ODAJA TAJNI
"Koliko smo samo puta bili u onom zahodu, a ona je bila samo tri kabine dalje", ogorčeno će Ron
sutradan za doručkom, "i lijepo smo je mogli pitati, a sad..."
Potraga za paucima bila je više nego teška. A sad - izmaknuti nadzoru profesora pa se ušuljati u
ženski nužnik, pokraj samog poprišta prvoga napada, bit će gotovo nemoguće.
115
Ali već na prvom satu, iz Preobrazbe, dogodilo se nešto što im je prvi put u nekoliko tjedana izbilo
Odaju tajni iz glave. Nakon desetak minuta predavanja, profesorica McGonagall reče im da će ispiti
započeti 1. lipnja, dakle za tjedan dana.
"Ispiti?" zavapi Seamus Finnigan. "Zar ćemo ipak imati ispite?" Iza Harryja nešto prasne - Nevilleu
Longbottomu ispao je čarobni štapić iz ruke pa je nestala jedna noga njegove klupe. Profesorica
McGonagall zamahne svojim štapićem i noga se ponovo pojavi. Profesorica se zatim, namrštena,
obrati Seamusu:
"Škola je ostal~ otvorena usprkos svemu samo radi vašeg školo~ vanja", strogo mu reče. "Stoga će
ispiti biti kao i do sada, i ja se nadam da se vi ozbiljno priprernate za njih."
Da se ozbiljno pripremaju za ispite! Harry nije ni pomislio na ispite zbog svega onoga što se
dogodilo. U učionici se razlegne buntovničko gundanje, a profesorica McGonagall još se jače
smrkne.
"Profesor Dumbledore ostavio nam je upute da škola nastavi raditi što je moguće normalnije",
produži ona. ``A ne treba valjda ni spQminjati da to znači da moramo ustanoviti koliko ste Qve
godine nauč~Ti:"
Harry spusti pogled na par bijelih zečeva pred sobom koje je trebalo pretvoriti u papuče. Što je
uopće dosad ove godine naučio? Nije se mogao ničeg sjetiti što bi mu dobro došlo na ispitima.
Ron je pak izgledao kao da mu je netom rečeno da se mora nastaniti u Zabranjenoj šumi.
"Možeš li ti uopće zamisliti kako ću ja ovime polagati ispite?" upita on Harryja pokazujući mu svoj
štapić, koji je upravo počeo sam od sebe glasno zviždati.
Tri dana prije prvog ispita, profesorica McGonagall prenese im za doručkom još jedno priopćenje.
"Imam za vas jednu dobru vijest", reče, a u Velikoj dvorani, umjesto tišine, zavlada burno
oduševljenje.
"Vraća se Dumbledore!" radosno poviče nekoliko učenika. "Ulovili ste Slytherinova baštinika!"
zaciči jedna djevojčica za stolom Ravenclawa.
"Opet igramo metloboj!" uzbudeno zaurla Wood. Kad se bura slegla, profesorica McGonagall
nastavi:
"Obavijestila me je profesorica Sprout da su mandragore zrele za rezanje. Večeras ćemo ponovo
oživiti skamenjene učenike. Ne treba valjda ni spominjati da će nam netko od njih možda znati reći
tko ih je ili što napao. Nadam se da ćemo na kraju ove školske godine napokon uloviti pravog
krivca."
Razlegne se zaglušno klicanje. Harry baci pogled na slytherinski stol. Uopće se ne začudi što Draco
Malfoy ne sudjeluje u tom oduševljenju. Ali zato je Ron izgledao sretniji nego što je danima bio.
"Onda nije ni vaino što nismo ništa pitali Myrtlu!" reče on Harryju. "Hermiona će vjerojatno znati
odgovore na sva pitanja kad se
probudi iz svog sna! Samo što će pošiziti kad sazna da su ispiti za tri dana, a ona se nije pripremala
za njih. Bilo bi možda bolje da je ožive tek kad ispiti proñu."
Upravo im tada priñe Ginny Weasley i sjedne za stol do Rona. Bila je napeta i nervozna. Harry
primijeti kako krši ruke u krilu. "Što je?" upita je Ron grabeći još malo kaše u tanjur.
Ginny mu ne odgovori nego samo prije~e prestrašenim pogledom po svim licima za stolom. Taj
pogled podsjeti Harryja na nekoga, ali se ne mogaše sjetiti na koga.
. . . ... ~ . ... ",
Harry se odjednom sjeti na koga ga Ginny podsjeća. Ljuljala se malko na stolici amo-tamo upravo
kao Dobby kad se spremao odati zabranjene podatke.
"Moram vam nešto priznati", promrmlja Ginny zazirući od Harryjeva pogleda.
"Što to?" priupita je Harry.
Ginny kao da je tražila prave riječi. "Što je?" ponovi Ron.
Ginny zausti da nešto kaže, ali ne izgovori ni riječi. Harry se nagne nad stol i tiho progovori tako da
su ga mogli čuti samo Ginny i Ron.
116
"Je li to nešto o Odaji tajni? Jesi li što vidjela? Jesi li vidjela nekoga da se čudno ponaša?"
Ginny duboko uzdahne, ali se baš u taj čas pojavi pred njima Percy Weasley, nekako umoran i
blijed.
"Ginny, ako si se najela, ja ću sjesti na tvoje mjesto. Skapavam od gladi, upravo sam se vratio iz
ophodnje."
Ginny poskoči kao da joj je u stolicu puštena struja, baci na Percyja letimičan i prestrašen pogled pa
se naglo udalji. Percy sjedne i dohvati sa sredine stola šalicu.
"Percy!" ljutito će Ron. "Ginny nam je upravo htjela reći nešto važno!"
Percy se zagrcne sred gutljaja čaja. "O čemu se radi?" zapita kašljući.
"Ja sam je baš pitao je li vidjela što neobično, a ona je nato zaustila...
"Ah... to... to nema veze s Odajom tajni", presiječe ga Percy u riječi.
"Otkud znaš?" upita ga Ron uzvijenih obrva.
"Pa dobro, ovaj, ako baš morate znati, Ginny je, ovaj, neki dan naletjela na mene kad sam ja... ma
dobro, ni~e važno... stvar je u tome što me je vidjela kad sam nešto radio, pa sam je, ovaj, zamolio
da to nikom ne kaže. Moram priznati da sam vjerovao da će održati
riječ. Ali to je stvarno bez veze, ja bih radije."" Harry nije još nikad vidio Percyja tako zbunjena,
"A što si to, Percy, radio?" upita ga Ron smješkajući se. "Hajde,
r~ci nam, ~~ć~mo ti s~ s~ijatl`"
Percy mu ne uzvrati smiješkom.
"Dodaj mi, Harry, molim te, te žemičke. Umirem od gladi."
Iako je Harry znao da bi se sav taj misterij mogao sutra razriješiti i bez njihove pomoći, nije želio
propustiti priliku da porazgovara s Myrtlom, ako mu se ukaže prilika, a ukazala se, na njegovu
veliku radost, negdje prije podne, kad ih je Gilderoy Lockhart vodio na predavanje Povijesti magije.
Lockhart, koji ih je toliko puta uvjeravao da nema više nikakve opasnosti, a onda su ga dogañaji
redovito opovrgavali, bio je sad čvrsto uvjeren da uopće nije vrijedno truda da ih prati kroz sve te
hodnike. Kosa mu nije bila onako zalizana kao obično. Očito je veći dio prethodne noći proveo u
ophodnji na četvrtom katu.
"Upamtite što vam govorim," rekao je dok su skretali iza ugla, "prve riječi koje izgovore ti
skamenjeni učenici bit će: `Bio je to Hagrid!' Da vam pravo kažem, ne mogu se načuditi profesorici
McGonagall, koja je uvjerena da su zaista potrebne sve ove mjere opreza."
"Slažem se s vama, gospodine", reče Harry, a Ronu samo što od čuda ne ispadnu knjige iz ruku.
"Hvala vam, Harry", milostivo mu zahvali Lockhart dok su čekali da mimo njih prode duga kolona
Hufflepuffa. "Hoću reći da mi profesori imamo već dosta posla i bez praćenja učenika na
predavanja i stražarenja po čitave noći..."
"T~ko je", po~rd~ Ron, koji je napokon shvatio Harryjwu zamisao. "Kako bi bilo, gospodine, da
nas ovdje ostavite? Sad je još samo jedan hodnik pred nama."
"Znate šta, Weasley, mislim da ću tako i učiniti", reče Lockhart. "Morao bih se stvarno vratiti da se
pripremim za sljedeće predavanje."
I žurno ode.
"Da se pripremi za predavanje!" podsmjehne se za njim Ron. "Prije će biti da nakovrča kosu."
Pustili su ostale Gryffindore da im odmaknu, a onda su naglo skrenuli u pokrajnji hodnik i pohitali
do zahoda Plačljive Myrtle. Ali baš dok su čestitali jedan drugome na briljantno izvedenoj akciji...
"Potter! Weasley! Sto tu radlte~"
Bijaše to profesorica McGonagall kojoj su usne bile tanke da nisu mogle biti tanje.
"Mi smo... mi smo..." promuca Ron. "Mi smo htjeli... pogledati..:' "Hermionu", nadopuni ga Harry.
I Ron i profesorica McGonagall pogledaju ga u čudu. "Nismo je već jako dugo vidjeli", žurno
nastavi Harry i stane Ronu na nogu, "pa smo se htjeli, znate, ušuljati u bolničko krilo i kazati joj da
mandragore samo što nisu sazrele, i da se, ovaj, ne mora brinuti."
117
Profesorica McGonagall još je piljila u njega pa Harry načas pomisli da će planuti, ali kad je
progovorila, glas joj bijaše neobično slomljen.
"Naravno", reče, a zabezeknuti Harry spazi suzu kako se sjaji u njenu tamnom oku. "Naravno, jasno
mi je da je taj udarac najjače pogodio prijatelje onih koji su... Potpuno vas razumijem. Da, Potter,
dakako da možete posjetiti gospodicu Granger. Ja ću reći profesoru Binnsu kamo ste otišli. I recite
Madame Pomfrey da sam ja odobrila posjet."
Kad su produžili dalje, Harry i Ron jedva da su mogli povjerovati da su ovaj put prošli bez kazne.
Čim su zamaknuli za ugao, jasno su čuli profesoricu McGonagall kako briše nos.
"To ti je bio najbolji izgovor koji si ikad smislio", ushićeno će Ron. Sad više nije bilo druge nego
otići u bolničko krilo i reći Madame Pomfrey da im je profesorica McGonagall dopustila da posjete
Hermionu.
Madame Pomfrey pustila ih je doista do Hermione, ali preko volje.
"Jednostavno nema smisla razgovarati sa skamenjenom osobom", rekla im je, a oni su morali
priznati, kad su sjeli uz Hermionu, da ima pra~o. Bilo je bjelodano jasno da Hermiona nema pojma
da su joj prijatelji došli u posjet, i da bi oni isto tako mogli reći njenu noćnom ormariću kao i njoj
neka ne brine.
"Ipak me zanima je li vidjela napadača?" progovori Ron tužno gledajući Hermionino ukočeno lice.
"Jer, ako im se on prišuljao s leña, nikad nećemo saznati..."
Ali Harry nije gledao Hermionu u lice. Njega je više zanimala njena desna šaka što je ležala stisnuta
na pokrivaču, a kad se sagnuo nad nju, primijetio je da u šaci drži z~užvani papirić.
Pošto se uvjerio da Madame Pomfrey nema u blizini, upozori na to Rona.
"Pokušaj joj to istrgnuti iz ruke", šapne mu Ron i pomakne svoju stolicu tako da zakloni pogled
Madame Pomfrey na Harryja.
Nije to bilo lako. Hermiona je tako čvrsto stegnula papirić u šaci da je Harry bio uvjeren da će ga on
pri svom pokušaju poderati. Dok je Ron stražario, on povuče i potegne za papirić. Nakon nekoliko
napetih minuta poñe mu za rukom da ga istrgne.
Bijaše to stranica istrgnuta iz neke vrlo stare knjige iz knjižnice. Harry je nestrpljivo izravna, a Ron
se takoder nagne prema njemu da je pročita.
Od mnogobrojnih užasnih zvijeri i nemani .što šestare našom zemIjom, nema neobičnije ni
pogibeljnije od baziliska, poznatog i pod nazivom "Kralj zmija ". Ta zmija, koja može narasti do
orijaških razmjera i poživjeti i više stotina godina, rada se iz kokošjeg jajeta na kojem je ležala žaba
krastača. Bazilisk ubija svoje žrtve na zaista čudesne načine, jer, uz smrtonosne i otrovne očnjake,
ima i ubitačan pogled, pa svi oni u koje upre zrake svojih očiju ostajce na mjestu mrtvi. Pauci bježe
od baziliska jer im je on smrtni neprijatelj, a bazilisk bježi samo od pijevčeva kukurikanja što
pogubno djelcye na nj.
Ispod toga je Hermioninim rukopisom bila ispisana samo jedna riječ: Cijevi.
Bj]o je ~o k~0 ~~ je tko upalio lampicu u Harryjevoj glavi,
"Rone", dahne, "Evo ga! Evo ti odgovora. I~eman je u toj Odaji bazihsk - divovska zmija. Zato sam
ja posvuda čuo onaj glas kojl nitko drugi nije čuo, zato što ja razumijem parselski jezik..."
Harry baci pogled na krevete oko sebe.
"Bazilisk ubija ljude pogledom. AIi nitko dosad nije umro jer ga nitko nije pogledao u oči. Colin ga
je vidio kroz fotoaparat. Bazilisk je pogledom spalio film u njemu, a Colin se samo skamenio.
Justin... Justin je vjerojatno ugledao baziliska kroz Skoro Bezglavog Nicka! Nick je podnio svu
težinu udarca, ali on nije mogao ponovo umrijeti... a uz Hermionu i onu Ravenclawku nañeno je
ogledalce. Hermiona je u tom času shvatila da je neman bazilisk. Kladio bih se u što god hoćeš da
je ona prvu osobu koju je srela upozorila neka najprije u ogledalu pogleda u sve zakutke. I ta je
djevojčica izvadala svoje o
eledalo", i","
Ron je zinuo od čuda.
118
"A Gospa Norris?" nestrpljivo ga upita.
Harry porazmisli i predoči sebi onu scenu iz Noći vještica.
"Ona voda.:' polako počne, "ona poplava iz zahoda Plačljive Myrtle. Kladio bih se da je Gospa
Norris vidjela samo odraz u vodi..." Nestrpljivo ponovo preleti pogledom stranicu koju je držao u
ruci.
Što se više zadubljivao u nju, to je sve skupa imalo više smisla. "Kukurikanje pijevca djeluje
pogubno na nj!" pročita naglas. "Hagridovi su pijetli svi zadavljeni! Slytherinov baštinik nije želio
pijetlove u blizini dvorca kad se jednom otvori Odaja tajni! Pauci bježe od njega! Sve se to slaže!"
"Ali kako se bazilisk mogao samo tako kretati po dvorcu?" priupita ga Ron. "Ta gadna zmijurina...
Netko ju je morao vidjeti..." Harry ga, meñutim, upozori na riječ koju je Hermiona načrčkala na dnu
stranice.
"Cijevi", reče. "Cijevi... Rone, on se služi odvodnim cijevima. Zato sam ja i čuo onaj glas iz
zidova..."
Ron najednom zgrabi Harryja za mišicu.
"Ulaz u Odaju tajni!" izusti promuklim glasom. "A što ako je ulaz u zahodu? Što ako je u..."
"... u zahodu Plačljive Myrte!" dovrši Harry.
Sjedili su tako, obuzeti snažnim uzbuñenjem, jedva vjerujući svojoj pretpostavci.
"To znači da ja nisam jedini parsel-ust u školi", reče Harry. "Parsel-ust ~e i Slytherinov baštinik.
Jedino je tako mogao vladati bazilis1{om."
"I što čemo sad?" zapita ga Ron sijevajući očima. "Da odemo ravno do McGonagallice?"
"Hajdemo u zbornicu!" reče Harry i skoči na noge. "Ona će biti tamo za desetak minuta, uskoro će
odmor..."
Potrče niza stube. Nisu željeli da ih opet netko zatekne u jednom od onih hodnika, pa se zapute
ravno u pustu zbornicu. Bijaše to velika prostorija obložena drvenim pIočama, puna tamnih drvenih
stolica. Harry i Ron se promuvaju po njoj, odviše uzbudeni da sjednu.
Ali zvonce nikako da najavi odmor.
Umjesto toga, do njih iz hodnika dopre glas profesorice McGonagall, magićno pojaćan.
"Neka se svi učenici smjesta vrate u svoje spavaonice! I neka svi profesori doc~u u zbornicu!
Odmah, molim!"
Harry se okrene na peti i zagleda u Rona. "Nije valjda još jedan napad? Baš sada?"
"Što ćemo sad?" zgranuto ga upita Ron. "Da se vratimo u spavaonicu?"
"Ne", odsiječe Harry gledajući oko sebe. Lijevo je od njega bila nekakva ružna garderoba puna
profesorskih ogrtača. "Tu ćemo se sakriti, da čujemo što je na stvari. Poslije im možemo reći što
smo otkrili:'
Obojica se sakriju u garderobu osluškujući bat koraka stotina ljudi koji su se kretali iznad njih, a
onda začuju i kako se bučno otvaraju vrata zbornice. Kroz pljesnive nabore ogrtača gledali su
profesore kako upadaju u zbornicu. Jedni su od njih bili zbunjeni, a drugi silno prestrašeni.
Napokon je stigla i profesorica McGonagall.
"I to se konačno dogodilo", reče nijemim kolegama. "Neman je otela jednu učenicu i odnijela je u
samu Udaju."
Profesor Flitwick zacvili. Profesorica Sprout poklopi rukama usta. Snape se grčevito uhvati za
naslon stolice i zapita:
"Kako uopće možete biti u to tako sigurni?"
"Slytherinov nam je baštinik ostavio još jednu poruku", odgovori mu profesorica McGonagall,
blijeda kao krpa. "Ispod one prve poruk~,': Njezin će leš dovijeka ležati u Odaji!"
Profesor Flitwick brizne u plač.
"A tko je otet?" zapita Madame Hooch, koja je klonula u naslonjač. "Koja učenica?"
"Ginny Weasley", odgovori joj profesorica McGonagall.
Harry osjeti kako se Ron bez riječi skljoka do njega na pod garderobe.
119
"Moramo već sutra pustiti sve učenike kući", nastavi profesorica McGonagall. "Ovo je kraj
Hogwartsa. Dumbledore je uvijek govorio..."
Yrata Se ZbOrni~e o~et bučno otvore. Harr~ u aednom ludom trenutku pomisli da je to
Dumbledore, ali nije bio nego Lockhart, blažena lica,
"Oprostite, molim vas", malo sam zadrijemao... a što sam za~ra~
Nije ni primijetio kako ga kolege gledaju pogledima punim nečega vrlo sličnog mržnji. Snape se
izdvoji i reče:
"Ovo je pravi čovjek. Čovjek kakav se traži. Lockharte, neman je otela jednu djevojčicu i odnijela
je u samu Odaju tajni. Napokon je kucnuo vaš čas..."
Lockhart problijedi.
"Tako je, Gilderoye", javi se profesorica Sprout. "Zar niste vi baš sinoć tvrdili da ste oduvijek znali
gdje je ulaz u Odaju tajni?"
"Ja sam... ovaj, ja sam..." promuca Lockhart.
"Da, zar niste i meni rekli da znate što se nalazi u njoj?" propišti profesor Flitwick.
"J-je li? Ne sjećam se..."
"A ja se dobro sjećam kako ste mi rekli da vam je žao što se niste mogli ogledati s nemani prije
nego što je Hagrid bio uhićen", opet će Snape. "Zar niste tvrdili da je sve skupa zabrljano i da je od
sama početka trebalo vama dati odriješene ruke?"
Lockhart je zurio u svoje kolege kamenih lica.
"Ja... ja stvarno nisam... Možda se nismo dobro razumjeli..." "Dobro, onda ćemo stvar prepustiti
vama, Gilderoye", reče pro
fesorica McGonagall. "Noćas ćete imati idealnu priliku. Pobrinut ćemo se da vam nitko ne stoji na
putu. Moći ćete se potpuno sami uhvatiti ukoštac s nemani. Konačno ćete imati odriješene ruke."
Lockhart je očajnički gledao oko sebe, ali nitko mu ne priskoči u
pomoć, Nije više bio ni najmanje pristao, Usne su mu podrhtavale, a bez onog uobićajenog,
zubatog smiješka djelovao je nekako mlitavo i jadno.
"N-no, dobro", izusti. "Ja... ja idem u svoju sobu... da se pripremim."
I izañe iz zbornice.
"Tako", reče profesorica McGonagall raširenih nosnica. "Sad smo se bar njega riješili. Neka
predstojnici domova priopće ućenicima što se dogodilo. Recite im da se sutra ujutro svi vraćaju
kući Hogwarts ekspresom. A ostale profesore molim da pripaze da nitko od učenika ne ostane izvan
spavaonica."
Profesori ustanu i izañu iz zbornice jedan za drugim.
Bio je to zacijelo najteži dan u Harryjevu životu. On, Ron, Fred i George sjedili su u kutu
gryffindorske društvene prostorije, ali nisu mogli ni riječi progovoriti. Percyja nije bilo. On je
otišao poslati sovu roditeljima, a onda se zatvorio u svoju spavaonicu.
Nijedno popodne nije bilo tako dugo, niti je ikad gryffindorska društvena prostorija bila tako puna a
tako tiha. Pred večer su Fred i George otišli na počinak jer nisu više mogli sjediti na miru.
"Harry, ona je nešto znala", progovori Ron prvi put otkako su se bili sakrili u garderobu u zbornici.
"Zato je i oteta. Nije to bila nikakva glupost u vezi s Percyjem. Ona je otkrila nešto o Odaji tajni.
Vjerojatno je baš zato..." Ron žustro protrlja oči. "Mislim, ona je bila čistokrvna. Ne može biti
nikakav drugi razlog posrijedi."
Harry je gledao krvavocrveno sunce kako zalazi za obzor. Nikad se nije ovako grozno osjećao. Kad
bi bar mogli nešto poduzeti! Bilo što.
"Harry," opet će Ron, "misliš da postoje bar neki izgledi da ona »
nije... znaš...
Harry nije znao što da mu odgovori. Nije mu bilo jasno kako bi Ginny mogla biti još živa.
120
"Znaš šta?" reče Ron. "Mislim da bismo trebali posjetiti Lockharta. Da mu kažemo sve što znamo.
On će pokušati ući u Odaju. Možemo mu reći gdje mi mislimo da se ona nalazi, i da je u njoj
bazilisk."
~udući da Harry nije smislio ništa pametnije a želio je nešto po~ duzeti, pristane na Ronov
prijedlog. Svi su Gryffindori oko njih bili
tako utučeni, i tako su žalili Weasleyjeve, da ih nitko i ne pokuša zaustaviti kad ustanu, produ kroz
prostoriju i provuku se kroz rupu u zidu.
Kad su se približavali Lockhartovoj sobi, padao je mrak. Činilo se da je unutra vrlo živo. Čuli su
nekakvo struganje, lupanje i užurbane korake.
Kad Harry pokuca na vrata, unutra iznenada zavlada tišina. Tada se vrata tek malčice odškrinu i u
otvoru se pojave Lockhartove oči.
"Ah". gospodine Potter", gospodine Weasley"," reće on i tek
n~~lo ~i~e od~l~rip~ ~rata~ "Tr~nutno imam pun~ r~k~ posla, Mož~~~
.,.,,, ,,~ "
"Gospodine profesore, imamo za vas neke informacije", reče mu Harry. "Možda bi vam dobro
došle?"
"Ovaj... hm... nije valjda..." Ona strana Lockhartova lica koju su vidjeli izražavala je silnu
nelagodu. "Mislim... dobro... u redu..."
Otvori im vrata i oni uñu.
Soba mu je bila gotovo potpuno prazna. Na podu su stajala dva velika kovčega. U jednom od njih
bijahu na brzinu složene pelerine, nefritski zelena, ljubičasta i ponoćno modra, a u drugi su bile
nabacane knjige. Fotografije koje su prije visile na zidovima bijahu ugurane u kutije na pisaćem
stolu.
"Da možda ne putujete?" upita ga Harry.
"Ovaj, hm, da..." odgovori Lockhart skidajući s vrata poster - svoj portret u naravnoj veličini - pa ga
uzme motati. "Primio sam hitan poziv... nešto neodgodivo... moram otputovati..."
"A što će biti s mojom sestrom?" upita ga Ron drhtavim glasom. "E, sad, što se toga tiče... to je
zbilja nesretan slučaj", reče Lockhart kloneći se njihovih pogleda, pa naglo otvori jednu ladicu i
uzme prebacivati njen sadržaj u torbu. "Nitko ne žali zbog toga više od mene..."
"Ali vi ste profesor Obrane od mračnih sila!" podsjeti ga Harry. "Ne možete sad samo tako otići!
Bar dok su ovdje na djelu mračne sile!"
"Pa sad, ja moram reći... kad sam preuzimao ovo mjesto..." promuca Lockhart bacajući čarape na
pelerine u kovčegu, "ništa u opisu
radnog mjesta", nisam očekivao","
"Hoćete reći da sad bježite?" izusti Harry s nevjericom u glasu. "Nakon svega onoga što ste opisali
u svojim knjigama?"
. "Knjige mogu zavesti čovjeka u bludnju", oprezno će Lockhart. "Ali vi ste ih sami napisalil" vikne
~Iarry.
"Dragi moj dečko", reče Lockhart uspravljajući se i mrko gledajući Harryja. "Dajte uključite malo
zdravi razum! Moje se knjige ne bi ni upola tako dobro prodavale kad Ijudi ne bi vjerovali da sam
ja doista izveo sve one pothvate. Tko bi čitao o nekom starom ružnom armenskom ćarobnjaku, ćak
i ako je stvarno s~asio selo od vukodla
ka? I kako bi grozno izgledao na koricama knjige! Onako neukusno odjeven. A vještica koja je
otjerala vilu narikaču iz Bandona imala je
Y~
zec~u usnu. Ma dajte, molim vas...
"I vi ste dakle sebi pripisali zasluge za ono što su drugi učinili?" priupita ga Harry s nevjericom u
glasu.
121
"Harry, Harry," uzdahne Lockhart nestrpljivo vrteći glavom, "nisu stvari opet tako jednostavne. Ja
sam u to morao uložiti mnogo truda. Morao sam pronaći te ljude. Pitati ih kako su zapravo uspjeli
učiniti ono što su učinili. A onda sam se morao poslužiti i čarolijom da zaborave ono što su učinili.
Ako postoji nešto na što sam uistinu ponosan, onda je to ta moja čarolija. Eh, uložio sam ja, Harry,
mnogo truda u sve to. Nije tu ~osrijedi samo, znate, potpisivanje knjiga i dijeljenje fotografija.
Zelite li postići slavu, morate biti spremni na dugo i teško crnčenje."
Bučno zatvori kovčege i zaključa ih.
"Da vidimo", reče. "Ja mislim da bi to bilo sve. Jest. Samo mi je još nešto preostalo."
Izvadi štapić i okrene se njima.
"Strašno mi je žao, dečki, ali morat ću i vaše pamćenje začarati. Ne mogu dopustiti da razglasite
moje tajne. Onda ne bih više mogao prodati ni jednu svoju knjigu..."
Harry u posljednji čas izvadi svoj štapić. Tek što je Lockhart zamahnuo svojim, Harry vikne:
"Expelliarmus!" Lockhart odleti natraške i padne na kovčeg. Štapić mu se zakovitla i Ron ga ulovi
u zraku pa ga hitne kroz otvoreni prozor.
"Niste smjeli dopustiti da nas profesor Snape nauči ovu čaroliju",
s~dito ć~ Harry, pa odgurne nogom Lockhartov kovčeg. Lockhart
koji je opet postao nekako mlitav, digne pogled na nj. ~Iarry je još držao svoj štapić uperen u njega.
"Što želite od mene?" upita ga L.ockhart slabašnim glasom. "Ja ne znam gdje je Odaja tajni. Ne
mogu vam tu zbilja pomoči." "Imate sreću", reče mu Harry i natjera ga vrhom štapića da usta
ne. "Mi mislimo da mi znamo gdje je Odaja tajni. I što se krije u njoj. Idemo!"
Pa izguraju Lockharta iz nae~ove sobe i potjeraju niza stube i
mračnim hodnikom, u kojem su na zidu svijetlile poruke, te ga utje
raju u zahod Plačljive Myrtle,
Harryju je bilo drago vidjeti kako se Lockhart sav trese. Plačliiva Mvrtla ~iedila ie u zadnioi kabini
na vodokotli~u,
"O, to si ti!" reče kad ugleda Harryja. "Što ovaj put hoćeš od mene?"
"Pitati te kako si umrla", odgovori joj Harry.
Myrtla se odjednom sva preobrazi. Reklo bi se da joj još nikad nitko nije postavio tako laskavo
pitanje.
"Uuuuh, bilo je to užasno", odgovori s užitkom. "To se evo upravo ovdje dogodilo. Umrla sam baš
u ovoj kabini. Dobro se još svega sjećam. Sakrila sam se ovamo jer mi se Oliva Hornby rugala zbog
naočala. Vrata su bila zaključana i ja sam plakala, a onda sam čula kako je netko ušao u zahod.
Rekao je nešto čudno. Na nekom drugom jeziku, po svoj prilici. Najviše sam se naljutila što je to
bio jedan dečko. Zato sam otključala vrata da mu kažem neka izañe i ode u muški zahod, a onda..."
Myrtla se važno nadme i razvedri se. "Onda sam umrla. "
"Kako?" upita je Harry.
"Nemam pojma", odgovori mu Myrtla prigušenim glasom. "Samo se sjećam da sam ugledala dva
velika žuta oka. Nešto me je kanda spopalo pa sam nekud odlebdjela..." Sanjivo pogleda Harryja.
"A onda sam opet došla k sebi. Odlučila sam, znaš, zaplašiti Olivu. E, požalila je ona, bogme, što se
ikad narugala mojim naočalama."
"A gdje si točno vidjela one oči?" upita je Harry.
"Tu negdje", odgovori mu Myrtla i pokaže prema umivaoniku ispred njene kabine.
Harry i Ron skoknu do tog umivaonika. Lockhart je stajao otrag~~ ~ j~;~~q~ kr~~n~e$ užasa na
licu.
Umivaonik je izgledao sasvim obično. Pomno su ga pregledali, iznutra i izvana, čak i cijev ispod
njega. A onda Harry nešto primijeti - na jednoj ~njedenoj slavini bijaše sa strane urezana sićušna
zmija.
"Ta pipa nije nikad radila", vedro će Myrtla pokušavajući je otvoriti.
122
"Harry," reče Ron, "kaži nešto. Nešto na parselskom jeziku!" "Ali..." Harry se zamisli. On je znao
govoriti parselski jedino kad bi se našao s pravom zmijom oči u oči. Zagleda se u onaj mali urezani
crtež i pokuša zamis~iti da je pre~ lijilil ~~'~v~ Zf~lija.
"Otvori se!" reče`
I pogleda Rona, ali Ron odmahne glavom. "To si rekao na engleskom", reče mu`
Harry ponovo pogleda zmijicu uvjeravajući sama sebe da je živa. Kad je pomaknuo glavu, učini mu
se pri svjetlu svijeće da se zmija miče.
"Otvori se!" ponovi.
Ipak nije čuo te svoje riječi. Promaklo mu je čudno psikanje, a onda slavina zabliješti jarkim bijelim
svjetlom i zavrti se. Idućeg trena pomakne se čitav umivaonik. Zapravo utone u zid i nestane, a za
njim ostane tek gola debela cijev, dovoljno široka da se čovjek uvuče u nju.
Harry začuje Rona kako stenje, pa ponovo digne pogled. Sad je znao što će učiniti.
"Idem ja tamo dolje", reče.
Nije mogao da ne poñe sad kad su otkrili ulaz u Odaju tajni, dok god postoji i najmanja, najslabija,
najneznatnija nada da je Ginny možda još živa.
"Idem i ja", priklopi Ron. Nastane muk.
"E pa, rekao bih da vam ja nisam potreban", pripomene Lockhart sa sjenom svoga nekadašnjeg
osmijeha na licu. "Ja ću samo..."
Posegne za kvakom na vratima, ali Ron i Harry upere svoje štapiće u njega.
"Vi ćete prvi", zareži Ron.
Po~puno blijed i bez štapiea, Loekhart pri~e otvoru, cc ~ ~ · »
D~ckl dragi, rece lm slabasnlm glasom, deckl dragi, ali kakva korist od toga?"
Harry ga ubode štapićem u leña. Lockhart turi noge u cijev.
"Ja zbilja mislim da..." počne, ali ga Ron gurne odostraga i on klizne u cijev. Harry odmah poñe za
njim. Polako se spusti u cijev, a onda klizne niz nju.
Reklo bi se da se kliže niz beskrajan, sluzav, mračan obronak. Vidio je kako se cijevi granaju na
sve strane, ali ni jedna nije bila tako debela kao njihova, koja je skretala i vijugala, sa strmim
nagibom.
Znao je da pada dublje ispod škole od same tamnice, Za sobom je čuo Rona kako se pomalo udara
u zavojima.
A onda, baš kad se zabrinuto upitao što će se dogoditi kad do~u do dna, cijev se iZravna i on izleti
iz nje i na~e se na mokrom dnn mra
Y 1 1 1' ' 1 1 ' ' T 11
vljivao na noge malo dalje, sav blatan i blijed kao duh. Harry se skloni u stranu kad iz cijevi izleti i
Ron.
"Zacijelo smo sad više milja ispod škole", reče Harry glasom što je odjekivao u crnom tunelu.
"Vjerojatno smo ispod jezera", priklopi Ron motreći oko sebe tamne, blatne zidove.
Sva se trojica zagledaju u tamu pred sobom.
"Lumos!" promrmlja Harry svom štapiću i ovaj se ponovo upali. "Idemo!" reče Ronu i Lockhartu,
pa krenu. Šljapkali su gacajući po mokrom tlu.
U tunelu je bio takav mrak da su jedva išta vidjeli pred sobom. Njihove sjene na mokrim zidovima
pri svjetlu čarobnog štapića djelovale su sablasno.
"Pazite!" tiho ih upozori Harry dok su oprezno napredovali. "Čim primijetite nekakvo kretanje,
zažmirite..."
Ali u tunelu je vladao grobni muk, a prvi je neočekivani šum glasno odjeknuo kad je Ron nagazio
na nešto. Pokazalo se da je to štakorska lubanja. Harry spusti štapić da razgleda tlo, te opazi da
naokolo leže sitne životinjske kosti. Nastojeći ne zamišljati kako bi Ginny mogla izgledati kad bi na
nju naišli, Harry pode dalje i zaokrene za mračni zavijutak.
"Harry, što je ono tamo gore?..." zapita Ron promuklim glasom i uhvati Harryja za rame.
123
Sledili su sć gledajući prizor pred sobom. Harry je vidio samo nešto golemo i okruglo kako leii u
tunelu, sasvim nepomično.
"Možda spava?" hukne on i obazre se na ostalu dvojicu. Lockhart je rukama zaklonio oči. Harry se
okrene da pogleda što je to pred njim, a srce mu je tako lupalo da ga je upravo zaboljelo.
Stisnuvši oči tako da je jedva nešto vidio, Harry sasvim polagano poñe naprijed držeći štapić visoko
u zraku.
Svjetlo padne na orijašku zmijsku kožu jarke, otrovnozelene boje što je ležala sklupčana i prazna na
tlu. Zmija koja ju je odbacila morala je biti najmanje šest-sedam metara dugačka.
"Ti bokca", izusti Ron slabašnim glasom.
Iznenada se iza njih nešto pomakne. Gilderoya Lockharta izdala su koljena.
"Ustajte!" oštro mu zapovjedi Ron upirući štapić u njega.
Lockhart se osovi na noge... a onda se okomi na Rona i sruši ga na tlo.
Harry im priskoči, ali prekasno. Lockhart se uspravljao dašćući, s Ronovim štapićem u ruci i
ponovo s blistavim osmijehom na licu. "Dečki dragi, ovo je kraj vaše pustolovine!" reče im. "Uzet
ću
nešto od ovog svlaka i odnijeti ga u školu. Reći ću da sam zakasnio spasiti djevojčicu, a da ste vas
dvojica na tragičan način izgubili razum kad ste ugledali njezino raskomadano tijelo. I oprostite se
sad sa svojim pamćenjem!"
Podigavši Ronov štapić slijepljen čarobnim selotejpom visoko iznad glave; vikne:
"Obliviate!" Štapić eksplodira kao kakva mala bomba. Harry zakloni glavu rukama i potrči, oklizne
se o sklupčani zmijski svlak i skloni se pred velikim komadima tunelskog stropa što su
gromoglasno padali na tlo. Idućeg je trena stajao sam u tunelu i zurio u komadinu odlomljenog
kamenja.
"Rone!" uzvikne. "Jesi li čitav, Rone?"
"Evo me!" odazove se Ron prigušenim glasom ispod hrpe oborenog kamenja. "Čitav sam. Ali ova
gnjida nije... udario ga je moj štapić."
Razlegne se tup udarac i glasan jauk: "Ajoj!" Cinilo se da je Ron
udario Lockharta nogom u goljenicu,
"Sto ćemo sad?" zapita se Ron zdvojnim glasom, "Nećemo s~ moći ovuda probiti. To bi potrajalo
čitavu vječnost..."
Harry pogleda u strop tunela, Na njemu su se pojavile velike pu
kotine. Nikad još nije pokušao čarolijom razdvojiti nešto tako golemo kao ove stijene, a nije se
činilo ni da je pogodan trenutak za takvo što... što će biti ako se čitav tunel uruši?
Razlegne se ponovo potmuo prasak i jauk: "Ajoj!" Samo gube vrijeme. Ginny je već satima u Odaji
tajni. Harryju je bilo jasno da mu još sa~o nešto preostaje.
"Pričekaj me ovdje!" vikne Ronu, "Pričekaj me tu s Lockhar
tom, Ja idem dalje, Ako se ne vratim Za sat vremenaf""
Nastane tajac,
`~1a r1n rlntla nnlrne~ti m~ln r~ćrlictiti nvn ~tamPni~" rP~F ~(1t1 ~(111
"Vidimo se uskoro!" dobaci mu Harry nastojeći unijeti u svoj glas bar malo samopouzdanja.
I ode sam dalje pokraj orijaškog zmijskog svlaka.
Uskoro više nije čuo Rona kako uklanja oboreno kamenje. Tunel je neprestance vijugao. Harryju je
neugodno treperio svaki živac u tijelu. Jedva je čekao da doñe do kraja tunela, iako se grozio onoga
što će ondje naći. I onda, napokon, kad je zamaknuo za još jedan zavijutak, ugleda pred sobom
debeli zid na kojem bijahu uklesane dvije isprepletene zmije, kojima bijahu u oči umetnuta dva
velika, sjajna smaragda.
Harry im se približi posve suha grla. Nije morao zamišljati da su te dvije kamene zmije žive, jer su
im se oči doimale neobično živo. Naslutio je što mora učiniti. Kad se nakašlje, smaragdne oči
kanda zatrepću.
124
"Otvaraj se!" prosikće Harry tihim i slabašnim glasom.
Zmije se razdvoje i zid se pred Harryjem otvori. Obje polovice odjednom iščeznu, a Harry stupi
unutra dršćući od glave do pete.
