GLAVA DRUGA
"Da, da, sve je to jako žalosno, ali daj se radije svladaj, Hagride, da nas ne otkriju", prošapće profesorica
McGonagall i nježno pogladi Hagrida po mišici. Dotle je Dumbledore prekoračio preko niskog vrtnog zida i
prišao ulazu u kuću. Oprezno položi Harryja na prag, izvadi iz pelerine pismo i g_urne ga među Harryjcve
pokrivače, a onda se vrati do ono dvoje. Čitavu jednu minutu stajalo je zatim njih troje i gledalo u onaj mali
zavežljaj. Hagridu su se tresla ramena, profesorica McGonagall srdito je žmirkala, a u Dumbledoreovim
očima kao da više nije bilo onog treptavog sjaja.
"E pa, to je to", napokon prozbori Dumbledore. "Ovdje nemamo više što tražiti. Najbolje će biti da se i mi
pridružimo općem veselju."
"Aha", protisne Hagrid prigušenim glasom. "Moram Siriusu vratit motor. Laku noć, profesorice
McGonagall... i profesore Dumbledore."
Otirući rukavom kaputa uplakano lice, Hagrid opkroči motocikl i upali motor. Tutnjeći poleti uvis i nestane u
noći.
"Nadam se, profesorice McGonagall, da ćemo se uskoro opet vidjeti", reče Dumbledore i klimne joj glavom.
Umjesto odgovora, profesorica McGonagall šmrcne.
Dumbledore se okrene i pode niz ulicu. Na uglu zastane i izvadi iz džepa svoj srebrni upaljač. Samo jedanput
škljocne njime i u isti mah upale se svih dvanaest uličnih svjetiljaka u Kalininu prilazu narančastim svjetlom,
pa opazi šarenu mačku kako zamiće za ugao na drugom kraju ulice. Na vrhu stuba ispred kuće broj četiri
vidio je još samo onaj zavežljaj.
"Sretno, Harry!" promrmlja. Okrene se na peti i nestane šuškajući pelerinom.
Vjetrić je namreškao uredne živice u Kalininu prilazu, u kojem je vladao takav mir i red pod nebom tintene
boje da nitko ne bi pomislio da se tu dogodilo nešto fantastično. Harry Potter promeškoljio se među
pokrivačima, ali se nije probudio. Samo je svojom ručicom stegnuo pismo pokraj sebe i nastavio spavati ne
znajući da je on nešto posebno, ne znajući da je slavan, ne znajući da će ga za koji sat probuditi vrisak
gospođe Dursley kad ova otvori ulazna vrata da ostavi prazne boce za mlijeko, i ne znajući da će ga idućih
nekoliko tjedana njegov bratić Dudley gnjaviti i štipati... Nije mogao znati ni da se u isto vrijeme ljudi
potajno sastaju po svoj zemlji, dižu čaše i govore prigušenim glasovima:
"Živio Harry Potter, dečko koji je ostao živ!"
STAKLO JE NESTALO
Prošlo je bilo bezmalo deset godina otkako su se Dursleyjevi jednog jutra probudili i našli svoga nećaka na
vrhu stuba, ali se Kalinin prilaz za to vrijeme nije gotovo ni najmanje promijenio. Sunce je ujutro obasjavalo
iste one uredne vrtove ispred kuća te je mjedeni broj četiri na Durs!eyjevim ulaznim vratima blistao punim
sjajem. Zrake su sunčane prodirale u dnevnu sobu, koja je bila gotovo ista onakva kakva je bila one noći kad
je gospodin Dursley gledao u njoj one kobne vijesti o sovama. Samo su fotografije na okviru kamina stvarno
pokazivale koliko je vremena odonda minulo. Prije desetak godina bilo je među njima mnogo slika na kojima
se vidjelo nešto nalik na veliku ružičastu loptu za plažu u različitim kapama s kićan-kom - ali Dudley
Dursley više nije bio beba, pa se na fotografijama sad mogao vidjeti krupan plavokos dječak kako se vozi na
svom prvom biciklu, ili na vrtuljku u luna-parku, ili se igra neke video-igre s ocem, ili kako ga majka grli i
ljubi. U sobi nije bilo ni jednog jedinog znaka da u kući živi još jedan dječak.
Pa ipak, Harry Potter bio je još tu, trenutno je spavao ali ne zadugo. Njegova je teta Petunia bila budna i
uskoro se oglasila svojim kreštavim glasom:
"Ustaj!Diž'se! Odmah!"
Harry se prenuo oda sna. Teta mu je zalupala na vrata.
"Diž' se!" vrisnula je. Harry ju je čuo kako odlazi u kuhinju i stavlja tavu na plamenik. Okrenuo se na leda i
pokušao se prisjetiti sna koji je sanjao. Bijaše to lijep san. Sanjao je leteći motocikl. Imao je čudan osjećaj da
ga je već i prije sanjao.
Teta mu je opet bila pred vratima.
"Jesi li ustao?" upitala ga je.
"Samo što nisam", odgovori joj Harry.
"Hajde, požuri se da pripaziš na slaninu u tavi. I pazi da ti ne zagori. Hoću da bude savršeno pržena na
Dudleyjev rođendan." Harry proštenje.
"Što si to rekao?" prokriješti teta kroz vrata. "Ništa, ništa..."
Dudleyjev rođendan - kako je na to mogao zaboraviti! Harry se polako izvuče iz kreveta i uzme tražiti
Čarape. Nađe ih pod krevetom i, nakon što s jedne od njih skine pauka, nazujc ih. Bio je navikao na pauke jer
ih je bio pun ugrađen ormar ispod stuba, a on je u njemu spavao.
Kad se obukao, otišao je hodnikom u kuhinju. Stol je bio pretrpan Dudleyjevim rođendanskim darovima.
Dobio je očito novi kompjuter kakav je želio, a da i ne govorimo o drugom televizoru i trkaćem biciklu.
Harryju je zapravo bilo nejasno zastoje Dudley poželio trkaći bicikl, jer je bio vrlo debeo i nije volio sport -
osim, naravno, ako nije trebalo koga izmlatiti. Dudleyjeva je najdraža boksa-čka vreća bio Harry, samo Što
ga Često nije mogao uloviti. Harry je bio vrlo brz, iako mu to čovjek ne bi rekao.
Harryjc oduvijek bio sitan i mršav za svoje godine, možda i zato što je spavao u mračnom ormaru. A
izgledao je još sitniji i mršaviji nego stoje uistinu bio, jer je uvijek nosio Dudleyjevu staru odjeću, a Dudley
je bio otprilike četiri puta krupniji od njega. Harry je imao suhonjavo lice, kvrgava koljena, crnu kosu i sjajne
zelene oči. Nosio je okrugle naočale slijepljene selotejpom jer ga je Dudley uvijek mlatio po nosu. Jedina
stvar koju je Harry volio na svojoj vanjštini bijaše vrlo tanka brazgotina na čelu u obliku munje. Imao ju je
otkako zna za sebe, a prvo pitanje kojeg se sjeća da je ikad postavio teti Petuniji bilo je otkud mu taj ožiljak.
"To ti je od automobilske nesreće u kojoj su ti roditelji poginuli", odgovorila mu je ona. "I nemoj me više
ništa zapitkivati."
Nemoj me ništa zapitkivati - to je bilo prvo pravilo za miran život kod Dursleyjevih.
Dok je Harry Potter okretao slaninu u tavi, u kuhinju je ušao tetak Vernon.
"Počešljaj se!" dobacio mu je umjesto jutarnjeg pozdrava. Otprilike jedanput tjedno tetak Vernon digao bi
pogled s novina i doviknuo Harryju da se mora podšišati. Harry se šišao češće nego
svi dječaci u njegovu razredu zajedno, ali mu to ništa nije pomagalo, kosa mu je jednostavno tako rasla -
svaka vlas na svoju stranu.
Kad je u kuhinju došao Dudley s majkom, Harry je baš pržio jaja. Dudley je bio pljunuti tetak Vernon. Imao
je široko, rumeno lice, tek nešto malo vrata, sitne vodnjikave plave oči i gustu plavu kosu zalizanu na
okrugloj, debeloj glavi. Teta Petunia često je govorila da Dudley izgleda kao andelak, a Harry je često
govorio da Dudley izgleda kao debelo prase.
Harry je stavio tanjure s prženom slaninom i jajima na stol, što nije bilo lako jer je na stolu bilo malo mjesta.
Dudley je dotle brojio svoje darove. Objesio je nos.
"Trideset i šest", reče i digne pogled na majku i oca. "Dva manje nego lani."
"Ali, dušo, nisi računao dar tete Marge, vidi, tu je, ispod ovoga velikog dara od mame i tate."
"Dobro, onda ih je trideset sedam", reče Dudley, sav crven u licu. Harry shvati da će uslijediti Dudleyjev
napadaj bijesa pa počne brže-bolje trpati slaninu u usta za svaki slučaj, ako Dudley prevrne stol.
Očito je i teta Petunia nanjušila opasnost jer iznenada reče:
"Mi ćemo ti kupiti još dva dara danas u gradu. Što veliš na to, srčeko? Još dva dara! Hoće li onda biti u
redu?"
Dudley porazmisli časak. Činilo se da napregnuto razmišlja. Napokon polako procijedi:
"Onda će ih biti trideset... trideset..."
"Trideset i devet, dušo", reče mu teta Petunia.
"Ah!" Dudley se svali na stolicu i dohvati najbliži paket. "Pa, dobro, onda."
Tetak Vernon se zadovoljno naceri.
"Vražji malac, taj uvijek mora vidjeti što je dobio, baš kao i njegov otac. Bravo, Dudley!" I prođe rukom kroz
Dudleyjevu kosu.
Uto zazvoni telefon i teta Petunia ode da se javi, a Harry i tetak Vernon gledahu Dudleyja kako odmotava
trkaći bicikl, filmsku kameru, zrakoplov na daljinsko upravljanje, šesnaest novih video-igara i videorekorder.
Upravo je trgao papir sa zlatnog ručnog sata kad se teta Petunia vrati nekako srdita i zabrinuta.
"Loša vijest, Vernone", reče. "Gospođa Figg slomila je nogu pa ga ne može uzeti k sebi", nadoda i mahne
glavom prema Harryju.
Dudley zine od užasa, a Harryju poskoči srce od radosti. Svake godine na Dudleyjev rođendan roditelji su
vodili Dudleyja i jednog njegova prijatelja na provod u grad, u luna-parkove, na hamburgere i u kino. A
Harryja su svake godine ostavljali kod gospođe Figg, lude starice koja je stanovala dvije ulice dalje. Harry je
nerado odlazio tamo. Sva je kuća vonjala po kupusu, a gospođa Figg mu je vječito pokazivala fotografije svih
mačaka koje je ikad imala.
"Što ćemo sad?" priupita se teta Petunia i bijesno pogleda Harryja kao daje to on sve isplanirao. Harry je
znao da bi mu moralo biti žao stoje gospođa Figg slomila nogu, ali mu je bilo teško osjećati žaljenje kad se
sjeti da će tek za godinu dana morati opet gledati slike Moče, Bonzeka, Nanice i Cilike.
"Mogli bismo zamoliti Margu", nabaci tetak Vernon. "Ne budi glup, Vernone, pa znaš valjda da ga ona ne
trpi." Dursleyjevi su često tako govorili o Harryju, kao da njega i nema
ili, bolje reći, kao daje on nešto odvratno Što ih ne može razumjeti, nešto poput puža.
"A stoje s onom tvojom prijateljicom, kako se ono zove... Yvonne?" "Na odmoru je na Majorki", odsiječe
teta Petunia.
"Pa, mogli biste me ostaviti kod kuće", progovori Harry pun nade (mogao bi, za promjenu, gledati na
televiziji što želi, pa možda čak i iskušati Dudleyjev kompjuter).
Teta Petunia izgledala je kao da je netom progutala limun.
"Pa da lijepo, kad se vratimo, nađemo kuću u ruševinama?" odreže kao na panju.
"Ma ne bih ja digao kuću u zrak", pripomene Harry, ali ga nitko nije slušao.
"Možda bismo ga mogli povesti do zoološkog vrta", polako će teta Petunia,"... i ostaviti ga u kolima..."
"Ma to su nova kola, ne možemo ga ostaviti samog u njima..."
Dudley se najednom rasplače. Zapravo i nije plakao, on već godinama nije uistinu plakao, ali je znao da će
mu majka dati sve što želi ako objesi nos i zatuli.
"Dragi moj Dudliću, nemoj plakati, mama neće dopustiti da ti on pokvari tvoj najljepši dan!" uzvikne ona i
uzme ga u naručje.
"Ja... neću... da on... i-i-ide s nama!" prodere se Dudley između tobožnjih dubokih jecaja. "On mi uvijek
mora s-s-sve pokvariti..." Kroz otvor u majčinu naručju osine Harryja opakim pogledom.
Upravo tada zazvoni zvonce na vratima.
"Oh, Bože mili, već su stigli!" bjesomučno će teta Petunia. Malo zatim u sobu uđe Dudleyjev najbolji
prijatelj, Piers Polkiss, sa svojom majkom. Piers je bio mršav dječak štakorske glave. Obično je upravo on
dječacima držao ruke na leđima dok ih je Dudley tukao. Dudley odmah prestane plakati.
Nakon pola sata je Harry, koji nije mogao povjerovati u svoju sreću, sjedio straga u Dursleyjevim kolima s
Picrsom i Dudlcvjem i prvi put u životu vozio se u zoološki vrt. Teta i tetak nisu uspjeli ništa bolje smisliti
što da učine s njim, ali prije nego Što su krenuli, tetak Vernon pozvao je Harryja u stranu.
"Pazi dobro," reče mu unoseći se Harryju u lice svojom širokom grimiznom facom, "pazi dobro, mali moj...
ako samo nešto zabrljaš, makar i najmanju sitnicu, ostat ćeš u onom svom ormaru zatvoren do Božića!"
"Ma neću ništa učiniti," reče Harry, "poštenja mi."
Ali tetak Vernon nije mu vjerovao. Nitko njemu nikad ništa nije vjerovao.
Nevolja je bila u tome Što su se oko Harryja uvijek događale Čudne stvari, a on je uzalud tvrdio
Dursleyjevima da on s tim nema nikakve veze.
Jednom je teta Petunia, kad joj je dojadilo Što se Harry vraća od brijača kao da i nije bio na šišanju, uzela
kuhinjske škare i tako mu odrezala kosu da je izgledao gotovo kao ćelav, samo mu je ostavila jedan čuperak
da mu 'prikrije onaj grozni ožiljak'. Dudley se tada nasmijao do suza Harryju, koji te noći nije mogao zaspati
zamišljajući kako će mu biti u školi, gdje su se i inače vječito rugali njegovoj preširokoj odjeći i naočalama
slijepljenim selotejpom. Međutim, kad je sutradan ujutro ustao, vidio je da mu je kosa navlas ista onakva
kakva je bila prije nego što ju je ostrigla teta Petunia. Zbog toga nije smio tjedan dana izlaziti iz svog ormara,
iako se trudio objasniti da nikako ne može objasniti kako mu je kosa tako brzo opet narasla.
Drugi put ga je teta Petunia pokušala prisiliti da odjene onaj Dudleyjev grozni stari džemper (smeđi, s
narančastim rojtama). Što se više trudila da mu ga navuče preko glave, to se džemper više srnanjivao
dok nije na kraju uvidjela da bi pulover možda pristajao marionetskoj lutki, ali nikako i Harryju. Stoga
je zaključila da se džemper skupio u pranju pa nije kaznila Harryja, na njegovo veliko olakšanje.
S druge strane, imao je grdnih okapanja kad su ga zatekli na krovu školske kuhinje. Dudleyjeva ga je banda,
kao i obično, naganjala po školskom dvorištu kad se iznenada našao, i na svoje i na opće čuđenje, na
kuhinjskom dimnjaku. Dursleyjevi su od ravnateljice škole primili vrlo oštro pismo u kojem su obaviješteni
da se Harry vere po školskoj zgradi. A on je zapravo samo pokušao (kao stoje poslije nastojao objasniti letku
Vernonu kroz zaključana vrata svog ormara) skočiti preko kanta za smeće pokraj ulaza u kuhinju. Harry je
vjerovao da ga je usred skoka vjetar ponio uvis.
Ali danas se neće ništa loše dogoditi. Ćak mu je i drago što će dan provesti s Dudleyjem i Piersom, a ne u
školi, ili u onom svom ormaru, ili u dnevnoj sobi gospođe Figg, gdje sve zaudara po kupusu.
Dok ih je vozio, tetak Vcrnon tužio se opet na nešto teti Petuniji. Rado joj se tužio na razne stvari: na ljude u
svom uredu, na Harryja, na gradsko poglavarstvo, pa na Harryja, pa na banku, i tako redom -to su sve bili
predmeti na koje se najradije tužio. Danas su to bili mo-toristi.
"... ti balavi huligani jurcaju okolo kao pravi luđaci", reče nakon što ga je pretekao jedan motorist.
"Ja sam noćas sanjao jedan motocikl", reče Harry, koji se iznenada sjetio svog sna. "Letio je po zraku."
Tetak Vernon umalo da ne udari u kola ispred sebe. Naglo se okrene na sjedalu i izdere se na Harryja, a glava
mu bila poput brkate divovske cikle.
