GLAVA SEDAMNAESTA
"IDI!"
Hermiona se okrene i prođe ravno kroz purpurnu vatru.
Harry duboko uzdahne i dohvati najmanju bocu, pa se okrene crnim plamenovima.
"Evo me!" reče i iskapi sadržaj bočice nadušak.
Bilo je doista baš kao da mu led preplavi tijelo. Odloži bocu i pode dalje. Prikupi svu svoju snagu, vidje kako
mu crni plamenovi ližu tijelo, ali ih ne osjećaše... časak je vidio tek tamnu vatru... a onda se nađe na drugoj
strani, u posljednjoj prostoriji.
Tu je već bio netko... ali to nije bio Snape. Nije bio Čak ni Volde-mort.
ČOVJEK SA DVA LICA
Biojc toQuirrell.
"W"zineHarry.
Quirrell se osmjehne. Lice mu se uopće nije trzalo.
"Ja", mirno mu odgovori. "Već sam se pitao hoću li vas, Potter, vidjeti ovdje."
"Alija sam mislio da... Snape..."
"Severus?" nasmije se Quirrell. Ali nije to bio onaj njegov uobičajeni drhtavi smijeh, nego hladan i prodoran.
"Da, reklo bi se da je Severus pravi čovjek za ovako nešto, je li? Stvarno je bilo dobro što se on muvao
posvuda kao kakav prevelik šišmiš. Tko bi uz njega posumnjao na s-s-sirotog mucavog p-profesora
Ouirrella?"
Harryju to nikako nije išlo u glavu. Ovo ne može biti istina, jednostavno ne može!
"Ali Snape me pokušao ubiti!"
"Ne, nije, nije. Ja sam vas pokušao ubiti. Vaša prijateljica gospođica Granger slučajno me srušila na tribini
kad je jurila zapaliti Sna-pea na metlobojskoj utakmici. Prekinula je moj vizualni kontakt s vama. Trebalo mi
je još samo nekoliko sekunda da vas oborim s metle. Već bih bio prije toga uspio da Snape nije izgovarao
protukletvu ne bi li vas spasio."
"Snape je htio mene .spasft?"
"Naravno", hladnokrvno mu odgovori Quirrell. "Što mislite, zastoje on htio suditi vaš sljedeći meč? Zelioje
mene spriječiti da ja to još jedanput pokušam. Zbilja čudno... nije se morao toga bojati. Uz Dumbledorea
nisam mogao ništa. Svi su ostali profesori mislili da Snape želi spriječiti Grvffindore da pobijede, toliko je
već bio omražen... Pusto traćenje vremena, kad ću vas na kraju ja večeras ubiti!"
Ouirrell pucne prstima. Iz zraka izniknu konopci i Čvrsto se oviju oko Harryja.
"Previše ste, Potter, znatiželjni da biste mogli ostati na životu. U Noći vještica neprestano ste jurcali po školi
i, koliko znam, vidjeli me kad sam išao pogledati kako je kamen Čuvan."
"Vi ste trola pustili u školu?"
"Naravno. Ja sam flit za trolove... Valjda ste vidjeli što sam napravio od onoga na kojeg ste naišli dolazeći
ovamo? Na žalost, dok su svi ostali na sve strane tražili trola, Snape, koji je već posumnjao na mene, došao je
za mnom ravno na treći kat da mi pomrsi račune... i ne samo što vas moj trol nije zatukao nego ni onaj
troglavi pas nije uspio ugristi Snapea za nogu kako treba. A sad, Potter, budite na miru, moram promotriti
ovo zanimljivo ogledalo."
Tek tada Harry shvati pred čim stoji Ouirrell. Bijaše to zrcalo Erised.
"Ovo je ogledalo ključ koji vodi do kamena", promrmlja Ouirrell kuckajući po okviru zrcala. "Tipično za
Dumbledorea, da ovako nešto smisli... samo stoje on u Londonu... a ja ću biti već daleko kad se on vrati..."
Harry nije ništa pametnije smislio nego da pokuša zadržavati Ouirrella razgovorom i otežavati mu da se
usredotoči na zrcalo.
"Vidio sam ja vas i Snapea u šumi..." izlane.
"Da", dokono potvrdi Ouirrell obilazeći zrcalo da ga pogleda odostraga. "On me tada salijetao ne bi li saznao
koliko sam daleko odmakao. Stalno je sumnjao na mene. Pokušavao me čak i zastrašiti... kao da me je mogao
zastrašiti kad je lord Voldemort bio na mojoj strani..."
Ouirrell se vrati pred zrcalo i napeto se zagleda u njega. "Vidim kamen... predajem ga svom gospodaru... ali
gdje je?" Harry se uzalud nastojao osloboditi konopaca. Mora spriječiti Ouirrella da se sav posveti zrcalu.
"Ali meni se oduvijek činilo da me Snape strašno mrzi."
"Ah, mrzi, mrzi on vas," bezbrižno mu odgovori Ouirrell, "kako vas
ne bi mrzio! Zar niste znali daje on s vašim ocem bio u Hogwartsu?
Ali nikad vas on nije htio ubiti."
"Ama, ja sam vas prije nekoliko dana čuo kako jecate... i mislio sam da vam Snape prijeti..."
Prvi put grč od straha preleti Ouirrellovim licem.
"Ponekad mije teško postupiti prema uputama mog gospodara... on je velik čarobnjak a ja sam tako slab..."
"Hoćete reći da je on tada bio s vama u onoj učionici?" zine Harry.
"On je sa mnom kud god ja išao", tiho mu odgovori Ouirrell. "Upoznao sam se s njim na svojim putovanjima
po svijetu. Bio sam tada lud mladac, pun smiješnih ideja o dobru i zlu. Lord Voldemort pokazao mije u
kakvoj sam zabludi. Nema dobra i zla, postoji samo moć, i oni koji su preslabi da teže za njom... Odonda ga
vjerno služim, iako sam ga višeput razočarao. On mora biti sa mnom." Ouirrell odjednom zadrhti. "On nikom
olako ne oprašta greške. Kad nisam uspio ukrasti kamen iz Gringottsa, bio je vrlo nezadovoljan. Kaznio me...
i zaključio da mora još bolje paziti na mene..."
Ouirrellov glas utihne. Harry se sjeti šetnje po Zakutnoj ulici... kako je mogao biti onako glup? Tog je dana
sreo ondje Ouirrella i rukovao se s njim u Šupljem kotliću.
Ouirrell opsuje nešto za se.
"Ne razumijem... da nije možda kamen u ogledalu? Da ga razbijem?"
Harry je grozničavo razmišljao.
"U ovom trenutku najviše od svega na svijetu želim", pomisli, "naći kamen prije Ouirrella. Stoga, ako sad
pogledam u ogledalo, vidjet ću ga u njemu... što će reći da ću vidjeti gdje je sakriven! Ali kako mogu
pogledati u ogledalo a da Ouirrell ne dokuči što smjeram?"
Pokuša se pomaknuti nalijevo da dođe pred zrcalo a da Ouirrell to ne primijeti, ali su mu konopci oko
gležnjeva bili tako čvrsto zategnuti da se spetlja i padne. Ouirrell se nije obazirao na njega. Još je razgovarao
sam sa sobom.
"Što radi ovo ogledalo? Kako djeluje? Pomozite mi, gospodaru!"
Na Harryjev užas, Ouirrellu odgovori glas koji kao da je dolazio iz samog Ouirrella.
"Posluži se dječakom... Posluži se dječakom..."
Ouirrell se naglo okrene Harryju.
"Da... Potter... hodi amo!"
Pljesne rukama i s Harryja padnu konopci kojima bijaše vezan. Harry se polako osovi na noge.
"Hodi amo!" ponovi Quirrell. "Pogledaj u ovo ogledalo i reci mi što vidiš u njemu! "
Harry pode prema njemu.
"Moram mu slagati", očajnički pomisli. "Moram pogledati u ogledalo i slagati mu što vidim u njemu, ništa
drugo."
Quirrell pođe za njim u stopu. Harry osjeti čudan vonj iz Ouirrellova turbana. Zatvori oči, stupi pred zrcalo i
ponovo ih otvori.
Ugleda svoj odraz, blijed i u prvi mah uplašen. Ali malo zatim odraz mu se u zrcalu osmjehne. Odraz gurne
ruku u džep i izvadi iz njega krvavocrveni kamen. Odraz mu namigne i vrati kamen u džep... a dok je to
činio, Harry osjeti kako mu nešto teško padne u njegov vlastiti džep. Nekako... na nevjerojatan način...
domogao se kamena!
"No?" nestrpljivo ga priupita Ouirrell. "Što vidiš u ogledalu?" Harry prikupi svu svoju hrabrost.
"Vidim sebe kako se rukujem s Dumbledoreom", izmisli. "Ja sam... osvojio Međudomni pokal za
Grvffindore." Ouirrell opet nešto prokune.
"Daj se makni!" reče mu. Dok se Harry sklanjao, osjeti kamen mudraca na bedru. Da pokuša pobjeći s njim?
Ali nije odmakao ni pet koraka kad začuje nečiji visoki glas, iako Ouirrell nije uopće micao usnama.
"Laže... laže..."
"Vrati se, Potter!" dovikne mu Ouirrell. "Reci mi istinu! Što si ono maloprije vidio u ogledalu?"
Ponovo se javi onaj isti visoki glas:
"Daj da ja porazgovaram s njim... oči u oči..."
"Ali, gospodaru, vi niste još dovoljno jaki!"
"Imam ja dovoljno snage... za ovo..."
Harry osjeti kao da gaje Đavolja zamka prikovala za pod. Nije mogao pomaknuti nijedan mišić. Skamenjen
je gledao Ouirrella kako diže ruke i počinje odmatati turban. Sto se to zbiva? Turban padne na tlo.
Ouirrellova mu je glava bez turbana došla nekako sitna. Tada se Ouirrell na mjestu okrene.
Harry bi bio najradije vrisnuo, ali nije mogao ni glasa izustiti. Ondje gdje je inače bio Ouirrellov potiljak, sad
je bilo nečije lice,
najstrašnije lice što ga je Harry ikad vidio. Bilo je bijelo kao kreda, s užagrenim, crvenim očima i prorezima
umjesto očiju, kao u zmije.
"Harry Potter..." šapne mu to lice.
Harry pokuša uzmaknuti, ali ne mogaše pokrenuti noge.
"Vidiš li što sam postao?" reče mu lice. "Puka sjena i dah... Imam oblik samo kad sam u nečijem tijelu... ali
uvijek je bilo onih koji su bili voljni primiti me u svoja srca i glave... U ovih posljednjih nekoliko tjedana
okrijepila me krv jednoroga... vidio si mog vjernog Ouirrella kako je u šumi pije umjesto mene... a kad se
jednom do-mognem eliksira života, moći ću i sam sebi stvoriti tijelo... A sad... daj mi taj kamen iz svog
džepa!"
Znao je dakle što je posrijedi. Harryju odjednom ožive noge. Posrne natraške.
"Ne budali!" promrndža lice. "Radije si spasi glavu i pridruži mi se... inače ćeš doživjeti istu sudbinu kao i
tvoji roditelji... Oboje su umrli moleći me za milost."
"LAŽEŠ!" iznenada vikne Harry.
Ouirrell mu je natraške prilazio tako da ga je Voldemort još vidio. Opako se lice smješkalo.
"Zbilja dirljivo..." prosikće. "Ja sam oduvijek cijenio odvažnost... Da, dečko, roditelji su ti doduše bili
hrabri... najprije sam ti ubio oca, on se stvarno junački ponio... ali majka ti nije morala umrijeti... htjela je
tebe zaštititi... A sad mi daj taj kamen, osim ako rte želiš uludo izgubiti glavu."
"NIPOŠTO!"
Harry skoči prema vratima u plamenu, ali Voldemort se prodcre: "DRŽI GA!" i učas Harry osjeti na zapešću
Quirrellovu ruku. Na-mah oćuti oštru bol u ožiljku na čelu; učini mu se da će mu se glava raspuknuti; krikne
otimajući se svom snagom i, na njegovo veliko čudo, Ouirrell mu ispusti ruku. Bol u glavi popusti... mahnito
se obazre da vidi kamo je Ouirrell nestao, i opazi ga skvrčena od boli kako gleda u svoje prste na kojima
izbijaju krvavi mjehurići.
"Drži ga! DRŽI GA!" iznova vrisne Voldemort, a Ouirrell skoči, obori Harryja s nogu i poklopi ga svojim
tijelom držeći ga objema rukama oko vrata... Harry je malne obnevidio od boli u ožiljku, ali primijeti i
Ouirrella kako zapomaže od muke.
"Gospodaru, ne mogu ga držati... moje ruke... moje ruke!"
Premda je koljenima pritisnuo Harryja o tlo, Ouirrell mu ispusti vrat i zagleda se unezvijereno u svoje
dlanove... Harry zapazi da su mu dlanovi opečeni, izranjeni, crveni i sjajni.
"Onda ga ubij, budalo, svrši već jednom s tim!" vrisne Voldemort.
Ouirrell podigne ruku da izvrši smrtonosnu kletvu, ali Harry instinktivno ispruži ruku i zgrabi Ouirrella za
lice...
"AJOOOOJ!"
Ouirrell se svali s njega. I na licu su mu izbili krvavi mjehurići, a Harry tad shvati da mu Ouirrell ne može
više dodirnuti golu kožu a da ne osjeti užasnu bol. Jedina je šansa sad Harryju bila da čvrsto drži Ouirrella i
da mu zadaje takve boli da ga ovaj ne može prokleti.
Harry skoči na noge, ščepa Ouirrella za nadlakticu i stisne ga što je jače mogao. Ouirrell vrisne i pokuša
zbaciti Harryja sa sebe... bol je u Harryjevoj glavi bivala sve žešća... obnevidio je... samo je čuo Ouirrellove
jezovite krike i Voldemortove povike: "UBIJ GA! UBIJ GA!" i neke druge glasove, možda u vlastitoj glavi,
kako viču:
"Harry! Harry!"
Osjeti kako Ouirrell izvlači nadlakticu iz njegova stiska, pojmi da je sve propalo i padne u tmušu... padao je
sve dublje... i dublje... i dublje...
Pred očima mu blijesne nešto zlatno. Zvrčka! Pokuša je uloviti, ali mu mišice bijahu preteške.
Žmirne. Nije to bila zvrčka. Bijahu to nečije naočale. Zbilja čudno!
Ponovo žmirne. Nad njim se pomoli nasmiješeno lice Albusa Dumbledorea.
"Dobar dan, Harry!" pozdravi ga Dumblcdore.
Harry se zagleda u njega. A onda se prisjeti:
"Gospodine! Kamen! Kamen! Bio je to Ouirrell! Kod njega je kamen! Gospodine, brže..."
"Smiri se, dragi moj dečko, malo kasniš za događajima", reče mu Dumblcdore. "Nije kamen kod Ouirrella."
"Nego kod koga je? Gospodine, ja..."
"Harry, molim te, smiri se, inače će me Madame Pomfrev izbaciti odavde."
Harry proguta i pogleda oko sebe. Shvati da je zacijelo u bolničkom krilu. Ležao je u krevetu s bijelim
plahtama, a do njega je stajao stolić na kojem je bilo čitavo brdo slatkiša.
"To su ti sve darovi od tvojih prijatelja i obožavatelja", reče mu Dumbledore, sav ozaren. "Ono što se
dogodilo u tamnici između tebe i profesora Ouirrella velika je tajna, pa dakako da o tome zna sad cijela
škola. Mislim da se iza pokušaja da ti pošalju i zahodsku dasku kriju tvoji prijatelji, gospoda Fred i George
Weasley. Jamačno su mislili da će te na taj način zabaviti. Ali Madame Pomfrev je smatrala da to ne bi
odgovaralo higijenskim standardima pa je zaplijenila dasku."
"Koliko sam već dugo ovdje?"
"Tri dana. Gospodin Ronald Weasley i gospođica Granger odahnut će kad saznaju da si došao k sebi, jer su
strašno zabrinuti za tebe."
"Ali, gospodine, kamen..."
"Vidim ja da se ti ne daš odvratiti od svojih misli. Pa dobro, onda, da kažemo koju i o kamenu! Profesor
Ouirrell nije ti ga uspio oteti. Ja sam stigao na vrijeme da to spriječim, iako moram priznati da si se i ti dobro
držao."
"Došli ste tamo? Dobili ste poruku po Hermioninoj sovi?"
"Bit će da smo se mimoišli u zraku. Tek Što sam stigao u London, postalo mi je jasno da sam trebao ostati
ondje gdje sam bio. Stigao sam taman na vrijeme da zbacim Ouirrella s tebe..."
"To ste bili vi?"
"Bojao sam se da ću zakasniti."
"Malo je nedostajalo da zakasnite, ne bih mu još mogao dugo odolijevati da dođe do kamena..."
"Nije u pitanju bio kamen, dečko, nego ti... samo što nisi svisnuo od napora. U jednom užasnom trenutku
mislio sam da si gotov. A kamenje uništen."
"Uništen?" tupo će Harry. "A vaš prijatelj... Nicolas Flamel..."
"Ah, znaš i za Nicolasa?" reče Dumbledore tako reći oduševljeno. "Stvarno si pošteno istražio taj slučaj, je
li? E pa, porazgovarao sam o tome s Nicolasom pa smo zajednički zaključili daje ovako najbolje."
"Ali to znaci da će on i njegova žena umrijeti, zar ne?"
"Ostalo im je još dosta eliksira da srede sve svoje poslove, a onda će, da, umrijeti."
Dumbledore se osmjehne izrazu zaprepaštenja na Harryjevu licu.
"Znam da se nekome tko je tako mlad kao ti mora to činiti nevjerojatnim, ali Nicolasu i Perenelli to će
zapravo biti kao da odlaze na počinak nakon vrlo, vrlo duga dana. Zapravo je dobro pripravljenu duhu smrt
tek sljedeća velika pustolovina. Taj kamen, znaš, i nije bio tako nešto prekrasno. Da imaš novca i života
koliko hoćeš! Većina bi ljudi od svega najradije izabrala baš te dvije stvari... ali je nevolja u tome što ljudi
pate od sklonosti da izaberu upravo ono što će im biti najgore."
Harry je i dalje ležao ne znajući Što da kaže. Dumbledore zapje-vuši nešto i osmjehne se stropu.
"Gospodine?" opet će Harry. "Baš si nešto mislim... gospodine, čak i ako nema više tog kamena, Vol...
mislim, Znatc-već-tko..."
"Slobodno ga, Harry, zovi Voldemort. Uvijek sve stvari zovi njihovim pravim imenima. Strah od imena
povećava strah od same stvari."
"Razumijem, gospodine. E pa, Voldemort će se pokušati na druge načine vratiti, zar ne? Hoću reći da nije
nestao jednom zauvijek, zar ne?"
"Ne, Harry, nije. On je još tamo negdje, možda sad traži neko drugo tijelo u koje bi se uselio... budući da nije
uistinu živ, on ne može ni poginuti. Pustio je Quirrella da umre, jer ima isto tako malo milosti za svoje
sljedbenike kao i za svoje neprijatelje. Pa ipak, Harry, iako si ti možda samo odgodio njegov povratak na
vlast, trebat će opet netko drugi biti spreman voditi s njim novu bitku koju će možda izgubiti... a ako se
njegov povratak svaki put iznova odgodi, možda se nikad više i neće vratiti na vlast."
Harry klimne glavom, ali se brzo umiri jer ga je opet zaboljela glava. Tada reče:
"Gospodine, ima još nešto što bih htio znati ako mi želite reći... nešto o čemu bih htio saznati pravu istinu..."
"Istinu", uzdahne Dumbledore. "Istina je nešto lijepo i strašno pa zato treba s njom oprezno postupati. Ipak,
odgovorit ću na sva tvoja pitanja, osim ako nemam valjanih razloga da ti ne odgovorim, a u tom slučaju te
molim da mi oprostiš. Neću ti, naravno, lagati."
"Pa, ovaj... Voldemort mi je rekao da je ubio moju majku samo zato što je ona pokušala spriječiti ga da mene
ubije. A zašto je on uopće htio ubiti mene?"
Dumbledore ovaj put vrlo duboko uzdahne.
"Na žalost, na tvoje prvo pitanje ne mogu ti odgovoriti. Bar ne danas. Bar zasad. Možda ćeš jednog dana to
saznati... do daljnjega izbij to sebi iz glave, Harry. Kad budeš malo stariji... znam da to ne voliš čuti... ali kad
budeš spreman, saznat ćeš."
Harry je znao da ne bi vrijedilo prepirati se oko toga.
"A zašto me Ouirrell nije mogao dodirnuti?"
"Tvoja je majka poginula da tebe spasi. Ako ima nešto što Voldemort ne razumije, to je ljubav. On nije
shvatio da tako snažna ljubav kao što je bila ljubav tvoje majke prema tebi ostavlja za sobom trag. Ne mislim
na ožiljak, na nekakav vidljivi znak... kad je netko tako duboko voljen, čak i ako nema više osobe koja ga je
voljela, ta ljubav će ga dovijeka donekle štititi. Ona je u samoj tvojoj koži. Zato te Ouirrell i nije mogao
dodirnuti, onako pun mržnje, pohlepe i častohleplja, nakon stoje svoju dušu podijelio s Voldemortom. Njemu
je bila smrtna muka dodirnuti osobu obilježenu nečim tako dobrim."
Dumbledoreovu pozornost tada privuče ptica što je sjedila na prozorskoj dasci, što je Harryju omogućilo da
obriše oči plahtom. Kad mu se opet vratio glas, Harry zapita:
"A znate li možda tko mi je poslao Čarobni plašt nevidljivosti?"
"Ah... tvoj gaje otac slučajno ostavio meni na čuvanje, aja sam mislio da bi tebi možda bio po volji."
Dumbledore žmirne. "Te korisne stvari... tvoj se otac najviše služio njime da se odšulja u kuhinju i ukrade
nešto hrane dok je bio ovdje."
"Ima još nešto..."
"Samo reci!"
"Ouirrell mi je rekao da Snape..."
"Profesor Snape, Harry."
"Da, on... Ouirrell mi je rekao da me on mrzi zato Što je mrzio mog oca. Je li to istina?"
"Pa, stvarno se može reći da se nisu trpjeli. Nešto slično kao ti i gospodin Malfov. A onda je tvoj otac učinio
nešto što mu Snape nikako nije mogao oprostiti."
"Što to?"
"Spasio mu je život."
"Što?"
"Da..." sneno će Dumbledore. "Zar nije čudno kako funkcioniraju ljudske glave? Profesor Snape nije mogao
podnijeti pomisao da je dužnik tvog oca... Stvarno vjerujem da se toliko trudio ove godine da te zaštiti zato
stoje vjerovao da će se na taj način odužiti tvom ocu. Nakon toga je opet mogao na miru mrziti uspomenu na
tvog oca."
Harry pokuša to shvatiti, ali mu u glavi počne tako damarati da odustane od toga.
"I ima još jedna stvar, gospodine..."
"Samo jedna?"
"Kako je kamen iz ogledala dospio u moj džep?"
"E, sad, to mi je drago što me pitaš. To je bila jedna od mojih boljih ideja, a medu nama budi rečeno, to
valjda ipak nešto znači. Evo, vidiš, kamen je mogao dobiti samo netko tko ga je želio pronaći -pronaći ali ne i
upotrijebiti - inače bi nalaznici samo gledali kako da proizvode zlato ili piju eliksir života. Moj mozak
ponekad i mene iznenadi... A sad je dosta pitanja! Predlažem ti da radije navališ na ove slatkiše. Ah, grah
Svcokusnjak Bertieja Bolta! Ja sam u mladim danima imao taj peh da sam naišao na aromu bljuvotine, i
moram priznati da ih odonda nekako ne volim... ali aroma karamele neće mi se valjda ipak zamjeriti, što
misliš?"
I osmjehne se i strpa zlatnosmeđi grah u usta, ali mu zapne u grlu i reče:
"Fuj! Usna mast!"
Madame Pomfrev bila je vrlo simpatična, ali stroga dama.
"Samo na pet minuta!" zamoli je Harry.
"Ne dolazi u obzir."
"Ali profesora Dumbledorea ste pustili..."
"Pa, naravno, on je ipak ravnatelj, to je nešto drugo. Vama je potreban odmor."
"Pa, odmaram se, evo vidite, ležim i sve je u redu. Ama, molim vas, Madame Pomfrev..."
"Ma dobro, de", reče ona. "Ali samo na pet minuta!"
I pusti u sobu Rona i Hermionu.
"Hany!"
Činilo se daje Hermiona spremna pohrliti mu u zagrljaj. Harryju je bilo drago što se ipak obuzdala jer ga je
još boljela glava.
"Ah, Harry, a mi smo već mislili da si ti... Dumbledore je bio tako zabrinut..."
"Cijela škola bruji o tome", reče Ron. "Što se zapravo dogodilo?"
Bio je to jedan od onih rijetkih primjera kad je istinita zgoda još čudnija i uzbudljivija od najfantastičnijih
glasina. Harry im sve ispri-povjedi: o Ouirreltu, o zrcalu i Voldemortu. Ron i Hermiona pomno su ga slušali;
uvijek bi na pravom mjestu zinuli, a kad im je Harry kazao što se krilo pod Quirrellovim turbanom,
Hermiona vrisne.
"I tako, nema više kamena?" napokon će Ron. "I Flamel će jednostavno umrijeti?"
"To sam i ja rekao, ali Dumbledore misli daje... kako je ono rekao? 'dobro pripravljenu duhu smrt tek
sljedeća velika pustolovina'."
"Ja sam uvijek tvrdio daje on malo otkačen", reče Ron. Reklo bi se daje duboko impresioniran ludošću svoga
velikog uzora.
"A Što je bilo s vama?" upita ih Harry.
"Pa, ja sam se sretno vratila", reče Hermiona. "Pomogla sam Ronu da dođe k sebi... to je malo dulje
potrajalo... pa smo onda skupa odjurili do sovinjaka da javimo Dumbledoreu, ali smo ga već u predvorju
sreli. On je već za sve znao... samo je rekao: 'Harry je otišao u potjeru za njim, je li?' i odjurio odmah na treći
kat."
"Misliš da je on htio da ti to učiniš?" priupita Ron Harryja. "Time Što ti je poslao očev plašt i sve drugo?"
"Pa, sad," plane Hermiona, "ako je zbilja to htio... hoću reći... to je strašno... mogao si i poginuti!"
"Ne, nije", zamišljeno će Harry. "Čudan je čovjek taj Dumbledore. Mislim da mi je on na neki način htio dati
Šansu. Mislim da on zna manje-više sve što se ovdje zbiva. Rekao bih daje točno naslutio što ćemo mi
učiniti, i da nas je, umjesto da nas spriječi u tome, samo toliko poučio da nam pomogne. Mislim da mi nije
slučajno omogućio da otkrijem kako ono ogledalo funkcionira. Gotovo bih rekao da je mislio da imam pravo
ogledati se s Voldemortom ako ikako mogu..."
"Eh, Dumbledore je zbilja strašan", ponosno će Ron. "Čuj, ti svakako moraš do sutrašnje završne svečanosti
opet biti na nogama. Bodovi su svi prebrojeni i Slvtherini su, naravno, pobijedili... ti nisi igrao zadnju
utakmicu, Ravenclavvi su nas pregazili bez tebe... ali bit će dobra klopa."
U taj mah upadne u sobu Madame Pomfrev.
Harry Potter i kamen mudraca
"Tu ste već gotovo petnaest minuta, a sad izvolite VAN!" odlučno im zapovjedi.
Nakon što se dobro naspavao, Harry se opet osjećao gotovo sasvim normalno.
"Htio bih na feštu", reče on Madame Pomfrev pošto je ona uredno na stoliću složila sve njegove kutije
slatkiša. "Smijem valjda na feštu?"
"Profesor Dumbledore kaže da smijete", odgovori mu ona svisoka, kao da profesor Dumbledore, po njezinu
mišljenju, nije ni svjestan svih opasnosti koje vrebaju na gozbi. "Imate još jedan posjet."
"Ah, izvrsno!" reče Harry. "Tko mije to došao?"
Dok je on još to pitao, kroz vrata se porebarke provuče Hagrid. Kao i obično kad bi se našao u nekoj
prostoriji, Hagrid je izgledao prevelik. Sjeo je do Harryja, pogledao ga i briznuo u plač.
"Sveje... to...bila...moja...prokleta... greška",zajecaonpokrivši lice rukama. "Ja sam bio reko onom zlotvoru
kako može proć pokraj Bundija! Ja sam mu reko! To je još bilo jedino što nije znao, a ja sam mu to reko! A ti
si mogo izgubit glavu! Sve to zbog jednog zmajeva jajeta! Nikad više neću pit! Trebalo bi me izbacit odavle i
natjerat da živim ko bezjak!"
"Hagride!" reče mu Harry, zgranut što vidi Hagrida kako se sav trese od jada i kajanja, a krupne mu suze
teku u bradu. "Hagride, on bi to ionako već saznao, jer je riječ o Voldcmortu, on bi to bio saznao i da mu nisi
ti rekao."
"Al mogo si glavu izgubit!" jecao je i dalje Hagrid. "I nemoj izgo-varat to ime!"
"VOLDEMORT!" zaurla Harry, a Hagrid se toliko zgrane da prestane plakati. "Ja sam ga vidio i zovem ga
njegovim pravim imenom. Gore glavu, Hagride, spasili smo kamen, nema ga više, on se više ne može njime
poslužiti. Uzmi jednu čokoladnu žabu, imam ih na bacanje..."
Hagrid obriše nadlanicom nos i reče:
"Sad sam se sjetio da i ja imadem dar za tebe."
"Nije valjda sendvič od mesa zerdava?" tjeskobno ga priupita Harry. Hagrid se napokon ovlaš naceri.
"Jok. To mi je Dumbledore prekjučer dao da sredim. Dabome da mije umjesto toga trebo dat nogu... kako
bilo da bilo, evo, donio sam ti ovo..."
Bijaše to na prvi pogled lijepa knjiga uvezana u kožu. Harry je radoznalo otvori. Bila je puna čarobnjačkih
fotografija. Sa svake stranice smiješili su mu se i pozdravljali ga majka i otac.
"Pošlo sam sove svim starim školskim kolegama tvojih roditelja i zamolio ih za slike... Znao sam da ih ti
nemaš... Je ti se dopadaju?"
Harry nije mogao ni riječi progovoriti, ali Hagrid ga je razumio,
Harry je te večeri otišao sam na završnu školsku svečanost. Madame Pomfrev zadržala ga je bila
navaljivanjem da ga još jedanput temeljito pregleda, pa je došao u Veliku dvoranu kad je već bila puna.
Dvorana je bila okićena bojama Slvtherina, zelenom i srebrnom, zato što su Slvtherini po sedmi put za redom
osvojili Među-domski pokal. Zid iza glavnog stola bijaše ukrašen golemim transparentom na kojem bijaše
nacrtan simbol Slvtherina - zmija.
Kad se Harry pojavio u dvorani, iznenada je zavladao muk, a onda su svi opet počeli glasno razgovarati. Sjeo
je između Rona i Hermione za stol Grvffindora i nastojao se ne obazirati na Činjenicu da učenici ustaju da ga
bolje vide.
Srećom, malo zatim stigao je i Dumbledore. Žamor je utihnuo.
"Još je jedna godina za nama!" veselo će Dumbledore. "I ja vas sad moram zagnjaviti staračkim hripavim
naklapanjem prije nego što zarijemo zube u slasna jela. Kakva je ovo godina bila! Nadam se da su vam glave
malo punije znanja nego što su bile na početku... pred vama je sad cijelo ljeto da ih opet lijepo ispraznite prije
nego što počne nova školska godina... A sad, koliko mi je poznato, treba svečano predati ovaj Međudomni
pokal i objaviti redoslijed domova prema osvojenim bodovima. Na četvrtom su mjestu Grvffindori sa tri
stotine i dvanaest bodova, na trećem su Hufflepuffi sa tri stotine i pedeset dva boda, Ravenclawi imaju četiri
stotine i dvadeset Šest bodova, a Slvtherini četiri stotine i sedamdeset dva."
Za stolom Slvtherina razlegne se klicanje i lupanje nogama. Harry opazi kako Dračo Malfov lupa svojim
peharom po stolu. Har-ryju samo što se nije smučilo.
"Da, da, svaka vam čast, Slvtherini!" nastavi Dumbledore. "Međutim, treba uzeti u obzir i najnovije
događaje."
Rowlins
U dvorani opet zavlada muk. Smiješci na licima Slvthcrina malko su izblijedjeli.
"Hmmm", izusti Dumbledore. "Imam ovdje još nešto bodova koje moram u zadnji Čas podijeliti. Da vidimo!
Da..."
"Prvo, gospodinu Ronaldu Weasleyju..."
Ron se sav zajapurio; izgledao je kao rotkvica opečena od sunca.
"... za najbolju šahovsku partiju odigranu u Hogwartsu posljednjih godina, zbog čega Grvffindorima
dodjeljujem pedeset bodova."
Začarani strop u dvorani samo Što se nije još više podigao od burnog klicanja Grvffindora. Zvijezde su na
njemu kanda zatreperilc. Čulo se kako Percy govori ostalim prefektima:
"To vam je, znate, moj brat! Moj najmlađi brat! Pobijedio je na divovskoj šahovnici profesorice
McGonagall!"
Napokon opet zavlada muk.
"Drugo, gospođici Hermioni Granger... za primjenu hladnokrvne logike pred licem vatre, zbog Čega
Grvffindorima dodjeljujem daljnjih pedeset bodova."
Hermiona pokrije lice rukama. Harry bijaše prilično siguran da je briznula u plač. Grvffindori su za cijelim
stolom bili izvan sebe od radosti... osvojili su još sto bodova!
"Treće, gospodinu Harryju Potteru..." produži Dumbledore. U dvorani zavlada grobni muk. "... za krajnju
odrješitost i izvanrednu hrabrost, zbog čega Grvffindorima dodjeljujem šezdeset bodova."
Nastane zaglušna galama. Oni koji su vičući iz sveg glasa istodobno znali dobro zbrajati izračunali su da
Grvffindori sad imaju četiri stotine i sedamdeset dva boda - upravo koliko i SIvtherini. Izjednačili su rezultat
u borbi za Medudomni pokal... Daje samo Dumbledore dao Harryju bar još jedan bod!
Dumbledore podigne ruku uvis. Dvorana se malo-pomalo utiša.
"Ima različitih vrsta hrabrosti", reče Dumbledore smiješeći se. "Treba vrlo mnogo odvažnosti da se
suprotstavimo neprijateljima, ali isto toliko i da se suprotstavimo prijateljima. Stoga dodjeljujem deset
bodova gospodinu Nevilleu Longbottomu."
Daje tko stajao pred Velikom dvoranom, možda bi pomislio da je u njoj došlo do prave eksplozije, tako je
snažna bila buka što se razlegla za stolom Grvffindora. Harry, Ron i Hermiona ustali su vičući i kličući dok
se Neville, blijed od šoka, izgubio pod masom učenika
koji su ga htjeli zagrliti. On nije do tada bio osvojio ni jedan jedini bod za Grvffindore. Svejednako
kličući, Harry mune Rona pod rebra pokazujući na Malfova, koji ne bi izgledao zgranutiji i prestra-vljeniji ni
da ga je tko tog časa urekao sputavanjem čitava tijela.
"A to znači", nadjača Dumbledore svojim glasom buru pljeska jer su i Ravenclawi i Hufflepuffi slavili pad
Slytherina, "da moramo ovdje malo promijeniti dekoracije."
Pljesne rukama i u hipu zeleni zastori postanu skrletni, a srebro se pretvori u zlato; na mjestu goleme zmije
Slytherina pojavi se ori-jaški lav Grvffindora. Snape je stiskao ruku profesorici McGonagall s groznim,
usiljenim smiješkom na licu. Harry ulovi njegov pogled i umah shvati da se Snapcovi osjećaji prema njemu
nisu ni najmanje izmijenili. Ali to Harryja nije zabrinulo. Činilo mu se da će život dogodine biti opet
normalan, ili bar onoliko normalan koliko može biti u Hogwartsu.
Bijaše to najljepša večer u Harryjevu životu, ljepša i od onog dana kad su pobijedili u metloboju, ili na Božić,
ili kad su oborili gorskog trola na pod... nikad, nikad neće on tu večer zaboraviti.
Harry je gotovo smetnuo s uma da još slijede rezultati ispita. I zaista su uslijedili. Na njihovo veliko
iznenađenje, i on i Ron su dobili dobre ocjene, a Hermiona je, naravno, bila najbolja na godini. Čak se i
Neville nekako provukao - dobra ocjena iz Travarstva bila je nekakva ravnoteža bijednoj ocjeni iz Čarobnih
napitaka. Nadali su se da će Goylc, koji je bio gotovo isto toliko glup koliko i podao, možda izletjeti iz škole,
ali je i on prošao. Bila je to prava sramota, ali, kako Ron reče, ne može u životu sve biti idealno.
I jednog su dana ispraznili sve ormare i spakirali kovčege. Ncvil-leovu su žabu krastaču našli skrivenu u kutu
zahoda. Svi su učenici dobili pismena upozorenja da se na ferijama ne smiju baviti magijom ("Ja se svaki put
ponadam da će nam zaboraviti dati to upozorenje," tužno je rekao Fred Wcasley). Tada je došao Hagrid da ih
sve skupa odvede do čamaca kojima će se prevesti preko jezera. Zatim su se ukrcali u Hogwarts ekspres.
Razgovarali su se i smijali dok je krajolik bivao sve zeleniji i uredniji. Jeli su grah Sveokusnjak Bertieja
Botta jureći pokraj bezjačkih gradova. Svukli su svoje čarobnjačke pelerine i obukli kapute i ogrtače. Stigli
su do perona devet i tri četvrt na kolodvoru King's Cross.
Trebalo im je podosta vremena da se svi iskrcaju na peron. Stari, smežurani kondukter stajao je na izlazu i
puštao ih po dvoje-troje da ne privuku pozornost ispadajući svi skupa odjednom kroz debeli zid, kako bezjaci
ne bi digli uzbunu.
"Morate nam obadvoje doći ovog ljeta", reče im Ron na rastanku, "posfat ću vam poruku po sovi."
"Hvala", otpovrne Harry. "Meni će svakako trebati nešto čemu ću se moći veseliti."
Ljudi su ih gurali dok su išli prema izlazu koji vodi u bezjački svijet. Neki su učenici dovikivali:
"Zbogom, Harry!"
"Do viđenja, Potter!"
"Još si slavan", reče mu Ron smješkajući se.
"Ali budi siguran da neću biti slavan tamo kamo idem", odvrati Harry.
On, Ron i Hermiona prođu zajedno kroz izlaz.
"Eno ga, mama, eno ga! Gledaj!"
Bijaše to Ginny Weasley, Ronova mala sestra, samo Što nije upi-rala prstom u Rona.
"Harry Potter!" zaciči. "Pazi, mama! Vidim ga..."
"Šuti, Ginny, nije pristojno upirati u nekog prstom."
Gospođa Weasley im se svima nasmiješi.
"Je U bilo naporno?" upita ih.
"Vrlo", odgovori Harry. "Hvala vam, gospođo Weaslcy, na kolačima i džemperu."
"Ah, nije to ništa, dragi moj!"
"Jesi li spreman?"
Bijaše to tetak Vernon, još uvijek rumen, još uvijek brkat, još uvijek bijesan na Harryja Što nosi u krletki
sovu na kolodvoru punom običnih ljudi. Iza njega su stajali teta Petunia i Dudley, koji se zgrozi čim ugleda
Harryja.
"Vi ste sigurno Harryjeva familija?" reče gospođa Weasley.
"Moglo bi se tako reći", odgovori tetak Vernon. "Hajde požuri, dečko, nemamo cijeli dan vremena."
I ode dalje. Harry još malo zaostane da se oprosti s Ronom i Hermionom.
"Onda, vidimo se ovog ljeta!"
"Nadam se... ovaj... da će biti lijepo na ferijama", reče Hermiona nesigurno gledajući za tetkom Vernonom i
zgražajući se kako netko može biti tako neljubazan.
"Ah, hoće, hoće", potvrdi Harry. Prijatelji se iznenade osmijehu od kojeg mu se razvuče lice. "Oni ne znaju
da se kod kuće ne smijemo baviti magijom. Ovog ću se ljeta dobro zabavljati na Dudleyjev račun."
