GLAVA DEVETA
DVOBOJ U PONOĆ
Harry nije vjerovao da će ikad sresti dječaka kojeg bi mogao mrziti više od Dudleyja, ali je to bilo prije nego
što je sreo Drača Malfova. Doduše, Grvffindori prvog razreda samo su predavanja iz Čarobnih napitaka
slušali zajedno sa Slvtherinima, pa nisu imali previše posla s Malfovcm. Ili bar dok nisu pročitali obavijest
izvješenu u društvenoj prostoriji Grv.ffindora, zbog koje im se svima smučilo. Predavanja iz letenja na metli
započet će u četvrtak, a Grvffindori će ih pohađati zajedno sa Slvtherinima.
"Tipično", ogorčeno će Harry. "Samo mi je još to trebalo. Da pravim budalu od sebe leteći na metli pred
Malfovem."
A prije toga najviše se od svega veselio kako će učiti letjeti na metli.
"Ne znaš još hoćeš li praviti budalu od sebe", reče mu Ron razboritim glasom. "Doduše, znam da se Malfov
na sva usta hvali kako dobro igra metloboj, ali kladio bih se da su to puste priče."
Malfov je doista često govorio o letenju. Tužio se na sav glas kako učenici prvog razreda nikad ne upadaju u
metlobojsku momčad svoga doma, i pričao duge priče o tome kako je za dlaku umaknuo na metli bezjacima
koji su ga progonili helikopterom. Doduše, nije on jedini pričao takve priče. Sudeći po onome što je govorio
Seamus Finnigan, Seamus je veći dio svoga djetinjstva proveo zujeći na metli po svom kraju. Čak je i Ron
govorio svakome tko ga je htio slušati o tome kako se jednom, leteći na Charliejevoj staroj metli, malne
sudario s letećim zmajem. Svi su učenici iz čarobnjačkih obitelji vječito naklapali o metloboju. Ron se već
ozbiljno zakvačio s Dcanom Tho-masom, koji je spavao s njima u istoj spavaonici, oko nogometa. Ronu nije
bilo jasno stoje tako uzbudljivo u igri u kojoj se igra samo jednom loptom i u kojoj nijedan igrač ne leti.
Harry je jednom ulovio Rona kako tjera igrače na Deanovu plakatu nogometne momčadi West Ham Uniteda
da se konačno počnu kretati.
Neville nije nikad letio na metli jer mu baka nikad nije dopustila da se približi nijednoj metli. Harryjoj je u
sebi davao za pravo jer je Neville doživio velik broj nezgoda čak i s obadvije noge na zemlji.
Hermiona Granger imala je gotovo isto takvu tremu od letenja kao i Neville. To se nije moglo naučiti
napamet iz knjige, iako je ona i to pokušavala. U četvrtak za doručkom sve ih je tupila savjetima za letenje
što ih je pokupila iz jedne knjige koju je posudila iz knjižnice pod naslovom Metloboj kroz stoljeća. Neville
je upijao svaku njenu riječ, željan ćuti sve što bi mu moglo pomoći da se poslije održi na letećoj metli, ali su
svi ostali odahnuli kad je Hermionino predavanje prekinuo dolazak pošte.
Harry nije dobio nijedno pismo nakon onog Hagridova pisamca, Stoje Malfoy, naravno, vrlo brzo uočio.
Malfoveva sovuljaga stalno je njemu donosila od kuće slatkiše koje je on za stolom Slvtherina požudno vadio
iz pošiljke.
Jedna je buljina donijela Nevilleu paketić od njegove bake. Uzbuđeno ga je otvorio i pokazao im staklenu
lopticu poput velike špe-kule koja kao da je bila puna bijelog dima.
"To je nezaboravak!" objasni im. "Baka zna da sam ja zaboravljiv... a ovo te upozorava ako si zaboravio što
učiniti. Pazite, ovako ga stisneš pa ako pocrveni... uh..." Pokunji se jer je nezaboravak odjednom postao
skrletne boje,"... To znači da si nešto zaboravio."
Dok se Neville pokušavao prisjetiti što je zaboravio, Dračo Mal-foy naišao je pokraj njihova stola i oteo mu
iz ruke nezaboravak.
Harry i Ron skoče na noge. Ponadali su se da će se napokon oko nečega pograbiti s Malfovem, ali se u tren
oka uz njih pojavi profesorica McGonagall, koja je od svih nastavnika u školi najbrže otkrivala svaku gužvu
među učenicima.
"Stoje to?"
"Gospođo profesor, Malfoy mije oteo moj nezaboravak." Smrknuti Malfoy brže-bolje spusti nezaboravak na
stol.
"Samo sam ga htio pogledati", reče i pokupi se s mjesta događaja, a za njim i Crabbe i Goyle.
Popodne su u sata Harry, Ron i ostali Grvffindori pojurili niz vanjske stube u dvorište na prvi sat letenja. Bio
je vedar dan, samo je vjetrić pirkao. Trava im se talasala pod nogama dok su išli niz travnati obronak prema
ravnoj tratini na suprotnoj strani od Zabranjene šume, u kojoj se u daljini povijalo tamno drveće.
Slytherini su već bili ondje, a i dvadeset metli bilo je uredno poredano na tlu. Harry je čuo Freda i Georgea
Weasleyja kako se tuže na školske metle, da neke od njih počinju vibrirati kad se visoko leti, ili da uvijek
vuku malo na lijevu stranu.
Stigla je i njihova nastavnica, Madame Hooch. Imala je kratku, sijedu kosu i žute oči poput sokola.
"Pa, dobro, što sad tu svi čekate?" otrese se na njih. "Neka svatko od vas stane uz jednu metlu. Hajte,
požurite!"
Harry pogleda svoju metlu na zemlji. Bila je stara, a neke su šibe u njoj stršile pod neobičnim kutom.
"Ispružite desnu ruku nad svoju metlu", dovikne im Madame Hooch stojeći pred njima, "i recite: 'Diži se!'"
"DIŽI SE!" poviknu svi uglas.
Harryjeva metla skoči mu odmah u ruku, ali je ona bila jedna od rijetkih koje su to učinile. Metla Hermione
Granger prevalila se jednostavno na zemlju, a Nevilleova se nije ni pomaknula. Harry pomisli kako metle
možda, kao i konji, znaju kađ ih se čovjek boji. Nevilleu je i glas zadrhtao odajući sasvim jasno da bi on
najradije ostao na zemlji.
Tada im Madame Hooch pokaže kako da zajašu metlu a da ne skliznu s nje na drugu stranu, pa pođe od
jednoga do drugoga ispravljajući im držanje metle. Harry i Ron bili su oduševljeni kad su čuli kako govori
Malfovu da već godinama pogrešno drži metlu u rukama.
"E, sad, kad zazviždim, vi ćete se otisnuti svom snagom od zemlje", reče im Madame Hooch. "Čvrsto držite
metlu, popnite se uvis metar-dva i onda se odmah opet spustite, nagnuti malo naprijed. Pazite na moj
zvižduk... tri... dva..."
Ali Neville, onako nervozan i uzbuđen, bojeći se da će ostati na zemlji, snažno se otisnuo od tla prije nego
što je Madame Hooch prinijela zviždaljku usnama.
"Vrati se, mali!" dovikne mu ona, ali Neville poleti ravno uvis kao čep kad iskoči iz boce... tri metra visoko...
pa šest metara. Harry mu je vidio uplašeno, blijedo lice kako gleda dolje dok mu je zemlja sve dalje ispod
nogu, vidio ga je kako hvata zrak i naginje se na stranu i...
TRES! Neville je potmulo i gadno tresnuo i ostao ležati nićice na travi. Metla mu se i dalje penjala sve više i
više, lijeno poletjela prema Zabranjenoj šumi i nestala iz vida.
Madame Hooch sagne se nad Nevillea, blijeda kao i on.
"Slomio je zapešće", čuo je Harry kako je promrmljala. "Hajde, dečko... sve je u redu, ustaj!"
Zatim se obrati ostalim učenicima:
"Da se nitko od vas nije maknuo s mjesta dok ja ovog dečka ne odvedeni u bolnicu! Ostavite metle na miru,
inače ćete izletjeti iz Hogwartsa prije nego što dospijete reći 'metloboj'. Hajdemo, drago-viču!"
Uplakani Neville, držeći se za zapešće, odšepesa s Madame Hooch, koja ga je usput zagrlila.
Čim su toliko odmakli da ga nisu mogli čuti, Malfov prasne u smijeh.
"Jeste vidjeli facu tog mamlaza?"
I ostali se Slvtherini nasmiju.
"Daj zaveži, Malfoy!" obrecne se na nj Parvati Palil.
"Oho, braniš Longbottoma?" reče Pansy Parkinson, Slvtherinka oštrih crta lica. "Nikad ne bih rekla da ti,
Parvati, padaš na male, debele cmizdravce!"
"Pazi ovo!" reče Malfoy i skokne da pokupi nešto sa zemlje. "To je ono stoje baka poslala tom blesavom
Longbottomu!"
Kad gaje podigao uvis, nczaburavakjezasjao na suncu.
"Daj to amo, Malfoy", tiho će Harry. Svi su umuknuli gledajući njih dvojicu.
Malfoy se ružno naceri.
"Ostavit ću to negdje za Longbottoma... recimo... na nekom drvetu?"
"Daj to amo!" prodere se Harry, ali Malfoy skoči na svoju metlu i poleti. Nije lagao, zaista je znao dobro
letjeti... Kružeći na visini vrši-ke obližnjeg hrasta, dovikne:
"Evo, dođi po njega, Potter!"
Harry zgrabi svoju metlu.
"Nemoj!" vikne Hermiona Granger. "Madame Hooch nam je rekla da se ne smijemo ni maknuti... zbog tebe
ćemo imati svi neprilike."
Harry se nije obazirao na nju. Krv mu je damarala u ušima. Zaja-hao je metlu, otisnuo se svom snagom od tla
i vinuo uvis, zrak mu je hujao kroz kosu a pelerina se vijorila za njim... obuzet silnom radošću, pojmi da je
otkrio da zna nešto što ga nitko nije učio... nešto sasvim jednostavno, nešto divno. Podigao je držak metle još
malo više da se još više vine i začuo vriskove i klicanje djevojčica sa zemlje i Ronove zadivljene usklike.
Naglo okrene držak svoje metle prema Malfoyu. Malfoy je bio osupnut.
"Daj to amo", dovikne mu Harry, "inače ću te srušiti s te metle."
"Ma nemoj?" odvrati Malfoy i pokuša mu se podsmjehnuti, ali je izgledao zabrinut.
Harry je odnekud znao što mu je činiti. Nagne se naprijed i čvrsto objema rukama stisne metlu tako da poleti
kao koplje na Malfova. Malfoy se u posljednji čas skloni u stranu, ali Harry se naglo okrene i zadrži metlu na
mjestu. Dolje su mu neki i zapljeskali.
"Nema ti, Malfoy, ovdje Crabbea i Goylea da ti spase glavu", dovikne mu Harry.
Reklo bi se da je to isto pomislio i Malfov.
"Uhvati onda ovo ako možeš!" vikne on i baci staklenu lopticu visoko u zrak pa poleti natrag prema zemlji.
Harry je gledao, kao u usporenu filmu, kako se loptica diže uvis i onda počinje padati. Harry se nagne
naprijed i okrene držak metle nadolje... sljedećeg se trenutka sve brže sunovraćao za lopticom... vjetar mu je
fijukao u ušima izmiješan s kricima onih koji su ga gledali... ispruži ruku... i ulovi je na pola metra od zemlje,
taman na vrijeme da ispravi metlu tako da se meko spusti na travu držeći nezaboravak Čvrsto u šaci.
"HARRY POTTER!"
Srce mu siđe u pete još brže nego što se maloprije obrušavao. Profesorica McGonagall trčala je prema njima.
On se dršćući osovi na noge.
"Nikadjoš... koliko sam god u Hogwartsu..."
Profesorica McGonagall ostala je od šoka tako reći bez riječi, a naočale joj bijesno sijevale.
Rowling
"Kako ste se samo usudili... mogli ste skrhati vrat..."
"Nije on kriv, gospođo profesor..."
"Šutite, gospođice Patil..."
"Ma,Malfoyje..."
"Prestanite, gospodine Wcasley. Potter, za mnom, smjesta!"
Harry još spazi slavodobitna lica Malfoya, Crabbea i Goylea dok je odlazio ošamućen u stopu za
profesoricom McGonagall, koja je grabila krupnim koracima prema dvorcu. Bilo mu je jasno da će biti
isključen iz škole. Zaustio je da kaže nešto u svoju obranu, ali mu se učini da je izgubio dar govora.
Profesorica McGonagall hitala je dalje a da ga nije ni pogledala. Morao je kaskati za njom. Uprskao je stvar
do kraja.*Nije izdržao ovdje ni dva tjedna. Za desetak minuta spaki-rat će svoje stvari. Što li će mu reći
Dursleyjevj kad im opet dođe na vrata?
Popeli su se uz vanjske stube, pa uz mramorno stubište, a da profesorica McGonagall nije još ni riječi
izustila. Otvarala je širom vrata jedna za drugima i stupala hodnicima, a Harry je pokunjen kaskao za njom.
Možda ga vodi k Dumbledoreu? Sjeti se Hagrida, kako su i njega isključili, ali su ga na kraju zadržali kao
lovoČuvara. Možda bi mogao ostati kao Hagridov pomoćnik? Želudac mu se okretao dok je sve to zamišljao,
kako će gledati Rona i ostale gdje postaju Čarobnjaci, a on će dotle klipsati za Hagridom i nositi mu torbu.
Profesorica McGonagall stane pred jednom učionicom, otvori vrata i zaviri unutra.
"Oprostite, profesore Flitwick, možete li mi načas ustupiti Wooda?"
"Wooda?" pomisli Harry, sav izvan sebe. Da nije Wood šiba kojom će ga profesorica išibati?
Ali pokazalo se daje Wood živo biće, kršan učenik petog razreda, koji izađe zbunjen s Flitwickova
predavanja.
"Hodite obojica za mnom", reče im profesorica McGonagall. Sve troje pođu dalje hodnikom, a Wood
radoznalo pogleda Harryja.
"Izvolite unutra!"
Profesorica ih utjera u praznu učionicu, samo je Peeves u njoj pisao na ploči prostote.
"Izlazite, Peeves!" otrese se ona na nj. Peeves tresne kredu u koš tako da odjekne, pa odmagli iz učionice
psujući na sav glas. Profesorica
McGonagall zalupi vratima za njim i okrene se dječacima: "Potter, ovo je Oliver Wood. Woode... našla
sam vam tragača."
Woodova smetenost pretvori se u ushit.
"Mislite li to, gospođo profesor, ozbiljno?"
"Potpuno ozbiljno", odrješito će profesorica McGonagall. "Ovaj je dečko prirodan talent. Još nikad nisam
tako nešto vidjela. Jeste li vi to, Potter, prvi put zajahali metlu?"
Harry klimne glavom bez riječi. Nije imao pojma što se zbiva, ali mu se učini da neće biti isključen iz škole.
Malo-pomalo opet je počeo osjećati noge.
"Ulovio je tu stvar rukom nakon dvadesetak metara obrušava-nja", reče profesorica McGonagall Woodu. "I
nije se čak ni ogrebao. Tako nešto ni sam Charlie Waesley ne bi uspio."
Wood je izgledao kao da su mu se svi snovi odjednom ostvarili.
"Jesi li ti, Potter, gledao koju utakmicu metloboja?" uzbuđeno ga upita.
"Wood je kapetan momčadi Grvffindora", objasni profesorica McGonagall.
"On je i građen za tragača", reče Wood obilazeći Harryja i pozorno ga motreći. "Lagan je, brz... Morat ćemo
mu, gospođo profesor, pribaviti pristojnu metlu... Nimbus dvije tisuće, rekao bih, ili Partfiš sedam."
"Ja ću porazgovarati s profesorom Dumbledoreom da vidimo može li se kako doskočiti pravilu o učenicima
prvog razreda. Sam Bog zna da moramo sastaviti bolju momčad nego lani. Slvtherini su nas u onoj zadnjoj
utakmici pregazi, nisam mogla tjednima pogledati Severusa Snapea u oči..."
Profesorica McGonagall strogo pogleda Harryja iznad naočala.
"Zahtijevam, Potter, da marljivo trenirate, inače bih vas još mogla i kazniti."
Tek se tada iznenada osmjehne.
"Otac bi se ponosio vama", nadoda. "On je bio izvrstan igrač metloboja."
"Ma. Šališ se."
Sjedili su za večerom. Harry je upravo ispripovjedio Ronu što se dogodilo nakon što je s profesoricom
McGonagall otišao u dvorac.
Ron je držao paštetu od bifteka i bubrega na pola puta do usta, ali je potpuno zaboravio na nju.
"Tragač?" ponovi. "Ali učenici prvog razreda nisu nikad... ti ćeš valjda biti najmlađi igrač našeg doma
otprilike u..."
"... u sto godina", nadopuni ga Harry trpajući paštetu u usta. Nakon svih onih popodnevnih uzbuđenja bio je
gladan kao vuk. "Tako mi je bar Wood rekao."
Ron je bio toliko zaprepašten, i toliko zadivljen, da je samo sjedio i piljio u Harryja.
"Sljedećeg tjedna počinjem već trenirati", reče Harry. "Samo nikom ni riječi o tome. Wood želi da to ostane
tajna."
Fred i George Weasley uđu u dvoranu, spaze Harryja i pohitaju do njega.
"Svaka čast!" potiho mu reče George. "Wood nam je sve rekao. I nas smo dvojica u momčadi... kao goniči."
"Vjerujte mi da ćemo ove godine sigurno osvojiti pokal u metlo-boju", ubaci Fred. "Nismo ga osvojili otkako
je Charlie otišao, ali ove godine imat ćemo sjajnu momčad. Bit će da si ti, Harry, zbilja izvrstan, Wood samo
što nije đipao od veselja dok nam je o tome govorio."
"Ali mi moramo iz ovih stopa dalje, Lee Jordan misli daje otkrio novi tajni hodnik koji vodi iz škole."
"Kladio bih se da je to onaj isti, iza spomenika Gregorvja, koji smo mi otkrili još prvog tjedna. Do viđenja."
Tek Što su Fred i George otišli, pojavi se netko tko nije bio tako dobro došao: Malfov, a uz njega Crabbe i
Goyle.
"Je li ti, Potter, ovo posljednja večera? Kad imaš vlak da se vratiš svojim bezjacima?"
"Sad si mnogo hrabriji kad si opet na zemlji, a uz tebe su još tu i tvoji mali prijatelji", hladno će Harry.
Dakako da Crabbe i Goyle nisu nipošto bili mali, ali kako su za glavnim stolom sjedili profesori, ni jedan od
njih nije mogao ništa drugo nego samo puckati prstima i poprijeko gledati.
"Ja ću s tobom vrlo rado u svako doba sam odmjeriti snagu", reče Malfov. "Još noćas, ako hoćeš.
Čarobnjački dvoboj. Samo štapićima... bez kontakta. Stoje? Nisi valjda nikad Čuo za čarobnjačke dvoboje?"
"Kako ne bi Čuo", reče Ron okrećući se na stolici. "Ja ću mu biti sekundant, a tko će biti tebi?"
Malfoy odmjeri pogledom Crabbea i Goylea.
"Crabbe", odgovori. "Može u ponoć? Sastat ćemo se u trofejnoj odaji, ona se nikad ne zaključava."
Kad je Malfoy otišao, Ron i Harry se zgledaju.
"Kakav je to čarobnjački dvoboj?" zapita Harry. "I što to znači da si ti meni sekundant?"
"E pa, sekundant je tu da nastavi dvoboj ako ti pogineš", nehajno odgovori Ron i napokon uzme jesti svoju
hladnu paštetu. Međutim, kad opazi izraz na Harryjevu licu, produži: "Ali ljudi, znaš, pogibaju samo u
pravim dvobojima, u dvobojima između pravih čarobnjaka. Najviše što ćete ti i Malfoy moći učiniti, jest to
da se pospete iskrama. Ni jedan od vas ne zna toliko magije da bi mogli stvarno nauditi jedan drugome. Ipak,
kladio bih se da se on nadao da ti nećeš prihvatiti njegov izazov."
"A što će biti ako ja mahnem štapićem i ništa se ne dogodi?"
"Bacit ćeš štapić i maznuti ga Šakom po nosu", predloži mu Ron.
"Oprostite."
Obojica dignu poglede. Pred njima je stajala Hermiona Granger.
"Zar čovjek zbilja ne može ni večerati na miru?" upita je Ron.
Ne obazirući se na njega, ona se obrati Harryju;
"Slučajno sam ćula o Čemu ste ti i Malfoy razgovarali."
"Slučajno, recimo", promrmlja Ron.
"... Ne smijete noću šalabazati po školi, pomislite samo koliko će bodova Grvffindori izgubiti ako vas ulove,
a sigurno će vas uloviti. To je zbilja sebično od vas."
"Tebe se to zbilja ni najmanje ne tiče", odbrusi joj Harry.
"Adio", dobaci joj Ron.
Ovo ipak nije bio idealan kraj dana, pomisli Harry ležeći budan mnogo kasnije i osluškujući Deana i
Seamusa koji su padali u san (Neville se još nije bio vratio iz bolnice). Ron mu je cijele večeri dijelio savjete
kao što su "Ako te pokuša ureći, kloni ga se radije, jer se ne sjećam kako se urok skida". Ionako će ih po svoj
prilici uloviti Filch ili Gospa Norris. Harry je imao osjećaj da izaziva nesreću kršeći danas još jedan školski
propis. S druge strane, neprestance mu je iz
mraka izlazilo pred oči Malfoyevo podrugljivo lice - ovo je zaista dobra prigoda da se obračuna s Malfovem.
I ne smije je propustiti.
"Pola dvanaest", napokon promrmlja Ron. "Vrijeme je da krenemo."
Obojica obuku kućne kapute, uzmu svoje čarobne štapiće i prođu kroz sobu u kuli, siđu niza zavojite stube i
uđu u društvenu prostoriju Grvffindora. Na ognjištu se još žarilo nekoliko žeravica pretvarajući naslonjače u
pogrbljene crne sjene. Kad su se već približili rupi ispod portreta, iz najbližeg naslonjača dopre nečiji glas:
"Ne mogu vjerovati, Harry, da ćeš to stvarno učiniti."
I upali se džepna baterija. Bijaše to namrštena Hermiona Gran-ger u ružičastoj kućnoj haljini.
")" bijesno uzvikne Ron. "Kupi se natrag u krevet!"
"Već sam htjela obavijestiti tvog brata", odbrusi mu Hermiona. "Percy je... prefekt, on bi vas u tome
spriječio."
Harry nije mogao shvatiti kako netko može biti tako nametljiv.
"Idemo dalje", reče on Ronu, pa odmakne portret Debele dame i provučc se kroz rupu u zidu.
Ali Hermiona se nije kanila samo tako predati. I ona se za Ro-nom provuče kroz rupu u zidu psičući za njima
poput srdite guske:
"Baš vas briga za Grvffindore, vi mislite samo na sebe, ja neću da Slvtherini osvoje pokal, a zbog vas ćemo
izgubiti bodove koje sam ja osvojila kod profesorice McGonagall, jer sam znala sve magične formule za
preobrazbu."
"Gubi se!"
"Dobro, ali ja sam vas lijepo upozorila, sjetit ćete se vi još što sam vam rekla kad se sutra budete vraćali
vlakom kuci, vi ste tako..."
Nisu čuli što su oni tako... Hermiona se okrenula portretu Debele dame u namjeri da se vrati, ali se našla pred
praznom slikom. Debela je dama otišla nekome u noćni posjet i Hermiona se nije mogla vratiti u
Grvffindorsku kulu.
"I što ću sad ja?" zapita prodornim glasom.
"To je tvoja briga", odgovori joj Ron. "'Mi moramo dalje jer ćemo inače zakasniti."
Nisu došli ni do kraja hodnika kad ih Hermiona opet sustigne. "Idem i ja s vama", reče. "Ne ideš."
"Zar zbilja mislite da ću ja ovdje ostati i čekati da me Filch ulovi? Ako nas sve troje ulovi, ja ću mu reći
istinu, da sam vas pokušala zadržati, a vi ćete potvrditi moje riječi..."
"Zbilja imaš đon-obraz..." glasno će Ron.
"Šutite, obadvoje!" oštro odvrati Harry. "Čuo sam nešto."
Bilo je to kao da netko nešto njuška u blizini.
"Gospa Norris?" dahne Ron zureći u tamu.
Ali to nije bila Gospa Norris. Bio je to Neville. Ležao je skvrčen na podu i spavao kao zaklan, ali se iznenada
prenuo kad su se došuljali do njega.
"Hvala Bogu što ste me našli! Ja sam već satima ovdje. Nisam se mogao vratiti jer sam zaboravio novu
lozinku."
"Tiše, Neville. Lozinka glasi 'Svinjsko rilo', ali ti više sad ne vrijedi jer je Debela dama nekamo otišla."
"Kako ti je ruka?" upita ga Harry.
"Dobro", odgovori Neville pokazujući im ruku. "Madarne Pom-freyju je izliječila u tren oka."
"Dobro... a sad, ovaj, Neville, mi moramo dalje, do viđenja..."
"Ne ostavljajte me ovdje samog!" uzvikne Neville osovljujući se na noge. "Neću da ovdje ostanem sam,
Krvavi Barun prošao je već dva puta ovuda."
Ron pogleda na sat, a onda osine bijesnim pogledom Hermionu i Nevillea.
"Ako nas zbog vas ulove, neću mirovati dok ne naučim onu sotonsku kletvu o kojoj nam je govorio Ouirrell i
ne bacim je na vas."
Hermiona zausti da nešto kaže, možda i kako zapravo glasi ta sotonska kletva, ali je Harry ušutka i pozove ih
rukom da krenu dalje.
Šuljali su se po hodnicima ispruganim zrakama mjesečine što je padala kroz visoke prozore. Na svakom
zavijutku Harry je očekivao da će naletjeti na Filcha ili Gospu Norris, ali su imali sreću. Odjurili su uza stube
na treći kat i na prstima se primaknuli trofejnoj odaji.
Malfov i Crabbe nisu još bili stigli. Kristalne vitrine s trofejima blistale su na mjesečini. Pokali, štitovi,
tanjuri i kipovi odsijavali su zlatom i srebrom u tami. Šuljali su se uza zidove motreći na vrata s obje strane
odaje. Harry je izvukao svoj štapić za svaki slučaj, ako Malfoy iskoči iz mraka i smjesta navali na nj. Minute
su se otegnule.
"Kasni, možda se ustrtario?" šapne Ron.
Odjednom svi poskoče od šuma u susjednoj odaji. Harry je baš podigao uvis svoj štapić kad začuje kako
netko govori... samo što to nije bio Malfoy.
"Pronjuškaj malo okolo, srce, možda se skrivaju u nekom kutu?" To je govorio Filch Gospi Norris. Užasnut,
Harry mahnito mahne pratiocima da što prije podu za njim. Nečujno se odšuljaju prema vratima na suprotnoj
strani od Filchova glasa. Tek što je Neville svojom pelerinom zamakao za ugao, začuju Filcha kako ulazi u
trofejnu odaju.
"Tu su negdje," čuli su ga kako mrmlja, "vjerojatno su se sakrili." "Ovuda!" šapne Harry ostalima.
Izbezumljeni od užasa, šuljali su se dugačkom galerijom punom oklopa sa strane. Čuli su Filcha kako im se
primiče. Neville iznenada vrisne od straha i dade se u bijeg... spotaknese i uhvati Rona oko struka pa se
obojica zalete u jedan oklop.
Razlegla se takva strka i zveka daje mogla probuditi cijeli dvorac.
"BJEŽIMO!" vikne Harry i sve četvero pojure kroz galeriju ne obazirući se za sobom da vide je li im Filch za
petama... zaobidu dovratak i jurnu jednim hodnikom pa drugim, s Harryjem na ćelu, ne znajući ni gdje su ni
kamo idu. Probivši se kroz jednu tapiseriju, nađu se u nekakvom tajnom hodniku i, jureći njime, izbiju negdje
blizu predavaonice za Čarolije, za koju su znali daje miljama daleko od trofejne odaje.
"Mislim da smo mu umaknuli", izusti Harry bez daha, nasloni se na hladni zid i obriše čelo. Neville se
presamitio hripljući i pijuckajući.
"Jesam li... vam... rekla..." procijedi Hermionai uhvati se za prsa u kojima ju je nešto probadalo. "Jesam li...
vam... rekla?"
"Moramo se što prije vratiti u Gryffindorsku kulu", reče Ron.
"Malfov te je nasamario", reče Hermiona Harryju. "To ti je sad valjda jasno? On se nije ni kanio sastati s
tobom... Filch je znao da će netko biti u trofejnoj odaji, sigurno mu je to Malfoy rekao."
Harry pomisli da ona vjerojatno ima pravo, ali joj to nije želio priznati.
"Idemo."
Nije to bilo baš tako jednostavno. Nisu prošli ni desetak koraka kad se zatrese jedna kvaka i nešto izleti iz
učionice pred njima. Bijaše to Peeves. Kad ih primijeti, zaciči od veselja.
"Šutite, Peeves... molim vas... isključit će nas još zbog vas."
Peeves se smijuckao.
"Lunjate okolo o ponoći, mali prvašići? Eh, eh, eh. Zloćke male, ulovit će vas."
"Neće ako nas vi ne otkucate. Nemojte, molim vas, Peeves!".
"Morao bih reći Filchu, morao bih", reče Peeves svetačkim glasom, ali su mu se oči pakosno krijesile. "To bi,
znate, bilo za vaše dobro."
"Ma dajte bježite!" odbrusi mu Ron i zamahne rukom prema njemu, što je bila velika pogreška.
"UČENICI USTALI IZ KREVETA!" rikne Peeves. "UČENICI USTALI IZ KREVETA I NALAZE SE U
HODNIKU ČAROLIJA."
Izmaknuvši Peevesu, pojure glavom bez obzira do kraja hodnika gdje nalete na - zaključana vrata.
"Gotovo je!" procvili Ron dok su nemoćno gurali vrata pred sobom. "Upali smo u zamku! Nadrljali smo!"
Začuju nečije korake. Filch je jurio kao bez duše prema Peeve-sovim povicima.
"Daj se makni!" zareži Hermiona, pa zgrabi Harryjcv čarobni štapić, kucne njime po bravi i prošapće:
"Alohomora!"
U bravi nešto škljocne i vrata se širom otvore. Svi navru kroz vra
ta, brže ih zatvore za sobom i prislone uši na njih. __„_
"Na koju su stranu, Peeves, otišli?" pitao je Fileh. "Govori brže!"
"Najprije reci 'molim lijepo!'"
"Nemoj me gnjaviti, Peeves, reci mi kud su otišli?"
"Neću reći ništa ako ne kažeš 'molim lijepo'", izusti Peeves svojim dosadnim, jednoličnim glasom.
"Dobro, onda... molim lijepo"
"NIŠTA! Ha-haaa! Rekao sam ti da neću reći 'ništa' ako ne kažeš 'molim lijepo!' Ha-ha! Haaaaa!"
I začuju kako Peeves odleti hujeći a Filch bijesno kune za njim.
"On misli da su ova vrata zaključana", šapne Harry. "Mislim da će sve biti u redu... daj prestani, Neville!"
Neville je već čitavu minutu potezao Harryja za ruku kućnog kaputa. "Stoje?"
Harry Potter i kamen mudraca
Harry se okrene... i vidje, potpuno jasno, je posrijedi. Časak je bio uvjeren da sanja ružan san - ovo je ipak
bilo previše, nakon svega onoga što su doživjeli.
Uopće nisu bili u sobi, kao stoje on mislio. Bili su u hodniku. U zabranjenom hodniku na trećem katu! Sad
im je bilo jasno i zastoje taj hodnik zabranjen.
Gledali su ravno u oči čudovišnu psinu, psinu koja je ispunila sav prostor između poda i stropa. Imala je tri
glave. Tri para izbečenih, sumanutih očiju, tri njuške što su se trzale i podrhtavale prema njima; tri
zapjenjene gubice, a iz žućkastih očnjaka visila je slina u ljepljivim nitima.
Stajala je psina posve mirno, svih je šest očiju piljilo u njih, i Harry je znao da su još živi samo zato Što je
psina zatečena njihovom iznenadnom pojavom, ali ubrzo će se oporaviti od iznenađenja. Nije bilo dvojbe što
znači ono gromoglasno rezanje.
Harry posegne za kvakom - između Filcha i smrti izabrat će ipak Filcha.
Polete natraške... Harry zalupi vratima za njima i oni pojure, samo što nisu letjeli, kroz onaj isti hodnik. Filch
je zacijelo odjurio na drugu stranu jer ga nigdje nije bilo, ali za to ih nije bila briga - jedino su željeli da što
dalje odmaknu od onog čudovišta. Nisu prestali trčati sve dok nisu stigli do portreta Debele dame na sedmom
katu.
"Gdje ste to vi, zaboga, bili?" upita ih ona gledajući kako su za-žareni i uznojeni, i kako im kućni kaputi vise
s ramena.
"Nije više važno... 'Svinjsko rilo, svinjsko rilo!'" dahne Harry i portret se odmakne u stranu. Oni se dovuku
do društvene prostorije i svale se dršćući u naslonjače.
Trebalo je nešto vremena da netko od njih prvi progovori. Štoviše, Neville je izgledao kao da nikad više neće
progovoriti.
"Što oni zapravo misle, kad drže onakvu zvijer zatvorenu u školi?" napokon će Ron."Ako ijednom psu treba
kretanja, onda ovome treba."
Hermioni se istodobno vrati dah i loša narav.
"Vi uopće ništa ne primjećujete oko sebe, je li?" obrecne se na svu trojicu. "Zar niste vidjeli na čemu je on
stajao?"
"Na podu?" nabaci Harry. "Ja mu nisam gledao u noge, bio sam previše zaokupljen onim glavama."
"Ne, nije stajao na podu. Stajao je na vratima u podu. Očito je da nešto čuva."
I ustane strijeljajući ih pogledima.
"Sad vam je valjda srce na mjestu? Mogli smo svi skupa nastradati... ili, što bi bilo još gore, mogli smo biti
isključeni iz škole. A sad, ako nemate ništa protiv, ja idem na spavanje."
Ron je zurio za njom razjapljenih usta.
"Ne, nemamo ništa protiv", dobaci joj. "Čovjek bi rekao da smo je silom odvukli sa sobom."
Ali Hermiona je nagnala Harryja da porazmisli nečem drugom dok je lijegao u krevet. Taj pas nešto čuva...
Što je ono Hagrid rekao? Gringotts je najsigurnije mjesto na svijetu ako želiš nešto sakriti... osim možda
Hogwartsa?
Reklo bi se da se Harry dosjetio gdje se nalazi onaj prljavi paketić iz sefa broj sedam stotina i trinaest.
