Sve mi je bilo tako bistro. Oštro. Razluceno.
Blistavo
svjetlo nada mnom i dalje je zasljepljujuce sjalo, a ipak sam bjelodano
vidjela užarene niti unutar žarulje. Vidjela sam svaku duginu boju u
bijeloj svjetlosti, kao i, na samome rubu spektra, osmu boju kojoj
nisam znala ime.
Iza te svjetlosti mogla sam razaznati pojedine
godove u tamnoj drvenoj oplati stropa. Ispred nje vidjela sam trunke
prašine u zraku, strane koje im svjetlost dotice i strane koje su u
mraku,
jasne i razdvojene. Vrtjele su se kao mali planeti, kružeci jedne oko drugih u nebeskom plesu.
Prašina
je bila tako prekrasna da sam zgranuto udahnula; zrak mi je fijuknuo
niz grlo, stvarajuci vrtlog medu trunkama. Nešto mi tu nije bilo u
redu. Razmislila sam i shvatila da si tim potezom nisam donijela
olakšanje. Zrak mi nije trebao. Pluca mi ga nisu išcekivala.
Nezainteresirano su reagirala na dotok.
Zrak
mi nije trebao, ali svidao mi se. U njemu sam osjecala okus sobe oko
sebe - okus ljupkih trunaka prašine, mješavinu ustajala zraka i pritoka
nešto svježijega kroz otvorena vrata. Okus bogata daška svile. Okus
blage natruhe necega toplog i poželjnog, necega što bi trebalo biti
vlažno, ali nije... Od te arome grlo me suho zapeklo, slabim odjekom
izgaranja od otrova, premda je aromu kvarilo nagrizanje klora i
amonijaka. A iznad svega bio je okus što me
aromom gotovo podsjetio na med, ljiljane i sunce, snažniji od svega, bliži od svega ostaloga.
Cula
sam zvuk ostalih, koji su ponovno disali sada kad sam i ja disala. Dah
im se miješao s aromom koja je bila tek malcice drugacija od meda,
ljiljana
i sunca, unoseci nove okuse. Cimeta, zumbula, kruške, morske vode,
krušnog tijesta, borovine, vanilije, kože, mahovine, lavande,
cokolade... u glavi sam imala desetke usporedbi, ali nijednoj nije
posve odgovarala. Tako slatka i ugodna.
Televizor u prizemlju se stišao i cula sam kako netko - Rosalie? - premješta težinu na prvi kat.
Takoder sam cula nejasni, nabijajuci ritam, s glasom koji je ljutito vikao u taktu. Rap glazba?
Nacas sam se potpuno zbunila, a onda se zvuk izgubio, kao da je prošao auto spuštenih prozora.
Prenula sam se, shvativši da je možda upravo tako bilo. Zar mogu cuti sve do autoceste?
Nisam
shvatila da me netko drži za ruku sve dok mi je ta osoba nije lagano
stisnula. Kao i prije, kad je prikrivalo bol, moje se tijelo ponovno
ukocilo od iznenadenja. Nisam ocekivala takav dodir. Koža je bila
savršeno glatka, ali temperatura joj je bila pogrešna. Nije bila hladna.
Nakon te prve skamenjene sekunde šoka, tijelo mi je na taj nepoznati dodir reagiralo na nacin koji me još više zgranuo.
Zrak
mi je šiknuo uz grlo i procijedio mi se kroz stisnute zube s potmulim,
prijetecim zvukom, poput roja pcela. Prije nego što je zvuk prošao,
mišici su mi se zgrcili i napeli, odmicuci se od neznanoga. Skocila sam
s leda u tako naglom okretu da mi je soba trebala izgledati nepojmljivo
mutno - ali nije. Vidjela sam svaku trunku prašine, svaki iver u
drvenoj oplati zidova, svako zasebno vlakno mikroskopski precizno dok
su mi u vrtnji prolazili pred ocima.
I tako, kad sam se našla u
obrambenom cucnju uza zid - otprilike šesnaestinku sekunde kasnije -
vec mi je bilo jasno što me to prepalo, kao i da sam pretjerano
reagirala.
O. Pa jasno. Edvvard mi ne bi bio hladan na dodir. Sada smo oboje iste temperature.
Zadržala sam se u stavu još osminu sekunde, navikavajuci se na prizor pred sobom.
Edvvard je stajao nagnut preko operacijskog stola koji mi je bio lomaca, ruke ispružene prema meni, zabrinuta izraza lica.
Edvvardovo
je lice bilo najvažnije, ali um mi je popisao sve ostalo na rubu vidnog
polja, za svaki slucaj. Pokrenuo mi se neki nagon za obranu, pa sam
automatski tražila bilo kakav znak opasnosti.
Moja vampirska obitelj
oprezno je cekala uza suprotni zid pokraj vrata, s Emmettom i Jasperom
na celu. Kao da opasnosti ima. Raširila sam nosnice, tražeci prijetnju.
Nisam osjetila nikakav neprimjeren miris. Ona nejasna aroma necega
slasnog - ali nagrdenog reskim kemikalijama - opet mi je poškakljala
grlo, tako da me zaboljelo i zapeklo.
Alice je virnula iza Jasperova
lakta s golemim osmijehom na licu; svjetlo se odbljesnulo od njezinih
zuba u još jednoj osmobojnoj dugi.
Osmijeh me smirio, a onda su mi
se sastavnice složile. Jasper i Emmett postavili su se na celo da
zaštite ostale, kao što sam i pretpostavila. Ali nije mi smjesta bilo
jasno to da sam ja ta opasnost.
Sve je to bilo usputno. Veci dio mojih osjecaja i moga uma i dalje je bio posvecen Edvvardovu licu.
Nikad ga nisam vidjela do ove sekunde.
Koliko
sam puta zurila u Edvvarda i divila se njegovoj ljepoti? Koliko sam
sati - dana, tjedana - svoga života provela u snivanju o onome što sam
tada smatrala savršenstvom? Mislila sam da mu lice poznajem bolje nego
vlastito. Bila sam uvjerena da je to jedina sigurna tjelesna stvar u
cijelom mojem svijetu: besprijekornost Edvvardova lica.
Jednako sam tako mogla biti slijepa.
Prvi
put sam mu vidjela lice sada, kad su mi koprena sjena i sputava-juca
slabost ljudskosti spale s ociju. Zinula sam, a onda se pocela muciti s
rjecnikom, jer nisam mogla pronaci prave izraze. Trebale su mi bolje
rijeci.
U tom trenutku onaj drugi dio moje pozornosti ustvrdio je da
tu nema nikakve opasnosti osim mene, pa sam se automatski uspravila iz
cucnja; prošla je gotovo puna sekunda otkako sam bila na stolu.
Nacas
sam se zauzela nacinom pokretanja svojega tijela. U trenutku kad sam
odlucila uspravno stati, vec sam se ispravila. Nije postojao kratak
odsjecak vremena u kojem se ta radnja zbila; promjena se dogodila
trenutno, kao da pokreta nije ni bilo.
Nastavila sam zuriti u Edvvardovo lice, ponovno nepomicna.
Polako
je pošao oko stola - za svaki korak trebalo mu je gotovo pola sekunde,
svaki mu je korak tekao gipko kao prelijevanje rijecne vode preko
glatkog kamenja - nastavljajuci pružati ruke.
Gledala sam eleganciju njegova prilaženja, upijala je svojim novim ocima.
"Bella?" oslovio me tihim, smirujucim tonom, ali briga u njegovu glasu prožela je moje ime napetošcu.
Nisam
mu smjesta mogla odgovoriti, onako izgubljena u baršunastim pregibima
njegova glasa. Bila je to najsavršenija simfonija, simfonija u jednom
glazbalu, najprofinjenijem koje je ljudska ruka stvorila...
"Bella, ljubavi? Oprosti, znam da si dezorijentirana. Ali s tobom je sve u redu. Sve je kako treba."
Sve?
Misli su mi se odvrtjele, zavojito se vracajuci na moj zadnji ljudski
sat. Uspomena mi je vec djelovala mutno, kao da gledam kroz gusti,
tamni veo - jer su moje ljudske oci bile poluslijepe. Sve mi je bilo
tako zamuceno.
Kad je rekao da je sve kako treba, je li u to ukljucio i Renesmee? Gdje je ona? S Rosalie?
Pokušala
sam se sjetiti njezina lica - znala sam da mi je bila prekrasna - ali
jedilo me nastojanje da vidim kroz svoje ljudske uspomene. Lice joj je
bilo obavijeno tamom, tako loše osvijetljeno...
Što je s Jacobom? Je
li on kako treba? Mrzi li me sada moj napaceni najbolji prijatelj? Je
li se vratio u Samov copor? Jesu li se i Seth i Leah?
Jesu li
Cullenovi sigurni, ili je moja preobrazba raspirila rat s coporom?
Pokriva li Edvvardova opcenita izjava sve to? Ili me on samo hoce
primiriti?
A Charlie? Što cu mu sada reci? Sigurno je zvao dok sam gorjela. Što su mu kazali? Što on misli da mi se dogodilo?
Dok
sam u sicušnom odsjecku sekunde razmišljala koje pitanje da prvo
postavim, Edvvard je oprezno ispružio ruku i vršcima prstiju prešao po
mome obrazu. Glatkima poput satena, mekima poput pera, a sada i potpuno
uskladenima s temperaturom moje kože.
Kao da mi je njegov dodir
prošao ispod površine kože, kroz same kosti moga lica. Osjecaj je bio
pucketav, elektrican - sijevnuo mi je kroz kosti, pa niz kralježnicu, i
zadrhtao mi u želucu.
Cekaj, pomislila sam kad mi se drhtanje
rascvalo u toplinu, u žudnju. Zar nisam trebala to izgubiti? Zar nije
odricanje od ovog osjecaja bilo ukljuceno u pogodbu?
Bila sam
novorodena vampirica. Suha, vrela bol u grlu to mi je dokazivala. A
znala sam što znaci pripadati novorodenima. Ljudske emocije i žudnje
vratit ce mi se kasnije u nekom obliku, ali vec sam prihvatila da ih
isprva necu osjecati. Samo žed. To je bio dogovor, cijena. Pristala sam
je platiti.
Ali kad se Edvvardova ruka oblikovala prema konturama
mojeg lica poput celika presvucenog satenom, strast je pohitala mojim
isušenim žilama, pjevajuci mi od vrha glave do dna pete.
Podigao je savršenu obrvu, cekajuci da progovorim.
Bacila sam mu se u zagrljaj.
Ponovno
nije bilo pokreta. U jednom trenutku stajala sam uspravno i mirno kao
kip; u istom tom trenutku, on mi se našao u zagrljaju.
Topao - ili
sam ga barem ja tako doživjela. Sa slatkim slasnim mirisom koji nikad
nisam zapravo mogla opaziti svojim tupim ljudskim osjetilima, ali koji
je bio stopostotno Edvvardov.
Pritisnula sam lice uz njegova glatka prsa.
A
onda je nelagodno premjestio težinu. Odmaknuo se od mog zagrljaja.
Podigla sam pogled prema njegovu licu, zbunjena i preplašena tim
odbijanjem.
"Ovaj... pripazi, Bella. Au."
Naglo sam odmaknula ruke i sklopila ih iza leda cim sam shvatila.
Bila sam presnažna.
"Ups", bezglasno sam izgovorila.
Uputio mi je osmijeh kakav bi mi zaustavio srce, da je još kucalo.
"Bez panike, ljubavi", rekao je i podigao ruku da mi dotakne usne, razmaknute od užasa.
"Samo si trenutacno mrvicu snažnija od mene."
Obrve
su mi se skupile. I to sam znala, ali to mi je bilo nadrealnije od svih
ostalih dijelova ovoga vrhunski nadrealnog trenutka. Bila sam snažnija
od Edvvarda. Natjerala sam ga da kaže au.
Njegova mi je ruka opet
pomilovala obraz, a ja sam zamalo zaboravila svoju zgranutost kad mi je
još jedan val strasti prostrujao nepomicnim tijelom.
Ove su emocije
bile toliko snažnije od dosadašnjih da mi je bilo teško zadržati cvrst
slijed misli, usprkos dodatnom prostoru u glavi. Nadjacavao me svaki
novi osjet. Sjetila sam se da je Edvvard jednom rekao - njegov mi je
glas u glavi bio slabašna sjena naspram kristalne, glazbene bistrine
koju sam sada cula - da njegovu soju, našem soju, lako odluta pažnja.
Bilo mi je jasno i zašto.
Najozbiljnije sam se usredotocila. Nešto sam mu morala reci. Ono najvažnije.
Vrlo
oprezno, tako oprezno da mi se kretnja cak dala razabrati, izvukla sam
desnu ruku iza leda i primaknula je njegovu obrazu da ga dotaknem.
Nisam dopustila da mi pažnju odvuce ni biserna boja moje šake, ni
glatka svila njegove kože, ni promjena koja mi je zujala u vršcima
prstiju.
Zagledala sam mu se u oci i prvi put zacula vlastiti glas.
"Volim te", rekla sam, ali zvucalo je kao pjesma. Glas mi je jecao i treperio poput zvona.
Osmijeh kojim mije odgovorio zabljesnuo me više nego ikada dok sam bila ljudska; sada sam ga zaista mogla vidjeti.
"Kao što ja volim tebe", kazao mi je.
Primio
mi je lice dlanovima i primaknuo mi svoje - dovoljno polagano da me
podsjeti na to da budem oprezna. Poljubio me, isprva paperjasto meko, a
onda odjednom snažnije, žešce.
Pokušala sam se podsjetiti da budem
pažljiva prema njemu, ali bilo mi je vrlo teško sjetiti se bilo cega u
naletu dojmova, vrlo teško zadržati bilo kakvu suvislu misao.
Bilo mi je kao da me nikad prije nije poljubio - kao da nam je ovo prvi poljubac. A, istini za
volju, nikad me prije nije ovako poljubio.
Gotovo da me obuzela grižnja savjesti zbog toga. Pa sigurno ovime kršim ugovor. Nije
moguce da mi je dopušteno imati i ovo.
Premda mi kisik nije trebao, disanje mi se ubrzalo, pojurilo jednako brzo kao i dok sam
izgarala. Ovo je bila drugacija vrsta plamena.
Netko se nakašljao. Emmett. Smjesta sam prepoznala taj duboki zvuk, u isti mah i šaljiv i srdit.
Bila sam smetnula s uma da nismo sami. A onda sam shvatila da nacin na koji sam se sada
oplela oko Edwarda nije baš pristojan u društvu.
Od sramote sam se odmaknula za pola koraka još jednom trenutnom kretnjom.
Edvvard se zahihotao i zakoraknuo sa mnom, nastavljajuci me cvrsto držati oko struka. Lice
mu je blistalo - kao da mu je bijeli plamen gorio ispod dijamantne kože.
Nepotrebno sam udahnula da se primirim.
Kako
je drugacije bilo ovo ljubljenje! Išcitavala sam izraz njegova lica dok
sam usporedivala svoje nejasne ljudske uspomene s ovim bistrim, snažnim
osjecajem. Izgledao je... pomalo samodopadno.
"Pa ti si se sve dosad suzdržavao sa mnom", optužila sam ga pjevnim glasom i malcice
stisnula oci.
Prasnuo
je u smijeh, zraceci olakšanjem zbog toga što je sve prošlo -strah,
bol, neizvjesnosti, cekanje, što je sve to sada iza nas. "Recimo da je
tada to bilo nužno", podsjetio me. "Sada je na tebi red da ne slomiš
mene." Ponovno se nasmijao.
Namrštila sam se dok sam razmišljala o tome, a onda Edvvard više nije bio jedini koji se smije.
Carlisle
je obišao Emmetta i prišao mi hitrim koracima; oci su mu bile tek
mrvicu oprezne, ali Jasper ga je pratio ukorak. Nikada prije nisam
vidjela ni Carlisleovo lice, ne zaista. Dobila sam cudnu potrebu da
trepnem - kao da sam pogledala u Sunce.
"Kako se osjecaš, Bella?" upitao me Carlisle.
Razmislila sam o tome na šezdesetcetvrtinku sekunde.
"Prepuna dojmova. Ima ih toliko..." Ušutjela sam, opet osluškujuci zvonki zvuk svoga glasa.
"Da, može to prilicno zbuniti."
Kratko sam, trzavo kimnula glavom. "Ali osjecam se kao ja. Recimo. Nisam to ocekivala."
Edvvardove ruke lagano su me stisnule oko struka. "Rekao sam ti", prišapnuo mi je.
"Prilicno dobro vladaš sobom", zamišljeno je rekao Carlisle. "Više nego što sam ja ocekivao,
cak i ako se uzme u obzir vrijeme koje si imala da se mentalno pripremiš za ovo."
Sjetila sam se divljih promjena raspoloženja i teškoca s pribranošcu, te šapnula: "Ne znam
baš."
Ozbiljno
je kimnuo glavom, a onda su mu dragulji od ociju zasjali sa zanimanjem.
"Cini se da smo ovaj put ucinili nešto kako treba s morfijem. Reci,
cega se sjecaš iz procesa
preobrazbe?"
Oklijevala sam, silno svjesna kako mi Edvvardov dah dodiruje obraz i šalje mi trnce kroz kožu.
"Sve mi je... prije bilo vrlo nejasno. Sjecam se da beba nije mogla disati..."
Pogledala sam Edvvarda, nacas prestrašena tim sjecanjem.
"Renesmee
je zdrava i dobro se osjeca", obecao mi je sa sjajem u ocima koji nikad
prije nisam vidjela. Izgovorio je njezino ime sa suzdržanim žarom. Sa
strahopoštovanjem. Onako kako vjernici govore o svojim bogovima. "Cega
se sjecaš nakon toga?"
Usredotocila sam se na svoje pokeraško lice.
Laganje mi nikad nije narocito išlo. "Teško mi se sjetiti. Prije mi je
bilo tako mracno. A onda... otvorila sam oci i sve sam vidjela."
"Cudesno", kazao je Carlisle ispod glasa, a oci su mu se zakrijesile.
Obuzela me nelagoda, pa sam pricekala da mi se obrazi zažare i izdaju me. A onda sam se
sjetila da više nikada necu porumenjeti. Možda ce to zaštititi Edvvarda od istine.
Samo, morat cu naci nacina da dadem to Carlisleu do znanja. Jednog dana. Ako opet bude
morao stvoriti vampira. Mogucnost za to bila je vrlo mala, zbog cega mi je bilo manje
neugodno lagati.
"Htio
bih da razmisliš - da mi kažeš sve cega se sjecaš", uzbudeno je ostao
uporan Carlisle, a ja nisam mogla sprijeciti grimasu koja mi je nacas
prešla licem. Nisam htjela samo lagati i lagati, jer bi mi nešto moglo
pobjeci. A nisam htjela ni razmišljati o izgaranju. Za razliku od
ljudskih sjecanja, taj mi je dio bio savršeno bistar i otkrila sam da
ga se mogu prisjetiti nesnosno precizno.
"O, tako mi je žao, Bella", smjesta se ispricao Carlisle. "Pa jasno da ti je žed sada vrlo
neugodna. Možemo mi o tome i naknadno."
Sve dok to nije spomenuo, žed mi zapravo nije bila nepodnošljiva. U glavi mi je bilo toliko
prostora.
Zaseban dio mojega mozga gotovo je refleksno pratio što se zbiva s
grlom koje me pece. Onako kako se moj bivši mozak bavio disanjem i
treptanjem.
Ali Carlisleova pretpostavka podsjetila me na to koliko
me pece. Odjednom više nisam mogla misliti ni o cemu drugome osim o toj
suhoj boli, a što sam više mislila na nju, više me boljelo.
Ruka mi
je poletjela prema grlu da ga primi, kao da mogu izvana utrnuti vatru.
Koža na vratu bila mi je cudna pod prstima. Tako glatka da je bila
nekako meka, premda je takoder bila tvrda kao kamen.
Edvvard je spustio ruke i primio me za drugu šaku, nježno me povlaceci. "Idemo u lov, Bella."
Jace sam raširila oci, a bol žedanja mi se povukla, nadomještena šokom. Ja? U lov? S
Edvvardom? Ali... kako? Nisam znala kako.
Primijetio mi je na licu da sam se prepala, pa me obodrio smiješkom. "Sasvim je lako, ljubavi.
Ide
to nagonski. Bez brige, pokazat cu ti." Kad se nisam pomaknula, uputio
mi je svoj izvijeni osmijeh i podigao obrve. "A imao sam dojam da si
oduvijek željela vidjeti kako lovim."
Kratko sam se nasmijala (dio
mene u cudu je cuo taj zvonki zvuk) jer mi je bilo smiješno kad me tim
rijecima podsjetio na naše maglovite ljudske razgovore. A onda mi je
trebala cijela sekunda da u glavi na brzinu odvrtim te prve dane s
Edvvardom - pravi pocetak moga života - kako ih nikada ne bih
zaboravila. Nisam ocekivala da ce mi prisjecanja biti tako nelagodna.
Kao
da škiljim ne bih li nešto vidjela kroz posve mutnu vodu. Iz Rosaliena
iskustva znala sam da necu postupno izgubiti svoje ljudske uspomene
budem li dovoljno mislila na njih. Nisam htjela zaboraviti ni minutu
provedenu uz Edvvarda, cak ni sada, kad se vjecnost prostrla ispred
nas. Morat cu se pobrinuti za to da mi se te ljudske uspomene cvrsto
usijeku u nepogrešivi vampirski um.
"Hocemo li?" upitao me Edvvard. Primio mi je ruku koju sam još držala na vratu. Prstima je
prešao
preko stupa moga vrata, gladeci ga. "Ne bih želio da trpiš", tiho mi je
prišapnuo. Tako tiho da ga prije ne bih uopce mogla cuti.
"Dobro
mije", rekla sam od zaostale ljudske navike. "Cekaj. Najprije." Bilo je
toliko toga. Nisam ni stigla postaviti pitanja. Bilo je bitnijih stvari
od ove žedi.
Sada se oglasio Carlisle. "Da?" "Htjela bih vidjeti nju. Renesmee."
Bilo mi je neobicno teško izgovoriti njezino ime. Moju kcer, te mi je rijeci bilo još teže pomisliti.
Sve
mije to djelovalo tako daleko. Pokušala sam se sjetiti kako mi je bilo
prije tri dana i ruke su mi se automatski istrgnule iz Edvvardovih i
spustile na trbuh.
Ravan. Prazan. Zgrabila sam blijedu svilu što mi
je prekrivala kožu, ponovno uspanicena, dok je beznacajan dio moje
svijesti zapažao kako me to sigurno Alice odjenula.
Znala sam da
ništa nije preostalo u meni, i nejasno sam se sjecala krvavog prizora
porodaja, ali fizicki dokaz i dalje mi je teško išao u glavu. Malu sam
ritalicu samo znala voljeti u sebi.
Izvan mene, cinila mi se kao nešto što sam sigurno izmislila. San koji blijedi - san koji je
napola bio mora.
Dok sam se pokušavala nositi sa zbunjenošcu, opazila sam da su Edvvard i Carlisle
suzdržano razmijenili poglede.
"Što?" oštro sam ih upitala.
"Bella",
rekao mi je Edvvard smirujucim tonom. "To ne bi baš bilo pametno.
Napola je ljudska, ljubavi. Srce joj kuca, a žilama joj tece krv. Sve
dok ne budemo posve sigurni da si obuzdala žed... Ne bi je željela
dovesti u opasnost, zar ne?"
Namrštila sam se. Pa jasno da to sigurno ne želim.
Zar ne mogu obuzdavati samu sebe? Zbunjena sam, da. Lako izgubim pozornost, da. Ali
opasna? Za nju? Za svoju kcer?
Nisam mogla biti sigurna da je odgovor nijecan. Zato cu se morati strpjeti. To mije zvucalo
teško. Jer, sve dok je ponovno ne vidim, nece biti stvarna. Samo sve bljedi san... o neznanki...
"Gdje je?" Naculila sam uši, te razabrala srce koje kuca kat ispod mene. Cula sam disanje
više
od jedne osobe - i to tiho, kao da i oni osluškuju. Takoder se cuo neki
treperav zvuk, neko prebiranje koje nisam uspijevala prepoznati...
A zvuk kucanja srca bio je tako socan i privlacan da mi je slina potekla na usta.
Znaci, svakako cu morati nauciti loviti prije nego što vidim nju. Svoju bebicu neznanku.
"Je li Rosalie s njom?"
"Da", odsjecno mi je odgovorio Edvvard, i uvidjela sam da mu smeta nešto na što je pomislio.
Mislio sam da su on i Rose prešli preko svoje razmirice. Zar je neprijateljstvo opet planulo?
Prije nego što sam stigla pitati, odmaknuo mi je ruke sa spljoštenog trbuha i opet ih blago
povukao.
"Cekaj", ponovno sam se pobunila, nastojeci se usredotociti. "Sto je s Jacobom? I Charliejem?
Reci mi sve što sam propustila. Koliko sam dugo bila... u nesvijesti?"
Edvvard
kao da nije primijetio moje oklijevanje s tom završnom rijeci. Umjesto
toga, razmijenio je još jedan oprezan pogled s Carlisleom.
"U cemu je problem?" prošaptala sam.
"Ni u cemu nije problem", kazao mi je Carlisle,
neobicno naglasivši zadnju rijec. "Ništa se nije narocito promijenilo,
zapravo - nisi bila pri svijesti tek nešto više od dva dana. Prošlo je
vrlo brzo, kako to inace zna biti. Edvvard je izvrsno obavio posao.
Vrlo inovativno - sam se sjetio dati ti otrov injekcijom ravno u srce."
Zastao je da uputi ponosan osmijeh sinu, a onda je uzdahnuo. "Jacob je
još uvijek tu, a Charlie vjeruje da si bolesna. Misli da si u ovom
trenutku na pretragama u CDC-u u Atlanti. Dali smo mu netocan broj
telefona, što ga frustrira. Cesto razgovara s Esme."
"Trebala bih ga nazvati..." promrmljala sam sebi u bradu, ali dok sam slušala vlastiti glas,
shvatila sam nove poteškoce. Njemu ovaj glas nece biti poznat. Nece ga smiriti. A onda sam
se sjetila što me prije toga iznenadilo. "Samo malo - Jacob je još uvijek tu?"
Razmijenili su još jedan letimican pogled.
"Bella", brzo je rekao Edvvard. "Mnogo toga valja raspraviti, ali najprije bismo se trebali
pobrinuti za tebe. Sigurno trpiš bolove..."
Kad mi je to spomenuo, prisjetila sam se kako me grlo pece i grcevito progutala. "Ali Jacob—"
"Imamo sve vrijeme svijeta za objašnjenja, ljubavi", nježno me podsjetio.
Naravno.
Mogu još malo pricekati na odgovor; bit ce mi lakše slušati nakon što
mi silovita bol plamene žedi više ne bude raspršivala pozornost. "Okej."
"Cekaj, cekaj, cekaj", zacvrkutala je Alice s vrata. Plesno je prešla prostoriju, sneno elegantna.
Kao i kod Edvvarda i Carlislea, osjetila sam izvjestan šok kad sam joj prvi put zaista vidjela
lice. Kako krasno. "Obecala si da cu biti uz tebe prvi put! Sto ako vas dvoje protrcite pokraj
svoga odraza?"
"Alice—", pobunio se Edvvard.
"Za sekundu sam gotova!" I s tim je rijecima Alice šmugnula iz sobe. Edvvard je uzdahnuo. "O cemu ona to govori?"
Ali Alice se vec vratila, donoseci golemo zrcalo u pozlacenom okviru iz Rosaliene sobe,
gotovo dvostruko više od sebe, a i nekoliko puta šire.
Jasper je cijelo to vrijeme bio tako miran i tih da ga nisam zapazila otkako je ušao iza
Carlislea.
Sad se opet pomaknuo, da zaštitnicki stane nad Alice, netremice
promatrajuci izraz mojega lica. Jer ja sam ovdje bila opasnost.
Znala
sam da zacijelo provjerava i raspoloženje koje me okružuje, tako da je
zacijelo osjetio kako sam se naglo zgranula pri pogledu na njegovo
lice, kad sam ga prvi put istinski
promotrila.
Ožiljci preostali iz njegova prethodnog života s vojskama novorodenih na Jugu bili su
uglavnom
nevidljivi mojim coravim ljudskim ocima. Uspijevala sam razaznati da
uopce postoje tek pri jarkom svjetlu, koje je reljefno isticalo njihove
blago izbocene oblike.
Sad kad sam progledala, ti su mi ožiljci bili
najistaknutija Jasperova osobina. Bilo mi je teško odmaknuti pogled s
njegova izmrcvarena vrata i celjusti - teško povjerovati da bi cak i
vampir mogao preživjeti ugrize tolikih zubala na svome grkljanu.
Nagonski
sam se obrambeno napela. Svaki vampir koji bi vidio Jaspera jednako bi
reagirao. Ti su ožiljci bili poput obasjana jumbo-plakata. Opasan je,
izvikivali su. Koliko je vampira pokušalo ubiti Jaspera? Stotine?
Tisuce? Jednako onoliko koliko ih je u tom pokušaju poginulo.
Jasper je i vidio i osjetio moje procjenjivanje, moj oprez, i oporo se osmjehnuo.
"Edvvard mije spocitao što te nisam stavila pred zrcalo prije vjencanja", rekla je Alice,
odvracajuci mi pažnju od svoga zastrašujuceg ljubavnika. "Necu da mi opet dade takve
jezikove juhe."
"Jezikove juhe?" sumnjicavo je upitao Edvvard, zadižuci obrvu.
"Možda malo preuvelicavam", odsutno je promrmljala i okrenula zrcalo prema meni.
"A možda i ovime iskljucivo udovoljavaš svojim voajerskim potrebama", otpovrnuo joj je.
Alice mu je namignula.
Bila sam svjesna ovog prepucavanja samo manjim dijelom svoje pozornosti. Veci dio je
potpuno zaokupila prilika u odrazu.
Prva reakcija bila mije zadovoljstvo bez razmišljanja. Tudinsko stvorenje u ogledalu
neprijeporno
je bilo prekrasno, u svakom pogledu lijepo poput Alice ili Esme. Bila
je gipka cak i dok je stajala nepomicno, a besprijekorno joj je lice
bilo blijedo kao Mjesec spram okvira tamne, teške kose. Udovi su joj
bili glatki i snažni, a koža joj se blago ljeskala, svjetlucava poput
bisera.
Druga mi je reakcija bila užasnutost.
Pa tko je ona? Na
prvi pogled nisam uspjela pronaci svoje lice bilo gdje u glatkim,
savršenim površinama koje su tvorile njezino.
A tek oci! Iako sam znala da ih valja ocekivati, od njezinih sam se ociju svejedno stresla od
straha.
Cijelo
vrijeme dok sam je proucavala i reagirala, lice joj je bilo savršeno
pribrano, skulptura božice na kojoj se nije vidio ni tracak previranja
u meni. A onda su joj se pune usne pomaknule.
"Oci?" prošaptala sam, ne želeci reci moje oci. "Koliko još?"
"Promijenit ce se za nekoliko mjeseci", rekao mije Edvvard tihim, smi-rujucim glasom.
"Životinjska krv razblaži boju brže od prehrane ljudskom krvlju. Prvo ce postati jantarne, a
zatim zlatne."
Oci ce mi plamtjeti poput svirepih crvenih plamenova još nekoliko mjeseci?
"Mjeseci?"
Glas mi se sada pojacao od stresa. Onoj u odrazu, pak, savršene obrve
podigle su se u nevjerici nad zažarenim, žestokocrvenim ocima -
jarkijim od svih koje sam dotad vidjela.
Jasper je koraknuo prema meni, ustrašen snagom moje iznenadne tjeskobe. I predobro je
poznavao mlade vampire; je li ova emocija pretkazivala neki pogrešan korak koji cu uciniti?
Nitko
mi nije odgovorio na pitanje. Pogledala sam u stranu, prema Edvvardu i
Alice. Oboma su oci bile blago nefokusirane - zbog reakcije na
Jasperovu nelagodu. Osluškivali su koji joj je uzrok, predvidali
neposredan razvoj zbivanja.
Još jedanput sam duboko, nepotrebno udahnula.
"Ne,
dobro mi je", obecala sam im. Oci su mi nacas pale na neznanku u
zrcalu. "Samo kad... moram puno toga prihvatiti u isti mah."
Jasperu se celo naboralo, što mu je istaknulo dva ožiljka iznad lijevog oka.
"Ne znam", promrmljao je Edvvard.
Žena u zrcalu se namrštila. "Koje mi je to pitanje promaknulo?" Edvvard se iscerio. "Jasperu
nije jasno kako to izvodiš."
"Kako što izvodim?"
"Kako obuzdavaš svoje emocije, Bella", odgovorio mije Jasper. "Nikad nisam vidio nijednog
novorodenog
koji bi mogao to izvesti - tako zaustaviti emociju u punom jeku. Bila
si uzrujana, ali kad si opazila da smo se zabrinuli, zauzdala si taj
osjecaj i iznova ovladala sobom. Bio sam spreman pružiti ti pomoc, ali
nije ti trebala."
"To nije u redu?" upitala sam. Tijelo mi se automatski ukipilo dok sam cekala njegovu presudu.
"Ma ne", rekao je, ali zvucao je nesigurno.
Edward me pomilovao niz ruku, kao da me potice da prestanem biti ukocena. "Jako nas se
dojmilo, Bella, ali ne shvacamo o cemu je rijec. Ne znamo koliko to može istrajati."
Razmislila sam o tome na djelic sekunde. Hocu li svaki cas puknuti? Pretvoriti se u cudovište?
Nisam osjecala da to nailazi... Možda nema nacina da se takvo što predvidi.
"Ali, što kažeš?" upitala me Alice, sada pomalo nestrpljivo, i pokazala \ prema zrcalu.
"Nisam sigurna", odvagnula sam odgovor, ne želeci priznati koliko sam se zaista prestrašila.
Zurila sam u tu ljepoticu stravicnih ociju, ne bih li ugledala neki dio sebe. Bilo je necega u
obliku njezinih usana - kad bi se zanemarila zapanjujuca ljepota, stajala je tvrdnja da joj je
gornja
usnica pomalo neuravnotežena, mrvicu previše puna da bi odgovarala
donjoj. Malcice mi je laknulo kad sam pronašla taj poznati sitni
nedostatak. Možda je i ostatak mene tu negdje.
Pokusno sam podigla ruku, a žena u odrazu izvela je isti pokret i takoder dotaknula svoje lice.
Oprezno me gledala grimiznim ocima.
Edvvard je uzdahnuo.
Okrenula sam se od nje da pogledam njega, podigavši obrvu. "Razocaran si?" upitala sam ga.
Zvonki mi je glas zvucao suzdržano. Nasmijao se. "Da", priznao je.
Osjetila sam šok kroz krinku pribranosti na svome licu, a smjesta za njim i povrijedenost.
Alice je zarežala. Jasper se opet nagnuo, samo cekajuci da puknem.
Ali
Edvvard ih je zanemario, rukama cvrsto obujmio moje odnedavna ukipljeno
tijelo i pritisnuo usne na moj obraz. "Da znaš da sam se nadao da cu
moci cuti tvoj um, sad kad je slicniji mome", prišapnuo mi je. "A evo,
osujecen sam kao i uvijek, i pitam se što li se to tebi mota po glavi."
Smjesta mi je laknulo.
"A
cuj", kazala sam vedro, s olakšanjem zbog toga što su moje misli i
dalje moje. "Izgleda da mi mozak nikada nece raditi kako treba. Barem
sam zgodna."
Kako sam se prilagodavala, bivalo mi je sve lakše šaliti se s njim, razmišljati pravocrtno. Biti svoja.
Edvvard mi je zarežao na uho. "Bella, ti nikad nisi bila samo zgodna."
Zatim je odmaknuo lice od mojega i uzdahnuo. "Da, dobro, dobro", rekao je nekome.
"Što je?" upitala sam ga.
"Jasper je zbog tebe iz sekunde u sekundu sve napetiji. Možda se malo opusti kad se vratiš iz lova."
Pogledala sam Jasperovo zabrinuto lice i kimnula. Nisam htjela puknuti ovdje, ako mi se to
sprema. Bolje da sam okružena drvecem nego obitelji.
"Okej. Idemo u lov", složila sam se, a želudac mije zadrhtao od napetosti živaca i išcekivanja.
Odmaknula sam Edvvardove ruke sa sebe, zadržavši jednu njegovu ruku, i okrenula leda toj cudnoj ljepotici u zrcalu.
