Charlie, još uvijek nam je situacija kod kuce takva da je bolje da znaš samo najnužnije. Znam
daje prošlo više od tjedan dana otkako si vidio Renesmee, ali posjet u ovom trenutku
jednostavno ti ne bi bio pametan. A što kažeš na to da dovedem Renesmee k tebi u goste?"
Charlie je šutio tako dugo da sam se upitala nije li razabrao napetost ispod moje vanjštine.
Ali onda je promrsio: "Samo najnužnije, gah", a ja sam shvatila da mi nije odmah odgovorio
samo zbog svojeg nepovjerenja prema natprirodnome.
"Okej, mala", rekao je Charlie. "Možeš lije dovesti danas prije podne? Sue ce mi donijeti rucak.
Moje je kuhanje grozi onoliko koliko je i tebe grozilo kad si se doselila amo."
Charlie se nasmijao, a onda je uzdahnuo za starim vremenima.
"Danas prije podne mije savršeno." Sto prije, to bolje. Vec sam ionako previše odgadala.
"Hoce li i Jake doci s vama?"
Premda Charlie nije znao ništa o otiskivanju vukodlaka, nitko nije mogao ne primijetiti koliko su
Jacob i Renesmee cvrsto povezani.
"Vjerojatno." Nema šanse da bi Jacob drage volje propustio vrijeme s Renesmee, a bez
krvopija.
"Možda da pozovem i Billyja", zamislio se Charlie. "Ali... hmm. Možda neki drugi put."
Slušala sam Charlieja tek jednim uhom - dovoljno da mu opazim cudno oklijevanje u glasu kad
je spomenuo Billyja, ali ne dovoljno da se zabrinem o cemu se tu radi. Charlie i Billy odrasli su
ljudi; ako ima necega izmedu njih, neka to sami riješe. Ja sam imala daleko bitnije razloge za
brigu.
"Vidimo se uskoro", kazala sam mu i spustila slušalicu.
Pošla sam na ovaj put ne samo zato da zaštitim svog oca od dvadeset sedmero cudno
sparenih vampira - koji su svi dali rijec da nece ubiti nikoga u krugu od petsto kilometara, ali
ipak... Ocito, nijedno ljudsko bice nije smjelo prici ni blizu ovoj skupini. Taj sam izgovor dala
Edvvardu: vodim Renesmee Charlieju kako on ne bi odlucio doci ovamo. Bio je to dobar
razlog za izlazak iz kuce, ali u isti mah to uopce nije bio moj pravi razlog.
"Zašto ne možemo uzeti tvoj Ferrari?" potužio se Jacob kad smo se našli u garaži. Vec sam
sjedila u Edvvardovu Volvu s Renesmee.
Edvvard mi je, u meduvremenu, svecano otkrio auto za "poslije"; kao što je i slutio, nisam bila
u stanju iskazati primjereno oduševljenje. Jasno, bio je lijep i brz, ali ja sam voljela trcati.
"Preupadljiv je", odgovorila sam. "Mogli bismo pješice, ali Charlie bi tada pošizio."
Jacob je progundao, ali sjeo je na suvozacko mjesto. Renesmee je prešla iz mog krila u
njegovo.
"Kako si?" upitala sam ga kad smo izlazili iz garaže.
"A što misliš?" upitao me Jacob zajedljivo. "Muka mi je od svih tih smrdljivih krvopija."
Primijetio je izraz moga lica i nastavio prije nego što sam stigla odgovoriti. "Ma da, znam.
Dobra je to ekipa, došli su nam pomoci, sve ce nas spasiti. Itede, itede. Reci ti što hoceš, ja se
svejedno sav ježim od Drakule Jedan i Drakule Dva."
Morala sam se osmjehnuti. Rumunji ni meni nisu bili najdraži gosti. "Tu ti necu proturjeciti."
Renesmee je odmahnula glavom, ali ništa nije rekla; za razliku od nas ostalih, njoj su Rumunji
bili neobicno zanimljivi. Potrudila se razgovarati s njima naglas jer joj nisu dopuštali da ih dira.
Upitala ih je zašto imaju tako neobicnu kožu, a premda sam se pobojala da bi ih to moglo
uvrijediti, bilo mi je pomalo drago što ih je to pitala. I mene je to zanimalo.
Njezino zanimanje nije izazvalo ljutitu reakciju. Možda tek pomalo žalosnu.
"Vrlo smo dugo samo nepomicno sjedili, dijete", odgovorio joj je Vladimir, dok je Stefan kimao,
ali nije dovršavao Vladimirove recenice kao inace. "Udubljeni u vlastitu božansku narav. Naša
se
moc ocitovala u tome što je sve dolazilo k nama. Plijen, poslanici,
molitelji. Sjedili smo na prijestoljima i smatrali se bogovima. Dugo je
trebalo da zamijetimo kako se mijenjamo -
maltene pretvaramo u kamen. Moglo bi se reci da su
nam Volturi ucinili jednu uslugu kad su nam spalili zamkove. Stefan i ja se, barem, nismo
nastavili pretvarati u kamen. Sada oci Voltura prekriva prašnjava skrama, dok su naše bistre.
Slutim da ce nas to dovesti u prednost dok im budemo kopali ocne jabucice."
Nakon toga sam nastojala držati Renesmee podalje od njih.
"Koliko cemo dugo moci ostati kod Charlieja?" upitao je Jacob, preki-nuvši me u razmišljanju.
Vidno se opuštao dok smo se udaljavali od kuce i svih njezinih novih žitelja. Bilo mi je drago
što mene zapravo ne ubraja u vampire. Još uvijek sam mu bila samo Bella.
"Zapravo, prilicno dugo." Ton mojega glasa privukao mu je pažnju. "Ima li tu još necega osim
posjeta tvome tati?" "Jake, znaš kako ti dosta dobro ide obuzdavanje misli kad je Edvvard
blizu?"
Podigao je gustu, crnu obrvu. "A da?"
Samo sam kimnula glavom i prešla pogledom na Renesmee. Gledala je kroz prozor, i nisam
mogla razabrati koliko je naš razgovor zanima, ali odlucila sam se ne izlagati riziku
nastavljanja.
Jacob je pricekao da dodam još nešto, a onda je izbacio donju usnu, razmišljajuci o toj sitnici
koju sam mu spomenula.
Dok smo se šutke vozili, škiljila sam kroz iritantne lece u hladnu kišu; nije još bilo dovoljno
hladno za snijeg. Oci mi nisu bile onako stravicne kao u pocetku - nijansa im je neprijeporno
bila bliža mutnoj crvenkastonarancastoj nego jarkoj grimiznoj. Uskoro ce biti dovoljno bliska
jantarnoj da prestanem nositi lece. Nadala sam se da promjena nece previše pogoditi
Charlieja.
Jacob je još prežvakavao naš prekraceni razgovor kad smo stigli do Charlieja. Nismo ništa
rekli dok smo brzim ljudskim koracima hodali kroz kišu. Moj tata nas je cekao; otvorio je vrata
prije nego što sam stigla pokucati.
"Hej, narode! Kao da vas godinama nije bilo! Nessie, vidi kolika si! Dodi dedi! Ma kunem se da
si izrasla za pedalj. A i sva si mi mršava, Ness." Strogo me pogledao. "Zar te oni tvoji ne
hrane?"
"To ti se zove naglo izrastanje", promrsila sam. "Hej, Sue", dobacila sam preko njegova
ramena. Iz kuhinje je dopirao miris piletine, rajcice, cešnjaka i sira; vjerojatno je svima
ostalima bio zamaman. Takoder sam osjecala arome svježe borovine i prašnih kutija.
Renesmee ga je zabljesnula jamicama u obrazima. Nikad nije govorila pred Charliejem.
"Pa, udite, nemojte stajati na kiši, djeco. Gdje mi je zet?"
"Zabavlja škvadru", rekao je Jacob, a onda se podsmjehnuo. "Koje ti srece imaš što nisi u
toku, Charlie. To je sve što cu ti reci."
Bubnula sam Jacoba ovlaš u bubreg dok se Charlie grozio.
"Au", potužio se prigušeno Jacob; pa, mislila sam da sam ga bubnula ovlaš.
"Da ti pravo kažem, Charlie, moram obaviti neke poslove." Jacob me nacas pogledao, ali ništa
nije rekao.
"Kasniš s božicnom kupovinom, Bells? Preostalo ti je samo još nekoliko dana, znaš."
"Ma da, božicna kupovina", nespretno sam mu rekla. To objašnjava prasne kutije. Charlie je
ocito okitio kucu starim ukrasima.
"Bez brige, Nessie", šapnuo joj je u uho. "Imam sve pod kontrolom ako te mama iznevjeri."
Prevrnula sam ocima prema njemu, ali, istini za volju, blagdani mi uopce dosad nisu pali na
pamet.
"Rucak je na stolu", doviknula je Sue iz kuhinje. "Dodite."
"Vidimo se, tata", rekla sam i na brzinu se pogledala s Jacobom. Cak i ako se ne uspije
sprijeciti da pomisli na ovo blizu Edvvarda, barem nece moci ne znam što odati. Pojma nema
što sam naumila.
Naravno, pomislila sam kad sam ušla u auto, nije baš ni da ja imam nekog narocitog pojma.
Ceste su bile skliske i mracne, ali vožnja me više nije zastrašivala. Refleksi su mi bili na visini
zadatka, pa jedva da sam marila za cestu. Problem mi je bio samo ne privlaciti pozornost
brzinom dok u blizini ima drugih. Htjela sam obaviti današnju misiju, razriješiti misterij kako bih
se mogla vratiti presudnom poslu ucenja. Ucenja kako da jedne zaštitim i kako da druge
ubijem.
Sa štitom mi je išlo sve bolje. Kate me više nije imala potrebu motivirati - nije mi bilo teško
pronaci razloge za ljutnju, sada kad sam saznala da je to kljucno - tako da sam uglavnom
radila sa Zafrinom. Bila je zadovoljna mojim širenjem; uspijevala sam prekriti promjer od
gotovo tri metra na dulje od minute, premda me to iscrpljivalo. Jutros je pokušavala otkriti
mogu li u potpunosti izmjestiti štit iz svoje svijesti. Nisam uvidala kakve bi koristi moglo biti od
toga, ali Zafrina je smatrala da bi mi to pomoglo da se ojacam, kao kad se uvježbavaju i mišici
trbuha i leda, a ne samo ruku. Nakon nekog vremena, može se dizati veca težina kada svi
mišici ojacaju.
Nije mi narocito dobro išlo. Uspjela sam tek na trenutak opaziti pra-šumsku rijeku koju mi je
pokušavala pokazati.
Ali bilo je razlicitih nacina pripreme za ono što stiže, a kako su nam preostala tek dva tjedna,
brinula sam se da nisam možda zanemarila najhitniji. Danas cu ispraviti taj previd.
Upamtila sam sve potrebne karte, tako da sam bez problema pronašla put do adrese koja nije
postojala na internetu, adrese J.-a Jenksa. Sljedeca postaja bio bi mi Jason Jenks na onoj
drugoj adresi, onoj koju mi Alice nije dala.
Bilo bi malo reci da kvart nije bio baš ugodan. Najneupadljiviji auto iz garaže Cullenovih
itekako je probadao oci na ovoj ulici. Moj stari Chevy izgledao bi ovdje kao nov. U svojim
ljudskim godinama zakljucala bih vrata i odvezla se najbrže što se usudujem. Ovako mi je
izgledalo pomalo zanimljivo. Pokušala sam zamisliti razlog koji bi doveo Alice na ovo mjesto, i
nisam uspjela.
Zgrade - listom dvokatnice, listom uske, listom blago nakošene kao da ih je savila ova teška
kiša - bile su uglavnom stara gradnja, razdvojena na veci broj stanova. Teško se moglo
odrediti koje bi boje trebala biti žbuka što se ljuštila s njih. Sve je izblijedjelo u nijanse sive.
Nekoliko zgrada imalo je lokale u prizemlju: prljavi bar prozora olicenih u crno, prodavaonicu
pribora za vidovnjake gdje su neonske ruke i tarot-karte slabašno sjale s ulaza, salon za
tetoviranje i dnevni boravak za djecu gdje je razbijeni izlog bio prilijepljen vodoinstalaterskom
trakom. Ni u jednoj sobi nije gorjelo svjetlo, premda je vani bilo dovoljno tmurno daje rasvjeta
ljudima morala trebati. Cula sam prigušeno mrmljanje glasova u daljini; zvucalo mi je kao televizija.
Nekoliko je ljudi bilo vani, dvojica su se vukla kroz kišu u suprotnim smjerovima, dok je jedan
sjedio na uskome trijemu zamandaljena pravnickog ureda za siromašne klijente, citajuci mokre
novine i zvižducuci. Zvucao je neprimjereno veselo za ovakvo okružje.
Taj bezbrižni zviždac bio mi je tako zacudan da isprva nisam shvatila da se ta napuštena
gradevina nalazi tocno tamo gdje bi trebala postojati adresa koju tražim. Na trošnom procelju
zgrade nije bilo broja, ali salon za tetoviranje do nje nosio je tek dvije znamenke veci broj.
Parkirala sam uz rubnik i na sekundu se zadržala u leru. Uci cu u taj cumez vec na neki nacin,
ali kako da to izvedem a da me zviždac ne primijeti? Mogla bih parkirati u susjednoj ulici i doci
sa stražnje strane... S koje bi moglo biti drugih svjedoka. Možda preko krovova? Je li dovoljno mracno za takvo što?
"Hej, gospodicna", doviknuo mi je zviždac.
Spustila sam suvozacki prozor kao da ga nisam dobro cula.
Covjek je odložio novine, a njegova me odjeca iznenadila kad sam je spazila. Pod dugim je,
pohabanim kaputom bio malcice predobro odjeven. Nije bilo ni daška vjetra da mi donese
njegov miris, ali tamnocrvena mu se košulja presijavala kao da je svilena. Namreškana crna
kosa bila mu je rašcupana i kuštrava, ali tamna mu je koža bila glatka i savršena, a zubi bijeli i
ravni. Proturjecno.
"Bolje da tu ne parkirate taj auto, gospodicna", rekao je. "Možda vas ne doceka na povratku."
"Hvala na upozorenju", rekla sam.
Ugasila sam motor i izašla. Možda bih od zviždukavog prijatelja mogla dobiti potrebne
odgovore brže nego provalom. Otvorila sam veliki sivi kišobran - premda mi zapravo nije bilo
stalo da zaštitim dugu, debelu haljinu od kašmira na sebi. Tako bi postupila ljudska
gospodicna.
Covjek je zaškiljio kroz kišu prema mome licu, a onda su mu se oci razrogacile. Progutao je
slinu, i zacula sam kako mu se bilo ubrzava dok mu prilazim.
"Tražim nekoga", zapocela sam.
"Ja sam netko", ponudio mi se sa smiješkom. "Kako ti mogu pomoci, ljepotice?"
"Jesi li ti J. Jenks?" upitala sam ga.
"O", rekao je, a izraz mu se promijenio iz ocekivanja u shvacanje. Ustao je i proucio me
stisnutim ocima. "Zašto ti treba J.?"
"To je moja stvar." Da i ne spominjem da nemam blage veze. "Jesi li ti J.?"
"Nisam."
Jedan dugi trenutak samo smo stajali jedno nasuprot drugome, dok je on prelazio oštrim
ocima po pripijenom bisernosivom pletivu na meni. Pogled mu je napokon stigao do mojeg
lica. "Ne izgledaš mi kao uobicajeni klijent."
"Vjerojatno nisam uobicajena", priznala sam mu. "Ali stvarno bih se što prije trebala naci s
njim."
"Ne znam baš što da radim", priznao je on meni. "Pa eto, reci mi kako se zoveš." Iscerio se.
"Max."
"Drago mi je, Max. A sad, da mi kažeš što ti to radiš za uobicajene?"
Cerenje mu se pretvorilo u mrštenje. "Pa, J.-ovi uobicajeni klijenti nimalo ti ne slice. Takve kao
što si ti ne trude se ici u ulicni ured. Samo odu ravno u njegov šminkerski ured u neboderu."
Kazala sam mu drugu adresu koju sam imala, pretvarajuci taj popis brojeva u pitanje.
"Aha, to bi bilo tamo", rekao je, ponovno sumnjicav. "Kako to da nisi onamo otišla?"
"Dobila sam ovu adresu - od vrlo pouzdanog izvora."
"Da imaš dobre namjere, ne bi bila ovdje."
Stisnula sam usne. Nikad mi blefiranje nije narocito dobro išlo, ali Alice mi nije ostavila ne
znam koje alternative. "Možda nemam nimalo dobre namjere."
Max je složio izraz ispricavanja. "Cuj, gospodicna—"
"Bella."
"Dobro. Bella. Vidi, meni ovaj posao treba. J. me dosta dobro placa da uglavnom samo tu
sjedim po cijele dane. Hocu ti pomoci, stvarno, ali -jasno, govorim hipotetski, kužiš? Ili
neslužbeno, ili kako vec hoceš - ali ako pustim nekoga tko ce mu stvoriti probleme, gubim
posao. Vidiš što me muci?"
Porazmislila sam, grickajuci si usnu. "Nikad još nisi vidio nikoga slicnog meni? Dobro, otprilike
slicnog meni. Sestra mi je prilicno niža, a ima tamnu, šiljastu crnu kosu."
"J. zna tvoju sestru?"
"Mislim da da."
Max je nacas razmislio o tome. Osmjehnula sam mu se, a disanje mu je zadrhtalo. "Evo kako
cemo. Nazvat cu J.-a i opisati mu kako izgledaš. Pa neka sam donese odluku."
Sto tocno zna J. Jenks? Hoce li mu moj opis nešto znaciti? Nije mi to bila ugodna pomisao.
"Prezivam se Cullen", kazala sam Maxu, pitajuci se ne govorim li mu previše. Alice mi je sad
vec polako išla na živce. Jesam li morala biti baš ovoliko slijepa? Mogla mije dati rijec-dvije
više...
"Cullen, razumijem."
Gledala sam kako tipka broj u mobitel, s lakocom razabiruci znamenke. Pa, ako ovo ne upali,
moci cu osobno nazvati J.-a Jenksa.
"Hej, J., ovdje Max. Znam da te nikada ne smijem zvati na ovaj broj osim u hitnom slucaju..."
Je li slucaj hitan? cula sam tihi glas na liniji. "Pa, ne baš. Došla je jedna cura, kaže da te
treba..." Nije mi jasno što bi tu bilo hitno. Zašto nisi slijedio uobicajeni postupak? "Nisam
slijedio uobicajeni postupak jer ona ne izgleda nipošto uobicajeno—"
Da nije iz mune?! "Ne—"
Ne možeš biti siguran u to. Izgleda li možda kao jedna od Kubarevljevih—?
"Ne - pusti me da ti kažem, okej? Kaže da znaš njezinu sestru ili tako nekako."
Teško. Kako izgleda?
"Izgleda kao..." Prešao je pohvalnim pogledom od moga lica do mojih cipela. "Pa, izgleda kao
vražji supermodel, da ti pravo kažem." Osmjehnula sam mu se, a on mi je namignuo, te
nastavio. "Zakon tijelo, blijeda kao krpa, tamna smeda kosa gotovo do struka, trebala bi se
pošteno naspavati - zvuci li ti išta od toga poznato?"
Ne, ne zvuci. Nije mi drago što si dopustio da ti slabost prema zgodnim ženama poremeti—
"Da, dobro, padam na zgodne, pa što onda? Žao mi je što sam te gnjavio, covjece. Zaboravi
da sam te uopce zvao." "Ime", prošaptala sam.
"A da, tocno. Cekaj", rekao je Max. "Kaže da se zove Bella Cullen. Pomaže?"
Uslijedio je takt mrtve tišine, a onda je glas na liniji odjednom poceo vrištati, služeci se obiljem
rijeci koje se ne cuju cesto izvan svratišta za kamiondžije. Maxu se cijeli izraz lica iznenada
promijenio; sve je šaljivosti nestalo, a usne su mu problijedjele.
"Zato što me nisi pitao!" izderao se i Max na njega, sav u panici.
Nastala je još jedna stanka, dok se J. pribirao.
Lijepa i blijeda? upitao je J., mrvicu smirenije.
"Pa to sam ti rekao, zar ne?"
Lijepa i blijeda? Što taj covjek tocno zna o vampirima? Da nije i on jedan od nas? Nisam se
pripremila za takvo suocavanje. Zaškrgutala sam zubima. U što me to Alice uvalila?
Max je još jednu minutu strpljivo slušao izvikivanje nove lavine uvreda i uputa, a onda bacio
gotovo uplašen pogled prema meni. "Ali klijente s
ulice primate samo cetvrtkom - okej, okej! Rješavam." Klizno je zaklopio mobitel.
"Pristao se naci sa mnom?" vedro sam priupitala.
Max me mrko pogledao. "Mogla si mi reci da si prioritetna klijentica."
"Nisam to znala."
"Mislio sam da si možda iz murje", priznao je. "Mislim, ono, ne izgledaš kao da si iz murje. Ali
ponašaš se malo cudno, ljepotice."
Slegnula sam ramenima.
"Narkokartel?" pretpostavio je.
"Tko, ja?" upitala sam ga.
"Aha. Ili tvoj decko, ili štajaznam."
"A, ne, žalim. Nisam baš ljubitelj droge, a nije ni moj muž. Znaj reci ne i sve to."
Max je socno opsovao sebi u bradu. "Udana. Nikad nemam srece."
Osmjehnula sam se.
"Mafija?"
"Ne."
"Krijumcarenje dijamanata?"
"Molim te! Zar ti je to uobicajeno društvo, Max? Možda ti treba novi posao."
Morala sam priznati, ovo mi je bilo pomalo smiješno. Nisam imala narocitih doticaja s ljudima
osim Charlieja i Sue. Bilo mije zabavno gledati ga kako se koprca. Takoder mi je bilo drago
otkriti kako mi je lako ne ubiti ga.
"Sigurno imaš veze s necim krupnim. I lošim", zamišljeno je rekao. "Nije to baš tako."
"Svi to kažu. Ali kome bi drugom trebale isprave? Ili, bolje da kažem, tko si drugi može priuštiti
cijene koje J. za njih traži. No dobro, ne tice me se", rekao je, te opet promrsio rijec udana.
Dao mi je potpuno novu adresu s osnovnim uputama, a onda me ispratio pogledom
sumnjicavosti i žaljenja dok sam se odvozila odande.
Tada sam vec bila spremna prakticki za bilo što - nekakva visokotehno-loška baza negativca
iz Jamesa Bonda baš bi odgovarala. Zato sam pomislila da mi je Max zacijelo dao netocnu
adresu kako bi me iskušao. Ili je baza možda podzemna, smještena pod vrlo neupadljivim
otvorenim trgovackim centrom sagradenim podno šumovita brda u ugodnoj obiteljskoj cetvrti.
Parkirala sam na slobodno mjesto i pogledala ukusno minimalisticki znak na kojemu je pisalo:
Jason Scott, odvjetnik.
Ured u zgradi bio je bež boje s akcentima zelene nijanse celera, nenapadan i neupadljiv.
Nisam tu osjetila aromu vampira, što mi je pomoglo da se opustim. Ništa osim nepoznatih
ljudskih. U zid je bio ugraden akvarij, a bezlicno zgodna plavokosa recepcionistica sjedila je za pultom.
"Dobar dan", pozdravila me. "Izvolite?"
"Došla sam se naci s gospodinom Scottom."
"Imate li dogovoreno?"
"Baš i nemam."
Blago se podsmjehnula. "Onda bi to moglo potrajati. Sjedite vi radije
dok ja ne—"
April! graknuo je zahtjevni muški glas iz telefona na njezinu pultu. Ocekujem uskoro posjet
gospode koja se preziva Cullen.
Osmjehnula sam se i pokazala prstom na sebe.
Smjesta mije pošalji. Je li to jasno? Nije me briga što ceš time prekinuti.
Cula sam mu u glasu još nešto povrh nestrpljivosti. Stres. Živce.
"Upravo je stigla", kazala je April cim je došla do rijeci.
Sto? Šalji je unutra! Sto cekaš?
"Smjesta, gospodine Scott!" Ustala je i pocela žustro mahati rukama kad me povela kratkim
hodnikom, nudeci me kavom ili cajem ili bilo cime što mi se prohtije.
"Evo nas", rekla je kad me provela kroz vrata u direktorski ured, opremljen sve do pisaceg
stola od masivnog drveta i zidne vitrine.
"Zatvori vrata za sobom", naredio joj je hrapavi tenor.
Proucavala sam covjeka za stolom dok se April brže-bolje povlacila. Bio je nizak i procelav,
oko pedeset pete godine života, sa škembom. Na sebi je imao crvenu svilenu kravatu i košulju
s plavim i bijelim prugicama, a mornaricko plavi blejzer objesio je preko naslona stolice.
Takoder je drhtao, sav vapnenast, bolesno blijed u licu, s graškama znoja na celu; zamislila
sam kako mu cir sad sigurno kljuca pod tim šlaufom.
J. se pribrao i nesigurno ustao sa stolice. Pružio mi je ruku preko stola.
"Gospodo Cullen. Apsolutno sam oduševljen."
Prišla sam mu i kratko se, jedanput, rukovala s njim. Blago se lecnuo na moj hladni dodir, ali
nisam stekla dojam da gaje narocito iznenadio.
"Gospodine Jenks. Ili vam je draže Scott?"
Opet se lecnuo. "Kako god želite, naravno."
"Može da vi mene zovete Bella, a ja cu vas J.?"
"Kao stari prijatelji", složio se, brišuci si celu svilenim rupcicem. Pokazao mi je da sjednem, pa
je i sam sjeo. "Moram vas pitati, jesam li to napokon upoznao ljupku suprugu gospodina
Jaspera?"
Odvagnula sam to na trenutak. Znaci, on poznaje Jaspera, ne Alice. Poznaje ga, a ocito ga se
i boji. "Surjakinju, zapravo."
Stisnuo je usne, kao da jednako ocajnicki kao i ja pokušava shvatiti o cemu se tu radi.
"Gospodin Jasper je svakako dobra zdravlja, nadam se?" oprezno me upitao.
"Sigurna sam da je izvrsna zdravlja. Trenutacno je na vrlo dugom odmoru."
Kao da sam time donekle rašcistila J.-ovu zbunjenost. Kimnuo je glavom, onako za sebe, i
stavio prste na sljepoocnice. "Eto vidite. Trebali ste doci u glavni ured. Moji tamošnji
pomocnici smjesta bi vas doveli k meni - ne bi bilo potrebe da idete manje prijaznim
kanalima."
Samo sam kimnula. Nisam bila sigurna zašto mi je Alice dala adresu u getu.
"A, dobro, sada ste tu. Sto mogu uciniti za vas?"
"Isprave", rekla sam, nastojeci zvucati kao da znam o cemu govorim.
"Svakako", smjesta se složio J. "Jesu li u pitanju rodni listovi, smrtovnice, vozacke dozvole,
putovnice, iskaznice socijalnog osiguranja...?"
Duboko sam udahnula i osmjehnula se. Max me itekako zadužio.
A onda mi je osmijeh jenjao. Alice me poslala ovamo s razlogom, a bila sam sigurna da je
razlog zaštita Renesmee. Njezin posljednji dar meni. Upravo ono što je znala da ce mi trebati.
Renesmee bi trebala krivotvoritelja samo u slucaju da se nade u bijegu. A Renesmee bi bila u
bijegu samo u slucaju da smo izgubili.
Da smo Edvvard i ja u bijegu s njom, ti joj dokumenti ne bi trebali smjesta. Bila sam sigurna da
bi Edvvard znao doci do isprava ili ih svojerucno izraditi, a bila sam sigurna i da bi znao
pobjeci bez njih. Mogli bismo tisuce kilometara pretrcati s njom. Mogli bismo ocean preplivati s
njom.
Kad bismo bili s njom da je spasimo.
I sva ta tajnovitost kako ovo ne bi došlo do Edvvardove glave. Jer bi se lako moglo dogoditi da
Aro sazna sve što Edvvard zna. Kad bismo izgubili, Aro bi svakako dobio informacije za
kojima žudi prije nego što uništi Edvvarda.
I slutila sam da ce tako biti. Ne možemo odnijeti pobjedu. Ali moramo stvoriti dobru priliku da
ubijemo Demetrija prije nego što izgubimo i tako pružimo Renesmee priliku za bijeg.
Srce mije i dalje bilo kao stijena u grudima - nesnosno me teško tištalo. Sva mi se nada
rasplinula poput magle na suncu. Oci su me zapekle.
Kome da to povjerim? Charlieju? Ali on je tek slabašan covjek. I kako da dopremim Renesmee
do njega? Nece biti ni blizu toj borbi. Tako da preostaje jedna osoba. Druge zapravo nikad nije
ni bilo.
Tako sam brzo razmislila o svemu tome da J. nije primijetio kako sam zastala.
"Dva rodna lista, dvije putovnice, jedna vozacka dozvola", rekla sam tihim, izmucenim glasom.
Ako je i primijetio promjenu u mome izrazu, gradio se kao da nije.
"Imena?"
"Jacob... Wolfe. I... Vanessa Wolfe." Cinilo mi se da Nessie može proci kao nadimak za
Vanessu. A Jacobu ce biti fora preživati se Wolfe.
Penkala mu je brzo zapisivala u notes. "Srednja imena?"
"Samo stavite neka cesta."
"Ako tako želite. Dob?"
"Muškarac dvadeset sedam, djevojcica pet godina." Jacob to može isfurati. Kad je zvijer. A
imajuci u vidu tempo Renesmeeina rasta, bolje daje precijenim. Mogao bi proci kao njezin
poocim...
"Trebat ce mi slike ako želite dovršene dokumente", rekao je J., prekidajuci me u mislima.
"Gospodin Jasper obicno ih je radije osobno dovršavao."
Pa, to objašnjava zašto J. ne zna kako Alice izgleda. "Samo malo", rekla sam.
Koja sreca. Imala sam nekoliko obiteljskih slika spremljenih u novcaniku, a ona savršena - na
kojoj je Jacob držao Renesmee na stubištu trijema - bila je samo mjesec dana stara. Dala mi
ju
je Alice svega nekoliko dana prije... O. Možda se tu baš i ne radi o
narocitoj sreci. Alice je znala da imam ovu sliku. Možda je cak imala
neki mutni uvid da ce mi zatrebati prije nego što
mi ju je dala.
"Izvolite."
J. je kratko proucio sliku. "Kci vam uvelike slici."
Napela sam se. "Slicnija je ocu."
"A to nije ovaj covjek." Dotaknuo je Jacobovo lice.
Stisnula sam oci, a nove graške znoja izbile su na J.-ovoj celi. "Ne. To je vrlo privržen
obiteljski prijatelj."
"Oprostite", promrmljao je, a penkala se vratila na posao. "Koliko vam brzo ti dokumenti
trebaju?"
"Mogu li ih dobiti za tjedan dana?"
"To je hitna narudžba. Koštat ce vas dvostruko - ali, oprostite mi. Zaboravljam s kime imam
cast." Nema sumnje, upoznao je Jaspera. "Samo mi recite brojku."
Nekako je oklijevao izreci je naglas, premda sam bila sigurna da je iz iskustva s Jasperom
znao da cijena stvarno nije bitna. Cak i kad se ne bi uzeli u obzir debeli racuni što postoje
diljem svijeta i glase na razna imena Cullenovih, po cijeloj kuci je bilo spremljeno dovoljno
gotovine da omanju državu održi deset godina solventnom; to me podsjetilo na stotine udica
koje su se uvijek mogle naci u dnu svake ladice u Charliejevoj kuci. Sumnjala sam da ce itko
primijetiti mali svežanj koji sam otudila prilikom priprema za ovo danas.
J. je zapisao cijenu u dno notesa.
Smireno sam kimnula. Ponijela sam više od toga. Opet sam otvorila torbicu i izbrojila tocan
iznos - sve sam spajalicama složila u pet po pet tisuca dolara, tako da sam bila gotova za tili
cas.
"Evo."
"Dajte, Bella, stvarno mi ne morate odmah dati cijeli iznos. Obicaj je da vaša strana zadrži
polovicu kako bi zajamcila isporuku."
Uputila sam topao osmijeh nervoznome covjeku. "Ali ja imam povjerenja u vas, J. K tome, dat
cu vam bonus - još toliko nakon što dobijem dokumente."
"Nije potrebno, uvjeravam vas."
"Bez brige." Necu ga baš moci ponijeti sa sobom. "Dakle, vidimo se iduci tjedan tu u isto
vrijeme?"
Bolno me pogledao. "Zapravo, draže mije obavljati takvu primopredaju na mjestima koja
nemaju veze s mojim razlicitim poduzecima."
"Naravno. Sigurna sam da ne izvodim ovo onako kako ocekujete."
"Navikao sam se nemati ocekivanja kad je o obitelji Cullen rijec." Složio je grimasu, a onda
brzo opet pribrao lice. "Da se nademo u osam navecer za tjedan dana u restoranu The
Pacifico? Nalazi se na jezeru Union, a hrana je izvanredna."
"Savršeno." Premda mu se necu pridružiti na veceri. To mu zapravo ne bi baš bilo drago.
Ustala sam i opet se rukovala s njim. Ovaj put se nije lecnuo. Ali, ipak, cinilo se da ga sada
tišti nešto novo. Usta su mu bila stisnuta, leda napeta.
"Hocete li imati problema s tim rokom?" upitala sam ga.
"Što?" Naglo me pogledao, iznenaden mojim pitanjem. "S rokom? O, ne. Nema nikakvih
razloga za brigu. Svakako cu vam dokumente zgotoviti na vrijeme."
Bilo
bi lijepo da je Edvvard bio tu, pa bih znala što to zaista brine J.-a.
Uzdahnula sam. Bilo je vec dovoljno ružno što imam tajne pred
Edvvardom; bilo mi je gotovo previše što moram biti bez njega.
"Onda se vidimo za tjedan dana."
