, koji je izgledao kao da mu je roñendan osvanuo prije vremena.
"Ni govora!" potvrdi George cerekajući se.
Hogwarts ekspres uspori vožnju i napokon se zaustavi.
I~arry izvadi pero i komad pergamenta pa se okrene Ronu i I~er
mioni.
"Ovo se zove telefonski broj", reče Ronu i zapiše ga dva puta, pa podere pergament nadvoje i pruži
te polovice njemu i Hermioni. "Lani sam objasnio vašem tati kako se upotrebljava telefon pa on već
zna kako se to radi. Hoćete li me nazvati kod Dursleyjevih? Vrijedi? Ne bih zbilja mogao provesti
dva mjeseca razgovarajući samo s Dudleyjem..."
"Ipak će ti teta i tetak biti valjda ponosni na tebe?" reče mu Hermiona kad su sišli s vlaka i
pridružili se gomili što je nagrnula prema začaranom izlazu. "Kad čuju što si sve ove godine
izveo?"
"Ponosni?" ponovi Harry. "Jesi li ti normalna? Koliko sam puta mogao izgubiti glavu a nisam! Bit
će bijesni..."
I zajedno produ kroz izlaz i ponovo stupe u bezjački svijet.
