Ideš van?" upitao me Edvvard opuštenim tonom. Lice mu je bilo nekako silom pribrano. Privio je Renesmee malcice cvršce uz prsa.
"Da, trebam posvršavati još nekoliko sitnica..." odgovorila sam mu jednako smireno.
Uputio mi je onaj moj omiljeni osmijeh. "Brzo mi se vrati."
"Uvijek."
Ponovno sam uzela njegov Volvo, upitavši se je li pregledao brojac prijedenih kilometara
nakon mog prethodnog odlaska. Koliko je uspio pokopcati? Da nešto krijem od njega, to
svakako. Je li dokucio i razlog zašto mu se nisam povjerila? Je li pretpostavio da bi Aro uskoro
mogao doznati sve što i on zna? Smatrala sam da je Edvvard mogao doci do tog zakljucka,
što bi objasnilo zašto nije od mene tražio nikakvo objašnjenje. Pretpostavila sam da nastoji ne
nagadati previše, ne razmišljati o mome ponašanju. Je li zbrojio ovo s mojim cudnim držanjem
jutro nakon Aliceina odlaska, kad sam spalila svoju knjigu na ognjištu? Nisam znala je li on u
stanju izvuci taj zakljucak.
Popodne je bilo sumorno, vec mracno kao u smiraj dana. Jurila sam tminom, pogleda uprta u
teške oblake. Hoce li veceras padati snijeg? Dovoljno da prekrije tlo i stvori prizor iz Aliceine
vizije? Edvvard je procijenio da imamo još otprilike dva dana. Zatim cemo se postaviti na
cistinu, dovuci Volture na mjesto koje smo sami odabrali.
Dok sam se vozila sve mracnijom šumom, razmislila sam o svome prethodnom odlasku u
Seattle. Ucinilo mi se da shvacam zašto me Alice poslala na ono oronulo sastajalište gdje J.
Jenks prima svoje sumnjivije klijente. Da sam otišla u neki od njegovih drugih, zakonitijih
ureda, bih li ikada znala što zatražiti? Da sam ga upoznala kao Jasona Jenksa ili Jasona
Scotta, pristojnog odvjetnika, bih li ikada ušla u trag J.-u Jenksu, dobavljacu nezakonitih
dokumenata? Morala sam poci putem koji je jasno dao do znanja da nemam poštene namjere.
To mi je bio naputak.
Bio je mrkli mrak kad sam ušla na parkiralište restorana nekoliko minuta prije roka, ne hajuci
za harne parkirne poslužitelje pred ulazom. Stavila sam lece i onda otišla pricekati J.-a u
restoranu. Premda mi se žurilo da obavim ovu žalosnu nužnost i vratim se obitelji, J. je ocito
pazio da ga ne okaljaju siroviji poznanici; imala sam dojam da bi primopredaja na mracnom
parkiralištu uvrijedila njegovu sklonost profinjenosti.
Na pultu sam dala ime Jenks, a unizni šef sale odveo me na kat, u zasebnu sobicu gdje je
vatra pucketala u kamenom kaminu. Uzeo je baloner boje bjelokosti, dug do gležnjeva, koji
sam obukla da prikrijem cinjenicu da sam obukla Alicein pojam primjerene odjece, te tiho
zinuo kad me ugledao u koktel-haljini od satena boje racica. To mi je i preko volje pomalo
laskalo; još se nisam naviknula da sam lijepa svima, a ne samo Edvvardu. Sef sale izmucao je
nekoliko napola srocenih komplimenata dok je nesigurno unatraške izlazio iz sobice.
Stala sam pred vatru da pricekam, držeci prste blizu plamena da ih malo ugrijem prije
neizbježnog rukovanja. Dobro, J. je ocito svjestan da su Cullenovi nekako drugaciji, ali
svejedno je bilo uputno uvježbavati tu naviku.
Na pola sekunde upitala sam se kako bi mi bilo da stavim ruku u vatru. Kakav bi osjecaj bio
kad bih se opekla...
J.-ov ulazak prenuo me iz morbidnosti. Sef sale uzeo je i njegov kaput, i postalo je ocito da se
nisam samo ja sredila za ovaj sastanak.
"Jako mi je žao što kasnim", rekao je J. cim smo ostali sami.
"Ne, stigli ste tocno na vrijeme."
Pružio mi je ruku, a dok smo se rukovali, osjecala sam da su mu prsti i dalje zamjetno topliji od
mojih. Nisam imala dojam da ga to smeta.
"Prekrasni ste, ako smijem reci, gospodo Cullen."
"Hvala, J. Molim te, prijedimo na ti."
"Moram ti reci, drugaciji je doživljaj suradivati s tobom nego s gospodinom Jasperom. Daleko
je manje... onespokojavajuce." Osmjehnuo se s oklijevanjem.
"Stvarno? Ja se uz Jaspera uvijek osjecam vrlo smireno."
Skupio je obrve. "Ma je li?" pristojno je promrmljao, pritom se i dalje ocito ne slažuci sa mnom.
Baš cudno. Sto je Jasper ucinio ovom covjeku?
"Dugo vec znaš Jaspera?"
Uzdahnuo je s nelagodom. "Suradujem s gospodinom Jasperom vec više od dvadeset godina,
a moj stari partner poznavao ga je petnaest godina prije toga... Nikad se ne mijenja." J. se
oprezno zgrozio.
"Aha, Jasper je pomalo smiješan u tom pogledu."
J. je odmahnuo glavom, kao da ce se tako riješiti neugodnih misli. "Zar neceš sjesti, Bella?"
"Zapravo, malo mi se žuri. Ceka me duga vožnja kuci." Dok sam to govorila, izvadila sam
debelu bijelu omotnicu s njegovim bonusom iz torbice i predala mu je.
"O", rekao je, s trunkom razocaranja u glasu. Spremio je omotnicu u unutarnji džep sakoa, ne
trudeci se provjeriti iznos. "Nadao sam se da bismo mogli bar nakratko porazgovarati."
"O cemu?" znatiželjno sam ga upitala.
"Pa, da ti prvo predam tvoju robu. Htio bih biti siguran da si zadovoljna."
Okrenuo se, stavio aktovku na stol i otklopio brave. Izvadio je žutu omotnicu velicine lista
papira.
Premda nisam pojma imala na što bih trebala paziti, otvorila sam omotnicu i nacas pregledala
sadržaj. J. je obrnuo Jacobovu sliku i promijenio joj boju, tako da se nije odoka vidjelo da je
mu ista slika i u putovnici i u vozackoj dozvoli. Obje su mi izgledale savršeno vjerno, ali to nije
mnogo znacilo. Bacila sam na djelic sekunde pogled na sliku u putovnici Vanesse Wolfe, a
zatim brzo pogledala u stranu, dok mi se knedla stvarala u grlu.
"Hvala", rekla sam mu.
Blago je stisnuo oci, stvarajuci u meni dojam da je razocaran što ih nisam podrobnije
pregledala. "Dajem ti rijec da je svaki dokument savršen. Svi ce proci najstrože strucne
preglede."
"Sigurna sam da hoce. Istinski sam ti zahvalna na ovome što si ucinio za mene, J."
"Drage volje, Bella. Ubuduce mi se slobodno obrati za sve što treba obitelji Cullen." Nije
zapravo ni dao to naslutiti, ali zvucalo mi je kao da me poziva da preuzmem Jasperovu
posrednicku ulogu.
"Htio si da razgovaramo o necemu?"
"Ovaj, da. Stvar je pomalo osjetljiva..." Pokazao mije na kameni kamin i upitno me pogledao.
Sjela sam na rub kamena, a on pokraj mene. Na celi su mu opet pocele izbijati graške znoja,
pa je izvadio plavi svileni rupcic iz džepa i poceo ih otirati.
"Ti si sestra supruge gospodina Jaspera? Ili si u braku s njegovim bratom?" upitao me.
"U braku s njegovim bratom", pojasnila sam mu, pitajuci se kamo ovo vodi.
"To bi znacilo da si nevjesta gospodina Edvvarda, dakle?"
"Da."
Osmjehnuo mi se u znak isprike. "Mnogo sam puta vidio sva imena, znaš. Primi moje
zakašnjele cestitke. Drago mi je što je gospodin Edvvard nakon ovoliko vremena našao tako
ljupku partnericu."
"Hvala najljepša."
Zastao je, brišuci znoj. "Možete pretpostaviti da sam tijekom godina stekao vrlo zdravu razinu
poštovanja prema gospodinu Jasperu i cijeloj obitelji."
Oprezno sam kimnula glavom.
Duboko je udahnuo, te ispustio dah ne rekavši ništa.
"J., molim te, samo reci to što si htio."
Ponovno je udahnuo i onda brzo poceo mrmljati, nerazgovijetno izgovarajuci rijeci.
"Kad bi mi samo dala uvjerenje da nemaš namjeru oteti tu djevojcicu od njezina oca, veceras
bih lakše zaspao."
"O", zgranuto sam rekla. Trebalo mi je dosta dugo da shvatim netocni zakljucak do kojeg je
došao. "O, ne. Nije uopce takva stvar." Slabašno sam se osmjehnula, ne bih li ga smirila.
"Jednostavno za nju pripremam sigurno mjesto za slucaj da se nešto dogodi mome suprugu i
meni."
Stisnuo je oci. "Ocekujete da ce se nešto dogoditi?" Porumenio je, a onda se ispricao. "Makar
se to mene, jasno, uopce ne tice."
Promatrala sam kako mu se crveno rumenilo razlijeva ispod tanušne opne kože i bilo mi je
drago - kao i toliko puta dotad - što nisam prosjecna novorodena. J. mi je djelovao sasvim u
redu, ako se izuzmu njegove kažnjive rabote, tako da bi ga bilo šteta ubiti.
"Nikad se ne zna." Uzdahnula sam.
Namrgodio se. "Onda, da ti poželim svaku srecu. I molim te, draga, nemoj se srditi na mene,
ali... ako bi mi se gospodin Jasper obratio s pitanjem koja sam imena stavio na te
dokumente..."
"Naravno da mu trebaš to smjesta reci. Ništa mi ne bi bilo draže nego da gospodin Jasper
bude do tancina upoznat s cjelokupnim poslom koji smo obavili."
Moja bjelodana iskrenost kao daje donekle smanjila njegovu napetost.
"Vrlo dobro", rekao je. "I ne mogu li te ipak uvjeriti da ostaneš na veceri?"
"Žao mi je, J. Trenutacno sam vrlo knap s vremenom."
"Onda, još jedanput, primi moje najbolje želje za zdravlje i srecu. Molim te, Bella, ako bilo što
bude potrebno obitelji Cullen, obrati mi se bez oklijevanja."
"Hvala, J."
Otišla sam sa svojim krivotvorenim ispravama, a kad sam se osvrnula, vidjela sam da me J.
prati pogledom, s mješavinom zabrinutosti i žaljenja u licu.
Povratak mi je brže prošao. Noc je bila crna, pa sam ugasila farove i nagazila na papucicu.
Kad sam se vratila kuci, vecina automobila, ukljucujuci Alicein Porsche i moj Ferrari, nije bila
na svome mjestu. Tradicionalni vampiri otišli su ugasiti žed stoje dalje moguce. Pokušala sam
ne misliti na njihov lov u noci, grozeci se nad svojim predodžbama njihovih žrtava.
U glavnoj su sobi bili samo Kate i Garrett, u veseloj raspravi o prehrambenoj vrijednosti
životinjske krvi. Razabrala sam da je Garrett pokušao otici u vegeterijanski lov i da mu nije bilo
lako.Edvvard je zacijelo odnio Renesmee kuci na pocinak. Jacob je, bez sumnje, bio u šumi blizu
kolibe. Ostatak moje obitelji zacijelo je takoder otišao u lov. Možda su se pridružili ostalim
Denalijevcima.
Time sam u biti dobila cijelu kucu za sebe, što sam brzo iskoristila.
Prema mirisu sam znala da sam prva koja je ušla u sobu Alice i Jaspera nakon dosta
vremena, da sam možda cak prva nakon noci u kojoj su nas ostavili. Tiho sam kopala po
njihovu ogromnom plakaru sve dok nisam pronašla odgovarajucu torbu. Sigurno je pripadala
Alice; radilo se o maloj crnoj kožnoj naprtnjaci, kakva se obicno koristi za izlaske, dovoljno
sitnoj da bi je cak i Renesmee mogla nositi a da joj ne izgleda neprimjereno. Zatim sam im
opelješila prirucni sitniš, uzevši otprilike dvostruki godišnji prihod prosjecnog americkog
kucanstva. Pretpostavila sam da ce mi tu krada biti manje upadljiva nego bilo gdje drugdje u
kuci, jer su zbog ove sobe svi tužni. Omotnicu s lažnom putovnicom i ispravama stavila sam u
torbu povrh novca. Zatim sam sjela na rub kreveta Alice i Jaspera i pogledala taj bijedni,
beznacajni paket koji je sve cime mogu pomoci svojoj kceri i svome najboljem prijatelju da si
spasu živote. Svalila sam se na stup baldahina, sva bespomocna.
Ali što sam drugo mogla?
Sjedila sam tako više minuta, pognute glave, prije nego što mi je na pamet pao tracak dobre
ideje.
Ako...
Ako sam vec pretpostavila da ce Jacob i Renesmee pobjeci, onda to ukljucuje pretpostavku
da ce Demetri stradati. To svim preživjelima daje malo prostora za predah, ukljucujuci i Alice i
Jaspera.
Zašto onda ne bi Alice i Jasper pomogli Jacobu i Renesmee? Uspiju li se naci, Renesmee bi
imala najbolju zamislivu zaštitu. Nema razloga da se to ne dogodi, izuzev cinjenice da su i
Jake i Renesmee slijepe tocke za Alice. Kako da ih uopce pocne tražiti?
Razmislila sam, te izašla iz sobe i otišla hodnikom u apartman Carlislea i Esme. Po obicaju,
Esmin je stol bio pun planova i nacrta, listom uredno složenih na visoke hrpe. Iznad radne
plohe nalazio se niz pretinaca; u jednom je bila kutija s pisacim priborom. Uzela sam cist list
papira i penkalu.
Zatim sam punu minutu samo zurila u praznu stranicu boje bjelokosti, usredotocena na svoju
odluku. Alice možda ne može vidjeti Jacoba ili Renesmee, ali mene vidi. Zamislila sam kako
vidi ovaj trenutak i ocajnicki se ponadala da ima vremena posvetiti mu pažnju.
Polako, odlucno, napisala sam rijeci RIO DE JANEIRO velikim slovima preko cijele stranice.
Cinilo mi se da ih je najbolje poslati u Rio: daleko je, Alice i Jasper ionako su u Južnoj Americi
prema najnovijim vijestima, a nije da su stari problemi prestali postojati samo zato što su nas
sada snašli još gori. Još je tu zagonetka Renesmeeine buducnosti, njezino stravicno brzo
starenje. Ionako smo mislili otici na jug. Sada ce se Jacob, a nadam se i Alice, morati dati u
potragu za legendama.
Opet sam pognula glavu od iznenadne potrebe da zajecam, i cvrsto stisnula zube. Bit ce bolje
da Renesmee ode bez mene. Ali vec mi je tako nedostajala da sam to jedva mogla podnijeti.
Duboko sam udahnula i stavila poruku na dno platnene torbe, gdje ce je Jacob lako pronaci.
Stisnula sam fige u nadi da je Jake - buduci da se u njegovoj srednjoj školi portugalski
najvjerojatnije ne predaje - barem uzeo španjolski kao izborni jezik.
Više nam nije preostalo ništa doli cekati.
Dva su dana Edvvard i Carlisle proboravili na cistini gdje je Alice vidjela da ce doci Volturi. Bilo
je to isto ono stratište gdje su Victorijini novorodeni napali prošlog ljeta. Upitala sam se ima li
Carlisle dojam da se situacija ponavlja, kao deja vu. Meni ce, pak, to biti posve novo. Ovaj put
cemo Edvvard i ja ostati uz svoju obitelj.
Mogli smo samo zamisliti da ce Volturi slijediti ili Edvvarda ili Carlislea. Pitala sam se hoce li
se iznenaditi što njihov plijen ne bježi. Hoce li zbog toga nešto posumnjati? Nisam mogla
zamisliti da bi Volturi ikada osjetili potrebu za oprezom.
Premda sam - nadam se - bila nevidljiva Demetriju, ostala sam uz Edvvarda. Naravno.
Preostalo nam je samo još nekoliko sati zajedno.
Edvvard i ja nismo uprizorili grandiozni završni rastanak, niti sam to namjeravala. Izgovoriti
rijec "zbogom" znacilo bi priznati daje svemu kraj. Bilo bi to isto kao otipkati rijeci Svršetak na
zadnjoj stranici rukopisa. I tako se nismo rastali, i ostali smo vrlo blizu jedno drugome, uvijek
se dodirujuci. Kakav god nas kraj ocekivao, nece nas zateci razdvojene.
Postavili smo šator za Renesmee nekoliko metara unutar zaštite šume, te osjetili novi deja vu
kad smo se ponovno zatekli kako kampiramo na hladnoci s Jacobom. Bilo je gotovo
nemoguce vjerovati koliko se situacija promijenila od prošlog lipnja. Prije sedam mjeseci, naš
trostrani odnos djelovao je nemoguce, kao tri razlicite vrste slamanja srca koje se ne daju
izbjeci. Sada je sve stajalo u savršenoj ravnoteži. Cinilo mi se grozomorno ironicnim što su se
djelici slagalice sastavili kako treba upravo na vrijeme da svi zajedno budu uništeni.
Snijeg je opet poceo noc uoci Stare godine. Ovaj put se sicušne pahuljice nisu rastapale na
kamenitom tlu cistine. Dok su Renesmee i Jacob spavali - Jacob je tako glasno hrkao da me
cudilo što se Renesmee ne budi - snijeg je najprije stvorio tanku glazuru na zemlji, a onda se
nagomilao u gušce zapuhe. Do svitanja je prizor iz Aliceine vizije bio potpun. Edvvard i ja
držali smo se za ruke dok smo gledali preko svjetlucavog polja bjeline, i ni on ni ja ništa nismo
rekli.
Cijelo to rano jutro ostali su se okupljali s nijemim dokazom priprema u ocima - u jednih lagano
zlatnih, u drugih zagasito grimiznih. Uskoro nakon što smo se svi našli zajedno, zaculi smo
kretanje vukova u šumi. Jacob je izašao iz šatora, ostavljajuci Renesmee da i dalje spava, i
otišao k njima.
Edvvard i Carlisle postrojavali su ostale u labavu formaciju, sa svjedocima sa strane, kao na
galeriji.
Promatrala sam ih izdaleka, cekajuci pri šatoru da se Renesmee probudi. Kad je otvorila oci,
pomogla sam joj da obuce odjecu koju sam joj pažljivo odabrala prije dva dana. Odjecu koja je
izgledala nježno i ženstveno, ali je zapravo bila dovoljno otporna da se na njoj ne vide tragovi
habanja - cak i ako bi se u njima jahalo divovskog vukodlaka kroz par saveznih država. Preko
jakne sam joj stavila crnu kožnu naprtnjacu s dokumentima, novcem, naputkom i ljubavnim
porukama za nju i Jacoba, Charlieja i Renee. Bila je dovoljno snažna da sve to nosi s
lakocom.
Širom je rastvorila oci kad je prepoznala agoniju na mome licu. Ali dovoljno je toga naslutila da
me ne pita što ja to radim.
"Volim te", kazala sam joj. "Više od svega."
"Volim i ja tebe, mama", odgovorila mi je. Dotaknula je privjesak na svome vratu, u kojem je
sada bila malena fotografija nje, Edvvarda i mene. "Uvijek cemo biti zajedno."
"U srcu cemo uvijek biti zajedno", ispravila sam je šaptom tihim poput daha. "Ali kada danas
kucne cas, morat ceš me ostaviti."
Razrogacila je oci i dotaknula mi dlanom obraz. Njezino nijemo ne bilo je glasnije nego da ga
je izviknula.
S mukom sam progutala; grlo kao da mi je bilo nateceno. "Hoceš li mi to uciniti? Molim te?"
Cvršce mi je prislonila prste uz lice. Zašto?
"Ne mogu ti reci", prošaptala sam. "Ali ubrzo ceš shvatiti. Obecavam ti." U glavi sam ugledala
Jacobovo lice.
Kimnula sam, te odmaknula njezine prste. "Ne misli na to", dahnula sam joj u uho. "Nemoj reci
Jacobu sve dok ti ne kažem da bježiš, dobro?"
To je shvatila. I ona je kimnula.
Iz džepa sam izvadila još jednu sitnicu za kraj.
Dok sam pakirala Renesmeeine stvari, za oko mi je zapeo neocekivan titraj boje. Zalutala
zraka sunca pala je s krovnog prozora na dragulje na dragocjenoj prastaroj kutiji, spremljenoj
visoko na policu u netaknutom kutu. Razmislila sam nacas o njoj, te slegnula ramenima.
Nakon što sam dokucila Aliceine naznake, nisam se mogla nadati mirnom rješenju
predstojeceg suocavanja. Ali zašto ne pokušati u pocetku izraziti što više prijateljstva, upitala
sam se. Može li to ikako škoditi? Znaci, u menije ocito ostalo još nešto nade - slijepe,
besmislene nade - jer sam se uzverala po policama i skinula s njih vjencani poklon koji sam
dobila od Ara.
Sada sam si pricvrstila debelo zlatno pletivo oko vrata i osjetila kako mi se težina ogromnog
dijamanta smješta u udubinu u dnu grla.
"Lijepo je", šapnula je Renesmee. Zatim me zagrlila oko vrata cvrsto kao škripac. Privila sam
je uz prsa. Zadržavši je tako uza se, iznijela sam je iz šatora i odnijela na cistinu.
Edward je podigao obrvu kad sam im prišla, ali inace nije reagirao na to što nosimo i ja i
Renesmee. Samo nas je obje na dugi trenutak cvrsto zagrlio, duboko uzdahnuo i pustio nas.
Nigdje mu u ocima nisam razabirala naznaku rastajanja. Možda se više ufao u nešto nakon
ovog života nego što je bio voljan priznati.
Zauzeli smo mjesto. Renesmee mi se vješto popela na leda da mi ruke budu slobodne. Stajala
sam korak-dva iza prve crte, koju su tvorili Carlisle, Edvvard, Emmett, Rosalie, Tanya, Kate i
Eleazar. Do mene su bili Benjamin i Zafrina; dužnost mije bila štititi ih što dulje mogu. Oni su
nam bili najbolje napadacko oružje. Budu li Volturi ti koji ne mogu vidjeti kako treba, pa makar i
na nekoliko trenutaka, to ce sve promijeniti.
Zafrina je bila ukocena i vatrena, dok joj je Senna sa strane tvorila gotovo zrcalni odraz.
Benjamin je sjedio na zemlji, dlanovima pritišcuci tlo i tiho mrmljajuci o rasjedima. Sinoc je
naslagao hrpe gromada u naizgled prirodne, sada snijegom prekrivene gomile po cijelom dnu
livade. Nisu bile dovoljne da ozlijede vampira, ali možda bi nekom od njih mogle odvratiti
pažnju.
Svjedoci su se skupili nama slijeva i zdesna, neki bliže od drugih - oni koji su se ocitovali
stajali su najbliže. Primijetila sam da si Siobhan trlja sljepoocnice, sklopivši oci dok se
koncentrira;
je li ipak odlucila udovoljiti Carlisleu? Pokušati zamisliti
diplomatsko razrješenje? U šumi iza nas, zakriveni pogledu, vukovi su
nepomicno stajali u pripravnosti; culi smo im
samo teško disanje, otkucaje njihovih srdaca.
Oblaci su se navukli i raspršili svjetlost, tako da je moglo biti i prijepodne i popodne. Edvvard
je stisnuo oci dok je pažljivo osmatrao, i bila sam sigurna da vidi isti ovaj prizor vec drugi put -
jer prvi je put to bilo u Aliceinoj viziji. Izgledat ce potpuno jednako kada Volturi stignu.
Preostalo nam je još samo nekoliko minuta ili sekundi.
Sva naša rodbina i svi naši saveznici napeli su se u išcekivanju.
Golemi, crvenkastosmedi Alfa-vuk izašao je iz šume i stao uz mene; sigurno mu je bilo
preteško ostati udaljen od Renesmee kad se našla u tako neposrednoj opasnosti.
Renesmee je ispružila ruku i uplela prstice u krzno na njegovu masivnom ramenu, a tijelo joj
se pomalo opustilo. Bila je smirenija u Jacobovoj blizini. I meni je bilo mrvicu lakše.
Dokle god Jacob bude uz Renesmee, s njom ce biti sve kako treba.
Ne usudujuci se osvrnuti, Edvvard je ispružio ruku unatrag prema meni. Protegnula sam svoju
kako bih mu mogla primiti šaku. Stisnuo mi je prste.
Otkucala je još jedna minuta, i shvatila sam da culim uši ne bih li cula neki zvuk nailaska.
A onda se Edvvard ukrutio i potmulo prosiktao kroz stisnute zube. Oci su mu se uprle u šumu
sjeverno od mjesta na kojem smo stajali.
Zagledali smo se kamo i on i samo cekali, dok su prolazile posljednje sekunde.
