GILDEROY LOCKHART
Sutradan, medutim, Harry jedva da se ijedanput osmjehnuo. Kola su krenula nizbrdo od samog
doručka u Velikoj dvorani. Četiri dugačka domska stola bijahu krcata zdjelama zobene kaše,
pladnjevima punim dimljene haringe, brdima prepečenca i jela od jaja i slanine, a sve to pod
začaranim stropom (danas mutnim, oblačnim i sivim). Harry i Ron sjeli su za gryffindorski stol uz
Hermionu, koja je naslonila svoj otvoreni primjerak Landranja s varnpirima na vrč s mlijekom. U
načinu na koji ih je pozdravila bilo je stanovite ukočenosti, po čemu je Harry zaključio da ona još
uvijek ne odobrava način na koji su njih dvojica doputovala. S druge strane, Neville Longbottom
veselo ih je pozdravio. Neville je bio dječak sklon nezgodama, okrugle glave i najslabijeg pamćenja
od svih ljudi koje je Harry ikad
upoznao.
"Pošta samo što nije stigla... mislim da će mi baka poslati nekoli
ko stvari koje sam zaboravio ponijeti."
Tek što je Harry u~eo jesti kašu, doista se i2nad njih razlegne lepet krila i u dvoranu uleti stotinjak
sova, koje počnu kružiti i bacati pisma i paketiće meñu raspričane učenike. Glomazna se pošiljka
odbije od Nevilleove glave, a malo zatim padne u Hermionin vrč nešto veliko i sivo poprskavši ih
sve mlijekom i perjem.
"Errol!" uzvikne fton i izvuče za noge smočenog sovca iz vrča. Errol se bez svijesti skljoka na stol,
s nogama u zraku i s mokrom crvenom kuvertom u kljunu.
"0 lle!"," uZd~hne Ron.
"Dobro je, Žw je", re~~ H~rmiona i nje~no pogladi vr"skom pr~ta
~rrola.
I Ron pokaže na crvenu kuvertu. Harryju se ta kuverta učinila sasvim običnom, ali Ron i Neville su
je gledali kao da će svakog časa eksplodirati.
"Što se dogodilo?" upita ih Harry.
"Mama mi je... mama mi je poslala urlojav", odgovori Ron slabašnim glasom.
"Otvori ga, Rone", reče mu Neville bojažljivim šaptom. "Inače će biti još gore. I meni ga je baka
jednom poslala pa ga nisam htio otvoriti i..." on proguta slinu, "bilo je jezivo."
Harry skrene pogled s njihovih skamenjenih lica na crvenu omotnicu.
"A što je to urlojav?" zapita.
Ali Ron je bio sav zaokupljen pismom koje se iz kutova počelo dimiti.
"Otvori ga!" nagovarao ga je Neville. "Sve će biti gotovo za dvije-tri minute."
Ron ispruži drhtavu ruku, izvuče kuvertu iz Errolova kljuna i raspara je. Neville je začepio prstima
uši. Nakon djelića sekunde Harry shvati zašto je to učinio. Načas pomisli da je omotnica doista
eksplodirala, jer je zaglušna buka ispunila golemu dvoranu i stresla prašinu sa stropa.
"...UKRASTI AUTO, NE BIH SE ZAČUDILA DA SU TE IZBACILI IZ ŠKOLE, ČEKAJ SAMO
DOK MENI NE PADNEŠ ŠAKA, NISI SE ,
VALJDA M SJETIO KAKO SMO SE TVOJ OTAC I JA OSJECALI KAD SMO VIDJELI DA GA
NEMA..."
Od vike gospoñe Weasley, sto puta glasnije nego inače, zveckali su tanjuri i žlice na stolu i odbijala
se zaglušna jeka od kamenih zidova. Sve su se glave u dvorani okrenule da vide tko je to dobio
urlojav, a Ron je na svojoj stolici klonuo tako nisko da mu se vidjelo još samo grimizno čelo.
"... SINOĆ PISMO OD DUMBLEDOREA, POMISLILA SAM DA ĆE TI OTAC SVISNUTI OD
SRAMOTE, MI TE NISMO OTHRANILI ZATO DA SE OVAKO PONAŠAŠ, I TI I HARRY
MOGLI STE ZAGLAVITL.."
Harry se stalno pitao kad će se i njegovo ime spomenuti. Nastojao je svim silama držati se tako kao
da ne čuje taj glas od kojeg mu
36
pucaju bubnjići.
"... UŽASNA BRUKA, PROTIV OCA ĆE TI POVESTI ISTRAGU NA POSLU, A TI SI SVEMU
KRIV, AKO NAPRAVIŠ JOŠ JEDNU, I NAJMANJU POGREŠKU, SMJESTA ĆEMO TE
DOVESTI KUĆI!"
Nastala je grobna tišina. Crvena kuverta ispala je bila Ronu iz ruke, buknula, skvrčila se i pretvorila
u pepeo. Harry i Ron sjedili su zgranuti, baš kao da ih je preplavio plimni val na obali. Nekoliko se
učenika nasmije i malo-pomalo ponovo se razlegne žamor.
Herrniona zaklopi Putovanja s vampirima i s visoka pogleda Rona u tjeme.
"E pa, ja zbilja ne znam, Rone, što si ti očekivao, rna, ti si..." "Nemoj mi samo reći da sam ovo i
zaslužio", obrecne se Ron na nju.
Harry odgurne svoju kašu na stranu. Utroba mu je kipjela od osjećaja krivnje. Protiv gospodina
Weasleyja povest će se istraga na poslu! Nakon svega onoga što su gospodin i gospoña Weasley
ljetos učinili za njega...
Ali nije imao kad razmišljati o tome. Profesorica McGonagall prolazila je baš uz njihov stol i
dijelila im raspored sati. Harry je uzeo od nje raspored i pročitao da najprije imaju blok-sat iz
Travarstva zajedno s Hufflepuffima.
Harry, Ron i Hermiona izašli su zajedno iz dvorca, prošli kroz povrtnjak i zaputili se do staklenika
u kojima se uzgajaju čarobne biljke. Od urlojava je bar nešto bilo korisno - činilo se da Hermiona
misli kako su sad obojica dðVOljilo kažllje~i pa je opet bila prijazna s njima.
~ad su se približili staklenicima, vidjeli su da ostali ućenici već čekaju vani profesoricu Sprout. Tek
što su im se Harry, Ron i Hermiona pridružili, profesorica se pojavi na travnjaku s Gilderoyem
Lockhartom. Profesorica je nosila naramak zavoja, a Harryja je zapekla savjest kad je u daljini
opazio napadačku vrbu kojoj je nekoliko grana bilo previjeno,
Profesorica Sprout bijaše zdepasta mala vještica s pokrpanim klobukom na razbarušenoj kosi. Na
odjeći joj je obično bila zaostala poprilična količina zemlje. Da joj teta Petunia vidi nokte, zacijelo
bi pala u nesvijest. Meñutim, Gilderoy Lockhart bio je besprijekol'no
odjeven, u širokoj pehrini tllkizne boje~ a zlaćana mu se kosa ~relijevala pod savršeno
namješ~enim klobukom istovjetne tirkizne boje ~~ ~lotn~m nnmhnm
"O, zdravi mi i čili bili!" sav ozaren, pozdravi Lockhart okupljene učenike. "Upravo sam profesorici
Sprout pokazao kako treba vidati rane napadačkoj vrbi! Ali nemojte misliti da sam ja u travarstvu
bolji od nje, nego sam samo slučajno na svojim putovanjima svijetom naišao na neke od tih
egzotičnih biljaka..."
"Društvo, danas idemo u staklenik broj tri!" reče profesorica Sprout, koja nekako nije djelovala
veselo kao obično, nego izrazito kiselo.
Razlegne se znatiželjan žamor. Do tada su bili slušali predavanja samo u stakleniku broj jedan, a u
stakleniku broj tri bilo je kudikamo zanimljivijih i opasnijih biljaka. Profesorica Sprout izvuče iza
pojasa velik ključ i otključa vrata. Harry osjeti miris vlažne zemlje i gnojiva izmiješan s teškim
miomirisom nekih orijaških cvjetova što su poput kišobrana visili sa stropa. Upravo se spremao
poći za Ronom i Hermionom unutra kad Lockhart strelovito pruži ruku za njim.
"Harry! Htio sam načas porazgovarati s vama... profesorice Sprout, nemate ništa protiv da Potter
zakasni dvije minute na vaše predavanje?"
Sudeći po namrgoñenom izrazu lica profesorice Sprout, ona je imala nešto protiv toga, ali joj
Lockhart dobaci: "Hvala lijepa!" i zatvori joj vrata pred nosom.
"Harry!" reče Lockhart i zavrti glavom sijevajući krupnim bijelim zubima na suncu. "Harry, Harry,
Harry!"
Potpuno zatečen, Harry je šutio kao zaliven..
"Kad sam za ono čuo... dakako da sam ja svemu tomu kriv. Najradije bih bio sam sebe istukao."
Harry nije imao pojma o čemu on to govori. Zausti da mu to i kaže, ali Lockhart proslijedi:
"Ne sjećam se kad sam se tako zgranuo. Doletjeti automobilom
37
u Hogwarts! Dakako da mi je odmah bilo jasno zašto ste to učinili, Fenomenalno! Harry, Harry,
Harry,'"
Bilo je pravo čudo kako uspijeva pokazivati sve svoje zube čak i kad ne govori.
"Pobudio sam u vama sklonost publicitetu, je li?" nastavi Lockhart. "Stavio sam vam bubu u uho.
Pojavili ste se sa mnom na naslovnoj stranici novina pa ste jedva čekali da ponovo izvedete tako
nešto,"
"Ma... ne, znate, gospodine profesore..."
"Harry, Harry, Harry", ponovi Lockhart, pruži ruku i uhvati ga za rame. "Ja vas potpuno razumijem.
Prirodno je što ste poželjeli još malo od toga čim ste to okusili... A ja ne mogu sebi oprostiti što
sam vas na to naveo, jer vam je to moralo udariti u glavu... ali pazite, momče, ne smijete ipak letjeti
automobilom da upadnete u oči. Spustite se na zemlju, čujete li me? Kad odrastete, imat ćete svega
toga napretek. Da, da, znam ja što vi sad mislite! `Lako je njemu govoriti kad je on već svjetski
poznati čarobnjak!' Ali, kad je meni bilo dvanaest godina, ja sam bio isto tako nitko i ništa kao i vi
sada. Zapravo bi se čak moglo reći da sam bio još više nitko i ništa nego vi sada. Mislim, ipak su
neki ljudi čuli za vas, nije li tako? Sve one priče o sukobu s Onim čije se ime ne smije izgovoriti!"
On zirne na munjoliki ožiljak na Harryjevu čelu. "Dobro, dobro, znam da to nije isto što i osvojiti
pet puta za redom nagradu Vještičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh, kao što sam je ja osvojio...
ali je to vaše ipak nekakav početal~ Harry, ipak je to nekakav početak... "
Srdačno mu namigne i ode krupnim koracima. Harry je još nekoliko sekunda stajao zgranut, a onda
se tek sjeti da mora u staklenik, pa otvori vrata i uñe unutra.
Profesorica Sprout stajala je usred staklenika za stolnom pločom
na nogarima` Na SrOlu je ležalo dvadesetak pari raznobojnih naušnjaka` I~ad je Harry sjeo sa svoje
mjesto izmedu Rona i Hermione, pT9fe$0rica reče:
"Danas eemo presa~ivati mandragonl. Tko mi od vaS m~Že llabrojiti glavne osobine mandragore?"
Nitko se ne iznenadi kad Hermiona prva digne ruku uvis. "Mandragora ili bunovina jest moćno
sredstvo za ponovnu preobrazbu", reče Hermiona običnim glasom, kao da čita iz udžbenika.
"Upotrebljava se da se ljudi, preobraženi ili prokleti, vrate u svoje prvobitno stanje."
"Izvrsno. Deset bodova za Gryffindore", pohvali je profesorica Sprout. "Mandragora je bitan
sastojak većine protuotrova. Ali ona je i opasna, Tko mi može reći zašto je opasna?"
Hermiona ~a dlaku promaši Harxyjeve naočale kad ponovo naglo podigne ruku,
"Jauk j~ mandra~or~ koban Za svakoga tko ga ćuje", opali ona
"Točno. Još deset bodova za Gryffindore", opet će profesorica Sprout. "E, sad, ove mandragore koje
ovdje imamo sve su još vrlo mlade."
I pokaže na niz dubokih posuda pa svi odreda pohitaju naprijed da bolje vide mandragore. Stotinjak
malih bokorastih biljaka, purpurnozelenih, raslo je u pravilnim redovima. Harryju, koji nije imao
pojma što je Hermiona mislila kad je govorila o "jauku" mandragore, činile su se te biljke sasvim
običnim.
"A sad neka svatko uzme po jedan par naušnjaka!"
Svi su nastojali dograbiti par koji nije ružičast ni pahuljast pa je došlo do natezanja.
"Kad vam budem kazala da ih stavite na uši, pazite da vam potpuno pokriju uši", produži
profesorica Sprout. "Kad ih opet budete smjeli slobodno skinuti, podići ću uvis oba palca. Dobro, a
sad stavite naušnjake na uši!"
Harry nabije naušnjake na uši. Nije više ništa čuo. Profesorica Sprout natakne ružičaste i pahuljaste
naušnjake na uši, zasuče rukave svoje pelerine, čvrsto dohvati jednu od onih bokorastih biljaka i
snažno je povuče iz zemlje.
Harry glasno uzdahne od iznena8enja, ali ga nitko nije mogao ćuti.
Umjesto korijena biljke, na svjetlu dana pojavi se mala, blatna i
n~obićno ruina b~ba, Lišće joj je ras~o iz same glave, Djet~šce je
imalo svijetlozelenu, pjegavu koŽU i jamačno se deralo iz petnih žila.
38
Profesorica Sprout uzme ispod stola velik lonac za cvijeće i zarije u njega mandragoru. Zapravo je
zakopa u tamni vlažni kompost tako da se vidjelo još samo bokorasto lišće. Profesorica Sprout
obriše ruke, podigne oba palca uvis i skine naušnjake s ušiju.
"Budući da su naše mandragore tek mladice, njihovi vas jauci ne bi ubili", mirno reče, baš kao da je
tek zalila begoniju. "Ali mogle bi vas onesvijestiti na više sati, a kako sam uvjerena da nitko od vas
ne
ieli propustiti prvi školski dan, paZite da vam naušnjaci budu na ušima dok god radite, Ja ću vas
već upoZOriti kad doñe vrijeme ~a se rastanemo. A sad po četvero vas na jednu posudu"` lonaca
imate
Dok je to govorila, oštro je klepnula rukom bodljikaw, tamnocrvenu biljku tako da ova uvuče
dugačke pipce kojima se polako prikradala njezinu ramenu.
Harryju, Ronu i Hermioni pridružio se za njihovom posudom rudlavi dječak Hufflepuff, kojeg je
Harry poznavao iz videnja, ali nikad nije s njim ni riječi progovorio.
"Justin Finch-Fletchley", veselo reče on rukujući se s Harryjem. "Naravno da znam tko si ti, slavni
Harry Potter... a ti si Hermiona Granger... uvijek u svemu najbolja..." Hermiona je sva procvala kad
je i njoj stisnuo ruku. "A ti si Ron Weasley. Nije li ono bio tvoj leteći auto?"
Ron se nije osmjehnuo. Očito je još bio pod dojmom urlojava. "Taj je Lockhart zbilja strašan, je
li?" vedro nastavi Justin dok su punili lonce za cvijeće kornpostom od zmajevskog gnojiva. "Pravi
junak! Jeste li pročitali njegove knjige? Ja bih bio umro od straha da me je vukodlak stjerao u
telefonsku kabinu, ali je on ostao priseban i... cap... naprosto je fantastičan! Ja sam, znate, bio već
na popisu za školu u Etonu, ali nemate pojma kako mi je drago što sam ipak ovdje. Dakako da mi je
majka bila malo razočarana, ali otkako sam je nagovorio da pročita sve Lockhartove knjige, mislim
da je uvidjela koliko je korisno imati u obitelji školovanog čarobnjaka..."
~lakon toga nisu više imali prave prilike za razgovor. Opet su stavili na uši naušnjake i morali se
usredotočiti na mandragore. Kad je
profesorica Sprout ono radila, sve je izgledalo strašno jednostavno,
ali nije bilo tako. Mandragore su nerado izlazile iz zemlje, a retc~o bi se da se ne žele baš ni vraćati
u zemlju. Otimale su se, batrgale i mahale svojim oštrim šačicama i škrgutale zubićima. Harryju je
trebalo punih deset minuta da natjera neobično debelu mandragoru u lonac.
Na kraju školskog sata Harry je, kao i svi ostali, bio sav uznojen i zamazan, a i ruke su ga boljele.
Trknuli su u dvorac da se na brzinu operu, a onda su Gryffindori pohitali na predavanje iz
Preobrazbe.
Na satovima profesorice McGonagall nije nikad bilo lako, ali je toga dana bilo posebno teško.
Reklo bi se da je Harryju sve ono što je
prošle školske godine bio naučio ishtapjelo ljetos iz glave. Trebalo je da jednog kukca pretvori u
puce, ali je najviše što je postigao bilo da je kukGa gtdno iZmuČi4 ~ok je ovaj jurcao po klupi ne bi
li umaknuo njegow čarobnom štapiću.
Ron je imao kudikamo teže probleme. On je svoj čarobni štapić bio zalijepio posuñenim čarobnim
selotejpom, ali se činilo da se taj štapić ne može više popraviti. Neprestance je u nejednakim
razmacima pucketao i sijevao, a kad god bi Ron pokušao pretvoriti kukca u puce, obavio bi ga gusti
sivi dim što je zaudarao kao pokvarena jaja. Ron nije više znao što da radi, pa je nehotice laktom
zgnječio kukca, tako da je morao zamoliti profesoricu da mu dade drugoga. Profesorica nije time
bila ni najmanje zadovoljna.
Harry je odahnuo kad je začuo zvonce za ručak. Osjećao je da mu je mozak kao iscijedena spužva.
Svi su već bili izašli iz učionice osim njega i Rona, koji je bijesno mlatarao štapićem po stolu.
"Glupa... neupotrebljiva... stvar..."
"Piši kući da ti pošalju drugi", predloži mu Harry kad štapić izazove niz prasaka poput praskavice.
"Ma da, pa da dobijem još jedan urlojav!" reče Ron trpajući u torbu štapić koji je sad pištao. "Sam
si si kriv što ti se štapić slomio... " Odu zajedno na ručak, gdje se Ronu ne popravi raspoloženje kad
39
im Hermiona pokaže punu šaku savršenih puceta za kapute što ih je proizvela na satu Preobrazbe.
"Što imamo popodne na rasporedu?" zapita Harry da što prije promijeni razgovor.
"Obranu od mračnih sila", umah mu odgovori Hermiona.
Ron uzme od nje raspored sati i upita je:
"Zašto si zaokružila sva Lockhartova predavanja malim srcima?" Hermiona mu otme iz ruke svoj
raspored sati i sva se zajapuri od bijesa.
Kad su poručali, otišli su u dvorište. Bilo je oblačno. Hermiona je sjela na kamenu stepenicu i
zadubila se ponovo u Landranje s vampirima. Harry i Ron su stajali i razgovarali nekoliko minuta o
metlo· boju prije nego što Harry zapazi da ga netko pomno promatra. Kada digne pogled, vidje da
onaj mali dječak s kosom mišje boje kojeg je
sinoć vidio kako natiče na glavu Razredbeni klobuk, zuri u njega
k~o da je zatravljen. Driao je u ruci nešto nalik na običan bezjački fotoaparat, a čim ga je Harry
pogledao, pocrvenio je kao rak.
"Kako si, Harry? Ja sam". ja sam Calin Creevey", reče on bez .
, , .. . , . pp'
.~ . ~....w..~....w ..w~.w..ww. .~...w.wn .~.ww~w «T w nn~w ~rrttw~inr C~n
veliš... bi li imao što protiv... da te fotografiram?" nadoda podižući fotoaparat pun nade.
"Da me fotografiraš?" tupo ponovi Harry.
"Da imam dokaz da te poznajem", žustro će Colin Creevey pa mu se još više primakne. "Ja znam
već sve o tebi. Svi su mi pričali o tebi. O tome kako si ostao živ kad te je Znaš-već-tko htio ubiti, i
kako se onda on izgubio i sve ostalo, i kako još nosiš na čelu ožiljak nalik na munju", tu zadrži
načas pogled na Harryjevoj granici rasta kose. "A jedan mi je dečko u mojoj spavaonici rekao da će
mi se slika, ako razvijem film u pravoj otopini, kretati. " Colin duboko uzdahne od uzbudenja i
nastavi: "Zar nije ovdje sjajno? Sve dok nisam primio pismo iz Hogwartsa, nisam ni znao da je
~sve ono neobično što sam mogao učiniti zapravo magija. Moj je tata mljekar, pa ni on nije to znao.
I zato sad ovdje uvelike snimam i šaljem mu snimke. A bilo bi super kad bih imao i jednu tvoju
sliku," molećivo pogleda Harryja, "možda bi je mogao snimiti tvoj prijatelj a da ja stojim uz tebe? I
bi li mi je onda htio potpisati?"
"Fotke s potpisom? Zar ti, Potter, zbilja dijeliš fotke s potpisom?" Dvorištem se razlegao glasan i
zajedljiv glas Draca Malfoya. Stao je točno iza Colina, a uz njega su stajali, kao i uvijek u
Hogwartsu, njegovi krupni i opasni pajdaši Crabbe i Goyle.
"Stañlte SYl 11 reGll" dOvikne Malfoy okupljenim učenicima. "Harry Potter dijeIi fotke s
potpisom!"
"Nije istina", Ijutito odvrati Harry stišćući pesti. "Jezik za zube, Malfoy!"
"Ma ti si mu samo jalan!" propišti Colin, čiji je čitav trup bio otprilike debeo kao Crabbeov vrat.
"Jalan?" ponovi Malfoy, koji više nije morao vikati jer ga je slušalo pola dvorišta. "Zbog čega? Ja
ne želim imati gadan ožiljak na čelu, hvala lyepa' ~ i nye baš neka iora kad Ei nćEl~d P~' ~SiJ~
~lKVtt.~~
Crabbe i Goyle su se glupo cerekali,
"Zderi radije puževe golaćel" ljutito će Ron. Crabbe se prestane smijati i uzme prijeteći trljati
zglobove na prstima nalik na puževe kućice,
"Pa~i što radiš, Weasley!" podsmjehne mu se Malfoy, "Ne ieliš valjda opet napraviti neku glupost
pa da ti mamica doñe da te ispiše i7 šknle?" I doda oštrim, orodornim ~lasom; `Aka napraviš ioš
iednu,
Na ove se riječi glasno nasmije obližnja skupinica Slytherina, učenika pete godine.
"I Weasley bi, Potter, htio fotku s potpisom", zasmijulji se Malfoy. "Ta bi mu fotka vrijedila više od
čitave obiteljske kuće."
Ron munjevito izvuče svoj čarobni štapić zalijepljen selojtepom, ali Hermiona bučno zaklopi
Landranje s vampirima i šapne:
40
"Gle tko dolazi!"
Prema njima je krupnim koracima grabio Gilderoy Lockhart, a za njim se vijorila pelerina tirkizne
boje.
"Što je to? Što je to? Tko to ovdje dijeli fotografije s potpisom?" Harry zausti da mu odgovori, ali
ga u tome spriječi sam Lockhart hvatajući ga za ramena i nastavljajući gromoglasno i pretjerano
ljubazno:
"Nisam morao ni pitati! Opet naš dragi Harry!"
Dok ga je Lockhart čvrsto privijao uza se, Harryju su gorjeli obrazi od poniženja. Usput primijeti
kako se nacereni Malfoy povlači medu ostale učenike.
"Pa dobro, onda, gospodine Creevey!" produži Lockhart smiješeći se Colinu. "Dvostruki portret,
mislim da ne može biti poštenije! Obadvojica ćemo vam se na njemu potpisati."
Pošto je nešto prtljao oko fotoaparata, Colin ih napQkon snimi baš u trenutku kad za njima zazvoni
zvonce i najavi početak popod
nevnih predavanja.
"A sad se svi lijepo razidite!" dovikne Lockhart učenicima, pa po
hita opet u dvorac s Harryjem privijenim svejednako uza se. Harry požali što ne zna neku dobru
čaroliju da nestane.
"Pametnome je, Harry; i jedna riječ dosta", očinski mu reče Lockhart dok su ulazili u zgradu na
pokrajnja vrata. "1a sam vam sad tamo, kad ste bili s mladim Creeveyjem, priskočio u pomoć...
budući da je i mene fotografirao s vama, vaše kolege neće pomisliti da se previše gurate u prvi
plan..."
Ne obazirući se na Harryjevo mucanje, Lockhart ga povede hod
nikom pokraj znatiietjnih učenika pa uza stube.
"Htio sam vam samo reći da u ovoj fazi vaše karijere nije baš pametno dijeliti svoje fotografije s
potpisima... tu ste Harry, da vam pravo kažem, iPak malko pretjerali. Vjerojatno će još doći vrijeme
kad ćete morati, kao i ja, uvijek imati uza se, Icuda gocl krenuli, sve
žanj svojih fotografija, ali..." zasmijulji se od užitka, "mislim da ipak niste još dotle dogurali."
Kad su došli do Lockhartove predavaonice, on napokon pusti Harryja. Harry popravi na sebi
pelerinu i potraži mjesto u samom dnu učionice, gdje se potrudi naslagati svih sedam Lockhartovih
knjiga preda se da ne mora gledati original.
Ostali učenici dodu za njim, a Ron i Hermiona sjednu do Harryja.
"Sad bi na svojoj faci mogao ispržiti jaja", reče mu Ron. "Moli samo Boga da se Creevey ne upozna
sa Ginny, jer bi njih dvoje mogli još osnovati Klub obožavatelja Harryja Pottera."
"Daj šuti!" odbrusi mu Harry. Najmanje što je želio bilo je da Lockhart čuje riječi "Klub
obožavatelja Harryja Pottera".
Kad su svi posjedali, Lockhart se glasno nakašlje pa zavlada tišina. Nagnuvši se naprijed, posegne
za knjigom Na putu s trolovima s klupe Nevillea Longbottoma i podigne je uvis da im pokaže svoju
sliku na kojoj im svima namiguje.
"Ja," reče upirući prstom u sliku i isto onako namigne, "Gilderoy Lockhart, nositelj Merlinova
velereda trećeg razreda s lentom, počasni član Saveza za obranu od mračnih sila i peterostruki
osvajač Na~rade Vj'eštičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh... ali sve to nije
vrl~edno spomena. Uostalom, nisam se ja izbavio vile narikače u Bandonu osmijehom!"
Pričekao je da se učenici na tom mjestu nasmiju, ali ih se samo nekolicina ovlaš osmjehne.
"~idim da ste svi kupili komplet mojih knjiga... to je dobro. Mislim da bismo mogli ovaj sat
zapoćeti jednim malim kvizom. Ne bojte se, neće biti ništa teško... tek toliko da provjerimo kohko
ste ih pomno čitali, i koliko ste toga upamtili..."
Pošto je podijelio pitanja, vrati se na svoje mjesto i reče:
"Imate trideset minuta vremena. Počnite... sada!" Harry pogleda u pitanja i pročita:
1, I~aj~ j~ najdraža boja Gi~deroya Lockhar~a? 2, Koja je cajna želja Gilderoya Lockhar~a?
41
I tako su se pitanja nizala na više od tri stranice, sve do posljednjega:
54. Kad je roctendan Gilderoya Lockharta, i koji bi dar bio za njega idealan?
Nakon pola sata Lockhart pokupi odgovore na svoja pitanja i prelista ih pred učenicima.
"Tja, tja... gotovo nitko od vas nije upamtio da je moja najdraža boja ljubičasta. A to sam ipak
spomenuo u svojoj knjizi Godinu dana kod jetija. I neki bi od vas morali pomnije pročitati hikend s
vukodlakom... jer ja tamo, u dvanaestom poglavlju, izričito spominjem da bi mi idealan
roñendanski dar bio harmonija izmeñu svih čarobnjačkih i nečarobnjačkih naroda... iako ne bih
odbio ni veliku bocu Ogdenova Starog vatrenog viskija!"
I još im jednom obješenjački namigne. Ron je piljio u Lockharta s izrazom nevjerice na licu.
Seamus Finnigan i Dean Thomas, koji su sjedili pred njima, tresli su se od nijema smijeha.
Hermiona je pak slušala Lockharta pozorno i ushićeno, a kad je on spomenuo njeno ime, lecnula
se...
"... ipak, gospoñica Hermiona Granger zna da je moja tajna želja da oslobodim svijet svekolikog zla
i da ponudim tržištu svoju lepezu napitaka za njegu kose... bravo! Zapravo..." letimice pregleda
njene odgovore, "čista petica! Gdje je gospoñica Hermiona Granger?"
Hermiona podigne uvis drhtavu ruku.
"Izvrsno!" reče joj Lockhart, sav ozaren. "Doista izvrsno! Deset bodova za Gryffindore! A sad da
prijedemo na posao..."
Sagne se pod katedru i podigne na nju velik kavez pokriven platnom.
"A sad dobro pazite! Moja je zadaća da vas oboružam za borbu protiv najpodlijih bića koje poznaje
čarobnjački svijet! Možda ćete se sad ovdje suočiti sa svojim najgorim strepnjama. Samo znajte da
vas nikakvo zlo ne može snaći dok sam ja s vama, A od vas tražim
sama da astanete mirni,''
Harry se i nehotice nagne na stranu nc bi li uz brdo naslaganih knjiga bolje vidio kavez, Lockhart
stavi ruku na platno. Dean i Seamo nrestali co se cmiiati_ Ne~ille ~e skutrin n~ stolici u orvom
redu.
"I moram vas zamoliti da ne vrištite", tiho će Lockhart. "Vrištanjem biste ih mogli razdražiti."
Svi su učenici gledali suzdržana daha kako Lockhart naglo skida platno s kaveza.
"Da", nastavi on dramatičnim glasom. "Ovo su vam netom ulovljeni vilovnici iz Cornwalla. "
Seamus Finnigan nije se mogao svladati. Prasnuo je u smijeh koji čak ni Lockhart nije mogao
pobrkati s krikom užasa.
"Da?" osmjehne se on Seamusu.
"Pa, oni nisu... nisu baš jako... opasni, zar ne?" protisne Seamus gušeći se od pritajena smijeha.
"Nemojte biti previše sigurni u to!" reče mu Lockhart i zlovoljno priprijeti prstom. "Znaju vam oni
biti vraški podmukle male beštije!" Vilovnici su bili jarkoplave boje, dvadesetak centimetara
visoki,
šiljastih glava i tako prodornih glasova da bi se moglo pomisliti da to žvrgolji jato papigica. Čim je
Lockhart skinuo platno s kaveza, počnu svi odjednom klepetati i skakutati, drmati šipkama kaveza i
bekeljiti se najbližim učenicima.
"Pa, dobro", glasno će Lockhart. "Da vidimo kako ćete vi s njima izaći na kraj." I otvori kavez.
Nastane pravi pakao. Vilovnici se rasprše kao rakete na sve strane. Dvojica od njih zgrabe Nevillea
za uši i podignu ga u zrak. Nekoliko
ih se zaleti u pro2or i razbl~u ga tako da se staklo prospe po zadnjem
redu` Ostali počnu u~ištavati uč~on~cu temeljitij~ n~go pomahnitali nilski konj. Dohvatili su
tintarnice i poprskali ućenike tintom, rastr
gali knjige i papire, poskidali slike sa zidova, istresli košaru za smeće, dograbili torbe i knjige i
pobacali ih kroz razbijeni prozor. U roku od nekoliko minuta pola se učenika sklonilo pod klupe, a
Neville je visio s lustera,
"Hajte sad, hajte sad, opkolite ih! Pohvatajte ih! To su vam samo vilovnici..." dovikne im Lockhart.
42
Pa zasuče rukave, zavitla čarobnim štapićem i zaurla: "Peskipiksi Pesternomi,~"
Ali nišca Se ne dogodi,.Jedan od vilovnika olme Lockharcu štapić i baci ea kroz ~rozor, Lockhart
pro~ula slinu i skloni se pod kafedru.
Kad zazvoni zvonce, svi navale na izlaz. U zatišju koje je nastalo, Lockhart se osovi na noge, opazi
Harryja, Rona i Hermionu, koji su već bili kod vrata, pa im dobaci:
"Molim vas da sve preostale vilovnike pohvatate i strpate u kavez!"
Pa proñe mimo njih i brzo zatvori vrata za sobom.
"Ovo je zbilja nevjerojatno!" vikne Ron kad ga jedan od preostalih vilovnika ugrize za uho.
"On samo želi da steknemo stanovito praktično iskustvo", reče Hermiona. Usput je jeñnom vještom
čarolijom smrzavanja paralizirala dva vilovnika u isti mah i strpala ih u kavez.
"Praktično iskustvo?" ponovi Harry pokušavajući uloviti vilovnika koji mu je plešući umaknuo i
isplazio mu jezik. "Hermiona, pa on nije imao pojma što treba raditi!"
"Koješta", odbrusi Hermiona. "Pa, čitao si mu knjige... znaš kakve je sve fantastične stvari izveo..."
"Navodno ih je izveo", promrsi Ron.
