MAHNITI MALJAC
Nakon one katastrofalne epizode s vilovnicima, profesor Lockhart nije više donosio na predavanja
živa bića. Umjesto toga, čitao im je odlomke iz svojih knjiga, a katkad im je glumio neke od
opisanih scena. Obično je birao Harryja da mu pomaže u tim predstavama. Dosad je Harry bio
prisiljen igrati priprosta seljaka iz Transilvanije kojeg je Lockhart izliječio od uroka brbljanja, jetija
koji je patio od hunjavice i vampira koji nakon Lockhartove terapije nije mogao više ništa jesti
osim salate.
Na prvom satu Obrane od mračnih sila Harry je morao pred učenicima igrati vukodlaka. Da nije
imao dobrih razloga da udobrovolji Lockharta, bio bi najradije odbio taj zahtjev.
"A sad nam, Harry, najprije zavijajte na sav glas... tako, vidite... a
anda sam ja, vjerovali ili ~e, ~kočio na njega... evo ovako.., i srušio ga na pod... evo ovako"`
jednom sam ga rl~kom držao na podu", a dru~ gom sam mu upro štapić u vrat... a onda sam skupio
svu preostal~t
snagu i izveo neobično složenu čaroliju Homorphus... on je nato ispustio žalostiv krik... de, de,
Harry... još malo jače... tako... krzno mu je nestalo... uvukao je očnjake... i opet se pretvorio u
čovjeka. Jednostavno ali učinkovito... i još će me jedno selo pamtiti kao junaka koji je izbavio
stanovnike od višemjesečnog teroriziranja wkodlaka."
Zazvoni zvonce i Lockhart se osovi na noge.
"Za domaću zadaću sastavite pjesmu o mojoj pobjedi nad vukodlakom Vaga Vaga. Autor najbolje
pjesme dobit će za nagradu knjigu Magični ja s mojim potpisom."
Učenici se stanu razilaziti. Harry se vrati do zadnje klupe gdje su
ga čekali Ron i Hermiona.
«~n~+o ~, nnr~fH~i~~~? toHon iit u
"Čekaj malo dok svi ne izañu", nervozno šapne Hermiona. "Dobro, sad možemo..."
Ona pride Lockhartovoj katedri grčevito držeći u ruci komadić papira, a za njom odmah i Harry i
Ron.
"Ovaj... gospodine profesore?" promuca Hermiona. "Ja sam htjela... posuditi ovu knjigu iz
knjižnice, samo da je pročitam kao pomoćnu literaturu." I pruži mu papirić pomalo drhtavom
rukom. "Ali stvar je u tome što je ta knjiga na Odjelu ograničenog pristupa pa trebam potpis jednog
66
profesora... vjerujem da će mi to inače pomoći da bolje razumijem ono što vi u Skitnjama s
gulovima pišete o otrovima koji sporo djeluju..."
"Ah, Skitnje s gulovima!" reče Lockhart uzimajući papirić od Hermione i široko se osmjehujući.
"To je meni možda moja najdraža knjiga. Jeste li uživali čitajući je?"
"O, da", zdušno potvrdi Hermiona. "Kako ste samo lukavo onog zadnjeg gula ulovili cjedilom za
čaj..."
"E pa, sigurno mi nitko neće zamjeriti što najboljoj učenici na vašoj godini činim posebnu malu
uslugu", srdačno će Lockhart pa izvadi golemo paunovo pero. "Da, zar nije lijepo?" nastavi,
pogrešno tumačeći zgañeni izraz na Ronovu licu. "Obično se njime služim samo kad potpisujem
knjige."
I nadrlja velik, vitičast potpis na papirić i vrati ga Hermioni.
"E pa, ~--Iarry," produži Lockhart dok je Hermiona pakljavim
prstima smatala paplrić i spremala ga u torbicu, "sutra je, čini mi se, prva ~letlobojska utakmica u
ovoj sezoni? Gryf f indori protiv Slytherina, je li tako? Cuo sam da ste vi korist~n igr~č, I ja sam
igrao tragača. Ponudili su mi da zaigram i za reprezentaciju, ali sam se ja radije pasvetio
iskorjenjivanju mraćnih sila, Ipak, ako ikad osjetite poirebu za malo osobnogtreninga, nemojte se
ustručavati da me zamolite. Ja sam uvijek spreman prenositi svoje majstorstvo na slabije igrače..."
Harry proizvede nekakav nejasan grleni glas i otrči za Ronom i Hermionom.
"To je ipak nevjerojatno", reče dok su svi troje pregledavali potpis na papiriću. "Nije čak ni
pogledao koju to knjigu želimo posuditi." "To ti je sve zato što je on šupljoglavi bezveznjak", reče
Ron. "Ali
baš nas bri~a, glavno da smo dobili što smo htjeli,"
"Samo zato što je rekao da si ti najbolja učenica na našoj godini?..."
Kad su stupili u prigušenu tišinu knjižnice, snizili su glasove. Knjižničarka Madame Pince bila je
mršava, razdražljiva ženica koja je izgledala kao neishranjen kobac.
"Najpotentniji čarobni napici?" sumnjičavo ponovi i htjede uzeti od Hermione papirić, ali joj ga
Hermiona ne dade.
"Voljela bih ovo zadržati za sebe", reče bez daha.
"Ma daj!" reče Ron, pa joj istrgne papirić iz ruke i tutne ga u ruku Madame Pince. "Nabavit ćemo ti
drugi autogram. Lockhart će nam potpisati sve što dovoljno dugo stoji pred njim."
Madame Pince prinese papirić svjetlu kao da želi provjeriti da nije riječ o krivotvorini, ali sve je
bilo u redu. Knjižničarka otperja izmeñu visokih polica i vrati se nakon nekoliko minuta s
pljesnivom knjižurinom. Hermiona pomno strpa knjižurinu u torbicu pa njih troje odu pazeći da ne
hodaju prebrzo i da se ne drže kao da su što skrivili.
Nakon pet minuta opet su se zabarikadirali u zahod Plačljive Myrtle u kvaru. Hermiona je bila
pobila sve Ronove prigovore istaknuvši da je taj zahod posljednje mjesto u koje bi svratio itko tko
je koliko-toliko normalan, pa da ih tu nitko živ neće ometati. Plačljiva Myrtla cmizdrila je u svojoj
kabini, ali se oni nisu na nju obazirali, niti ona na njih.
Hermiona oprezno otvori Najpotentnije ćarobne napitke pa se svi troje nadnesu nad stranice
umrljane vlagom. Na prvi je pogled bilo jasno zašto se ta knjiga čuva na Odjelu ograničenog
pristupa. Neki su od tih napitaka tako užasno djelovali da njih troje radije nisu ni zamišljali to
djelovanje, a bilo je i jezovitih ilustracija, izmeñu ostalog i slika čovjeka koji je kanda bio sav
izvrnut naopako, i slika vještice kojoj je iz glave izraslo nekoliko dodatnih pari ruku.
"Evo ga!" uzbuñeno će Hermiona kad nañe stranicu naslovljenu hišesokovni napitak i ukrašenu
crtežima ljudi koji su se napol pretvorili u druge ljude. Harry se iskreno nadao da su izrazi
intenzivne boli na njihovim licima samo plod crtačeve bujne mašte.
"Ovo je najkompliciraniji napitak koji sam ikad vidjela", ustvrdi
67
Hermiona kad su letimice pregledali recept. "Muhe zlatare, pijavice, žilavac i glistovnica", mrmljala
je prelazeći prstom po popisu sastojaka, "Do njih ćemo lako doći, ima ih u ormaru ućeničkih
potrepšti
Mllrll l1·1/~ 1./~h /1Y/lhll 1, 111V1
.,~ .Y",~~~", a, "a~.,a~ "~~~: n""" a., 1",
ne znam gdje ćemo to naći... Isjeckana koža zmije drvolaze... ni to neće biti lako... i, naravno, nešto
od onoga u koga se želimo pretvoriti."
"Kako, molim?" oštro će Ron. "Kako to misliš, nešto od onoga u koga se kanimo pretvoriti? Ja
neću popiti ništa u čemu su bili makar i Crabbeovi nožni nokti..."
Hermiona produži kao da ga nije čula.
"Za to se još zasad ne moramo brinuti jer se to dodaje tek na kraju..."
Ron se bez riječi okrene Harryju, koga je nešto drugo brinulo. "A je li tebi jasno, Hermiona, koliko
ćemo toga morati ukrasti? Isjeckana koža zmije drvolaze, toga sigurno nema u ormaru učeničkih
potrepština. Pa što ćemo onda, zar ćemo možda provaliti u Snapeovo privatno spremište? Ne znam
da li bi to bilo pametno..."
Hermiona bučno zaklopi knjigu.
"U redu, ako je vas dvojicu trta, molim lijepo", reče ona. Obrazi joj se osuli jarkorumenim pjegama
a oči užagrile. "Vi znate da ja u načelu ne želim kršiti propise. Ali ja mislim da su prijetnje onima
koji su roñeni kao bezjaci mnogo opasnije od spravljanja kompliciranog napitka. Ako vi ne želite
ustanoviti je li riječ o Malfoyu ili nije, ja odmah idem do Madame Pince i vraćam joj ovu knjigu..."
"Nisam ni sanjao da ćeš nas ti jednog dana nagovarati da kršimo propise", reče Ron. "Dobro,
ostajemo pri svom naumu. Ali, da se razumijemo, bez nožnih noktiju!"
"A koliko će nam vremena za sve to trebati?" upita Harry Hermionu, koja, donekle udobrovoljena,
opet otvori knjigu.
`lE pa, budući da žilavac moramo ubrati kad bude puni mjesec, a muhe zlatare se moraju paziti
dvadeset ~ jed~t~ dat~... Yekla bih da ~e nam trebati oko mjesec dana nakon što nabavimo sve
potrebne sastojke:'
"Mjesec dana?" ponovi Ron. "Dotle Malfoy može napasti pola učenika koji su roñeni kao bezjaci!"
Ali Hermioni se oči ponovo opasno stisnu i ona brže nadoda: "To nam je ipak najbolji plan, pa valja
ozbiljno prionuti poslu." Medutim, dok je ona vani izvidala je li zrak čist, Ron promrmlja Harryju:
"Imal ćemo puao manje okapanja ako ci sutra jedno5~avno sru~
* * *
Harry se u subotu ujutro rano probudio i još neko vrijeme ležao razmišljajući o skoroj metlobojskoj
utakmici. Bio je nervozan, najviše pri pomisli što će Wood reći ako Gryffindori izgube, ali isto tako
i pri pomisli na momčad opremljenu najbržim trkaćim metlama na svijetu. Nikad nije tako žarko
želio da pobijede Slytherine. Nakon što je ležao oko pola sata, za koje mu je vrijeme u utrobi sve
kuhalo, ustao je, obukao se i rano sišao na doručak u Veliku dvoranu, gdje je zatekao ostatak
gryffindorske ekipe za dugim, praznim stolom. Svi su bili mučaljivi i izgledali napeti.
Negdje oko 11 sati svi su se učenici i profesori zaputili prema metlobojskom stadionu. Bilo je
sparno i mirisalo je na grmljavinu. Ron i Hermiona dotrčali su i poželjeli Harryju sreću dok je
ulazio u svlačionicu. Igrači su obukli svoje skrletne gryffindorske pelerine, a onda su posjedali da
čuju Woodove uobičajene riječi ohrabrenja pred utakmicu.
"Slytherini imaju bolje metle od nas," počne on, "o tome nema spora. Ali mi imamo bolje igrače na
metlama. Trenirali smo više od njih, letjeli smo po svim vremenskirn prilikama- ("To je živa
istina", promrsi George Weasley. "Ja se od kolovoza nisam još pošteno osušio!") - i učinit ćemo sve
da Slytherini požale onaj dan kad su dopustlh da si ~naj mali l~igavac~ Malfoy, kupi mjesto u
njihovu timu."
68
Nadimajući se od snažnih osjećaja, Wood se obrati Harryju; "Na tebi je, Harry, da im dokažeš da
tragač mora imati nešto više od bogata oca. Šćapi onu zvrčku prije Malfoya, Harry, pa makar te to
stajalo glave! Jer mi moramo danas pobijediti, jednostavno moramo!"
"I zato, Harry, nemoj ništa forsirati", reče Fred i namigne mu. Kad su izašli na teren, dočeka ih
paklenska galama. Bijaše to na
dasve klicanje jer su i Ravenclawi i Hufflepuffi svim srcem željeli da
Slytherini dožive poraz, ali ćuli su se i zvižduci i glasovi negodovanja navijaća Slytherina.
Profesorica metloboja Madame Hooch zatraži da se kapetani Flint i Wood rukuju, što oni i učine
gledajući se poprijeko i stišćući ruke jače nego što je bilo potrebno.
"Na moj zvižduk krenite", reče Madame Hooch. "Tri... dva." jedan...
Usred ~raje publike k~ja ih je bodrila da se brže vinu uv~s, ćetrnaestero igrača poleti put
olovnosivog neba. Harry je Ietio više od
"Je li sve u redu, nakazo?" dovikne mu Malfoy, koji je letio ispod njega kao da mu želi pokazati
kako ima brzu metlu.
Harry mu nije imao kad odgovoriti. U tom istom času okomi se na njega teški crni maljac. Harry
mu za dlaku izmakne tako da osjeti kako mu je u prolazu nadigao kosu.
"Ovome je, Harry, malo falilo!" reče George jureći mimo njega s palicom u ruci, spreman odbaciti
maljac na polovicu Slytherina. Harry opazi kako je George snažno odalamio maljac prema Adrianu
Puceyju, ali maljac usred leta promijeni smjer i ponovo se okomi na Harryja.
Harry se brzo sagne da mu izmakne, a Georgeu poñe za rukom uputiti maljac na Malfoya. I opet se
maljac okrene u zraku kao bumerang i ustremi se na Harryjevu glavu.
Harry naglo poveća brzinu i uputi se na drugu stranu igrališta. Čuo je kako maljac fijuče za njim.
Što se to zbiva? Maljci se nikad nisu ovako okomljivali samo na jednog igrača. Njihova je zadaća
bila oboriti što više igrača s metle.
Fred Weasley čekao je maljac na drugom kraju. Harry se sagne kad Fred raspali svom snagom po
maljcu, i maljac se, naravno, strmoglavi.
"S ovim smo svršili!" zadovoljno vikne Fred, ali se prevario. Malj
Ga je Harry privl~~io kao magnet pa se iznova obori na njega tako da Harry bijaše prisiljen
odletjeti punom brzinom na drugu stranu, Počela je kiša. Harry je osjećao kako mu teške kapi
padaju na
lice i prskaju po naočalama. Nije mu bilo jasno što se inače zbiva u utakmici dok nije začuo
komentatora Leeja Jordana kako govori: "Slytherini vode šezdeset naprama nula."
Bilo je očito da slytherinske superiorne metle odnose prevagu, a onaj je ludi maljac dotle činio sve
što je mogao da obori Harryja na
zemlju. Fred i George letjeli su sad tako blizu Harryja, svaki s jedne strane, da Harry nije ništa vidio
od njihovih ruku kojima su mlatarali oko sebe. Harry uopće nije mogao tragati za zvrčkom, a
kamoli je uloviti.
"Netko je... nešto... prčkao... oko... tog... maljca..." progunda Fred razmahujući se svom snagom
dok je maljac prelazio u novi napad na HarrY~a.
"Treba nam malo predaha", reče George nastojeći istodobno dati znak Woodu i snriiečiti maliac da
Harrviu razbiie nos.
Wood je očito primio njegovu poruku. Odjekne zvižduk pištaljke Madame Hooch, pa se Harry,
Fred i George strmoglave prema zemlji izbjegavajući i dalje ludi maljac.
"Što se to dogaña?" upita ih Wood kad se gryffindorska ekipa okupi na terenu usred podrugljivog
navijanja navijača Slytherina. "Glatko gubimo. Fred, George, gdje ste bili kad je maljac spriječio
Angelinu da postigne zgoditak?"
"Bili smo, Olivere, šest-sedam metara iznad nje da spriječimo onaj drugi maljac da ubije Harryja",
Ijutito će George. "Netko ga je začarao... nikako da Harryja ostavi na miru, za sve vrijeme utakmice
nije nikog drugog napadao. Slytherini su tu nešto smutili."
69
"Ali maljci su bili pod ključem u sobi Madame Hooch poslije našeg zadnjeg treninga, a onda su još
bili sasvim u redu..." ustvrdi Wood tjeskobnim glasom.
Madame Hooch upravo im je prilazila. Harry je iznad njezina ramena vidio slytherinske igrače kako
pokazuju na njega i podrugljivo se cere. Dok im se ona približavala, Harry reče:
"Čujte, ako vas dvojica budete stalno letjeli oko mene, ja ću uloviti zvrčku jedino pod uvjetom da
mi sama uleti u rukav. Pridružite se radije ostalim igračima, a ja ću se sam nositi s tom bitangom."
"Ne budi glup", reče mu Fred. "Odnijet će ti glavu." ~oo~ je prelazio pogledom s ~arry]a na
~eašl~~j~U~.
"Olivere, ovo nema smisla", srdito će Alicija Spinnet. "Ne možeš ostaviti Harryja da se sam nosi s
onim čudom. To treba istražiti..." `flko sad odustanemo od igre, izgubit ćemo par forfait'; reče Har
ry. "I ne gubimo ovu utakmicu samo zbog mahnitog maljca! Hajde, Olivere, reci im neka me ostave
na miru!"
"Svemu si tomu ti kriv", ljutito će George Woodu. "Ulovi zvr
čku, pa makar glavu izgubio!... Kako si samo mogao izvaliti takvu glupost!"
Pristupi im Madame Hooch.
"Jeste li spremni nastaviti igru?" upita ona Wooda. Wood pogleda odlučni izraz na Harryaevu licu i
odgovori:
"Jesmo. Fred, George, ćuli ste što kaže Harry... ostavite ga na
miru da se sam bori s maljcem."
Kiša je sve jače padala,1Va zvižduk Madame Hooch, Harry se ~na~nn ~ticnp n~ ~~mlie i ~,ačse
~ako ~~ niim već huii maliac. Harrv
je letio sve više i više. Izvodio je lupinge i obrušavao se, letio u spirali i u cik-cak liniji i prevrtao se
u zraku. Iako mu se malo vrtjelo u glavi, držao je oči širom otvorene. Kiša mu je šibala po
naočalama i ulazila mu u nosnice dok je letio naglavačke izbjegavajući još koji maljčev žestoki
nalet. Čuo je kako se publika smije. Znao je da po svoj prilici glupo izgleda, ali onaj vražji maljac
bio je težak i nije mogao toliko brzo mijenjati smjer kao on. Harry je letio kao na toboganu u lunaparku
oko rubova stadiona zureći kroz srebrnkaste velove kiše prema gryffindorskim vratnicama,
gdje je Adrian Pucey nastojao prijeći Wooda...
Po fijuku u uhu Harry je znao da ga je maljac iznova za dlaku promašio. Naglo je skrenuo nadesno i
poletio na suprotnu stranu. "Vježbaš balet, Potter?" dovikne mu Malfoy kad se Harry smi
ješno obrnuo u zraku da izbjegne maljac. Umaknuo mu je, ali ga je maljac pratio u stopu. A onda
Harry, kivno se osvrćući na Malfoya, opazi zlatnu zvrčku. Lebdjela je na nekoliko centimetara od
Malfoyeva lijevog uha a da je Malfoy, zaokupljen ismijavanjem Harryja, nije ni primijetio.
Harry je u jednom mučnom trenutku ostao visiti u zraku ne usudujući se poletjeti ravno prema
Malfoyu da ovaj ne digne pogled i spazi zvrčku.
TRES!
Jednu je sekundu predugo ostao lebdjeti u zraku. Maljac ga je na
pohon pogo~io, u~ario svom snagom u lalcat, i Harry shvati da mu je
slomio ruku. Smućena pogleda, omamljen oštrom boli u ruci, nagnuo se na svojoj promočenoj metli
na stranu, držeći se još za nju koljenom dok mu je desna ruka nemoćno visila sa strane. Maljac se
hitro vrati da ga još jednom napadne, ovaj put ciljajući ga u glavu. Harry mu se izmakne, s jednom
jedinom mišlju u omamljenoj glavi - da docie do Malfoya.
Kroz izmaglicu od kiše i boli strmoglavi se prema ljeskavom, podrugljivom licu pod sobom i opazi
kako je Malfoy izbečio oči od straha, jer je pomislio da Harry ide ravno na njega.
"Kog vraga..." dahne i naglo se izmakne Harryju.
Harry ispusti metlu iz svoje jedine zdrave ruke i munjevito poseglle za wrčkom - osjeti dodlr hladne
loptlce, ali se držao metle još samo nogama, l~ pub~ici se raz~egne vrištanje kad poleti ravno pre
ma zcmlji boreći se s nesvjesticom,
70
Pljusnuo je u blato i srušio se s metle. Ruka mu je visila pod neobičnim kutom. Prožet bolom,
začuje kao iz velike daljine zviždanje i viku. Usredotočio se bio sav na zvrčku koju je grčevito
držao u zdravoj ruci.
"Aha," promrsi, "pobijedili smo!" I onesvijesti se.
Kad se osvijestio, ležao je još na terenu i kiša mu je pljuštala po licu, a netko se nadvio nada nj.
Ugleda nečije blistave zube.
"Ma ne, neću", prostenje.
"Ne zna što govori", glasno prokomentira Lockhart pred zabrinutim navijačima Gryffindora koji su
se sjatili oko njih. "Budite bez brige, Harry! Ja ću vam izliječiti ruku."
"Nemojte!" uzvikne Harry. "Neka ostane ovako kako jest, hvala »
lijepa... Pokuša se uspraviti, ali je bol bila strahovita. Začuje poznato škljocanje u blizini.
"Ne želim da me ovakvog slikaš, Coline!" reče glasno.
"Lezite samo, Harry!" umirivaše ga Lockhart. "To vam je sasvim jednostavna čarolija koju sam već
bezbroj puta izveo."
"A zašto me jednostavno ne otpreme u bolnicu?" priupita Harry kroz stisnute zube.
"Stvarno bi ga, gospodine profesore, trebalo odnijeti u bolnicu", reče blatni Wood, koji nije mogao
da se ne osmjehuje iako mu je tra
gač bio ozlijeden. "Sjajno si je ulovio, Harry, stvarno spektakularno, rekao bih, najbolje do sada."
Kroz šumu nogu oko sebe Harry opazi Freda i Georgea Weasleyja kako silom trpaju mahnitog
maljca u kutiju. Maljac se još žilavo opirao.
"Mak~ite se!" reće Lockhart i zasuće nefritski zelene rukave,
"Ne... nemojte..." zamoli ga Harry slabašnim glasom, ali je Lockhart već zavrtio svoj čarobni štapić
i učas ga uperio ravno u Harryjevu ruku.
Čudan i neugodan osjećaj prostruji Harryju od ramena pa sve do
vrška prstiju. Imao je osjećaj kao da će mu se ruka izdušiti` Nije se usudivao pogledati šro se
zapravo zbiva. Zatvorio je oči i okrenuo glavu na drugu stranu, Njegove su se najgore strepnje
obistinile kad
su ljudi iznad njega zinuli, a Colin Creevey počeo sumanuto škljocati aparatom. Ruka ga ni~e više
bol~ela... ali je više nije ni osjećao.
"Ah", uzdahne Lockhart. "Tja, i ovo se ponekad dogada. Ali stvar je u tome što vam kosti nisu više
slomljene. To treba imati na umu. A sad, Harry, prošetajte se sami do bolničkog krila... ah,
gospodine Weasley i gospodice Granger, hoćete li ga vi otpratiti?... Madame Pomfrey moći će vas
sad i sama... ovaj... malo pokrpati."
Kad se Harry osovio na noge, osjećao se nekako čudno nakrivljen na jednu stranu. Duboko
uzdahnuvši, pogleda svoju desnu ruku. Od onoga što je ugledao umalo da se opet ne onesvijesti.
Iz pelerine mu je virilo nešto što je izgledalo kao debela gumena rukavica boje ljudske puti. Pokuša
pomaknuti prste, ali uzalud. Lockhart nije slijepio Harryjeve kosti, nego mu ih je izvadio iz ruke.
Madame Pomfrey nije bila ni najmanje zadovoljna.
"Trebali ste odmah doći ovamo!" razbjesnjela se podigavši žalosni, mlohavi ostatak onoga što je
prije sat vremena bila još zdrava ruka. "Ja mogu začas slijepiti kosti... ali da ponovo izrastu..."
"Valjda ćete ipak moći to učiniti?" očajnički je upita Harry. "Moći ću, naravno, ali će vas jako
boljeti", sumorno odgovori Madame Pomfrey i dobaci Harryju pidžamu. "Morat ćete ovdje
prenoćiti..."
Hermiona je čekala iza zastora Harryjeva kreveta dok mu je Ron pomagao odjenuti pidžamu.
Trebalo je nešto vremena da mu ugura gumastu ruku, bez kostiju, u rukav.
"Kako ćeš, Hermiona, sad braniti Lockharta, a?" dovikne joj Ron
kro2 2astar provlačeći l~Iarryjeve mlohave prste kro~ o~`ukviCu. "D~ je I~arry ba5 htio da mu
iwade kosti, onda bi valjda i zatražio tu uslugu`"
"Svatko može pogriješiti", odvrati Herl~iñr~a, "Viš~ t~, Ha~~y, ništa ne boli~ je li?"
71
"Ne boli," odgovori Harry, "ali ništa i ne osjećam,"
Ka~ so iwalio na krevet, ruka mu je ostala nemoćno visiti, H~rtniona 1 Madame Pomf rey ab~~u
zastar, Madame Pomf rey dr
žala je u ruci veliku bocu na kojoj je p~salo "Kosto-rast",
«r . · , w ~ef . __ _ __ .__~_Y'__1__1__1~_
Takav je bio i učinak "Kosto-rasta". Dok je gutao tu tekućinu, ona mu je opržila usta i grlo, počeo je
kašljati i pljuckati. Nakon što je još dala sebi oduška na račun pogibeljnog sporta i nesposobnih
profesora, Madame Pomfrey se povuče i ostavi Rona i Hermionu da pomažu Harryju progutati malo
vode.
"Ipak smo pobijedili", reče Ron, a lice mu se razvuče u osmijeh. "Kako si samo ulovio zvrčku! A
Malfoyeva faca... izgledao je kao da će te ubiti!"
"Da mi je samo znati kako je začarao onaj maljac!" reče Hermiona sumornim glasom.
"I to pitanje možemo staviti na popis svih onih ostalih koja ćemo mu postaviti kad popijemo
višesokovni napitak", napomene Harry i svali se na jastuke. "Nadam se da će okus tog napitka biti
ipak bolji od ovoga..."
"Ako u njemu bude dijelova Slytherina? Šališ se, valjda?" odvrati mu Ron.
Uto se širom otvore vrata bolničkog krila. Harryjevi suigrači, blatni i pokisli, stigli su u posjet
Harryju.
"Fantastično si letio, Harry!" reče mu George. "Maloprije sam čuo Marcusa Flinta kako se izdire na
Malfoya. Govorio mu je nešto o tome kako je imao zvrčku navrh glave a da je nije ni primijetio.
Malfoy nije izgledao baš zadovoljan."
Donijeli su sa sobom kolača, slatkiša i boce soka od bundeve. OkuPili su se svi oko Harryja i samo
što se nisu počeli dobro zabav
ljati, kad dojuri Madame Pomfrey vičući:
"Ovaj se dečko mora pošteno odmoriti d~ mu ponovo izrastu trideset i tri kosti! Van! VAN!"
I tako je Harry ostao sam. Ništa mu više nije moglo odvratiti pozornost od oštrih bolova u mlohavoj
ruci.
Nakon više sati Harry se najednom probudi u mrklu mraku i tiho jaukne'od boli - osjećao se kao da
mu je ruka puna krupnih krhotina. Načas pomisli da se od toga probudio, ali se onda zgrozi
shvativši ~a mu netko u mraku spužvom briše čelo,
"BjeŽi!" reće na sav glas, pa nadoda: "Dobby!"
Kućni vilenjak buljio je u Harryja svojlm izbećenim oćima nalik na teniske lopte. Jedna jedina suza
tekla mu je niz dugaČki, ŠiijaSti
nos.
"Harry Potter je ipak došao u školu", prošapće ojañenim glasom. "A Dobby je lijepo upozorio
Haryja Pottera. Aj, gospodine, zašto niste poslušali Dobbyja? Zašto se Harry Potter nije vratio kući
kad je zakasnio na vlak?"
Harry se pridigne na jastucima i odgurne Dobbyjevu spužvu. "Što ćeš ti ovdje?" upita ga. "I kako
znaš da sam zakasnio na vlak?"
Dobbyju zadršće usna, a Harryja iznenada obuzme sumnja.
"To je bilo tvoje maslo!" polako ustvrdi. "Ti si udesio da nismo mogli proći kroz onu pregradu!"
"Jesam, gospodine, istina je!" reče Dobby snažno klimajući glavom i mašući ušima. "Dobby se
sakrio, vrebao na Harryja Pottera i zagradio mu ulaz na peron, tako da je poslije morao previti sebi
ruke", i pokaže Harryju svih svojih deset dugačkih, previjenih prstiju. "Ali Dobbyju nije,
gospodine, bilo zbog toga krivo, jer je mislio da se Harryju Potteru neće ništa dogoditi. Nije ni u
snu pomislio da bi Harry Potter mogao na neki drugi način stići u školu!"
Njihao se naprijed-natrag i tresao svojom ružnom glavom.
"Kad je čuo da je Harry Potter ipak stigao u Hogwarts, Dobby se tako zaprepastio da mu je
zagorjela gazdina večera! Nikad nije Dobby, gospodine, izgutao takve batine..."
72
Harry klone na jastuke.
"Zbog tebe smo Ron i ja skoro isključeni iz škole", reče mu oš
trim glasom, "Bolje će ti biti, Dobby, da se izgubiš odavde prije nego što lni pollovo i2rastu l~osti,
jer bih te mo~~o z~d~viti..."
Dobby se ovlaš osmjehne.
"Dobby je, gospodine, navikao na prijetnje smrću. Dobbyju kod kuće prijete smrću pet puta na
dan."
Obriše nos uglom prljave jastučnice koju je imao na sebi. Izgledao je tako jadno da Harry osjeti
kako i protiv njegove volje splašnjava u njemu gnjev.
"Zašto to nosiš, Dobby?" radoznalo ga priupita.
"Ovo, gospodine?" reče Dobby hvata~ući se za jastučnicu. "Ovo vam je, gospodine, znak ropskog
statusa kućnog vilenjaka. Dobby može steći slobodu samo ako mu gospodari podare pravu odjeću.
Ali ta obitelj, gospodine, dobro pazi da mi ne dade čak ni čarape, jer
bi o»da Dobby mog~o zauvijek otići iz njihove kuće."
Obrisavši svoje izbuljene oči, iznenada reče:
"Harry Potter mora kući! Dobby je mislio da će njegov maljac dostajati da..."
"Tvoj maljac?" ponovi Harry i iznova se ražesti. "Kako to misliš, tvoj maljac? Ti si natjerao onog
maljca da me pokuša ubiti?"
"Ne da vas pokuša ubiti, gospodine, nipošto", zgrozi se Dobby. "Dobby želi Harryju Potteru spasiti
život! Bolje bi bilo da se vratio kući ozbiljno povrijeñen, nego što je ovdje, gospodine, ostao!
Dobby je samo želio da se Harry Potter tako ozlijedi da ga vrate kući!"
"Ah, samo to?" srdito će Harry. "Pretpostavljam da mi ipak nećeš reći zašto si želio da me vrate
kući u komadima?"
"Ah, kad bi Harry Potter samo znao!" prostenje Dobby i pusti još koju suzu na onu svoju poderanu
jastučnicu. "Kad bi samo znao što on znači nama, pripadnicima nižeg sloja, porobljenima, šljamu
čarobnjačkog svijeta! Dobby se, gospodine, sjeća kako je to bilo kad je Onaj čije se ime ne smije
izgovoriti bio na vrhuncu moći! S nama su, kućnim vilenjacima, gospodine, postupali kao s
gamadi! Dabome da s Dobbyjem, gospodine, i dan-danas tako postupaju", priznade on brišući lice
jastučnicom. "Ipak se, gospodine, život uglavnom popravio za moj soj otkako ste vi nadvladali
Onoga čije se ime ne smije izgovoriti. Harry Potter je ostao živ i skršio je moć Gospodara tame, i
svanula je nova zora, gospodine, i Harry Potter je zasjao kao svjetionik nade svima nama koji smo
već mislili da nikad, gospodine,
neće doći kraj mračnim danima"` A sad će se u Hogwartsu do~oditi
strahote, možda se već i doga~aju, i Dobby ne može ostaviti Harryja Pottera ovdje ~ad se ponavlja
ta priča, kad je opet otvorena Odaja tajni..."
Dobby se sledi od užasa, a onda zgrabi Harryjev vrč s vodom sa stolića uz krevet, udari se njime po
glavi i sruši se na pod. Malo zatim popne se opet na krevet gledajući ukriž, i promrmlja:
"Zločesti Dobby, jako zločesti Dobby..."
"Postoji dakle Odaja tajni?" prošapće Harry. "L.. kažeš da je već i prije bila otvorena? Pričaj mi,
Dobby!"
Kad se Dobbyjeva ruka iznova počela primicati vrču, Harry ga zgrabi za koščato zapešće.
"Ali ja nisam roden kao bezjak... kako onda mogu biti ugrožen od te Odaje?..."
"Ah, gospodine, ne pitajte me više ništa, ne pitajte više ništa jadnog Dobbyja", promuca on
svijetleći svojim velikim očima u mraku. "Mračna se zlodjela ovdje snuju, ali Harry Potter ne smije
biti ovdje kad se ona dogode. Vratite se kući, Harry Potter! Vratite se kući! Harry Potter se ne
smije, gospodine, u ovo pačati, to je previše opasno..."
"Tko je to bio, Dobby?" upita ga Harry držeći ga čvrsto za zapešće da se opet ne udari vrčem po
glavi. "Tko je otvorio tu Odaju? Tko ju je prošli put otvorio?"
73
"Dobby vam to, gospodine, ne može reći, ne može, Dobby vam to ne smije reći!" procvili vilenjak.
"Vratite se kući, Harry Potter, vratite se kući!"
"Ne idem ja nikamo!" odlučno će Harry. "Moja je najbolja prijateljica rodena kao bezjakinja, i ona
će biti prva na redu kad se Odaja stvarno otvori..."
"Harry Potter stavlja svoj život na kocku radi prijatelja!" prostenje Dobby u nekakvom bolnom
zanosu. "Kako je to plemenito! Kako je to hrabro! Ali on se mora spasiti, Harry Potter ne smije..."
Dobby se iznenada ukoči a uši mu kao u šišmiša zadršću. I Harry je nešto čuo. Vani su se, u
hodniku, približavali nečiji koraci. "Dobby mora otići!" dahne užasnuti vilenjak. Začuje se prasak i
Harry je još u ruci držao samo zrak. Svali se opet na krevet očiju uprtih u tamna bolnička vrata,
osluškujući korake kako se sve više približavaju.
Malo zatim u sobu natraške ude Dumbledore u dugačkom vune
nom kućnom kaputu i s noćnom kapicom na glavi, Nosio je glavu ne
ćega što je izgledalo kao kip. Cas zatim pojavi se i profesorica McGonagall noseći noge tog kipa.
Zajedno polože kip na slobodan krevet. "Pozovite Madame Pomfrey", šapne Dumbledore, a
profesorica
McGonagall pohita uz Harryjev krevet i nestane. Harry je ležao potpuno mirno, praveći se da spava.
Čuo je uzbudene glasove, a onda se iznova pojavi profesorica McGonagall u pratnji Madame
Pomfrey, koja je u hodu oblačila vestu preko spavaćice. Harry začuje nečiji duboki uzdah.
"Sto se dogodilo?" upita šaptom Madame Pomfrey Dumbledorea i sagne se nad kip na krevetu.
"Još jedan napad", odgovori joj Dumbledore. "Minerva ga je našla na stubištu."
"Pokraj njega je bio samo jedan grozd", nadopuni ga profesorica McGonagall. "Mislim da se želio
došuljati ovamo, do Pottera."
Harryju se okrene želudac. Polako i oprezno pridigne se tek za koji centimetar da pogleda kip na
obližnjem krevetu. Zraka mjesečine obasjavala je izbuljene oči.
Bijaše to Colin Creevey. Oči mu bile razrogačene a u ispruženim rukama na prsima držao je
fotoaparat.
"Skamenjen?" šapne Madame Pomfrey.
"Da", potvrdi profesorica McGonagall. "Sva se ježim pri pomisli.. Da Albus nije slučajno išao dolje
po vrući kakao, tko zna što bi se..."
Sve se troje zagledaju u Colina. Zatirn se Dumbledore sagne i istrgne fotoaparat iz Colinovih
ukočenih prstiju.
"Mislite da je uspio snimiti napadača?" zapita ga profesorica McGonagall napetim glasom.
Dumbledore joj ne odgovori. Skine poklopac s aparata. "Bože dragi!" uzvikne Madame Pomfrey.
Iz aparata je suknuo mlaz pare. Tri kreveta dalje od njega, Harry osjeti jedak vonj spaljene plastike.
"Istopilo se", u čudu će Madame Pomfrey. "Sve se istopilo..." "Što to znači, Albuse?" napeto zapita
profesorica McGonagall. "To znači da je Odaja tajni doista ponovo otvorena", odgovori joj
Dumbledore.
Madame Pomfrey pokrije usta rukom. Profesorica McGonagall zUrlla je u Dumbledorea,
"Ali, Albuse... stval'lio... tko ju je otvorio?"
"Nije pitanje tko'; odgovori Dumbledore promatrajući Colina. "Nego je pitanje kako... "
Sudeći po onome što je Harry u polumraku vidio od lica profesorice McGonagall, ni ona nije znala
ništa više od njega.
