JAZBI NA"
"Rone!" dahne Harry, prišulja se do prozora i podigne ga kako bi mogli razgovarati kroz rešetke.
"Rone, kako si... kako do..."
Kad mu je napokon doprlo do svijesti što to vidi pred sobom, Harry je zinuo od čuda. Ron se bio
nagnuo kroz stražnji prozor starog automobila tirkizne boje parkiranog u zraku. S prednjih sjedala
Harryju su se cerekala Ronova starija braća blizanci Fred i George. "Sve u redu, Harry?"
"Što je to bilo s tobom?" upita ga Ron. "Zašto nisi odgovarao na moja pisma? Ja sam te oko
dvanaest puta zvao u goste, a onda je tata došao kući i rekao nam da si dobio službenu opomenu
zbog čaranja pred bezjacima..."
"Ma nisam to bio ja... a kako je on to saznao?"
"On radi u Ministarstvu", odgovori Ron. "Znaš valjda da ne smijemo izvoditi čarolije izvan
škole?..."
"Pravi se javio", reče mu Harry zureći u automobil što je lebdio u zraku.
"Ma ovo se ne računa", odvrati Ron. "Ovaj smo auto samo posudili, to su tatina kola, nismo ih mi
začarali. Ali čarati pred nosom bezjacima kod kojih stanuješ..."
"Rekao sam ti da to nisam bio ja... ali sad bi predugo trajalo da ti to sve objašnjavam. Nego, možeš
li reći onima u Hogwartsu da su me Dursleyjevi zaključali i da mi ne daju da se vratim, a očito je da
se ne smijem spasiti s pomoću magije, jer bi u Ministarstvu mislili da mi je to već druga čarolija u
zadnja tri dana, pa..."
"Prestani lupetati," reče mu Ron, "došli smo po tebe da te odvezemo,"
"Ah ni vi se ne sm~jete služiti magijom..,"
"Ne treba nama magija", otpovrne Ron, naceri se i mahne glavom prema prednjim sjedalima.
"Zaboravio si tko je ovdje sa mnom."
"Zaveži ovo za rešetke!" reče Fred i dobaci Harryju kraj užeta. "Ako se Dursleyjevi probude, ode
mi glava", reče Harry vezujući uže čvrsto za jednu šipku, a Fred dade gas na mjestu.
"Ne brini," reče Fred, "samo se makni od prozora!"
Harry se skloni u sjenu uz Hedvigu, koja je kanda shvatila o čemu je riječ, jer nije dala ni glasa od
sebe. Motor je sve jače i jače brektao. Onda odjednom nešto prasne i rešetke izlete iz okvira
prozora, a auto poleti uvis. Harry ponovo dotrči do prozora i vidje rešetke kako vise metar-dva
11
iznad zemlje. Zadihani Ron podigne rešetke u kola. Harry je napeto osluškivao, ali iz Dursleyjeve
spavaće sobe nije se ništa čulo.
Nakon što je Ron spremio rešetke na stražnja sjedala, Fred se vrati natraške što je mogao bliže
Harryjevu prozoru.
"Upadaj!" reče mu Ron.
"Ali sve moje stvari za Hogwarts... čarobni štapić... metla..."
"A gdje ti je to?"
"Sve je zaključano u ormaru ispod stepenica, a ja ne mogu izaći iz sobe..."
"Nema problema", dobaci mu George sa suvozačeva sjedala. "Makni se, Harry!"
Fred i George se oprezno uvuku kroz prozor u Harryjevu sobu. "Svaka im čast!" pomisli Harry kad
George izvadi iz džepa običnu ukosnicu i uzme čeprkati njome po bravi.
"Mnogi čarobnjaci misle da je učenje ovakvih bezjačkih trikova puko traćenje vremena," reče mu
Fred, "ali mi mislimo da ovakve vještine vrijedi naučiti, iako su pomalo spore."
Nešto u bravi tiho škljocne i vrata se otvore.
"Tako... mi idemo sad po tvoj kofer... a ti pokupi sve što ti treba iz tvoje sobe i dodaj kroz prozor
Ronu", šapne mu George.
"Pazite na najdonju stepenicu, škripi", šapne Harry blizancima koji se izgube na mračnom
odmorištu.
Harry uzme užurbano skupljati svoje stvari i dodavati ih kroz prozor Ronu. Zatim ode pomoći
Fredu i Georgeu nositi njegov teški kovčeg uza stube. Začuje tetka Vernona kako kašlje.
Naposljetku su zadihani došli do vrha stuba i ponijeli kovčeg kroz Harryjevu sobu do otvorenog
prozora. Fred se ponovo uvuče u automobil da s Ronom preuzme kovčeg, koji su Harry i George
gurali kroz prozor. Kovčeg je centimetar po centimetar klizio kroz prozorski okvir.
Tetak Vernon ponovo zakašlje.
"Još malo", dahne Fred, koji je vukao kovčeg u kola, "samo još jedanput dobro gurnite..."
Harry i George uprli su ramenima u kovčeg koji klizne kroz prozor na stražnje sjedalo automobila.
"Dobro je, idemo", šapne George.
Ali, kad se Harry popeo na prozorsku dasku, iza njega se odjednom razlegne glasno kriještanje, a
odmah zatim zagrmi i glas tetka Vernona.
"TA VRAŽJA SOVULJAGA!" "Zaboravio sam na Hedvigu!"
Harry projuri kroz sobu baš u trenutku kad se upali svjetlo na odmorištu. Dograbi Hedviginu
krletku, jurne do prozora i doda je Ronu. Dok se pentrao na komodu, tetak Vernon zalupa na
nezaključana vrata... i vrata se sama bučno otvore.
Časak je tetak Vernon stajao uokviren dovratkom, a onda rikne kao razjaren bik, okomi se na
Harryja i zgrabi ga za gležanj.
Ron, Fred i George uhvate Harryja za mišice i povuku ga svom snagom u kola.
"Petunijo!" zaurla tetak Vernon, "On nam bježi! ON NAM BJEŽI!" Weasleyjevi snažno potegnu i
izvuku Harryju nogu iz stiska tetka Vernona. Čim se Harry našao u kolima i zalupio za sobom
vratima, Ron se prodere:
"Frede, gas do daske!"
Automobil odjednom sune put Mjeseca.
Harry nije vjerovao sam sebi -bio je na slobodi! Spusti prozor i, dok mu je noćni zrak mrsio kosu,
osvrne se na krovove u Kalininu prilazu što su se gubili u daljini. Tetak Vernon, teta Petunia i
Dudley visili su svi zgranuti na Harryjevu prozoru,
"Do vi~enja sljedećeg ljeta~" dovikne im Harry,
zi~ ~- ~: ~j ,~~~s,~~J.,~ili~%~'~~~yaiJl%~ ~a
"Pusti Hedvigu iz krletke!" reče mu Ron. "Ona može i sama za nama letjeti. Nije već čitavu
vječnost imala prilike protegnuti krila."
12
George doda ukosnicu Ronu i malo zatim Hedviga se radosno vine kroz prozor u zrak i poleti uz
njih poput duha.
"Pa dobro... što je to bilo s tobom Harry?" nestrpljivo ga upita Ron. "Što se dogodilo?"
Harry im ispripovjedi sve o Dobbyju, o njegovu upozorenju i katastrofi koja je snašla ljubičasti
puding. Kad je završio, zavlada duga, zgranuta šutnja.
"Jako sumnjiva stvar", napokon će Fred.
"Tu nešto smrdi", složi se s njim George. "A nije ti htio reći čak ni tko stoji iza te urote?"
"Mislim da mi nije smio reći", odgovori Harry. "Kako rekoh, kad god bi malo falilo da nešto izlane,
počeo bi glavom udarati o zid." Opazio je kako su se Fred i George zgledali.
"Što, mislite da mi je lagao?" upita ih Harry.
"Pa, sad", reče Fred, "hajmo reći ovako... kućni vilenjaci imaju i sami svoje čarolije, ali se ne smiju
služiti njima bez privole gospodara. Ja bih rekao da su gospodari poslali starog Dobbyja k tebi da te
spriječi da se vratiš u Hogwarts. To je nekome od njih valjda bila zgodna šala? Postoji li netko u
školi tko te ima na zubu?"
"Postoji", umah potvrde Harry i Ron. "Draco Malfoy", reče Harry. "On me mrzi."
"Draco Malfoy?" ponovi George okrećući se na prednjem sjedalu. "Da to nije možda sin Luciusa
Malfoya?"
"Vjerojatno, jer to nije baš tako često prezime, zar ne?" reče Harry. "A zašto pitaš?"
"Čuo sam tatu kako ga spominje", nastavi George. "On je bio vjeran sIjedbenik Znaš-već-koga."
"A kad je Znaš-već-tko nestao", prihvati Fred istežući vrat ne bi li bolje vidio Harryja, "Lucius
Malfoy vratio se u naše redove i rekao da on to nije mislio ozbiljno. Svašta je nadrobio... tata misli
da je on pripadao najužem krugu Znaš-već-koga."
Harry je već bio čuo što se sve priča o obitelji Malfoy, pa ga ove ri~eči nisu ni najmanje iznenadile.
Prema Malfoyu je Dudley Dursley bio dobroćudan, pažljiv i osjetljiv dečko.
"Ne znam imaju li Malfoyevi kućnog vilenjaka..." reče Harry. "Pa sad, čiji god da je, taj vilenjak
sigurno pripada staroj čarob
njačkoj obitelji, i to svakako bogatoj", priklopi Fred.
"Aha, naša mama vječito govori kako bi htjela imati kućnog vilenjaka da nam pegla rublje", nadoda
George. "Ali mi imamo samo jednog groznog, starog gula u potkrovnici i posvuda po vrtu gnome.
Kućni se vilenjaci mogu naći samo u velikim palačama i dvorcima i sličnim mjestima. U našu kuću
ne bi ih ni puškom natjerao..."
Harry je ušutio. Sudeći po tome što je Draco Malfoy obično od svega imao samo najbolje stvari,
obitelj mu pliva u čarobnjačkom izobilju; mogao je lako zamisliti Malfoya kako se šepiri po
nekakvoj velikoj palači. Isto bi tako bilo slično Malfoyu da pošalje obiteljskog slugu ne bi li
spriječio Harryjev povratak u Hogwarts. Da nije Harry ipak bio glup što je ozbiljno shvatio
Dobbyja?
"Bilo kako bilo, meni je baš drago što smo došli po tebe", reče mu Ron. "Ja sam se već ozbiljno
zabrinuo što mi ne odgovaraš na pisma. U prvi mah sam mislio da je Errol tome kriv..."
"Tko je Errol?"
"Naš sovac. Metuzalem. Ne bi mu bilo prvi put da kolabira dostavljajući poštu. I zato sam htio
posuditi Hermesa..."
"Koga?"
"Sovca kojeg su mama i tata kupili Percyju kad je postao prefekt", ~obaci Fred s prednjeg sjedala.
"Ali Percy mi ga nije htio posuditi", reće Ron; "Rekao mi je da ga on treba."
"Percy se ovog ljeta vrlo čudno ponaša", ustvrdi George i namršti
se. "Stvarno je poslao masu pisama i jako puno vremena proveo zatvoren u svojoj sobi... Mislim, ne
možeš ipak stalno laštiti značku školskog prefekta... Otišao si, Frede, malo previše na zapad",
nadoda pokazujući na kompas na šoferskoj ploči. Fred malo okrene upravljač.
"A zna li vaš tata da ste mu uzeli auto?" upita ih Harry nasluću
13
jući odgoYOr,
"Pa i ne zna", odgovori mu Ron. "Noćas on radi. Nadajmo se da ćemo spremiti kola u garažu prije
nego što mama nešto primijetl`"
"A što vam tata radi u Ministarstvu ~na~i~e?"
"On ti je na najdosadnijem odjelu", ustvrdi Ron. "U Uredu za zloporabu bezjačkih artefakata."
"Čega?" "Ma to ti je, znaš, kad začarani bezjački proizvodi završe opet u bezjačkim trgovinama ili
kućama. Tako ti je, recimo, lani umrla neka stara vještica pa su njezin servis za čaj prodali nekoj
staretinarnici. Kupila ga je neka bezjakinja, odnijela kući i htjela u njemu poslužiti čaj prijateljima.
Nastao je pravi košmar... tata je tjednima radio prekovremeno na tom slučaju."
"Što se dogodilo?"
"Čajnik je pomahnitao i sve redom poprskao kipućim čajem, jedan je tip završio u bolnici pošto ga
je hvataljka za šećer uštinula za nos. Tata je ludio jer u uredu radi sam s nekim starim vješcem
Perkinsom. Morali su se poslužiti i čarolijama za brisanje pamćenja i koječim drugim da zataškaju
stvar..."
"Ali vaš tata... i ovaj auto..." Fred se nasmije.
"Aha, tata luduje za svim stvarima koje imaju veze s bezjacima, šupa nam je puna bezjačke
starudije. On sve to rastavlja, pa začara i iznova sastavlja. Kad bi izvršio premetačinu u našoj kući,
morao bi smjesta uhapsiti sama sebe. Mamu sve to izluñuje."
"Sad smo upravo nad glavnom cestom", reče George gledajući kroz vjetrobran. "Za deset minuta
smo kod kuće... a i vrijeme je već, svanjiva..."
Nad obzorjem na istoku nazirao se slabašan rumeni sjaj.
Fred usmjeri automobil nadolje i Harry ugleda taman mozaik od polja i gajeva.
"Mi ti živimo malo izvan sela", reče George. "Ottery St Catchpole..."
Leteći auto sve se više spuštao. Kroz drveće je sjao rub jarkocrvenog sunca.
"Evo nas!" reče Fred kad su dotaknuli tlo i malko se stresli. Sletjeli su uz trošnu garažu u malom
dvorištu. Harry prvi put ugleda Ronovu kuću.
Izgledala je kao da je nekoć bila velik kameni svinjac, na koji su, meñutim, ovd~e-ond~e
nadograñene pojedine prostorije tako da je
postala višekatnica, tako naherena kao da je samo magija dxži na
okupu. (Harry pomisli da je to zacijelo i istina). Na vrhu crvenog krova stršilo je četiri-pet
dimnjaka, Na nakrivljenoj ploči zabijenoj u zemlju blizu ulaza pisalo je "Jazbina". Oko ulaznih
vrata ležala je hrpa gumenih čizama i zahrñali kotlić. Po dvorištu je kljucalo nekoliko tustih smeñih
pilića.
"Nije baš nešto", reče Ron.
"Perfektno je'; usklikne Harry misleći na Kalinin prilaz. Izañu iz auta.
"A sad ćemo se sasvim tiho popeti na kat", reče Fred, "i pričekati da nas mama pozove na doručak.
A ti ćeš onda, Rone, strčati niza stube i viknuti: `Mama, gledaj tko nam je noćas došao!' A ona će
biti sretna što vidi Harryja, pa nitko nikad neće ni saznati da smo letjeli tatinim autom."
"Može", reče Ron. "Hajdemo, Harry, ja spavam na..."
Ali Ron iznenada grdno pozeleni buljeći u kuću. Ostala se trojica naglo okrenu.
Gospoña Weasley stupala je kroz dvorište rastjerujući oko sebe piliće. Bilo je upravo nevjerojatno
kako ta niska, punašna ženica trenutačno nalikuje na tigra sabljastih zubi.
`Ah'; uzdahne Fred.
"O Bože!" izusti George.
Gospoña Weasley stane pred njih, ustoboči se i počne ih redom strijeljati pogledima. Iz džepa na
pregači sa cvjetnim uzorkom virio joj je čarobni štapić.
"Tako dakle!" izusti.
"Bro~'tro, mama", pozdravi je George glasom koji je očito sma~ trao umilnim i neodoljivim.
14
"Je li vama uopće jasno koliko sam ja bila zabrinuta?" priupita ih gospoña Weasley ubitačnim
šaptom.
"Oprosti, mama, ali morali smo, znaš..."
Sva su tri sina gospoñe Weasley bila viša od nje, ali su se skutrili pod njenim bijesnim pogledom.
"Nikog u krevetu! Nikakve po~uke!Auto nestao.: ` mogli ste nastradati... izbezumila sam se od
br~ge... na to niste uopć~ pomis~llć? ... l~ikad, o~kako znar~ ~a se6e", ć~kaj~Q saruo dok van~ s~
o~a~ vrati, n~ ~ill ~i Chardi~ ni P~r~y nisu uan~ uik~d zadavali ovakve brige,.. "
"Perf~ktn~ P~rcy!'? p~omrsi Fr~d.
