“Okej, gdje ti je kvacilo?”
Pokazala sam prstom polugu na lijevoj rucki uprav-
ljaca. Nisam ga smjela pustiti. Teški motor zanio se poda
mnom tako da sam skoro pala u stranu. Opet sam šcepa-
la rucku, nastojeci ga uravnotežiti.
“Jacobe, nece da stoji uspravno”, potužila sam se.
“Hoce, kad se budeš kretala”, obecao mi je. “Onda,
gdje ti je kocnica?”
“Ispod desne noge.”
“Netacno.”
Uhvatio me za desnu ruku i obavio mi prste oko po-
luge iznad gasa.
“Ali, zar nisi rekao – ”
“Ova ti kocnica treba. Pusti sada stražnju kocnicu, to
ti je za poslije, kad budeš znala što radiš.”
“To mi ne zvuci kako treba”, rekla sam sumnjicavo.
“Zar nisu obje kocnice nekako bitne?”
“Pusti stražnju kocnicu, okej? Evo – ” Širokom me
šakom prisilio da pritisnem polugu. “Tako ceš kociti. Ne
zaboravi.” Još jednom mi je stisnuo šaku.
“U redu”, složila sam se.
“Gas?”
Obrnula sam desnu rucku.
“Mjenjac?”
Dotaknula sam ga lijevim gležnjem.
“Vrlo dobro. Mislim da znaš sve dijelove. Sad ga još
samo trebaš pokrenuti.”
“Aha”, promrmljala sam, bojeci se reci išta više. Že-
ludac mi se cudno izvijao i cinilo mi se da bi mi glas
mogao prepuci. Strašno sam se bojala. Pokušala sam se
uvjeriti da nema smisla bojati se. Vec sam preživjela ono
najgore što se može dogoditi. U usporedbi s tim, zašto
da se sada bojim bilo cega? Trebala bih se moci smijati
smrti u brk.
Moj želudac nije dijelio to mišljenje.
Pogledala sam dugi potez zemljane ceste, okružen
gustim, maglovitim zelenilom. Cesta je bila pjeskovita i
vlažna. Bolje i to nego blato.
“Stisni kvacilo”, naložio mi je Jacob.
Obujmila sam kvacilo prstima.
“E sad, ovo je kljucno, Bella”, uzrujano je rekao Ja-
cob. “Ne puštaj ga, jasno? Ponašaj se kao da sam ti upra-
vo dao aktiviranu rucnu bombu. Izvukao sam joj iglu, a
ti sada držiš osigurac.”
Uhvatila sam ga cvršce.
“Dobro. Misliš da ga možeš upaliti nogom?”
“Ako dignem nogu, srušit cu se”, rekla sam mu sti-
snutih zuba, cvrsto držeci aktiviranu bombu.
“Dobro, onda, ja cu. Ne puštaj kvacilo.”
Odmaknuo se za korak i naglo nagazio na papucicu.
Zaculo se kratko paranje, a motor se zaljuljao od siline
njegovog udarca. Pocela sam padati, ali Jake je pridržao
motor prije nego što me srušio.
“Samo mirno”, ohrabrio me. “Još uvijek držiš kvacilo?”
“Da”, propentala sam.
“Osovi se na noge – opet cu pokušati.” Ali stavio mi
je ruku i na rub sjedala, za svaki slucaj.
Još je cetiri puta trebao nagaziti na papucicu prije
nego što se motor upalio. Osjetila sam kako mi moto-
cikl brunda medu nogama kao ljutita zvijer. Stiskala sam
kvacilo tako da su me prsti boljeli.
“Pokušaj dodati gas”, predložio mi je. “Vrlo blago. I
ne puštaj kvacilo.”
Oprezno sam okrenula desnu rucku. Iako je pokret
bio minimalan, motor je zarežao poda mnom. Sad je
zvucao i ljutito i gladno. Jacob se osmjehnuo, duboko
zadovoljan.
“Sjecaš se kako se stavlja u prvu brzinu?”, upitao me.
“Da.”
“Pa, stavi ga, onda.”
“Okej.”
Pricekao je nekoliko sekundi.
“Lijeva noga”, podsjetio me.
“Znam”, rekla sam i duboko udahnula.
“Sigurna si da stvarno želiš voziti?”, upitao me Jacob.
“Izgledaš mi uplašeno.”
“Ništa mi nije”, brecnula sam se. Spustila sam stopa-
lom mjenjac za jedno mjesto niže.
“Vrlo dobro”, pohvalio me. “A sad, vrlo blago, popu-
sti kvacilo.”
Ustuknuo je za korak od motora.
“Hoceš da pustim rucnu bombu?”, upitala sam ga u
nevjerici. Nije ni cudo da se odmice.
“Tako se polazi, Bella. Samo ga popusti, mic po mic.”
Kad sam pocela otpuštati stisak, šokirala sam se kad
me odjednom opomenuo glas koji nije pripadao decku
do mene.
“Ovo je neodgovorno, djetinjasto i debilno, Bella”,
srdio se taj baršunasti glas.
“Oh!”, zgranula sam se, a ruka mi je pala s kvacila.
Motor se propeo poda mnom, povukao me naprijed,
a onda se svalio na zemlju, napola preko mene. Brunda-
juci motor zagušio se i stao.
“Bella?” Jacob je s lakocom zbacio teški motocikl s
mene. “Jesi li se ozlijedila?”
Ali nisam ga slušala.
“Što sam ti rekao”, promrmljao je savršeni glas, kri-
stalno jasno.
“Bella?” Jacob mi je prodrmao rame.
“Dobro sam”, promrsila sam ošamuceno.
I više nego dobro. Glas u glavi mi se vratio. Još mi je
zvonio u ušima – tihom, baršunastom jekom.
U glavi sam brzo pregledala mogucnosti. Ovdje mi
ništa nije poznato – na cesti koju nikad nisam vidjela
radim nešto što nikad nisam radila – nema déjŕ vua.
Znaci, halucinacije zacijelo pokrece nešto drugo... Osje-
tila sam kako mi adrenalin opet tece žilama, i pomislila
da znam odgovor. Neka kombinacija adrenalina i opa-
snosti, ili možda puke gluposti.
Jacob me poceo dizati na noge.
“Jesi li se udarila u glavu?”, upitao me.
“Ne bih rekla.” Protresla sam je, da provjerim. “Ni-
sam oštetila motor, je li?” To me zabrinjavalo. Jedva sam
cekala ponovno pokušati, iz ovih stopa. Neodgovornost
mi se isplatila bolje nego što sam mislila. Pustimo va-
ranje. Možda sam našla nacin da stvorim halucinacije
– što je daleko važnije.
“Nisi. Samo si presaugala motor”, rekao je Jacob,
miješajuci mi se u brzo mozganje. “Prebrzo si otpustila
kvacilo.”
Kimnula sam glavom. “Pokušajmo opet.”
“Sigurna si?”, upitao me Jacob.
“Sto posto.”
Ovaj put sam ga sama pokušala upaliti nogom. Nije
to bilo lako; morala sam malo poskociti da dovoljno si-
lovito nagazim na papucicu, a kako bih to ucinila, motor
bi me pokušao srušiti. Jacob je samo držao ruku iznad
upravljaca, spreman da me ulovi ako zatreba.
Tek nakon nekoliko dobrih pokušaja, i još više loših
pokušaja, motor je prihvatio paljenje i gromko proradio
poda mnom. Sjetivši se da trebam držati rucnu bombu,
oprezno sam dodala gas. Zarežao je na najmanji dodir.
Smiješak mi je sada bio jednak Jacobovom.
“Samo polako s kvacilom”, podsjetio me.
“Znaci, ti se želiš ubiti? U tome je poanta ovoga?”,
progovorio je onaj drugi glas, krajnje strogo.
Oporo sam se osmjehnula – evo, stvarno funkcionira
– i zanemarila ta pitanja. Jacob nece dopustiti da mi se
išta ozbiljno dogodi.
“Vracaj se kuci, Charlieju”, naredio mi je glas. Zapre-
pastila me njegova sušta ljepota. Nisam mogla dopustiti
svome pamcenju da je izgubi, bez obzira na cijenu.
“Sad polako popuštaj”, potaknuo me Jacob.
“Hocu”, rekla sam. Malo mi je zasmetalo kad sam
shvatila da odgovaram obojici.
Glas u mojoj glavi zarežao je uz urlik motocikla.
Nastojeci se ovaj put usredotociti, ne dopustiti da me
glas opet prepadne, malo po malo opustila sam ruku.
Odjednom, prijenos se ukljucio i naglo me potegnuo.
I poletjela sam.
Osjetila sam kako mi vjetar, kojega prije nije bilo,
pritišce kožu o lubanju i baca kosu iza leda tako snažno
da mi je bilo kao da me neko cupa. Želudac mi je ostao
na pocetnoj tacki; adrenalin mi je stao kolati tijelom,
peckajuci mi žile. Drvece je hujalo pokraj mene, stapa-
juci se u zid zelenila.
Ali to je bila tek prva brzina. Noga mi se primakla
mjenjacu kad sam obrtanjem ruke dodala gas.
“Ne, Bella!”, naredio mi je ljutiti glas u uho, sladak
poput meda. “Pazi što radiš!”
Dovoljno mi je odvratio pozornost od brzine da
shvatim kako cesta pocinje polako skretati ulijevo, a ja
i dalje idem ravno. Jacob mi nije rekao kako se okrece.
“Kocnice, kocnice”, promrsila sam sebi u bradu, te
nagonski spustila desnu nogu, kao u kamionetu.
Motor mi je odjednom postao nestabilan medu noga-
ma, zanoseci se amo pa tamo. Vukao me prema zidu zele-
nila, a išla sam prebrzo. Pokušala sam okrenuti upravljac
na drugu stranu, a naglo premještanje težišta povuklo je
motor prema zemlji, dok sam i dalje jurila prema drvecu.
Motocikl je opet pao na mene, glasno urlajuci, vu-
kuci me po mokrom pijesku sve dok nije udario o nešto
cvrsto. Nisam vidjela. Lice mi se zabilo u mahovinu. Po-
kušala sam podici glavu, ali nešto mi je smetalo.
Bila sam ošamucena i zbunjena. Cinilo mi se kao da
cujem tri režanja – motor iznad mene, glas u mojoj gla-
vi, i još nešto...
“Bella!”, viknuo je Jacob, i cula sam kako se urlik
drugog motora gasi.
Motocikl me više nije pritiskao o zemlju, pa sam
se okrenula na leda da udahnem zraka. Sva su režanja
odjednom umuknula.
“Opa”, promrmljala sam. Bila sam oduševljena. To je
zacijelo to, recept za halucinaciju – adrenalin plus opa-
snost plus glupost. Nešto blizu tome, u svakom slucaju.
“Bella!” Jacob je usplahireno cucao kraj mene. “Bella,
jesi li živa?”
“Super mi je!”, rekla sam razdragano. Protegnula sam
ruke i noge. Cinilo mi se da sve radi kako treba. “Haj-
demo opet.”
“Ne bih baš rekao.” Jacob je i dalje zvucao zabrinuto.
“Mislim da bih te trebao prvo odvesti u bolnicu.”
“Ništa mi nije.”
“Cuj, Bella? Imaš golemu posjekotinu na celu iz koje
lipti krv”, obavijestio me.
Pritisnula sam dlan o celo. Nego što, bilo je mokro i
ljepljivo. Nisam osjecala nijedan miris osim mokre ma-
hovine na licu, pa me nije obuzela mucnina.
“O, baš mi je žao, Jacobe.” Cvrsto sam pritisnula
brazgotinu, kao da cu time vratiti krv u glavu.
“Zašto se ispricavaš zbog krvarenja?”, upitao me dok
me dugom rukom primao oko struka i dizao na noge.
“Idemo. Ja cu voziti.” Ispružio je ruku da mu dadem
kljuceve.
“Što cemo s motorima?”, upitala sam ga dok sam mu
ih pružala.
Razmislio je na trenutak. “Pricekaj me tu. I uzmi ovo.”
Skinuo je sa sebe majicu, vec zamrljanu krvlju, i do-
bacio mi je. Zgužvala sam je i cvrsto pritisnula o celo.
Polako sam pocinjala osjecati miris krvi; duboko sam
disala na usta i nastojala se usredotociti na nešto drugo.
Jacob je skocio na crni motocikl, iz prve ga upalio
nogom i odjurio natrag cestom, dok su pijesak i šlju-
nak prštali za njim. Izgledao je sportski i vješto dok se
naginjao nad upravljac, pognute glave i pogleda uprtog
prema naprijed, a sjajna mu je kosa lamatala o crven-
kastu kožu na ledima. Zavidno sam stisnula oci. Bila
sam sigurna da ja tako ne izgledam na svom motociklu.
Iznenadilo me koliko je daleko otišao. Jedva sam
vidjela Jacoba u daljini kad je napokon stigao do ka-
mioneta. Bacio je motor u prtljažni prostor i otrcao na
vozacko sjedalo.
Stvarno mi nije bilo uopce loše kad je potjerao moj
kamionet do zaglušujuce rike u žurbi da se vrati do
mene. Glava me malo pekla, a u želucu mi je bilo ne-
lagodno, ali posjekotina mi nije bila ozbiljna. Ozljede
glave naprosto krvare jace od vecine drugih. Nije bilo
potrebe za tolikom hitnjom.
Jacob je ostavio upaljen motor kamioneta kad mi je
pritrcao i opet me obujmio rukom oko struka.
“U redu, daj da te smjestimo u kamionet.”
“Ozbiljno ti kažem, dobro sam”, ponovila sam mu
dok mi je pomagao da udem. “Nemoj se uzrujavati. To
je samo malo krvi.”
“Samo puno krvi”, cula sam kako je promrsio kad se
vratio po moj motor.
“Cuj, daj da malo razmislimo o ovome”, kazala sam
mu kad se vratio u kamionet. “Ako me ovakvu odvezeš
na hitnu, Charlie ce sigurno saznati za to.” Pogledala
sam traperice pune pijeska i zemlje.
“Bella, mislim da ti trebaju šavovi. Ne dam da umreš
od krvarenja.”
“Necu”, obecala sam mu. “Daj da samo najprije
vratimo motore, a onda cemo svratiti do moje kuce da
mogu ukloniti dokazni materijal prije nego što odemo
u bolnicu.”
“A Charlie?”
“Rekao je da danas mora raditi.”
“Stvarno to ozbiljno misliš?”
“Vjeruj mi. Ja ti lako prokrvarim. Nije to ni izbliza
onako strašno kao što se cini.”
Jacob nije bio zadovoljan – pune su mu se usne spu-
stile u kutovima, nekarakteristicno se mršteci – ali nije
ni htio da imam problema. Gledala sam kroz prozor,
pritišcuci njegovu upropaštenu majicu uz glavu, dok me
vozio u Forks.
Motocikl je ispao bolji nego što sam sanjala. Poslužio
je izvornoj namjeni. Varala sam – prekršila datu rijec. Bila
sam nepotrebno neodgovorna. Osjecala sam se malo ma-
nje jadno, sad kad su se obecanja pogazila na obje strane.
I onda sam još otkrila kljuc halucinacija! Bar sam se
nadala da je tako. Namjeravala sam iskušati tu teoriju
prvom prilikom. Možda me brzo pokrpaju na hitnoj, pa
stignem opet pokušati veceras.
Ono jurenje cestom bilo je fenomenalno. Osjecaj
vjetra u licu, brzine i slobode... podsjetio me na onaj
prošli život, na jurenje gustom šumom bez ceste, dok
mu se držim za leda, a on trci – tu sam prestala razmi-
šljati, puštajuci da mi se uspomena prekine u iznenadnoj
agoniji. Lecnula sam se.
“Još ti je dobro?”, provjerio je Jacob.
“Aha.” Nastojala sam zvucati uvjerljivo kao prije.
“Usput”, dodao je. “Veceras cu ti onesposobiti nožnu
kocnicu.”
Kod kuce sam se najprije otišla pogledati u zrcalo;
bilo je prilicno ružno za vidjeti. Krv mi se u gustim pru-
gama sasušila po obrazu i vratu, slijepivši mi se s blat-
nom kosom. Klinicki sam se pregledala, pretvarujuci se
da je krv boja, da mi slucajno ne pozli. Disala sam na
usta, i bilo mi je dobro.
Oprala sam se najbolje što sam mogla. Zatim sam
sakrila prljavu, krvavu odjecu na dno košare za rublje,
obukla nove traperice i košulju (da je ne moram svlaciti
preko glave) što sam pažljivije mogla. Uspjela sam to
izvesti jednom rukom i ne uprljati tu cistu odjecu krvlju.
“Požuri”, doviknuo mi je Jacob.
“Okej, okej”, odvratila sam mu. Uvjerivši se da za
sobom nisam ostavila nikakav trag zlocina, spustila sam
se natrag u prizemlje.
“Kako izgledam?”, upitala sam ga.
“Bolje”, priznao je.
“Ali, izgledam li kao da sam se spotaknula u tvojoj
garaži i udarila glavom o cekic?”
“Jasno, valjda.”
“Onda idemo.”
Jacob me brzo izveo iz kuce i ostao uporan u želji da
opet on vozi. Bili smo na pola puta do bolnice kad sam
shvatila da je još uvijek gol do pasa.
Namrštila sam se od grižnje savjesti. “Trebali smo ti
uzeti jaknu.”
“To bi nas odalo”, zafrkantski je rekao. “Uostalom,
nije hladno.”
“Šališ se?” Zadrhtala sam i pojacala grijanje u kabini.
Promatrala sam Jacoba da vidim pravi li se on to
samo da mu ništa nije kako se ne bih brinula, ali izgle-
dao je kao da mu stvarno nije zima. Jednu je ruku držao
preko naslona mog sjedišta, iako sam se ja sva skutrila
da se ugrijem.
Jacob je doista izgledao starije od šesnaest godina –
ne baš kao da mu je cetrdeset, ali možda starije od mene.
Quil ga nije narocito nadmašivao u pogledu mišica, ma
koliko da je Jacob tvrdio da izgleda kao kostur. Mišici su
mu bili dugi i vretenasti, ali nesumnjivo su mu se vidjeli
pod glatkom kožom. A ona je bila tako lijepe boje da je
u meni stvarala zavist.
Jacob je primijetio da ga proucavam.
“Što je sad?”, upitao me, odjednom se sav ukocivši.
“Ništa. Samo to prije nisam zapazila. Znaš li ti da si,
onako nekako, baš lijep?”
Nakon što sam to izgovorila, zabrinula sam da po-
grešno ne shvati moju spontanu primjedbu.
Ali Jacob je samo zakolutao ocima. “Baš si se jako
udarila u glavu, zar ne?”
“Ozbiljno ti kažem.”
“Pa, onda, hvala. Onako nekako.”
Široko sam se osmjehnula. “Onako nekako, nema na
cemu.”
Trebalo je sedam šavova da mi se zatvori posjekotina
na celu. Nakon što me isprva zapekla lokalna anestezija,
postupak je prošao bezbolno. Jacob me držao za ruku
dok me dr. Snow šivao, a ja sam nastojala ne misliti zbog
cega je to ironicno.
U bolnici smo se zadržali sto godina. Kad sam na-
pokon bila gotova, morala sam odbaciti Jacoba kuci i
požuriti natrag da Charlieju spremim veceru. Charlie je,
izgleda, povjerovao u moju pricu o padu u Jacobovoj
garaži. Napokon, nije da se i prije nisam uspjela strpati
u hitnu kao obican pješak.
Te noci nije bilo tako teško kao one kad sam prvi put
cula savršeni glas u Port Angelesu. Rupa mi se vratila,
kao i uvijek kad nisam bila uz Jacoba, ali nije me tako
nesnosno žigala po rubovima. Vec sam kovala planove,
jedva cekajuci nove obmane, a to mi je odvratilo pažnju.
Takoder, znala sam da ce mi sutra uz Jacoba opet biti
bolje. Od toga mi je bilo lakše podnositi praznu rupu i
poznatu bol; olakšanje je na vidiku. I mora je donekle
izgubila na snazi. Ništavilo me užasavalo kao i uvijek, ali
takoder sam s neobicnom nestrpljivošcu cekala trenutak
kad cu se s vriskom na usnama vratiti na javu. Znala sam
da mori mora doci kraj.
Iduce srijede, prije nego što sam stigla kuci s hitne,
dr. Gerandy nazvao je mog oca da ga upozori kako je
moguce da imam potres mozga i posavjetuje da me budi
svaka dva sata cijele noci, za svaki slucaj. Charlie je sum-
njicavo stisnuo oci kad sam mu neuvjerljivo kazala da
sam se opet spotaknula.
“Možda bi ti bilo najpametnije da više jednostavno
ne ulaziš u garažu”, predložio mi je za vecerom.
Uspanicila sam se, pobojavši se da mi se Charlie spre-
ma izdati nekakvu zabranu odlazaka u La Push, a time
i vožnje motociklom. A nisam htjela odustati od toga
– danas sam doživjela potpuno cudesnu halucinaciju.
Moja obmana baršunastog glasa vikala je na mene go-
tovo pet minuta prije nego što sam prenaglo nagazila na
kocnicu i odletjela u drvo. Bila sam spremna bez prigo-
vora prihvatiti svu bol koju to veceras u meni izazove.
“Ovo nije bilo u garaži”, brzo sam se pobunila. “Pla-
ninarili smo, pa sam se spotaknula o kamen.”
“Otkada ti to planinariš?”, sumnjicavo me upitao
Charlie.
“Rad kod Newtona morao je utjecati na mene, prije
ili poslije”, istaknula sam. “Kad po cijeli dan na sva usta
hvališ vrline prirode, na koncu postaneš znatiželjna.”
Charlie me strogo pogledao, ne vjerujuci mi baš.
“Bit cu opreznija”, obecala sam mu i potajice stisnula
fgu pod stolom.
“Ne smeta mi da planinariš tamo oko La Pusha, ali
ne udaljavaj se od mjesta, u redu?”
“Zašto?”
“Pa, u zadnje vrijeme stalno primamo pritužbe na
divlje životinje. Lovocuvarska služba provjerit ce o cemu
je rijec, ali zasad...”
“O, onaj veliki medvjed”, rekla sam, odjednom shva-
tivši. “Ma da, vidjeli su ga neki planinari koji su svratili
do Newtona. Misliš da se stvarno pojavio neki divovski
mutirani grizli?”
Celo mu se naboralo. “Pojavilo se nešto. Drži se blizu
mjesta, u redu?”
“Dobro, dobro”, brzo sam rekla. Nisam imala dojam
da ga je to posve smirilo.
“Charlie postaje sumnjicav”, požalila sam se Jacobu
kad sam ga u petak pokupila nakon nastave.
“Možda bi bilo bolje da se ostavimo motora.” Opazio
je da negodujem, pa je dodao: “Barem na tjedan dana,
recimo. Možeš valjda izdržati tjedan dana bez odlazaka
u bolnicu, je l’ tako?”
“Pa što cemo onda raditi?”, potužila sam se.
Vedro se osmjehnuo. “Što god želiš.”
Porazmislila sam o tome – o tome što želim.
Bilo mi je mrsko izgubiti makar i te kratke sekunde
bliskosti s uspomenama koje ne bole – koje dolaze same
od sebe, bez svjesnog prisjecanja. Ako ne mogu imati mo-
tore, morat cu naci drugi pristup opasnosti i adrenalinu, a
to ce tražiti ozbiljno razmišljanje i kreativnost. Bilo bi mi
mrsko dotad besposlicariti. Što ako opet padnem u depre-
siju, cak i uz Jakea? Moram se necim zaokupiti.
Možda postoji neki drugi nacin, neki drugi recept...
neko drugo mjesto.
Nisam trebala otici do kuce, to sigurno. Ali njegova
je nazocnost sigurno negdje ostala, negdje osim duboko
u meni. Sigurno postoji neko mjesto gdje ce mi on dje-
lovati stvarnije nego medu svim ovim poznatim prizori-
ma, prepunim drugih ljudskih uspomena.
Mogla sam se sjetiti jednog mjesta gdje bi to moglo
biti tako. Jednog mjesta koje ce uvijek pripadati njemu
i nikom drugom. Carobnog mjesta, prepunog svjetlosti.
Prekrasnog proplanka koji sam vidjela samo jednom u
životu, obasjanog suncem i svjetlucanjem njegove kože.
Postojala je golema mogucnost da mi se to obije o
glavu – možda bude opasno bolno. Grudi su me šuplje
zaboljele vec i na samu pomisao. Bilo mi je teško ostati
mirna, ne odati se. Ali, sigurno bih barem ondje, ako
nigdje drugdje, mogla cuti njegov glas. A Charlieju sam
vec rekla da planinarim...
“Što si se tako sva unijela u misli?”, upitao me Jacob.
“Pa...”, polako sam progovorila. “Jedanput sam našla
to jedno mjesto u šumi – nabasala sam na njega dok
sam, eh, planinarila. Malen proplanak, nešto predivno.
Ne znam bih li ga opet mogla sama pronaci. Sigurno bi
mi trebalo nekoliko pokušaja...”
“Možemo se poslužiti kompasom i topografskom
mrežom”, susretljivo je rekao Jacob sa samopouzdanjem.
“Znaš li odakle si krenula?”
“Da, odmah ispod pocetka staze na kraju ceste sto
deset. Išla sam uglavnom na jug, mislim.”
“Kul. Naci cemo ga.” Kao i uvijek, Jacob je bio spre-
man na sve što želim. Ma kako cudno to bilo.
I tako sam u subotu popodne prvi put obula svoje
nove planinarske cizme – kupljene tog jutra, kad sam
prvi put iskoristila zaposlenicki popust od dvadeset po-
sto – uzela novu topografsku kartu Olimpijskog poluo-
toka i odvezla se u La Push.
Nismo smjesta poceli; Jacob je prvo legao preko poda
dnevne sobe – ispunivši cijeli prostor – i punih dvade-
set minuta iscrtavao složenu mrežu preko kljucnog dije-
la karte, dok sam ja sjedila na rubu kuhinjske stolice i
pricala s Billyjem. Billy se nije ni najmanje zabrinjavao
zbog naše nakane da odemo u divljinu. Iznenadilo me
što mu je Jacob rekao kamo idemo, s obzirom na strku
koju su ljudi dizali oko dojava o medvjedima. Htjela
sam zamoliti Billyja da ne spominje to Charlieju, ali bo-
jala sam se da zahtjevima samo ne izazovem suprotnu
reakciju.
“Možda vidimo onog supermedvjeda”, našalio se Ja-
cob, ne dižuci pogled s risanja.
Brzo sam pogledala prema Billyju, bojeci se da ce re-
agirati kao Charlie.
Ali Billy se samo nasmijao sinu. “Možda onda bolje
ponesite staklenku meda, za svaki slucaj.”
Jake se zahihotao. “Nadam se da možeš brzo trcati u
novim cizmama, Bella. Jedna mala staklenka nece dugo
zaokupiti gladnog medvjeda.”
“Moram samo biti brža od tebe.”
“Puno srece s tim!”, rekao je Jacob i zakolutao ocima,
slažuci kartu. “Idemo.”
“Lijepo se provedite”, prigušeno je kazao Billy i oti-
šao u kolicima prema hladnjaku.
Nije bilo teško živjeti s Charliejem, ali imala sam do-
jam da je Jacobu još lakše nego meni.
Odvezla sam se na sami kraj zemljane ceste i stala kraj
markacije na pocetku planinarske staze. Odavno vec ni-
sam bila ovdje, pa mi je želudac nervozno reagirao. Ovo
možda ispadne vrlo loše. Ali vrijedit ce, uspijem li cuti
njega.
Izašla sam i pogledala gusti zid zelenila.
“Išla sam ovuda”, promrmljala sam i pokazala ravno
naprijed.
“Hmm”, promrsio je Jake.
“Što je?”
Pogledao je kamo sam mu pokazala, pa u jasno mar-
kiranu stazu, pa natrag.
“Mislio sam da bi bar ti išla markiranim putem.”
“Ne ja.” Blijedo sam se osmjehnula. “Ja sam ti bun-
tovnica.”
Nasmijao se, a onda izvadio kartu.
“Samo trenutak.” Vješto je uzeo kompas u ruku i
okrenuo kartu, orijentirajuci je prema sjeveru.
“Okej – prva crta na mreži. Idemo po njoj.”
Bilo mi je jasno da usporavam Jacoba, ali nije se bu-
nio. Nastojala sam ne prisjecati se svog zadnjeg prolaska
ovim dijelom šume, u vrlo drugacijem društvu. Obicne
uspomene još su mi prijetile. Ako im dopustim da mi
se omaknu, bit cu prisiljena cvrsto se stisnuti oko prsa
da se ne raspadnem, hvatajuci zrak, a kako cu to onda
objasniti Jacobu?
Nije mi bilo tako teško usredotociti se na sadašnjost
kao što sam mislila. Šuma je uvelike slicila svakom dru-
gom dijelu poluotoka, a Jacob je stvarao uvelike druga-
čije raspoloženje.
Vedro je zviždukao neku nepoznatu melodiju, mahao
rukama i s lakoćom se kretao kroz gusto raslinje. Sjene
mi nisu izgledale onoliku tamno kao inače. Ne u druš-
tvu mog osobnog sunca.
Jacob je svakih nekoliko minuta pogledavao na kom-
pas, držeći nas na pravcu jedne od zrakastih osi njegove
mreže. Stvarno je izgledao kao da zna što radi. Došlo
mi je da ga pohvalim, ali zaustavila sam se na vrijeme.
Bez sumnje bi na to dodao još nekoliko godina svojoj
prenapuhanoj dobi.
Misli su mi vrludale u hodu, pa sam postala znatiželj-
na. Nisam zaboravila onaj naš razgovor kraj priobalnih
stijena – čekala sam da ga opet spomene, ali činilo mi se
da do toga neće doći.
“Hej... Jake?”, upitala sam ga s oklijevanjem.
“Da?”
“Kako stoje stvari... s Embryjem? Je li se počeo opet
normalno ponašati?”
Jacob je još minutu samo šutio, grabeći dugim ko-
racima dalje. Kad se odmaknuo oko tri metra od mene,
zastao je i pričekao me.
“Ne. Ne ponaša se opet normalno”, rekao je Jacob,
spuštajući kutove usana, kad sam ga sustigla. Nije počeo
ponovno hodati. Smjesta sam požalila što sam načela tu
temu.
“Još je sa Samom.”
“Aha.”
Obgrlio me rukom oko ramena, a izgledao je tako
obuzeto brigama da je nisam vedro odmaknula sa sebe,
kao što bih u drugačijim okolnostima možda učinila.
“Još te onako čudno gledaju?”, napola sam prošap-
tala.
Jacob se zagledao u drveće. “Koji put.”
“A Billy?”
“Koristan kao i uvijek”, rekao je ogorčenim, ljutitim
glasom koji me zabrinuo.
“Naš kauč uvijek ti je na raspolaganju”, ponudila sam
mu.
Nasmijao se, prekidajući neprirodnu natmurenost.
“Ali pomisli samo u kakav položaj bi to dovelo Charlie-
ja – kada Billy nazove policiju da prijavi moju otmicu.”
I ja sam se nasmijala, sretna što je Jacob opet onaj
stari.
Stali smo kad je Jacob rekao da smo prešli deset kilo-
metara, pošli jedno kratko vrijeme poprijeko na zapad,
a onda se vratili susjednim pravcem na njegovoj mreži.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i pri odlasku, a ja
sam imala osjećaj da je moja blesava potraga više-manje
osuđena na neuspjeh. Toliko sam i priznala kad se po-
čelo mračiti, kad je dan bez sunca počeo prelaziti u noć
bez zvijezda, ali Jacob je imao više vjere u uspjeh.
“Dokle god si sigurna da nam je polazna tačka tač-
na...” Pogledao je u mene.
“Da, sigurna sam.”
“Onda ćemo ga naći”, obećao mi je, dohvatio mi
ruku i povukao kroz gust izboj paprati. S druge strane
stajao je kamionet. Ponosno je pokazao prema njemu.
“Pouzdaj se u mene.”
“Dobar si”, priznala sam mu. “Samo, idući put poni-
jet ćemo baterijske svjetiljke.”
“Ubuduće planinarimo samo nedjeljom. Nisam znao
da si tako spora.”
Istrgnula sam ruku iz njegove i srdito otišla na vo-
zacko mjesto, dok se on cerekao mojoj reakciji.
“Onda, voljna si za drugi pokušaj sutra?”, upitao me,
smještajuci se na suvozacko sjedalo.
“Svakako. Osim ako radije ne želiš poci bez mene, da
te ne usporavam svojim sakatim tempom.”
“Preživjet cu”, rekao mi je sa samopouzdanjem.
“Samo, ako opet krenemo u planinarenje, možda bi bilo
dobro da nabaviš obloge. Kladim se da sada itekako do-
bro osjecaš te nove cizme.”
“Pomalo”, priznala sam mu. Cinilo mi se da imam
više žuljeva nego što mi može stati na stopalo.
“Nadam se da cemo sutra vidjeti tog medvjeda. Malo
sam razocaran zbog toga.”
“Da, i ja sam”, sarkasticno sam se složila. “Možda
nam se sutra posreci, pa nas nešto proždre!”
“Medvjedi ne žele jesti ljude. Nismo im narocito
ukusni.” Iscerio se prema meni u mracnoj kabini. “Na-
ravno, ti bi možda mogla biti iznimka. Kladim se da si
jako ukusna.”
“Ma baš ti hvala”, rekla sam i pogledala u stranu. Nije
bio prvi koji mi to kaže.
