Mitologiju sam shvacala daleko ozbiljnije otkako sam postala vampirica.
Kad sam sagledavala svoja prva tri besmrtnicka mjeseca, cesto sam zamišljala kako bi moja
životna nit mogla izgledati na razboju Sudenica - tko bi znao da ona zapravo ne postoji? Bila
sam sigurna daje moja nit promijenila boju; smatrala sam da je vjerojatno isprva bila ugodno
bež, boje koja pruža potporu i ne stvara sukobe, koja bi dobro izgledala u pozadini. Sada mi
se cinilo da je zacijelo jarko grimizna ili možda svjetlucavo zlatna.
Tapiserija obitelji i prijatelja koja se ispreplela oko mene bila je nešto prekrasno i živopisno,
puna njihovih žarkih, komplementarnih boja.
Iznenadile su me neke niti koje sam imala prilike uplesti u svoj život. Vukodlaci, zagasitih,
šumskih boja, nisu bili nešto što sam ocekivala; Jacob, jasno, kao i Seth. Ali moji stari prijatelji
Quil i Embry postali su dio tkanja kad su prišli Jacobovu coporu, a cak su se i Sam i Emily
srdacno odnosili. Napetosti izmedu naših obitelji popustile su, uglavnom zbog Renesmee. Bilo
ju je lako voljeti.
Sue i Leah Clearvvater takoder su nam se ispreplele u život - još dvije niti koje nisam
ocekivala.
Sue kao daje na sebe preuzela dužnost olakšavanja Charliejeva prijelaza u svijet zbivanja iz
mašte. Vecinu je dana dolazila s njim do Cullenovih, iako joj tu nikad nije bilo tako ugodno kao
njezinu sinu i vecini Jakeova copora. Nije mnogo govorila; samo se zaštitnicki držala uz
Charlieja. Uvijek je bila prva osoba kojoj bi se obratio kad bi Renesmee izvela nešto
uznemirujuce napredno - što je bilo cesto. U odgovor bi Sue znacajno pogledala Setha, kao
da želi reci: Ma da, pricaj mi o tome.
Lei je bilo još manje ugodno nego Sue i ona je bila jedina clanica naše odnedavna proširene
obitelji koja se otvoreno protivila spajanju. Doduše, ona i Jacob stekli su novu bliskost zbog
koje je ostajala uza sve nas. Jedanput sam ga pitala o tome - nevoljko; nisam htjela zabadati
nos, ali odnos im je bio tako drugaciji nego nekad da sam postala znatiželjna. Slegnuo je
ramenima i rekao mi da to tako bude u coporu. Ona mu je sada doglavnica, njegova "beta",
kako sam to davnom prilikom nazvala.
"Pa si mislim, kad sam vec odlucio stvarno ici na to da sam Alfa," pojasnio mi je Jacob, "bilo bi
mi bolje da riješim sve formalnosti."
Nova je odgovornost stvorila u Lei potrebu da ga cesto obilazi, a kako je uvijek bio s
Renesmee...
Leah nije bila sretna što je blizu nas, ali u tome je bila iznimka. Sreca je sada bila glavna
sastavnica moga života, dominantni uzorak u tapiseriji. I to do te mjere da je moj odnos s
Jasperom sada bio daleko bliskiji nego što sam ikada sanjala da ce biti.
Samo, isprva mi je to stvarno išlo na živce.
"Ma joj!" potužila sam se Edvvardu jedne veceri nakon što smo ušuškali Renesmee u njezinu
kolijevku od kovanog željeza. "Ako dosad nisam ubila Charlieja ili Sue, vjerojatno više i necu.
Kad bi se barem Jasper prestao cijelo vrijeme motati oko mene!"
"Nitko ne sumnja u tebe, Bella, ni najmanje", smirio me. "Znaš Jaspera - ne može odoljeti
dobrom emocionalnom ozracju. A ti si stalno tako sretna, ljubavi, da i nehotice želi biti blizu
tebe."
A onda me Edvvard cvrsto zagrlio, jer mu ništa nije bilo draže od moje posvemašnje
ushicenosti ovim novim životom.
A i bila sam gotovo uvijek u euforiji. Dani mi nisu bili dovoljno dugi da se nasitim obožavanja
svoje kceri; u nocima nije bilo dovoljno sati da zadovoljim svoju potrebu za Edvvardom.
Samo, sva je ta radost imala i nalicje. Zamišljala sam da bi, kad bi se tkanje naših života
okrenulo na suprotnu stranu, uzorak na poledini bio izatkan sumornim sivim nijansama dvojbe
i strahovanja.
Renesmee je izgovorila svoju prvu rijec s tocno tjedan dana. Rijec je bila Mama, zbog cega
bih bila izvan sebe od srece, da nisam bila u takvom strahu zbog njezina napredovanja da
sam jedva uspjela prisiliti svoje skamenjeno lice da joj uzvrati osmijehom. Nije mi pomoglo ni
to što je prešla s prve rijeci na prvu recenicu u istom dahu. "Mama, gdje je djed?" upitala me
bistrim, visokim sopranom, potrudivši se da progovori naglas samo zato što sam se nalazila
na suprotnoj strani sobe. Prethodno je to pitala i Rosalie,
putem svojeg normalnog (ili ozbiljno abnormalnog, s drugog motrišta) nacina komuniciranja.
Rosalie nije znala odgovor, tako da se Renesmee obratila meni.
Slicno je bilo i kad je prohodala, manje od tri tjedna nakon toga. Jednostavno se bila zagledala
u Alice, pozorno promatrajuci kako njezina teta aranžira bukete u vazama razmještenim po
sobi, plešuci tamo-amo po prostoriji s punim naramcima cvijeca. Renesmee je stala na noge,
ni najmanje nesigurno, i prešla sobu gotovo jednako graciozno.
Jacob je smjesta zapljeskao, jer Renesmee je ocito i željela dobiti takvu reakciju. Njegove su
osobne reakcije bile na drugome mjestu zbog posebne spone s njom; prvi mu je poriv uvijek
bio pružiti Renesmee što god joj treba. Ali pogledi su nam se susreli, i opazila sam da dijelimo
podjednaku paniku. I ja sam prisilila svoje ruke da zaplješcu, ne bih li prikrila svoj strah od nje.
Edvvard je tiho pljeskao meni sa strane, i nismo morali izgovoriti svoje misli da bismo znali
kako su iste.
Edvvard i Carlisle udubili su se u istraživanje, nastojeci pronaci bilo kakav odgovor, bilo kakvu
naznaku onoga što slijedi. Vrlo se malo toga moglo naci, a ništa se nije moglo potvrditi.
Alice i Rosalie obicno su nam pocinjale dan modnom revijom. Renesmee nikada dvaput nije
nosila istu odjecu, dijelom zato što ju je gotovo odmah prerastala, a dijelom i zato što su Alice i
Rosalie nastojale stvoriti djecji album koji ce izgledati kao da obuhvaca godine, a ne tjedne.
Snimale su stotine fotografija, bilježeci svaku fazu njezina ubrzanog djetinjstva.
S tri mjeseca, Renesmee je mogla proci kao krupno jednogodišnje, ili omanje dvogodišnje
dijete. Nije baš imala oblik djece takve dobi; bila je vitkija i elegantnija, pravilnijih, odraslima
slicnijih proporcija. Broncane su joj kovrcice padale do struka; ne bih se mogla prisiliti da ih
ošišam cak i kad bi mi Alice to dopustila. Renesmee je znala govoriti s besprijekornom
gramatikom i izgovorom, ali rijetko sije davala truda, jer je radije naprosto pokazivala ljudima
što želi. Ne samo da je mogla hodati, vec i trcati i plesati. Cak je znala i citati.
Jedne sam joj veceri citala Tennvsona, jer ju je njegova poezija ocito odmarala svojom
zvucnošcu i ritmom. (Neprestano sam morala tragati za novim štivom; Renesmee nije voljela
ponavljanje prica prije spavanja kao, navodno, druga djeca, a za slikovnice nije imala
strpljenja.) Dodirnula mi je obraz rucicom: zamislila je nas, samo što je sad ona držala knjigu.
Nasmiješeno sam joj je pružila.
"Mila tu glazba'", procitala je bez zastajkivanja, '"nježnije pada no ružice cvat lahor kad nosi, il'
mrkli titraj sred kamna hlada stajacih voda mrak kada rosi—"'
Moja joj je ruka robotskim pokretom oduzela knjigu.
"Ako ti citaš, kako ceš onda zaspati?" upitala sam je glasom koji jedva jedvice nije zadrhtao.
Carlisle je izracunao da joj rast tijela postupno usporava; um joj je pak nastavio punom parom.
Cak i kad bi se stopa usporavanja zadržala, svejedno bi za samo cetiri godine postala odrasla
osoba.
S cetiri godine. I starica s petnaest.
Samo petnaest godina života.
Ali bila je tako zdrava. Vitalna, vedra, blistava i sretna. Uz njezino upadljivo dobro stanje, lako
sam mogla biti sretna s njom u sadašnjem trenutku i ostavljati buducnost za sutra.
Carlisle i Edvvard razmatrali su naše opcije za buducnost iz svakog kuta prigušenim
glasovima koje sam se trudila ne cuti. Nikad nisu vodili te rasprave kad bi Jacob bio u blizini,
jer postojao je jedan siguran nacin za zadržavanje starenja, koji teško da bi oduševio Jacoba.
Mene nije. Preopasno! vrištali su mi nagoni. Jacob i Renesmee djelovali su slicno u toliko
pogleda, oboje kao bica koja su pola-pola, dva stvorenja u isti mah. A sve vukodlacke predaje
uporno su tvrdile da je vampirski otrov smrtna presuda, a ne put prema besmrtnosti...
Carlisle i Edvvard iscrpili su mogucnosti za istraživanje na daljinu, pa smo se sada pripremali
otici do samog izvora starih legendi. Odlucili smo otici natrag u Brazil i poceti odande. Pleme
Ticuna gaji legende o djeci poput Renesmee... Ako su ikada postojala druga djeca slicna njoj,
možda se još zadržala neka pripovijest o životnom vijeku polusmrtne djece...
Jedino stvarno pitanje koje je još preostalo bilo je tocno vrijeme našeg polaska.
Cekalo se na mene. Malim dijelom zato što sam htjela ostati blizu Forksa sve do nakon
blagdana, zbog Charlieja. Ali bitnije od toga bilo je to što sam znala da najprije mora doci do
jednog drugog putovanja - koje neprijeporno ima prvenstvo. K tome, to ce morati biti
samostalno putovanje.
Tada smo se Edvvard i ja jedini put porjeckali otkako sam postala vampirica. Glavna sporna
tocka bilo je ono "samostalno". Ali cinjenice su bile takve kakve su bile, a moj plan je razumski
jedini imao smisla. Morala sam otici u posjet Volturima, i morala sam to obaviti apsolutno
sama.
Cak i oslobodena starih nocnih mora, bilo kakvih snova, nikako nisam mogla zaboraviti
Volture. Niti su oni nas ostavili bez podsjetnika.
Sve do dana kad je stigao Arov poklon, nisam znala da je Alice poslala obavijest o vjencanju
vodama Voltura; bili smo daleko na Esminu otoku kad
putem svojeg normalnog (ili ozbiljno abnormalnog, s drugog motrišta) nacina komuniciranja.
Rosalie nije znala odgovor, tako da se Renesmee obratila meni.
Slicno je bilo i kad je prohodala, manje od tri tjedna nakon toga. Jednostavno se bila zagledala
u Alice, pozorno promatrajuci kako njezina teta aranžira bukete u vazama razmještenim po
sobi, plešuci tamo-amo po prostoriji s punim naramcima cvijeca. Renesmee je stala na noge,
ni najmanje nesigurno, i prešla sobu gotovo jednako graciozno.
Jacob je smjesta zapljeskao, jer Renesmee je ocito i željela dobiti takvu reakciju. Njegove su
osobne reakcije bile na drugome mjestu zbog posebne spone s njom; prvi mu je poriv uvijek
bio pružiti Renesmee što god joj treba. Ali pogledi su nam se susreli, i opazila sam da dijelimo
podjednaku paniku. I ja sam prisilila svoje ruke da zaplješcu, ne bih li prikrila svoj strah od nje.
Edward je tiho pljeskao meni sa strane, i nismo morali izgovoriti svoje misli da bismo znali
kako su iste.
Edvvard i Carlisle udubili su se u istraživanje, nastojeci pronaci bilo kakav odgovor, bilo kakvu
naznaku onoga što slijedi. Vrlo se malo toga moglo naci, a ništa se nije moglo potvrditi.
Alice i Rosalie obicno su nam pocinjale dan modnom revijom. Renesmee nikada dvaput nije
nosila istu odjecu, dijelom zato što ju je gotovo odmah prerastala, a dijelom i zato što su Alice i
Rosalie nastojale stvoriti djecji album koji ce izgledati kao da obuhvaca godine, a ne tjedne.
Snimale su stotine fotografija, bilježeci svaku fazu njezina ubrzanog djetinjstva.
S tri mjeseca, Renesmee je mogla proci kao krupno jednogodišnje, ili omanje dvogodišnje
dijete. Nije baš imala oblik djece takve dobi; bila je vitkija i elegantnija, pravilnijih, odraslima
slicnijih proporcija. Broncane su joj kovrcice padale do struka; ne bih se mogla prisiliti da ih
ošišam cak i kad bi mi Alice to dopustila. Renesmee je znala govoriti s besprijekornom
gramatikom i izgovorom, ali rijetko si je davala truda, jer je radije naprosto pokazivala ljudima
što želi. Ne samo daje mogla hodati, vec i trcati i plesati. Cak je znala i citati.
Jedne sam joj veceri citala Tennvsona, jer ju je njegova poezija ocito odmarala svojom
zvucnošcu i ritmom. (Neprestano sam morala tragati za novim štivom; Renesmee nije voljela
ponavljanje prica prije spavanja kao, navodno, druga djeca, a za slikovnice nije imala
strpljenja.) Dodirnula mi je obraz rucicom: zamislila je nas, samo što je sad ona držala knjigu.
Nasmiješeno sam joj je pružila.
'"Mila tu glazba'", procitala je bez zastajkivanja, '"nježnije pada no ružice cvat lahor kad nosi,
iP mrkli titraj sred kamna hlada stajacih voda mrak kada rosi—"'
Moja joj je ruka robotskim pokretom oduzela knjigu.
"Ako ti citaš, kako ceš onda zaspati?" upitala sam je glasom koji jedva jedvice nije zadrhtao.
Carlisle je izracunao da joj rast tijela postupno usporava; um joj je pak nastavio punom parom.
Cak i kad bi se stopa usporavanja zadržala, svejedno bi za samo cetiri godine postala odrasla
osoba.
S cetiri godine. 1 starica s petnaest.
Samo petnaest godina života.
Ali bila je tako zdrava. Vitalna, vedra, blistava i sretna. Uz njezino upadljivo dobro stanje, lako
sam mogla biti sretna s njom u sadašnjem trenutku i ostavljati buducnost za sutra.
Carlisle i Edvvard razmatrali su naše opcije za buducnost iz svakog kuta prigušenim
glasovima koje sam se trudila ne cuti. Nikad nisu vodili te rasprave kad bi Jacob bio u blizini,
jer postojao je jedan siguran nacin za zadržavanje starenja, koji teško da bi oduševio Jacoba.
Mene nije. Preopasno! vrištali su mi nagoni. Jacob i Renesmee djelovali su slicno u toliko
pogleda, oboje kao bica koja su pola-pola, dva stvorenja u isti mah. A sve vukodlacke predaje
uporno su tvrdile da je vampirski otrov smrtna presuda, a ne put prema besmrtnosti...
Carlisle i Edvvard iscrpili su mogucnosti za istraživanje na daljinu, pa smo se sada pripremali
otici do samog izvora starih legendi. Odlucili smo otici natrag u Brazil i poceti odande. Pleme
Ticuna gaji legende o djeci poput Renesmee... Ako su ikada postojala druga djeca slicna njoj,
možda se još zadržala neka pripovijest o životnom vijeku polusmrtne djece...
Jedino stvarno pitanje koje je još preostalo bilo je tocno vrijeme našeg polaska.
Cekalo se na mene. Malim dijelom zato što sam htjela ostati blizu Forksa sve do nakon
blagdana, zbog Charlieja. Ali bitnije od toga bilo je to što sam znala da najprije mora doci do
jednog drugog putovanja - koje neprijeporno ima prvenstvo. K tome, to ce morati biti
samostalno putovanje.
Tada smo se Edvvard i ja jedini put porjeckali otkako sam postala vampirica. Glavna sporna
tocka bilo je ono "samostalno". Ali cinjenice su bile takve kakve su bile, a moj plan je razumski
jedini imao smisla. Morala sam otici u posjet Volturima, i morala sam to obaviti apsolutno
sama.
Cak i oslobodena starih nocnih mora, bilo kakvih snova, nikako nisam mogla zaboraviti
Volture. Niti su oni nas ostavili bez podsjetnika.
Sve do dana kad je stigao Arov poklon, nisam znala da je Alice poslala obavijest o vjencanju
vodama Voltura; bili smo daleko na Esminu otoku kad
je dobila viziju volturskih vojnika - medu kojima i Jane i Aleca, razorno mocnih blizanaca.
Caius je kanio poslati skupinu lovaca da provjeri jesam li još ljudska usprkos njihovoj odredbi
(kako sam znala za tajni svijet vampira, morala sam mu se ili pridružiti ili biti ušutkana...
zasvagda). I tako je Alice poslala obavijest, ne bi li ih zadržala tjeranjem da odgonetnu njezino
stvarno znacenje. Ali naposljetku ce ipak doci. To je bilo izvjesno.
Sam poklon nije bio izrazito prijeteci. Ekstravagantan, to da, i gotovo strašan upravo zbog te
svoje ekstravagantnosti. Prijetnja se skrivala u posljednjem retku Arove cestitke, napisane
crnom tintom na cetvorini teškog, cisto bijelog papira rukopisom samoga Ara:
Jzuzetno se radujem osobnome susretu s novom gdom Cullen.
Dar je bio predstavljen u kiceno izrezbarenoj, prastaroj drvenoj kutiji s intarzijama od zlata i
sedefa, urešenoj draguljima duginih boja. Alice je rekla da je sama ta kutijica neprocjenjivo
vrijedno blago koje bi zasjenilo maltene svaki drugi komad nakita izuzev onoga koji se nalazi
unutra.
"Oduvijek sam se pitao gdje su krunski dragulji nestali nakon što ih je Ivan Engleski založio u
trinaestom stoljecu", rekao je Carlisle. "Zapravo se ne cudim što Volturi posjeduju svoj dio."
Ogrlica je bila jednostavna - zlato isprepleteno u uže debelog lanca, gotovo ljuskavog, slicnog
glatkoj zmiji koja ce se tijesno oviti oko vrata. Jedan je dragulj bio obješen s tog užeta: bijeli
dijamant velicine loptice za golf.
Neprikriveno podsjecanje u Arovoj poruci zanimalo me više od dragulja. Volturi moraju vidjeti
da sam besmrtna, da su Cullenovi poslušali naredbe Voltura, i to moraju vidjeti uskoro. Ne
smije im se dopustiti da pridu blizu Forksu. A postoji samo jedan nacin da zaštitimo svoj
ovdašnji život.
"Ne ideš sama", uporno je izjavio Edvvard kroza zube, dok je stiskao šake.
"Nece oni meni ništa", pokušala sam ga smiriti koliko sam mogla, sileci svoj glas da zvuci
sigurno. "Nemaju razloga za to. Vampirica sam. Slucaj je riješen."
"Ne. Apsolutno ne."
"Edvvarde, to je jedini nacin da je zaštitimo."
A na to nije imao protuargument. Logika mi je bila besprijekorna.
Cak i u ono malo vremena koliko sam provela uz Ara, uspjela sam vidjeti daje kolekcionar - i
da. žive dijelove svoje zbirke smatra najdragocjenijima.
Cijenio je ljepotu, darovitost i rijetkost medu svojim besmrtnim sljedbenicima više od ijednog
dragulja pohranjenog u svojim trezorima. Bilo je vec sasvim nezgodno što je poceo žudjeti za
umijecima Alice i Edvvarda. Necu mu dati dodatni povod da zavidi Carlisleovoj obitelji.
Renesmee je bila prekrasna i darovita i jedinstvena - jedna i jedina takva. Nije mu se smjelo
dopustiti da je vidi, cak ni tek putem tudih misli.
A ja sam bila jedina cije misli nije mogao cuti. Naravno da sam odlucila otici sama.
Alice nije predvidala nevolje s mojim putom, ali brinula se zbog neja-snoca svojih vizija. Rekla
je da su katkad slicno mutne kad postoje izvanjske odluke koje bi se mogle isprijeciti, ali se još
nisu cvrsto donijele. Od te se neizvjesnosti Edvvard, otprije nesklon, poceo krajnje protiviti
tome što sam morala uciniti. Htio je otici sa mnom sve do presjedanja na drugi let u Londonu,
ali nisam htjela ostaviti Renesmee bez oba roditelja. Umjesto njega, poci ce Carlisle. Zbog
toga smo se i Edvvard i ja mrvicu opustili, znajuci da ce Carlisle biti svega nekoliko sati
udaljen od mene.
Alice je stalno pregledavala buducnost, ali stvari koje je pronalazila nisu imale veze s onime
što traži. Novi burzovni trend, moguci pomirbeni posjet Irine, iako još nije cvrsto odlucila,
mecavu koja ce nas snaci tek za šest tjedana, poziv od Renee (uvježbavala sam svoj "grubi"
glas i svaki mi je dan išlo sve bolje - koliko je Renee znala, još sam bila bolesna, ali
oporavljala sam se).
Kupili smo karte za Italiju dan nakon što je Renesmee navršila tri mjeseca. Namjera mi je bila
da taj put bude vrlo kratak, pa nisam kazala Charlieju da idem. Jacob je znao za to, i dijelio je
Edvvardovo stajalište. Medutim, današnja se rasprava vodila oko Brazila. Jacob je uporno htio
poci s nama.
Nas troje, Jacob, Renesmee i ja, lovili smo zajedno. Ishrana životinjskom krvlju nije bila nešto
što bi Renesmee obožavala - i zato je Jacob smio ici s nama. Jacob je to pretvarao u
nadmetanje izmedu njih, što je bio glavni razlog zbog kojega je uopce bila voljna.
Renesmee je imala vrlo jasan pojam o tome što je dobro, a što loše, kad je rijec o lovu na
ljude; samo je smatrala da darovana krv pruža lijep kompromis. Od ljudske je hrane bila sita, a
cinilo se i da joj odgovara organizmu, ali reagirala je na sve vrste krute hrane s istim
pacenickim trpljenjem s kojim sam ja svojedobno jela cvjetacu i mahune. Životinjska je krv bila
barem bolja od toga. Po prirodi je bila sklona nadmetanju, a zbog prilike da pobijedi Jacoba,
lov joj je bio uzbudljiv.
"Jacobe", rekla sam, nastojeci ga opet urazumjeti kad je Renesmee otplesala na dugacku
cistinu pred nama, tragajuci za mirisom koji joj se svidio. "Imaš ovdje obaveza. Seth, Leah—"
Frknuo je. "Nisam ja dadilja svome coporu. A svi ionako imaju svoje odgovornosti u La
Pushu."
"Kao ti, na primjer? Znaci da se službeno misliš ispisati iz srednje škole? Ako misliš održati
korak s Renesmee, morat ceš se daleko cvršce primiti knjige."
"To mi je samo dopust. Vratit cu se u školu kad mi se situacija... smiri."
Prestala sam pozorno pratiti svoju stranu rasprave kad je to rekao, i oboje smo automatski
pogledali Renesmee. Gledala je pahuljice što su joj provijavale visoko nad glavom i topile se
prije nego što se stignu primiti za požutjelu travu na dugoj livadi u obliku glave strelice na kojoj
smo stajali. Njezina haljinica s volancicima boje bjelokosti bila je tek za nijansu tamnija od
snijega, a crvenkasto smede kovrce uspijevale su se ljeskati, premda je sunce zaklanjao
debeli sloj oblaka.
Dok smo je gledali, nacas je cucnula, a onda se odrazila pet metara u zrak. Rucicama je
obuhvatila jednu pahuljicu i lagano se docekala na noge.
Okrenula se prema nama s nevjerojatnim osmijehom - na to se istinski nije moglo naviknuti - i
otvorila ruke da nam pokaže savršeno oblikovanu osmerokraku ledenu zvjezdicu na dlanu
prije nego što ce se rastopiti.
"Krasno", pohvalno joj je dobacio Jacob. "Ali mislim da odugovlaciš, Nessie."
Skoknula je natrag do Jacoba; ispružio je ruke baš u trenutku kad mu je uskocila u narucje.
Savršeno su uskladili taj pokret. Izvodila je to kad mu je htjela nešto reci. Bilo joj je draže ne
govoriti naglas.
Renesmee mu je dotaknula lice i preslatko se namrgodila kad smo svi osluhnuli zvuk malog
krda sjevernih jelena koje je odmicalo dalje u šumu.
"Ma jaaaasno da nisi žedna, Nessie", odgovorio joj je Jacob pomalo sarkasticno, ali iznad
svega sa željom da joj udovolji. "Samo se bojiš da cu ja opet uloviti najvecega!"
Skocila je unatraške iz Jacobova narucja, lagano se docekala na noge i prevrnula ocima - tako
me podsjecala na Edvvarda kad bi to izvela. Zatim je odjurila medu drvece.
"Ja cu", rekao je Jacob kad sam se nagnula poci za njom. Strgnuo je majicu sa sebe kad je
jurnuo za njom u šumu, vec podrhtavajuci. "Ne racuna se ako varaš", doviknuo je Renesmee.
Osmjehnula sam se zaostalom lišcu koje su nadigli jurnjavom, odmahujuci glavom. Jacob je
kojiput znao biti vece dijete od Renesmee.
Zastala sam, dajuci svojim lovcima nekoliko minuta prednosti. Bit ce mi prejednostavno uci im
u trag, a Renesmee me silno voljela iznenaditi velicinom svoga plijena. Opet sam se
osmjehnula.
Uska je livada bila vrlo mirna, vrlo prazna. Provijavanje snijega rijedilo se nada mnom, gotovo
da je vec prestalo. Alice je vidjela da se još tjednima nece zadržati.
Edvvard i ja obicno smo zajedno išli ovako u lov. Ali Edvvard je danas ostao s Carlisleom,
planirati putovanje u Rio, raspravljati Jacobu iza leda... Namrštila sam se. Kad se vratim, stat
cu na Jacobovu stranu. On bi trebao poci s nama. Nitko od nas nema u ovome veci interes od
njega - cijeli mu je život u pitanju, baš kao i moj.
Dok su mi se misli gubile u bliskoj buducnosti, oci su mi rutinski prelazile gorskim obronkom, u
potrazi za plijenom, u potrazi za opasnošcu. Nisam to radila svjesno; potreba mi je bila
automatska.
Ili je, možda, postojao razlog za moje pregledavanje, neki sitni okidac koji su moja britka
osjetila opazila prije nego što sam to svjesno shvatila.
Dok su mi oci pregledavale rub udaljene litice što se sivkastomodro isticala spram zelenocrne
šume, odsjaj srebra - ili možda zlata? - naglo mi je privukao pozornost.
Pogled mi se usredotocio na boju koje nije smjelo ondje biti, toliko daleke u izmaglici da je ni
orao ne bi mogao razaznati. Zagledala sam se.
Ona se zagledala u mene.
Bilo je ocito daje vampirica. Koža joj je bila mramornobijela, teksturom milijun puta glatkija od
ljudske kože. Cak i pri oblacnom vremenu, posve je blago svjetlucala. Da je koža nije odala,
odala bi je mirnoca. Samo vampiri i kipovi mogu stajati tako savršeno nepomicno.
Kosa joj je bila svijetlo, svijetloplava, gotovo srebrna. To je bio taj sjaj koji mi je privukao
pogled. Visjela je ravno poput viska do zaobljena ruba na bradi, s pravilnim razdjeljkom po
sredini.
Bila mije nepoznata. S apsolutnom sam sigurnošcu znala daje nikad još nisam vidjela, cak ni
dok sam bila ljudska. Nijedno lice u mome mutnom sjecanju nije bilo slicno ovome. Ali smjesta
sam je prepoznala prema tamnozlatnim ocima.
Irina je ipak odlucila doci.
Nacas sam je pogledala, a ona je pogledala mene. Upitala sam se hoce li smjesta pogoditi tko
sam. Pridigla sam ruku da joj mahnem, ali mrvicu je iskrivila usne, odjednom poprimivši
ratoboran izraz.
Zacula sam Renesmeein pobjednicki povik iz šume, zacula Jacobovo popratno tuljenje i
opazila kako se Irinino lice refleksno trznulo na taj zvuk kad je za koju sekundu dopro do nje.
Pogled joj se pomaknuo malcice udesno i znala sam što vidi. Golema rideg vukodlaka, možda
upravo onoga koji je ubio njezina Laurenta. Koliko nas je dugo vec promatrala? Dovoljno dugo
da vidi naše maloprijašnje srdacno druženje, u to sam bila sigurna.
Lice joj se zgrcilo od boli.
Nagonski sam raširila ruke pred sobom u gesti isprike. Opet se okrenula prema meni i ovaj put
sasvim zadigla gornju usnu nad zube. Celjust joj se rasklopila kad je zarežala.
Kad je taj tihi zvuk dopro do mene, vec se bila okrenula i nestala u šumi.
"Drek!" prostenjala sam.
Jurnula sam u šumu za Renesmee i Jacobom, ne želeci ih imati izvan pogleda. Nisam znala
kojim je smjerom Irina pošla, a ni do koje je tocno mjere u ovom trenutku ljuta. Osveta je cesta
opsesija medu vampirima, koju nipošto nije lako zatomiti.
Trceci punom brzinom, trebala sam samo dvije sekunde da stignem do njih.
"Moj je veci", cula sam kako tvrdi Renesmee kad sam izjurila iz gustog trnjaka na mali otvoreni
prostor gdje su stajali.
Jacobu su se uši spljoštile kad je razabrao kakav mije izraz lica; prignuo se u cucanj i iskezio
zube - njuška mu je bila sva krvava od plijena. Oci su mu stale pretraživati šumu. Cula sam
kako mu se rezanje skuplja u grlu.
Renesmee je bila pripravna posve u istoj mjeri kao i Jacob. Napustivši mrtvog jelena pod
nogama, skocila je u moje spremno narucje i prislonila mi radoznale rucice na obraze.
"Pretjerano sam reagirala", brzo sam im kazala. "U redu je, mislim. Samo malo."
Izvadila sam mobitel i pritisnula brzo biranje. Edvvard mi se javio na prvo zvono. Jacob i
Renesmee pozorno su slušali moju stranu razgovora dok sam objašnjavala Edvvardu.
"Dodi, povedi Carlislea", cvrkutala sam tako brzo da sam se pitala može li me Jacob pratiti.
"Vidjela sam Irinu, i ona je vidjela mene, ali onda je ugledala Jacoba i naljutila se i pobjegla,
mislim. Nije se tu pojavila - bar zasad - ali djelovala je prilicno uzrujano, tako da možda i hoce.
Ako nece, ti i Carlisle morate otici za njom i objasniti joj. Tako mi je krivo."
Jacob je grmnuo.
"Stižemo za pola minute", potvrdio mi je Edvvard, i zacula sam huk vjetra koji je stvarao u trku.
Trknuli smo natrag na duguljastu livadu i onda šutke pricekali dok smo Jacob i ja pažljivo
osluškivali šum nailaska koji nam ne bi bio poznat.
Samo, kad je šum naišao, vrlo smo ga dobro poznavali. A onda se Edvvard našao uz mene, s
Carlisleom nekoliko sekundi iza sebe. Iznenadilo me kad sam zacula kako težak topot krupnih
šapa nailazi iza Carlislea. Valjda me to nije trebalo preneraziti. Kako se Renesmee našla
makar i u najmanjoj trunki opasnosti, bilo je razumljivo samo po sebi da ce Jacob pozvati
pojacanje.
"Bila je gore na onom grebenu", smjesta sam im kazala, pokazujuci gdje. Ako je Irina u bijegu,
vec je u poprilicnoj prednosti. Hoce li biti voljna zastati i saslušati Carlislea? Njezin prijašnji
izraz lica tjerao me na zakljucak da nece. "Možda biste trebali nazvati Emmetta i Jaspera, pa
da podu s vama. Izgledala je... stvarno uzrujano. Zarežala je na mene."
"Sto?" ljutito je rekao Edvvard.
Carlisle mu je stavio ruku na podlakticu. "Ona tuguje. Ja cu za njom." "Idem s tobom", ostao je
uporan Edvvard.
Razmijenili su dug pogled - možda je Carlisle odvagivao Edvvardovu ljutnju na Irinu u odnosu
na pomoc koju bi mogao pružiti citanjem misli. Carlisle je naposljetku kimnuo glavom, te su
krenuli pronaci njezin trag a da nisu pozvali ni Jaspera ni Emmetta.
Jacob je nestrpljivo otpuhnuo i nosom me gurnuo u leda. Sigurno je htio da se Renesmee vrati
u sigurnost kuce, za svaki slucaj. Složila sam se s njim oko toga, pa smo požurili doma dok su
nam Seth i Leah trcali uz bok.
Renesmee mi je bila spokojna u narucju, jedne rucice i dalje oslonjene na moje lice. Buduci da
smo preuranjeno prekinuli odlazak u lov, jednostavno ce se morati zadovoljiti darovanom
krvlju. U mislima je donekle bila zadovoljna.
