PROSLAVA SMRTNOG DANA
Stigao je mjesec listopad i donio u dvorac i okolicu vlagu i studen. Madame Pomfrey, glavna sestra,
imala je pune ruke posla zbog iznenadnog vala prehlada meñu profesorima i učenicima. Njezin je
ljekoviti napitak Paprodol munjevito djelovao, samo što se pacijentu još nekoliko sati nakon toga
dimilo iz ušiju. Percy je natjerao svoju sestru Ginny, koja je nekako nezdravo izgledala, da popije
malo tog napitka. Zbog pare koja joj je izbila iz jarkocrvene kose reklo bi se da joj čitava glava
gori.
Kišne kapi, krupne poput puščanih metaka, bubnjale su dane i dane po prozorima dvorca. Jezero je
nabujalo, cvjetne gredice pretvorile se u blatne potočiće a Hagridove bundeve dosegnule veličinu
vrtnih kućica. MeButim, Woodovo oduševljenje redovitim treninzima nije ni najmanje splasnulo.
Zbog toga se Harry, jednog kasnog olujnog subotnjeg popodneva, vraćao u Gryffindorsku kulu
pokisao do kože i sav blatan.
Ali i bez obzira na kišu i vjetar, nije to bio baš uspjeli trening. Fred i George uhodili su slytherinsku
momčad i uvjerili se u izvanrednu brzinu onih novih Nimbusa 2001. Tvrdili su da članovi
slytherinske momčadi lete zrakom kao mlažnjaci i da se doimlju samo kao sedam zelenkastih
točaka u zraku.
Dok ~e Harry šljapkao pustim hodnikom, naišao je na neko~a tko je izgledao isto tako zabrinut kao
i on. Skoro Bezglavi Nick, duh Gryffindorske kule, mrzovoljno je piljio kroz prozor i gundao upol
$lasa;
"... Da ne udovoljavam njihovim zahtjevima... za centimetar
~dva, ako i toliko..."
"Zdravo, Nick!" ~ozdravi ~a Harrv.
50
"Zdravo, zdravo!" odzdravi mu Skoro Bezglavi Nick i uplašeno se okrene. Nosio je elegantan
klobuk s perjanicom na kovrčavoj kosi i bluzu s nabranom ogrlicom, koja je skrivala činjenicu da
mu je glava gotovo potpuno odsječena. Bio je blijed poput pare i Harry je vidio kroz njega tamno
nebo i kišu što je vani lijevala.
"Nekako ste mi zabrinuti, mladi Potter", reče Nick, pa smota prozirno pismo i strpa ga u unutarnji
džep prsluka.
"I vi isto tako", odvrati Harry.
"Ah!" elegantno odmahne rukom Skoro Bezglavi Nick. "Nije ništa važno.., ja zapravo i nisam želio
sudjelovati... iako sam podnio molbu, ali eto, navodno `ne udovoljavam uvjetima'."
Unatoč ležernom tonu, na licu mu se ogledalo silno ogorčenje. "Čovjek bi ipak mislio, zar ne,"
iznenada plane vadeći ponovo pismo iz džepa, "ako su ga već četrdeset pet puta maznuli tupom
sjekirom po vratu, da je ispunio sve potrebne uvjete da sudjeluje u lovu bezglavih lovaca?"
"Ma... jasno", odgovori Harry jer se od njega, očito, očekivalo da potvrdi sugovornikove riječi.
"Mislim, nitko nije više od mene želio da se sve to obavi brzo i čisto, i da mi glava otpadne kako
treba, zar ne, jer bih time prištedio sebi vrlo mnogo boli i poniženja. Meñutim..."
Skoro Bezglavi Nick ponovo otvori pismo i bijesno pročita naglas:
"Unašem lovu mogu sudjelovatl samo lovci kojima su glave potpuno odvojene od tijela. sl2vatit
Ćete lia inaČe naŠl Ćlanovl ne 6i mogli sudjelovati u takvim lovačkim igrama kao što su
iongliranje glavama na konju' i `igranje glavopola'. Stoga duboko žalimo što vas moramo izvijestiti
da ne udovoljavate našlm zahtjevima. S najboljim željama i poštovanjem, Sir Patrick Delaney-
Podmore. "
Sav zapjenjen, Skoro Bezglavi Nick ponovo strpa pismo u c~žep.
"A svega centimetar i pol kože i tettva, Harry, ~rži mi glavll lla ramenu. Večina bi ljudi rekla da mi
je glava odrubljena, ali ne, to nije dovoljno Siru Potpuno Bezglavom Podmoreu."
Skoro Bezglavi Nick nekoliko puta duboko uzdahne a onda produŽi ~ria~no mirnijim glasom:
"Dobro", a što vaš ~u~i? Mogu li va~ ja ka~o pomoći?"
"Ne možete", odgovori mu Harry. "Osim ako ne znate gdje bismo mogli besplatno nabaviti sedam
Nimbusa 2001 za naš meč protiv Sly..."
Ostatak Harryjeve rečenice bijaše potpuno zaglušen piskavim mijaukanjem što je doprlo odnekud
od njegovih gležnjeva. Bacivši pogled pod noge, zagleda se u dva žuta oka nalik na svjetiljke.
Bijaše to Gospa Norris, kostur od sive mačke koja je služila nadstojniku Argusu Filchu kao neka
vrsta pomoćnice u njegovoj vječitoj borbi s učenicima.
"Bolje će vam biti, Harry, da se izgubite što prije", brže mu reče Nick. "Filch nije dobre volje. Ima
gripu, a neki su učenici treće godine slučajno žabljim mozgovima ožbukali strop u samici broj pet.
Sad on cijelo prijepodne to čisti, a ako vas zatekne kako ostavljate za sobom blatni trag..."
"Imate pravo", potvrdi Harry i počne uzmicati pred optužilačkim pogledom Gospe Norris, ali ipak
nedovoljno brzo. Privučen na to mjesto tajanstvenom silom kojom je kanda bio povezan sa svojom
podmuklom mačketinom, Argus Filch iznenada upadne u hodnik kroz tapiseriju desno od Harryja
sopćući i mahnito tražeći pogledom prekršitelja. Oko glave je imao svezan debeo tartanski šal, a
nos mu bijaše neuobičajeno crven.
"Blato!" vikne uzdrhtalih obraza i opasno iskolačenih očiju upirući prstom u blatnu lokvicu što je
nastala ispod Harryjeve metlobojske pelerine. "Posvuda samo nered i smeće! Vjerujte mi da mi je
toga već preko glave! Za mnox~, Potter!"
I tako Harry sumorno mahne rukom Skoro Bezglavom Nicku i poñe s Filchom natrag niza stube
udvostručujući broj blatnih otisaka stopala na podu.
Harry nije još nikad bio u Filchovoj sobi. To je mjesto većina studenata izbjegavala. Soba je bila
otrcana i bez prozora, osvijetljena samo jednom uljanicom što je visila s niskog stropa. Osjećao se
slabašan zadah pržene ribe. Uza zidove su stajali drveni ormari za kartoteku. Po njihovim je
naljepnicama Harry razabrao da su tu pohranjetll l~VjeŠtaji o svakom učeniku kojeg je Filch ikad
51
kaznio, Fred i Geor~e Weasley imali su zasebnu ladicu. Na zidu iza Filchova pisaćeg stola visila je
ulaštena zbirka lanaca i okova. Svi su znali da je on
oduvijek molio Dumbledorea da mu dopusti vješati učenike ~a glez~ l~jeve sa stropa,
Filch dohvati pero iz tintarnice na pisaćem stolu i uzme tražiti oko sebe pergament.
"Gnojivo," bijesno progunña, "velike vruće zmajevske bale... žablji mozgovi... štakorski drob...
svega mi je već toga dosta... primjereno kazniti... gdje je sad taj formular... da..."
Izvadi velik svitak pergamenta iz ladice pisaćeg stola i izravna ga pred sobom, pa umoči dugo crno
pero u tintarnicu.
`7me i prezime... Harry Potter. Zločin... " "Pa, to je bilo samo malo blata!" reče Harry.
"To je za tebe, malac, samo malo blata, ali za mene je to sat vremena dodatnog ribanja!" vikne
Filch. Na vrhu gomoljastog nosa podrhtavala mu je jedna odvratna kapljica. "Zločin... prljanje
dvorca... predložena kazna... "
Kvrcnuvši se po nosu iz kojeg mu je curilo, Filch odmjeri mrkim pogledom Harryja koji je čekao
suspregnuta daha izricanje kazne. Ali baš kad je Filch namjestio pero da počne pisati, razlegne se
sa stropa TRES! - udarac od kojeg se zatrese uljanica.
"PEEVES!" zaurla Filch i bijesno odbaci pero. "Ovaj put ću te uloviti, ulovit ću te!"
I ne po~ledavši više Harryja, Filch istrči na ravnim tabanima iz
sobe, a Gospa Norris pojuri za njim.
Peeves je bio školski duh, nacerena napast koja je lebdjela u zra~ ku izazivajući na sve strane nered
i zbrku, Harry nije baš volio Peevesa, ali nije mogao da ne osjeti zahvalnost za ow pravodobnu
intervenciju. Što god Peeves učinio (a reklo bi se da je ovaj put razbio nešto poveliko), Harry se
nadao da će time odvratiti Filchovu pažnju od njega.
Držeći da vjerojatno mora pričekati Filcha da se vrati, Harry se svali u naslonjač izjeden od moljaca
što je stajao uz pisaći stol. Na
stolu je, uz napol ispunjeni formular o njemu, ležala još samo jedna stvar, sjajna, purpurna
omotnica sa srebrnim slovima, Zirnuvši naćas na vrata da se uvjeri da se Filch još ne vraća, Harry
uzme omotnicu i pro~ita na njoj:
Obuzet radoznalošću, Harry na brzinu otvori omotnicu i izvadi iz nje svežanj pergamenata. Na
prvoj stranici bijaše ispisano takoñer vitičastim srebrnim slovima:
Imate li osjećaj da ste izgubili korak sa suvremenom magijom? Jeste li već ulovili sami sebe kako
izmišljate izgovore da ne morate izvoditi obične čarolije? Jesu li Vas već zadirkivali zbog traljava
rukovanja štapićem?
Evo Vam odgovora na sva ta pitanja!
Kvik-čarolija je potpuno novi, pouzdani, brzi, lako savladivi tečaj. Na stotine vještica i čarobnjaka
okoristili su se metodom Kvik-čarolije!
Madame Z. Nettles iz Topshama piše nam:
"Slabo sam pamtila 6ajalice, a svi su mi se u obitelji smijali na račun mojih čarobnih napitaka!A
sad, nakon završenog tečaja Kvik-čarolije, ja sam na zabavama uvijek u središtu pažnje, a
prijateljice me mole da im dam receptza moju prštavu otopinu'.~"
~eštac D. J. Prod iz Didsburyja kaže:
"Moja se žena vječito rugala mojim slabim činima, ali nakon jednog mjeseca vježbanja prema
Vašem fantastičnom tečaju Kvik-čarolije, uspio sam je pretvoriti u jaka. Hvala Vam, Kvikčarolijo!"
Općinjen, Harry je i dalje listao pergamente iz omotnice. Zašto li Filch želi naručiti
"Kvik~čaroliju"? Znaći li to da~on nije pravi čarobnjak? Harry je upravo ćitao "Prv~ lekciju: Kako
držati čarobni
štapić (nekoliko korisnih savjeta)" kad je po struganju potplata po podu iz hodnika razabrao da se
Filch vraća. Strpavši pergamente opet u omotnicu, Harry baci omotnicu na pisaći stol upravo kad su
se vrata otvarala.
52
Filch se slavodobitno držao.
"Onaj nam je čarobni ormar nevidljivosti zbilja dobro došao!" veselo je govorio Gospi Norris.
"Ovaj put ćemo se, zlato, zauvijek ri~ešiti Peevesa."
Pogled ~u padne na Harryja a onda naglo skrene na omotnicu "Kvik-čarolije", koja je, kao što je
Harry prekasno zapazio, ležala
' , ~ //`I ,/ /'/
wLw a~wll. 1W/l~pw !~ 1/1 I~I1 llfll~11111.11/~111-N/~/1 MIAlITf1 Mf1 `1TA111
Filchovo je bljedunjavo lice odjednom postalo crveno kao cigla. Harry se spremi za plimni val
bijesa. Filch odšepesa do svoga pisaćeg stola, uzme omotnicu i ubaci je u ladicu.
"Da nisi... da nisi to pročitao?..." probrglja. "Nisam", brže slaže Harry.
Filch ispreplete kvrgave prste.
"Da sam znao da ćeš mi čitati privatna pisma... ovo nije doduše za mene... nego za prijatelja... kako
bilo da bilo... ipak..."
Harry ga je uznemireno gledao. Filch mu nikad nije izgledao luñi. Izbečio je oči, podbuhli mu se
obrazi nervozno trzali, a ni tartanski šal nije popravljao opći dojam.
"Ma dobro... odlazi... i da nisi ni pisnuo... nije da ja... ali ako nisi ništa pročitao... a sad odlazi,
moram sastaviti izvještaj o Peevesovu izgredu... odlazi..."
Zapanjen svojom srećom, Harry izjuri iz Filchove sobe u hodnik i pohita uza stube. Izaći iz
Filchove sobe bez kazne vjerojatno je bio pravi školski rekord.
"Harry! Harry! Je li upalilo?"
Skoro Bezglavi Nick doklizi iz jedne učionice. Iza njega Harry opazi ostatke velikog crno-zlatnog
ormara koji je zacijelo bio bačen na pod s velike visine.
"Nagovorio sam Peevesa da ga razbije iznad same Filchove sobe",
žurno će Nick. "Mislio sam da će to omesti Filcha..."
"To ste vi hili?" Zahvalno će Harry, "Aha, upalilo je, Nisam čak ni kažnjen. Hvala vam, Nick!"
Produže zajedno hodnikom. Harry primijeti da Skoro Bezglavi Nick u ruci još drži odbijenicu Sir
Patricka.
"Volio bih da i ja vama mogu nekako pomoći oko tog lova bezglavih jahača", reče Harry.
Skoro Bezglavi Nick naglo stane i Harry procte kraj njega. Požalio je što je to učinio, jer načas
osjeti kao da je prošao ispod ledenog tuša.
"Pa, mogli biste mi zapravo pomoći", uzbuñeno će Nick, "Harry.,. ne bi li to bilo previše tražiti od
vas... ma ne, vi ne biste to htjeli ućiniti"."
Y
"Sto to?" unita ~a Harrv.
"Pa, na ovogodišnju Noć vještica navršit će se petsto godina od moje smrti", reče Skoro Bezglavi
Nick te se ponosno i dostojanstveno isprsi.
"Ah", uzdahne Harry ne znajući pravo treba li zbog toga zauzeti sućutno ili zadovoljno držanje. "A,
tako!"
"Proslavit ću to u jednoj od većih prostorija u tamnici. Doći će mi prijatelji iz cijele zemlje. Bila bi
mi velika čast kad biste i vi došli. Dakako da bi gospodin Weasley i gospodica Granger bili takoder
dobro došli... ali vjerojatno ćete vi radije na školsko slavlje?" Napeto pogleda Harryja.
"Neću", brže odgovori Harry. "Doći ću..."
"Dragi moj dečko! Harry Potter na proslavi mog smrtnog dana!" Koliko god bio uzbuñen, činilo se
da duh još nešto oklijeva. "A mislite li i da biste eventualno mogli spomenuti pred Sir Patrickom
koliko me smatrate strašnim i impozantnim?"
"Pa... naravno", promuca Harry.
Skoro Bezglavi Nick prosja od zadovoljstva.
53
"Proslava smrtnog dana?" ushićeno će Hermiona kad se Harry napokon presvukao i pridružio se
njoj i Ronu u društvenoj prostoriji. "Kladila bih se da nema mnogo ljudi koji se mogu pohvaliti da
su t~ili na takvoj proslavi... bit će to fantastično!"
"Zašto bi uopće tko poželio slaviti dan kad je umro?" reče Ron, koji je tek dopola riješio zadaću iz
Čarobnih napitaka i bio još zle volje, "Meni se čini da je to na smrt tužno..."
Kiša je još šibala po prozorima koji su bili crni kao crnilo, ali unutra se sve doimalo vedro i veselo.
Vatra je u kaminu obasjavala nebrojene meke naslonjače u kojima su učenici čitali, razgovarali,
pisali zaciaće ili, ~ao ~red i ~eorgA UV~asl~y, nastojali u~tanouiti što će se dogoditi ako se
daždevnjak nahrani Filibusterovim vatrometnim tijelima. Fred je "spasio" jarkonarančastog gmaza,
koji živi u vatri, sa sata iz Skrbi za čarobna bića pa je sad daždevnjak polako tinjao na stolu
okružen skupinom znatiželjnika.
Harry se baš spremao ispričari Ronu i Hermioni sve o Filchu i tećaju Kvik-ćaro~ije kadli se
daždevnjak iznenada vine u zrak i počne mahnićo kružiti po sobi ispuštajući iskre i gromoglasno
praskajući,
_ . . ... . . " ~ , ." .
spektakularan prizor u kojem su daždevnjaku iz gubice prštale zvjezdice boje mandarina i njegov
bijeg u vatru popraćen eksplozijama sve je to izbilo Harryju iz glave i Filcha i omotnicu Kvikčarolije.
Kad je stigla Noć vještica, Harry je već požalio što je onako brzopleto pristao doći na proslavu
smrtnog dana. Ostali su se učenici silno radovali Noći vještica u školi. Velika je dvorana bila
ukrašena, kao i obično, živim šišmišima, Hagridove su divovske bundeve izdubene i pretvorene u
fenjere toliko velike da su u njima mogle sjediti po tri osobe, a pričalo se i da je Dumbledore
angažirao plesnu družinu kostura da ih sve zabavlja.
"Obećanje je obećanje", zapovjednički podsjeti Hermiona Harryja. "Obećao si da ćeš doći na
proslavu smrtnog dana!"
I tako su u 7 sati navečer Harry, Ron i Hermiona prošli pokraj vrata Velike dvorane, u koju su ih
mamili blistavi zlatni tanjuri i svijeće, te se umjesto toga zaputili u bivšu tamnicu.
Hodnik koji je vodio na proslavu Skoro Bezglavog Nicka bijaše
takv~~r osYijetljen nizom sYijeća, ali njihoY učinak nije bio ni najmanje veseo. Bijahu to dugačke,
tanke, kao ugljen crne svijeće koje su gorjele jarkomodrim plamenom i bacale mutno, sablasno
svjetlo čak i na njihova živa lica. Svakim prijeñenim korakom sve je više padala temperatura. Dok
je Harry drhturio i čvrsto se umotavao u pelerinu, začuo je nešto što mu se učini sličnim kao da
tisuću nokata grebu po golemoj školskoj ploči.
"Zar bi to trebala biti glazba?" šapne Ron. Kad su došli do ugla, ugledaju Skoro Bezglavog Nicka
kako stoji na vratima zastrtim crnim baršunskim draperijama.
"Dragi moji prijatelji," obrati im se on turobnim glasom, "dobro
došli, dobro došli... kako mi je drago što ste uspjeli doći..." Skinuvši klobuk s perjanicom, nakloni
im se i pozove ih unutra.
Bijaše to nevjerojatan prizor. U prostoriji je bilo na stotine bisernobijelih, prozirnih ljudi koji su
mahom lebdjeli zbijeni nad prosto
rom za ples i plesali valcer uz grozomornu, kričavu glazbenu pratnju
tridesetak pila, na kojima su svirali svirači na podiju ukrašenom tako~cr crnim drap~rijama` Nad
njima je visio lust~r s još tisuću~ crnih svii~ća koie su ~rizar obasiavalc ~onoćnom modrinom, Dah
im sc
"Da se malo prošetamo?" predloži Harry, koji se želio donekte zagrijati. "Pazite da ne prodete kroz
koga", nervozno će Ron. Podu uz rub prostora za ples i produ mimo skupine sumornih opatica,
odrpanca u lancima i Debelog Fratra, pokraj veselog duha Hufflepuffa što je razgovarao s vitezom
kojem je iz čela stršila strelica. Harry se ne iznenadi kad opazi kako ostali duhovi u širokom luku
zaobilaze Krvavog Baruna, suhonjavog, buljookog duha Slytherina okrvavljenog srebrnim mrljama.
54
"Ma ne!" reče Hermiona i stane kao ukopana. "Vratimo se, vratimo, ne želim razgovarati s
Plačljivom Myrtlom..."
"S kim?" upita je Harry kad su brže-bolje krenuli natrag.
"To je onaj duh što vječito visi u ženskom zahodu na pmom katu", objasni im Hermiona.
"Zahod je opsjednut?"
"Da. I k tome je zatvoren već godinu dana jer nju stalno hvata šiza pa uzrokuje poplave u zahodu.
Ja nisam tamo ni išla ako baš nisam morala, jer je užasno kad ti ona u zahodu stalno nariče..."
"Pazite, eno i jela!" reče Ron.
Na drugoj strani prostorije stajao je dugačak stol, tako8er pokriven crnim baršunom. Nestrpljivo mu
priñu, ali učas stanu zgroženi. Oko stola se širio grozan smrad. Na lijepim srebrnim pladnjevima
ležale su velike, pokvarene ribe, a na pliticama bijahu naslagani zagorjeli kolači crni kao ugljen.
Bij~še tu i taačenica od ovćje iZnutrice puna ličinki i velik sir pokriven pahuljastom zelenom
plijesni, a na počasnom mjestu kočila se orijaška siva torta u obhku nadgrobne ploče, na kojoj
glazura bijaše nalik na katran i na kojoj je pisalo
Sir Nicholas de Mimsy-Porpington preminuo 31. liscopada 1492.
Hany je zapanjen gledao kako omašan duh prilazi stolu, nisko se saginje i prolazi kroz stol te usput
razjapljenim ustima zahvaća jed
nog od smrdljivih lososa.
"Idemo dalje, meni je zlo", protuži Ron.
Meñutim, tek što su se okrenuli, ispod stola odjednom izroni čovječuljak i zaustavi se pred njima u
zraku.
"Dobar večer, Peeves", oprezno ga pozdravi Harry.
Za razliku od ostalih duhova, kućni duh Peeves bio je sušta suprotnost općem bljedilu i prozirnosti.
Nosio je jarkonarančasti papirnati klobuk, leptir-kravatu što se okretala, i cerek od uha do uha na
širokom, pakosnom licu.
"Nećete malo prigristi?" priupita ih slatkim glasom i ponudi ih zdjelicom kikirikija obraslih
gljivicama.
"Ne, hvala", odgovori Hermiona.
"Čuo sam kako govorite o Myrtli", nastavi Peeves, a oči mu zaigraju. "Kako ste ružno govorili o
sirotoj Myrtli." Duboko uzdahnuvši, gromoglasno je pozove: "O.T! MYR'TLO!"
"Ah, nemojte, Peeves, molim vas, nemojte joj kazati što sam rekla o njoj, jer bi se ona ozbiljno
uznemirila", uzrujano prošapće Hermiona. "Nisam ja to ozbiljno mislila, nemam ja ništa protiv
nje... o, zdravo, Myrtlo!"
Zdepasti ženski duh doleti do njih. Imala je najturobnije lice koje je Harry ikad vidio, napol
zaklonjeno ravnom kosom i debelim naočalama biserne boje.
"Što je?" zlovoljno ih upita.
"Kako si, Myrtlo?" odvrati Hermiona tobože vedrim glasom.
"Drago mi je što te vidim izvan zahoda." Myrtla šmrcne,
"Gospoñica Granger govorila je maloprije o tebi..." prepredeno joj Peeves šapne na uho.
"Samo sam rekla,., rekla sam... kako večeras dobro izgledaš", reče
Hermiona i prostrijeli Peevesa pogledom. Myrtla sumnjičavo pogleda Hermionu,
"Ti se samo sprdaš sa mnom!" reče joj, a u sitne, pronicave oči navru joj suze. ,
"Ne sprdam"` poštenja mi", zar vam nisam maloprije rekla kako Myrtla dobro izgleda?" ustvrdi
Hermiona i snažno mune Harryja i
"Nemojte mi lagati!" prostenje Myrtla. Dok se Peeves zadovoljno smješkao iznad njena ramena,
njoj poteku suze niz obraze. "Mislite vi da ja ne znam što ljudi govore o meni iza mojih leña?
Debela Myrtla! Ružna Myrtla! Jadna, plačljiva, nikakva!"
"Zaboravila si reći i `prištava"', prosikće joj Peeves na uho. Plačljiva Myrtla tjeskobno zajeca i
pobjegne iz prostorije. Peeves poleti za njom gadajući je pljesnivim kikirikijem i vičući:
55
"Prištava! Prištava!"
"O Bože!" tužno uzdahne Hermiona.
Kroz gomilu doleti do njih Skoro Bezglavi Nick. "Dobro se zabavljate?"
"O, da!" slažu mu oni.
"Nije loš sastav", ponosno će Skoro Bezglavi Nick. "Ucviljena Udovica došla je čak iz Kenta...
Skoro će vrijeme za moj govor, najbolje da odmah upozorim orkestar..."
Ali orkestar je baš u tom času prestao svirati. Svi su u prostoriji naglo umuknuli i uzbudeno se
obazreli jer je odjeknuo zov lovačkog roga.
"Ah, evo i njih!" ogorčeno će Skoro Bezglavi Nick.
Kroza zid izbije desetak konjskih duhova na kojima su jahali bezglavi jahači. Prisutni ushićeno
zaplješću. I Harry zaplješće, ali kad pogleda l~icka, naglo odustane od pljeskanja.
Konji su galopom stigli do sredine prostora za ples i tu stali skačući i propinjući se na mjestu. Velik
duh na njihovu čelu, koji je svoju bradatu glavu nosio pod miškom, zapuše u rog, skoči s konja i
visoko podigne glavu da ih sve može vidjeti (svi se nasmiju), te priñe Skoro Bezglavom Nicku
natičući si glavu na vrat.
"Nick!" zagrmi. "Kako si? Je li ti glava još na ramenima?"
Pa prasne u grohotan smijeh i potapše Skoro Bezglavog Nicka
po ramenu.
"Dobro došaor Patrick!" ukočeno će Nick.
"Oho, ima ih ovdje i živih!" reče Sir Patrick kad spazi Harr~a, Rona i ~ermionu pa se toboit trgne
od iznenadenja tako da mu glava opet otpadne (prisutni su vrištali od smijehaj.
m w . . ~ ~. ~
"Nemojte se obazirati na Nicka!" vikne glava Sir Patricka s poda. "Još se ljuti što mu nismo
dopustili da poñe s nama u lov! Ali stvarno... pogledajte tog prijana..."
"Ja mislim", žurno će Harry kad primijeti Nickov značajni pogled, "da je Nick zbilja... strašan i...
ovaj..."
"Aha!" vikne glava Sir Patricka. "Kladio bih se da vas je Nick zamolio da to kažete!"
"Smijem li vas zamoliti za malo pažnje, vrijeme je za moj govor!" glasno će Skoro Bezglavi Nick,
pa poñe dugim koracima prema podiju i stupi na mjesto obasjano ledenomodrim svjetlom.
"Dragi moji, neprežaljeni lordovi, dame i gospodo, zaista mi je žao..."
Ali gotovo nitko nije više ništa mogao čuti. Sir Patrick i ostali bezglavi lovci upravo su započeli
utakmicu hokeja ljudskim glavama koju su svi željeli pratiti. Skoro Bezglavi Nick uzalud je
pokušavao ponovo privući pozornost svojih gostiju, ali kad je glava Sir Patricka prohujala mimo
njega, uz bučno klicanje gledalaca, odustao je od govorancije.
Harryju je već bilo vrlo hladno, a da o gladi i ne govorimo.
"Ja ne mogu više ovdje izdržati", promrmlja Ron cvokoćući zubima kad orkestar ponovo zapili a
duhovi se vrate u prostor za ples. "Idemo!" složi se Harry s njim.
Klimajući glavama i smješkajući se svima koji su ih gledali, povukli su se prema vratima i nakon
jedne minute pohitali opet hodnikom punim crnih svijeća.
"Možda još nisu pojeli puding?" napomene Ron pun nade vode
ći prijatelje prema stubama što vode do predvorja. A onda Harry ponovo začuje ono.
"... rasporiti... raskomadati... ubiti..."
BijaŠ~ to onaj isti gla~, onaj isti hladni, ubitačni glas koji je čuo u Lockhartovoj sobi.
Spotakne se i zastane pa se grčevito uhvati za kameni zid napeto osluškujući i gledajući oko sebe,
ne bi li spazio štogod u oskudno osvijetljenom hodniku,
"~a~? sto je?..,e
"Opet onaj glas". dajte ušutite načas..."
"Slušajte!" usrdno će Harry, a Ron i Hermiona se slede gledajući
ga.
56
"... ubiti... vrijeme je da se ubija... "
Glas je bivao sve slabiji. Harry je bio uvjeren da se udaljava... da odlazi nekamo gore. Dok je zurio
u tamni strop, obuzme ga mješavina straha i uzbuñenja. Kako može taj glas odlaziti gore? Da to
ipak nije fantom kojem kameni strop ne predstavlja nikakvu zapreku?
"Idemo ovuda!" vikne i potrči uza stube prema predvorju. Nije se nadao da će ondje išta čuti jer je
iz Velike dvorane dopirao žamor s proslave Noći vještica. Harry pojuri uz mramorne stube na prvi
kat, a Ron i Hermiona za njim.
"Harry, što ćemo..." "PSSST!"
Harry naćuli uši. Izdaleka, s gornjeg kata, začuje opet onaj isti glas, ali sve slabiji:
`:.. nanjušio sam krv... NANJUŠIO SAMKRV.~" Harryju se okrene želudac.
"Ubit će nekoga!" vikne i, ne obazirući se na unezvijerena lica Rona i Hermione, potrči dalje uza
stube, preskačući po tri stepenice i osluškujući i dalje glas usred bata svojih koraka.
Jurio Je p0 hodriiCimB na drugom katua a Ron i Hermiona trčali su zadihani za n~im. Nisu stali
sve dok nisu zamaknuli za ugao i ušli u posljednji, pusti hodnik.
"Harry, što se zapravo dogodilo?" upita ga Ron otirući znoj s lica. "Ja nisam ništa ćuo..."
Ali Hermiona izner~ada uzdahne i upre prstom u dno hodnika. "Pogledajte!"
Nešto je na zidu pred njima zasjalo. Polako se približe tom mjestu Zureći u tamu. Na zidu izmeñu
dva prozora bijahu ispisane riječi visoke tridesetak centimetara odsijevajući na svjetlu što su ga
bacale baklje.
OTVORENA JE ODAJA TAJNI. NEPRIJATELJI BAŠTINIKA, ČUVAJTE SE!
"A što ono.., tamo dolje visi?" zapita Ron pomalo drhtavim glasom,
Kad su prišli bliže, Harry umalo da se ne posklizue - na podu je
po8u zajedno do.natpisa na zidu, pogleda uprtih u tamnu sjenu ispod natpisa. Sve troje u isti mah
pojme što je to, pa naglo ustuknu.
Nadstojnikova mačka, Gospa Norris, visila je o repu s držača baklje na zidu. Bila je potpuno
ukočena i zurila je razrogačenim očima preda se.
Nekoliko sekunda nisu se ni pomaknuli. Onda Ron progovori: "Hajdemo odavde!"
"Da joj pokušamo nekako pomoći?..." nespretno promuca Harry. "Vjeruj mi da je bolje da nas ne
zateknu ovdje!" reče Ron.
Ali bilo je kasno. Po tutnjavi sličnoj grmljavini iz daljine, znali su da je slavlje upravo završeno. S
obje strane hodnika u kojem su stajali, dopre bat stotina nogu što su se penjale uza stube i bučan,
zadovoljan razgovor sitih ljudi. U sljedećem trenutku nagrnu učenici s oba kraja u hodnik.
Čavrljanje, vreva i larma naglo umuknu kad prvi učenici ugledaju obješenu mačku. Harry, Ron i
Hermiona stajali su sami usred hodnika kad zavlada muk meñu učenicima koji su se gurali da bolje
vide taj jezoviti prizor.
A onda tišinu propara nečiji povik:
"Neprijatelji baštinika, čuvajte se! Vi ste, mutnjaci, sad na redu!" Bijaše to Draco Malfoy. Progurao
se bio do prvog reda učenika. Hladne oči bile mu užagrene a inače beskrvno lice zažareno dok se
cerio pred obješenom, nepokretnom mačkom.
ZLOKOBNA OPOMENA
"Što je to ovdje? Što se dogodilo?"
Zacijelo privučen Malfoyevim povikom, došao je Argus Filch i probio se kroz okupljene učenike.
Kad ugleda Gospu Norris, ustukne i, prestravljen, zarije lice u ruke.
"Moja mačka! Moja mačka! Što je to zadesilo Gospu Norris?" krikne.
Pogled izbuljenih očiju padne mu na Harryja.
"Ti!" vrisne "Ti! Ti si mi ubio mačku! Ti si je ubio! Ubit ću te! »
Ubit ću... " Arguse. Na poprište je dogadaja stigao Dumbledore, a za njim i neki pro
fesori. U tren oka Dumbledore proñe mimo Harryja, Rona i Hermiorie p~ sltine Gospu Norris s
driača bakije na zidu.
57
"Hodite sa mnom, Arguse!" reče on Filchu. "I vi, gospodine Pot
ter, gospodine Weasley i gospoñice Granger." Iz gomile se iustro izdvoji Lockhart.
"Gospodine ravnatelju, moja je soba ovdje najaliža... samo uz ove stube... molim vas da se ne
ustručavate","
"Hvala vam, Gilderoye", reće mu Dumbledore.
Nijema se gomila razmakla da ih propusti. Uzbuñen i važan, Lockhart pohita za Dumbledoreom, a
za njima i profesorica McGonagall i profesor Snape.
Kad su ušli u Loek~artovu mraćnu sobu, ~ačuli su nekakvo komešanje na zidovima. Hal~ opazi
kako nekoliko Lockharca sa slika nestaju, s vikleril~a u kosi, Zivi Loekhart upali svijeće na svom
pisaw
I ~ t ' _I_) _ __'. ... .. .`mu.. 1l..rLln`~nrn an~nr~si ~nnrw ~Tnrrin nn
na razmijene napete poglede i svale se u naslonjače izvan svjetla svijeća gledajući što se zbiva.
Vrh Dumbledoreova dugog, kukastog nosa bijaše na svega dva-tri centimetra od krzna Gospe
Norris. Pomno ju je motrio kroz naočale u obliku polumjeseca i nježno pipao i gladio dugim
prstima. Profesorica McGonagall, stisnutih očiju, gotovo se isto tako nisko sagnula nad mačku. Iza
njih je u polusjeni stajao Snape s vrlo neobičnim izrazom na licu - reklo bi se da se svim silama
svladava da se ne osmjehne. Lockhart je pak neprestance obigravao oko svih njih i nesebično dijelio
svoje prosudbe.
"Svakako je ubijena nekom kletvom... vjerojatno transmutacijskom torturom. Ja sam to više puta
vidio na svoje oči, šteta što nisam bio u blizini, jer točno znam protukletvu kojom bih je spasio..."
Lockhartovi su komentari bili isprekidani Filchovim suhim, mučnim jecajima. On se skljokao u
naslonjač uz pisaći stol. Nije mogao gledati Gospu Norris. Lice je zario u ruke. Koliko mu god
Filch bio mrzak, Harry nije mogao a da se ne sažali nad njim, iako njega ni približno nije žalio
koliko sama sebe. Ako Dumbledore povjeruje Filchu, Harry će jamačno biti isključen iz škole.
Dumbledore je upol glasa mrmljao neke čudne riječi i kuckao čarobnim štapićem po Gospi Norris,
ali se ništa ne dogodi - ona je i dalje izgledala kao da je netom punjena mačka.
"... Sjećam se kako se nešto slično dogodilo u Quagadougouu," nastavi Lockhart, "niz napada,
uostalom, sve sam to opisao u svojoj autobiografiji. Kad sam stanovnicima tog mjesta podijelio
razne amajlije, stvar je bila začas riješena..."
Dok je on to govorio, Lockhartove su fotografije na zidovima klimale glavama u znak odobravanja.
Jedan je od njih zaboravio skinuti s glave mrežicu za kosu.
Napokon se Dumbledore uspravi i blago reče: "Nije ona, Arguse, mrtva."
Lockhart naglo ušuti usred nabrajanja svih ubojstava koje je on osobno spriječio.
"Nije mrtva?" protisne Filch grcajući i gledajući Gospu Norris kroz prste. "Ali, zašto je onda...
ovako ukoćena i sleñena?"
"Netko ju je skamenio", ustvrdi Dumbledore. "Ah, to sam si i mislio!" pripomene Lockhart.
"Ali, kako ju je skamenio, to ne bih znao reći..."
"Pitajte njega!" vrisne Filch okrećući svoje umrljano i uplakano lice Harryju.
"To ne bi mogao učiniti nijedan učenik druge godine", odlučno će Dumbledore. "Za takvo što je
potrebno vrhunsko poznavanje crne »
magije... "On je to učinio, on je to učinio!" izriga Filch svu žuč. Podbuhlo mu lice bilo purpurno.
"Vidjeli ste što je napisao na zidu! On je našao... u mojoj sobi... on zna da sam ja... da sam ja..."
Filchu je lice bilo užasno izobličeno. "On zna da sam ja hrkan!" dovrši.
"Ja nisam ni pipnuo Gospu Norris!" ustvrdi Harry na sav glas, neugodno svjestan da su svi pogledi
uprti u njega, pa čak i svih onih Lockharta na zidovima. "Ja čak i ne znam što je to hrkan."
"Koješta!" zareži Filch. "On je vidio moje pismo za tečaj Kvik-čarolije!"
"Ako smijem nešto primijetiti, gospodine ravnatelju", javi se Snape iz sjene. Harryjeve se zle
slutnje pojačaju. Bio je uvjeren da ništa od onoga što će Snape reći ne može biti povoljno za njega.
"Možda su Potter i njegovi prijatelji jednostavno bili u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu",
58
reče on, a usta mu se malko iskrive od podsmijeha, kao da i sam sumnja u tu svoju pretpostavku.
"Ali pred nama je ovdje niz sumnjivih okolnosti. Zašto su oni uopće bili u tom hodniku na prvom
katu? Zašto nisu bili na proslavi Noći vještica?"
Harry, Ron i Hermiona počnu im u isti mah objašnjavati kako su bili na proslavi smrtnog dana.
"... Tamo je bilo na stotine duhova koji mogu posvjedoćiti da smo bili tamo..."
"A zašto niste poslije došli na banket?" upita ih Snape užagrenih crnih očiju pri svjetlu svijeća.
"Zašto ste otišli gore, u onaj hodnik?" Ron i Hermiona pogledaju Harryja.
"Zato što... zato što..." počne Harry dok mu je srce snažno lupalo. Nešto mu je govorilo da bi vrlo
nategnuto zvučala tvrdnja da ga je
tamo odveo bestjelesni glas koji nitko nije čuo osim njega. "Zato što smo bili umorni pa smo htjeli
otići na spavanje", dovrši,
"Bez večere?" upita ga Snape a suhonjavim mu licem preleti slavodobitan smiješak, "Nisam znao
da duhovi na svojim proslavama
~ude gostima hranu koju mogu jesti i živi ljudi."
"Nismo bili gladni", glasno će Ron, a u isti mah mu zakrči želudac. Snapeov se pakosni osmijeh
pretvori u cerek.
"Gospodine ravnatelju, mislim da Potter nešto taji", ustvrdi on. "Možda ne bi bilo zgoreg da mu se
uskrate stanovite povlastice dok ne bude voljan da nam ispripovjedi svu priču. Ja osobno držim da
bi ga trebalo izostaviti iz gryffindorske metlobojske ekipe dok ne bude voljan kazati nam svu
istinu."
"Da vam pravo kažem, Severuse," oštro će profesorica McGonagall, "ne vidim razloga zašto dečko
ne bi smio dotle igrati metloboj. Ovu mačku nije nitko udario u glavu metlom. Nema ama baš
nikakvih dokaza da je Potter učinio nešto loše."
Dumbledore ispitivački pogleda Harryja. Pod pogledom njegovih žmirkavih svijetloplavih očiju
Harry se osjećao kao pod rendgenskim zrakama.
"Nedužan je, Severuse, dok mu se ne dokaže krivnja", ustvrdi odlučnim glasom.
Snape je izgledao bijesan, baš kao i Filch.
"Moju je mačku netko skamenio!" podvrisne Filch izbečenih očiju. "Tražim da netko za to bude
kažnjen!"
"Izliječit ćemo je mi, Arguse", strpljivo će Dumbledore. "Madame Sprout uspjela je nedavno
pribaviti mandragore. Čim izrastu do pune veličine, reći ću joj da spravi napitak kojim ćemo oživiti
Gospu Norris."
"Ja ću ga spraviti", ubaci Lockhart. "Spravio sam ga već sto puta, mogao bih i u snu napraviti od
mandragore napitak za oživljavanje..." "Oprostite," odvrati Snape ledenim glasom, "ali ja u ovoj
školi predajem Čarobne napitke."
Nastane neugodan tajac.
~~~'1 sad možete ići", reće Dumbledore Harryju, Ronu i Hermi0tli,
Otišli su što su brže mogli a da ne potrče. Kad su se popeli na viši kat od Lockhartove sobe, svrate u
jednu praznu učionicu i tiho zatvore vrata za sobom. Harry se zagleda u smrknuta lica svojih
prijatelja.
"Mislite da sam im morao reći za onaj glas koji sam čuo?" "Nisi", odgovori mu Ron bez
oklijevanja` "Cak ni u čarobnjač~ kom svijetu nije dobar znak čuti glasove koje nitko drugi ne
čuje."
Zbog nekog prizvuka u Ronovu glasu >`Iarry ga priupita: ~~Ti mi valicla vierllieč~"
"Dabome da ti vjerujem", brže mu odgovori Ron. "Ali... moraš priznati da je to zbilja čudnovato..."
"Znam ja da je čudnovato", reče Harry. "Sve je skupa čudnovato. Što je ono pisalo na onom zidu?
Otvorena je odaja... što li mu to znači?"
"To mi, znaš, zvuči nekako poznato", polako će Ron. "Čini mi se da mi je netko jednom ispričao
nešto o nekoj tajnoj odaji u Hogwartsu... možda je to bio Bill?..."
59
"A što je, zaboga, `hrkan'?" upita ga Harry. Začudi se kad se Ron prigušeno nasmije.
"Pa, ovaj... to zapravo nije ništa smiješno... ali, kad je riječ o Filchu..." počne mu Ron objašnjavati.
"Hrkan je netko tko se rodio u čarobnjačkoj obitelji, ali nije naslijedio čarobnjačke sposobnosti.
Nešto suprotno, recimo, čarobnjacima rodenim u bezjačkom svijetu, samo što su hrkani vrlo rijetki.
Ako Filch uči magiju dopisnim tečajem Kvik-čarolije, onda mislim da je on svakako hrkan. Time bi
se moglo štošta objasniti. Recimo, zašto toliko mrzi ovdašnje učenike." Ron se zadovoljno
osmjehne. "Ogorčen je."
Negdje otkuca sat.
"Ponoć", reče Harry. "Najbolje da odemo na spavanje prije nego što naiñe Snape i pokuša nam
namjestiti nekakvu igru."
Nelcoliko dana u školi se govorilo samo o napadu na Gospu Norris. Filch je sve na to podsjećao
obilazeći mjesto na kojem je bila na
padnuta, kao da se nada da će se napadač vratiti na mjesto zločina. Harry ga je vidio kako briše
natpis na zidu "čarobnim odstranjivačem svakojakih mrlja gñ~ Skow~r", ~li uzalud, Riječi su i
dalje na kamenu blistale kao i prije, Kad nije stra~ario na poprištu zločina, Filch se,
crvenih očiau, šulaao hodnicima, zaskakao bezazlene učenike i pokušavao ih kazniti zbog prekršaja
kao što su "glasno disanje" i "sretan izraz lica".
Reklo bi se da je Ginny Weasley posebno uznemirena sudbinom
Gospe Norris. Prema Ronovim riječima, ona je obožavala mačke, "Ali ti nisl dobro poznavala
Gospu Norris", govorio joj je Ron ne bi li je umirio. "Vjeruj mi da nam je svima mno~o bolje beZ
nje,' Gin~
Ty y~ V ~ 1 Y 1 ~.. .. .....~..~..·n~n "nrw "1 I LJ~rr..ms~š~n" nn in~m rwni~ s~n rinhhHA AñA~l1
?
prije nego što bude isključen. Šalim se, šalim..." žurno nadoda kad opazi da je Ginny problijedjela.
Taj je napad djelovao i na Hermionu. Bilo je potpuno uobičajeno da Hermiona provodi mnogo
vremena čitajući, ali sad gotovo da ništa drugo nije ni radila. Harry i Ron nisu bogzna što doznali
od nje kad su je pitali što smjera. Tek su sljedeće srijede ustanovili što je posrijedi.
Harryja je Snape nakon predavanja iz Čarobnih napitaka zadržao da mu očisti stolove od
kolutičavih crva. Nakon što je na brzinu poručao, Harry je otišao na kat da se u knjižnici sastane s
Ronom. Usput je spazio Justina Fincha-Fletchleyja, Hufflepuffa kojeg je upoznao na satu
Travarstva, kako mu dolazi u susret. Harry zausti da ga pozdravi, ali kad ga Justin primijeti, naglo
se okrene i odbrza na drugu stranu.
Harry nade Rona u stražnjem dijelu knjižnice gdje piše domaću zadaću iz Povijesti magije. Profesor
Binns zadao im je zadaću da sastave metar dugačak sastavak o "Srednjovjekovnom saboru
europskih čarobnjaka".
"Ovo je nevjerojatno, još mi fali dvadeset centimetara..." bijesno reče Ron i ispusti iz ruke
pergament, koji se umah smota u svitak.
"A Hermiona je napisala metar i četrdeset, i to još onim svojim sitnim rukopisoml"
"A gdje je ona?" upita ga Harry, dohvati krojački metar i razmota svoju zadaću.
"Tamo negdje prijeko", odgovori mu Ron i pokaže na obližnje police. "~'raži neku knjigu. Čini mi
se da kani još prije Božića proćitati čitavu knjižnicu."
Harry isprića Ronu kako je Finch-Fletchley pobjegao od njega kad ga je spazio.
"Ne znam zašto se zbog toga grizeš, ja mislim da je on pomalo blesav", reče Ron i nastavi pisati što
je mogao krupnijim slovima. "Što nam je sve nadrobio o Lockhartovoj veličini!..."
Izmeñu polica se pojavi Hermiona. Doimala se razdražljivo, ali
~~ ~~~~~~ da ~e napokon vol~na Poraz~ovarati s njima,
"Posuñeni su svi primjerci knji~e Hogwar~s,~ Povc~est'; reče sjeda~ jući do Harryja i Rona. "I na
tu se knjigu mora čekati dva tjedna, Da bar nisam svoju ostavila kod kuće! Ali nije mi stala u
kovčeg uz sva na~n 1 AAItMnMfA11f1 /11C~~1 ~~
60
"A što će ti to?" upita je Harry.
"Iz istog razloga iz kojeg i svi ostali traže tu knjigu," odgovori Hermiona, "da pročitam što u njoj
piše o legendi o Odaji tajni."
"A što ti je to?" brže je priupita Harry.
"To je baš to. Ne sjećam se", odgovori Hermiona grizući se za usnu. "A ne mogu nigdje drugdje
naći nešto o tome..."
"Hermiona, daj mi da pročitam tvoj sastavak", očajnički će Ron gledajući na sat.
"Ne, ne dam", odvrati Hermiona iznenada strogim tonom. "Imao si deset dana vremena da to
napišeš."
"Ma treba mi još samo pet centimetara, daj mi da vidim..." Zazvoni zvonce. Ron i Hermiona podu
zajedno na Povijest magije svadajući se usput.
Povijest magije bio im je najdosadniji predmet. Profesor Binns koji ga je predavao bio je jedini
profesor duh. Najuzbudljivije od svega što se ikad dogodilo na njegovim predavanjima bilo je kad
je jednom ušao u učionicu kroz školsku ploču. Mnogi su zaključili da on, onako prastar i smežuran,
nije ni primijetio da je umro. Jednostavno je jednog jutra ustao da pode na predavanje i ostavio
svoje tijelo za sobom u naslonjaču ispred kamina u zbornici. Odonda mu se način života nije uopće
promijenio.
Danas je na satu bilo dosadnije nego ikad. Profesor Binns rasprostro je svo~e bil~eške i počeo iz
n~ih čitati~ednoličnim glasom, kao stari usisavač za prašinu, dok nisu gotovo svi u učionici zapali
u du
boku obamrlost. Tek bi se kadikad prenuli da zapišu neko ime ili datum, a onda bi opet zadrijemali.
Profesor je tako govori0 Oko pOla sata kad se dogodi nešto što se nikad prije nije dogodilo.
Hermiona je podigla ruku uvis.
Digavši pogled usred svog ubitačno dosadnog predavanja o Medunarodnoj konferenciji čarobnjaka
održanoj 1289. godine, profesor Binns se zaprepasti.
"Gospodice... ovaj?..."
"Granger, gospodine profesore. Htjela sam vas pitati da li biste nam mogli štogo~ reći o ddaji tajni",
reĆ~ ii~~i~iñil~ ~aSn~ 1 ~IaStlO, Dean Thomas, koji je sjedio razjapljenih usta i zurio kroz pro.
zor, prene se iZ transa. Lavender Brown podigne glavu s podvijenih
ruku a N.evilleu skl~~ne ruka s klupe.
Profesor Binns zatrepće očima.
"Moj se predmet zove Povijest magije", odgovori svojim suhoparnim sipljivim glasom. "Ja se,
gospoñice Granger, bavim činjenicama, a ne mitovima i legendama." Nakašlje se proizvevši zvuk
kao kad se slomi kreda, pa nastavi: "U rujnu iste godine pododbor sardinijskih čarobnjaka..."
Ponovo ušuti. Hermiona je opet zamahala rukom po zraku. "Gospodice Grant?"
"Molim lijepo, gospodine, a zar legende ne počivaju uvijek na stanovitim činjenicama?"
Profesor Binns se tako zabezeknuto zagleda u nju da Harry bijaše uvjeren da mu nikad prije nijedan
učenik, ni živ ni mrtav, nije još bio upao u riječ.
"Pa, ovaj," polako će profesor Binns, "da, moglo bi se reći da je tako, po svoj prilici." Piljio je u
Hermionu kao da nikad nije pošteno promotrio nijednog učenika. "Medutim, legenda koju ste
spomenuli toliko je senzacionalistička, pa i besmislena... "
Ali sad su svi učenici upijali svaku njegovu riječ. Mutno se zagleda u lica koja bijahu sva okrenuta
njemu. Harry razabere da je profesor takvim neuobičajenim zanimanjem učenika potpuno izbačen
iz kolotečine.
"Pa, dobro", polako protisne. "Da vidimo... Odaja tajni... Svi vi,
naravno, znate da su školu u Hogwartsu utemeljili prije više od tisuću godina... ne zna se pouzdano
koje godine"` četiri najveće vještice i čarobnjaka svoga doba. Po njima su nazvana i četiri doma u
školi,
61
Bili su to Godzic Gzyffindor, Helga H~fflepuff, Rowena Ravenclaw i Salazar Slytherin. Oni su
zajedno podigli ovaj dvorac, daleko od radoznalih bezjačkih očiju, jer se u to doba običan puk
bojao magije, a vještice i čarobnjake okrutno su progonili."
Zastane u govoru i obic~e mutnim pogledom učionicu te produži: "Utemeljitelji su nekoliko godina
složno radili zajedno, tražeći
mlade ljude koji imaju smisla za magiju i dovodili ih u dvorac da se školuju` Ali onda su izbile
nesuglasice medu l~jima, Sve je više rastao jaz izmeñu Slytherina i ostalih, Slytherin je ielio da se
strože odabiru kandidati za školu, On je driao da poznavanje magije treba ostatl isklju~ivQ ~e~ur
čarobnjačkim obiteljima. Nerado je primao po
nekog vremena izbio je oko toga ozbiljan spor izmeñu Slytherina i Gryffindora, pa je Slytherin
napustio školu."
Profesor Binns ponovo zastane u govoru i naškubi usne poput stare smežurane kornjače.
"Toliko se zna iz pouzdanih povijesnih vrela," nastavi on, "ali je te jasne činjenice zamaglila
fantastična legenda o Odaji tajni. Priča se da je Slytherin u dvorcu izgradio skrovitu odaju o kojoj
ostali utemeljitelji nisu ništa znali. Prema toj legendi, Slytherin je zapečatio odaju tako da je nitko
ne može otvoriti dok se u školi ne pojavi njegov pravi baštinik. Jedino će taj njegov baštinik moći
otvoriti tu Odaju tajni, osloboditi iz nje zatočenu neman i poslužiti se njome da očisti školu od svih
onih koji ne zavreñuju da uče magiju."
Kad je profesor dovršio svoje kazivanje, nastane tišina, ali nije to bila ona uobičajena, pospana
tišina koja je vladala na predavanjima profesora Binnsa. U zraku se osjećala napetost dok su ga svi i
dalje motrili nadajući se da će još štogod od njega saznati. Reklo bi se ña je profesor Binns pomalo
ozlovoljen.
"Sve je to skupa, naravno, puka besmislica", nastavi on. "Dakako da su čitavu školu više puta
najučenije vještice i čarobnjaci temeljito pretražili ne bi li pronašli tu odaju. Ali ona ne postoji.
Priča je to kojoj je cilj da zastraši lakovjerne."
Hermiona ponovo podigne ruku uvis.
"Gospodine... a što ste zapravo mislili kad ste spomenuli `neman' u toj odaji?"
"Smatra se da je to zapravo neko čudovište koje može ukrotiti
samo Slytherinov baštinik~~, odgovori joj proiesor Binns svojim suhoparnim, piskavim glasom.
Učenici se nervozno zgledaju.
"Kažem vam da to biće ne postoji", produži profesor prebirući po svojim bilješkama. "Nema ni te
odaje ni tog čudovišta."
"Ali, gospodine," obrati mu se Seamus Finnigan, "ako tu odaju može otvoriti Samo Slytherinov
baštinik~ onda je valjda nitko drugi ne l?~OŽe Otkrltl~"
"Koješta, 0'Flah~rty", odvrati pro~esor ~inns pomalo razdražljivim glasom` "Ako ćitav niz
ravnatelja i ravnateljica Ho~wartsa nisu
"Ali, gospodine profesore," propišti Parvati Patil, "ta se odaja vjerojatno može otvoriti samo crnom
magijom..."
"Ako se čarobnjak, gospodice Pennyfeather, ne služi crnom magijom, to još ne znači da je ne
poznaje'; odbrusi joj profesor Binns. "Ponavljam, ako takvi ljudi kao što je Dumbledore..."
"Ali možda Dumbledore ne može ništa zato što nije u srodstvu sa Slytherinom?..." počne Dean
Thomas, ali je profesoru Binnsu cijela ta stvar već dozlogrdila.
"E, sad je dosta", oštro zaključi. "To je sve mit. To ne postoji! Nema ni najmanjeg dokaza da je
Slytherin izgradio čak i jedno tajno spremište metli! Sad mi je žao što sam vam ispričao tu glupu
priču! Vratimo se radije, molim lijepo, povijesti, čvrstim, pouzdanim, opipljivim činjenicama!"
Nakon pet minuta učenici su ponovo zapali u uobičajenu letargiju.
"Ja sam oduvijek znao da je Salazar Slytherin bio smušeni, stari slaboumnik", reče Ron Harryju i
Hermioni dok su se nakon predavanja probijali kroz gužvu u hodnicima da prije ručka odlože torbe.
"Ali nisam znao da je on zakuhao svu tu kašu o čistoj krvi. Ja ne bih htio biti u njegovu domu ni da
62
mi tko plati. Časna riječ, da me je Razredbeni klobuk strpao meñu Slytherine, ja bih se bio odmah
vratio vlakom kući..."
Hermiona gorljivo zaklima glavom, ali Harry je šutio. Upravo mu se želudac bio neugodno skvrčio.
On nikad nije rekao Ronu i Hermioni da se Razredbeni klobuk ozbiljno premišljao ne bi li njega
dodijelio Slytherinima. Sjećao se kao da je to bilo jučer, kako mu je onaj sitni glasić rekao u uho
kad je on bio nabio klobuk na glavu prije godinu dana:
"Mogao bi, znaš, danas-sutra biti velil~ sve ti je tu u glavi, a Slytherini bi ti pomogli na tom putu do
veličine, o tom nema dvojbe... "
Ali Harry, koji je već bio načuo nešto o tome kako je dom Slytherina poznat po tome što je
iznjedrio crne mage, očajnički je pomislio: "Samo ne medu Slytherine!" a onda mu je klobuk rekao:
"Pa, dobro, onda, ako si baš siguran... onda budi Gryffindor... "
Dok ih je struja učenika nosila u jednom smjeru, iz suprotnog
smjera naiñe Colin Creevey:
"Bog, Harry!"
"Zdravo, Coline!" automatski mu odzdravi Harry.
"Harry... Harry... jedan dečko na mojoj godini kaže da si ti..." Ali Colin je bio toliko sitan da se nije
mogao oduprijeti plimi što
ga je nosila prema Velikoj dvorani. Još su ga samo čuli kako je propiskutao: "Ds videnja, Harry!" a
onda je nestao.
"Što li taj dečko na njegovoj godini kaže za tebe?" zapita Hermiona.
"Valjda da sam ja baštinik Slytherinov", odgovori Harry i osjeti kako rnu se želudac opet skvrčio jer
se iznenada sjetio kako je Justin Finch-Fletchley pobjegao od njega kad su se sreli u pauzi za ručak.
"Ma, ovdje se vjeruje svakoj glasini", gadljivo će Ron.
Gužva se smanjila pa su se uspjeli bez poteškoća popeti uz sljedeće stube.
"Vjeruješ li ti dazbilja postoji Odaja tajni?" upita Ron Hermionu. "Ne znam", odgovori mu ona i
namršti se. "Dumbledore nije uspio izliječiti Gospu Norris, pa sve mislim da ono što ju je napalo
nije bilo... ovaj... ljudsko biće."
Dok je ona to govorila, zamaknuli su za ugao i našli se na kraju onog istog hodnika u kojem je
došlo do napada. Zastanu da pogledaju to mjesto. Prizor je bio isti kao i one noći, samo što s držača
za
baklju nije visila ukočena mačka i što je prazna stolica stajala uza zid na kojoj je pisala poruka
"Otvorena je odaja".
"Ovdje je stražario Filch", prol~~t~lj~ Ron. Zgledaju se. Hodnik je bio pust.
"Neće biti naodmet da malo pronjuškaino owda", reće Harry, pa odloži torbu, klekne i počne
bauljati tražeći nekakav trag. "Tragovi paljevine!" nadoda. "Ovdje.., i ovdje..."
"A pogledaj ovo!" reče mu Hermiona. "Ovo je zbilja čudno..." Harry ustane i priñe prozoru uz onaj
natpis na zidu. Hermiona mu je pokazivala najviše okno, na kojem je dvadesetak pauka gmizalo i
očito se svim silama nastojalo provući kroz sitnu pukotinu u
staklu. Odatle je visila duga, srebrnkasta nit po kojoj su se kanda svi
verali ne bi li se što prije izvukli van.
"Jesi li ikad vidio pauke da se tak4 ponašaju?" u čudu ga upita H~rmiona,
Obazre se. Ron je podalje stajao i kao da je nastojao svladati poriv da pobjegne.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ja... ne trpim... pauke", odgovori Ron napetim glasom.
"To zbilja nisam znala", reče Hermiona iznenadeno gledajući Rona. "Pa koliko si se puta služio
paucima u spravljanju napitaka..." "Nemam ja ništa protiv mrtvih pauka", napomene Ron zirkajući
na sve strane, samo ne na prozor. "Jednostavno ih ne volim gledati kako se kreću..."
Hermiona se zasmijulji.
63
"Nije to ništa smiješno", ražesti se Ron. "Ako baš moraš znati, kad mi je bilo tri godine, Fred je
pretvorio mog... mog malog medu u jednog gadnog velikog pauka zato što sam mu slomio metlu
kojom se najradije igrao. Ni ti ih ne bi trpjela da si u naručju držala svoga medu i da je medo
odjednom dobio previše nogu i..."
On ušuti dršćući. Bilo je očito da se Hermiona još svladava da se ne nasmije. Uvidjevši da će
najbolje biti da promijene razgovor, Harry im reče:
"A sjećate se vi koliko je ovdje bilo vode? Otkud se stvorila ta voda? Netko je u meduvremenu
obrisao pod..."
"Bilo je to otprilike ovdje", reče Ron, koji se sabrao i prošao nekoliko koraka pored Filchove stolice
i pokazao na to mjesto. "Ovdje, na visini ovih vrata."
I pruži ruku prema mjedenoj kvaki, ali je iznenada povuče kao da se opekao.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ne smijemo tu ulaziti," zlovoljno će Ron, "ovo je ženski zahod." "Ah, Rone, neće sad tu biti
nitko", reče Hermiona, ustane i pride mu. "To ti je zahod Plačljive Myrtle. Hajde da zavirimo!"
I ne obazirući se na veliki natpis "U kvaru", ona otvori vrata. Bijaše to najmračniji i najsumorniji
nužnik koji je Harry ikad vidio. Ispod velikog, napuklog i zaflekanog zrcala protezao se niz
oštećenih kamenih umivaonika. Pod je bio mokar i na njemu se odražavalo mutno svjetlo što su ga
bacali krnjaci dviju-triju svijeća što su dogorijevale u svojim držačima. Drvena vrata kabina bijahu
ogulje
na i izgrebena, a jedna su od njih visila na šarkama.
Hermiona prinese prste ustima i pode prema posljednjoj kabini. Kad dode do nje, reče:
"Zdravo, Myrtlo, kako si?"
Harry i Ron doñu za njom. Plačljiva Myrtla lebdjela je nad vodokotlićem i istiskivala bubuljicu iz
brade.
"Ovo je ženski zahod", reče ona nepovjerljivo motreći Rona i Harryja. "A ova dvojica nisu ženske."
"Nisu", potvrdi Hermiona. "Ja sam im samo htjela pokazati kako je... ovaj... ovdje lijepo."
I neodredeno mahne rukom prema prljavom starom zrcalu i mokrom podu.
"Pitaj je nije li ona što vidjela", šapne Harry Hermioni. "Što to šapućete?" upita ga Myrtla zureći u
njega. "Ništa", brže odgovori Harry. "Htjeli smo vas pitati..."
"Kad će već jednom ljudi prestati govoriti iza mojih leda!" reče Myrtla glasom prigušenim suzama.
"I ja imam osjećaje, znate, iako sam mrtva."
"Myrtlo, nitko tebe ne želi uznemirivati", reče Hermiona. "Harry je samo..."
"Da nitko mene ne želi uznemirivati! Dobar štos!" procvili Myrtla. "Moj je život bio puki jad i
~emer, a sad mi dolaze ljudi d~ mi i smrt pokvare!"
"Htjeli smo te pitati nisi li možda u zadnje vrijeme vidjela nešto
neobično", brže nastavi Hermiona, "jer je ovdje pred tvojim vratima u Noći vještica napadnuta
jedna mačka."
"Jeste li možda te noći vidjeli koga ovdje u blizini?" upita je Harry. "Nisam ja gledala što se tu
zbiva", odgovori Myrtla dramatičnim glasom. "Peeves me bio toliko uzrujao da sam došla ovamo
da se ubijem. A onda sam se tek sjetila da sam ja... da sam ja..."
"Već mrtva", uslužno će Ron.
Myrtla tragično zajeca, vine se uvis, prevrne se u zraku i naglavce zaroni u zahodsku školjku
poprskavši ih sve vodom, a onda nesta
ne. Sudeći po pri~ušenim jecajima, smirila se tek negdje u odvodnoj CljCV1`
Harry i Ron stajali su razjapljenih usta, ali Hermiona umorno SIeQne r~i~l2~lm~ l C2~e;
"Da vam pravo kažem, ovo je za nju bila čak i vesela gesta... hajdemo radije dalje!"
Tek što je Harry zatvorio vrata za Myrtlinim grgoljavim jecajima, razlegne se nečiji snažni glas
tako da svi troje poskoče: "RONE!"
64
Percy Weasley stao je kao ukopan na vrhu stuba, sa sjajnom značkom prefekta na prsima i s
izrazom krajnje zgranutosti na licu.
"To je ženski zahod!" vikne. "Što ste to vi?... "
"Samo smo malo zavirili", reče Ron sliježući ramenima. "Tražimo tragove, znaš..."
Percy se nadme na način koji Harryja živo podsjeti na gospoñu Weasley.
"Odlazite... odlazite..." reče prilazeći im krupnim koracima i mašući rukama da ih otjera s tog
mjesta. "Zar vam je svejedno što će ljudi pomisliti? Da dolazite ovamo dok su svi ostali na
večeri..."
"A zašto mi ne bismo smjeli biti ovdje?" gorljivo ga upita Ron naglo se zaustavljajući i poprijeko
gledajući Percyja. "Cuj, mi nismo ni pipnuli onu mačku!"
"To sam i ja rekao Ginny," srdito će Percy, "ali izgleda da ona svejedno misli da ćete biti isključeni
iz škole. Nisam je još nikad vidio tako uzrujanu i tako uplakanu. Možete misliti kako je njoj, svi su
na njezinoj godini silno uzbuñeni zbog svega ovoga..."
"Baš je tebe briga za Ginny!" odbrusi mu Ron, kojem su i uši po
crvenjele, "Ti se samo bojiš da ti ja ~e pokvarim šanse da postaneš glavni pref ~kt."
"Pet bodova manje za Gryffindore!" odsječno će Percy opipava~ jući svoju značku prefekta. "I
nadam se da ćeš se naučiti pameti!
Nema više igranja detektiva, inače ću te prijaviti mami!"
I ode krupnim koracima, a šija mu bijaše isto onako crvena kao i Ronu uši.
Te su večeri Harry, Ron i Hermiona u društvenoj prostoriji sjeli što su mogli dalje od Percyja. Ron
je još bio vrlo neraspoložen i neprestance je pravio packe pišući domaću zadaću iz Čarolija. Pošto
je, onako rastresen, posegnuo za štapićem da odstrani packe, zapa~~o je nehotice pergament. Kad
je zaklopio Zbirku čarobnih formula
(2, stupanj), bio je ljut kao ris. Na Harryjevo veliko čudo, i Hermio. . . ' «
.... ... ....~.~n.~..~n n.rn.r~ I~Mmntt
"Ma tko bi to mogao biti?" tiho progovori, kao da nastavlja razgovor koji su netom bili prekinuli.
"Tko bi to htio otjerati sve hrkane i potomke bezjaka iz Hogwartsa?"
"Hajde da malo razmislimo!" reče Ron tobože u nedoumici. "Za koga znamo da misli da su svi
potomci bezjaka ološ?"
I pogleda Hermionu. Hermiona mu neodlučno uzvrati pogled. "Ako misliš na Malfoya..."
"Dakako da mislim!" otpovrne Ron. "Sad ste vi, mutnjaci, na redu! Ma daj, dovoljno je pogledati
onu njegovu odurnu štakorsku njušku pa da znaš da je to on..."
"Malfoy da je Slytherinov baštinik?" sumnjičavo će Hermiona. "Pogledaj mu samo familiju", reče
Harry i takoñer zatvori svoje knjige. "Svi su oni bili Slytherini, on se stalno time hvali. Lako je
moguće da su oni stvarno Slytherinovi potomci. Otac mu je svakako dovoljno opak za tako nešto."
"Možda je već stoljećima ključ Odaje tajni u njihovu posjedu?" nabaci Ron. "Možda ga prenose s
koljena na koljeno..."
"Pa, dobro," oprezno će Hermiona, "recimo da je i to moguće..."
"Ali kako ćemo to dokazati?" sumorno će Harry.
"Možda postoji način da to i dokažemo", polako će Hermiona
još tiše pa zirne načas na Percyja, "Dakako ~a bi to bilp vrlo teško.1
opasno, vrlo opasno. Morali bismo prekršiti valjda pedeset školskih pravila~"
"Ako nam za otprilike mjesec dana budeš voljna objasniti te svoje
riječi, nadam se da ćeš nas o tome obavijestiti?" razdražljivo će Ron. "Dobro", hladno će Hermiona.
"Morali bismo nekako upasti u slytherinsku društvenu prostoriju i postaviti Malfoyu nekoliko
pitanja a da on ne zna da ga mi to pitamo."
"Ama, to je nemoguće!" reče Harry, a Ron se nasmije.
"Ne, nije", odvrati Hermiona. "Treba nam samo malo višesokovnog napitka."
"A što ti je to?" upitaju je Ron i Harry uglas.
65
"Snape ga je spomenuo u svom predavanju prije nekoliko tjedana..."
"Zar ti misliš da mi nemamo pametnija posla na satovima iz Carobnih napitaka nego slušati
Snapea?" promrsi Ron.
"Na taj se način naime možeš pretvoriti u nekoga drugog. Razmislite malo o tome! Nas bismo se
troje mogli pretvoriti u troje Slytherina. I nitko ne bi znao da smo to mi. Malfoy bi nam vjerojatno
rekao sve što želimo. Vjerojatno se i u ovom trenutku hvali time u slytherinskoj društvenoj
prostoriji, samo što ga ne možemo čuti."
"Rekao bih da je taj višesokovni napitak malo škakljiva stvar", reče namršteni Ron. "Što će biti ako
ostanemo dovijeka nalik na to troje Slytherina?"
"To se nakon nekog vremena izgubi samo od sebe", reče Hermiona i nestrpljivo odmahne rukom.
"Ali teško ćemo se domoći tog recepta. Snape je rekao da se on nalazi u knjizi Najpotentniji čarobni
napici, a ona se sigurno može naći u našoj knjižnici na Odjelu ograničenog pristupa."
Knjige s tog odjela mogle su se posuditi samo na jedan način - uz predočenje pismenog odobrenja
jednog od profesora.
"Vrlo bi teško bilo objasniti što će nam ta knjiga", reče Ron, "ako ne kanimo spraviti jedan od tih
napitaka."
"Ja mislim da bismo ipak imali nekih izgleda kad bismo mogli uvjeriti koga od profesora da nam je
stalo samo do teorije..." ustvrdi Hermiona.
"Ma hajde bježi," reče Ron, "nijedan profesor ne bi pao na taj štos. Takav bi profesor morao biti
zaista blesav..."
