DEMENTOR
Tom je sutradan ujutro probudio Harryja, sa svojim uobičajenim bezubim osmijehom i
šalicom čaja. Harry se obukao i upravo nagovarao nezadovoljnu Hedvigu da se vrati u krletku
kad Ron upadne u sobu zle volje, navlačeći majicu preko glave.
"Što prije stignemo na vlak, to bolje", reče. "Hvala Bogu što ću se bar u Hogvvartsu riješiti
Percvja. Sad me okrivljuje da sam mu pro-lio čaj na fotku Penelope Cleanvater. Znaš, one
njegove cure", naceri se Ron. "Sakrila je facu pod okvir jer joj je nos sav uprljan..."
"Moram ti nešto reći", počne Harry, ali ih u razgovoru prekinu Fred i George, koji su došli
čestitati Ronu što je opet uspio razbjesniti Percvja.
Otišli su na doručak u prizemlje, gdje je gospodin Weasley, namrštena čela, upravo čitao
naslovnu stranicu Dnevnog proroka, a gospoña Weasley pričala Hermioni i Ginny kako je u
mlañim danima spravila ljubavni napitak. Sve su se tri smijuljile i hihotale.
"Što si mi ono htio reći?" upita Ron Harrvja kad su sjeli za stol.
"Poslije ću ti pričati", promrmlja Harry nakon što je Percy uletio u sobu kao furija.
U onoj gužvi oko odlaska, Harry nije imao prilike porazgovarati s Ronom i Hermionom. Svi
su bili zauzeti nošenjem teških kovčega niz uske stube u Šupljem kotliću i slaganjem prtljage
pokraj vrata, s Hedvigom i Hermesom, Percvjevom šarenom kukuvijom, u krletkama na vrhu
brda prtljage. Iz jedne male pletene košare dopiralo je glasno puhanje.
"Dobro, dobro, Krivonjo", umirivala je Hermiona svog mačka. "U vlaku ću te pustiti iz
košare."
"Nećeš, bogami!" odbrusi joj Ron. "Što bi onda moj jadni Šugonja?"
I pokaže na svoja prsa na kojima se po velikoj izbočini vidjelo da mu se Šugonja sklupčao u
džepu.
Gospodin Weasley, koji je vani čekao da se pojave automobili Ministarstva, pomoli glavu na
vratima i reče:
"Stigli su. Doñi, Harry!"
Gospodin Weasley otprati Harrvja onih nekoliko koraka do prvog od dva staromodna
tamnozelena automobila, u kojima su za upravljačima sjedili čarobnjaci u odijelima od samta
smaragdne boje i nepovjerljivo gledali oko sebe.
"Upadaj, Harry!" reče mu gospodin Weasley zirkajući na obje strane prometne ulice.
Harry sjedne na stražnje sjedalo, a ubrzo mu se pridruže Her-miona, Ron i, na Ronovo
ogorčenje, Percy.
Put do kolodvora King's Cross prošao je mirno u usporedbi s Harrvjevom vožnjom Moćnim
autobusom. Automobili Ministarstva magije izgledali su gotovo sasvim obično, iako je Harry
primijetio da se provlače kroz rupe u prometu kroz koje se ne bi uspio provući tetak Vernon
svojim službenim autom. Stigli su na kolodvor dvadeset minuta prije vremena. Vozači
automobila našli su im kolica za prtljagu, iskrcali njihove kovčege, dotaknuli kape u znak
pozdrava gospodinu Weasleyju i otišli dalje. Uspjeli su na neki način izbiti na čelo kolone što
je stajala pred semaforom.
Na cijelom putu do kolodvora gospodin Weasley ostao je u blizini Harryja.
"E pa, u redu", reče gledajući oko sebe. "Budući da nas ima mnogo, podijelit ćemo se na
parove. Ja idem prvi s Harryjem."
30
I gospodin Weasley polako poñe gurajući pred sobom Harryjeva kolica prema pregradi koja je
dijelila dva perona. Reklo bi se da ga posebice zanima vlak Inter-City 125 koji je netom bio
stigao na peron broj devet. Značajno pogledavši Harryja, bezbrižno se nasloni na pregradu.
Harry učini isto tako.
Sljedećeg trenutka provukli su se obojica sa strane kroz čvrstu metalnu pregradu na peron broj
devet i tri četvrt i digli pogled na Hogwarts-ekspres, skrletnu parnu lokomotivu, oko koje su
vještice i čarobnjaci ispraćali djecu na vlak.
Odjednom se iza Harrvja pojave Percy i Ginny. Očito su trkom bili prošli kroz pregradu jer su
bili zadihani.
"Ah, eno i Penelope!" usklikne Percy, zagladi kosu i ponovo po-rumeni. Ginny ulovi Harrvjev
pogled pa se oboje okrenu na stranu da prikriju smijeh dok je Percy dostojanstvenim korakom
prilazio djevojci duge, kovrčave kose. Percy se tako isprsio da djevojka nije mogla ne
primijetiti sjajnu značku na njegovim prsima.
Kad su im se pridružili ostali Weasleyjevi i Hermiona, gospodin Weasley i Harry poveli su
povorku prema kraju vlaka, pored punih odjeljaka, do vagona koji je izgledao potpuno prazan.
Ukrcali su u njega kovčege, smjestili Hedvigu i Krivonju u prostor za prtljagu i izašli opet iz
vagona da se pozdrave s gospodinom Weasleyjem i njegovom suprugom.
Gospoña Weasley izljubila je svu svoju djecu, pa onda i Hermio-nu i, najposlije, Harrvja. On
se zbunio, ali mu je bilo i drago kad ga je još jednom zagrlila.
"Čuvaj se, Harry, molim te!" rekla mu je kad se uspravila, neobično sjajnih očiju. Zatim je
otvorila svoju golemu torbu i rekla: "Napravila sam vam svima sendviče. Izvoli, Rone... ne,
nisu s usoljenom govedinom... Frede? Gdje je Fred? A, tu si, dušo..."
"Harry!" tiho će gospodin Weasley. "Doñi načas ovamo!"
I mahne glavom prema jednom stupu, a Harry poñe za njim ostavljajući ostale okupljene oko
gospoñe Weasley.
"Moram ti još nešto reći prije nego što se rastanemo..." počne gospodin Weasley napetim
glasom.
"Sve je u redu, gospodine Weasley", reče mu Harry. "Već znam o čemu se radi."
"Znaš? Otkud znaš?"
"Ja sam... ovaj... čuo sam vas sinoć kako razgovarate s gospoñom Weasley. Slučajno sam vas
čuo", brže-bolje nadoda Harry. "Žao mi je..."
"Ja sam zapravo želio da ti to saznaš na neki drugi način", reče gospodin Weasley pomalo
zabrinuto.
"Ne, ne... sve je to u redu, časna čarobnjačka. Na ovaj način niste prekršili riječ zadanu
Fudgeu, a ja znam što je posrijedi."
"Harry, ti si se sigurno jako uplašio..."
"Nisam", iskreno odgovori Harry. "Kad vam kažem..." nadoda videći da mu gospodin
Weasley ne vjeruje. "Ja ne želim izigravati junaka,
ali ozbiljno mislim da Sirius Black ne može ipak biti opasniji od Voldemorta."
Kad je začuo to ime, gospodin Weasley se lecne, ali prijeñe preko toga.
"Harry, ja znam, ovaj, da ti imaš jače živce nego što Fudge vjerojatno misli, i dakako da mije
drago što se ne bojiš, ali..."
"Arthure!" zovne muža gospoña Weasley, koja je upravo tjerala ostale da se popnu u vlak.
"Arthure, što to tamo radiš? Vrijeme je za polazak!"
"Evo, Molly, dolazi i Harry!" dovikne joj gospodin Weasley, ali se opet okrene Harryju i
nastavi tiše i užurbanije: "Čuj, volio bih da mi obećaš..."
"... da ću biti dobar dečko i da neću izlaziti iz dvorca?" sumorno će Harry.
"Ne samo to", opet će gospodin Weasley, koji je bio ozbiljniji nego što gaje Harry ikad vidio.
"Harry, zakuni mi se da nećeš nikad potražiti Blacka!"
31
Harry se zagleda u njega i priupita:
"Kako, molim?"
Odjekne dug zvižduk lokomotive. Kondukteri su išli uz vlak i bučno zatvarali vrata na
vagonima.
"Obećaj mi, Harry," nastavi gospodin Weasley govoreći još brže nego do tada, "da ćeš, što
god se dogodilo..."
"Zašto bih ja tražio nekoga za koga znam da me želi ubiti?" upita ga Harry zabezeknuto.
"Zakuni mi se ipak da ćeš, što god možda čuo..."
"Arthure, požuri!" dovikne mu gospoña Weasley.
Para je šištala iz lokomotive. Vlak krene. Harry otrči do vrata svog odjeljka, a Ron ih širom
otvori i skloni se da ga propusti unutra. Zatim se obojica nagnu kroz prozor i počnu mahati
gospodinu Wea-sleyju i njegovoj supruzi. Mahali su sve dok vlak nije ušao u zavoj i
zapriječio im vidik.
"Moram porazgovarati s vama nasamo", promrmlja Harry Ronu i Hermioni dok je vlak
povećavao brzinu.
"Briši, Ginny!" reče Ron sestri.
"E, baš lijepo od vas!" uvrijeñeno će Ginny i Ijutito se udalji.
Harry, Ron i Hermiona poñu hodnikom tražeći prazan odjeljak, ali su svi odjeljci bili puni
osim onoga koji je bio na samom kraju vlaka.
U njemu je bio samo jedan putnik, čovjek koji je sjedio uz prozor i čvrsto spavao. Harry, Ron
i Hermiona zastali su na vratima. Hog-warts-ekspres bio je oduvijek rezerviran za učenike i
još nikad nisu u njemu vidjeli nijednu odraslu osobu, osim vještice koja je nudila hranu na
kolicima.
Neznanac je imao na sebi neobično otrcanu čarobnjačku odjeću, pokrpanu na više mjesta.
Reklo bi se daje bolestan i iscrpljen. Iako još poprilično mlad, svijetlosmeña kosa bila mu je
prošarana sjedi-nama.
"Što mislite, tko je ovaj?" prosikće Ron dok su zatvarali za sobom klizna vrata i sjedali što
dalje od prozora.
"Profesor R. J. Lupin", odgovori mu šaptom Hermiona.
"Otkud znaš?"
"Piše mu na koferu", otpovrne Hermiona pokazujući na mrežu za prtljagu iznad putnikove
glave. U mreži se nalazio mali, oguljeni kovčeg uredno povezan više puta uzicom. U jednom
kutu kovčežića bijaše izlizanim slovima ispisano ime vlasnika "Profesor R. J. Lupin".
"Da mije znati što predaje?" reče Ron i namršti se promatrajući bljedunjavi profil profesora
Lupina.
"Pa, to je bar jasno", prošapće Hermiona. "Ostalo je samo jedno neupražnjeno mjesto, zar ne?
Obrana od mračnih sila."
Harry, Ron i Hermiona promijenili su već dva profesora iz tog predmeta. Ijedan i drugi
predavali su im samo godinu dana. Govorkalo se daje taj predmet u njihovoj školi uklet.
"E pa, nadam se daje dorastao tom poslu", sumnjičavo će Ron. "Čini mi se da bi ga jedan
dobar urok mogao dokrajčiti, zar ne?" U svakom slučaju..." okrene se Harrvju, "što si nam
ono htio reći?"
Harry im ispripovjedi sve o prepirci izmeñu gospodina Weas-leyja i njegove supruge, i o tome
na što gaje maloprije upozorio gospodin Weasley. Kad je dovršio, Ron je ostao zgranut a
Hermiona je rukama pokrila usta. Napokon ih skine i reče:
"Sirius Black je pobjegao iz zatvora da ubije tebe? O, Harry... stvarno ćeš se morati jako, jako
dobro čuvati. Ne izazivaj nevolju, Harry..."
"Ne izazivam ja uopće nevolju", razdražljivo će Harry. "Nevolja obično sama nalazi mene."
"Harry bi zbilja morao biti blesav kao noć kad bi potražio tog luñaka koji ga želi ubiti", reče
32
Ron drhtavim glasom.
Oboje su tu obavijest primili gore nego što je Harry očekivao. Činilo se da se i Ron i
Hermiona mnogo više boje Blacka nego on.
"Nitko ne zna kako je on zapravo pobjegao iz Azkabana", nastavi Ron tjeskobnim glasom.
"Nikome to nije prije njega pošlo za rukom. Osim toga, na njega su posebno dobro pazili."
"Ali sigurno će ga uhvatiti, zar ne?" ozbiljno će Hermiona. "Mislim, traže ga čak i bezjaci..."
"Kakav je to šum?" iznenada će Ron.
Odnekud je dopirale tiho, metalno pištanje. Pogledaju na sve strane oko sebe.
"To, Harry, dolazi iz tvog kofera", reče Ron pa ustane i posegne u mrežu za prtljagu. Malo
zatim izvuče iz Harrvjeve odjeće u kovčegu džepni cinkoskop, koji se zavrti na njegovu dlanu
blistajući kao dragulj.
"Je li ti to cinkoskop?" radoznalo zapita Hermiona i ustane da bolje vidi.
"Aha... ali prilično jeftin, znaš", odgovori Ron. "Kad sam ga zavezao Errolu za nogu da ga
pošaljem Harrvju, odjednom se počeo bez veze vrtjeti."
"A da nisi u tom trenutku ipak radio nešto zazorno?" lukavo ga upita Hermiona.
"Ma nisam! Ovaj... nisam se možda smio poslužiti Errolom. Znaš da on nije više za duge
letove... ali kako bih inače poslao Harrvju dar?"
"Vrati ga radije u kofer", reče mu Harry jer je džepni cinkoskop prodorno i dalje pištao. "Još
bi mogao i ovoga probuditi."
I mahne glavom prema profesoru Lupinu. Ron strpa džepni cinkoskop u par starih čarapa tetka
Vernona, čime priguši pištanje, a onda zatvori kovčeg.
"Možemo ga dati da ga pregledaju u Hogsmeadeu", reče Ron i zavali se na naslon sjedala.
"Takve se stvarčice mogu kupiti Kod Derviša i Bangesa, magični instrumenti i slične stvari.
Tako su mi bar rekli Fred i George."
"Znaš li ti nešto više o Hogsmeadeu?" znatiželjno ga upita Her-miona. "Pročitala sam negdje
daje to jedino naselje u Velikoj Britaniji u kojem nema nijednog bezjaka..."
"Aha, mislim da je to točno", odgovori Ron nekako nemarno, "ali mene to mjesto ne zanima
zbog toga. Meni je samo do Medi-čamice!"
"A što ti je to?" priupita ga Hermiona.
"To ti je trgovina slastica", odgovori joj Ron sa sanjivim izrazom na licu, "u kojoj ima svega i
svačega... Paprenih vražićaka od kojih ti dim izbija na usta... i velike debele čokoladne kugle
punjene pjenastom kremom od jagoda i tučenog vrhnja, i izvrsna šećerna pera koja možeš
cuclati u razredu a da izgleda kao da razmišljaš što ćeš napisati..."
"Ali Hogsmeade je i inače zanimljivo mjesto, zar ne?" navaljivala je dalje Hermiona. "U
Povijesnim čarobnjačkim mjestima piše daje mjesna gostionica 1612. godine bila središte
goblinske bune, a daje Vrištava daščara navodno najgušće naseljeno mjesto duhova u Velikoj
Britaniji..."
"... i mjesto na kojem od debelih pjenušavih kugli šerbeta, dok ih cuclaš, lebdiš na nekoliko
centimetara iznad zemlje", nadopuni je Ron, koji očito nije uopće slušao što Hermiona govori.
Hermiona svrne pogled na Harrvja.
"Kako će biti lijepo otići malo iz škole i obići taj Hogsmeade, je li?"
"Hja, valjda hoće", progunña Harry. "Pričat ćete mi kad se vratite."
"Kako to misliš?" upita ga Ron.
"Ja neću moći ići s vama. Durslevjevi mi nisu htjeli potpisati odobrenje, a nije htio ni Fudge."
Ron se zgrozi.
"Ne smiješ ići s nama? Ma... to ne može biti... Odobrit će ti već McGonagallica, ili netko
drugi..."
Harry se promuklo nasmije. Predstojnica Grvffindorskog doma, profesorica McGonagall, bila
je vrlo stroga.
33
"... ili možemo pitati Freda i Georgea koji poznaju svaki tajni izlaz iz dvorca..."
"Rone!" oštro će Hermiona. "Ja mislim da se Harry ne smije is-kradati iz škole dok je god
Black na slobodi..."
"Aha, mislim da će mi to isto reći i McGonagallica kad je zamolim za odobrenje", ogorčeno
će Harry.
"Ali, ako mi budemo s njim", vatreno će Ron Hermioni, "Black se neće usuditi..."
"Ma nemoj, Rone, pričati gluposti!" odbrusi mu Hermiona. "Black je već pobio masu ljudi
usred prometne ulice, pa zar misliš da će se ustručavati napasti Harrvja samo zato što smo mi
s njim?"
Dok je to govorila, petljala je nešto oko remenja na Krivonjinoj košarici.
"Ne puštaj to čudovište iz košare!" reče joj Ron, ali je zakasnio. Krivonja je, onako lakonog,
iskočio iz košarice, protegnuo se, zijev-nuo i skočio Ronu na koljena. Izbočina na Ronovu
kaputu zadrhti, a Ron Ijutito baci Krivonju sa sebe.
"Briši!"
"Nemoj tako, Rone!" Ijutito će Hermiona.
Ron zausti da joj odgovori, ali se uto profesor Lupin pomakne na svom mjestu. Prestrašeno su
ga pogledali, ali on samo okrene glavu na drugu stranu, pomalo otvorenih usta, i nastavi
spavati.
Hogvvarts-ekspres kretao se neprestano na sjever a krajolik je bivao sve divljiji i mračniji.
Oblaci su se zgušnjavali. Učenici su jurcali amo-tamo pored vrata njihova odjeljka. Krivonja
se skrasio na praznom sjedalu, zgnječenu je njušku okrenuo Ronu a pogled žutih očiju upro u
Ronov gornji džep.
O podne je debeljuškasta vještica stigla sa svojim kolicima i do vrata njihova odjeljka.
"Ne mislite li da bi ga ipak trebalo probuditi?" zbunjeno zapita Ron pokazujući glavom na
profesora Lupina. "Čini mi se da bi mu dobro došlo da nešto prigrize."
Hermiona oprezno priñe profesoru Lupinu i reče mu:
"Ovaj... gospodine profesore? Oprostite... gospodine profesore?"
Ali profesor se nije ni maknuo.
"Pustite ga, dušo", reče vještica pružajući Harrvju poveću hrpu sočnih kolača. "Ako bude
gladan kad se probudi, ja ću biti tamo naprijed, kod strojovoñe."
"Valjda spava?" tiho reče Ron kad vještica zatvori za sobom klizna vrata. "Mislim... nije
valjda umro?"
"Nije, nije, diše", šapne Hermiona uzimajući od Harrvja kolač.
Iako im možda nije bio najbolje društvo, prisutnost profesora Lupina imala je i svoje
prednosti. Negdje usred popodneva, baš kad je počela padati kiša zastirući vidik na valovite
brežuljke, začuli su opet iz hodnika korake i na vratima se pojavila trojka koja im je najmanje
bila po volji: Dračo Malfov sa svoja dva pajdaša, Vincentom Crabbeom i Gregorvjem
Govleom.
Dračo Malfoy i Harry bili su neprijatelji otkako su se prvi put susreli, na prvom putovanju
vlakom u Hogwarts. Malfov, blijeda, šiljasta i podrugljiva lica, bio je član Slvtherina i igrao je
tragača u njihovoj metlobojskoj ekipi, na istom onom mjestu na kojem je Harry igrao u
grvffindorskoj ekipi. A Crabbe i Govle kao da su postojali samo zato da izvršavaju Malfoveve
naloge. Obojica su bili plećati i mišićavi. Crabbe je bio nešto viši, zadrigle šije i paževske
frizure. Govle je pak imao kratku, oštru kosu i dugačke ruke poput gorile.
"Oho, gledajte koga ovdje imamo!" reče Malfoy svojim lijenim, otegnutim glasom otvarajući
širom vrata odjeljka. "Potty i Vižle!"
Crabbe i Goyle nacere se poput trolova.
"Čuo sam, Weasley, da ti se stari ljetos domogao nekakva zlata", nastavi Malfoy. "Da ti nije
možda stara odapela od šoka?"
34
Ron je tako naglo ustao daje srušio Krivonjinu košaricu na pod. Profesor Lupin frkne u snu.
"A tko vam je ovaj?" zapita Malfoy i automatski ustukne kad spazi Lupina.
"Naš novi profesor", odgovori mu Harry, koji je takoñer ustao da zadrži Rona ako ovaj navali
na Malfoya. "Što si to, Malfov, rekao?"
Malfoveve se svijetle oči suze. Ipak nije bio toliko lud da zapo-djene kavgu pred nosom
jednog profesora.
"Ajdemo dalje", kivno promrmlja Crabbeu i Goyleu pa se sva trojica izgube.
Harry i Ron ponovo sjednu. Ron je trljao zglavke na prstima.
"Ove godine neću trpjeti nikakve gluposti od Malfova", reče Iju-tito. "Ozbiljno vam kažem.
Ako još nešto zucne o mojoj familiji, zgrabit ću ga za glavu i..."
I žestoko zamahne rukom po zraku.
"Rone", šapne mu Hermiona pokazujući na profesora Lupina. "Pazi što govoriš..."
Ali profesor Lupin je svejednako čvrsto spavao.
Dok je vlak i dalje jurio na sjever, kiša se pojačavala. Prozori su poprimili gustu, svjetlucavu
sivu boju koja je malo-pomalo tamnjela sve dok se u hodnicima i iznad mreža za prtljagu nisu
upalila svjetla. Vlak je kloparao, kiša pljuštala, vjetar zavijao, a profesor Lupin je svejednako
spavao.
"Mora da smo već blizu", reče Ron i nagne se da pogleda mimo profesora Lupina kroz
potpuno crni prozor.
Tek što je on to rekao, vlak je počeo usporavati.
"Sjajno!" opet će Ron, ustane i oprezno proñe mimo profesora Lupina da pokuša razabrati
nešto kroz prozor. "Umirem od gladi, jedva čekam taj pir..."
"Nismo još mogli stići", napomene Hermiona gledajući na sat.
"Pa, zašto se onda zaustavljamo?"
Vlak je išao sve sporije i sporije. Kako je buka klipova u paro-stroju slabjela, vjetar i kiša sve
su bučnije šibali po prozorima.
Harry, koji je sjedio najbliže vratima, ustane da zaviri u hodnik. Duž čitava hodnika izvirivale
su iz odjeljaka radoznale glave.
Vlak se naglo zaustavio, a po dalekoj lupi i treskanju razabrali su daje prtljaga popadala iz
mreža u drugim odjeljcima. A onda se iznenada pogase sva svjetla i zavlada mrkli mrak.
"Što je to?" dopre Ronov glas odnekud iza Harrvja.
"Joj!" jaukne Hermiona. "Rone, stao si mi na nogu!"
Harry se vrati pipajući oko sebe do svog mjesta.
"Misliš da je nekakav kvar u pitanju?"
"Nemam pojma..."
Razlegne se nekakvo struganje i Harry opazi Ronovu mutnu, crnu priliku kako briše prozor i
izviruje kroz njega.
"Tu se nešto vani kreće", reče Ron. "Čini mi se da se neki ljudi penju u vlak.."
Iznenada se otvore vrata i netko se opruzi preko Harrvjevih nogu.
"Oprostite! Znate li možda što se to dogaña? Joj! Oprostite..."
"Zdravo, Neville!" reče Harry pipajući oko sebe u mraku i podižući Nevillea za pelerinu.
"Harry? To si ti? Što se to dogaña?"
"Nemam pojma. Sjedi radije..."
Začuje se glasno frktanje i bolni jauk. Neville umalo da nije sjeo na Krivonju.
"Idem ja pitati strojovoñu što se to dogaña", reče Hermiona. Harry osjeti kako ona prolazi
mimo njega i začuje kako se opet otvaraju vrata, pa nekakav udarac i dva glasna bolna jauka.
"Tko je to?"
"A tko je to?"
"Ginny?"
35
"Hermiona?"
"Što to radiš?"
"Tražim Rona..."
"Uñi unutra i sjedi..."
"Nemoj ovamo!" brže-bolje će Harry. "Ovdje ja sjedim!"
"Joj!" jaukne Neville.
"Tišina!" iznenada se javi nečiji promukli glas.
Činilo se da se profesor Lupin napokon probudio. Harry je začuo nekakvo kretanje u njegovu
kutu. Svi su ušutjeli.
Začuju nekakvo tiho pucketanje i drhtavo svjetlo obasja odjeljak. Reklo bi se da profesor
Lupin drži u ruci plamenove što mu osvjetljavaju umorno, sivo lice. Ali oči mu bijahu živahne
i oprezne.
"Ostanite svi na svojim mjestima", reče istim onim promuklim glasom, pa polako ustane i
ispruži pred sobom šaku punu vatre.
Ali prije nego što je Lupin došao do vrata, ona se polako otvore.
Na vratima je stajala, osvijetljena drhtavim plamenovima iz Lu-pinove ruke, zakukuljena
spodoba visoka do sama stropa. Lice joj je bilo posve skriveno kapuljačom. Harry svrne
pogled nadolje. Želudac mu se zgrči od onoga što je ugledao. Iz pelerine je virila ruka,
Ijeskava, sivkasta, sluzava i krastava, kao nešto posve mrtvo, sagnjilo uvodi...
Samo je letimice to vidio. Kao daje taj stvor u pelerini osjetio na sebi Harrvjev pogled,
najednom povuče ruku u nabore crne tkanine.
A onda je taj stvor pod kapuljačom, što god on bio, dugo, polako i glasno uzdahnuo, kao da bi
htio usisati u sebe i nešto više od zraka.
Svi su se odreda sledili. Harry osjeti kako mu se presjekao dah. Studen mu je prodrla kroz
kožu, ušla mu u prsa, u samo srce...
Oči mu se uvukle u glavu. Ništa nije vidio. Utapao se u studeni. U ušima mu je šumilo kao da
su pune vode. Nešto gaje vuklo nadolje, šum je bivao sve jači...
A onda je odnekud izdaleka začuo vrisku, užasne, prestravljene, umolne krike. Htio je pomoći
onome tko vrišti, tko god to bio, i pokušao je pokrenuti ruke, ali nije mogao... gusta, bijela
magla kovitlala se oko njega, i u njemu...
"Harry!Harry!Štotije?"
Netko gaje pljuskao po licu.
"Š-štoje?"
Harry otvori oči. Nad njim su gorjela svjetla a pod se pod njim tresao - Hogwarts-ekspres opet
se kretao i svjetla se ponovo upalila. Činilo mu se da je spuznuo sa sjedala na pod. Ron i
Hermiona klečali su uz njega, a iznad njih je vidio Nevillea i profesora Lupina kako ga
gledaju. Bilo mu je mučno. Kad je podigao ruku da namjesti naočale, napipao je hladan znoj
na licu.
Ron i Hermiona podigli su ga opet na sjedalo.
"Je li ti sad bolje?" nervozno ga upita Ron.
"Aha", odgovori Harry i brže baci pogled na vrata. Nema više one zakukuljene spodobe. "Što
se to dogodilo? Gdje je... a gdje je ono? Tko je to vrištao?"
"Nitko nije vrištao", odgovori mu Ron još nervoznije.
Harry se osvrne po jarko osvijetljenom odjeljku. Opazi da ga Ginny i Neville motre, oboje
posve blijedi.
"Alija sam čuo kako netko vrišti..."
Svi se trgnu od nekakva krckanja. Profesor Lupin lomio je veliku tablu čokolade na komadiće.
"Uzmi ovo!" reče Harrvju pružajući mu poveći komad čokolade. "Pojedi to! Pomoći će ti,
vidjet ćeš."
36
Harry uzme od njega čokoladu, ali je ne pojede.
"Tko je ono bio?" upita Lupina.
"Dementor", odgovori mu Lupin, koji je dijelio čokoladu svima redom. "Jedan od onih
dementora iz Azkabana."
Svi se zagledaju u njega. Profesor Lupin zgužva papir koji mu je ostao od čokolade i strpa ga
u džep.
"Jedi čokoladu!" ponovi. "Pomoći će ti, kad ti kažem. Oprostite, a sad moram porazgovarati
sa strojovoñom..."
Pa proñe mimo Harryja i nestane u hodniku.
"Jesi li siguran, Harry, da ti je dobro?" upita ga Hermiona tjes-kobno ga motreći.
"Nije mi jasno... što se to dogodilo?" reče Harry ponovo otirući znoj s lica.
"Ma... ono čudovište... dementor... stajao je preda mnom i gledao oko sebe (ja bar mislim,
pretpostavljam da je gledao jer mu nisam vidio lice)... a ti... ti..."
"Ja sam mislio da ti imaš nekakav napadaj ili tako nešto", reče Ron, koji je još izgledao
uplašen. "Nekako si se sav ukočio, i pao si sa sjedala, i počeo se trzati.."
"A profesor Lupin se sagnuo nad tebe, pa prišao dementoru i izvukao štapić", preuzme
Hermiona. "I rekao je: 'Nitko od nas ne krije pod svojom pelerinom Siriusa Blacka. Odlazite!'
Ali dementor se nije ni pomaknuo pa je Lupin nešto promrmljao, a iz štapića mu je suknulo
nešto srebrne boje i dementor se okrenuo i otklizio dalje..."
"Bilo je to užasno", reče Neville još višim glasom nego inače. "A jeste li osjetili kako je
zahladnjelo kad je ušao k nama?"
"Ja sam se jezivo osjećao", opet će Ron tjeskobno podižući ramena. "Kao da nikad više neću
biti veseo..."
Ginny, koja je sjedila skutrena u kutu i izgledala gotovo isto onako loše kako se Harry
osjećao, tiho zajeca. Hermiona joj priñe i zagrli ne bi lije utješila.
"A je li tko od vas... pao sa sjedala?" smeteno ih upita Harry.
"Nije", odgovori Ron i ponovo tjeskobno pogleda Harrvja. "Gin-ny se doduše tresla kao šiba
na vodi..."
Harrvju nije ništa bilo jasno. Osjećao se slab i drhtao je kao da se oporavlja od jake gripe.
Pomalo se i sramio. Zašto je on ovako klonuo a drugima nije bilo ništa?
Profesor Lupin se napokon vratio. Čim je ušao, zastao je, pogledao oko sebe i rekao smiješeći
se jedva primjetno:
"Nisam vam ja otrovao tu čokoladu, ne bojte se..."
Harry zagrize u čokoladu i, na svoje veliko čudo, osjeti kako mu se toplina razlijeva po tijelu
sve do vrhova prstiju na rukama i nogama.
"Za desetak minuta stižemo u Hogwarts", obznani profesor Lupin. "Kako ti je, Harry?"
Harry ne upita profesora Lupina otkud zna kako se on zove. "Dobro", promrsi Harry zbunjeno.
Do kraja puta nisu više mnogo razgovarali. Naposljetku se vlak zaustavi na postaji u
Hogsmeadeu i svi navale da izañu. Sove su nukale, mačke mijaukale, a Nevilleova žaba
krastača kreketala na sav glas ispod njegove kape. Na maloj je postaji bilo strašno hladno.
Kiša je šibala u ledenim mlazovima.
"Prva godina vamo!" začuju poznati glas. Harry, Ron i Hermio-na okrenu se i ugledaju na
drugom kraju perona Hagridovu orijašku spodobu kako tjera rukom preplašene učenike prve
godine na tradicionalni prelazak čamcima preko jezera.
"A kako ste mi vas troje?" dovikne im Hagrid preko glava okupljenih učenika. Oni mu mahnu
rukama, ali nisu imali vremena porazgovarati s njim jer ih je masa učenika ponijela dalje.
Harry, Ron i Hermiona išli su za ostalim ñacima prema blatnom seoskom putu, gdje ih je
čekalo najmanje stotinu kočija u koje je, pretpostavljao je Harry, bio upregnut po jedan
nevidljivi konj, jer čim su se popeli u kočiju i zatvorili za sobom vrata, kočije su krenule same
37
od sebe, tresući se i truckajući jedna za drugom.
U kočiji se osjećao zadah plijesni i slame. Nakon što je pojeo onaj komad čokolade, Harry se
bolje osjećao, ali je još bio slab. Ron i Hermiona zirkali su i dalje na njega, kao da strahuju da
opet ne padne u nesvijest.
Dok su se u kočiji drndali prema velebnim vratnicama od kovanog željeza, uz koja je sa svake
strane stajao po jedan stup a na njegovu vrhu krilati vepar, Harry je spazio još dva gorostasna,
zakukuljena dementora kako stražare pred vratima. Opet ga je obuzeo osjećaj da će ga
preplaviti mučnina. Stoga se zavali na naslon tvrdog sjedala i zatvori oči dok ne proñu kroz
vrata. Kočija je nešto brže krenula po dugoj uzbrdici što je vodila do sama dvorca. Hermiona
se nagnula kroz prozorčić gledajući kako im se primiču mnogobrojni tornjevi i tornjići.
Napokon se kočija zanjiše i zaustavi. Hermiona i Ron izañu iz nje.
Kad je Harry izlazio iz kočije, do uha mu dopre otegnut, oduševljen glas:
"Onesvijestio si se, Potter? Znači da Longbottom ne laže? Stvarno si se onesvijestio?"
Malfoy se progura mimo Hermione da prepriječi Harryju put uz kamene stube pred dvorcem.
Lice mu je bilo ushićeno a svijetle oči sijevale su od zlobe.
"Briši, Malfov!" reče mu Ron stegnutih čeljusti.
"Da se i ti, Weasley, nisi onesvijestio?" glasno ga upita Malfoy. "Je li onaj grozni stari
dementor i tebe, Weasley, uplašio?"
"Ima li ovdje možda kakvih problema?" zapita netko blagim glasom. Profesor Lupin upravo je
izašao iz sljedeće kočije.
Malfoy odmjeri profesora Lupina drskim pogledom kojim obuhvati zakrpe na njegovoj
pelerini i oguljeni kovčeg. Zatim mu odgovori s trunkom sarkazma u glasu:
"Ma ne... ovaj... gospodine profesore."
Pa se naceri Crabbeu i Goyleu i povede ih uza stube u dvorac.
Hermiona gurne Rona odostraga u leña da se požuri, te se svi troje pridruže učenicima koji su
nagrnuli uza stube, ulazili na ori-jaška hrastova vrata i upadali u golemo predvorje, obasjano
upaljenim zubljama, iz kojega su velebne mramorne stube vodile na gornje katove.
Vrata s desne strane što su vodila u Veliku dvoranu bila su otvorena. Harry poñe za ostalima,
ali tek što je spazio začarani strop, koji večeras bijaše taman i oblačan, začuje nečiji glas za
sobom:
"Potter! Granger! Hodite za mnom, trebam vas nešto!"
Harry i Hermiona u čudu se okrenu. Iznad glava ostalih učenika obraćala im se profesorica
McGonagall, koja im je predavala Preobrazbu i bila predstojnica Grvffindorskog doma. Bila
je to stroga vještica s kosom čvrsto spletenom u punñu. Oštre oči bijahu joj uokvirene
četvrtastim naočalama. Harry se probije kroz gužvu do nje obuzet zlim slutnjama. Profesorica
McGonagall obično je u njemu izazivala osjećaj da je nešto pogriješio.
"Ne morate biti tako zabrinuti... htjela bih samo porazgovarati s vama u mojoj sobi", reče im.
"A vi, Weasley, produžite dalje!"
Ron je gledao za njima kako profesorica McGonagall odvodi Harrvja i Hermionu od
raspričane gomile, i kako je oni prate kroz predvorje, uz mramorne stube i hodnikom na katu.
Kad su ušli u njezinu malu sobu s velikom, vatrom dobrodošlice u kaminu, profesorica
McGonagall pozove kretnjom ruke Harryja i
Hermionu da sjednu. Sama je pak zauzela mjesto za pisaćim stolom i naglo progovorila:
"Profesor Lupin poslao nam je po sovi poruku da je vama, Pot-ter, pozlilo u vlaku."
Prije nego što joj je Harry dospio odgovoriti, začuje se tiho kucanje na vratima i u sobu
užurbano uñe medicinska sestra, Madame Pomfrev.
Harry osjeti kako se crveni. Bilo mu je dosta već i to što je pao u nesvijest, ili što mu se već
tamo dogodilo, i bez sveg ovog naknadnog dizanja prašine...
"Ja se sasvim dobro osjećam", reče. "Ništa mi ne treba..."
38
"O, to si ti?" progovori Madame Pomfrey ne obazirući se na njegove riječi i saginjući se da ga
dobro promotri. "Opet si vjerojatno nešto opasno izveo?"
"Nije, Poppy, nego je samo vidio jednog dementora", odvrati profesorica McGonagall.
Dvije žene razmijene mrke poglede a Madame Pomfrey nezadovoljno cokne jezikom.
"Baš je trebalo postaviti te dementore oko škole", promrmlja i odmakne Harrvju kosu da mu
opipa čelo. "Neće on biti jedini koji je kolabirao. Da, sav je mokar i hladan. Ti grozni tipovi
loše djeluju na osobe koje su i inače osjetljive..."
"Nisam ja osjetljiv!" srdito će Harry.
"Naravno da nisi!" rastreseno odvrati Madame Pomfrey mjereći mu puls.
"Što mu je sad najpotrebnije?" odrješito je upita profesorica McGonagall. "Da se odmori u
krevetu? Ili da možda noć provede u bolnici?"
"Nije meni ništa!" ustvrdi Harry i skoči na noge. Bila mu je mučna i sama pomisao što bi
rekao Dračo Malfoy kad bi on sad morao u bolnicu.
"Pa, sad, morao bi u najmanju ruku pojesti malo čokolade", odgovori Madame Pomfrey
pokušavajući promotriti Harrvjeve oči.
"Već sam pojeo čokoladu", odvrati Harry. "Dao mi ju je profesor Lupin. Dao ju je svima
nama."
"Eh, to je bilo pametno od njega!" pripomene Madame Pom-frey. "Znači da smo konačno
dobili predavača Obrane od mračnih sila koji zna svoj posao."
"Jeste li sigurni, Potter, da se dobro osjećate?" oštro ga priupita profesorica McGonagall.
"Jesam", odgovori Harry.
"Dobro, onda. Molim vas da pričekate malo vani, u hodniku, dok ja porazgovaram s
gospoñicom Granger o njezinu rasporedu sati, a onda možemo zajedno na banket."
Harry izañe u hodnik s Madame Pomfrev, koja zatim ode u bolničko krilo gunñajući nešto za
se. Harry je morao samo nekoliko minuta čekati. Hermiona je izašla sva sretna zbog nečega, a
za njom i profesorica McGonagall, pa se svi troje zapute niz mramorne stube u Veliku
dvoranu.
Dvorana je bila puna šiljastih crnih klobuka. Za svakim od dugih stolova pojedinih domova
sjedili su ñaci kojima lica bijahu obasjana svjetlom tisuća svijeća što su lebdjele u zraku iznad
stolova. Profesor Flitwick, mali čarobnjak čupave bijele kose, iznosio je iz dvorane jedan stari
klobuk i tronožac.
"Uh", tiho izusti Hermiona. "Zakasnili smo na razvrstavanje!"
Novi učenici u Hogwartsu razvrstani su u pojedine domove (Grvffindore, Ravenclavve,
Hufflepuffe i Slvtherine) tako što su na glavu stavljali Razredbeni klobuk, koji je zatim
izvikivao ime doma koji će svakom od njih najbolje odgovarati. Profesorica McGonagall ode
do svoje stolice za profesorskim stolom, a Harry i Hermiona, što su tiše mogli, na drugu
stranu, do grvffindorskog stola. ðaci su ih gledali kako prolaze uza stražnji zid dvorane, a
nekoliko je njih upi-ralo prstom u Harrvja. Zar je priča o tome kako se onesvijestio pred
dementorom doista tako brzo kolala od usta do usta?
On i Hermiona sjednu svako s jedne strane Ronu, koji im je čuvao mjesta.
"Kakva je to bila frka?" šaptom upita on Harrvja.
Harry mu počne šaptom objašnjavati, ali u taj čas ustane ravnatelj škole da održi govor pa
Harry ušuti.
Iako je bio već vrlo star, profesor Dumbledore odavao je dojam nepresušne energije.
Srebrnasta kosa i brada bijahu mu gotovo metar duge. Imao je kukast nos i nosio je naočale u
obliku polumjeseca. Često se isticalo da je on najveći čarobnjak svoga doba, ali
Harry ga nije zbog toga tako posebno cijenio. Čovjek jednostavno nije mogao da nema
povjerenja u Albusa Dumbledorea. Dok ga je Harry promatrao kako se vedro obraća ñacima,
prvi put je osjetio da je potpuno miran otkako je onaj dementor bio ušao u njihov odjeljak u
39
vlaku.
"Dobro došli!" pozdravi ih Dumbledore. Svjetlo svijeća odsije-valo mu je na bradi. "Dobro
došli na početku još jedne školske godine u Hogwartsu! Imam vam priopćiti dvije-tri stvari,
od kojih je jedna vrlo ozbiljna, pa mislim da će biti najbolje daje iznesem pred vas prije nego
što vas ošamuti ova izvanredna gozba..."
Zatim se nakašlje i proslijedi:
"Kao što vam je vjerojatno svima poznato, nakon pretresa u Hogvvarts-ekspresu, naša je škola
trenutačno domaćin stanovitom broju dementora iz Azkabana, koji su ovamo došli po nalogu
Ministarstva magije."
Profesor je zastao u govoru, pa se Harry sjeti kako mu je gospodin Weasley rekao da
Dumbledoreu nije po volji što mu dementori čuvaju školu.
"Oni su postavljeni na sve prilaze školi", nastavi Dumbledore, "a dok su god oni ovdje,
moram vam svima jasno i glasno reći da nitko ne smije bez posebnog odobrenja izlaziti iz
škole. Dementore nećete moći zavarati nikakvim trikovima ni prerušavanjem, pa čak ni
čarobnim plaštevima nevidljivosti", nadoda blažim glasom, a Harry i Ron se zgledaju.
"Dementorima nije u naravi da uvažavaju moljakanje i ispričavanje. Stoga vas sve odreda
upozoravam da im ne dajete razloga da vam učine nešto nažao. Očekujem od naših prefeka-ta,
napose od našeg novog glavnog prefekta i glavne prefektice, da će se pobrinuti da se nitko od
učenika i učenica ničim ne zamjeri de-mentorima."
Percy, koji je sjedio nekoliko mjesta dalje od Harrvja, opet se isprsi i značajno pogleda oko
sebe. Dumbledore ponovo zastane u govoru i vrlo ozbiljno obiñe pogledom dvoranu, u kojoj
se nitko ne pomakne niti pisne.
"A sad o nečem ugodnijem", nastavi on. "Drago mi je što mogu pozdraviti dvojicu novih
nastavnika u našim redovima ove godine. Prvo, profesora Lupina, koji je ljubazno pristao da
popuni upražnje-no mjesto predavača Obrane od mračnih sila."
Tu i tamo razlegne se prilično mlak pljesak. Snažnije su zapljes-kali samo oni koji su
doputovali u istom odjeljku s profesorom Lupinom, meñu njima i Harry. Profesor Lupin
izgledao je još jadniji uz ostale nastavnike u njihovim najboljim pelerinama.
"Pogledaj samo Snapea!" prosikće Ron u uho Harrvju.
Profesor Snape, predavač Čarobnih napitaka, piljio je za nastavničkim stolom u profesora
Lupina. Bilo je općepoznato daje Snape priželjkivao mjesto predavača Obrane od mračnih
sila. Čak se i Har-ry, koji je mrzio Snapea, iznenadio izrazu od kojeg se Snapeu zgrčilo
mršavo, žućkasto lice. Bilo je to nešto više od gnjeva, bilo je to gañenje. Harry je dobro
poznavao taj izraz na njegovu licu, jer se javljao kad god bi pogledao Harrvja.
"A što se tiče drugog imenovanja", nastavi Dumbledore kad se stišao mlaki pljesak upućen
profesoru Lupinu, "e pa, žao mi je što vas moram izvijestiti da se profesor Kettleburn, naš
predavač Skrbi za magična stvorenja, na kraju prošle školske godine povukao u mirovinu da
bi se mogao više posvetiti svojim preostalim udovima. Meñutim, drago mi je što vas mogu
izvijestiti da na njegovo mjesto ne dolazi nitko drugi nego Rubens Hagrid, koji je pristao
preuzeti taj predavački posao uz svoje redovite lovočuvarske dužnosti."
Harry, Ron i Hermiona zgledaju se ne vjerujući svojim ušima, a onda se pridruže
gromoglasnom pljesku, koji se najburnije razlegao za grvffindorskim stolom. Harry se nagne
naprijed da pogleda Ha-grida, koji je bio crven kao rak i zagledan u svoje šačetine. Široki je
osmijeh sakrio u zamršenu crnu bradu.
"To smo si mogli i misliti!" vikne Ron i udari šakom o stol. "Tko bi nam drugi zadao knjigu
koja grize?"
Harry, Ron i Hermiona bili su posljednji koji su prestali pljeskati, a kad je profesor
Dumbledore nastavio govor, primijete kako Hagrid otire oči stolnjakom.
"E pa, mislim da je ovo bilo najvažnije što sam vam imao reći", dovrši Dumbledore. "A sad
40
pir može početi!"
Zlatni tanjuri i pehari pred njima napune se iznenada jelima i napicima. Harry je odjednom
ogladnio kao vuk pa je nagrabio svega što mu je bilo nadohvat ruke i uzeo jesti.
Bijaše to izvanredna gozba. Dvorana je odjekivala od veselog govora, smijeha i zveckanja
noževa i vilica. Meñutim, Harry, Ron i Hermiona žurili su se da se najedu kako bi mogli što
prije porazgovarati
s Hagridom. Znali su oni koliko njemu znači to imenovanje. On nije bio potpuno
izobraženi čarobnjak, jer je bio isključen iz škole u Hogwartsu na trećoj godini, zbog
prijestupa koji nije počinio. Upravo su Harry, Ron i Hermiona lani skinuli ljagu s Hagrido-va
imena.
Naposljetku, kad su sa zlatnih tanjura nestali i posljednji ostaci torte od bundeve, Dumbledore
objavi da je vrijeme da svi poñu na spavanje, pa se prijateljima ukaže prilika da ostvare svoj
naum.
"Čestitamo, Hagride!" propišti Hermiona kad su došli do nastavničkog stola.
"Fala vam svima", reče Hagrid dižući pogled i brišući ubrusom sjajno lice. "Još ne mogu doć
k sebi... velik je čovjek taj Dumbledore... došo je ravno k meni u moju kolibu čim je profesor
Kettle-burnreko da mu je dosta... a ja sam to oduvijek priželjkivo..."
Shrvan osjećajima, zarije glavu u ubrus. Profesorica McGona-gall otjera ih sve troje od stola.
Harry, Ron i Hermiona pridruže se Gryffindorima koji su nagrnuli uz mramorne stube. Bili su
već mrtvi umorni dok su prolazili hodnicima i još se penjali uza stube, sve dok nisu došli do
skrovitog ulaza u Grvffindorsku kulu. Tu ih veliki portret debele dame upita:
"Lozinka?"
"Evo, evo mene!" dovikne Percy sa začelja. "Nova lozinka glasi" Portuna Major!"
"O, joj!" tužno uzvikne Neville Longbottom. On je oduvijek teško pamtio lozinke.
Pošto su se provukli kroz rupu u zidu i prošli kroz društvenu prostoriju, dječaci i djevojčice se
raziñu i poñu prema različitim stubama. Harry se popne uz zavojite stepenice ne misleći ništa
drugo nego samo kako je sretan što je opet ovdje. Kad su došli do svoje poznate, okrugle
spavaonice, sa pet kreveta s baldahinom poduprtim sa četiri stupa, Harry pogleda oko sebe i
pomisli da je napokon stigao kući.
