GLAVA ŠESTA
Kupi hamburgere pa obojica sjednu na stolice od plastike da ih pojedu. Harry je neprestano gledao oko sebe.
Sve mu se Činilo tako čudno.
"Je sve u redu, Harry? Nekako si mi šutljiv?" reče Hagrid.
Harry nije pravo znao kako bi to objasnio. Upravo je proslavio najljepši rođendan u životu... a ipak... žvakao
je hamburger tražeći u glavi prave riječi.
"Svi misle da sam ja nešto posebno", napokon reče. "Svi oni Jjudi u Šupljem kotliću, profesor Guirrell,
gospodin Ollivander... a ja nemam pojma o magiji. Kako oni mogu od mene očekivati velike stvari? Ja sam
tobože slavan, a Čak se i ne sjećam čime sam se to proslavio. Ne znam uopće Što se dogodilo kad je Vol...
oprosti... hoću reći, one noći kad su mi roditelji poginuli."
Hagrid se nasloni na stol. Iza raščupane brade i čupavih obrva nazirao se dobrostiv smiješak.
"Ne brini ti ništa, Harry. Brzo ćeš ti sve to naučit. Svi u Hogwartsu počinju od nule, sve će to tebi ić od ruke.
Samo budi svoj! Znam da je to teško. Ti si izabran, a to je uvijek teško. Al u Hogwartsu će ti bit divno... i
menije bilo... pa i sad je, istini za volju."
Hagrid je pomogao Harryju da se ukrca u vlak koji će ga ponovo odvesti do Durslcyjevih, a na rastanku mu
je pružio jednu omotnicu.
"Ovo ti je vozna karta za Hogwarts", reče mu. "Prvi rujna... na kolodvoru King's Cross... sve ti lijepo piše tu
na karti. Ako budeš imo bilo kakvih problema s Durs)cyjevima. pošalji mi pismo po sovi, ona će već znat
gdje će me nać... Do viđenja, Harry!"
Vlak je krenuo s kolodvora. Harry je želio gledati Hagrida sve dok ga ne izgubi iz vida, pridigao se sa sjedala
i pritisnuo nos uz prozor, ali čim je žmirnuo, Hagrid je nestao.
ODLAZAK S PERONA BROJ DEVET I TRI ČETVRT
Harryjev posljednji mjesec dana kod Dursleyjevih nije bio nikakva uživancija. Dudley se sad, doduše, toliko
bojao Harryja da nije htio ostati s njim u istoj sobi. Teta Petunia i tetak Vernon nisu ipak zatvorili Harryja u
ormar, nisu ga ni na što silili niti vikali na njega - zapravo nisu ni razgovarali s njim. Onako prestravljeni i
bijesni, ponašali su se kao da je stolica na kojoj Harry sjedi prazna. Premda je ovo po mnogo čemu bilo velik
napredak, Harry je bio poprilično potišten.
Nije izlazio iz svoje sobe i družio se samo sa svojom sovom. Odlučio ju je prozvati Hedviga, po imenu koje
je našao u Povijesti magije. Školske su mu knjige postale vrlo zanimljive. Ležao je u krevetu i čitao do kasno
u noć. Hedviga je kroz otvoreni prozor slobodno ulijetala u sobu i izlijetala iz nje. Sva je sreća Što teta
Petunia nije više svraćala u sobu s usisavaćem, jer je Hedviga neprestance donosila sa sobom mrtve miševe.
Svake večeri prije spavanja Harry bi prekrižio još jedan datum na listu papira koji je objesio na zid brojeći
dane do . rujna.
Posljednjeg dana u mjesecu kolovozu zaključio je da će ipak biti bolje da porazgovara s tetom i tetkom o
tome kako da sutradan dođe do kolodvora King's Cross, pa je sišao u dnevnu sobu u kojoj su ukućani gledali
nekakvu kviz-emisiju na televiziji. Nakašljao se da ih upozori na svoju nazočnost. Dudley vrisne i pobjegne
iz sobe.
"Ovaj... tetak Vernon?"
Tetak Vernon progunđa nešto da pokaže da ga sluša.
"Ovaj... ja bih morao sutra ujutro na King's Cross... da otputujem u Hogwarts."
Tetak Vernon opet nešto progunđa. "Biste li me mogli odvesti na kolodvor?"
Tetak još jednom nešto progunđa. Harry pomisli da to znaci pristanak.
"Hvala vam."
Kad je Harry već pošao prema stubama, tetak Vernon napokon progovori:
"Čudno je Što se vlakom putuje u čarobnjačku Školu. Leteći su tepisi valjda svi u defektu, je li?"
Harry je šutio.
"A gdje ti je, uostalom, ta škola?"
"Ne znam", odgovori Harry, koji je tek sad shvatio da to ne zna. Izvadi iz džepa kartu koju mu je dao Hagrid.
"Znam jedino da odlazim s perona broj devet i tri četvrt u sati", pročita s karte.
Teta i tetak zablenu se u njega.
"S kojeg to perona?"
"Devet i tri četvrt."
"Ne govori gluposti," reče mu tetak Vernon, "nema tamo perona deveti tri četvrt,"
"Tako piše na karti."
"Ma svi su oni totalno ludi, šašavi", reče tetak Vernon. "Čekaj samo, vidjet ćeš i sam. Dobro, odvest ćemo te
do King's Crossa. Ionako moramo sutra u London, inače te ne bih vozio."
"A zašto morate u London?" priupita ga Harry nastojeći zadržati prijateljski ton razgovora.
"Vozimo Dudleyja u bolnicu", promumlja tetak Vernon. "Da mu odstrane onaj prokleti repić prije nego što
krene u Smeltings."
Sutradan ujutro Harry se probudio u sati i nije vise mogao zaspati, toliko je bio uzbuđen i nervozan. Ustao je
i obukao traperice jer nije htio doći na kolodvor u čarobnjačkoj pelerini - presvući će se poslije u vlaku. Još
jednom preleti pogledom popis stvari za Hog-warts da provjeri ima li sve što treba, pa zatvori Hedvigu u
krletku. Ushoda se po sobi Čekajući da Dursleyjevi ustanu.
Nakon dva sata ukrcali su Harryjev veliki, teški kovčeg u automobil Dursleyjevih, teta Petunia uspjela je
nagovoriti Dudleyja da sjedne uz Harryja, pa su krenuli.
Na kolodvor su stigli u deset i pol. Tetak Vernon baci Harryjev kovčeg na kolica za prtljagu i odveze ga u
kolodvorsku zgradu. Harry pomisli kako je to začudno lijepo od njega sve dok tetak Vernon naglo ne stane
pred peronima i ružno se naceri.
"E pa, eto ti, dečko dragi, tu su ti peron broj devet i peron broj deset. Tvoj bi morao biti negdje između njih,
ali rekao bih da ga još nisu izgradili, Što misliš?"
Dakako daje imao pravo. Iznad jednog perona stajala je velika ploča od plastike s brojem , a do njega druga
velika ploča s brojem . Između njih nije bilo ničega.
"Želim ti sretno prvo polugodište", reče mu tetak Vernon cereći se još ružnije pa ode bez riječi. Harry se
okrene i vidje Dursleyjevc kako odlaze kolima. Svi su se troje smijali. Harryju su se osušila usta. Što li će
sad, za ime Božje? Mnogi su ga ljudi u prolazu čudno gledali, zbog Hedvige. Morat će se raspitati.
Obrati se jednom kondukteru koji je prolazio mimo, ali se nije usudio pitati ga za peron broj devet i tri četvrt.
Kondukter nije nikad čuo za Hogwarts, a kako mu Harry nije znao reći čak ni u kojem je dijelu zemlje to
mjesto, počeo se uzrujavati kao da se Harry navlas pravi blesav. Sav očajan, Harry ga upita koji vlak odlazi
točno u sati, ali mu kondukter odgovori da ne odlazi ni jedan. Na kraju kondukter ode dalje mrndžajući nešto
o tome kako ima svakakvih gnjavatora. Harry je svim silama nastojao ostati priseban. Prema velikom satu
iznad ploče s obavijestima o dolasku vlakova, ostalo mu je još deset minuta vremena do odlaska vlaka u
Hogwarts, a on još nije znao što mu je činiti. Stajao je izgubljen nasred kolodvora, s kovčegom koji jedva da
je mogao sam podići, s punim džepom čarobnjač-kog novca i s velikom sovom u krletki.
Hagrid mu je zacijelo zaboravio reći što treba učiniti, kao što je onda trebalo kucnuti po trećoj cigli s lijeve
strane da bi se našli u Za-kutnoj ulici. Pomislio je već da izvadi svoj čarobni štapić i počne kuckati po
automatu za izdavanje karata između perona broj i broj .
Uto naiđe iza njega skupina ljudi i on razabere nekoliko riječi iz njihova razgovora:
"... pun bezjaka, naravski..."
Harry se naglo okrene. Te je rijeci izgovorila debeljuškasta žena obraćajući se četvorici dječaka koji su svi
imati jarkocrvenu kosu.
Svaki je od njih gurao pred sobom na kolicima kovčeg sličan Har-rvjevu... i svaki je nosio po jednu sovu!
Osjećajući kako mu srce lupa, Harry pogura kolica za njima. Oni stanu pa stane i on, te začuje što govore:
"Koji je ono broj perona?" upita ih majka.
"Devet i tri četvrt!" propiskuta djevojčica, također crvenokosa, koja je držala majku za ruku. "Mama, mogu li
i ja s njima?..."
"Ti si, Ginny, još premlada, radije šuti. Dobro, Percy, pođi ti prvi!"
Po svemu sudeći, najstariji dječak pode prema peronima broj i . Harry je gledao za njim pazeći da ne žmirne
kako mu dječak ne bi iščeznuo iz očiju... ali baš kad je dječak stigao do pregrade između ta dva perona, pred
Harryjem se ispriječi velika skupina turista, a kad je nestala i posljednja naprtnjača, dječaka više nije bilo.
"Frede, ti si sljedeći", reče debeljuškasta žena.
"Nisam ja Fred, ja sam George", ispravi je dječak. "Pa dobro, ženska glavo, i ti si nam neka majka, a ne znaš
da sam ja George?"
"Oprosti, George, dragi."
"Ma samo sam se šalio, ja sam Fred", reče dječak i ode. Njegov brat blizanac vikne za njim neka požuri, i
vjerojatno je požurio jer je trenutak zatim nestao... a!i kako je mogao nestati?
Sad je i treći brat pošao žustrim korakom prema pregradi između perona... tek što nije stigao do nje... a onda
je najednom nestao.
Iščeznuo je bez traga i glasa.
"Oprostite", obrati se Harry debeljuci.
"Zdravo, dušo", pozdravi ga ona. "Prvi put ideš u Hogwarts? I Ronu je ovo prvi put."
Pa upre prstom u svog posljednjeg i najmlađeg sina. Bio je to visok, mršav i krakat dječak, pjegav u licu i
nosat, velikih šaka i stopala.
"Da", odgovori Harry. "Ma radi se o tome... radi se o tome što ne znam kako da..."
"Kako da dođeš na pravi peron?" ljubazno ga priupita ona, a Harry klimne glavom. "Budi bez brige", reče mu
ona. "Idi samo ravno prema pregradi između ova dva perona. Ne zaustavljaj se i ne boj se da ćeš udariti u
pregradu, to je najvažnije. Najbolje će biti da potrčiš ako imaš tremu. A sad kreni, kreni prije Rona!"
"Ovaj... u redu", reče Harry.
Okrene svoja kolica i zagleda se u pregradu. Doimala se vrlo
solidno.
Polagano pođe prema njoj. Gurali su ga usput ljudi koji su hitali na perone broj i . Harry ubrza korak. Udarit
će u automat za izdavanje karata i onda će se naći u nebranu grožđu... naslonivši se na kolica pred sobom,
produži trkom... sve se više primicao pregradi... više se neće moći zaustaviti... ne može više upravljati
kolicima... na tridesetak je centimetara od pregrade... zatvori oči, spreman na sudar...
Ništa se nije dogodilo... i dalje je trčao... a onda je otvorio oči.
Parna lokomotiva skrletne boje stajala je pred njim na peronu, a rza nje vagoni puni putnika. Na natpisu
iznad lokomotive pisalo je Hogwarts ekspres, sati. Harry se osvrne i vidje, na mjestu gdje je stajao automat
za izdavanje karata, luk od kovana željeza na kojem piše Peron devet i tri četvrt. Uspio je.
Dim iz lokomotive vio se iznad glava putnika koji su žagorili, a oko nogu su im se motale mačke svih
mogućih boja. Usred žamora i struganja teških kovčega po podu, nezadovoljno su se glasale sovuljage.
Prvih nekoliko vagona bijahu već puni učenika, od kojih su se jedni naginjali kroz prozor i razgovarali sa
svojima, a drugi se još borili za mjesta u vlaku. Harry je gurao pred sobom svoja kolica i tražio slobodno
mjesto. Prošao je mimo dječaka okrugle glave koji je upravo govorio:
"Bako, opet sam izgubio žabu."
"Oh, Neville!" čuo je staricu kako uzdiše.
Jedan dječak s rasta čupercima bijaše okružen skupinom ljudi.
"Daj, Lee, da ga vidimo!"
Dječak podigne poklopac s kutije u svom naručju a ljudi oko njega zavrište i zaurlaju kad ugledaju kako je
neka životinja iznutra ispružila dugačku, dlakavu nogu.
Harry se i dalje probijao kroz svjetinu dok nije pri kraju vlaka našao prazan odjeljak. Najprije unese u njega
Hedvigu u krletki, a onda uzme gurati i dizati svoj kovčeg prema vratima. Pokušao ga je podići uza stube ali
je jedva uspio uznijeti jedan kraj kovčega. Drugi mu je kraj dvaput pao na nogu i očepio ga.
"Da ti pomognem?" Bijaše to jedan od one dvojice crvenokosih blizanaca koje je gledao kako nestaju iza
automata za izdavanje karata.
"Daj, molim te!" odvrati Harrypredišući. "Hej, Frede! Hodi amo da nam pomogneš!"
Harry je napokon, uz pomoć blizanaca, ugurao svoj kovčeg u kut praznog odjeJjka.
"Hvala vam", reče Harry sklanjajući znojnu kosu s očiju. "Što ti je to?" upita ga iznenada jedan od blizanaca
pokazujući na ožiljak u obliku munje na Harryjevu čelu.
"Ti bokca", reče drugi blizanac. "Da nisi ti možda?..."
"Jest, on je", potvrdi prvi blizanac. "Je li da jesi?" obrati se opet Harryju.
"Što?" priupita ga Harry.
"Hany Potter!" uglas će oba blizanca.
"A, na njega mislite", reče Harry. "Da, da, ja sam taj."
Oba se dječaka zapilje u njega, a Harry osjeti kako crveni. Tada, na svoje olakšanje, začuje nečiji glas kroz
otvorena vrata:
"Frede? George? Jeste li tu?"
"Evo nas, mama."
Pogledavši još jednom Harryja, blizanci iskoče iz vagona.
Harry sjedne uz prozor, odakle je, napol skriven, mogao promatrati crvenokosu obitelj na peronu i slušati Što
govore. Majka je upravo izvadila iz torbice rupčić. "Rone, imaš nešto na nosu."
Najmlađi se dječak pokuša izmigoljiti, ali ga ona zgrabi i uzme mu otirali vrh nosa.
"Ma daj... mama!" Uspio joj se oteti.
"Aaah, je I to naf mali Ronnie ima nefto na nofiću?" zapita jedan od blizanaca.
"Daj zaveži!" reče mu Ron.
"A gdje je Percy?" zapita majka.
"Eno ga, dolazi."
Najstariji se dječak pojavi na vidiku. On se već bio zaogrnuo svojom nabranom crnom hogwartskom
pelerinom, a Harry primijeti na njegovim prsima i sjajnu srebrnu značku na kojoj se kočilo slovo P.
"Ne mogu dugo ostati s vama, majko", reče on. "Ja sam u prvom vagonu, prefekti imaju dva kupea za sebe..."
"Ono, pa zar si ti, Pcrcy, prefekt?" upita ga jedan od blizanaca, silno iznenađen. "Trebao si nam ipak reći, mi
nismo imali ni pojma o tome..."
"Čekaj malo, čini mi se da se sjećam da nam je govorio nešto o tome", ubaci drugi blizanac. "Jedanput..."
"Ili dvaput..."
"Onako usput..."
"Cijelo božje ljeto..."
"Ma dajte prestanite!" obrecne se na njih prefekt Percy.
"A kako to da Percy ima novu pelerinu?" zapita jedan od blizanaca.
"Zato stoje on prefekt", zadovoljno će majka. "Dobro, dobro, dušo, želim ti sretno polugodište... i javi mi se
po sovi kad stigneš onamo."
Ona poljubi Percyja u obraz i on ode. Zatim se majka obrati blizancima:
"A vas dvojica... pazite kako ćete se ponašati ove godine. Ako još jedanput dobijem poruku po sovi da ste...
digli zahod u zrak ili..." "Digli zahod u zrak? Pa, mi nismo nikad digli zahod u zrak." "Ali to ti je dobra ideja,
mama, hvala ti." "Nije to ništa smiješno. I pripazite na Rona." "Budi bez brige, mali je Ronniclić u sigurnim
rukama." "Dajte zavežite!" opet će Ron. On je bio već gotovo isto toliko visok kao i blizanci. Nos mu se još
crvenio na onom mjestu što mu ga je majka obrisala.
"Hej, mama, znaš šta? Pogodi koga smo maloprije sreli u vlaku!"
Harry se brže-bolje zavali na naslon sjedala da ga slučajno ne opaze.
"Sjećaš se onog crnokosog dečka što je stajao blizu nas na kolodvoru? Znaš li tko je on?"
"Tko?"
"Harry Potter!"
Harry začuje glas one njihove djevojčice:
"Ah, mama, smijem li ga pogledati u vlaku, molim te, mama..."
"Već si ga vidjela, Ginny, a taj siroti dečko nije nikakva zvjerka da buljite u njega kao u zoološkom vrtu. Je li
to zaista on, Frede? Otkud znaš?"
"Pitao sam ga. Vidio sam mu ožiljak. Stvarno mu se vidi na čelu... poput munje."
"Siroti dragi dečko... nije čudo što je sam. Kako me samo uljudno upitao kako da dođe na peron!"
"Ma pusti sad to. Misliš da se on još sjeća kako je izgledao Znaš-već-tko?"
Majka se iznenada uozbilji.
"Zabranjujem ti, Frede, da ga to pitaš. Da se nisi usudio! Samo bi mu još to trebalo na prvi dan škole!"
"Dobro, dobro, samo nemoj se pjeniti!"
Odjekne zvižduk.
"Požurite se!" reče im majka i sva trojica dječaka popnu se u vagon. Nagnuli su se kroz prozor da ih ona na
rastanku poljubi, a mala im se sestra rasplače.
"Ne plači, Ginny, slat ćemo ti svaki dan sove."
"Poslat ćemo ti i zahodsku dasku iz Hogwartsa."
"George!"
"Samo sam se šalio, mama."
Vlak krene. Harry je gledao majku dječaka kako im maše, i njihovu sestricu, napol nasmijanu, napol
uplakanu, kako trči uz vlak sve dok vlak ne poveća brzinu. Tek tada zaostane za njim svejednako mašući
braći.
Harry je gledao djevojčicu i njezinu majku kako nestaju iz vida sve dok vlak ne zamakne za zavoj. Spopalo
ga je silno uzbuđenje. Nije znao kamo ide... ali će mu ondje zacijelo biti bolje nego Što mu je dosad bilo.
Iznenada se otvore vrata i u odjeljak stupi najmlađi crvenokosi dječak.
"Je li možda tko tu sjedi?" upita pokazujući na sjedalo sučelice Harryju. "U cijelom vlaku nema više ni
jednog slobodnog mjesta."
Harry odmahne glavom pa dječak sjedne. Zirne na Harryja, a onda se brže-bolje zagleda kroz prozor kao da
ga nije ni pogledao. Harry zapazi da mu se vrh nosa još crni.
"Hej, Rone!"
Vratili su se blizanci.
"Čuj, mi idemo dalje, do sredine vlaka... Lee Jordan ima tamo jednu veliku tarantulu."
"U redu", promrmlja Ron.
"Harry," progovori drugi blizanac, "mi se još nismo upoznali? Frcd i George Weasley. A ovo je naš brat Ron.
Do viđenja, onda!"
"Do viđenja", otpozdrave Harry i Ron. Blizanci zatvore za sobom klizna vrata.
"Jesi li ti zbilja Harry Potter?" izlane Ron.
Harry klimne glavom.
"Ah... ovaj, a ja sam mislio da je to opet neka Fredova i Geor-geova šala", reče Ron. "Imaš li zbilja... ono,
znaš..."
Upre prstom u Harryjcvo čelo.
Harry smakne čuperak kose sa čela da mu pokaže ožiljak nalik na munju. Ron se zabulji u njega.
"I tu te je onaj Znaš-već-tko?..."
"Jest," potvrdi Harry, "ali ja se više toga ne sjećam."
"Ničega?" napeto će Ron.
"Pa... sjećam se jakog zelenog blijeska, ali ničega drugog."
"Au", izusti Ron. Sjedio je tako i zurio u Harryja nekoliko minuta, a onda, kao da odjednom shvati Što to
čini, pogleda opet brže-bolje kroz prozor.
"Jesu li svi u tvojoj obitelji čarobnjaci?" upita ga Harry, komu je Ron bio isto tako zanimljiv kao i on Ronu.
"Ovaj... da, mislim da jesu", odgovori Ron. "Mislim da jedino mama ima bratića u drugom koljenu koji je
knjigovođa, ali o njemu nikad ne govorimo."
"Onda ti već mnogo znaš o magiji?"
Weasleyjevi su očito bili jedna od onih starih Čarobnjačkih obitelji koje je spominjao blijedi dječak u
Zakutnoj ulici.
"Čuo sam da si ti živio kod bezjaka", reče Ron. "Kakvi su oni?"
"Grozni... naime, nisu baš svi grozni. Ali moja teta, tetak i bratić jesu. Volio bih da i ja imam tri brata
čarobnjaka."
"Pet", primetne Ron. Nekako se snuždio. "Ja sam šesti u našoj obitelji koji odlazi u Hogwarts. Zato bi se
moglo reći da se od mene mnogo očekuje. Bili i Charles već su završili školu... Bili je bio glavni prefekt a
Charlie kapetan metlobojske momčadi. Sad je opet Percy prefekt. Fred i George svašta izvode, ali svejedno
imaju dobre ocjene i svi misle da su stvarno zabavni. Svi sad od mene očekuju da budem isto tako uspješan, a
ako i budem, to više neće biti bogzna što
jer su oni bili prvi. Osim toga, uz petoricu braće, nikad ne dobiješ ništa novo. Ja ti imam Billovu staru
pelerinu, Charliejev stari čarobni štapić i Pcrcvjeva starog štakora."
Ron posegne rukom u unutarnji džep kaputa i izvadi iz njega debela, siva štakora koji je spavao.
"Zove se Šugonja i od njega nema nikakve fajde, vječito spava. Percy je od tate dobio sovu kad je postao
prefekt, ali nisu mogli kup... mislim, ja sam umjesto toga dobio Šugonju."
Ronu porumene uši. Reklo bi se da je pomislio da je previše rekao, jer se opet zagleda kroz prozor.
Harry je pak držao da nema ništa loše u tome što netko ne može priuštiti sebi sovu. Uostalom, ni on nije
nikad imao novca do prije mjesec dana. To je i rekao Ronu i ispričao mu kako je morao nositi Dudleyjevu
staru odjeću, i kako nikad nije dobio pravi rođendanski dar. Činilo se da se Ron nakon toga malo raspoložio.
"... Dok mi Hagrid to nije rekao, nisam imao pojma da sam čarobnjak, niti sam znao za svoje roditelje ni za
Voldemorta..."
Ron zine.
"Stoje?" upita ga Harry.
"Izgovorio si ime Znaš-već-kogu!" reče Ron zgranuto i zadivljeno u isti mah. "Nikad ne bih rekao da bi baš
ti..."
"Ja nisam htio izgovaranjem tog imena ispasti hrabar ili nešto slično", ustvrdi Harry. "Jednostavno nisam
znao da se to ime ne smije izgovoriti. Kužiš što mislim? Moram još mnogo toga naučiti... Kladio bih se..."
nadoda govoreći prvi put nešto što ga je u posljednje vrijeme silno mučilo, "kladim se da ću biti najgori dak u
razredu."
"Nećeš. Mnogi dolaze u školu iz bezjačkih obitelji, ali svi oni brzo uče."
Dok su oni tako razgovarali, vlak je napustio London. Sad su jurili pokraj pašnjaka punih krava i ovaca.
Neko su vrijeme šutjeli promatrajući pašnjake i ceste kako promiču mimo njih.
Oko dvanaest i pol razlcglo se u hodniku nekakvo silno zveckanje, a vrata otvori nasmiješena žena s
jamicama u obrazima i upita ih:
"Želite li, dečki, možda kakvo osvježenje s kolica?"
Harry, koji uopće nije doručkovao, skoči na noge, ali Ronu opet porumene uši i on promumlja daje ponio sa
sobom sendviče. Harry izađe u hodnik.
On nikad kod Durslcvjevih nije imao novca za slatkiše, a kako je sad imao pune džepove zveekavog zlata i
srebra, bio je spreman kupiti čokoladica Mars koliko mu stane u naručje, ali žena nije imala tih ćokoladica.
Umjesto toga, imala je grah Sveokusnjak Bertieja Botta, Droobleove najbolje žvake za napuhavanje,
čokoladne žabe, bučnice, paštete, crnog šećera i mnogo drugih neobičnih slastica koje Harry nikad nije vidio.
Kako nije želio da mu išta od svega toga promakne, uzeo je od svega ponešto pa je ženi platio ukupno
jedanaest srebrnih srpova i sedam brončanih knutova.
Ron se zagledao u njega kad je sve to unio u odjeljak i istresao na slobodno sjedalo.
"Ogladnio si, a?"
"Skapavam od gladi", odgovori Harry i odgrize dobar komad paštete.
Ron izvadi iz kovčega krupan paket i razmota ga. U njemu su bila četiri sendviča. Rastavi jedan od njih i
reče:
"Nikako da upamti da ne volim konzerviranu govedinu."
"Zamijeni to za nešto od ovoga mojega", reče mu Harry pružajući mu komad paštete. "Uzmi samo..."
"Ali tebi se ovo neće svidjeti, previše je suho", napomene Ron. "Mama nikad nema dovoljno vremena", brže
nadoda, "kad nas ima, znaš, petoricu."
"Uzmi samo ovu paštetu", reče mu Harry, koji nikad prije nije imao ništa što bi mogao s nekim podijeliti.
Štoviše, nije imao nikog ni s kim bi mogao nešto podijeliti. Ugodno se osjećao sjedeći s Ro-nom i jedući s
njim sve one paštete i kolače (sendviči su ležali pokraj njih zaboravljeni).
"A stoje ovo?" priupita Harry Rona podižući uvis paketić čokoladnih žaba. "To valjda ipak ms\iprave žabe?"
Nekako ga ništa više ne bi iznenadilo.
"Nisu", odgovori mu Ron. "Nego, pogledaj tko je na sličici. Meni fali još Agripa."
"Što?"
"Ah, pa naravno, ti ne možeš to znati... u svakoj čokoladnoj žabi ima, znaš, po jedna sličica za sakupljače...
slavne vještice i čarobnjaci. Ja sam ih skupio već pet stotina, ali nemam Agripe ni Ptolemeja."
Harry razmota čokoladnu žabu i pogleda sličicu. Na njoj je bija nečija muška glava, s naočalama u obliku
polumjeseca, s dugim, kukastim nosom i valovitom srebrnkastom kosom, s bradom i brkovima. Ispod sličice
je pisalo Albus Dumbledore.
"A, tojetaDumbledore!"usklikne Harry.
'"Nemoj mi samo reći da nisi čuo ni za Dumbledorea!" reče Ron. "Mogu li uzeti jednu žabu? Možda ću dobiti
Agripu... hvala..." Harry okrene sličicu i na njenoj poleđini pročita:
Albus Dumbledore, sadašnji ravnatelj Hogtvartsa. Mnogi ga smatraju najvećim čarobnjakom novijeg doba.
Profesor Dumbledore posebice se proslavio pobjedom nadcrnim magom Grindelwa!dom . godine, otkrićem
dvanaest načina uporabe zmajevske krvi i svojom alkemičarskotn djelatnošću sa suradnikom Nicolasom Flamelom.
Profesor Dumbledore voli komornu glazbu i kuglanje.
Kad je ponovo okrenuo sličicu, Harry se zaprepasti vidjevši da je Dumbledoreov lik nestao.
"Nema ga više!"
"E pa, ne možeš očekivati od njega da če dangubiti ovdje cijeli dan", reče Ron. "Vratit će se on već. Uh, opet
sam dobio Morganu a nje imam već šest komada... Hoćeš li je ti? Mogao bi i ti početi sakupljati sličice."
Ronu pade pogled na hrpu čokoladnih žaba koje je još trebalo razmotati.
"Izvoli samo!" ponudi ga Harry. "Samo, znaš, u bezjačkom svijetu ljudi nikad ne nestaju s fotografija."
"Ma nemoj? Što, uopće se ne kreću?" Reklo bi se da je Ron zaprepašten, "čudnovato!"
Harry je zurio u sličicu kad se Dumbledore opet pojavi na njoj i ovlaš mu se osmjehne. Ronu je više bilo do
toga da jede žabe nego da gleda sličice slavnih vještica i čarobnjaka, ali Harry nije mogao odvojiti očiju od
njih. Uskoro nije više imao samo Dumbledorea i Morganu nego i Hengista od VVoodcrofta, AJberica
Grunniona, Cir-ku, Paracelsusa i Medina. Naposljetku otrgne pogled od druitkinje KJiodne koja se češala po
nosu, pa otvori grah Sveokusnjak Bertieja Botta.
"S ovima moraš biti oprezan", upozori Ron Harryja. "Kad oni kažu sve arome, onda i misle sve arome... znaš,
ima svih onih običnih aroma kao što su čokolada, mentol i marmelada, ali možeš naići i na špinat, jetru i
tripice. George tvrdi da je jednom naišao i na bale."
Ron dohvati jednu mahunu, pomno je razgleda i zagrize sa strane.
"Uuuuuuh... kužiš? Prokulice."
Dobro su se zabavljali jedući grah Sveokusnjak. Harry je naišao na aromu tosta, kokosova oraha, zapečenog
graha, jagoda, karija, trave, kave i sardina. Bio je čak i toliko hrabar daje zagrizao i u neku čudnu, sivu
mahunu koju Ron nije htio ni dotaknuti. Pokazalo se da je to papar.
Sad su prolazili kroz malo divljiji kraj. Nije više bilo uredno obrađenih polja. Ponajviše je bilo Šuma,
vijugavih rijeka i zagasitozelenih brda.
Netko pokuca na vrata njihova odjeljka i pred njima se pojavi onaj dječak okrugle glave koga je Harry vidio
na peronu devet i tri četvrt. Bio je uplakan.
"Oprostite," reče im, "niste li možda vidjeli negdje jednu žabu krastaču?"
Kad su obojica odmahnula glavom, on protuži:
"Izgubio sam je! Stalno mi bježi!"
"Vratit će ti se ona već", kaza mu Harry.
"Aha", tužno će dječak. "E pa, ako je vidite..."
I ode.
"Nije mi jasno zašto se toliko uzrujava", reče Ron. "Da sam ja ponio žabu krastaču, gledao bih kako da je se
što prije riješim. Samo, ja sam ponio Šugonju, pa ne smijem ništa govoriti."
Štakor je i dalje drijemao u njegovu krilu.
"Mogao bi mi i krepati a da ništa ne primijetim", gadljivo će Ron. "Jučer sam ga pokušao požutiti da bude
malo zanimljiviji, ali mi čarolija nije uspjela. Evo, baš da vidiš..."
Pročeprka po svom kovčegu i izvadi iz njega nekakav otrcan Čarobni Štapić. Bio je mjestimice oštećen a na
vrhu se nešto bijeljelo.
"Viri mu već i jednorogova dlaka. Pa ipak..."
Tek što je podigao uvis štapić, vrata se ponovo otvore. Vratio se onaj dječak Što je izgubio žabu krastaču, ali
ovaj put s jednom djevojčicom. Ona je već bila u svojoj novoj hogwartskoj pelerini.
"Je li možda tko od vas vidio jednu žabu krastaču?" upita ih. "Neville ju je izgubio." Govorila je
zapovjedničkim glasom, a imala je bujnu smeđu kosu i povelike prednje zube.
"Već smo mu rekli da je nismo vidjeli", odgovori joj Ron, ali ga djevojčica nije slušala nego se zagledala u
njegov Čarobni štapić.
"Ah, ti upravo Čarobiraš? Hajde baš da vidimo!"
I sjedne. Ron se nekako zbuni.
"Pa, ovaj... dobro."
Nakašlje se.
"Obasjaj, sunce, ovaj kut,
Nek glupi štakor bude žut!"
Zamahne štapićem, ali se ništa ne dogodi. Šugonja je ostao siv, nije se ni probudio.
"Jesi li siguran da ti je to prava formula?" priupita ga djevojčica. "Nije ti baš upalilo, je li? Ja sam pokušala s
nekoliko jednostavnih formula, onako, samo vježbe radi, i svaki put je dobro ispalo. U mojoj obitelji nije
nikad bilo čarobnjaka, pa sam se strašno iznenadila kad sam primila pismo, ali sam, naravno, bila
oduševljena, mislim, čula sam daje to ipak najbolja škola čarobnjaštva na svijetu... i naučila sam, naravno,
sve udžbenike napamet, nadam se da će to biti dovoljno... usput budi rečeno, ja sam Hermiona Granger, a
vi?" Sve je ovo izgovorila brzorečicom.
Harry pogleda Rona i odahne kad razabere po njegovu zgranutu licu da ni on nije naučio sve udžbenike
napamet. "Ja sam Ron Weasley", promrmlja Ron. "A ja sam Harry Potter", reče Harry.
"Stvarno?" priupita ga Hermiona. "Ja, naravno, znam sve o tebi... imam i nekoliko knjiga pomoćne literature,
tebe spominju u Modernoj povijesti magije, u Usponu i padu crne magije i u Velikim ča-robnjačkim
natjecanjima dvadesetog stoljeća. "
"Ma nemoj?" izusti Harry osjećajući kako mu se vrti u glavi. "Bože, pa zar ti to ne znaš? Ja bih, da sam na
tvom mjestu, pronašla sve što piše o meni", reče Hermiona. "A zna li tko od vas u kojem će domu biti? Ja
sam se malo raspitivala, nadam se da ću upasti među Grvffindore, rekla bih da su oni kudikamo najbolji, čula
sam da je i sam Dumbledore bio nekad njihov član, ali mislim da ni Ra-venclawi nisu loši... Svejedno,
najbolje će biti da dalje tražimo Nevilleovu
žabu. A vas dvojica se dotle radije presvucite, mislim da uskoro stižemo..."
I ode s dječakom koji je izgubio žabu krastaču.
"Svejedno u koji dom upao, samo da ne budem s njom", reče Ron i ubaci čarobni štapić opet u svoj kovčeg.
"Glupa formula... George mi ju je rekao, ali kladio bih se da je znao da ne valja."
"A u kojem su ti domu braća?" upita ga Harry.
"Kod Grvffindora", odgovori Ron. Reklo bi se da se opet snuždio. "I mama i tata bili su Grvffindori. Ne
znam što će mi reći ako ja ne budem? Mislim da ne bi bilo loše ni kod Ravenclawa, ali zamisli da upadnem
medu Slvtherine..."
"Je li to dom u kojem je bio i Vol... ZnaŠ-već-tko?"
"Aha", potvrdi Ron. I opet se zlovoljno svali na sjedalo.
"Znaš da mi se čini da su Sugonji zalisci postali malo svjetliji!" reče Harry ne bi li odvratio Rona od misli na
domove. "A što ti rade starija braća otkako su završila školu?"
Harry se pitao što čarobnjak uopće radi kad jednom završi školovanje.
"Charlie u Rumunjskoj proučava zmajeve, a Bili u Africi radi nešto za Gringotts", odgovori Ron. "Jesi li čuo
za Gringotts? U Dnevnom proroku se nadugačko i naširoko pisalo o tome - ali ti vjerojatno nisi mogao doći
do tog lista kod bezjaka - o tome kako je netko pokušao opljačkati strogo čuvan sef."
Harry se zagleda u njega.
"Stvarno? I što se dogodilo?"
"Ništa, baš zato je ta vijest i tako odjeknula. Provalnike nisu ulovili. Moj tata kaže daje to sigurno bio neki
veliki crni mag kad je uspio upasti u Gringotts. Ipak, tvrdi se da ništa nije opljačkano, a to je ono najčudnije u
cijeloj stvari. Jasno, svi se uplaše, kad se tako nešto dogodi, da se iza toga možda ne krije Znaš-već-tko."
Harry porazmisli o toj novosti. Kad god bi se spomenulo ime Znate-već-koga, osjetio bi kako ga podilazi
jeza. Valjda sve to pripada stupanju u čarobnjački svijet? Ipak, mnogo se bolje osjećao prije, kad se ne bi ni
najmanje uznemirivao izgovarajući ime Voldemort.
"A za koju ti metlobojsku momčad navijaš?" upita ga Ron.
"Ovaj... ja ne znam ni za jednu od njih", prizna Harry.
"Što!"zgranese Ron. "E. vidjet ćeš, to ti je najbolja igra na svijetu..."
I počne mu tumačiti kako se u toj igri igra sa četiri lopte, i na kojim mjestima igra sedam igrača, i stane mu
opisivati slavne utakmice na kojima je bio sa svojom braćom, i reče mu kakvu bi metlu najviše volio imati
kad bi imao novaca. Upravo je objašnjavao Harryju neke finese te igre kad se klizna vrata odjeljka opet
otvore, ali se na njima ne pojavi ni Nevilie, onaj dječak koji je izgubio žabu krastaču, ni Hcrmiona Granger.
Uđu tri dječaka, medu kojima Harry umah prepozna srednjega -bijaše to onaj bljedunjavi dečko iz dućana
gospode Malkin. Gledao je Harryja s mnogo više zanimanja nego onda, u Zakutnoj ulici.
"Jeli to zbilja istina?" priupita ga. "Uvlaku svi pričaju kako je u ovom kupeu Harry Potter. To si dakle ti?"
"Jesam", odgovori Harry i pogleda ostalu dvojicu. Obojica su bila zdepasta i doimala se neobično opasno.
Stojeći onako uz bljedunjava dječaka, izgledali su kao njegovi tjelesni čuvari.
"Ah, ovo je Crabbe, a ovo Goyle", nehajno izusti bljedunjavi dječak kad primijeti kako ih Harry motri. "A ja
sam Malfov, Dračo Malfov."
Ron se tiho nakašlje kao da prigušuje smijeh. Dračo Malfov ga osine pogledom.
"Tebi moje ime zvuči smiješno, je li? A ja ne moram ni pitati tko si ti. Otac mi je već rekao da su svi
Weasleyjevi crvenokosi i pjegavi, i da imaju više djece nego što ih mogu sebi priuštiti."
Zatim se ponovo obrati Harryju:
"Uskoro ćeš, Potter, ustanoviti da su neke čarobnjačke obitelji bolje od drugih. Nadam se da se nećeš
skompati s krivim dečkima. Tu bih ti i ja mogao malo pomoći."
I pruži Harryju ruku, ali je Harry ne prihvati.
"Hvala lijepa, mislim da mogu i sam prosuditi koji su krivi dečki", odbrusi mu.
Dračo Malfov nije pocrvenio, ali mu se blijedi obrazi ospu blagim rumenilom.
"Ja bih, Potter, na tvom mjestu pazio što radim", polako izusti. "Ako ne budeš malo pristojniji, mogao bi
završiti kao i tvoji roditelji.
Ni oni nisu znali što je za njih dobro. Ako se budeš družio s ološem kao što su Weasleyjevi i onaj Hagrid,
nešto će od njih pasti i na tebe."
I Harry i Ron ustanu. Ronu je lice bilo crveno kao i kosa.
"Reci to još jedanput", reče.
"Oho, vi biste se tukli s nama?" podsmjehne se Malfov.
"Osim ako se odmah ne pokupite!" zaprijeti Harry hrabrije nego što se osjećao, jer su Crabbe i Goylc bili
znatno krupniji od njega i Ron a.
"Ali nama se baš ne ide, je li, dečki? Mi smo pojeli sve što smo imali, a izgleda da vi niste?"
Goylc posegne za čokoladnim žabama što su ležale do Rona. Ron skoči na njega, ali ga još nije ni dotaknuo
kad Goylc vrisne iz sveg glasa.
Štakor Šugonja visio mu je na prstu i zario svoje oštre zubiće duboko u zglavak. Crabbe i Malfoy ustuknuli
su pred Goyleom koji je mahao Šugonjom oko sebe i zavijao, a kad je štakor napokon otfrk-nuo i udario o
prozor, sva se trojica umah izgube iz odjeljka. Možda su mislili da se medu slatkišima krije još koji štakor, ili
su možda čuli korake iz hodnika. Malo zatim u odjeljak je upala Hermiona Granger.
"Stoje to bilo?" upita gledajući slatkiše prosute po podu i Rona kako hvata Šugonju za rep.
"Mislim daje nokautiran", reče Ron Harryju, a onda malo bolje pogleda štakora. "Ne... mislim da nije... opet
spava."
I doista je Šugonja opet spavao.
"Ti si se već negdje sreo s Malfoyem?"
Harry ispriča kako se susreo s njim u Zakutnoj ulici.
"Ja sam Čuo za njegovu obitelj", reče Ron sumornim glasom. "Oni su se među prvima vratili na našu stranu
nakon stoje nestao Znate-već-tko. Rekli su da su bili začarani. Moj tata ne vjeruje daje to istina. Kaže da stari
Malfoy nije trebao nikakvu izliku da prijeđe na stranu crne magije." Ron se obrati Hermioni pitanjem: "A što
ti hoćeš?"
"Radije se presvucite, ja sam maloprije bila u lokomotivi pitati strojovođu i on mije rekao da uskoro stižemo.
Niste se valjda potukli s njima? Upast ćete u nepriliku još prije nego što stignemo u Hog-warts!"
"Šugonja se potukao s njima, a ne mi", reče Ron gledajući je prijekim okom. "Hoćeš li biti tako dobra da
izađeš da se možemo presvući?"
"Dobro, vrlo rado. Ja sam ionako došla samo zato što se dečki vani u hodniku vrlo djetinjasto ponašaju, trče
gore-dolje", prezirno ustvrdi Hermiona. "A znaš li da je tebi nos zamazan?"
Ron se zapilji u nju dok je izlazila, Harry baci pogled kroz prozor. Smrkavalo se. Pod zagasitopurpurnim
nebom vidio je gorje i šume. Činilo se da vlak doista smanjuje brzinu.
On i Ron svuku kapute i obuku duge crne pelerine. Ronu je pelerina bila malo prekratka pa mu se ispod nje
vidjela trenirka.
Netko je u hodniku izvikivao:
"Za pet minuta stižemo u Hogwarts. Molimo vas da prtljagu ostavite u vlaku, jer će ona biti otpremljena u
školu zasebno."
Harry je osjećao nervozu u želucu i opazio daje Ron ispod svojih pjega problijedio. Potrpali su preostale
slatkiše u džepove i pridružili se putnicima koji su nagrnuli u hodnike.
Vlak je usporio vožnju i najposlije se zaustavio. Putnici su se gurali prema izlazu i ispadali na mali mračni
peron. Harry je drhturio na svježem večernjem zraku. Tada se nad glavama učenika pojavi bibajući se
svjetiljka i Harry začuje poznati glas:
"Učenici prvog razreda! Učenici prvog razreda vamo! Harry, je bilo sve u redu?"
Iznad mora glava pojavilo se Hagridovo ozareno dlakavo lice. "Ajte svi za mnom... ima I još učenika prvog
razreda? Paz'te kako odate! Učenici prvog razreda, za mnom!"
Kližući se i spotičući, pošli su za Hagridom niz nekakav strmi, uski puteljak. Oko njih je bilo tako mračno da
Harry pomisli da hodaju između gustog drveća. Svi su bili nekako šutljivi. Neville, onaj dječak koji je
izgubio žabu, šmrcnuo je dva-tri puta.
"Začas ćete prvi put ugledat Hogwarts," dobaci im Hagrid preko ramena, "evo, odma iza ovog zavoja."
Razlegne se glasan uzdah:
"Ohooooo!"
Uski puteljak proširi se iznenada na obali velikog crnog jezera. Na vrhu visoka brijega s druge strane jezera
dizao se golem dvorac
sa mnogo kula i tornjića, a prozori se ljeskali na pozadini zvjezdanog neba.
"Samo po četvero u svaki čamac!" vikne Hagrid pokazujući na niz malih čamaca uz samu obalu. Harry i Ron
sjeli su u isti čamac s Nevilleom i Hermionom.
"Jeste se svi ukrcali?" podvikne Hagrid, koji je sjedio sam u jednom čamcu. "E pa, onda... IDEMO!"
Svi se čamci umah otisnu od obale klizeći po jezeru glatkom poput stakla. Svi su šutjeli i zurili u veliki
dvorac visoko pred sobom. Dok su se približavali stijeni na kojoj je stajao, dvorac se sve više uzdizao iznad
njih.
"Sagnite glave!" prodere se Hagrid kad su se prvi čamci primakli stijeni. Svi sagnu glave dok su se u
čamcima probijali kroz zastor od bršljana iza kojeg se krila široka stijena. Plovili su kroz mračni tunel što ih
je kanda vodio pod sam dvorac, sve dok nisu stigli do neke vrste podzemne luke i počeli izlaziti iz Čamaca
na šljunak i oblutke.
"Ej, ti tamo! Je ovo tvoja žaba krastača?" vikne Hagrid, koji je upravo razgledao čamce iz kojih su se
iskrcali putnici.
"Trevore!" blaženo klikne Neville pružajući ruke. Zatim su se svi popeli za Hagridovom svjetiljkom kroz
hodnik usječen u stijenu i napokon izašli na ravnu, vlažnu travu u sjeni dvorca.
Uspeli su se uz kamene stube i okupili pred golemim hrastovim vratima.
"Jesu sad svi tu? Ti tamo, je još ona žaba kod tebe?"
Hagrid podigne uvis svoju šačetinu i udari njome tri puta u vrata dvorca.
