NAPADACKA VRBA
Svršetak Ijetnih ferija došao je prebrzo za Harryjev ukus. Bio se radovao povratku u Hogwarts, ali
mu je mjesec dana u "Jazbini" bilo najsretnije razdoblje u životu. Bilo mu je teško ne zavidjeti
Ronu kad god bi se sjetio Dursleyjevih i dobrodošlice koja ga dogodine očekuje u Kalininu prilazu.
Posljednje je večeri gospoña Weasley čaranjem priredila izvrsnu večeru koja se sastojala od
Harryjevih najdražih jela, sa slasnim pudingom prelivenim sirupom na kraju. Fred i George
zaokružili su večer Filibusterovim vatrometom ispunivši kuhinju crvenim i modrim zvijezdama što
su najmanje pola sata vrcale sa stropa po zidovi
ma. Zatim je došlo vrije~ne za poslje~nju šalicu vruće čol~olade i spavanje`
Sutradan je ujutro trebalo podosta vremena da krenu. Ustali su u cik zore, ali im se nekako činilo da
imaju još mnogo posla obaviti
prije polaska. Gospo~a Weasley rrčkarala je zlovoljno okolo slcup
ljajući čarape i pera. Poluodjeveni ukućani, s komadićima prepečenca u rukama, neprestance su se
sudarali na stubama, a gospodin Weasley umalo da nije skrhao vrat kad se spotaknuo o zalutalo pile
prolazeći kroz dvorište i noseći Ginnyn veliki kovčeg do automobila.
27
Harryju nije bilo jasno kako će osmero ljudi sa šest velikih kovčega, dvije sove i jednim štakorom
stati u malu Ford Angliju. Nije, naravno, računao na posebnu opremu gospodina Weasleyja.
"Ni riječi o tome Molly!" šapnuo je Harryju kad je otvorio pr
t~j~žnik i poka~ao mu kako ga je čarolijom toliko proširio da su svi kovćezi lako stali u nj,
I~ad su se napokon svi potrpali u auto, gospo~a Weasley zirnula ~p n~ ctra~nia ciPr~ala na lrniima
cn Hartv Rnn Fre~ C'lenr~e i Percv
"Bezjaci ipak više znaju nego što smo mi skloni priznati, je li?" Ona i Ginny sjedile su na prednjem
sjedalu koje se toliko izdužilo da je bilo nalik na klupu u parku. "Mislim, izvana ne bi čovjek rekao
da tu unutra ima toliko mjesta, je li?"
Gospodin Weasley upali motor i polako izveze auto iz dvorišta. Harry se osvrne da baci posljednji
pogled na kuću. Tek što je pomislio kad će je opet vidjeti, morali su se vratiti jer je George bio
zaboravio Filibusterovu kutiju potrepština za vatromet. Pet minuta kasnije opet su se naglo
zaustavili u dvorištu da Fred otrči po svoju metlu. Bili su već nadomak autoputu kad Ginny uzvikne
da je zaboravila svoj dnevnik. Kad se ponovo uspentrala u kola, poprilično su kasnili i svi su bili
pomalo razdražljivi.
Gospodin Weasley pogleda na sat i obrati se supruzi. "Molly, dušo..."
"Nemoj, Arthure!"
"Ama, nitko nas neće vidjeti. Ovaj je mali gumb ovdje za nevidljivost i servomehanizam koji sam
naknadno ugradio... tako da se možemo vinuti u zrak... a poslije ćemo letjeti iznad oblaka. Stići
ćemo na odredište za desetak minuta a da nitko neće ni znati..."
"Rekla sam ti, Arthure, nemoj to raditi upol bijela dana!"
Na kolodvor King's Cross stigli su u četvrt do 11. Gospodin Weasley pretrčao je cestu da doveze
više kolica za njihove kovčege, pa svi skupa pohitaju na peron.
Harry se lani bio vozio Hogwarts ekspresom: Najteže je bilo doći na peron broj devet i tri četvrt,
nevidljiv za bezjačke oči. Trebalo je proći kroz debelu pregradu koja dijeli perone broj devet i
deset. Nije to bilo bolno, ali je valjalo biti oprezan da nitko od bezjaka ne vidi kako putnici nestaju.
"Neka Percy ide prvi", reče gospoda Weasley nervozno gledajući na sat iznad sebe, prema kojem su
imali još samo pet minuta da neopazice iščeznu iza pregrade.
Percy je žustro pošao i nestao. Za njim je otišao gospodin Weasley, a nakon njega Fred i George.
"Ja idem sa Ginny, a vas dvojica doñite odmah za nama", reče gospoña Weasley Harryju i Ronu, pa
uhvati Ginny za ruku i krene s njom. Obje nestanu u tren oka.
"Hajdemo zajedno, imamo još samo minutu vremena", predloži Ron Harryju.
Harry provjeri je li Hedvigina krletka sigurno smještena na njegovu kovčegu, pa okrene kolica
prema pregradi. Bio je potpuno siguran u sebe. Ovo nije bilo ni približno onako nezgodno kao
putovanje s pomoću Letipraha. Obojica su se nisko sagnula nad svoja kolica i odlučno krenula
prema pregradi povećavajući malo-pomalo brzinu. Na metar-dva od pregrade prešli su u trk i...
TRES! Oboja kolica udarila su u pregradu i odbila se od nje. Ronu je kovčeg tresnuo na tlo, Harry
se opružio koliko je dug i širok, Hedvigina se krletka otkotrljala po sjajnom podu, a ona je
ogorčeno zakriještala. Ljudi su se zabuljili u njih, a jedan se kondukter prodere: "Kog vraga to
radite?"
"Kolica su mi izmakla kontroli", dahne Harry ustajući i hvatajući se za rebra. Ron trkne po
Hedvigu, koja je digla takw dreku da su mnogi naokolo počeli gunñati protiv okrutnog postupanja
sa životinjama.
"Kako to da nismo uspjeli proći?" prosikće Harry Ronu. "Nemam pojma..."
Ron se unezvijereno obazre. Promatralo ih je desetak znatiželjni~Ca.
"Zakasnit ćemo na vlak", šapne. "Nije mi jasno zašto se prolaz zatvorio..."
Harry pogleda na veliki sat iznad sebe osjećajući mučninu u želucu. Još deset sekunda... devet...
Oprezno pogura kolica pred sobom dok ne doñe do same pregrade, a onda ih gurne svom snagom.
Metal ne popusti.
28
Još tri sekunde", dvije", jedna",
"Otišao je!" zgranuto će Ron. "Vlak je krenuo. A što ako se mama i tata ne budu mogli vratiti do
nas? Imaš li ti bezjačkog novca uza se?"
Harry se promuklo nasmije.
"Dursleyjevi mi već oko šest ~odina ne daju dže~a~ac,"
Ron prisloni uho na hladnu pregradu.
"Ništa ne čujem", reče napetim glasom. "Sto ćemo sad? Ne
i i tati trPhati «rPmena r~
Pogledaju oko sebe. Ljudi su ih i dalje motrili, najviše zbog Hedvigina upornog kriještanja.
"Najbolje će biti da oddmo do auta i tamo ih pričekamo", reče Harry. "Ovdje previše privlačimo
paž..."
"Harry!" usklikne Ron užagrenih očiju. "Automobil!" "Što je s njim?"
"Možemo odletjeti autom u Hogwarts!" "Ali, ja sam mislio..."
"U gabuli smo, zar ne? I moramo stići u školu, zar ne? A čak se i maloljetni čarobnjaci smiju
poslužiti magijom u iznimnim slučajevima, prema članu devetnaest ili tako nekako Dekreta o
ograničenju šta ja znam čega..."
Harryjeva se panika pretvori iznenada u radosno uzbudenje. "A znaš li ti pilotirati autom?"
"Nema problema", odgovori Ron i okrene kolica prema izlazu. "Hajde, idemo, ako se požurimo,
moći ćemo iz zraka pratiti Hogwarts ekspres."
I krenu s kolodvora kroz gomilu radoznalih bezjaka do pokrajnje ulice u kojoj je bila parkirana
stara Ford Anglia.
Ron nekoliko puta kucne svojim čarobnim štapićem po prtljažniku i on se otvori. Ubace u njega
svoje velike kovčege, stave Hedvigu na stražnje sjedalo i sjednu na prednja sjedala.
"Provjeri da li nas tko gleda!" reče Ron pa još jednom kucne štapićem i upali motor. Harry proviri
kroz prozor - promet je tutnjao glavnom cestom pred njima, ali je njihova ulica bila pusta.
"Može", reče.
Ron pritisne srebrni gumbić na vozačkoj ploči. Automobil oko njih u tren oka nestane, a nestanu i
oni. Harry je osjećao kako sjedalo pod njim vibrira, čuo je šum rada motora, ćutio svoje ruke na
koljenima i naočale na nosu, ali po onome što je vidio, bio je još samo dva oka koja lebde nad
zemljom u prljavoj ulici punoj parkiranih automobila.
"Idemo!" začuje zdesna Ronov glas.
Ulica i nečiste zgrade s obje strane otpadnu, izgube se iz vida dok se automobil penjao uvis. Za
nekoliko sekunda čitav je London, zadimljen i svjetlucav, ostao ispod njih.
Zatim začuju nekakav prasak i automobil, Harry i Ron ponovo se pojave.
"Uh, k vragu!" reče Ron pritišćući gumb za nevidljivost. "Pokvario se..."
Obojica uzmu lupkati po gumbu. Kola opet nestanu, a onda se iznenada pojave trepereći.
"Čvrsto se drži!" vikne Ron i pritisne papučicu za gas. Automobil sune ravno uvis, u niske runaste
oblake, i sve oko njih postane mutno i maglovito.
"Što ćemo sad?" priupita ga Harry škiljeći u gustu masu oblaka što su nadirali sa svih strana.
"Moramo pronaći vlak da znamo u kojem smjeru treba letjeti", odgovori Ron.
"Daj se opet malo spusti... ali brže..."
Ponovo se spuste ispod oblaka gledajući pomno ispod sebe... "Vidim ga!" uzvikne Harry. "Eno ga
tamo... pred nama!" Hogwarts ekspres vukao se pod njima poput skrletne zmije. "Ide na sjever",
reče Ron motreći kompas na vozačkoj ploči.
"Dobro je, morat ćemo samo svakih pola sata ili sat vremena provjeravati. Diži se!..."
I kola se ponovo vinu uvis u oblake. Nakon jedne minute bili su
opet na žarkom suncu.
Bijaše to drukčiji svijet. Automobilski kotači klizili su po moru od pahuljastih oblaka, po
beskrajnom plavetnilu pod zasljepljujućim, bijelim suncem.
29
"Sad moramo paziti još samo na avione", reče Ron.
Zgledaju se i pras~.u u smijeh. Dugo im je trebalo da se prestanu
smij ati.
Reklo bi se da su utonuli u bajoslovan san. Harry pomisli da je ovo jedini pravi način putovanja -
mimo vrtloga i tornjića od snježnobijelih oblaka, automobilom punim vrelog, jakog sunčanog
svjetla, s debelim paketićem karamela u pretincu za rukavice, i s pomišlju
kakva Ć~ bJtl Zavl~Ila llClt ~eor~ea i Freda kad se $latko i spektaku
larno spuste na široki travnjak ispred dvorca u Hogwartsu.
Dok su i dalje letjeli na sjever, redovito su provjeravali kuda se
nila su ga uredna zelena polja, koja su opet ustupila mjesto prostranim purpurnim vrištinama,
selima s malim crkvama nalik na igračke i velegradu u kojem su vrvjeli automobili poput šarenih
mravaca.
Meñutim, nakon nekoliko sati leta za kojih se ništa nije dogodilo, Harry je morao priznati da ne
uživa više kao prije. Poslije karamela su naglo ožednjeli, a nisu imali što piti. Obojica su svukla
pulovere, ali se Harryju majica prilijepila za naslon sjedala a naočale mu neprestance padale na vrh
oznojenog nosa. Nije više pratio fantastične forme oblaka i čeznutljivo se prisjećao vožnje vlakom
na nekoliko milja ispod njih, u kojem je mogao od debeljuškaste vještice kupiti ledeni sok od
bundeve. Zašto se nisu uspjeli probiti na peron broj devet i tri četvrt?
"Sad više nismo daleko od cilja, je li?" prokriješti Ron dok je sunce polako tonulo u sag od oblaka
bojeći ga zagasitim rumenilom. "Hoćemo li još jednom baciti pogled na vlak?"
Vlak se još kretao točno ispod njih zaobilazeći snijegom pokrivenu goru. Ispod baldahina od oblaka
bilo je već prilično mračno. Ron pritisne nogom na papučicu za gas pa se ponovo vinu uvis,
ali motor istodobno počne kašljucati.
Harry i Ron razmijene nervozne poglede.
"Vjerojatno se jednostavno umorio", reče Ron. "Nikad još nije ovoliko daleko letio..."
Obojica su se pretvarala da ne čuju kako motor sve jače kašljuca dok je nebo bivalo sve tamnije. U
tami oko njih procvjetale su zvijezde. Harry ponovo obuče pulover nastojeći ne gledati brisače na
vjetrobranu kako se polako kreću kao da prosvjeduju.
"Nismo više daleko," reče Ron više kolima nego Harryju, "nismo više tako daleko" pa nervozno
pogladi vozačku ploču.
Kad su se malo zatim opet spustili ispod oblaka, morali su napregnuti oči ne bi li u tami zapazili
orijentir koji su dobro poznavali u tom kraju.
"Eno ga!" vikne Harry tako da Ron i Hedviga poskoče. "Ravno je pred nama!"
Na tamnom obzoru nazirali su se, visoko na stijeni više jezera, mnogobrojni tornjići i kule dvorca
Hogwartsa.
Ali auto se počne tresti i gubiti brzinu.
"Ma, hajde, hajde!" umiljato izusti Ron i malko prodrma upravljač. "Hajde, samo što nismo stigli..."
Motor prostenje. Ispod poklopca se izviju tanki pramenovi pare. Dok su letjeli prema jezeru, Harry
se grčevito držao za rubove sjedala.
Automobil se žestoko zanjiše. Zirnuvši kroz prozor, Harry primijeti glatku, crnu, staklastu površinu
vode, oko kilometar i pol ispod njih. Ronu su pobijeljeli zglobovi na prstima kojima je držao volan.
Automobil se opet zanjiše.
"Ma daj!" promrsi Ron.
Letjeli su nad samim jezerom... dvorac je bio ravno pred njima... Ron pritisne na papučicu za gas.
Motor počne glasno kašljati i štucati, a na kraju potpuno umukne. "Uh, uh", izusti Ron usred muka.
Auto se nagne naprijed. Sve su brže padali ravno prema debelom zidu oko dvorca.
"Ma neeeeee!" prodere se Ron bjesomučno vrteći upravljač. Promašili su za dlaku tamni zid oko
dvorca i napravili širok luk ponad tamnih staklenika, povrtnjaka i najposlije preko crne tratine, sve
više gubeći visinu.
30
Ron je potpuno digao ruke od volana i izvadio iz stražnjeg džepa čarobni štapić.
"STANI! STANI!" prodere se mlateći štapićem po šoferskoj ploči i vjetrobranu, ali su i dalje padali
i zemlja im se naglo približavala.
"PAZI NA ONO DRVO!" vikne Harry i posegne za upravljaćeru, ali je bilo već kasno...
TRES! Uz gromoglasan tresak sudare se metal i drvo. Pogodili su ravno u debelo stablo i srušili se
na zemlju. Ispod zgnječenog poklopca motora suknula je para. Hedviga je prestravljeno kriještala.
Na Harryjevoj glavi, na onom mjestu kojim je udario u vjetrobran, izbila je čvoruga velika kao
lopta za golf. Desno od njega, Ron je tiho, očajnički stenjao.
"Kako ti je?" nest~pljivo ga upita Harry,
"Moj štapić!" izusti Ron drhtavim glasom, "Pogle~aj ga!" Štanić Qotovo da se o~euolovio -vrh mu
ie mlitavo visio drŽeći se
Harry zausti da kaže kako vjeruje da će ga popraviti u školi, ali ne izusti ni riječi. Istog časa nešto
udari u njegovu stranu kola poput bika u zaletu i odbaci ga na Rona, a isto tako snažan udarac
pogodi i krov.
" Što je to?...
Ron je zinuo i zagledao se kroz vjetrobran, a Harry se obazre oko sebe i vidje kako se grana debela
kao udav obara na njih. Napadalo ih je drvo u koje su udarili. Deblo se malne presamitilo i svojim
kvrgavim granama bubetalo po autu gdje god je stiglo.
"Ajoooj!" jaukne Ron kad mu jedna druga grana ulubi vrata. Vjetrobran je podrhtavao pod kišom
udaraca grančica nalik na prste. Grana debela poput ovna za rušenje bedema bjesomučno je mlatila
po krovu koji se sve više ulijegao...
"Bježi, bježi!"vikne Ron i nalegne se svom težinom na vrata, ali ga učas jedna druga grana odbaci
snažnim aperkatom Harryju u krilo. "Gotovi smo!" procvili kad se krov sruši na njih, ali odjednom
se
pod u kolima zatrese - i motor se ponovo upali.
"Urikverc!" prodere se Harry i kola jurnu unatrag. Drvo ih je još pokušavalo dohvatiti. Čuli su
korijene kako pucaju otimajući se iz zemlje i nastojeći ih zahvatiti dok su se oni izvlačili iz njihova
domašaj a.
"Jedva smo se izvukli", reče Ron. "Svaka ti čast, auto!"
Auto je, meñutim, bio na izmaku snaga. Oboja se vrata bučno otvore i Harry osjeti kako mu se
sjedalo naginje na stranu. U sljedećem trenutku već je ležao raskrečen na vlažnom tlu. Po glasnim,
potmulim udarcima znao je da im automobil izbacuje prtljagu iz prtljažnika. Hedvigina krletka
poleti kroz zrak i otvori se. Glasno i srdito kriješteći, sova se izvuče iz krletke i odleti prema dvorcu
glavom bez obzira. Zatim se automobil, onako izudaran, izgreben i obavijen parom, bučno izgubi u
tami, ljutito sijevajući stražnjim svjetlima.
"Vrati se!" vikne Ron za njim vitlajući svojim slomljenim štapićem. "Ubit će me tata!"
Ali auto još po posljednji put uzdahne na ispušnu cijev i nestane. "Zamisli kakav smo peh imali!"
ojadeno reče Ron i sagne se da
pokupi štakora Šugonju. "Od sveg drveća na koje smo mogli pasti, namjerili smo se baš na ovo koje
nam je uzvratilo udarcima!"
I zirne preko ramena na prastaro drvo što je još opasno mlatilo granama oko sebe.
"Hajde," umorno će Harry, "idemo radije u školu..."
Nije to nipošto bio onakav slavodobitni dolazak kakav su bili zamišljali. Onako izudarani, promrzli
i ukočeni, dohvatili su svoje kovčege i počeli ih vući sa sobom uz travnatu padinu prema velikim
hrastovim vratima dvorca.
"Mislim da je banket već počeo", reče Ron, ispusti kovčeg pri dnu vanjskih stuba i tiho pride jarko
osvijetljenom prozoru da zaviri unutra. "Hej, Harry, dodi da vidiš... upravo razvrstavaju nove
učenike!"
31
Harry pohita do njega pa se zajedno zagledaju u Veliku dvoranu. Nebrojene svijeće lebdjele su u
zraku nad četiri dugačka, zaposjednuta stola na kojima su blistali zlatni tanjuri i pehari. Iznad njih
su na začaranom stropu, koji je uvijek odražavao nebo, svjetlucale zvijezde.
Kroz šumu od šiljastih crnih, hogwartskih klobuka Harry je opazio dugi red uplašenih učenika prve
godine kako stupaju u dvoranu. Meñu njima bijaše i Ginny, koju je bilo lako prepoznati po
jarkocrvenoj, weasleyjevskoj kosi. Dotle je profesorica McGonagall, vještica s naočalama i kosom
spletenom u punñu, stavljala znameniti hogwartski Razredbeni klobuk na stolac pred pridošlice.
Svake je godine taj prastari klobuk, pokrpan, otrcan i prljav, razvrstavao nove učenike u četiri doma
u Hogwartsu (Gryffindore, Hufflepuffe, Ravenclawe i Slytherine). Harry se još dobro sjećao kako je
prije ravno godinu dana nabio taj klobuk na glavu i, skamenjen, čekao na njegovu odluku dok mu je
klobuk šaptao nešto na uho. Nekoliko užasnih sekunda bojao se da će ga klobuk svrstati medu
Slytherine, u dom koji je iznjedrio više crnih magova i vještica nego ijedan drugi - ali je na kraju
završio meñu Gryffindorima, zajedno s Ronom, Hermionom i ostalim Weasleyjevima. Prošle
školske godine Harry i Ron pripomogli su Gryffindorima da osvoje Medudomsko prvenstvo
pretekavši Slytherine prvi put u posljednjih sedam godina.
Mali dj~cak s kosom mišjo boj~ pro~van j~ prvi da ~atakt~~ ~a gla~u klobuk, Harryjev je pogled
odlutao mimo njega do profesor
skog stola gdje je sjedio ravnatelj Dumbledore i pratio razvrstavanje učenika. Njegova duga,
srebrnkasta brada i naočale u obliku polu
m~eseca caklili su se pri svjetlu svijeća. Nekoliko stolica dalje Harry
ugleda Gilderoya Lockharta, u pelerini boje akvamarina. Na začelju je stola sjedio Hagrid, onako
golem i kosmat, i pio u dugim gutljajima iz pehara.
"Čekaj malo..." promrmlja Harry Ronu. "Za profesorskim je stolom jedno mjesto prazno... Gdje je
Snape?"
Severus Snape bio je profesor kojeg je Harry najmanje volio. Slučajno je i Snape njega najmanje
volio. Okrutan, sarkastičan i omražen medu učenicima osim onih iz njegove kuće (Slytherina),
Snape im je predavao Čarobne napitke.
"Možda je bolestan?" izusti Ron pun nade.
"Možda je dao otkaz'; reče Harry, "jer opet nije zadovoljio kao predavač Obrane od mračnih sila?"
"Ili su mu možda dali nogu?" oduševljeno će Ron. "Ionako ga svi mrze..."
"Ili možda", reče netko ledenim glasom iza njih, "čeka da čuje zašto vas dvojica niste stigli
školskim vlakom?"
Harry se naglo okrene. Pred njim je, u crnoj pelerini što je lepršala na povjetarcu, stajao Severus
Snape. Bijaše to mršav čovjek žućkaste puti, kukasta nosa i masne crne kose što mu je padala na
ramena. U torn se trenu srnješkao smiješkom koji je Harryju govorio da su on i Ron u grdnoj
nevolji.
"Hodite za mnom", zapovjedi im Snape.
Ne usudivši se čak ni pogledati, Harry i Ron podu za Snapeom uza stube i uñu u golemo predvorje
u kojern su gorjele baklje i odjekivali koraci. Iz Velike dvorane dopirao je ugodan miris jela, ali ih
Snape nije poveo prema toplini i svjetlu nego niz uske kamene stube što su vodile u nekadašnju
tamnicu.
"Ulazite!" reče im otvarajući vrata negdje na pola puta hladnih stuba.
Stupili su u Snapeovu sobu drhtureći. Uz tamne zidove bijahu poredane police pune velikih
staklenki, u kojima su plivala svakojaka odvratna bića, čija imena nisu Harryja u tom času ni
najmanje zanimala. Kamin je bio mračan i pust. Snape zatvori vrata za sobom i okrene se da ih
pogleda.
"Tako dakle!" reče im tihim glasom. "Vlak nije dovoljno dobar za slavnog Harryja Pottera i njegova
vjernog pajdaša Weasleyja. Htjeli smo, dečki, stići ovamo u punom sjaju, je li?"
"Ne, gospodine, nego nismo mogli proći kroz pregradu na King's Crossu, koja je..."
32
"Tišina!" hladno će Snape. "A što ste učinili s onim autom?" Ron proguta slinu. Harry je prvi put
stekao dojam da Snape umije čitati tude misli. Ali malo zatim, kad Snape razmota najnoviji broj
hečernjegproroka, shvati što je posrijedi.
"Vidjeli su vas!" prosikće Snape upozoravajući ih na glavni naslov: LETEĆA FORD ANGLIA
UZBUMLA BEZJAKE. I uzme čitati: "'Bezjaci u Londonu uvjereni su da su vidjeli stari automobil
kako leti iznad tornja Glavne pošte... a oko podne u Norfolku, dok je vješala rublje, gospoda Hetty
Baylis... gospodin Angus Fleet u Peeblesu dojavili su policiji...' Vidjelo vas je u svemu šest-sedam
bezjaka. A čini mi se da vaš otac radi u Uredu za suzbijanje zloupotreba bezjačkih artefakata?"
obrati se on Ronu smješkajući se još pakosnije. "Bože mili... ro8eni sin..."
Harry se osjećao kao da ga je tog časa odalamila po trbuhu jeñna od najvećih grana onog ludog
drveta. Ako itko, otkrije da je gospodin Weasley začarao ta kola... na to nije bio ni pomislio...
Snape produži:
"Pretražujući park, opazio sam da je znatna šteta nanesena jednoj vrlo vrijednoj napadačkoj vrbi..."
"Ta je vrba više štete nanijela nama nego mi njoj..." izlane 1'~on.
"Tišina!" obrecne se Snape ponovo na nj. "Vi niste, na žalost, iz mog doma pa nije na meni da
odlučujem o vašem isključenju. Ali dovest ću ovamo ljude koji imaju, srećom, takve ovlasti. A vi
me dotle ovdje čekajte!"
Harry i Ron se, blijedi, zgledaju. Harry više uopće nije bio gladan. Samo mu je bilo strašno zlo.
Nastojao je ne gledati nešto veliko i sluzavo što je plutalo u zelenoj tekućini na polici iza Snapeova
pisaćeg stola. Ako je Snape otišao po profesoricu McGonagall, predstojnicu doma Gryffindora,
neće njih dvojica mnogo bolje proći. Ona je možda korektnija od Snapea, ali je krajnje stroga.
Nakon desetak minuta vrati se doista Snape s profesoricom McGonagall. Harry je već u više
navrata vidio profesoricu McGonagall srditu, ali je vjerojatno zaboravio kako ona može stisnuti
usne, ili je nikad nije vidio ovako srditu. Čim je ušla u sobu, podigla je svoj
čarobni štapić. I Harry i Ron se lecnu, ali ona samo uperi štapić u
prazno ognjište u kojem iz~e~ad~ ~ukne vatra.
"Sjedite!" reče im pa obojica sjednu na stolice uz vatru. "Da čujem vaše objašnjenje!" produži
zlokobno sijevajući naočalama.
Ron uzme opisivati dogadaje na kolodvoru, kako nisu mogli proći kroz pregradu...
"...i tako nismo imali, gospodo profesor, drugog izbora jer nismo stigli na vlak."
"A zašto nas niste po sovi o tome obavijestili? Čini mi se da vi imate sovu?" hladno upita
profesorica McGonagall Harryja.
Harry se zagleda u nju. Sad kad je ona to rekla, učini mu se da je upravo tako trebalo učiniti.
"Ja... ja nisam mislio..."
"To je očigledno", odbrusi mu profesorica McGonagall.
Netko pokuca na vrata i Snape, koji kao da nije mogao biti sretniji, otvori vrata. Pred njima je
stajao ravnatelj, profesor Dumbledore.
Harry se sav ukoči. Dumbledore je bio neobično ozbiljan. Pogledao ih je niz svoj kukasti nos i
Harry odjeñnom poželi da ih obojicu još mlati ona napadačka vrba.
Zavlada dugotrajan muk. Tada Dumbledore prozbori: "Molim vas da nam objasnite zašto ste to
učinili!"
Bilo bi im lakše da se izderao na njih. Harryju bijaše mrsko razočaranje u njegovu glasu. Nekako
nije mogao, tko zna zašto, pogledati Dumbledorea u oči pa se zagleda u svoja koljena. Ispripovjedi
mu sve, osim da je gospodin Weasley vlasnik začaranog automobila prema njegovim riječima reklo
bi se da su on i Ron slučajno našli leteći automobil parkiran pred kolodvorom. Znao je da je
Dumbledore odmah dokučio istinu, ali ga profesor ništa ne zapita o autu. Kad je Harry dovršio
priču, Dumbledore ih je i dalje motrio kroz naočale.
"Najbolje da odmah podemo po svoje stvari?" reče Ron očajničkim glasom.
"O čemu vi to, Weasley, govorite?" obrecne se profesorica McGonagall na nj.
33
"Pa, zar nas nećete izbaciti iz škole?" priupita je Ron.
Harry brže pogleda Dumbledorea.
"Nećemo još danas, gospodine Weasley", reče Dumbledore. "Ali moram vas obojicu upozoriti da
ste počinili vrlo ozbiljan prekršaj. Večeras ću obavijestiti o tome vaše obitelji. Isto vam tako moram
reći
da, ako učinite još jednom ovako nešto, neću imati drugog izbora nego da vas isključim..."
Snape je izgledao kao da je Božić u posljednji čas otkazan. Nakašlje se i progovori:
"Profesore Dumbledore, ovi su dječaci prekršili Dekret o ograničenju čaranja za malodobnike i
nanijeli veliku štetu jednom starom i vrijednom drvetu... sigurno je da ovakvi prekršaji..."
"Na profesorici je McGonagall, Severuse, da odluči o kažnjavanju ovih dječaka", mirno će
Dumbledore. "Oni su iz njezina doma i zato ona za njih snosi odgovornost." Zatim se obrati
profesorici McGonagall: "Minerva, j a se moram vratiti na banket da priopćim učenicima još
nekoliko obavijesti. Hodite sa mnom, Severuse! Na stolu je prekrasna torta s kremom od jaja koju
bih htio kušati."
Snape ošine otrovnim pogledom Harryja i Rona pa poñe iz svoje sobe za Dumbledoreom
ostavljajući dječake nasamo s profesoricom McGonagall, koja je još obojicu motrila poput gnjevna
orla.
"Vi, Weasley, otiñite radije u bolničko krilo, još krvarite."
"Nije to ništa", reče Ron i na brzinu obriše rukavom ogrebotinu iznad oka. "GospoBo profesor, htio
sam prisustvovati razvrstavanju moje sestre..."
"Ceremonija razvrstavanja već je završena", priopći mu profesorica McGonagall. "I vaša je sestra
postala Gryffindorica."
"Ah, hvala Bogu!" pripomene Ron.
"A kad već govorimo o Gryffindorima..." oštro nastavi profeso
rica ~IcGonagall, ali je Harry presiječe u riječi;
"Gospo~o profesor, kad smo uzeli taj auto, školska godina još nije bila počela pa... pa Gryžfindori
ne bi zbog toga smjeli izgubiti bodove, nije li tako?" dovrši gledajući je tjeskobno.
Profesorica McGonagall probode ga pogledom, ali je Harry bio siguran da je malo nedostajalo da se
ne nasmiješi. Kako bilo da bilo, usne joj nisu više bile onako stisnute.
"Neću ja oduzeti Gryffindorima nijedan bod", reče ona, a Har
ryju padne katxlen sa srca. "AIi, obojica ćete biti kainjeni!"
Ispalo je bolje nego što se Harry nadao, A što se tiče pisma koje
će Dumbledore uputiti Dursleyjevima, to nije ništa znaćilo. Harry je
vrlo dobro znao da će oni biti razočarani što ga napadačka vrba nije
rlnt111~1a
Profesorica McGonagall ponovo podigne štapić i uperi ga u Snapeov pisaći stol. Na njemu se
iznenada pojavi velik tanjur pun sendviča, dva srebrna pehara i vrč soka od bundeve s ledom.
"Ovdje ćete povečerati, a onda ćete otići ravno u svoju spavaonicu", reče im. "I ja se još moram
vratiti na banket."
Kad su se vrata za njom zatvorila, Ron dugo i tiho zazviždi. "Mislio sam već da smo propali", reče
grabeći sendvič.
"I ja", potvrdi Harry uzimajući takoñer sendvič.
"Ali zamisli kakav smo peh imali!" nastavi Ron punim ustima piletine i šunke. "Fred i George
letjeli su tim kolima najmanje pet-šest puta a da ih nikad nijedan bezjak nije vidio!" Progutavši
zalogaj, ponovo zagrize u sendvič. "I.zašto nismo uspjeli proći kroz onu pregradu?"
Harry slegne ramenima.
"Odsad ćemo morati dobro paziti što radimo", reče i dobrano potegne iz pehara. "Šteta što nismo
stigli na banket..."
34
"Ona nije htjela da se tamo pravimo važni", razborito će Ron. "Nije htjela da cijela škola pomisli
koja je šminka doći u školu letećim automobilom."
Pošto su se najeli sendviča (tanjur se neprestano punio novima), ustali su i izašli iz sobe te se
zaputili poznatim putem do Gryffindorske kule. U dvorcu je vladala tišina. Činilo se da je banket
završio. Prošli su pokraj portreta koji su nešto šaputali, i pored škripavih oklopa, pa se popeli uz
uske kamenite stube dok nisu napokon došli do
hodnika u kojem bijaše skriven tajni ulaz u Gryffindorsku kulu, iza
uljene slike vrlo debele žene u ružičastoj svilenoj haljini.
"Lozinka?" upita ih ona kad su došli do nje. "Ovaj..." promuca Harry.
Nisu znali lozinku u novoj školskoj godini jer se još nisu bili vidjeli s gryffindorskim prefektom, ali
im gotovo istog časa pritekne netko u pomoć. Začuli su kako netko hita za njima, a kad su se
okrenuli, ugledali su Hermionu kako trči prema njima.
"Tu ste dakle! A gdje ste dosad bili? Kakve se sve smiješne priče pričaju o vama... netko mi je
rekao da ste izbačeni iz škole zato što ste se srušili u letećem autu. "
"E pa, nismo izbačeni iz škole", ustvrdi Harry.
"Nećete mi valjda reći da ste stvarno doletjeli ovamo autom?" priupita ih Hermiona gotovo isto
onako strogo kao i profesorica McGonagall.
"Poštedi nas predavanja", nestrpljivo će Ron, "i radije nam reci kako glasi nova lozinka."
"Resasta rajčica," nestrpljivo odgovori Hermiona, "ali nije u tome stvar..."
Naglo ušuti jer se portret debele dame skloni u stranu, pojavi se otvor u zidu i iznenada se razlegne
gromoglasan pljesak. Reklo bi se da je čitav dom Gryffindora još budan i na okupu u okrugloj
društvenoj prostoriji. Učenici su stajali na nakrivljenim stolovima i mekim naslonjačima i čekali na
njih. Neki su od njih pružili ruke kroz rupu u zidu da ih povuku unutra ostavivši Hermionu da se
sama pentra za njima.
"Sjajno!" vikne Lee Jordan. "Genijalno! Kakav dolazak! Zaletjeti se letećim autom u napadačku
vrbu, o tome će se još godinama pričati!"
"Dobri ste", reče jedan iz petog razreda s kojim Harry nije nikad ni riječi progovorio. Netko ga je
tapšao po ledima kao da je netom pobijedio u maratonu. Fred i George proguraju se do njih i
zajedno ih upitaju:
"Zašto niste i nas pozvali d~ Se tako vratimo, a~~~
Ron je bio sav zajapuren i zbunjeno se smješkao, ali Harry opazi jedinu osobu koja kanda nije bila
zadovoljna. Pe~Cy je StrŠlO iZriad
glava nekih uz6uñenih ućenika prvog razreda, i reklo bi Se da se na
stoji probiti do njih da im očita lekciju. Harry mune Rona pod rebra i mahne glavom prema Percyju.
Ron umah shvati što je posrijedi. "Moramo gore... malo smo umorni", reče i obojica se počnu pro
bijati prema vratima na drugoj strani sobe što su vodila do zavojitih stuba i njihovih spavaonica`
"'Noć!" otpozdravi Harry Hermioni, koja ih je gledala prijekim okom baš kao i Percy.
Iako su ih neprestance tapšali po le~ima, uspjeli su se pro~iti do suprotne strane društv~n~
prostorij~ i doćepatl se tišine na stubišt~. Pohitaju uza stube do sama vrha i napokon se dohvate
vrata svoje stare spavaonice, na kojima je sad stajao natpis "Učenici druge ~o
. -... , , , , i , ,__,a_I_`_~___ ~
zastorima od crvena baršuna, i s visokim, uskim prozorima. Netko je već bio donio njihove velike
kovčege i postavio ih uz krevete.
Ron se naceri Harryju s izrazom krivnje na licu. "Znam da ne bih smio uživati u svemu ovome,
ali..."
Vrata se spavaonice širom otvore i u sobu upadnu ostali članovi Gryffindora s druge godine,
Seamus Finnigan, Dean Thomas i Neville Longbottom.
"Nevjerojatna stvar!" usklikne Seamus. "Svaka vam čast!" reče Dean.
35
"Fantastično!" priklopi Neville sa strahopoštovanjem u glasu. Harry nije mogao da se i sam ne
osmjehne.
