DOBBYJEVO UPOZORENJE
Harry je na jedvite jade suspregnuo krik. Sitno je stvorenje na krevetu imalo povelike uši kao šišmiš
i buljave zelene oči veličine teniskih lopti. Harry se umah dosjetio da ga je upravo to stvorenje
jutros motrilo iz vrtne živice.
Dok su oni tako zurili jedan u drugoga, Harry začuje iz predsoblja Dudleyjev glas:
"Mogu li uzeti vaše kapute, gospodine i gospodo Mason?"
Ono stvorenje spuzne s kreveta i pokloni se tako duboko da vrhom svoga dugog, tankog nosa
dotakne sag. Harry zapazi da taj stvor ima na sebi nešto nalik na staru jastučnicu, s izrezima za ruke
i noge.
"Ovaj... zdravo!" nervozno ga pozdravi Harry.
"Harry Potter!" usklikne stvorenje visokim glasom, za koji je Harry bio siguran da se čuje i dolje, u
prizemlju. "Dobby vas, gospodine, već odavno želi upoznati... Kakva čast..."
"H-hvala vam", reče Harry. Provukavši se uza zid do svoje radne stolice, svali se na nju, do
Hedvige, koja je spavala u svojoj velikoj krletki. Htio ga je upitati: "Što si ti zapravo?" ali pomisli
da bi to bilo nepristojno, pa umjesto toga izusti:
"Tko ste vi?"
"Dobby, gospodine. Jeñnostavno Dobby. Dobby, kućni vilenjak", odgovori to čudno biće.
"Ah... zbilja?" proe~jedi Harry. "Ovaj... ne bih htio biti nepristojan ili tako nešto, ali", nije baš
idealno vrijeme da ~ svojoj sobi pri. ~nam kućne vilenjake,"
~z dnevne sobe dopre visok, neprirodan smijeh tete Petunije. Vilenjak obori glavu.
"To ne znači da mi nije drago upoznati se s vama," brže-bolje nadoda Harry, "ali, ovaj, jeste li došli
ovamo iz nekog posebnog razloga?
6
"O, da, gospodine", ozbiljno će Dobby. "Dobby je, gospodine, došao da vam kaže.., teško mi je,
gospodine, to reći... Dobby ne zna odakle bi počeo..."
"Sjedite", uljudno mu reče Harry pokazujući na krevet.
Ali, na njegov užas, vilenjak brizne u plač - vrlo glasan plač. "D-da sjednem!" procvili. "Nikad...
ama nikad... "
Harryju se učini da je razgovor u prizemlju zapeo.
"Oprostite," šapne, "nisam vas htio uvrijediti ni bilo što slično." "Uvrijediti Dobbyja!" jedva
protisne vilenjak. "Dobbyju nije još nijedan čarobnjak nikad ponudio da sjedne... baš kao da smo na
ravnoj nozi... "
Nastojeći ga istodobno utišati i utješiti, Harry ga opet odvede do kreveta, na koji vilenjak, nalik na
veliku i vrlo ružnu lutku, sjedne i počne štucati. Kad se napokon uspio sabrati, sjedio je zagledan u
Harryja svojim velikim suznim i zadivljenim očima.
"Bit će da vi niste u životu sreli mnogo pristojnih čarobnjaka", reče mu Harry ne bi li ga razvedrio.
Dobby zavrti glavom. A onda iznenada skoči na noge i počne bijesno udarati glavom o prozor
vičući:
"Zločesti Dobby! Zločesti Dobby!"
"Nemojte... što to radite?" prosikće Harry, skoči na noge i odvuče Dobbyja natrag na krevet.
Hedviga se probudi kriješteći iz sveg glasa i mahnito lupajući krilima po šipkama svoje krletke.
"Dobby je, gospodine, morao ovako kazniti sama sebe", reče vilenjak gledajući pomalo ukriž.
"Dobby je, gospodine, skoro ocrnio svoju obitelj..."
"Svoju obitelj?"
"Čarobnjačku obitelj kojoj Dobby služi, gospodine... Dobby je kućni vilenjak... i morat će dovijeka
služiti jednoj kući i jednoj obitelji..."
"A znaju li oni gdje ste vi sada?" radoznalo ga priupita Harry. Dobby se sav strese.
"Ma ne znaju, gospodine, ne znaju... Dobby će morati sam sebe vrlo strogo kazniti što je došao k
vama, gospodine. Dobby će morati
zbog ovoga prignječiti sebi uši vratima pećnice. Kad bi oni za ovo saznali, gospodine..."
"Pa zar neće primijetiti ako prignječite sebi uši vratima pećnice?" "Dobby, gospodine, sumnja da bi
oni to primijetili. Dobby mora, gospodine, stalno kažnjavati zbog nečega sama sebe. Oni puštaju
Dobbyja da se kažnjava, gospodine. Ponekad me čak podsjećaju i na dodatne kazne..."
"A zašto ih onda ne ostavite? Ne pobjegnete?"
"Kućni vilenjak mora biti osloboden, gospodine. A moja obitelj neće mene nikad osloboditi...
Dobby će služiti toj obitelji dok ne umre, gospodine."
Harry izvali oči.
"A ja sam mislio kako je meni grozno ostati ovdje još četiri tjedna", reče on. "Prema njima se
Dursleyjevi ponašaju gotovo ljudski. Pa zar vam nitko ne može pomoći? Ni ja?"
Harry se gotovo istog časa pokaje što je to rekao. Dobby je od puke zahvalnosti počeo opet grcati.
"Molim vas," usrdno prošapće Harry, "molim vas da se umirite. Ako Dursleyjevi nešto čuju, ako
saznaju da ste vi ovdje..."
"Harry Potter pita može li pomoći Dobbyju?... Dobby je, gospodine, čuo da ste vi veliki, ali da ste
tako dobri, to Dobby nije znao..." Osjećajući kako mu obrazi gore, Harry reče:
"Što god ste čuli o mojoj veličini, sve su to skupa gluposti. Ja nisam čak ni najbolji učenik na svojoj
godini u Hogwartsu, nego je to Hermiona, ona je..." .
Naglo ušuti jer mu je sjećanje na Hermionu bilo bolno.
"Harry Potter je skroman i smjeran", izusti Dobby sa strahopoštovanjem u glasu, užagrenih okruglih
očiju. "Harry Potter uopće ne spominje svoju pobjedu nad Onim čije se ime ne smije izgovoriti..."
"Nad Voldemortom?" priupita ga Harry.
Dobby poklopi rukama uši kao u šišmiša i prostenje:
"Ah, ne izgovarajte, gospodine, to ime! Ne izgovarajte ga!"
7
"Oprostite", brže·bolje će Harry. "Ja znam da mnogi to ne vole", moj pr~ijatelj Ron..."
Ponovo umukne~ ~ sjećanje na Rona bilo mu je bolno.
Dobby se nagne prema Harryju izbuljenih očiju nalik na automQ~ilsk~ f ~rov~.
"Dobby je čuo da se priča", izusti promuklim glasom, "kako je Harry Potter po drugi put sreo
Gospodara tame prije svega nekoliko tjedana... i da se Harry Potter opet spasio."
Harry klimne glavom a Dobbyju se iznenada oči zacakle od suza. "Ah, gospodine", dahne otirući
lice krajičkom prljave jastučnice u koju bijaše odjeven. "Harry Potter je hrabar i neustrašiv! Odolio
je već mnogim opasnostima! Ali Dobby je došao zaštititi Harryja Pottera, upozoriti ga na nešto, pa
makar morao poslije i prignječiti sebi uši vratima pećnice... Harry Potter se ne smije vratiti u
Hogwarts!"
Nastala je tišina isprekidana samo zveckanjem noževa i vilica u prizemlju i dalekom tutnjavom
glasa tetka Vernona.
"Š-što?" promuca Harry. "Ali ja se moram vratiti u Hogwarts... škola mi počinje prvi rujna. To je
još jedino čemu se veselim. Vi ne znate kako je meni ovdje. Meni ovdje nije mjesto. Meni je mjesto
u vašem svijetu... u Hogwartsu."
"Ne, nije, nije", zaskviči Dobby vrteći glavom tako snažno da su mu uši lamatale. "Harry Potter
mora ostati na sigurnome. On je prevelik i predobar da bismo ga smjeli izgubiti. Ako se Harry
Potter vrati u Hogwarts, izložit će se smrtnoj opasnosti..."
"Kako to?" začudeno ga upita Harry.
"Urota, urota, Harry Potter. Urota da se ove godine u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu
naprave neke užasne stvari", prošapće Dobby i iznenada sav zadrhti. "Dobby zna za to, gospodine,
već više mjeseci. Harry Potter ne smije se izvrgnuti pogibli. On je, gospodine, previše važan za tako
nešto!" ,
"Kakve to užasne stvari?" odmah ga upita Harry. `~Tko stoji iza te urote?"
Dobby ispusti čudan glas kao da se guši, a onda bjesomučno udari glavom o zid.
"Dobro, dobro!" uzvikne Harry i uhvati vilenjaka za nadlakticu ne bi li ga smirio. "Ne možete mi to
reći, shvaćam. Ali zašto baš mene upozoravate na to?" Odjednom mu nešto neugodno padne na
pamet. "Čekajte... da to nije u nekakvoj vezi s Vol... oprostite... Znate-već-s-kim? Možete samo
klimnuti ili odmahnuti glavom", žurno nadoda kad vidje da se Dobbyjeva glava opet opasno
približila zidu.
Dobby polako odmahne glavom.
"Ne... nije, gospodine, riječ o Onome čije se ime ne smije izgovoriti."
Ali Dobby je gledao Harryja iskolačenim očima kao da mu želi nešto natuknuti. Meñutim, Harryju
nije ništa od svega toga bilo
~asno. "Da on možda nema brata?"
Dobby odmahne glavom i još više izbeči oči.
"E pa, onda ja zbilja ne znam tko bi drugi mogao izazvati tako užasne stvari u Hogwartsu", opet će
Harry. "Hoću reći, tamo je doduše Dumbledore... ali vi valjda znate tko je Dumbledore?"
Dobby nakloni glavu.
"Albus Dumbledore je, gospodine, najveći ravnatelj Hogwartsa svih vremena. Dobby to zna,
gospodine. Dobby je čuo da je Dumbledoreova moć bila nekad ravna moći Onoga čije se ime ne
smije izgovoriti kad je ovaj bio u naponu snage. AIi, gospodine," Dobby spusti glas do usrdnog
šapta, "postoje neke sile koje Dumbledore... koje nijedan pristojni čarobnjak neće..."
Prije nego što ga je Harry mogao u tome spriječiti, Dobby skoči s kreveta, zgrabi Harryjevu~stolnu
svjetiljku i uzme udarati sebe njome po glavi ispuštajući zaglušne jauke.
U prizemlju iznenada zavlada tišina. Nakon dvije sekunde Harry, kojem je srce ludo lupalo, začuje
tetka Vernona kako dolazi u predsoblje i dovikuje:
"Taj je Dudley, mali zloćko, sigurno opet ostavio televizor upaljen!"
8
"Brže, u ormar!" prosikće Harry, ugura Dobbyja u ormar, zat~ori za njim vrata i baci se na krevet
baš u trenu kad se pomakne kvaka na vratima sobe.
"Kog... vraga... to... radiš?" upita ga tetak Vernon kroz stisnute zube i unese se Harryju opasno u
lice. "Upropastio si mi poantu vica o japanskom igraču golfa... još samo pisni, mali moj, pa ćeš
požaliti što si se uopće rodio!"
I teškim koracima izañe iz sobe.
Tresući se sav, Harry pusti Dobbyja iz ormara.
"Vidite li sad kako je meni ovdje?" reče mu. "Vidite li sad da se moram vratiti u Hogvuarts? To je
još jedino mjesto... gdje, ovaj, mislim da imam prijatelje."
"Prijatelje koji se čak i ne javljaju Harryju Potteru?" prepredeno
ć~ Dobby`
"Ja mislim da su oni samo... čekaj malo", zastane Harry i namršti se. "Otkud vi znate da mi se
prijatelji ne javljaju?"
Dobby se premjesti s noge na nogu.
"Harry Potter se ne smije ljutiti na Dobbyja... Dobby je to napravio u najboljoj namjeri..."
"Zar si mi ti presretao pisma?"
"Sva su pisma, gospodine, kod Dobbyja", odgovori mu vilenjak. Pošto se spretno izvukao iz
Harryjeva domašaja, izvuče debeo svežanj omotnica iz jastučnice koju je imao na sebi. Harry
prepozna Hermionin uredni rukopis, Ronov nečitljivi šrakopis, pa čak i škrabotine za koje mu se
činilo da potječu od lovočuvara Hagrida iz Hogwartsa.
Dobby tjeskobno zažmirka dižući pogled na Harryja.
"Harry Potter se ne smije ljutiti... Dobby se nadao... ako Harry Potter bude mislio da su ga prijatelji
zaboravili... da se Harry Potter, gospodine, možda neće vratiti u školu..."
Harry ga nije slušao. Posegnuo je za pismima, ali mu Dobby izmakne.
"Harry Potter će ih, gospodine, sve dobiti ako obeća Dobbyju da se neće vratiti u Hogwarts. O,
gospodine, ne smijete se izvrgavati toj opasnosti! Obećajte mi, gospodine, da se nećete vratiti!"
"Neću ti ništa obećati", odbrusi mu Harry. "Daj mi ta pisma mojih prijatelja!"
"Onda Dobby nema drugog izbora", tužno će vilenjak.
Harry se nije stigao još ni pomaknuti, a Dobby je već poletio do vrata, otvorio ih... i sjurio se niza
stube.
Suhih usta i uzburkanog želuca, Harry se zaleti za njim pazeći da ne diže buku. Posljednjih je šest
stepenica preskočio i, dočekavši se kao mačka na sagu u predsoblju, potraži pogledom Dobbyja.
Začuje tetka Vernona kako govori u salonu:
"... molim vas, gospodine Masone, da ispričate Petuniji onu smiješnu priču o američkim
vodoinstalaterima, ona jedva čeka da je čuje..." Harry projuri kroz predsoblje i upadne u kuhinju
osjećajući kako mu se želudac okreće.
Remek-djelo od pudinga tete Petunije, ono brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica, lebdjelo je
pod samim stropom. Na kredencu u kutu čučao je Dobby.
"Nemoj!" prokrklja Harry. "Molim te... ubit će me..."
"Harry Potter mora obećati da se neće vratiti u školu..." "Ama, Dobby, molim te..."
"Obećajte mi to, gospodine..." "Ne mogu!"
Dobby ga tragično pogleda.
"Onda Dobby mora to učiniti, gospodine, za dobro samog Harryja Pottera."
Puding se stropošta na pod uz zaglušan tresak. Vrhnje poprska prozore i zidove. Dobby nestane uz
prasak kao od biča.
Iz blagovaonice dopru krici, a tetak Vernon upadne u kuhinju i zatekne Harryja ukočenog od šoka i
pokrivenog od glave do pete pudingom tete Petunije.
U prvi mah se još činilo da će tetak Vernon uspjeti zataškati stvar ("Ma to je samo naš nećak...
umno poremećen... uzruja se čim vidi nepoznate ljude pa smo ga ostavili gore, na katu..."). Odgurao
9
je zapanjene Masonove opet u blagovaonicu, obećao Harryju da će ga živa oderati kad odu gosti, i
dobacio mu partfiš. Teta Petunia iskopala je sladoled iz zamrzivača, a Harry je, svejednako se
tresući, uzeo čistiti kuhinju.
Da se nakon svega toga nije još dogodilo ono sa sovom, možda bi tetak Vernon i uspio sklopiti
posao.
Teta Petunia upravo je nudila goste kutijom čokoladica s mentol kremom kad kroz prozor
blagovaonice uleti golema kukuvija, baci pismo na glavu gospoñe Mason i učas izleti van. Gospoña
Mason zatuli kao vila narikača i izjuri iz kuće grdeći na sav glas "sve te luñake". Gospodin je
Mason ostao još samo toliko da kaže Dursleyjevima kako se njegova supruga panično boji ptica
svih oblika i veličina, i da ih još priupita jesu li možda njima ovakve šale smiješne.
Harry je stajao u kuhinji naslonjen na partfiš kad se tetak Vernon okomi na njega s demonskim
blijeskom u sitnim očima. "Pročitaj ovo!" pakosno prosikće vitlajući pismom što ga je donijela
kukuvija. "Hajde... pročitaj!"
Harry uzme od njega pismo. U njemu nije bila roñendanska čestitka.
Stovam'g. Potter,
06aviješteni smo da je večeras u 9 sati i 72 minuta u Iiašem prebivalištu upotrijebljena čarobna
formula za lebdenje.
Kao što vam je poznato, malodobnim ćarobnjacinia nije dopušte
no itvoditi ćarofge izYa~ ško~~, pa 6i s~ako ~aše dalj~jc čaranj~
moglo dovesti do Yašeg isključenja iz dotične škole (Dekret o primjerenom ograničavanju
čarobnjačke djelatnosti maloljetnika iz 1875. godine, članak C).
Isto Iias tako želimo podsjetiti da je svaka čarobnjačka djelatnost koja može privući pozornost
članova nečarobnjačke zajednice (bezjaka) ozbiljan prekršaj prema 13. stavku Statuta o tajnosti
Medunarodne udruge čarobnjaka.
Želimo I~am ugodne ferije!
Sa štovanjem Mafalda Hopkirk
Ured za neovlaštenu uporabu magije Ministarstvo magije
Harry digne pogled s pisma i proguta slinu.
"Nisi nam rekao da se ne smiješ baviti magijom izvan škole", reče tetak Vernon. Oči su mu se
krijesile ludačkim sjajem. "Valjda si nam to zaboravio spomenuti... smetnuo si s uma, valjda?..."
Nadvio se nad Harryja poput velika buldoga, iskešenih zubi.
"E pa, imam ja za tebe novosti, mali... ideš pod ključ... i ne vraćaš se više u onu školu... nikad
više... a ako se pokušaš spasiti magijom... oni će te sami izbaciti!"
I smijući se luñačkim smijehom, odvuče Harryja uza stube opet na kat.
Tetak Vernon ostvario je svoju prijetnju. Sutradan ujutro dao je ugraditi rešetke na prozor
Harryjeve sobe. Sam je pri dnu vrata napravio vratašca za mačku, kroz koja su tri puta na dan
Harryju dostavljali neznatne količine hrane. Ujutro i navečer puštali su ga u kupaonicu. Sve je
ostalo vrijeme bio zaključan u sobi.
Ni nakon tri dana Dursleyjevi nisu pokazivali namjeru da popuste, a Harry nije vidio izlaz iz te
situacije. Ležao je na krevetu, gledao kroz rešetke na prozoru kako sunce zalazi, i sumorno se pitao
kakva ga budućnost očekuje.
Što bi mi vrijedio bijeg s pomoću magije kad bi ga u Hogwartsu zbog toga isključili iz škole? S
druge strane, nikad mu nije bilo gore u Kalininu prilazu. Otkako su Dursleyjevi znali da se neće
jednog jutra probuditi kao šišmiši, ostao je bez svog jedinog oružja. Dobby
ga je doduše mogao spasiti od ~rozomornih poslJedica u Hogwartsu,
ali kako su se stvari razvijale, Harry će vjerojatno prije toga skapati od gladi.
Pomična su vratašca zaštropotala i na njima se pojavila ruka tete Petunije, koja mu gurne u sobu
zdjelicu juhe iz konzerve. Harry, koga je bolio trbuh od gladi, skoči s kreveta i dohvati zdjelicu.
Juha je bila potpuno hladna, ali on jednim gutljajem ispije pola zdjelice. Zatim ode do Hedvigine
10
krletke i istrese gnjecavo povrće sa dna zdjelice u njezinu praznu posudicu za hranu. Ona se
nakostriješi i ošine ga pogledom punim najdubljeg gañenja.
"Možeš ti dizati kljun koliko hoćeš, ali to je sve što imamo", sumorno joj reče Harry.
Praznu zdjelicu vrati na pod do pomičnih vratašca i ponovo se izvali na krevet. Činilo mu se da je
još gladniji nego što je bio.
Pod pretpostavkom da će za četiri tjedna biti još živ, što će se dogoditi ako se on ne pojavi u
Hogwartsu? Hoće li oni iz Hogwartsa poslati koga da vide zašto nije došao? Hoće li moći prisiliti
Dursleyjeve da ga puste?
U sobi se hvatao mračak. Posve iscrpljen, dok mu je u želucu krčalo a u glavi mu se neprestance
vrzla pitanja na koja nije bilo odgovora, Harry se zaveze u nemiran san.
Sanjao je da su ga izložili u zoološkom vrtu, a na kavez mu stavili natpis "Maloljetni čarobnjak".
Ljudi su buljili u njega kroz rešetke dok je ležao na prastirci od slame, slab i izgladnio. Meñu
posjetiocima je spazio Dobbyja i zazvao ga u pomoć, ali mu je Dobby uzvratio povikom: "Harry
Potter je tu, gospodine, na sigurnome!" i nestao. Onda su došli Dursleyjevi a Dudley je zatresao
rešetkama i nasmijao mu se u lice.
"Prestani!" promrmlja Harry dok mu je u bolnoj glavi odjekivala lupa. "Pusti me na miru... mani se
toga... htio bih spavati..."
Otvori oči. Kroz rešetke je sjala mjesečina. I netko je doista buljio u njega kroz rešetke - pjegavi,
nosati i crvenokosi netko.
Pred Harryjevim je prozorom bio Ron Weasley.
