Ne znam koliko bi trebalo reci Renee o svemu ovome", kazao je Charlie, oklijevajuci s jednom
nogom izvan vrata. Protegnuo se, a onda mu je želudac zakrulio.
Kimnula sam glavom. "Znam. Ne bih je htjela isprepadati. Bolje da je zaštitimo. Ovakve stvari
nisu za ljude slabih živaca."
Usne su mu se sažalno izvile u stranu. "Bio bih i ja tebe pokušao zaštititi, samo da sam znao
kako. Ali ti se valjda nikada nisi mogla ubrojiti medu ljude slabih živaca, zar ne?"
Uzvratila sam mu osmijeh, uvlaceci plameni udisaj kroza zube.
Charlie se odsutno potapšao po trbuhu. "Smislit cu vec nešto. Imamo vremena da se
dogovorimo oko toga, je 1' tako?"
"Tako je", obecala sam mu.
U nekim je pogledima dan bio vrlo dug, a u drugima tako kratak. Charlie je kasnio na veceru -
Sue Cleanvater kuhala ju je za njega i Bilh/ja. To ce biti baš nezgodno vecernje druženje, ali
barem ce pojesti obrok prave hrane; bilo mi je drago što se netko brine za to da on ne umre od
gladi zbog toga što ne zna kuhati.
Cijeloga dana minute su sporo protjecale zbog napetosti; Charlie ni trenutka nije opustio
ukoceno držanje svojih ramena. Ali nije mu se ni žurilo da ode. Odgledao je dvije cijele
utakmice - na svu srecu tako udubljen u svoje misli da uopce nije primjecivao Emmettove
sugestivne pošalice koje su bivale sve socnije i sve manje vezane uz nogomet sa svakom
opaskom - a onda i komentare nakon utakmica, kao i vijesti. Nije se maknuo sve dok ga Seth
nije podsjetio na to koliko je sati.
"Zar ceš pustiti da te Billy i moja mama cekaju, Charlie? Daj, hajde. Bella i Nessie bit ce tu i
sutra. Idemo baciti nešto u kljun, može?"
U Charliejevim se ocima jasno vidjelo da nije imao povjerenja u Sethovu procjenu, ali pustio je
da ga Seth izvede iz kuce. Nepovjerenje se još vidjelo u njemu sad kad je zastao. Oblaci su se
rijedili, kiša je prestala. Možda cak grane i sunce, netom prije nego što ce zaci.
"Jake kaže da ste mi mislili otperjati", sada mije promrmljao.
"Nisam to htjela uciniti dokle god postoji nacin da se to izbjegne. Zbog toga smo još uvijek tu."
"Rekao je da možete ostati još neko vrijeme, ali samo ako budem bio dovoljno jak, i ako
budem u stanju držati jezik za zubima."
"Da... ali ne mogu ti obecati da nikad necemo otici, tata. Stvar je prilicno složena..."
"Samo najnužnije", podsjetio me.
"Tocno."
"Doci ceš mi u posjet, ipak, ako budete morali otici?"
"Obecavam ti, tata. Sada kada znaš taman dovoljno, mislim da ovo može funkcionirati. Bit cu
ti onoliko blizu koliko želiš."
Pola sekunde je grizao donju usnu, a onda se polako nagnuo prema meni, oprezno pružajuci
ruke. Prebacila sam Renesmee - koja je sada drijemala - na lijevu ruku, cvrsto sklopila zube,
zadržala dah i desnom ga rukom vrlo lagano obujmila oko toplog, mekanog struka.
"Budi mi vrlo blizu, Bells", promumljao je. "Vrlo blizu."
"Volim te, tata", prošaptala sam kroza zube.
Zadrhtao je i odmaknuo se. Pustila sam mu struk.
"Volim i ja tebe, mala. Ma što da se drugo promijenilo, ovo se nije." Jednim je prstom
dotaknuo Renesmee po rumenom obrašcicu. "Da znaš da ti stvarno slici."
Zadržala sam nehajan izraz lica, premda se nisam osjecala ni najmanje nehajno. "Više slici
Edvvardu, mislim." Oklijevala sam, a zatim dodala: "Kovrcava je kao ti."
Charlie se lecnuo, a onda je frknuo. "Ha. Vidi, pa stvarno. Ha. Deda." Sumnjicavo je
odmahnuo glavom. "Hocu li je ikada smjeti primiti?"
Zgranuto sam trepnula, a onda se pribrala. Razmislivši u pola sekunde i procijenivši kako se
Renesmee drži - cinilo mi se da cvrsto spava - zakljucila sam da bih baš i mogla do kraja
iskušati srecu, kad mi danas vec sve tako dobro ide...
"Evo", rekla sam i pružila mu je. Automatski je savio ruke u nezgrapnu kolijevku, u koju sam
meko položila Renesmee. Koža mu nije bila baš tako vrela kao njezina, ali grlo me pocelo
peckati kad sam osjetila toplinu što
zraci ispod tanke opne. Naježio se na mjestima gdje ga je dotaknula moja bijela koža. Nisam
bila sigurna je li to zbog moje nove temperature, ili je reagirao posve psihološki.
Charlie je tiho prostenjao kad je osjetio njezinu težinu. "Malo je... cvršca."
Namrštila sam se. Meni je bila perolaka. Možda sam izgubila mjerila.
"Neka je cvršca", rekao je Charlie, vidjevši izraz moga lica. Zatim je promrsio sebi u bradu: "I
bolje da je cvršca, koliko je ludosti okružuje." Nježno ju je zaljuljao u narucju, blago se njišuci
lijevo-desno. "Najljepša beba koju sam u životu vidio, ukljucujuci tebe, mala. Zao mi je, ali to je
istina."
"Znam daje."
"Slatka beba", ponovio je, ali ovaj put je to zvucalo više kao tepanje.
Vidjela sam mu to na licu - vidjela sam kako buja u njemu. Charlie je bio jednako bespomocan
pred njezinom magijom kao i mi ostali. Nakon dvije sekunde u njegovu narucju vec je vladala
njime.
"Smijem li se sutra vratiti?"
"Jasno, tata. Svakako. Bit cemo tu."
"I bolje bi vam bilo", rekao je strogim tonom, ali oci su mu i dalje meko gledale u Renesmee.
"Vidimo se sutra, Nessie."
"Nemoj sad još i ti!"
"A?"
"Ona se zove Renesmee. Kao Renee i Esme zajedno. Bez varijacija." Uznastojala sam se
ovaj put primiriti bez dubokih udisaja. "Bi li htio cuti njezino srednje ime?"
"Jasno."
"Carlie. Piše se sa C. Kao Carlisle i Charlie zajedno."
Charlieju se lice obasjalo osmijehom od kojeg su mu se oci naborale, što me ulovilo
nespremnu. "Hvala ti, Bells."
"Hvala tebi, tata. Toliko se toga tako brzo promijenilo. Nije mi se prestalo vrtjeti u glavi. Kad te
sada ne bih imala, ne znam kako bih zadržala svoj pojam - pojam stvarnosti." Namjeravala
sam reci svoj pojam toga tko sam. A to bi vjerojatno bilo više nego što mu je potrebno.
Charlieju je zakrulio trbuh.
"Idi na veceru, tata. Bit cemo tu." Sjetila sam se kako je meni bilo pri tom prvom neugodnom
uranjanju u fantastiku - kako sam imala dojam da ce se sve rasplinuti na svjetlosti izlazeceg
sunca.
Charlie je kimnuo glavom, a onda mi je nevoljko vratio Renesmee. Bacio je pogled pokraj
mene u kucu; oci su mu na trenutak djelovale pomalo unezvjereno dok je razgledavao veliku,
svijetlu sobu. Svi su i dalje bili u njoj, izuzev Jacoba, kojega sam cula kako hara po hladnjaku
u kuhinji; Alice se odmarala u dnu stubišta s Jasperovom glavom u krilu; Carlisleu je glava bila
nagnuta nad debelu knjigu koju je položio u krilo; Esme je tiho pjevušila i risala u blok, dok su
Rosalie i Emmett pod stubištem postavljali temelje monumentalne kule od karata; Edvvard je
odlutao do svoga glasovira i svirao vrlo tiho, za sebe. Ni iz cega se nije dalo naslutiti da je dan
na izmaku, da bi moglo biti vrijeme za objed ili promjenu aktivnosti zbog priprema za vecer.
Nešto se neopipljivo promijenilo u ozracju. Cullenovi si nisu davali onoliko truda kao inace -
izigravanje ljudi tek malcice im je popustilo, dovoljno da Charlie osjeti razliku.
Zadrhtao je, odmahnuo glavom i uzdahnuo. "Vidimo se sutra, Bella." Namrštio se, te dodao:
"Hocu reci, nije da ne izgledaš... dobro. Naviknut cu se."
"Hvala, tata."
Charlie je kimnuo glavom i zamišljeno otišao do auta. Gledala sam ga kako se odvozi; tek
nakon što sam zacula kako mu gume izlaze na cestu shvatila sam da sam uspjela. Doista sam
uspjela provesti cijeli dan a da ne naudim Charlieju. I to sama samcata. Sigurno imam
supermoc!
To mi se cinilo predobrim da bi bilo istinito. Zar bih zaista mogla imati i svoju novu obitelj i
pojedine clanove svoje stare? A mislila sam da mi je jucerašnji dan bio savršen.
"Opa", prošaptala sam. Trepnula sam i osjetila kako se treci par kontaktnih leca rastace.
Zvuk glasovira se prekinuo, i Edvvardove su mi se ruke našle oko struka, a njegova mi se
brada oslonila na rame.
"Uzela si mi rijec ravno iz usta."
"Edvvarde, uspjela sam!"
"Jesi. Bila si nevjerojatna. Koliko smo se samo brinuli što ce biti s tobom kad postaneš
novorodena, a onda si sve to jednostavno zaobišla." Tiho se nasmijao.
"Nisam uopce siguran da je ona prava vampirica, a kamoli novorodena", • dobacio je Emmett
iz podnožja stubišta. "Previše je pitoma."
Opet sam u ušima zacula sve neugodne komentare koje je izvalio pred mojim ocem, pa je
vjerojatno bilo bolje za njega što sam držala Renesmee. Kako se nisam mogla potpuno
sprijeciti da ne reagiram, zarežala sam ispod glasa.
"Uuuu, baš se bojim", nasmijao se Emmett.
Prosiktala sam, a Renesmee mi se promeškoljila u narucju. Trepnula je nekoliko puta, pa
pogledala oko sebe, sva zbunjena. Onjušila je, a onda pružila rucicu prema mome licu.
"Charlie ce se sutra vratiti", primirila sam je.
"Ma super", rekao je Emmett. Rosalie se ovaj put nasmijala zajedno s njim.
"Nisi baš pametan, Emmette", rekao je Edvvard s prezirom, ispruživši ruke da preuzme
Renesmee od mene. Namignuo mi je kad sam zastala u nedoumici, pa sam mu je dala,
pomalo zbunjena.
"Kako to misliš?" otpovrnuo mu je Emmett.
"Zar nemaš dojam daje pomalo glupo izazivati neprijateljstvo najjaceg vampira u ovoj kuci?"
Emmett je zabacio glavu i frknuo. "Daj, molim te!"
"Bella," prišapnuo mi je Edvvard dok je Emmett pažljivo osluškivao, "sjecaš li se kad sam te
prije nekoliko mjeseci zamolio da mi uciniš jednu uslugu nakon što postaneš besmrtna?"
To mi je zazvucalo odnekud poznato. Pocela sam kopati po svojim mutnim ljudskim
razgovorima. Trenutak potom, prisjetila sam se i zgranuto rekla: "O!"
Alice je zacvrkutala dugim, zvonkim smijehom. Jacob je provirio iza kuta kuhinje usta punih
hrane.
"Što?" zarežao je Emmett.
"Stvarno?" upitala sam Edvvarda.
"Vjeruj mi", rekao je.
Duboko sam udahnula. "Emmette, što kažeš na jednu malu okladu?"
Smjesta se našao na nogama. "Zakon. Samo dajte."
Nacas sam se ugrizla za usnu. Bio je naprosto tako golem.
"Osim ako te nije previše strah...?" priupitao je Emmett.
Isprsila sam se. "Ti. I ja. Obaranje ruku. Za blagovaonickim stolom. Smjesta."
Emmettu se lice rastegnulo u širok osmijeh.
"Ovaj, Bella," brzo je pridometnula Alice, "mislim daje Esme prilicno privržena tom stolu.
Antikvitetan je."
"Hvala", bezglasno joj je kazala Esme.
"Nema problema", rekao je Edvvard, kezeci se od uha do uha. "Dodi ovamo, Bella."
Otišla sam za njim iza kuce, prema garaži; cula sam kako svi ostali idu za nama. Blizu rijeke
se iz nakupine kamenja izdvajala povelika gromada granita, prema kojoj je Emmett ocito išao.
Premda je veliki kamen bio pomalo zaobljen i nepravilan, sasvim je odgovarao svrsi.
Emmett je postavio lakat na kamen i mahnuo mi da pridem.
Ponovno me obuzela nedoumica dok sam gledala kako se Emmettu napinju mišici u ruci, ali
nisam dopustila da mi se to opazi na licu. Edward mi je bio obecao da cu neko vrijeme biti jaca
od bilo koga. Djelovao je posve siguran u to, a i osjecala sam se snažno. Toliko snažno?
upitala sam se pri pogledu na Emmettove bicepse. Samo, nisam bila stara još ni dva dana, a
to bi trebalo nešto znaciti. Osim ako baš ništa na meni nije normalno. Možda nisam snažna
poput normalne novorodene. Možda mi samokontrola upravo zbog toga tako lako polazi od
ruke.
Nastojala sam djelovati kao da mi je svejedno kad sam postavila lakat na kamen.
"Okej, Emmette. Ako ja pobijedim, ne smiješ više reci ni rijec o mome spolnom životu nikome,
pa cak ni Rose. Nikakvih aluzija, nikakvih sugestija - nicega."
Oci su mu se stisnule. "Dogovoreno. Ako ja pobijedim, bit ce daleko gore."
Cuo je kako mi je zastao dah, pa se zlobno iscerio. U ocima mu nije bilo naznake da blefira.
"Tako ceš mi lako popustiti, mala sestro?" podrugnuo mi se Emmett. "Nema nicega narocito
divljeg u tebi, zar ne? Kladim se da na onoj kolibici nema ni jedne jedine ogrebotine."
Nasmijao se. "Je li ti Edvvard rekao koliko smo kuca Rose i ja razvalili?"
Zaškrgutala sam zubima i šcepala njegovu rucerdu. "Jedan, dva—"
"Tri", prostenjao je i upro o moju ruku.
Ništa se nije dogodilo.
O, osjecala sam ja silu koju ulaže. Mome novom umu ocito su prilicno dobro išli svakojaki
proracuni, tako da sam mogla procijeniti da bi njegova ruka, kad ne bi naišla ni na kakav otpor,
bez ikakvih problema probila kamen do suprotnog kraja. Pritisak se pojacao, pa sam se
nasumce upitala bi li kamion-miješalica za beton što se spušta strminom pri brzini od
osamdeset kilometara na sat imala snagu slicnu ovoj. Devedeset kilometara na sat? Sto?
Vjerojatno više.
To nije bilo dovoljno da me pomakne. Ruka mu je razornom silom upirala o moju, ali nije mi
bilo neugodno. Cak mi je godilo, na neki cudan
nacin. Bila sam tako jako oprezna još od zadnjeg budenja, toliko sam se trudila ništa ne
slomiti. Neobicno mi je laknulo što se mogu služiti svojim mišicima. Pustiti svojoj snazi da tece,
umjesto da ulažem krajnji napor u to da je obuzdam.
Emmett je prostenjao; celo mu se naboralo, a cijelo tijelo napelo u krutu crtu prema prepreci
moje nepomicne ruke. Pustila sam ga da se na trenutak preznojava - u prenesenom smislu -
dok sam uživala u osjecaju mahnite sile što mi struji rukom.
Samo, nakon nekoliko sekundi to mije postalo pomalo dosadno. Napela sam mišic; Emmett je
izgubio dva centimetra.
Nasmijala sam se. Emmett je grubo zarežao kroza zube.
"Samo drži jezik za zubima", podsjetila sam ga, a onda raspalila njegovom šakom po gromadi.
Zaglušan je prasak odjeknuo od krošanja. Kamen je zadrhtao, i jedan se komad - otprilike
osmina ukupne mase - otkinuo duž nevidljiva rasjeda i svalio na zemlju. Pao je Emmettu na
stopalo, našto sam se zacerekala. Cula sam kako se Jacob i Edvvard prigušeno smiju.
Emmett je šutnuo komad kamena na suprotnu stranu rijeke. Presjekao je mladi javor napola
prije nego stoje opalio u dno debla krupne omorike, koja se zanjihala, te svalila na drugo
stablo.
"Revanš. Sutra."
"Nece mi se to tako brzo izgubiti", kazala sam mu. "Možda bi bilo bolje da pricekaš mjesec
dana."
Emmett je zarežao, otkrivajuci zube. "Sutra."
"Ma nema beda, samo da si ti meni sretan, veliki brate."
Kad se okrenuo da ode teškim koracima, Emmett je opalio granit šakom, odronivši lavinu
krhotina i prašine. Što je bilo pomalo fora, na djetinjast nacin.
Fascinirana nepobitnim dokazom da sam jaca od najjaceg vampira kojeg sam u životu
upoznala, postavila sam dlan, širom razmaknutih prstiju, na gromadu. Zatim sam polako zarila
prste u kamen, drobeci ga, a ne kopajuci; njegova me gustoca podsjetila na tvrdi sir. Dobila
sam punu šaku šljunka.
"Cool", promrmljala sam.
Osmjehnuvši se od uha do uha, naglo sam se okrenula na peti i karate--udarcem opalila po
kamenu bridom šake. Gromada je ciknula i prostenjala i - s velikim oblakom prašine - raskolila
se nadvoje.
Pocela sam se hihotati.
Nisam narocito marila za cerekanje iza sebe dok sam rukama i nogama rasturala ostatak
gromade na kamencice. Previše me to veselilo, pa sam se cijelo vrijeme zdušno kliberila. Tek
nakon što sam cula novi, maleni hihot, zvon sitnih zvonaca, okrenula sam se i prekinula svoju
šašavu igricu.
"To se ona upravo nasmijala?"
Svi su buljili u Renesmee s istim zaprepaštenim izrazom koji je zacijelo nosilo i moje lice.
"Da", rekao je Edvvard.
"Tko se nije smijao?" promrmljao je Jake i prevrnuo ocima.
"Samo mi još reci da si ti nisi dao malo oduška pri svome prvom trku, psu", podbo ga je
Edvvard, ali u glasu mu nije bilo ni trunke suparništva.
"To je drugo", rekao je Jacob, a ja sam se iznenadila vidjevši kako je iz šale bubnuo Edvvarda
u rame. "Bella je navodno odrasla osoba. Udana i majka i sve to. Zar se ne bi trebala ponašati
dostojanstvenije?"
Renesmee se namrštila i dotaknula Edvvardovo lice.
"Što hoce?" upitala sam ga.
"Manje dostojanstva", rekao je Edvvard, cereci se. "Gotovo je jednako uživala kao i ja dok te
gledala kako si daješ oduška."
"Jesam li ti smiješna?" upitala sam Renesmee, skoknula natrag i pružila ruke prema njoj u isti
mah kad je ona posegnula prema meni. Preuzela sam je iz Edvvardova narucja i ponudila joj
krhotinu kamena u svojoj ruci. "Hoceš pokušati?"
Svjetlucavo se osmjehnula i primila kamen objerucke. Stisnula ga je, a izmedu obrva joj se
stvorila mala udubina od usredotocenosti.
Zaculo se tiho krckanje i nastalo je malo prašine. Namrštila se i pružila mi krhotinu.
"Ja cu", rekla sam i palcem i kažiprstom iskrunila kamen.
Pljesnula je rucicama i nasmijala se; taj prekrasni zvuk sve nas je natjerao da se pridružimo.
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, bacajuci duge zrake boje rubina i zlata na nas
desetero, a ja sam se smjesta izgubila u ljepoti svoje kože pri svjetlosti zalaska sunca.
Omamila me.
Renesmee me pomilovala po glatkim, dijamantno sjajnim odbljesci-ma, a onda položila svoju
ruku uz moju. Koža joj se tek blago ljeskala, istancano i zagonetno. Nije to bilo ništa zbog
cega ne bi smjela izlaziti po suncanom danu, za razliku od moje blistave iskricavosti.
Dotaknula mi je lice, razmišljajuci o razlici i osjecajuci se pomalo razocarano.
"Ti si najljepša", potvrdila sam joj.
"Nisam siguran da se mogu složiti s tim", rekao je Edvvard, a kad sam se okrenula da mu
odgovorim, odsjaj sunca s njegova lica tako me ošamutio da sam ušutjela.
Jacob je podigao ruku pred lice, pretvarajuci se da štiti oci od blještavila. "Munjena Bella",
prokomentirao je.
"Koje je ona cudesno stvorenje", promrmljao je Edvvard, gotovo se slažuci s njim, kao da je
Jacob izrekao svoj komentar kao kompliment. U isti mah je bio zasljepljujuci i zaslijepljen.
Bio mi je cudan osjecaj - što me valjda nije trebalo iznenaditi, buduci da mi je sve sada
djelovalo cudno - što mi nešto ide samo od sebe. Dok sam bila ljudska, nikad ni u cemu nisam
bila najbolja. Ophodenje s Renee išlo mi je u redu, ali mnogi su vjerojatno mogli to izvesti i
bolje; Phil kao da je uspijevao držati svoju stranu. Bila sam dobra ucenica, ali nikada najbolja
u razredu. Iz ocitih razloga na mene se nije moglo racunati ni u jednom sportu. Nisam imala ni
likovnog dara ni sluha, nikakve nadarenosti kojom bih se mogla ponositi. Nitko nikada nije
dijelio pokale za citanje knjiga. Nakon osamnaest godina prosjecnosti, vec sam se bila prilicno
naviknula na to da sam osrednja. Sada sam shvatila da sam odavno digla ruke od svih
nastojanja da u bilo cemu zablistam. Samo sam se snalazila koliko mogu s onim što imam, i
nikada nisam sasvim pristajala u svoj svijet.
Tako da mi je ovo bilo istinski drugacije. Sada sam bila zadivljujuca - i njima i sebi. Bilo je kao
da sam rodena da budem vampirica. Od te mi je pomisli došlo da se glasno nasmijem, ali i da
glasno zapjevam u isti mah. Pronašla sam svoje istinsko mjesto u svijetu, mjesto na koje
pristajem, mjesto na kojem blistam.
