to je trebalo je imati toliko toga na umu.
Kako da uspijem dobiti dovoljno vremena nasamo da udem u trag J.-u Jenksu, i zašto je Alice
htjela da uopce znam za njega?
Ako Alicein naputak nije imao veze s Renesmee, što mogu uciniti da spasim svoju kcer?
Kako cemo Edvvard i ja ujutro objasniti situaciju Tanvinoj obitelji? Što ako oni reagiraju kao
Irina? Što ako izbije obracun?
Nisam se znala boriti. Kako da to naucim za samo mjesec dana? Ima li ikakvih izgleda da
naucim dovoljno brzo da postanem prijetnja bilo kojem clanu Voltura? Ili sam pak osudena na
to da budem potpuno beskorisna? Samo još jedna novorodena koja se lako dade ukloniti?
Trebalo mi je toliko odgovora, ali nisam dobila priliku postaviti pitanja.
Želeci malo normalnosti za Renesmee, uporno sam je navecer vodila doma u našu kolibu.
Jacobu je zasad više odgovaralo vucje oblicje; lakše se nosio sa stresom kad se smatrao
spremnim za borbu. Da sam bar i ja imala takav osjecaj, osjecaj spremnosti. On je trcao
šumama, opet držeci stražu.
Nakon što je cvrsto zaspala, položila sam Renesmee u krevetic i otišla u glavnu sobu postaviti
pitanja Edvvardu. Odnosno, barem ona koja sam mogla postaviti; jedan od najvecih problema
bilo mije nastojanje da nešto sakrijem od njega, cak i uz prednost svojih nijemih misli.
Stajao je okrenut ledima prema meni i zurio u vatru.
"Edvvarde, ja—"
Okrenuo se na peti i prišao mi u, cinilo se, istom trenutku, za manje od najmanjeg djelica
sekunde. Stigla sam mu samo zamijetiti žestok izraz lica prije nego što su se njegove usne
tvrdo priljubile uz moje, a njegove me ruke obujmile kao celicni obruci.
U ostatku noci nisam se više prisjetila svojih pitanja. Nije mi trebalo dugo da shvatim razlog
takvom njegovu raspoloženju, a još manje da se i sama pocnem osjecati upravo tako.
Predvidala sam da ce mi trebati godine da tek donekle usuvislim nadmocnu tjelesnu strast
koju sam osjecala prema njemu. A zatim još i stoljeca daje se naužijem. Ako nam je preostalo
samo mjesec dana zajedno... Pa, nisam uvidala kako bih mogla podnijeti svršetak ovoga.
Zasad nisam mogla ne biti sebicna. Samo sam ga željela voljeti koliko god mogu u
ogranicenom vremenu koje mi je dano.
Teško sam se odvojila od njega kad je svanulo, ali imali smo svoga posla, posla koji bi mogao
biti teži od svih ostalih potraga naše obitelji zajedno. Cim sam si dopustila pomisao na ono što
slijedi, sva sam se napela; kao da su mi se živci razapinjali na spravi za mucenje, sve tanji i
tanji.
"Kad bi barem postojao nacin da dobijemo potrebne informacije od Eleazara prije nego što im
kažemo za Nessie", promrsio je Edvvard dok smo se brže-bolje oblacili u golemom plakaru
koji me više podsjecao na Alice nego što mije trenutacno odgovaralo. "Za svaki slucaj."
"Ali ne bi shvatio pitanje da može odgovoriti na njega", složila sam se. "Misliš da ce nam
dopustiti da objasnimo?"
"Ne znam."
Podigla sam Renesmee, koja je još spavala, iz krevetica i privila je uza se, priljubivši si njezine
kovrce uz lice; njezina slatka aroma, iz takve blizine, nadjacala je svaki drugi miris.
Danas nisam smjela potratiti ni sekundu vremena. Trebali su mi izvjesni odgovori, a nisam
znala koliko cemo tocno vremena Edvvard i ja danas imati za sebe. Prode li s Tanyinom
obitelji sve kako treba, nadajmo se da cemo neko dulje vrijeme imati društvo.
"Edvvarde, hoceš li me nauciti da se borim?" upitala sam ga, napeto išcekujuci njegovu
reakciju kad mi je pridržao otvorena vrata.
Ocekivano je reagirao. Skamenio se, a onda me odmjerio duboko znacajnim pogledom, kao
da me gleda prvi ili posljednji put. Oci su mu se zadržale na našoj kceri, usnuloj u mom
narucju.
"Ako dode do borbe, nitko od nas nece moci ništa narocito uciniti", oprezno je izjavio.
Zadržala sam smiren ton. "Zar bi me ostavio nesposobnu za samoobranu?"
Grcevito je progutao, a vrata su se zatresla, škripeci šarkama, kad mu se ruka stegnula. Zatim
je kimnuo glavom. "Kad to tako kažeš... Valjda bismo se i trebali što prije baciti na posao."
I ja sam kimnula, pa smo krenuli prema velikoj kuci. Nije nam se žurilo.
Upitala sam se kakvim bih potezom mogla išta promijeniti u našu korist. Bila sam malcice
posebna, na vlastiti nacin - ako se nadnaravno tvrda glava zaista može smatrati posebnošcu.
Ima li ikakve namjene kojoj bi mi to moglo poslužiti?
"Što je, prema tvome mišljenju, njihova najveca prednost? Imaju li uopce neku slabost?"
Edvvard me nije morao priupitati da bi znao kako mislim na Volture.
"Alec i Jane su im najsnažniji napadaci", rekao je bez emocija, kao da razgovaramo o
košarkaškoj momcadi. "Njihovi obrambeni igraci rijetko kad se ukljuce u ozbiljniju akciju."
"Zato što te Jane može spaliti na licu mjesta - mentalno, barem. Što Alec radi? Nisi li
svojedobno rekao da je on opasniji cak i od Jane?"
"Da. Na neki nacin, on je protumjera za Jane. Ona u tebi izazove najgoru zamislivu bol. Alec
te, s druge strane, natjera da ne osjecaš ništa. Apsolutno ništa. Ponekad, kad se Volturi
smiluju, puste da Alec dade anesteziju žrtvi prije smaknuca. Ako im se predala, ili im se vec
nekako dodvorila."
"Anesteziju? Ali kako bi to moglo biti opasnije od Jane?"
"Tako što ti on potpuno onesposobi osjetila. Nema boli, ali nema ni vida, ni sluha, ni mirisa.
Baš nikakvih osjetilnih podražaja. Ostaneš posve sam u mraku. Ne osjetiš ništa cak ni kad te
zapale."
Zadrhtala sam. Zar je to sve cemu se možemo nadati? Ne vidjeti i ne osjetiti smrt kada dode?
"Time bi bio tek u jednakoj mjeri opasan kao Jane," nastavio je Edvvard jednako suzdržanim
glasom, "utoliko što te oboje mogu onesposobiti, pretvoriti u bespomocnu metu. Razlika
izmedu
njih slicna je razlici izmedu Ara i mene. Aro u jednom trenutku cuje
misli samo jedne osobe. Jane može nauditi samo jednoj osobi, onoj na
koju se usredotoci. Ja mogu cuti sve u
isti mah."
Osjetila sam studen kad sam uvidjela na što smjera. "A Alec nas sve može onesposobiti u isti
mah?" prošaptala sam.
"Da", rekao je. "Ako upotrijebi svoj dar protiv nas, svi cemo stajati slijepi i gluhi da nas na miru
mogu pobiti - možda ce nas naprosto spaliti, i ne trudeci se da nas najprije raskomadaju. O,
mogli bismo se pokušati oduprijeti, ali vjerojatnije je da bismo potukli jedni druge nego nekoga
od njih."
Nekoliko smo sekundi samo šutke hodali.
U glavi mi se polako oblikovala jedna ideja. Nije narocito obecavala, ali bolje išta nego ništa.
"Misliš daje Alec vrlo dobar u borbi?" upitala sam ga. "Izuzev te svoje sposobnosti, hocu reci.
Kad bi se morao boriti bez toga dara. Pitam se je li ikada uopce pokušao..."
Edvvard me oštro pogledao. "Što ti je na umu?"
Pogledala sam ravno preda se. "Pa, sva je prilika da meni to ne može uciniti, zar ne? Ako mu
je ta sposobnost slicna Arovoj i Janeinoj i tvojoj. Možda... ako se on nikada zaista nije morao
braniti... a kad bih ja naucila nekoliko trikova—"
"Vec je stoljecima s Volturima", upao mi je Edvvard u rijec, s naglom panikom u glasu.
Vjerojatno je u glavi imao istu predodžbu kao i ja: Cullenove kako bespomocno stoje kao tupi
stupovi na polju pokolja - svi osim mene. Ja bih se jedina mogla boriti. "Da, svakako si imuna
na njegovu moc, ali još uvijek si novorodena, Bella. Ne mogu te pretvoriti u toliko snažnog
borca za svega nekoliko tjedana. Siguran sam da je on prošao obuku."
"Možda je, možda i nije. To je jedino što ja mogu, a nitko drugi ne može. Cak i kad bih mu na
neko vrijeme samo odvratila pažnju—" Bih li mogla istrajati dovoljno dugo da ostalima pružim
priliku?
"Molim te, Bella", rekao je Edvvard kroza zube. "Nemojmo o tome."
"Budi razuman."
"Pokušat cu te poduciti koliko mogu, ali molim te da me ne tjeraš na pomisao da bi bila voljna
žrtvovati sebe zbog odvracanja pažnje—" Zagrcnuo se, i nije dovršio recenicu.
Kimnula sam. Znaci, zadržat cu svoje planove za sebe. Najprije Aleca, a onda, preživim li
nekom ludom srecom, Jane. Kad bih samo mogla izjednaciti izglede - ukloniti premoc Voltura
u napadu. Možda bi onda bilo izgleda... Misli su mi pohitale dalje. Što ako im budem mogla
odvratiti pažnju, ili ih cak ukloniti? Stvarno, zašto bi i Jane i Alecu uopce trebalo poznavanje
borbenih vještina? Bilo mi je nezamislivo da bi prgava mala Jane odustala od svoje prednosti
cak i u svrhu primanja poduke.
Uspijem li ih ubiti, kolika bi razlika tada nastala.
"Moram nauciti sve. Koliko mi god uspiješ utuviti u glavu u iducih mjesec dana", prošaptala
sam.
Ponašao se kao da ništa nisam rekla.
A zatim, koga? Bolje da razradim planove kako, preživim li napad na Aleca, ne bih oklijevala
pri sljedecem udaru. Pokušala sam se sjetiti druge situacije u kojoj bi mi tvrda glava pružila
prednost. Nisam znala dovoljno o tome što ostali rade. Ocito, nisam ravna borcima poput
golemog Felbca. U tom se slucaju mogu samo nadati da cu uspjeti pružiti Emmettu poštenu
priliku za borbu. Nisam znala dovoljno o ostatku garde Voltura, s izuzetkom Demetrija...
Savršeno smirena lica razmotrila sam Demetrija. On se bez sumnje zna boriti. Nema nacina
da bi inace preživio tako dugo, uvijek na celu svakog napada. A uvijek mora voditi, jer on im je
tragac - najbolji tragac na svijetu, bez sumnje. Kad bi postojao neki bolji, Volturi bi se zamijenili
za njega. Aro se ne okružuje onima koji su na drugom mjestu.
Kada Demetri ne bi postojao, mogli bismo pobjeci. Oni od nas koji se spase, barem. Moja kci,
tako topla u mom narucju... Netko bi mogao pobjeci s njom. Jacob ili Rosalie, tko vec
preostane.
A... kada Demetri ne bi postojao, onda bi Alice i Jasper dovijeka bili sigurni. Je li to Alice
vidjela? Da se jedan dio naše obitelji može sacuvati? Njih dvoje, u najmanju ruku.
Mogu li joj zamjeriti na tome?
"Demetri..." rekla sam.
"Demetri je moj", rekao je Edvvard tvrdim, stegnutim glasom. Na brzinu sam ga pogledala i
opazila da mu je izraz lica postao nasilan.
"Zašto?" prošaptala sam.
Isprva mi nije odgovorio. Stigli smo do rijeke kad je napokon promrmljao: "Zbog Alice. Jedino
joj tako sada još mogu zahvaliti na proteklih pedeset godina."
Znaci, misli su mu na tragu mojih.
Zacula sam topot teških Jacobovih šapa na smrznutome tlu. Za sekundu--dvije poceo je
hodati ukorak sa mnom, tamnih ociju uprtih u Renesmee.
Jedanput sam mu kimnula, a onda se vratila svojim pitanjima. Tako je malo vremena
preostalo.
"Edvvarde, što misliš, zašto nam je Alice rekla da pitamo Eleazara za Volture? Je li on, ne
znam, nedavno bio u Italiji? Što bi on mogao znati?"
"Eleazar zna sve što se Voltura tice. Smetnuo sam s uma da to ne znaš. On im je nekoc
pripadao."
Nehotice sam prosiktala. Jacob je zarežao pokraj mene.
"Što?" oštro sam ga upitala, zamišljajuci u sebi onog naocitog tamnokosog muškarca s naše
svadbe obavijenog u dugi, pepeljasti ogrtac.
Edvvardovo se lice sada smekšalo - malcice se osmjehnuo. "Eleazar je vrlo blaga osoba. Nije
bio sasvim zadovoljan Volturima, ali poštovao je zakon i potrebu da ga se provodi. Smatrao je
da radi u korist veceg dobra. Ne žali zbog toga što je proveo vrijeme s njima. Ali kad je
pronašao Carmen, pronašao je i svoje mjesto na ovom svijetu. Vrlo su slicne naravi, oboje vrlo
suosjecajni za pojmove vampira." Opet se osmjehnuo. "Upoznali su Tanyu i njezine sestre i
nisu se više ni osvrnuli. Vrlo im dobro odgovara ovaj stil života. Da nikada nisu pronašli Tanyu,
slutim da bi s vremenom i samostalno otkrili nacin da žive bez ljudske krvi."
Slike u glavi nisu mi se slagale. Nikako ih nisam mogla izmiriti. Suosjecajan vojnik Voltura?
Edvvard je bacio pogled prema Jacobu i odgovorio na njegovo neizreceno pitanje. "Ne, on nije
bio njihov ratnik, da tako kažem. Imao je dar koji im je dobro došao."
Jacob je zacijelo postavio pitanje koje ocito slijedi nakon toga.
"On nagonski može osjetiti dar u drugih - dodatne sposobnosti koje poneki vampiri imaju",
kazao mu je Edvvard. "Mogao je pružiti Aru opcenit pojam o sposobnosti pojedinog vampira
vec kad bi se našao u njegovoj ili njezinoj blizini. To je bilo od koristi kad su Volturi išli u boj.
Mogao
ih je upozoriti raspolaže li netko u suparnickome kovenu umijecem koje
bi im moglo stvoriti neprilike. To je bilo rijetko; valja imati
poprilicnu vještinu da se makar i nacas osujeti
Volture. Cešce bi tim upozorenjem dao Aru priliku da spasi nekoga tko bi mu mogao koristiti.
Eleazarov dar djeluje cak i na ljudima, u izvjesnoj mjeri. Ipak, na ljude se mora stvarno
usredotociti, jer je latentna sposobnost u njih tako neodredena. Aro mu je povjeravao
ispitivanje ljudi koji su im se željeli prikljuciti, kako bi vidio imaju li kakav potencijal. Aru je bilo
žao kad je otišao."
"Pustili su ga da ode?" upitala sam. "Samo tako?"
Osmijeh mu se sada smracio, malo iskrivio. "Volturi ne bi trebali biti zlikovci, kako tebi
izgledaju. Oni su temelj našeg mira i civiliziranosti. Svaki clan garde dobrovoljno im služi. To je
prilicno prestižan položaj; svi se ponose što su tamo, nitko ih na to ne sili."
Namrštila sam se prema zemlji.
"Samo zlocinci tvrde da su oni gnusobe i zlotvori, Bella." "Mi nismo zlocinci."
Jacob je otpuhnuo, slažuci se s mojom izjavom. "Oni to ne znaju."
"Stvarno misliš da ih možemo natjerati da stanu i saslušaju nas?"
Edvvard je oklijevao najkraci moguci trenutak, a onda je slegnuo ramenima. "Ako uspijemo
pronaci dovoljno prijatelja koji bi stali uz nas. Možda."
Ako. Odjednom sam osjetila prijeku potrebu u onome što nas danas ceka. I ja i Edvvard poceli
smo se kretati brže, prelazeci u trk. Jacob nas je brzo sustigao.
"Tanya samo što nije stigla", rekao je Edvvard. "Trebamo se pripremiti."
Samo, kako da se pripremimo? Slagali smo se i preslagivali, domišljali i premišljali. Da
Renesmee bude smjesta na vidiku? Ili isprva skrivena? Da Jacob bude u sobi? Ili vani? Kazao
je svome coporu da bude u blizini, ali nevidljiv. Da on jednako tako postupi?
Na koncu smo Renesmee, Jacob - opet u ljudskom liku - i ja pricekali u blagovaonici, iza ugla
od ulaznih vrata, sjedeci za velikim ulaštenim stolom. Jacob mi je dao da držim Renesmee;
htio je imati prostora za slucaj da se mora na brzinu fazirati.
Premda mi je bilo drago imati je u narucju, od toga sam se osjetila beskorisno. Podsjetila sam
se da u borbi sa zrelim vampirima necu biti više od lakše mete; slobodne mi ruke nece trebati.
Pokušala sam se prisjetiti Tanye, Kate, Carmen i Eleazara s vjencanja. Lica su im bila mutna
u mojim sjenovitim uspomenama. Znala sam samo da su lijepi, dvije plavokose i dvoje
tamnokosih. Nisam se mogla sjetiti ima li im dobrote u ocima.
Edvvard se nepomicno naslonio na stražnji prozorski zid, gledajuci prema ulaznim vratima.
Nije mi izgledao kao da vidi prostoriju pred sobom.
Osluškivali smo automobile što jurcaju na cesti u daljini. Nijedan nije usporio.
Renesmee mi se ugnijezdila u rame, držeci mi rucicu na obrazu, ali nije mi pružala predodžbe
u glavi. Nije si mogla predociti to što sada osjeca.
"Sto ako im se ne svidim?" prošaptala je, a oci svih nas sijevnule su prema njezinu licu.
"Naravno da ceš im se—" krenuo je kazati Jacob, ali ušutkala sam ga pogledom.
"Ne shvacaju te, Renesmee, jer nikad nisu upoznali nikoga poput tebe", kazala sam joj, ne
želeci joj davati lažna obecanja koja se možda nece ostvariti. "Problem je u tome da ih
natjeramo da shvate."
Uzdahnula je, a glavom su mi u kratkom naletu proletjele slike svih nas. Vampira, ljudi,
vukodlaka. Nije pripadala ni uz koga.
"Posebna si, to nije ništa loše."
Nijecno je odmahnula glavom. Sjetila se naših napetih lica i rekla: "Ja sam kriva za ovo."
"Ne", Jacob, Edvvard i ja kazali smo posve uglas, ali prije nego što smo stigli dalje raspraviti,
zaculi smo ono što smo cekali: usporavanje motora na cesti, skretanje guma s kolnika na
meku zemlju.
Edvvard je zaobišao stol i postavio se pred vrata, cekajuci. Renesmee mi se sakrila u kosu.
Jacob i ja samo smo se promatrali preko stola s beznadem na licima.
Automobil je hitro vozio šumama, brže nego što voze Charlie ili Sue. Zaculi smo kako skrece
na livadu i zastaje pred ulaznim trijemom. Cetvera vrata otvorila su se i zatvorila. Nisu ništa
rekli dok su išli do vrata. Edvvard im je otvorio prije nego što su stigli pokucati.
"Edvvarde!" oduševio se jedan ženski glas.
"Zdravo, Tanya. Kate, Eleazare, Carmen."
Tri promrmljana pozdrava.
"Carlisle je rekao da smjesta moramo razgovarati", rekao je prvi glas, Tanyin. Cula sam da su
svi još vani. Zamislila sam kako Edvvard stoji na vratima i prijeci im ulaz. "U cemu je problem?
Gnjave vas vukodlaci?"
Jacob je prevrnuo ocima.
"Ne", rekao je Edvvard. "Naše primirje s vukodlacima cvršce je no ikad."
Jedna se žena zahihotala.
"Zar nas neceš pozvati da udemo?" upitala ga je Tanya. A onda je nastavila, ne cekajuci
odgovor. "Gdje je Carlisle?"
"Carlisle je morao otici."
Uslijedilo je kratko zatišje.
"U cemu je stvar, Edvvarde?" ozbiljno ga je upitala Tanya.
"Volio bih da me samo na minutu-dvije saslušate bez predrasuda", odgovorio joj je. "Moram
vam objasniti jednu složenu stvar, i htio bih da imate strpljenja sve dok vam ne postane
jasno."
"Je li Carlisleu dobro?" zabrinuto je upitao jedan muški glas. Eleazar.
"Nikome od nas nije dobro, Eleazare", rekao je Edvvard, a onda je potapšao nešto, možda
Eleazarovo rame. "Ali Carlisle je u redu, u tjelesnom smislu."
"U tjelesnom smislu?" oštro gaje upitala Tanya. "Kako to misliš?"
"Mislim da je cijela moja obitelj u vrlo ozbiljnoj opasnosti. Ali prije nego što pojasnim, obecajte
mi nešto. Saslušajte sve što imam reci prije nego što reagirate. Kumim vas da se strpite."
Duga tišina docekala je njegov zahtjev. U napetom tajcu Jacob i ja šutke smo se gledali.
Crvenkastosmede usne su mu problijedjele.
"Slušamo", naposljetku je rekla Tanya. "Sve cemo saslušati prije nego što donesemo sud."
"Hvala, Tanya", rekao je Edvvard usrdno. "Ne bismo vas petljali u ovo kad bi bilo drugog
nacina."
Edvvard se pomaknuo. Culi smo kako cetiri para koraka ulaze kroz vrata.
Netko je onjušio. "Znala sam da ti vukodlaci imaju nekakve veze s ovime", promrsila je Tanya.
"Da, i na našoj su strani. Ponovno."
To podsjecanje je ušutkalo Tanyu.
"Gdje je tvoja Bella?" upitala je jedna od preostalih žena. "Kako je?"
"Uskoro ce nam se pridružiti. Dobro je, hvala. Zadivljujuce je umješno prihvatila besmrtnost."
"Reci nam kakva je to opasnost, Edvvarde", rekla je Tanya tiho. "Saslušat cemo, i bit cemo na
vašoj strani, gdje nam je i mjesto."
Edvvard je duboko udahnuo. "Volio bih da sami najprije tome posvjedocite. Osluhnite - u
drugoj sobi. Sto cujete?"
Bilo je tiho, a onda je došlo do kretanja.
"Samo najprije osluhnite, molim vas", rekao je Edvvard.
"Vukodlak, pretpostavljam. Cujem mu srce", rekla je Tanya.
"Što još?" upitao je Edvvard.
Uslijedila je stanka.
"Kakvo je to brujanje?" upitala je Kate, ili Carmen. "Da nije... nekakva pticica?"
"Nije, ali upamtite to što cujete. A sad, koji miris osjecate? Izuzev vukodlaka."
"Da nije tu neko ljudsko bice?" prošaptao je Eleazar.
"Ne", usprotivila se Tanya. "Nije ljudsko... ali je... bliskija ljudskom od ostalih ovdašnjih mirisa.
Sto je to, Edvvarde? Mislim da nikad prije nisam osjetila tu aromu."
"Svakako nisi, Tanya. Molim vas, molim vas da imate na umu kako je ovo za vas nešto posve
novo. Riješite se svih svojih predrasuda."
"Obecala sam da cu saslušati, Edvvarde."
"U redu, onda. Bella? Iznesi Renesmee, molim te."
Noge su mi nekako cudno utrnule, ali znala sam da mije sav taj osjecaj u glavi. Prisilila sam se
da se ne suzdržavam, da se ne krecem tromo kad sam ustala i prešla tih par kratkih koraka do
ugla. Jara iz Jacobova tijela plamtjela je odmah iza mene dok me slijedio ukorak.
Zakoraknula sam u vecu prostoriju i onda se skamenila, nesposobna prisiliti se da nastavim.
Renesmee je duboko udahnula i provirila ispod moje kose, stišcuci uska ramena, ocekujuci
prijekor.
Mislila sam da sam se pripremila na njihovu reakciju. Na optužbe, na vikanje, na oduzetost od
duboke potresenosti.
Tanya je ustuknula cetiri koraka, kao covjek od zmije otrovnice, dok su joj plavicasto-ride
kovrce podrhtavale. Kate je odskocila skroz do ulaznih vrata i tamo se priljubila uza zid.
Šokirano siktanje doprlo joj je kroz stisnute zube. Eleazar se bacio u zaštitnicki cucanj ispred
Carmen.
"Dajte, molim vas", cula sam kako se Jacob tuži ispod daha.
Edvvard je obgrlio Renesmee i mene. "Obecali ste saslušati", podsjetio ih je.
"Ima stvari koje se ne mogu cuti!" uzviknula je Tanya. "Kako si mogao, Edvvarde? Zar ne znaš
što ovo znaci?"
"Moramo odavde", rekla je Kate zabrinuto, s rukom na kvaki.
"Edvvarde..." Eleazar kao da je ostao bez rijeci.
"Cekajte", rekao je Edvvard, sada strožim glasom. "Imajte na umu što cujete, koje mirise
osjecate. Renesmee nije ono što mislite da je."
"Nema iznimaka od ovog pravila, Edvvarde", otpovrnula mu je Tanya.
"Tanya," oštro je rekao Edvvard, "cuješ joj otkucaje srca! Stani i razmisli o tome što to znaci."
"Otkucaje srca?" prošaptala je Carmen, virnuvši oko Eleazarova ramena.
"Ona nije potpuno vampirsko dijete", odgovorio je Edvvard, posvecujuci se Carmeninu manje
neprijateljskom držanju. "Napola je ljudska."
Cetvero vampira blenulo je u njega kao da govori jezikom koji nitko od njih ne razumije.
"Saslušajte me." Edvvardov je glas poprimio meki, baršunasti ton nagovaranja. "Renesmee je
jedna i jedina. Ja sam njezin otac. Ne tvorac - nego biološki otac."
Tanvaje odmahivala glavom, tek mrvicu. Kao da nije bila svjesna toga.
"Edvvarde, ne možeš valjda ocekivati da cemo—" zapoceo je Eleazar.
"Navedi mi neko drugo objašnjenje koje odgovara cinjenicama, Elea-zare. Osjecaš u zraku
toplinu njezina tijela. Krv joj kola žilama, Eleazare. Osjecaš njezin miris."
"Kako?" bezglasno je rekla Kate.
"Bella joj je biološka majka", kazao joj je Edvvard. "Zacela je, nosila i rodila Renesmee još dok
je bila ljudska. To ju je zamalo ubilo. Jedva jedvice sam joj unio dovoljno otrova u krv daje
spasim."
"Nikad nisam cuo za takvo što", rekao je Eleazar. Ramena su mu još bila kruta, izraz lica
hladan.
"Tjelesni odnosi vampira i ljudi nisu cesti", odgovorio mu je Edvvard, sada s crnom ironijom u
glasu. "Ljudi koji prežive takve odnošaje još su rjedi. Slažete li se, rodakinje?"
I Kate i Tanva mrko su ga pogledale.
"Daj, hajde, Eleazare. Pa sigurno primjecuješ slicnost."
Zapravo je Carmen reagirala na Edvvardove rijeci. Obišla je Eleazara, zanemarivši napola
uobliceno upozorenje, oprezno prišla i stala pred mene. Malo se sagnula i oprezno pogledala
Renesmee u lice.
"Cini mi se da imaš majcine oci," rekla je prigušenim, smirenim glasom, "ali ocevo lice." A
onda je, kao da si nije mogla pomoci, uputila smiješak Renesmee.
Renesmee joj je uzvratila blistavim osmijehom. Dotaknula mi je lice, ne odvracajuci pogled od
Carmen. Zamislila je dodirivanje Carmenina lica, pa se pitala smije li.
"Bi li ti smetalo da ti Renesmee sama sve ispripovijeda?" upitala sam Carmen. Još uvijek sam
od prejakog stresa mogla govoriti samo šaptom. "Ima dar za objašnjavanje."
Carmen se i dalje smješkala Renesmee. "Znaš li govoriti, malena?"
"Da", odgovorila joj je Renesmee visokim, pjevnim sopranom. Cijela Tanvina obitelj lecnula se
na zvuk njezina glasa, izuzev Carmen. "Ali mogu ti pokazati više nego što ti mogu reci."
Stavila je bucmastu rucicu Carmen na obraz.
Carmen se ukrutila kao da ju je udarila struja. Eleazar se za tren oka našao uz nju, stavivši joj
ruke na ramena kao da je želi trzajem odvojiti od napona.
"Cekaj", rekla je Carmen bez daha, razrogacenih ociju netremicno uprtih u Renesmeeine.
Renesmee je dugo "pokazivala" Carmen svoje objašnjenje. Edvvardovo je lice bilo napeto dok
je promatrao zajedno s Carmen, a ja sam tako htjela da i sama mogu cuti isto što i on. Jacob
se nestrpljivo prebacivao s noge na nogu iza mene, i znala sam da bi i sam to htio.
"Što joj Nessie pokazuje?" progundao je sebi u bradu.
"Sve", promrmljao je Edvvard.
Prošla je još jedna minuta, a onda je Renesmee spustila ruku s Carme-nina lica.
Pobjedonosno se osmjehnula preneraženoj vampirici.
"Pa ona je stvarno tvoja kci, je li?" bez daha je rekla Carmen, premještajuci pogled svojih
topaznih ociju na Edvvardovo lice. "Kako živopisan dar! Mogao je poteci samo od vrlo
nadarena oca."
"Vjeruješ li u to što ti je pokazala?" upitao ju je Edvvard napeta lica.
"Bez ikakve sumnje", rekla je jednostavno Carmen.
Eleazaru se cijelo lice ukocilo od brige. "Carmen!"
Carmen mu je primila obje ruke i stisnula ih. "Ma koliko se to nemogucim cinilo, Edvvard nam
je kazao cijelu istinu. Daj djetetu da ti pokaže."
Carmen je gurnula Eleazara bliže meni, te kimnula Renesmee. "Pokaži mu, mi querida."
Renesmee se široko osmjehnula, ocito oduševljena Carmeninim prihvacanjem, i lagano
dotaknula Eleazarovo celo.
"Ay caray!" procijedio je i otrgnuo se od nje.
"Što ti je ucinila?" smjesta ga je upitala Tanva, oprezno mu prilazeci. I Kate se polako
primaknula.
"Samo ti želi prikazati svoju stranu price", kazala mu je Carmen smi-rujucim tonom.
Renesmee se nestrpljivo namrštila. "Gledaj, molim", naredila je Eleazaru. Ispružila je rucicu
prema njemu i zatim ostavila nekoliko centimetara izmedu svojih prstiju i njegova lica,
cekajuci.
Eleazar ju je sumnjicavo odmjerio, te kratkim pogledom zatražio pomoc od Carmen. Poticajno
mu je kimnula. Eleazar je duboko udahnuo, te se prignuo, dotaknuvši opet njezinu rucicu
celom.
Zadrhtao je kad je pocelo, ali ovaj put je ostao miran, usredotoceno sklopljenih ociju.
"Ahh", uzdahnuo je kad su mu se oci opet otvorile nakon nekoliko minuta. "Shvacam."
Renesmee mu se osmjehnula. Oklijevao je, a onda joj uzvratio pomalo nevoljkim smiješkom.
"Eleazare?" oslovila ga je Tanva.
"Sve je to istina, Tanva. Nije ovo nikakvo besmrtno dijete. Napola je ljudska. Dodi. Uvjeri se
sama."
Tanva je šutke zauzela svoje mjesto, oprezno se postavivši preda me, a nakon nje i Kate.
Obje su se šokirale kad ih je pogodio prvi prizor nakon Renesmeeina dodira. Ali nakon što je
prošlo, djelovale su kao da ih je potpuno pridobila, baš kao i Carmen i Eleazar.
Nacas sam pogledala Edvvardovo smireno lice, pitajuci se je li moguce da ce to ici tako
jednostavno. Zlacane su mu oci bile bistre, lišene sjena. Znaci, nije bilo obmane u ovome.
"Hvala vam što ste saslušali", tiho je rekao.
"Ali preostaje ozbiljna opasnost na koju si nas upozorio", rekla je Tanva. "Ne izravno od ovog
djeteta, to vidim, ali onda svakako od Voltura. Kako su saznali za nju? Kada stižu?"
Nije me iznenadilo njezino strelovito shvacanje. Napokon, što bi uopce moglo biti prijetnja
obitelji snažnoj poput moje? Samo Volturi.
"Kad je Bella vidjela Irinu onaj dan u gorju," objasnio je Edvvard, "sa sobom je imala
Renesmee."
Kate je prosiktala i posve stisnula oci. "Irina je to ucinila? Vama? Carlisleu? Irina?"
"Ne", prošaptala je Tanya. "Netko drugi..."
"Alice ju je vidjela kako ide do njih", rekao je Edvvard. Upitala sam se jesu li ostali primijetili
kako se tek blago lecnuo kad je izgovorio Aliceino ime.
"Kako je mogla uciniti nešto takvo?" upitao je Eleazar, nikoga konkretno.
"Zamislite da ste vidjeli Renesmee samo iz daljine. Da niste pricekali da vam objasnimo."
Tanyine su se oci stvrdnule. "Nema veze što je ona pomislila... Vi ste nam obitelj."
"Više ništa ne možemo uciniti u pogledu Irinine odluke. Prekasno je. Alice nam je dala mjesec
dana."
I Tanya i Eleazar nakrivili su glave. Kateino se celo naboralo.
"Tako dugo?" upitao je Eleazar.
"Stižu svi zajedno. Za to su svakako potrebne izvjesne pripreme." Eleazar je zinuo u cudu.
"Cijela garda?"
"Ne samo garda", rekao je Edvvard, cvrsto napete celjusti. "Aro, Caius, Marcus. Cak i
supruge."
Svima su im se oci zacaklile od šoka.
"Nemoguce", prazno je rekao Eleazar.
"Kazao bih isto to prije dva dana", rekao je Edvvard.
Eleazar se namrštio, a kad je progovorio, maltene je režao. "Ali to uopce nema smisla. Zašto
bi izlagali sebe i supruge opasnosti?"
"Nema smisla, kad se tako gleda. Alice je rekla da se ovdje ne radi samo o kazni zbog onoga
što misle da smo ucinili. Smatrala je da bi nam ti mogao pomoci."
"Nije rijec samo o kazni? Ali cega bi tu još bilo?" Eleazar je poceo koracati po prostoriji,
prikradajuci se vratima i vracajuci prema nama kao da tu nema nikoga drugog, zureci u pod
namrštenih vjeda.
"Gdje su ostali, Edvvarde? Carlisle i Alice i drugi?" upitala ga je Tanva.
Edvvardovo je oklijevanje bilo gotovo neprimjetno. Odgovorio je samo na dio njezina pitanja.
"U potrazi za prijateljima koji bi nam mogli pomoci."
Tanva se nagnula prema njemu, držeci dlanove pred sobom. "Edvvarde, bez obzira na to
koliko prijatelja okupite, ne možemo vam pomoci da pobijedite. Možemo samo poginuti s
vama. Sigurno to znate. Naravno, možda nas cetvero to i zaslužujemo nakon ovoga što je
Irina sada ucinila, kao i nakon one prilike u kojoj smo vas iznevjerili - i tada za njezin racun."
Edvvard je brzo odmahnuo glavom. "Ne tražimo od vas da se borite i poginete s nama, Tanya.
Znaš da Carlisle nikada ne bi to tražio."
"Pa što onda tražite, Edvvarde?"
"Samo svjedocenje. Ako ih uspijemo natjerati da zastanu, samo na trenutak. Ako nam dopuste
da im objasnimo..." Dotaknuo je Renesmeein obraz; ona ga je primila za šaku i zadržala je
priljubljenu uza svoju kožu. "Teško je posumnjati u našu pricu kad je se osobno vidi."
Tanya je polako kimnula glavom. "Misliš da ce im njezina prošlost biti toliko bitna?"
"Samo u mjeri u kojoj daje naslutiti kakva ce joj buducnost biti. Smisao te zabrane bila je u
tome da nas se zaštiti od razotkrivanja, od neumjerenosti djece koja se nisu mogla obuzdati."
"Ja nisam uopce opasna", umiješala se Renesmee. Slušala sam njezin visok, jasan glas
novim ušima, zamišljajuci kako zvuci ostalima. "Nikad nisam ništa ucinila ni dedi ni Sue ni
Bilh/ju. Volim ljudska bica. I vuko--ljudska bica kao što je moj Jacob." Ispustila je Edvvardovu
šaku da bi ispružila rucicu otraga i potapšala Jacoba po ramenu.
Tanva i Kate razmijenile su kratak pogled.
"Da Irina nije tako brzo došla," zamišljeno je rekao Edvvard, "mogli smo sve ovo izbjeci.
Renesmee raste tempom bez presedana. Na izmaku ovog mjeseca razvit ce se za još pola
godine dana."
"Pa, to je nešto cemu svakako možemo posvjedociti", rekla je Carmen kao da je donijela
odluku. "Bit cemo u stanju prisegnuti da smo je na svoje oci vidjeli kako sazrijeva. Kako bi
Volturi mogli zanemariti takav dokaz?"
Eleazar je promrmljao: "Kako, doista?" ali nije podigao pogled, vec je samo nastavio koracati
kao da uopce ne haje za sve oko sebe.
"Da, možemo svjedociti za vas", rekla je Tanya. "Toliko svakako možemo uciniti. Razmislit
cemo što bismo još mogli."
"Tanya," pobrinuo se Edvvard, saznavši više iz njezinih misli nego iz njezinih rijeci, "ne
ocekujemo da se borite uz nas."
"Ako Volturi ne budu htjeli zastati da saslušaju naše svjedocenje, ne možemo samo ostati po
strani", ostala je uporna Tanya. "Naravno, smijem govoriti samo u svoje ime."
Kate je frknula. "Zar stvarno toliko sumnjaš u mene, sestro?"
Tanya joj se široko osmjehnula. "A, cuj, ipak je, to samoubilacka misija."
Kate joj se kratko zauzvrat iscerila, a onda nonšalantno slegnula ramenima. "Uz vas sam."
"I ja cu uciniti sve što mogu da zaštitim dijete", složila se Carmen. Zatim je, kao da ne može
odoljeti, ispružila ruke prema Renesmee. "Smijem li te primiti, bebe UndaV
Renesmee je željno pružila rucice prema Carmen, oduševljena svojom novom prijateljicom.
Carmen ju je cvrsto zagrlila, tepajuci joj na španjolskom.
Bilo je upravo onako kako je bilo s Charliejem, a prije njega i sa svim Cullenovima. Renesmee
je bila neodoljiva. Kojim je to svojim svojstvom privlacila sve ostale, stvarajuci u njima cak i
volju da se životom zavjetuju da ce je obraniti?
Nacas sam pomislila da bi ono što pokušavamo možda moglo biti moguce. Možda bi
Renesmee mogla uciniti nemoguce i pridobiti naše neprijatelje jednako kao i naše prijatelje.
A onda sam se sjetila da nas je Alice ostavila, i moja je nada išceznula jednako brzo kao što
se i pojavila.
