"MOTOCIKLI NE LETE!"
Dudley i Picrs su se zasmijuljili.
"Znam ja da ne lete", odvrati Harry. "Ja sam to samo sanjao."
Ali bilo mu je žao stoje uopće progovorio. Ako je postojalo nešto što je Dursleyjevima bilo još mrze od
njegova zapitkivanja, to je bilo njegovo blebetanje o nečemu što nije normalno, pa bilo to u snu ili čak u
stripu - reklo bi se da se pribojavaju da mu ne padnu na pamet nekakve opasne misli.
Bijaše sunčana subota i zoološki je vrt bio pun obitelji. Dursleyjevi su na ulazu kupili Dudleyju i Piersu
velike sladolede od čokolade, a kad je nasmiješena sladoledarka upitala Harryja što želi,
tren prije nego što su ga uspjeli odvući dalje, morali su mu kupiti nešto, pa je dobio jeftinu lizalicu od limuna.
Nije ni to loše, pomislio je Harry ližući lizalicu i gledajući gorilu kako se Češe po glavi. Bio je neobično
nalik na Dudleyja, samo što nije bio plavokos kao Dudley.
Harryju je to bilo najljepše prijepodne u posljednje vrijeme. Pazio je da se drži podalje od Dudleyja i Piersa,
kojima su već do vremena za užinu dosadile životinje, pa se bojao da ne prijeđu na svoju najdražu razbibrigu
- da ga ne počnu tući. Jeli su u restoranu zoološkog vrta, a kad je Dudleyja spopao bijes što kupa 'Havaji' nije
dovoljno velika, tetak Vernon naručio mu je još jednu pa je Harry mogao na miru smazati svoju porciju.
Harry je poslije zaključio da je sve to bilo previše lijepo da bi moglo dobro završiti.
Potom su otišli u paviljon s reptilima. Unutra je bilo hladno i mračno, samo su zidovi bili osvijetljeni. U
staklenim vitrinama miljeli su i puzili po komadima drva i kamenju svakojaki gušteri i zmije. Dudley i Picrs
željeli su vidjeti goleme, otrovne kobre i debele pitone što mogu zdrobiti čovjeka. Dudley je ubrzo našao
najveću zmiju u paviljonu. Taje zmijurina mogla dva puta obaviti auto tetka Vcrnona, smrviti ga i baciti u
kontejner za smeće - samo što se činilo da trenutno nije raspoložena za takve stvari. Zapravo je spavala kao
zaklana.
Dudley je stajao, pritisnuvši nos uz staklo, i zurio u sjajne, smeđe kolutove.
"Daj je natjeraj da se pomakne!" procvili ocu. Tetak Vernon pokuca po staklu, ali se zmija ne pomakne.
"Daj još jedanput probaj", zapovjedi Dudley. Tetak Vernon oštro pokuca zglavcima prstiju po staklu, ali je
zmija i dalje mirno spavala.
"Ma to je dosadno", protuži Dudley i ode gegajući se dalje.
Harry priđe toj vitrini i zagleda se u zmiju. Ne bi se začudio da zmija svisne od dosade - nema nikakva
društva osim glupih ljudi koji povazdan prstima bubnjaju po staklu ne bi li je uznemirili. Ovo je ipak gore
nego spavati u ormaru gdje te obilazi samo teta Petunia i lupa po vratima ne bi li te probudila - Harry bar
može prošetati po kući.
Zmija odjednom otvori svoje okrugle oči. Polagano, sasvim polagano podigne glavu tako da joj se oči nađu u
visini njegovih.
I namigne mu!
Harry se zabulji u nju, a onda se brže obazre da vidi gleda li ih tko. Nitko ih nije gledao. Ponovo pogleda
zmiju pa i on njoj namigne.
Zmija naglo mahne glavom prema tetku Vernonu i Dudleyju, a onda podigne oči prema stropu. Zatim
pogleda opet Harryja kao da mu veli: "Kod mene ti je stalno ovako!"
'"Znam", promrmlja Harry kroz staklo, iako nije bio siguran da ga zmija čuje. "To ti zbilja mora ići na živce."
Zmija odlučno klimne glavom.
"A otkud si ti zapravo?" priupita je Harry.
Zmija mahne repom prema pločici uz staklo. Harry na njoj pročita:
BOA CONSTRICTOR, BRAZIL.
"Je li ti bar tamo bilo lijepo?"
Boa constrictor mahne opet repom prema natpisu na kojem Harry pročita:
OVAJ JE PRIMJERAK UZGOJEN U ZOOLOŠKOM VRTU.
"A, tako... znači da nikad nisi ni bila u Brazilu?"
Kad je zmija odmahnula glavom, iza Harryja razlegne se takva zaglušna vika da oboje poskoče.
"DUDLEY! GOSPODINE DURSLEY! POGLEDAJTE OVU ZMIJU! NEVJEROJATNO JE ŠTO RADI!"
Dudley dojuri do njih gegajući se što je brže mogao.
"Makni mi se s puta!" reče Harryju i mune ga u rebra. Onako zatečen, Harry se sruši na betonski pod. Ono
Što je slijedilo dogodilo se tako brzo da nitko nije ništa pravo ni vidio - u jednom trenu Piers i Dudley bili su
obojica naslonjeni na staklo, a u drugom su odskočili od njega vrišteći od užasa.
Harryje sjeo na pod i zinuo; nestalo je prednje staklo vitrine! Zmijurina se brzo odmotavala i počela puziti po
podu. Ljudi u paviljonu vrištali su i bježali prema izlazima.
Dok je zmija munjevito puzila pokraj njega, Harry bi se zakleo daje čuo kako pisti:
"Evo me, Brazile, dolazim... Hvala ti, amigo."
Čuvar u paviljonu reptila bio je izbezumljen. Neprestance je ponavljao:
"Ali staklo, kamo je staklo nestalo?"
Ravnatelj je zoološkog vrta osobno skuhao teti Petuniji jak i sladak Čaj neprestance joj se ispričavajući. Piers
i Dudley samo su nešto nesuvislo brbljali. Koliko je Harry vidio, zmija im nije ništa drugo učinila nego ih tek
nestašno u prolazu dodirnula po petama, ali kad su svi opet posjedali u kola tetka Vernona, Dudley je tvrdio
da mu je zmija malne odgrizla nogu, a Piers se kleo da umalo da ga nije ste-gnula u smrtonosni zagrljaj. Ali
najgore je bilo, barem Harryju, što je Piers, čim se malo smirio, ustvrdio:
"Harry je s njom razgovarao, je li, Harry?"
Tetak je Vernon pričekao da Piers ode iz njihove kuće prije nego što se okomio na Harryja. Bio je toliko srdit
da je jedva mogao govoriti. Uspio je samo reći: "Idi, u ormar... i ostat ćeš tamo... bez jela!" prije nego što se
skljokao u naslonjač, a teta je Petunia trknula da mu donese veliku čašu konjaka.
Harry je dugo nakon toga ležao u svom mračnom ormaru priželjkujući da ima bar sat. Nije znao koliko je
sati, a nije bio siguran da su Dursleyjevi već pozaspali. A dok oni ne zaspe, ne smije se odšuljati u kuhinju da
nešto pojede.
Živio je kod Dursleyjevih već gotovo deset godina, deset tužnih godina, otkako zna za sebe, od malih nogu,
nakon što su mu roditelji poginuli u automobilskoj nesreći. Nije se sjećao daje bio u automobilu kad su mu
roditelji poginuli. Gdjekad, kad bi se za dugih sati u svom ormaru nastojao prisjetiti kako se to dogodilo,
izlazila mu je pred oči čudna slika - zasljepljujući zeleni blijesak i oštra bol na čelu. Pretpostavljao je da je to
bilo od sudara, iako mu nije bilo jasno otkud onaj zeleni blijesak. Uopće se nije sjećao roditelja. Njegova teta
i tetak nisu mu nikad govorili o njima, a dakako da ih nije smio o njima ništa pitati. U kući nije bilo njihovih
fotografija.
Dok je bio još mladi, Harry je počesto sanjao kako neki nepoznati rođak dolazi po njega, ali se to nikad nije
dogodilo. Dursleyjevi su mu bili jedina rodbina. Pa ipak, ponekad mu se činilo (ili se bar nadao) da ga ljudi
na ulici prepoznaju. Jednom, dok je s tetom Petunijom i Dudleyjem bio u kupovini, naklonio mu se neki
Čovječuljak u ljubičastu cilindru. Nakon što je bijesno upitala Harryja poznaje li tog čovjeka, teta Petunia je
brže-bolje izašla s njima iz trgovine a da ništa nije kupila. Jednom je u autobusu neka sumanuta žena sva u
zelenom veselo mahnula Harryju rukom. A neki dan se jedan ćela-vac u dugačkom grimiznom kaputu
stvarno rukovao s njim na ulici i zatim otišao dalje bez riječi. Najčudnovatije je od svega pak bilo to što su
svi ti ljudi kanda nestajali čim bi ih Harry pokušao malo bolje pogledati.
Harry u školi nije imao prijatelja. Svi su znali da Dudleyjeva banda mrzi tog neobičnog dječaka Harryja
Pottera u onoj njegovoj prevelikoj staroj odjeći, sa slomljenim naočalama, a nitko se od učenika nije htio
zamjeriti Dudleyjevoj bandi.
PISMA NI OD KOGA
Bijeg brazilske boe consirictora donio je Harryju do tada najdulju kaznu. Kad mu je napokon dopušteno da
ponovo izađe iz ormara, bile su već započele ljetne ferije i Dudley je već pokvario svoju novu filmsku
kameru i razbio zrakoplov na daljinsko upravljanje, a kad se prvi put popeo na svoj trkaći bicikl, srušio je
staru gospođu Figg dok je na štakama prelazila preko Kalinina prilaza.
Harryju je bilo drago što je prestala škola, ali nije mogao umaknuti Dudleyjevoj bandi koja se svakog božjeg
dana okupljala u njihovoj kući. Piers, Dennis, Malcolm i Gordon bili su svi odreda krupni i glupi, a kako je
Dudley bio najkrupniji i najgluplji od svih njih, on im je bio vođa. Ostali su bili sretni što mogu sudjelovati u
Dudleyjevoj najdražoj razonodi - lovu na Harryja.
Zbog toga je Harry gledao da što više izbiva iz kuće, da Šalabaza i misli na kraj ferija, u čemu je nazirao
tračak nade. Kad dođe mjesec rujan, poći će u peti razred i prvi put u životu neće ići u istu Školu s
Duđlevjem. Dudley je imao osigurano mjesto u staroj školi tetka Vernona, u Smeltingsu. I Piers Polkiss
pohađat će tu privatnu Školu. Harry će pak nastaviti obrazovanje u običnoj javnoj školi u Stone-wallu.
Dudley je smatrao daje to dozlaboga smiješno.
"U Stonewallu već prvog dana gurnu učenicima glavu u zahodsku školjku", rekao je Harryju. "Ne bi li ti
ovdje kod nas na katu malo trenirao?"
"Ne bih, hvala", odgovori mu Harry. "U tom jadnom zahodu nije nikad bilo ništa tako grozno kao što je tvoja
glava... pa mu je možda i zlo."
A onda je, prije nego što je Dudley uspio skopčati što je uopće rekao, pobjegao.
Jednog je dana u mjesecu srpnju teta Petunia odvela Dudleyja u London da mu kupi odoru za školu u
Smeltingsu, a Harryja je ostavila kod gospode Figg. Tu mu nije više bilo tako loše. Pokazalo se da je gospoda
Figg slomila nogu spotaknuvši se o jednu od svojih mačaka, pa ih nije više tako voljela kao nekad. Dopustila
je Harryju da gleda televiziju i dala mu krišku čokoladne torte koju kao da je Čuvala već nekoliko godina.
Te je večeri Dudley paradirao pred svojom obitelji po dnevnoj sobi u svojoj novoj novcatoj odori. Učenici
škole u Smeltingsu nosili su kestenjaste frakove, narančaste pumperice i ravne slamnate šešire. Nosili su sa
sobom i kvrgave Štapove kojima su se mlatili medu sobom kad ih profesori ne bi gledali. Smatralo se da je to
dobra vježba za budući život.
Gledajući Dudleyja u njegovim novim pumpericama, tetak Vernon odrješito je ustvrdio da mu je ovo
najponosniji trenutak u životu. Teta Petunia briznuia je u plač i rekla da ne može vjerovati daje ovo pred
njom onaj mali slatki Dudlek, da je tako odrastao i pristao! Harry je radije šutio. Računao je da su mu već
dva rebra pukla od napora da se ne nasmije.
Sutradan ujutro, kad je Harry došao u kuhinju na doručak, osjetio je užasan smrad. Učinilo mu se da vonj
dolazi iz velike metalne posude u sudoperu. Zavirio je u posudu i vidio daje puna nekakvih prljavih dronjaka
u sivoj vodurini.
"Stoje to?" upitao je tetu Petuniju. Ona je stisnula usne kao i uvijek kad bi se on usudio da je nešto priupita.
"To je tvoja nova školska uniforma", odgovori mu napokon.
Harry ponovo zaviri u lavor.
"Ah," reče, "nisam znao da mora biti tako mokra."
"Ne budi glup!" obrecne se teta Petunia na nj. "Ja to za tebe bojim neke Dudleyjeve stare stvari u sivo. Na
kraju će izgledati kao i uniforme svih drugih učenika."
Harry je ozbiljno sumnjao u istinitost njenih riječi, ali se radije nije upuštao u prepirku. Sjeo je za stol
nastojeći ne misliti kako će izgledati prvog dana u novoj školi u Stonewallu - vjerojatno će se doimati kao da
nosi komadić stare slonovske kože.
Dudley i tetak Vernon došli su obojica u kuhinju nabranih nosova zbog smrada Stoje dopirao od Harryjeve
nove odore. Tetak Vernon
otvorio je, kao i obično, novine, a Dudley je svojim štapom za Smel-tings, koji je posvuda nosio sa sobom,
opalio svom snagom po stolu.
Uto su začuli kako je škljocnula poštanska škrabica i pisma pala na otirač.
"Donesi nam poštu, Dudley", reče tetak Vernon iza svojih novina.
"Neka je Harry donese."
"Donesi nam poštu, Harry."
"Neka je Dudley donese!"
"Poškakljaj ga, Dudley, malo tim svojim štapom."
Harry se izmaknuo udarcu i otišao po postu. Na otiraču su ležale tri pošiljke: razglednica koju im je poslala
sestra tetka Vernona, Marga, s godišnjeg odmora na otoku Wightu, smeđa omotnica koja je izgledala kao
nekakav račun i -pismo za Harryja.
Harry ga podigne i zagleda se u njega, a srce mu zatreperi kao velika gumilastika. Njemu nikad nitko nije
pisao. I tko bi mu pisao? Nije imao prijatelja ni druge rodbine - nije bio ni Član knjižnice tako da nije
dobivao čak ni oštre opomene za nevraćene knjige. Pa ipak je sad u rukama držao pismo koje bijaše tako
jasno naslovljeno da nije moglo biti dvojbe:
Gosp. H. Potter Ormar ispod stuba Kalinin prilaz Lilte Winging Surrey
Omotnica je bila debela i teška, od žućkasta pergamenta, a adresa ispisana smaragdnozelenom tintom. Marke
nije bilo.
Kad je drhtavom rukom okrenuo omotnicu, ugledao je purpurni pečat od voska na kojem bijaše grb: lav,
orao, jazavac i zmija ovijena oko velikog slova "H".
"Daj, mali, požuri!" dovikne mu tetak Vernon iz kuhinje. "Što sad tamo radiš, provjeravaš da nije u pismu
bomba?" I nasmije se vlastitoj šali.
Harry se vrati u kuhinju svejednako zagledan u pismo. Preda tetku račun i razglednicu, sjedne i polako uzme
otvarati žutu omotnicu.
Tetak Vernon raspara omotnicu s računom, gadljivo frkne i letimice pročita tekst na razglednici.
"Marga je bolesna", izvijesti tetu Petuniju. "Pojela je neku sumnjivu školjku..."
"Tata!" iznenada će Dudley. "Tata, Harry ima još nešto u rukama!" Harry se baš spremao razmotati pismo
napisano na onom istom
teškom pergamentu kao i omotnica kad mu ga tetak Vernon naglo
istrgne iz ruke.
"To je moje!" reče Harry i posegne za pismom.
"Ma tko bi tebi pisao?" podsmjehne mu se tetak Vernon razmo-tavajući jednom rukom pismo i letimice ga
čitajući. Lice mu se promijenilo iz crvenog u zeleno brže nego na semaforu. Ali nije ostalo zeleno. Učas je
postalo sivkastobijelo poput stare zobene kaše.
"P-p-petunia!" promuca.
Dudley mu pokuša oteti pismo da ga pročita, ali je tetak Vernon držao pismo daleko od dohvata njegovih
ruku. Teta Petunia radoznalo uzme pismo i pročita prvi redak u njemu. Načas se učini da će se onesvijestiti.
Uhvatila se za vrat i nešto prokrkljala.
"Vernone! O Bože moj... Vernone!"
Buljili su jedno u drugo i kanda potpuno zaboravili da su i Harry i Dudley u sobi. Dudley nije bio navikao da
ga ne primjećuju. Odalami oca štapom po glavi.
"Daj mi to pismo da ga pročitam!" reče mu na sav glas.
"Dajte ga meni da ga ja pročitam," bijesno će Harry, "to je moje pismo."
"Gubite se obadvojica!" grakne tetak Vernon i strpa pismo opet u kuvertu.
Harry je ostao na svom mjestu.
"JA HOĆU SVOJE PISMO!" podvikne.
"Daj da gaja vidim!" zatraži Dudley.
"VAN!" zaurla tetak Vernon pa zgrabi i Harryja i Dudleyja za šiju i izbaci ih u hodnik, te zalupi za njima
kuhinjskim vratima. Harry i Dudley uhvatili su se bez riječi ukoštac oko toga tko će prisluškivati uz
ključanicu. Pobijedio je Dudley pa je Harry, kojem su naočale vi-sile još samo o jednom uhu, legao
potrbuške prisluškujući ispod vrata.
"Vernone," reče teta Petunia drhtavim glasom, "pogledaj samo ovu adresu... otkud oni znaju gdje on spava?
Ne misliš li možda da motre na našu kuću?"
"Motre... špijuniraju... možda nas i prate?" mahnito progunda tetak Vernon.
"Pa što ćemo onda, Vernone? Da im otpišemo? Da im kažemo da ne želimo..."
Harry je ispod vrata vidio sjajno ulaštene crne cipele ujaka Vernona kako hodaju gore-doljc po kuhinji.
"Ne", progovori on napokon. "Ne, pravit ćemo se kao da ništa ne znamo. Ako oni ne dobiju odgovor... da,
tako će biti najbolje... nećemo ništa poduzimati..."
"Ali..."
"Neću ništa da čujem, Petunia! Zar se nismo zarekli, kad smo ga primili u kuću, da ćemo ga izliječiti od tih
opasnih besmislica?"
Kad se te večeri ujak Vernon vratio s posla kući, učinio je nešto što nikad prije nije učinio-posjetio je Harryja
u njegovu ormaru.
"Gdje je ono moje pismo?" upita ga Harry čim se tetak Vernon provukao kroz vrata. "Tko mi to piše? "
"Nitko. Zabunom je adresirano na tvoje ime", kratko odgovori tetak Vernon. "Spalio sam ga."
"Nije to bila nikakva zabuna", srdito će Harry. "Pismo je upućeno na moj ormar."
"ŠUTI!" prodere se tetak Vernon tako da dva pauka padnu sa stropa. Pošto je dva-tri puta duboko uzdahnuo,
kiselo se nasmiješi, kao da ga nešto boli.
"Ovaj... da, Harry... što se tiče tvog ormara. Tvoja teta i ja baš smo ovih dana razmišljali... da si ti sad već
prevelik za njega... pa smo zaključili da bi možda bilo zgodno da se preseliš u Dudleyjevu drugu spavaću
sobu."
"Zašto?" upita ga Harry.
"Nemoj me samo ništa zapitkivati!" otrese se tetak na njega. "Odnesi radije te svoje stvari odmah gore."
U Dursleyjevoj su kući bile četiri spavaće sobe: jedna za tetka Vernona i tetu Petuniju, jedna za goste
(najčešće za sestru tetka Vernona, Margu), jedna u kojoj je spavao Dudley i jedna u kojoj je Dudley držao
sve svoje igračke i stvari koje nisu stale u njegovu prvu spavaću sobu. Harry je ujedan mah odnio sve stoje
posjedovao iz ormara u tu sobu. Zatim je sjeo na krevet i pogledao oko sebe. Gotovo
je sve u toj sobi bilo polomljeno. Mjesec dana stara filmska kamera ležala je na malom tenku kojim je
Dudley pregazio susjedova psa; u kutu je stajao televizor koji je Dudley prvi put dobio i kojem je nogom
probio ekran kad je bila otkazana njegova najdraža emisija; bijaše tu i velika krletka u kojoj je Dudley držao
papigicu, koju je potom u školi dao u zamjenu za pravu zračnu pušku, što je sad ležala gore na polici sa
savijenom cijevi jer je Dudley jednom sjeo na nju. Ostale su police bile pune knjiga. Knjige su bile jedini
predmeti u toj sobi koje kao da nikad nitko nije dirao.
Iz prizemlja je čuo kako se Dudley izdire na majku:
"Ja neću da on bude tamo gore... Ja trebam onu sobu... izbacite ga odmah iz nje..."
Harry je uzdahnuo i izvalio se na krevet. Jučer bi još bio dao sve na svijetu da bude u ovoj sobi, a danas bi
bio radije u svom ormaru s onim pismom nego ovdje gore bez pisma.
Sutradan su ujutro za doručkom svi bili nekako šutljivi. Dudley jcjošbiopod šokom. Jučer je vriskao, mlatio
oca štapom, namjerno povraćao, udarao mater nogama i bacio svoju kornjaču kroz krov staklenika, ali nije
uspio ponovo zadobiti svoju drugu sobu. Harry je razmišljao o onome što se jučer u ovo doba dogodilo, i
žalio što nije u hodniku otvorio ono pismo. Tetak Vernon i teta Petunia mjerkali su se neprestance mrkim
pogledima.
Kad je stigla pošta, tetak Vernon, koji se kanda trudio biti ljubazan s Harryjem, rekao je Dudleyju neka
donese poštu. Zatim su čuli Dudleyja kako usput mlati štapom po stvarima u hodniku. A onda je dreknuo:
"Evo još jedno! Gospodin H. Polter, najmanja spavaća soba, Ka-linin prilaz ..."
Uz prigušen krik, tetak Vernon skoči sa stolca i odjuri u hodnik, a Harry odmah za njim. Tetak Vernon
morao je oboriti Dudleyja na pod da bi mu oteo pismo, što bijaše otežano činjenicom da je Harry odostraga
uhvatio tetka Vernona oko vrata. Nakon jednominutnog hrvanja u kojem je svaki od njih dobio po koji
udarac štapom, tetak Vernon se uspio uspraviti hvatajući zrak i grčevito držeći u ruci Har-rvjevo pismo.
"Odlazi u svoj ormar... hoću da kažem, u svoju sobu", dobaci Harryju. "A ti, Dudley... odlazi... molim te,
odlazi!"
Harry je hodao gore-dolje po svojoj novoj sobi. Netko ipak zna da se on preselio iz ormara, i isto tako zna da
nije primio ono prvo pismo. To valjda znači da će mu opet uputiti pismo? Ali ovaj put će se on potruditi da
ga se dočepa. Skovao je plan.
Sutradan u sati ujutro zazvonila je popravljena budilica. Harry je brže-bolje isključio zvonce na njoj i tiho se
obukao. Nije smio probuditi Dursleyjeve. Sišao je niza stube a da nije upalio nijedno svjetlo.
Odlučio je pričekati poštara na uglu Kalinina prilaza i prvi preuzeti poštu za kuću broj četiri. Srce mu je
lupalo dok se šuljao kroz zamračeni hodnik prema izlaznim vratima...
"Joooooj!"
Harry je odskočio u zrak - nagazio je na nešto veliko i gnjecavo na otiraču - na nešto živo!
Svjetla su se na katu upalila i Harry, na svoj užas, vidje daje ono gnjecavo na što je stao - tetkovo lice. Tetak
Vernon ležao je podno izlaznih vrata u vreći za spavanje, očito zato da spriječi Harryja da učini upravo ono
stoje naumio. Potom se oko pola sata izdirao na Harryja i na kraju mu zapovjedio da ode u kuhinju skuhati
čaj. Harry se pokunjeno odvukao u kuhinju, a kad se vratio, pošta je već bila stigla ravno tetku Vernonu u
krilo. Harryjc tek mogao vidjeti tri pisma adresirana zelenom tintom.
"Jabih..."zaustiojcdakaže, alije tetak Vernon pred njim razderao sva tri pisma.
Toga dana tetak Vernon uopće nije otišao na posao. Ostao je kod kuće i zakovao prorez na škrabici.
"Tako, vidiš," rekao je teti Petuniji ustima punim čavala, "kad vide da ne mogu dostavljati pisma,
jednostavno će dići ruke od svega..."
"Nisam baš, Vernone, sigurna da će tako biti."
"Ama, Petunijo, ti ljudi imaju čudan način razmišljanja, nisu ti oni kao ti i ja", odvrati tetak Vernon
pokušavajući zabiti Čavao kriškom voćne torte, koju mu je teta Petunia netom bila donijela.
U petak je stiglo ništa manje nego dvanaest pisama za Harryja. Kako ih poštar nije mogao ubaciti u škrabicu,
gurnuo ih je unutra ispod vrata, i između vrata i dovratka, a nekoliko ih je Čak ubacio i kroz prozorčić
zahoda u prizemlju.
Tetak Vcrnon ostao je opet kod kuće. Postoje spalio sva prispjela pisma, uzeo je čekić i čavle i zatvorio
daščicama sve proreze oko prednjih i stražnjih kućnih vrata tako da nitko više nije mogao izaći iz kuće. Pri
radu je pjevušio pjesmicu "Lijevo, desno, nigdje moga stana", a na najmanji bi šum poskočio u zrak.
U subotu su mu stvari počele izmicati ispod kontrole. Dvadeset Četiri pisma za Harryja našla su put u kuću,
smotana i skrivena ispod dva tuceta jaja Što ih je smušeni mljekar dodao teti Petuniji kroz prozor dnevne
sobe. Dok je tetak Vernon bjesomučno nazivao poštanski ured i mljekaru tražeći odgovorne osobe kojima bi
se mogao pritužiti, teta Petunia izmiksala je sva pisma u kuhinjskom mikseru.
"Ma kome je to, do vraga, toliko stalo da porazgovara s tobom?" pitao je Dudley u čudu Harryja.
U nedjelju ujutro tetak Vernon sjeo je za doručak umoran i na izmaku snaga, ali potpuno zadovoljan.
"Nedjeljom nema pošte," sav sretan podsjeti ukućane mažući marmeladom novine, "danas neće biti tih
prokletih pisama..."
Dok je on još to govorio, nešto je zazujalo u kuhinjskom dimnjaku i pogodilo ga ravno u potiljak. Malo zatim
počela su iz kamina vrcati pisma poput metaka, njih trideset-Četrdeset. Dursleyjevi su se svi skutrili, ali
Harry je poskočio uvis ne bi li uhvatio koje pismo...
"Van! VAN!"
Tetak Vernon zgrabio je Harryja oko struka i izbacio ga u hodnik. Kad su teta Petunia i Dudley izletjeli iz
kuhinje zaklanjajući rukama lice, tetak Vernon zalupio je za njima vratima. Još su čuli kako pisma naviru u
kuhinju i odskaču od zidova i poda.
"E, sad je zbilja dosta!" reče tetak Vernon. Nastojao je govoriti mirno, ali je istodobno čupao dlake iz brkova.
"Da ste za pet minuta svi opet ovdje, spremni za polazak! Odlazimo na put. Ponesite samo nešto odjeće. I bez
prigovora!"
Doimao se tako opasno, s napol iščupanim brčinama, da mu se nitko nije usudio suprotstaviti. Nakon desetak
minuta uspjeli su se probiti kroz zakovana vrata i odjuriti do kobnog prilaza. Dudleyje šmrcao na stražnjem
sjedalu jer ga je otac mlatnuo po glavi dok je pokušavao ubaciti televizor, video-rekorder i kompjuter u svoju
sportsku torbu.
Odvezli su se. I dugo su se vozili. Čak se ni teta Petunia nije usuđivala pitati kamo idu. Tetak Vernon svakog
bi časa naglo okrenuo kola i vozio neko vrijeme u suprotnom smjeru. Kad god bi tako učinio, promrmljao bi:
"Moramo ih se otresti... moramo ih se otresti..."
Cijelog tog dana nisu nijednom stali da nešto pojedu ili popiju. Kad je pao mrak, Dudley je počeo tuliti. On
nije u svom životu proživio teži dan. Bio je gladan, propustio je pet televizijskih emisija koje je želio gledati,
i nikad nije toliko vremena proveo a da nije likvidirao bar jednog vanzemaljca na svom kompjuteru.
Tetak Vernon zaustavio se naposljetku pred mračnim hotelom na periferiji nekog velikog grada. Dudley i
Harry dobili su zajedničku dvokrevetnu sobu s vlažnim i pljesnivim plahtama. Dudlcy je ubrzo zahrkao.
Harry je ostao budan sjedeći na prozorskoj dasci, gledajući automobilska svjetla kako prolaze ulicom i
razmišljajući...
Sutradan ujutro doručkovali su pljesnive kukuruzne pahuljice i hladne rajčice iz konzervi na tostu. Tek što su
se najeli, pristupi im vlasnica hotela i upita:
"Oprostite, nije li možda tko od vas gospodin H. Potter? Evo, upravo sam dobila oko stotinu ovakvih
pisama..."
I pokaže im pismo na kojem je zelenom tintom bila ispisana adresa:
Gosp. H. Potter
Soba br.
Hotel Pogled na kolodvor
Cokewonh
Harry posegne za pismom, ali tetak Vernon klepne ga po ruci. Žena se zagleda u njih.
"Ja ću ih sve uzeti", reče tetak Vernon, brže-bolje ustane i pođe za hoteljerkom iz restorana.
"Zar ne bi bilo bolje, dragi, da se jednostavno vratimo kući?" bojažljivo, nakon više sati, predloži teta
Petunia. Nitko od njih nije znao što tetak zapravo traži. Zavezao ih je usred šume, izašao iz kola, pogledao
oko sebe, zavrtio glavom, vratio se u kola i krenuo
dalje. Tsto se to dogodilo i usred obrađenih polja, nasred jednog visećeg mosta i na vrhu višekatnog
parkirališta.
"Zar ne daje tata poludio?" upita Dudlcv tetu Petuniju negdje kasno popodne. Tetak Vcrnon parkirao je bio
auto na morskoj obali, sve ih zaključao i nestao.
Počela je kiša. Krupne kapi bubnjale su po automobilskom krovu. Dudley je cmizdrio.
"Danas je ponedjeljak", rekao je majci. "Večeras je na televiziji Veliki Humberto. Moramo odsjesti negdje
gdje postoji televizor."
Ponedjeljak. To podsjeti Harryja na nešto. Ako je danas ponedjeljak - a čovjek se obično mogao pouzdati u
Duđlevja da zna koji je dan u tjednu, zbog televizijskog programa - onda je sutra, u utorak, Harryju
jedanaesti rođendan. Dakako da se on na svoj rođendan nikad nije baš osobito zabavio - lani su mu
Dursleyjevi za rođendan poklonili vješalicu za kaput i par starih čarapa tetka Vernona. Ipak, čovjek ne
navršava svakog dana jedanaest godina.
Tetak Vernon vrati se nasmiješen. Donio je sa sobom dugačak, tanak paket, ali nije odgovorio teti Petuniji na
pitanje stoje to kupio. "Našao sam idealno mjesto!" rekao je. "Hajde, svi van iz kola!" Vani je bilo hladno.
Tetak Vernon upre prstom u nešto daleko na moru stoje izgledalo kao velika hrid. Na vrhu hridi nalazila se
naj-bjednija kolibica što se može zamisliti. Jedno je bilo sigurno, ondje nije bilo televizora.
"Prognoza je da će večeras biti oluja!" veselo reče tetak Vernon i pljesne rukama. "A ovaj je gospodin toliko
ljubazan da će nam posuditi svoj čamac."
Neki bezubi starac priđe im polaganim korakom i, prefrigano se cerekajući, pokaže rukom na stari čamac na
vesla Što se ljuljao na čeličnosivim valovima ispod njih.
"Ja sam već nabavio i živežne namirnice", reče tetak Vernon. "Možemo se odmah ukrcati!"
U čamcu je bilo užasno hladno. Studeni vjetar šibao ih je po licu, a ledene kapljice morske vode i kiše
zavlačile su im se za vrat. Činilo im se da je prošlo nekoliko sati dok nisu napokon stigli do one hridi, gdje ih
tetak Vernon, skližući se i glavinjajući, povede prema oronuloj kućici.
Unutra je bilo grozno, zaudaralo je po morskoj travi i vjetar je zavijao kroz pukotine u drvenim zidovima, a
ognjište je bilo vlažno i prazno. Postojale su samo dvije prostorije.
Pokazalo se da je tetak Vernon kupio za svakoga samo po jedan paketić keksa i po jednu bananu. Pokušao je
naložiti vatru, ali prazni paketići od keksa samo su se pušili i uvijali. "Sad bi nam mogla dobro doći i ova
pisma, a?" reče veselim glasom.
Bio je izvrsno raspoložen. Očito je bio uvjeren da im nitko ne može ovamo usred oluje dostaviti poštu. Harry
je također to pomislio, ali ga ta pomisao nije ni najmanje razveselila.
Kad je pala noć, oko njih se digla najavljena oluja. Vodena prašina od visokih valova škropila je zidove
kolibe, a snažna vjetrušina drmala je prljavim prozorima. Teta Petunia našla je u drugoj prostoriji nekoliko
pljesnivih pokrivača i prostrla Dudleyju ležaj na sofi iz-jedenoj od moljaca. Ona i tetak Vernon legli su na
neravni krevet u drugoj sobi i ostavili Harryja da potraži najmekši dio poda, pa da se sklupča pod najtanji i
najpoderaniji pokrivač.
Kako je noć odmicala, oluja je sve više i više bjesnjela. Harry nije mogao zaspati. Drhturio je i prevrtao se ne
bi li se malo udobnije namjestio. Želudac mu je krčao od gladi. Dudleyjevo hrkanje zaglušila je potmula
grmljavina što se razlegla nešto prije ponoći. Po fosfo-rescentnim kazaljkama na satu što je visio na
Dudievjevoj debeloj ruci preko ruba sofe, Harryje vidio da će za deset minuta navršiti jedanaest godina.
Ležao je i gledao kako mu se svakim otkucajem sata primiče rođendan. Pitao se hoće li se Dursleyjevi uopće
sjetiti da je njemu rođendan, i gdje li je sad ona osoba koja mu piše pisma.
Još pet minuta. Harry začuje kako je vani nešto zaškripalo. Nadao se da se krov neće srušiti na njega, iako bi
mu onda možda ipak bilo toplije. Još četiri minute. Možda će njihova kuća u Kalininu prilazu biti toliko puna
pisama kad se vrate da će se on nekako domoći barjednogodnjih?
Još tri minute. Udara li doista more tako žestoko o hrid? I (još dvije minute) što je to tako Čudno prasnulo?
Da se možda hrid ne ruši u more?
Za jednu minutu navršit će jedanaest godina. Još trideset sekunda... dvadeset... deset... devet... kako bi bilo da
probudi bar Dudleyja, tek toliko da ga uznemiri... tri... dvije...jedna...
TRES!
Sva se koliba uzdrma i Harry se uspravi na podu zagledan u vrata. Netko je izvana kucao.
