SLYTHERINOV BASTINIK
Stajao je na kraju vrlo dugačke, oskudno osvijetljene dvorane. Visoki kameni stupovi, takoder
obavijeni isklesanim zmijama, podupirali su strop što se gubio u mraku bacajući duge crne sjene po
neobičnoj, zelenkastoj polutami što je ispunjavala svu prostoriju.
Dok je stajao osluškujući studenu tišinu, srce mu je snažno lupalo. Da bazilisk možda ne vreba u
kojem mračnom kutu, iza nekog stupa? I gdje je Ginny?
Izvuče čarobni štapić i pode dalje izmedu stupova obavijenih zmijama. Svaki oprezni korak bučno
je odjekivao od tamnih zidova. I dalje je držao stisnute oči, spreman da ih zaklopi i na najmanji
znak gibanja. Činilo mu se da ga prate prazne očne duplje kamenih zmija. Višeput mu se želudac
skvrčio jer mu se pričinilo da se negdje nešto pomaknulo.
Potom, kad je došao do posljednjeg para stupova, pred njim izroni kip visok kao sama dvorana,
naslonjen na zid.
Harry je morao iskrenuti vrat da pogleda u divovsko lice iznad
sebe. Lice bijaše staro i majmunoliko, s dugačkom, rijetkom bradom što je padala do dna
čarobnjačke široke kamene pelerine, ispod koje su na glatkom podu virila golema siva stopala.
Meñu stopalima ležala je ničice mala figura jarkocrvene kose u crnoj pelerini.
"Ginny!" šapne Harry, pa potrči do nje i klekne. "Ginny! Nemoj biti mrtva! Molim te, nemoj biti
mrtva!"
Odbacivši svoj štapić, uhvati Ginny za ramena i okrene je. Lice joj bilo bijelo poput mramora, i isto
tako hladno, ali joj oči bijahu zatvorene, što je značilo da nije skamenjena. A onda je...
"Ginny, probudi se, molim te!" očajnički prošapće Harry tresući je rukama. Ginnyna se glava
beznadno klatila amo-tamo.
"Neće se ona probuditi", reče mu nečiji tihi glas.
Harry poskoči i naglo se okrene klečeći.
Visok, crnokos dječak stajao je naslonjen uz najbliži stup i motrio ga. Obrisi su mu se rasplinjavali
pa se Harryju učini kao da gleda kroz zamagljen prozor, ali nije bilo nikakve dvojbe o tome tko je
to. "Tom... Tom Riddle?"
Riddle klimne glavom ne odvajajući očiju od Harryjeva lica. "Kako to misliš, da se neće
probuditi?" očajnički ga priupita Harry. "Nije valjda... nije valjda?..."
"Još je živa", odgovori mu Riddle. "Ali jedva..."
Harry se zapilji u njega. Tom Riddle bio je u Hogwartsu prije pedeset godina, a sad tu stoji, šireći
oko sebe neko sablasno, maglovito svjetlo, i nije mu više od šesnaest godina.
"Jesi li ti duh?" nesigurno ga upita Harry.
"Uspomena", tiho mu odgovori Riddle. "Pedeset godina pohranjeno u dnevniku."
I pokaže na pod uz divovske nožne prste kipa. Tu je ležao otvoren onaj mali crni dnevnik što ga je
Harry bio našao u zahodu Plačljive Myrtle. Harry se načas zapita kako je taj dnevnik dospio
ovamo... ali sad je imao preča posla.
"Moraš mi pomoći, Tome", reče mu Harry ponovo pridižući Ginnynu glavu. "Moramo je izvući
odavde. Tu je negdje bazilisk... ne znam gdje, ali bi svakog ćasa mogao naići... Molim te da mi
pomogn~š..."
Riddle se i ne pomakne. Uznojeni Harry uspio je nekako pridići Gi~~y s poda` Sagne s~ usput da
uzm~ štapić,
Ali štapića nije bilo,
"Jesi li tl moŽda ~idlo?","
Digne pogled, Riddle ga je još motrio... i vrtio Harryjev čarobni štapić u svojim dugim prstima.
125
"Hvala ti", zahvali mu Harry i posegne za štapićem.
Riddleu se usta iskrive od smiješka. I dalje je zurio u Harryja i dokono vrtio štapić u ruci.
"Čuj", nestrpljivo mu reče Harry dok su mu koljena klecala od
Ginnyne beživotne težine. "Moramo izaći odavde! Ako bazilisk do~e..."
Harry spusti Ginny ponovo na pod jer je više nije mogao držati. "Kako to misliš?" upita ga. "Čuj,
daj mi vrati taj štapić, možda će mi zatrebati."
Riddle se osmjehne još širim osmijehom. "Neće ti zatrebati", reče mu.
Harry se zagleda u njega. "Kako to misliš da neće?..."
"Ja sam, Harry Potter, na ovo dugo čekao", opet će Riddle. "Na priliku da te vidim. Da
porazgovaram s tobom."
"Čuj, čini mi se da ti ništa ne razumiješ", reče mu Harry gubeći strpljenje. "Mi smo sad u Odaji
tajni. Poslije možemo razgovarati." "Sad ćemo porazgovarati", otpovrne Riddle osmjehujući se još
širim osmijehom, pa strpa Harryjev štapić u džep.
Harry je buljio u njega. Nešto je tu vrlo čudno bilo posrijedi. "A kako je Ginny ovo snašlo?" polako
upita Riddlea.
"E, to ti je zbilja zanimljivo pitanje", umiljato će Riddle. "I vrlo duga priča. Mislim da je pravi
razlog što je Ginny ovo snašlo to što je otvorila svoje srce pred nevidljivim neznancem i odala mu
sve svoje tajne."
"O čemu ti to govoriš?" upita ga Harry.
"O dnevniku", odgovori mu Riddle. "O mom dnevniku. Mala je Ginny mjesecima pisala u njega i
ispričala mi sve svoje žalosne brige i jade - kako je braća zadirkuju, kako je u školu došla s
rabljenom pelerinom i sa starim knjigama, kako ,.." Riddleu se zakrijese oči, "kako misli da se
nikad neće svidjeti slavnom, dobrom, velikom Harryju Potteru..."
Za sve to vrijeme Riddle nije odvajao očiju od Harryjeva lica. U njegow je pogledu bilo nešto
gotovo pohlepno.
"Vrlo je dosadno kad čovjek mora slušati glupe sitne brige jedanaestogodišnje djevojčice", produži.
"Ali ja sam bio strpljiv. Otpisivao sam joj, iskazivao sažaljenje, bio sam ljubazan. Ginny me
jednostavno zavoljela. Nitko me nikad nije razumio kao ti, Tome... Kako sam sretna što imam ovaj
dnevnik kojem se mogu povjeriti... Baš kao da imam prijatelja kojeg mogu nositi sa sobom u
džepu... "
Riddle se nasmije visokim, hladnim smijehom koji mu nikako nije pristajao. Harryju se od tog
smijeha dignu dlačiee na šiji.
"Priznajem ti, Harry, da sam oduvijek znao očarati ljude koji su mi trebali. I tako je Ginny istresla
dušu preda mnom, a njena je duša slučajno bila upravo ono što mi je trebalo. Sve sam više i više
jačao hraneći se njenim najdubljim strepnjama, najskrovitijim tajnama. Postao sam moćan,
kudikamo moćniji od male gospoñice Weasley. Toliko moćan da sam počeo hraniti gospodicu
Weasley svojim tajnama, počeo sam pretakati nešto od svoje duše u njezinu..."
"Kako to misliš?" priupita ga Harry, kojem su se usta naglo osušila.
"Zar se još nisi dosjetio, Harry Potter?" tiho ga priupita Riddle. "Ginny Weasley otvorila je Odaju
tajni. Ona je zadavila školske pijetlove i ispisala one prijeteće poruke po zidovima. Ona je poslala
slytherinsku zmiju na četvero mutnjaka i na hrkanovu mačku." "Nije", šapne Harry.
"Jest", mirno ustvrdi Riddle. "Dakako da ona u prvi mah nije znala što radi. Bilo je to jako zabavno.
Da bar možeš pročitati njene novije dnevničke zapise!... Ti su zapisi postali kudikamo
zanimljiviji..." I on počne citirati promatrajući Harryjevo zgroženo lice: "Dragi Tome, čini mi se da
gubim pamćenje. Pelerina mi je puna perja od pijetlova a ne znam otkud mi. Dragi Tome, ne
sjećam se što sam radila u Noći vještica, ali je jedna mačka nastradala a ja sam sva zamazana
bojom. Dragi Tome, Percy mi stalno govori da sam blijeda i da nisam pri sebi. Mislim da sumnja na
mene... Danas je došlo do jošjednog na
Y
126
pada, a ja ne znam gdje sam 6ila u to vrijeme. Sto mi je činiti, Tome? Mislim da ludim... Mislim,
Tome, da upravo ja sve njih napadam! Harry je stisnuo šake i zario nokte duboko u dlanove.
"Trebalo je vrlo mnogo vremena da se glupa mala Ginny prestane povjeravati svom dnevniku",
proslijedi Riddle. "Ali na kraju je postala nepovjerljiva i pokušala ga se riješiti. I tada si ti, Harry,
stupio na scenu. Ti si našao dnevnik, na moje veliko zadovoljstvo. Od svih onih koji su ga se mogli
dokopati, upravo si ga se ti dokopao, baš onaj koga sam najviše od sviju želio upoznati..."
"A zašto si me to želio upoznati?" upita ga Harry. Gnjev ga je
sveg~ obuzimao i jedva je uspijevao ostati priseban.
"E pa, znaš, Harry, Ginny mi je ispripovjedila sve o tebi", nastavi Rlddle, ``Sav wojf ascinantni
Život," Preleti po~ledom preko mu~jo~
lihnQ n~iliha a i~ra~ na liro nnctanP mo inć nnhlPnniii "7,nan s~m ~a
tobom ako je ikako moguće. Zato sam i odlučio da ti predočim svoj slavni pothvat, kako sam ulovio
onog klipana Hagrida, ne bih li zadobio tvoje povjerenje."
"Hagrid je moj prijatelj", reče Harry drhtavim glasom. "A ti si mu namjestio pušku, je li? Ja sam
mislio da si ti pogriješio, ali..." Riddle se opet nasmije onim svojim visokim smijehom.
"Bila je to, Harry, moja riječ protiv Hagridove. E pa, možeš misliti kako je to izgledalo starom
Armandu Dippetu. Na jednoj strani Tom Riddle, siromašan ali briljantan, bez roditelja ali tako
hrabar, školski prefekt, uzoran učenik, a na drugoj strani krupni, trapavi Hagrid koji svakog tjedna
upada u nove neprilike, pokušava pod svojim krevetom uzgojiti štenad vukodlaka, odlazi kradom u
Zabranjenu šumu da se hrve s trolovima. Ali moram priznati da sam se i sam začudio kako mi je
naum savršeno uspio. Bojao sam se da će netko ipak shvatiti da Hagrid nikako ne može biti
Slytherinov baštinik. Meni je trebalo punih pet godina da otkrijem sve što sam mogao o Odaji tajni
i da pronañem tajni ulaz u nju... a otkud Hagridu toliko pameti ili moći? Cinilo se da jedino
profesor Preobrazbe Dumbledore vjeruje da je Hagrid nedužan. On je nagovorio Dippeta da zadrži
Hagrida kao lovočuvara. Da, mislim da je Dumbledore tu nešto nanjušio. Čini se da njemu nisam
bio nikad simpatičan kao drugim profesorima..."
"Kladio bih se da te je Dumbledore prozreo", reče Harry i zaškrguće zubima.
"E pa, svakako mi je nakon Hagridova isključenja išao na živce držeći me stalno na oku", nehajno
će Riddle, "Znao sam da bi bilo
odviše opasno da se Odaja ponovo otvori dok sam ja još u školi, Al~
nisam htio ni da mi propadnu sve one puste godine koliko sam tražio Odaju. Odlučio sam ostaviti
za sobom dnevnik, očuvati sama sebe kao šesnaestogodišnjaka na njegovim stranicama, kako bih
mogao jednog dana, uz malo sreće, povesti nekog drugog za sobom i dovršiti plemenito djelo
Salazara Slytherina."
"E pa, nisi ga dovršio", slavodobitno će Harry. "Ovaj put nitko nije izgubio život, čak ni mačka. Za
koji sat bit će spreman i napitak od mandra~ore i ponovo će ozdraviti svi oni koji su još
skamenjeni."
"~ar ti nisam već rekao da mi ubijanje mutnjaka ništa više ne
znači?" tiho će Riddle. "Već nekoliko mjeseci imam novu metu tebe!"
Harry se zagleda u njega.
"Možeš zamisliti kako sam se rasrdio kad mi je sljedeći put dnevnik otvoren, a u njemu mi se nisi
javio ti, nego Ginny. Ona je, znaš, vidjela dnevnik kod tebe pa ju je uhvatila panika. Što će biti ako
ti otkriješ kako on funkcionira, i ako ti ja izbrbljam sve njene tajne? Ili, što je još gore, ako ti kažem
tko je zadavio one pijetlove? I zato je to glupo malo derište pričekalo trenutak kad u vašoj
spavaonici nije bilo nikoga, pa je ponovo ukrala dnevnik. Ali ja sam znao što mi je činiti. Bilo mi je
jasno da si ti ušao u trag Slytherinovu baštiniku. Na temelju svega onoga što mi je Ginny ispričala o
tebi, znao sam da ti nećeš žaliti truda da riješiš taj misterij - pogotovo ako bude napadnut tko od
tvojih najboljih prijatelja. Ginny mi je rekla da cijela škola bruji o tome kako ti znaš parselski
jezik... I zato sam natjerao Ginny da ispiše na zidu svoj pozdrav na rastanku i side ovamo čekati.
127
Branila se i plakala, bila je strašno dosadna, ali u njoj nije više ostalo mnogo života - previše ga je
unijela u dnevnik, u mene. Toliko da sam napokon mogao napustiti njegove stranice. Otkako smo
stigli ovamo, čekao sam tebe da se pojaviš. Znao sam da ćeš doći. Imam mnogo pitanja za tebe,
Harry Potter."
"Na primjer?" srdito će Harry svejednako stisnutih šaka.
"Pa, recimo," odvrati Riddle umiljato se smješkajući, "kako je to moguće da beba bez nekog
velikog čarobnjačkog talenta uspije poraziti najvećeg čarobnjaka svih vremena? Kako si se uspio
spasiti
samo sa je~nim ožiljkom i dokrajčiti moć lorda Voldemorta?"
U očima mu se krijesio neobičan crveni sjaj.
"A što je tebe briga kako sam se ja spasio?" polako ga priupita
Harry. "Voldemort se pojavlo tek poshje tebe,"
"Voldemort je, Harry Potter," tiho će Riddle, "moja prošlost, moja sadašnjost i budućnost."
Pa izvadi iz džepa Harryjev štapić i poćne mahati njime po zraku ispisujući tri svjetlucave riječi:
TOM MARVOLO RIDDLE
Zatim mahne još jedanput štapićem i slova se u njegovu imenu i prezimenu preslože na ovaj način:
I RM LORD VOLDEMORT~
' Ja 5am lord Voldemort,
"Vidiš li?" šapne. "To mi je već u Hogwartsu bilo ime, tako su me, naravno, zvali samo moji
najbolji prijatelji. Zar si mislio da ću dovijeka nositi prezime svog prostačkog bezjačkog oca? Ja,
kojem u žilama teče, po majčinoj strani, krv samog Salazara Slytherina? Ja da zadržim prezime
jednog prostog, običnog bezjaka koji me napustio još prije nego što sam se rodio, samo zato što je
saznao da mu je žena vještica? Ne, Harry, ja sam izmislio sebi novo prezime, prezime za koje sam
znao da će se jednog dana čarobnjaci posvuda libiti da ga izgovore, kad postanem najveći vještac na
svijetu!"
Harryju kao da je stao mozak. Tupo je buljio u Riddlea, u dječaka iz sirotišta koji je, kad je
odrastao, ubio Harryjeve roditelje i mnoge druge... Naposljetku se prisili da progovori:
"Nisi!" reče mu tihim glasom punim mržnje. "Što nisam?" otrese se Riddle na nj.
"Nisi ti najveći vještac na svijetu", odgovori mu Harry ubrzano dišući. "Žao mi je što te moram
razočarati, ali najveći je čarobnjak na svijetu Albus Dumbledore. Svi se u tome slažu. Čak i dok si
bio jak, nisi se usudio osvojiti Hogwarts. Dumbledore te je prozreo dok si još bio u školi, pa i sad
ga se bojiš, ma gdje se krio."
S Riddleova lica nestane smiješak a zamijeni ga vrlo ružan izraz. "Dumbledore je samim mojim
pamćenjem istjeran iz ovog dvorca~" prosilcće.
"Nije on tako daleko kao što ti misliš!" odbrusi mu Harry. Govorio je napamet, ne bi li zastrašio
Riddlea, više želeći nego v~erujući
da govari istinu,
Riddle zausti da mu odgovori, ali se sledi,
Odnekud se čula glazba. Riddle se naglo okrene i zagleda u pustu dvoranu. Glazba je bivala sve
glasnija. Bila je sablasna, jeziva, nezemaljska, tako da se ~-Iarryju digla kosa na glavi i obuzeo ga
osjećaj kao da mu se srce nadulo i postalo dva puta veće nego što je bilo. Zatim, kad je glazba
dosegnula tako visoke tonove da Harry osjeti kako mu treperi pod samim rebrima, na vrhu najbližeg
stupa izbiju plamenovi.
Pojavi se grimizna ptica velika kao labud ispuštajući svoju jezovitu
glazbu prema nadsvoñenom stropu. Imala je sjajan zlatni rep dugačak kao u pauna i blistave zlatne
pandže u kojima je držala nekakav nezgrapan predmet.
Malo zatim ptica poleti ravno na Harryja i ispusti onaj nezgrapni predmet njemu pod noge, a onda
mu teško sleti na rame. Kad je sklopila svoja velika krila, Harry digne pogled i opazi da ptica ima
dugačak i oštar zlatni kljun i okrugle crne oči.
128
Ptica je prestala pjevati. Sjedila je, topla i mirna, uz Harryjev obraz i netremice motrila Riddlea.
"To je feniks..." reče Riddle zureći u ptičurinu prodornim pogledom.
"Fawkes?" hukne Harry i oćuti kako mu ptica svojim zlatnim pandžama nježno steže rame.
"Aovo... "nastavi Riddle motreći onaj nezgrapni predmet koji je Fawkes bio ispustio iz kljuna, "to ti
je stari školski Razredbeni klobuk."
I doista je bio. Onako otrcan, pokrpan i prljav, nepomično je ležao Harryju pod nogama.
Riddle se ponovo nasmije. Tako se bučno smijao da se sve orilo u mračnoj prostoriji, kao da se
deset Riddleova smije u isti mah. "To Dumbledore šalje svom štićeniku! Ptiću pjevicu i stari klo
buk! Jesi li se sad ohrabrio, Harry Potter? Osjećaš li se siguran'?" Harry mu ne odgovori. Možda mu
nije bilo jasno kako bi mu
Fawkes ili Razredbeni klobuk mogli pomoći, ali više nije bio sam i, znatno ohrabreniji, čekao je da
se Riddle prestane smijati.
"Prijeñimo na posao, Harry!" reče mu Riddle sa svejednako širokim osmijehom na licu. "Dosad
smo se sreli dva puta - u h~ojoj prošlosti i u mojoj budućnosti. I dva~uta te nisam uspio ubiti. Kako
si ostao živ? Ispričaj mi sve po redu! Sto dulje budeš pričao," tiho nadoda, "to ćeš dulje živjeti."
Harry je brzo razmišljao i vagao svoje izglede. Njegov je štapić kod Riddlea. On, Harry, ima na
svojoj strani Fawkesa i Razredbeni klobuk, koji mu ne bi mnogo pomogli u dvoboju s Riddleom.
Ne piše mu se dobro. A što dulje bude Riddle tu stajao, to će više života isteći iz Ginny.., Harry
iznenada primijeti da Riddleovi obrisi postaju sve
jasniji i čvršći. Alto se već mora ogledati s Riddleom, bolje da to bude prije nego kasnije,
"Nitko ne zna ~ašto si ti izgu6io svoju moć kad si m~n~ napao", odjednom će Harry, "Ne znam ni
ja, Ali znam zašto me nisi iibio. 7,atn ćt~ m;;e mask~ n~~i~nla ~a me ~nasi. Moia obićna maika
ro~e
tebe spriječila da me ubiješ. A ja sam te lani vidio kakav si uistinu. Ti si propao. Jedva da si živ.
Dotle te je dovela sva ona tvoja moć. Kriješ se. Ružan si, odvratan..."
Riddleu se lice iskrivi. A onda se silom osmjehne groznim osmijehom.
"Tako dakle! Majka ti je poginula da tebe spasi? Da, to je moćna protučarolija. Sad mi je to jasno...
nema na tebi zapravo ništa posebno. Ja sam se, znaš, pomalo i čudio. Jer izmeñu nas, Harry Potter,
postoje čudne sličnosti. Čak si i ti morao to primijetiti. Obojica smo mutnjaci, sirotani koje su
othranili bezjaci. Možda smo čak i jedina dva parsel-usta koji su se pojavili u Hogwartsu poslije
velikog Slytherina? Čak smo i donekle slični... Ali zapravo je tebe od mene spasila puka slučajnost.
Samo sam to htio znati."
Harry je stajao napeto čekajući da Riddle podigne uvis njegov štapić. Ali Riddleov se iskrivljeni
osmijeh iznova proširi.
"A sad ću ti ja, Harry, očitati jednu malu lekciju. Hajde da odmjerimo moći lorda Voldemorta,
baštinika Salazara Slytherina, sa slavnim Harryjem Potterom koji posjeduje najbolje oružje što mu
ga je Dumbledore mogao dati!"
Bacivši uveseljen pogled na Fawkesa i Razredbeni klobuk, udalji se od njih. Osjećajući kako mu
noge trnu od straha, Harry je motrio Riddlea kako zastaje izmeñu dva visoka stupa i gleda
Slytherinovo kameno lice, tamo visoko u polutami. Riddle otvori usta i prosikće... ali Harry shvati
što on govori:
"Progovori, 0 S~~ytherine, nafveći od hogwartske četvorke!"
Harry se naglo okrene da pogleda kip, a Fawkes mu se zaljulja na
ramenu.
Slytherinova se divovska kamena glava pomakne. Prestravljeni Harry vidje kako se kipu usta sve
više i više otvaraju i na kraju pretvaraju u golemu crnu rupu.
Nešto se micalo u ustima kipa. Nešto je izbijalo iz njegove dubine. Harry natraške uzmakne dok se
ne udari u tamni zid prostorije, a kad čvrsto zatvori oči, osjeti kako mu Fawkes poleti s ramena i
129
dodirne mu krilom obraz. Harry mu htjede doviknuti: "Ne ostavljaj me!" ali kakvi su bili izgledi
feniksa u borbi s Kraljem zmija?
Nešto golemo tresne na kameni pod i Harry osjeti kako se tlo zatrese. Znao je što se zbiva, slutio je,
samo što nije vidio orijašku
zmiju kako se izvlači iz Slytherinovih usta. Tad začuje Riddleov siktavi glas:
"Ubij ga!"
Bazilisk se kretao prema Harryju. Čuo ga je kako glomaznim tijelom teško klizi po prašnom tlu.
Svejednako čvrsto zatvorenih očiju, Harry nasumce potrči na stranu, ispruženih ruku, pipajući oko
sebe. Riddle se smijao...
Harry se spotakne. Bubne na kamen i oćuti krv u ustima. Zmija je bila na svega nekoliko koraka od
njega, čuo ju je kako mu se primiče.
Začuje nekakvo bučno, praskavo riganje iznad sebe, a onda nešto teško udari Harryja tako snažno
da ga odbaci do zida. Očekujući da mu se zmijski zubi zariju u tijelo, opet začuje nekakvo siktanje,
i kako nešto bjesomučno mlati po stupovima.
Nije odolio da ne otvori oči, tek toliko da načas pogleda što se zbiva.
Divovska zmija, sjajna, otrovnozelena, debela poput hrastova stabla, izvila se visoko u zrak pijano
klateći velikom zatubastom glavom izmedu stupova. Dok se Harry sav tresao, spreman sklopiti oči
čim se ona okrene, opazi što joj je odvratilo pozornost.
Oko glave joj je letio Fawkes pa ga je bazilisk bijesno napadao otrovnim zubima, dugim i tankim
poput sabalja.
Fawkes se sunovrati i nestane Harryju iz vida sa svojim dugim,
zlatnim kljunam, a onda iznenada tamna krv poškropl pod. Zmija uda~i oko sebe repotn i ~a dlaku
promaši Harryja, a otjda se ok~el~e njemu prije nego što je dospio sklopiti oči. Harry joj se zagleda
ravno u glavu i opazi da ju je feniks pogodio kljunom u oba velika gomoljasta žuta oka, Krv je tekla
po podu a zmija je rigala otrov u predsmrtnim mukama.
"Ne!" začuje Harry Riddlea kako viče. "Pusti pticu! Pusti pticu! Iza tebe je dječak!Jošga možeš
nanjušiti! Ubij ga!"
Oslijepljena se zmija zbunjeno zanjiše. Ipak je i dalje bila pogi
beljna. Fawkes joj je kružio oko glave pjevajući svoju jezovitu pjes
mu i kljucajući ovda-onda baziliska po ljuskastoj njušci dok mu je krv liptala iz iskopanih očiju,
Zmija ponovo ošine repom po podu. Harry joj se izmakne. Nešto ga meko pogodi u lice.
Bazilisk je odbacio Razredbeni klobuk u naručje Harryju. Još mu je jedino to preostalo, to mu je
bila posljednja nada. Nabije klobuk na glavu i baci se potrbuške na pod, a bazilisk ponovo zamahne
repom iznad njega.
"Pomozite mi... pomozite... "mislio je Harry u sebi čvrsto stisnutih očiju pod klobukom. "Pomozite
mi, molim vas!"
Nikakav mu se glas ne odazove. Umjesto toga, klobuk se skupi, kao da ga je nevidljiva ruka čvrsto
stisnula.
Nešto tvrdo i teško padne Harryju na tjeme i malne ga obeznani. Ugledavši sve zvijezde, zgrabi
klobuk za vrh da ga smakne s glave, ali u klobuku osjeti nešto dugo i tvrdo.
U klobuku se pojavio sjajni srebrni mač, kojem su se na balčaku caklili rubini veliki poput jaja.
"Ubij dječaka! Pusti pticu! Dječak je iza tebe! Ponjuši... narcjuši ga!" Harry je opet stajao, spreman.
Bazilisku je klonula glava, a tijelo mu se sklupčalo i mlatilo repom po stupovima okrećući se prema
Harryju. Vidio mu je velike, krvave očne duplje, vidio mu razjapljenu gubicu, toliko široku da ga je
mogla čitavog progutati, sa zubima dugačkim poput njegova mača, tankim, blistavim, otrovnim...
Nasumce se baci na Harryja, ali se Harry izmakne pa zmija udari o zid. Ponovo se bazilisk baci i
lizne Harryja račvastim jezikom sa strane. Harry podigne mać objema rukama.
Bazilisk se iznova baci i ovaj put pogodi cilj. Harry se svom teLinom nalegne na mač i zabije ga do
balčaka zmiji u nepce.
130
Ali, dok je topla krv curila Harryju niz ruke, presiječe ga oštra bol iznad lakta. Dugačak, otvoren
zub zarivao mu se sve dublje i dublje u mišicu. Zub se slomi kad se bazilisk izvrne na bok i padne
na tlo trzajući se.
Harry spuzne niza zid. Zgrabi zmijski zub iz kojeg mu se otrov ši
rio po tijelu, pa ga iščupa iz mišice. Ali znao je da je kasno, Usijana bol širila mu se iz rane polako
ali posto~ano, Kad je bacio zmijski zub
gledajući kako pelerinu natapa svojom krvlju, zamagli mu se pred oćima. Prostorija se rasplinjavala
u vrtlogu mutnih boja.
Skrletna mrlja proleti mimo njega i Harry začuje lagan lepet pandŽl u SVO101 b~lZlnl.
"Fawkes!" probrglja Harry. "Bio si sjajan, Fawkes..." Osjeti kako rnu ptica naslanja svoju lijepu
glavu na mjesto gdje mu je zmija zarila zub.
Začuje bat koraka, a onda pred njim iskrsne nečija tamna sjena. "Gotov si, Harry Potter", dopre
odozgo Riddleov glas. "Mrtav si. To zna čak i Dumbledoreova ptičurina. Vidiš li, Potter, što ta
ptica radi? Plače."
Harry trepne očima. Fawkesova je glava čas izranjala, čas se gubila iz vida. Krupne suze poput
biserja padale su na blistavo perje. "Sjedit ću sad ovdje, Harry Potter, i gledati te kako umireš. Ne
žuri se! Meni se nikud ne žuri."
Harry je bio pospan. Sve mu se pred očima vrtjelo.
"I tako skončava slavni Harry Potter!" dopre Riddleov glas iz daljine. "Sam u Odaji tajni, napušten
od prijatelja i napokon poražen od Gospodara tame kojeg je tako ludo izazivao. Uskoro ćeš se,
Harry, pridružiti svojoj dragoj materi, mutnjakuši.... Ona ti je poklonila dvanaest pozajmljenih
godina života... ali lord Voldemort ti je na kraju došao glave, kao što si i znao da će se dogoditi."
Ako je ovo umiranje, pomisli Harry, onda ni smrt nije tako strašna. I sve je manje osjećao bol...
Ali, umire li doista? Umjesto da se u dvorani smrači, opet se sve nekako rasvijetlilo. Harry malko
zatrese glavom i opazi da je Fawkes još tu, svejednako naslonjene glave na njegovo rame. Oko rane
su sjale suze poput biserja... samo što rane više nije bilo.
"Bježi, ptičurino!" iznenada se opet javi Riddleov glas. "Bježi od njega kad ti kažem! Bjeii!"
Harry podigne glavu. Riddle je uperio Harryjev štapić u Fawkesa. Odjekne prasak kao da je puška
opalila, a Fawkes opet poleti u kolopletu zlatne i skrletne boje.
"Feniksove suze..." tiho će Riddle zureći u Harryjevu mišicu. "Naravno... ljekovite suze... na to sam
zaboravio..."
Pogleda Harryja u oči.
"Ali sve~edno! Zapravo ~e i bol~e ovako. Samo ti i ja, Harry Potrr
ter.., ti i j~...
I podigne štapić.
Tada, usred lepeta krila, Fawkes se opet vine uvis i nešto padne Ha~ryju u ~~~lo-onaj d~evnik,
Načas se obojica, Harry i Riddle, koji je još držao podignuti štapić, zagledaju u dnevnik. Tada, bez
razmišljanja, kao da je od sama početka kanio to učiniti, Harry zgrabi baziliskov zub s poda pokraj
sebe i gurne ga u samu sredinu rokovnika.
Razlegne se dug, grozan, prodoran vrisak. Iz dnevnika obilato poteče tinta po Harryjevim rukama i
preplavi pod. Riddle se previjao i grčio, vrištao i mlatio rukama, a onda...
Riddle nestane. Harryjev čarobni štapić padne na pod i nastane tišina. Tišina isprekidana samo
neprestanim klok klok tinte što je tekla iz dnevnika. Baziliskov je otrov probušio u njoj rupu što je
sad šištala.
Tresući se sav, Harry se uspravi. U glavi mu se vrtjelo kao da je prevalio milje i milje s pomoću
Letipraha. Polako pokupi štapić i Razredbeni klobuk, pa snažno potegne za blistavi mač iz nepca
baziliskove gubice i izvuče ga.
Tada s drugog kraja dvorane dopre slabašno zapomaganje. To se Ginny budila. Harry pohita do nje
a ona sjedne na pod. Zamišljenim pogledom prelazila je s divovske prilike mrtvog baziliska na
131
Harryja, u njegovoj krvavoj pelerini, pa na dnevnik u njegovoj ruci. Ona glasno prostenje i zadrhti,
a niz lice joj poteku suze.
"Harry... o Harry... htjela sam ti onda za d-doručkom sve reći, ali n-nisam mogla pred Percyjem. Ja
sam, Harry, ono učinila... ali ja... k-kunem ti se da n-nisam htjela... R-riddle me natjerao, on me ddoveo
ovamo... i... a kako si ubio tu... tu neman? G-gdje je Riddle? Zadnje če~a se još s-sjećam bilo
je kako je izašao iz dnevnika..."
i~Sve je u redu", reće joj I~arry podižući dnevni~C i po~azujući u
njemu rupu od zmijskog zuba. "Riddle je gotov. Pogledaj! I on i bazilisk. Hajdemo, Ginny, što prije
odavde..."
"Ja ću biti isključena iz škole!" Ginny je plakala dok joj je Harry neprestano pomagao da se osovi
na noge. "Veselila sam se kako ću doći u Hogwarts još od onog vremena kad je B-bill došao
ovamo, a s-sad ću morati oiići i... š-što će mi reći mama i tata?"
Fawkes ih je čekao lebdeći u zraku na ulazu u dvoranu. Harry je požurivao Ginny; prekoračili su
preko nepomičnog klupka mrtvog baziliska, prošli kroz mrak u kojem su im odjekivali koraci i
vratili se u tunel. Harry začuje kako se kamena vrata zatvaraju za njima uz tiho psikanje.
Nakon što su nekoliko minuta išli kroz mračni tunel, do Harryjevih ušiju dopre izdaleka polagano
prebacivanje kamenja.
"Rone!" vikne Harry i ubrza korak. "Ginny je živa. Evo je sa mnom!"
Začuje Ronov prigušen radosni usklik, a kad doñu do sljedećeg zavijutka, ugledaju njegovo
ushićeno lice kako zuri u njih kroz popriličan otvor koji je uspio napraviti usred porušenog
kamenja.
"Ginny!" Ron pruži ruku kroz otvor u kamen~ju da najprije nju prevuče na drugu stranu. "Živa si!
Nevjerojatno! Sto se dogodilo?"
Htjede je zagrliti, ali ga ona odgurne jecajući.
"Ama, sve je u redu, Ginny", reče joj Ron ozarena lica. "Sve je to prošlo, sve je... otkud sad tu ta
ptica?"
Fawkes proleti kroz otvor za Ginny.
"To je Dumbledoreova ptica", reče mu Harry provlačeći se kroz otvor.
"A otkud tebi taj mač?" upita ga Ron buljeći u sjajno oružje u Harryjevoj šaci.
"Objasnit ću ti sve kad se izvučemo odavde", odgovori mu Harry i zirne na Ginny.
" » Ali... "Poslije!" žurno će Harry. Mislio je da ne bi bilo dobro odmah
kazati Ronu tko je otvorio Odaju, bar ne pred Ginny. "A gdje je Lockhart?"
"Tamo negdje otraga~~, odgovori mu Ron cerel~ajući se i poka2ujući glavom kroz tunel prema
odvodnoj cijevi, "Nije baš dobro. Po~ gledaj ga!"
Predvodeni Fawkesom, čija su široka skrletna krila širila u mraku blago zlaćano svjetlo, zapute se
svi skupa do kraja odvodne cijevi. Tu je sjedio Gilderoy Lockhart i bezbrižno nešto pjevušio.
"Izgubio je pamćenje", reče Ron. "Čarolija protiv pamćenja okrenula se protiv njega. Pogodila je
njega umjesto nas. Nema više poj
ma tko je, ni gdje je, ni tko smo mi. Rekao sam mu neka nas tamo prićeka. Opasan je sam sebi."
Lockhart ih dobroćudno sve pogleda.
"Zdravo!" pozdravi ih. "Cudno neko mjesto, a? Zivite li vi mo
"Ne živimo", odgovori mu Ron i pogleda Harryja uzvijajući obr
vama. Harry se sagne i zagleda u dugačku, mračnu cijev.
"Jesi li razmišljao o tome kako ćemo se vratiti?" upita Rona. Ron zavrti glavom, ali feniks Fawkes
doleti do Harryja i ostane lebdjeti pred njim. Okrugle mu se oči sjajile u mraku. Mahao je svojim
dugim zlatnim repom. Harry ga pogleda u nedoumici.
"Izgleda da on želi da mu se uhvatiš za rep..." reče mu Ron. "Ali, ti si pretežak da te ta ptica nosi."
"Fawkes nije obična ptica", ustvrdi Harry i naglo se okrene ostalima. "Morat ćemo se svi držati
jedno za drugo. Ginny, uhvati se za Rona. Profesore Lockhart..."
132
"On misli na vas", oštro će Ron Lockhartu. "Vi se uhvatite za Ginnynu ruku!"
Harry zadjene mač i Razredbeni klobuk za pojas, Ron se uhvati odostraga za Harryjevu pelerinu, a
Harry ispruži ruke i uhvati se za Fawkesov začudno topao rep.
Učini mu se da ga je svega prožela neka izvanredna lakoća. Sljedećeg su trena poletjeli hujeći kroz
odvodnu cijev. Harry je čuo Lockharta kako govori viseći iza njega: "Fantastično! Fantastično! Ovo
je baš kao prava magija!" Hladni je zrak mrsio Harryju kosu i, prije nego što je on prestao uživati u
tom letu, stigli su na cilj - sve se četvero našlo odjednom na mokrom podu zahoda Plačljive Myrtle.
Dok je Lockhart namještao klobuk na glavi, vratila se na mjesto i
SlaYina iza koje se krila vdYOdna cijev,
Myrtla se zabuljila u njih.
"Ostao si živ!" reče Harryju bezbojnim glasom.
"Ne moraš biti tako razočarana", zlovoljno joj odvrati brišući mrlje od krvi i mulja s naočala.
"Pa, ovaj... Samo sam nešto pomislila. Da si umro, rado bih te primila u ovaj zahod", otpovrne
Myrtla, a lice joj oblije srebrna boja. "Fuj!" izusti Ron kad su izašli iz nužnika u mračni i pusti
hodnik.
"Harry! Sve bih rekao da se Myrtlazacopala u tebe! Ginny, dobila si konkurenciju!"
Ali suze su i dalje tekle niz Ginnyno nijemo lice.
"Kamo ćemo sad?" zapita Ron i zabrinuto pogleda Ginny. Harry pokaže prstom smjer.
Fawkes ih povede kroz hodnik svijetleći im zlatnim sjajem. Oni poñu za njim i nakon nekog
vremena nañu se pred sobom profesorice McGonagall.
Harry pokuca na vrata i otvori ih.
