Bol me potpuno zbunila.
Upravo tako - bila sam u potpunom cudu. Nisam mogla shvatiti, nisam mogla dokuciti što se zbiva.
Tijelo
mi je nastojalo odbiti bol, pa me iznova i iznova uvlacilo u crnilo
koje mi je dokidalo cijele sekunde ili možda cak minute agonije, što mi
je pak samo dodatno otežavalo pracenje stvarnosti.
Pokušala sam ih razluciti.
Nestvarnost je bila crna i nije me tako boljela.
Stvarnost
je bila crvena i boljela me kao da me pile popola, kao da padam pod
autobus, kao da me mlati boksacki prvak, kao da me gaze bikovi, kao da
me uranjaju u kiselinu, a sve to u isti mah.
Stvarnost je bila osjecaj kako mi se tijelo izvija i prevrce dok se ne mogu ni mrdnuti zbog boli.
Stvarnost je bila spoznaja da postoji nešto daleko važnije od sve ove muke, i nesposobnost da se prisjetim što bi to moglo biti.
Stvarnost je naišla tako brzo.
U
jednom trenutku sve je bilo kako treba. Okruživali su me voljeni.
Smiješili smo se. Imala sam dojam da cu nekako, ma koliko to
nevjerojatno bilo, dobiti sve za što sam se cijelo vrijeme borila.
A onda je jedna sitna, sporedna stvar pošla krivo.
Gledala
sam kako mi se šalica naginje, kako se tamna krv razlijeva u mrlju na
savršenoj bjelini i refleksno sam se nagnula prema nezgodi. Primijetila
sam tude, brže ruke, ali tijelo mi se nastavilo pružati, protezati...
U meni je nešto naglo potegnulo u suprotnom smjeru. Rastrgalo. Slomilo. Stvorilo agoniju.
Mrak
me nadvladao, a onda se povukao pred valom muka. Nisam mogla disati -
vec sam se jedanput utapala, a ovo je bilo drugacije; u grlu mi je bilo
previše vrelo.
Komadi mene razbijali su se, pucali, komadali...
Opet crnilo.
Bol se vratila, ovaj put uz glasove, uz povike. "Posteljica se sigurno odvojila!"
Proparalo
me nešto oštrije od noževa - te rijeci, jer sam ih shvatila usprkos
svim drugim mukama. Odvojena posteljica - znala sam što to znaci. Znaci
da moja beba umire u meni.
"Vadi ga!" vrisnula sam na Edvvarda. Zašto to još nije ucinio? "Ne može disati! Vadi ga odmah!"
"Morfij—"
"Ne! Odmah—" Zagrcnula sam se i nisam mogla dovršiti.
Crne tocke prekrivale su svjetlo u sobi kad mi se hladna tocka nove boli ledeno zabila u trbuh.
To
me zabrinulo - automatski sam pokušala zaštititi svoju maternicu, svoju
bebu, svoga maloga Edvvarda Jacoba, ali bila sam slaba. Pluca su me
zaboljela, kisik je izgarao.
Bol je opet jenjala, premda sam se sada držala za nju. Moja beba, moja beba, umire...
Koliko
je prošlo? Sekunde ili minute? Boli više nije bilo. Otupjela sam. Ništa
više nisam osjecala. Još uvijek nisam ništa više ni vidjela, ali mogla
sam cuti. U plucima mi je opet bilo zraka, grebao me grubim mjehuricima
uz grlo i niz grlo.
"Da si ostala sa mnom, Bella! Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Jacob? Jacob, još je tu, još me nastoji spasiti.
Pa jasno, htjela sam mu reci. Pa jasno da ce mi srce i dalje kucati. Zar to nisam obojici obecala?
Pokušala sam napipati svoje srce, pronaci ga, ali bila sam tako izgubljena u vlastitom tijelu.
Nisam
osjecala ono što sam trebala i ništa mi nije bilo gdje bi trebalo biti.
Zatreptala sam i pronašla svoje oci. Ugledala sam svjetlost. Nisam to
tražila, ali bolje išta nego ništa.
Dok su mi se oci upinjale prilagoditi, Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Renesmee?
Ne onaj blijedi, savršeni sincic kojeg sam zamišljala? Nacas me obuzeo šok. A zatim nalet topline.
Renesmee.
Primorala
sam usne da mi se pokrenu, primorala sam mjehurice zraka da mi se
pretvore u šapat na jeziku. Prisilila sam otupjele ruke da mi se
ispruže.
"Daj mi... Daj mi daje primim."
Svjetlost je plesala u
odbljescima s Edvvardovih kristalnih ruku. Svjetalca su imala nijansu
crvene, nijansu krvi koja mu je prekrivala kožu. A u rukama mu je bilo
još nešto crveno. Nešto
malo, što se upinjalo, obliveno krvlju.
Prinio je toplo tjelešce mojim slabim rukama, gotovo kao da je ja
držim. Mokra joj je koža bila vrela - vrela poput Jacobove.
Oci su mi se fokusirale; odjednom mi je sve postalo apsolutno bistro.
Renesmee
nije zaplakala, vec je disala brzim, zapanjenim dahtajima. Oci su joj
bile otvorene, a lice joj je bilo tako zgranuto da je izgledala maltene
smiješno. Savršeno okruglu glavicu prekrivao joj je gust sloj
slijepljenih, krvavih kovrcica. Šarenice su joj bile poznate - ali meni
zaprepašcujuce - cokoladno smede boje. Koža joj je kroz krv djelovala
blijedo, kremaste boje
bjelokosti. Svuda osim na obrašcicima, koji su se žarili bojom.
To majušno lice bilo je tako apsolutno savršeno da me ošamutilo. Bila je ljepša cak i od svoga oca. Nevjerojatno. Nemoguce.
"Renesmee", prošaptala sam. "Tako je... prekrasna."
To
nemoguce lišce odjednom se raširilo - u širok, hotimican smiješak.
Ispod usnica boje racjeg mesa nalazila su se puna usta snježnobijelih
mlijecnih zubica.
Sagnula je glavicu i naslonila mi je na prsa,
uvlaceci se prema toplini. Koža joj je bila topla i svilenkasta, ali
nije popuštala na pritisak kao moja.
Zatim sam opet osjetila bol - samo u jednom toplom ubodu. Zinula sam.
A onda je nestala. Moje bebice andeoskog lica nije bilo nigdje. Nisam je ni vidjela ni osjecala.
Ne! došlo mi je da vrisnem. Vratite mije!
Ali
slabost me nadvladala. Ruke su mi na trenutak bile poput praznih
gumenih crijeva, a onda više u njima nisam imala nikakav osjecaj. Nisam
ih osjecala. Nisam osjecala sebe.
Gušce nego prije, crnilo mi je
preplavilo oci. Poput debelog poveza, neprozirnog i cvrstog. Nije mi
prekrilo samo oci, vec i mene samu, težinom
koja me zdrobila. Bilo
mi je prenaporno odgurivati je. Znala sam da bi mi bilo nemjerljivo
lakše popustiti. Dopustiti da me crnilo tjera sve niže i niže i niže,
prema mjestu gdje nema boli i nema umora i nema briga i nema straha.
Da
se radilo samo o meni, ne bih se mogla dugo opirati. Bila sam samo
ljudska, snage ne vece od ljudske. Predugo sam se nastojala nositi s
natprirodnim, kao što je Jacob rekao.
Ali tu se nije radilo samo o meni.
Kad bih sada pošla lakšim putem, pustila da me crno ništavilo izbriše, nanijela bih im bol.
Edvvardu.
Edvvardu. Moj i njegov život upleteni su u jednu nit. Presijeci jedno,
presjeci ceš nas oboje. Da njega nema, ne bih to mogla preživjeti. Da
mene nema, ni on to ne bi mogao preživjeti. A svijet bez Edvvarda
djelovao mi je potpuno besmisleno. Edvvard mora postojati.
Jacobu -
koji se opet i opet opraštao sa mnom, ali stalno se vracao kad mi je
trebao. Jacobu, kojega sam ranila toliko puta da sam zaslužila robiju.
Hocu li
ga opet ozlijediti, teže nego ikada prije? Ostao je zbog mene, usprkos svemu. A sada samo traži da ja ostanem zbog njega.
Ali
tu mije bilo tako mracno da nijednom od njih nisam mogla vidjeti lice.
Ništa mi nije izgledalo stvarno. A zbog toga mi je bilo teško ne
predati se.
Ipak, i dalje sam odgurivala crnila, gotovo refleksno.
Nisam ga nastojala odmaknuti. Samo sam mu se odupirala. Nisam mu
dopuštala da me potpuno zdrobi. Nisam bila Atlas, a crnilo mi je
djelovalo teško poput planeta; nisam ga mogla prebaciti na pleca. Samo
sam mogla prijeciti da me ne smrska.
To mi je bio svojevrstan
lajtmotiv u životu - nikad nisam bila dovoljno snažna da se nosim sa
stvarima izvan svoje moci, da napadam ili pretjecem neprijatelje. Da
izbjegavam bol. Uvijek sam bila ljudska i slaba, pa sam jedino još
mogla ici dalje. Izdržavati. Preživljavati.
To je bilo dovoljno do ovog trena. I danas ce morati biti dovoljno. Izdržat cu dok ne stigne pomoc.
Znala sam da Edvvard sada daje sve od sebe. On nece odustati. Pa necu ni ja.
Zadržavala sam crnilo nepostojanja na centimetar-dva od sebe.
Samo,
to nije bilo dovoljno - ta odlucnost. Kako se vrijeme otezalo i
otezalo, a mrak mi se bližio milimetric po milimetric, trebalo mi je
nešto jace iz cega bih crpila snagu.
Nisam si cak mogla predociti
Edvvardovo lice. Ni Jacobovo, ni Aliceino ni Rosalieno ni Charliejevo
ni Reneeino ni Carlisleovo ni Esmino... Nijedno. To me prestravilo, i
upitala sam se nije li prekasno.
Osjecala sam kako proklizavam - ni za što se više nisam uspijevala primiti.
Ne! Moram ovo preživjeti. Edvvard ovisi o meni. Kao i Jacob. I Charlie Alice Rosalie Carlisle Renee Esme...
Renesmee.
A
onda, premda i dalje ništa nisam vidjela, odjednom sam nešto osjetila.
Poput fantomskih udova, zamislila sam da opet osjecam ruke. A u njima,
nešto maleno i tvrdo i vrlo, vrlo toplo.
Moju bebu. Moju malu ritalicu.
Uspjelo
mi je. Usprkos svemu, bila sam dovoljno snažna da preživim Renesmee, da
je zadržim sve dok nije postala dovoljno snažna za život bez mene.
To
vrelo mjesto u mojim fantomskim rukama djelovalo mi je tako stvarno.
Cvršce sam ga prigrlila. Nalazilo se tocno na mjestu gdje bi mi srce
trebalo biti. Dok sam se cvrsto držala za toplu uspomenu na svoju kcer,
znala sam da cu se moci odupirati mraku dokle god bude trebalo.
Toplina
uz moje srce bivala je sve stvarnija, sve toplija. Vrela. Vrelina je
bila tako stvarna da mi je bilo teško vjerovati da mi se samo
pricinjava.
Još vrelija.
Postala je neugodna. Prevrela. Pre, pre prevrela.
Kao da sam primila elektricni uvijac za kosu s
pogrešne strane - automatska reakcija bila mi je da ispustim to što mi
pece ruke. Ali ništa nisam imala u rukama. Ruke mi nisu bile privijene
uz prsa. Ruke su mi bile mrtvo meso što leži negdje pokraj mene.
Vrelina je potjecala iz mene.
Peklo me još jace - raslo je do vrhunca, pa opet raslo, sve dok nije nadišlo sve što sam ikad osjetila.
Osjetila sam kucanje kroz požar što mi je sada buktao u prsima i shvatila da sam ponovno
našla svoje srce, upravo na vrijeme da poželim da nisam. Da poželim da sam prigrlila crnilo
dok sam još imala tu mogucnost. Došlo mi je da podignem ruke i rastrgam si prsa i išcupam
srce iz njih - bilo što, samo da se riješim ove muke. Ali nisam osjecala ruke, nisam mogla
pomaknuti ni jedan jedini išcezli prst.
James, dok mi je stopalom slamao nogu. To nije bilo ništa. To je bila meka pocivaljka na
prostirci od perja. Sada bih to prihvatila, stoput radije. Stotinu lomova. Prihvatila bih ih sa
zahvalnošcu.
Beba, dok mi je nogama lomila rebra, probijala se kroz mene kost po kost. To nije bilo ništa.
To je bilo plutanje u bazenu svježe vode. Tisucu bih puta to radije prihvatila. Prihvatila sa
zahvalnošcu.
Požar se razbuktao i došlo mi je da zaurlam. Da preklinjem da me ubiju, da ne moram
proživjeti više ni sekunde u ovoj boli. Ali nisam mogla pomaknuti usne. Težina je još bila tu,
tištala me.
Shvatila sam da me to ne pritišce mrak, vec vlastito tijelo. Tako teško. Da me pokapa u
plamenu što mi se sada proždrljivo širi iz srca, progara mi ramena i trbuh uz nemogucu bol,
vrelo mi paluca uz grlo, oblizuje mi lice.
Zašto se ne mogu ni mrdnuti? Zašto ne mogu vrisnuti? Price ovo nisu spominjale.
Svijest
mi je bila nesnosno bistra - izoštrena žestokom boli - i uvidjela sam
odgovor gotovo u isti mah kad sam uspjela uobliciti pitanje.
Zbog morfija.
Cinilo mi se da je milijun smrti prošlo otkako smo razgovarali o tome - Edvvard, Carlisle i ja.
Edvvard i Carlisle nadali su se da bi dovoljna kolicina sedativa pomogla u borbi protiv boli
otrova.
Carlisle je to pokušao s Emmettom, ali požar otrova proširio se prije
lijeka i hermeticki mu zatvorio žile. Nije bilo vremena da se proširi.
A ja sam zadržala mirno lice i kimnula glavom i zahvalila svojim nimalo cesto sretnim
zvijezdama da mi Edvvard ne može citati misli.
Jer imala sam vec morfij i otrov u organizmu u isti mah, i znala sam istinu. Znala sam da je
tupost
od lijeka potpuno beznacajna dok otrov prži kroz žile. Ali nije bilo
šanse da spomenem tu cinjenicu. Da ne bih rekla nešto zbog cega bi
postao još manje voljan da me promijeni.
Nisam pretpostavila da ce morfij djelovati ovako - da ce me sapeti i ugušiti. Da ce me držati u paralizi dok gorim.
Znala sam sve price. Znala sam daje Carlisle ostao tako tih da ga nisu otkrili dok je gorio.
Znala
sam da, kako je tvrdila Rosalie, nema koristi od vrištanja. I nadala
sam se da cu možda moci biti poput Carlislea. Da cu vjerovati
Rosalienim rijecima i zadržati jezik za zubima. Jer znala sam da bi
svaki vrisak koji mi se otme s usana Edwardu bio nesnosan.
A sad mi je ispunjavanje vlastite želje izgledalo kao grozomorna šala.
Ako ne mogu vrištati, kako da im kažem da me ubiju?
Samo
sam htjela skoncati. Željela sam da se nikad nisam ni rodila. Moje
cijelo postojanje nije pretegnulo spram ove boli. Nije vrijedilo
proživjeti više ni jedan jedini otkucaj srca ovako.
Daj da umrem, daj da umrem, daj da umrem.
I tijekom beskrajnog razmaka, samo je to postojalo. Samo plamena muka i moji bezglasni
krici, dok sam kumila smrt da dode. Niceg drugog nije bilo, cak ni vremena. Tako da je bilo
beskonacno, bez pocetka i bez kraja. Jedan bezgranican trenutak boli.
Jedina
je promjena nastala kad mi se odjednom, nepojmljivo, bol udvostrucila.
Donji dio moga tijela, umrtvljen još i prije morfija, odjednom je
takoder planuo. Neka slomljena spona mi je zacijeljela - plameni prsti
požara ponovno su je svezali.
Beskrajno izgaranje palilo me dalje.
Možda su protekle sekunde ili dani, tjedni ili godine, ali vrijeme mi je napokon opet dobilo
smisla.
Tri su se stvari zbile u isti mah, izrasle jedna iz druge tako da znala nisam koja je bila prva:
vrijeme je ponovno poteklo, težina morfija jenjala je, a ja sam postala snažnija.
Osjecala sam kako mi se sposobnost upravljanja tijelom vraca u sitnim razmacima, a ti
razmaci su mi bili prvi tragovi prolaska vremena. Spoznala sam to kad sam uspjela trgnuti
nožnim prstima i stisnuti šake. Spoznala sam to, ali nisam ništa poduzela.
Premda se plamen nije smanjio ni za najmanji stupanj - zapravo, pocela sam stjecati novu
sposobnost doživljavanja boli, novu osjetljivost razabi-ranja, zasebnog, svakog vrelog
plamenog jezika što mi je palucao kroz žile - otkrila sam da mogu razmišljati bez obzira na to.
Mogla sam se sjetiti zašto ne bih smjela vrisnuti. Mogla sam se prisjetiti razloga zašto sam
odlucila istrpjeti ovu nepodnošljivu agoniju. Mogla sam se prisjetiti da, premda mi je to sada
djelovalo nemoguce, postoji nešto vrijedno ovih muka.
To se dogodilo taman na vrijeme da se obuzdam kad su mi se utezi maknuli s tijela. Da me
netko
promatrao, ne bi opazio nikakvu promjenu. Ali ja sam, dok sam s naporom
susprezala vrištanje i koprcanje zarobljeno u tijelu, gdje nije moglo
nikome drugom nanijeti bol, imala dojam da više nisam zavezana za
lomacu na kojoj gorim, nego se sad držim za lomacu ne bih li ostala u
vatri.
Imala sam tek toliko snage da nepomicno ležim i dalje dok se živa pržim.
Sluh mi je bivao sve bistriji i bistriji, pa sam se mogla poslužiti mahnitim, teškim otkucajima
svoga srca za mjerenje vremena.
Mogla sam brojiti plitke udisaje koji su mi na mahove prolazili kroza zube.
Mogla sam brojiti duboke, ravnomjerne udisaje što su dopirali odnekud blizu mene. Oni su
prolazili najsporije, pa sam se usredotocila na njih. Oni su oznacavali najveci protok vremena.
Dulji cak i od njihanja klatna zidnog sata, ti su me udisaji držali dok sam prolazila kroz
plamene sekunde prema kraju.
Tijelo mi je bivalo sve jace, misli sve bistrije. Kad su nastali novi šumovi, mogla sam ih slušati.
Zacula sam lake korake, šapat zraka poremecenog otvaranjem vrata. Koraci su prišli bliže i
osjetila sam pritisak na unutarnjoj strani zglavka. Nisam mogla osjetiti hladnocu tih prstiju.
Plamen mije spržio svaku uspomenu na hladnocu.
"Još nema promjene?"
"Nikakve."
Najslabiji moguci pritisak, dah na mojoj spaljenoj koži.
"Nije preostao ni tracak mirisa morfija."
"Znam."
"Bella? Cuješ li me?"
Znala
sam, izvan svake sumnje, da bih pukla kad bih razdvojila zube - kricala
bih i kreštala i koprcala se i bacakala. Kad bih otvorila oci, kad bih
makar trgnula prstom - bilo kakva
promjena znacila bi kraj moje sposobnosti obuzdavanja.
"Bella? Bella, ljubavi? Možeš li otvoriti oci? Možeš li mi stisnuti ruku?"
Stisak
mojih prstiju. Bilo mije teže ne odgovoriti ovom glasu, ali ostala sam
paralizirana. Znala sam da ova sadašnja bol u njegovu glasu nije ništa
u usporedbi s onom koju bi mogao osjetiti.
U ovom trenutku samo se bojao da patim.
"Možda... Carlisle, možda sam zakasnio." Glas mu je bio prigušen; prepukao je na rijeci
zakasnio.
Odlucnost mi se poljuljala na trenutak.
"Osluhni joj srce, Edvvarde. Snažnije je nego što je cak i Emmettovo bilo. Nikada nisam cuo
ništa tako vitalno. Bit ce ona savršena."
Aha, dobro da nisam reagirala. Carlisle ce ga primiriti. Nije potrebno da on pati sa mnom.
"A njezina - njezina kralježnica?"
"Ozljede joj nisu bile mnogo gore od Esminih. Otrov ce je izlijeciti, kao što je izlijecio Esme."
"Ali tako je nepomicna. Sigurno sam negdje pogriješio."
"Ili
si nešto pogodio, Edvvarde. Sine, ucinio si sve što sam ja mogao, i
više. Ne znam baš bih li ja imao upornosti i vjere nužne da je se
spasi. Prestani se gristi. S Bellom ce sve biti u redu."
Slomljeni šapat. "Sigurno je u agoniji."
"Ne možemo to znati. Dobila je toliko morfija u organizam. Ne znam kakav ce ucinak to imati na njezino iskustvo."
Blagi pritisak na unutrašnjost moga lakta. Opet šapat. "Bella, volim te. Bella, oprosti mi."
Toliko sam mu htjela odgovoriti, ali nisam dala da mu se bol pogorša. Dokle god budem imala snage da ostanem nepomicna.
Cijelo to vrijeme plamene su me muke nemilosrdno pekle. Ali u glavi mi je sada bio toliki
prostor.
Bilo je mjesta za razmišljanje o njihovu razgovoru, mjesta za
prisjecanje na ono što se dogodilo, mjesta za promišljanje buducnosti,
uz još nemjerljivo mnogo preostalog mjesta za patnje.
Kao i mjesta za brige.
Gdje mi je bebica? Zašto nije ovdje? Zašto je ne spominju?
"Ne, ostat cu upravo tu", prošaptao je Edvvard u odgovor na neizrecenu misao. "Riješit ce to oni."
"Zanimljiva situacija", odvratio mu je Carlisle. "A ja sam mislio da sam vec prakticki sve vidio."
"Poslije cu to riješiti. Poslije cemo to riješiti." Nešto mi je nježno dotaknulo dlan pun plikova.
"Siguran sam da nas petero zajednickim snagama možemo sprijeciti izbijanje krvoprolica."
Edvvard je uzdahnuo. "Ne znam na ciju bih stranu stao. Volio bih ih oboje izbicevati. No,
kasnije."
"Pitam se što ce Bella misliti - na ciju ce stranu stati", zamišljeno je rekao Carlisle.
Jedan prigušen, usiljen hihot. "Siguran sam da ce me iznenaditi. Uvijek me iznenadi."
Carlisleovi
koraci opet su se izgubili u daljini, a ja sam ostala frustrirana
nedostatkom daljnjeg objašnjenja. Jesu li vodili tako zagonetan
razgovor samo zato da bi meni išli na živce?
Vratila sam se mjerenju vremena brojenjem Edvvardovih udisaja.
Nakon deset tisuca devetsto cetrdeset tri udisaja, drugaciji par koraka šaptom je ušao u sobu.
Bili su lakši. Nekako... ritmicniji.
Cudo jedno kako sam mogla razaznati najsitnije razlike izmedu koraka, koje nikada prije
današnjeg dana nisam uopce uspijevala cuti.
"Koliko još?" upitao je Edvvard.
"Nece još dugo", rekla mu je Alice. "Vidiš kako mi bistra postaje? Cujem je daleko bolje."
Uzdahnula je.
"Još uvijek si malo ogorcena?"
"Da, hvala ti najljepša što si to spomenuo", progundala je. "I ti bi se smrtno prestravio da
shvatiš kako te vlastita priroda sapela. Najbolje vidim vampire, jer im pripadam; ljude vidim
sasvim
dobro, jer sam im pripadala. Ali te cudne polutane uopce ne vidim, jer
nikad još nisam imala posla ni sa cim slicnim njima. Bah!"
"Priberi se, Alice."
"Tocno. Bellu sada gotovo prelako vidim."
Nastala je duga šutnja, a onda je Edvvard uzdahnuo. Bio je to nov, sretniji zvuk.
"Stvarno ce joj biti dobro", odahnuo je.
"Pa naravno da hoce."
"Prekjucer nisi bila tako staložena."
"Prekjucer je nisam vidjela. Ali sad kad su mi se s nje maknule sve slijepe tocke, to je macji kašalj."
"Možeš li mi se malo usredotociti? Prema satu - daj mi procjenu."
Alice je uzdahnula. "Kako si nestrpljiv. Pa dobro. Daj mi tren—"
Tiho disanje.
"Hvala, Alice." Zvucao je vedrije.
Koliko još? Zar mi to nisu bar mogli kazati naglas? Zar previše tražim? Koliko cu još sekundi
gorjeti? Deset tisuca? Dvadeset? Još jedan dan -osamdeset šest tisuca cetiristo? Dulje od
toga?
"Bit ce zasljepljujuce lijepa."
Edvvard je tiho zarežao. "Oduvijek je bila."
Alice je frknula. "Znaš što hocu reci. Ma gledaj je."
Edvvard joj nije odgovorio, ali Aliceine rijeci dale su mi nadu da možda ne slicim ugljenom
briketu, kako sam se osjecala. Cinilo mi se da bih sada vec morala biti puka hrpa spaljenih
kostiju. Svaka stanica u mome tijelu bila je spržena u pepeo.
Cula sam kako Alice u dašku vjetra izlazi iz sobe. Cula sam sušanj njezine odjece dok se
trljala
uz nju. Cula sam tiho zujanje svjetiljke obješene sa stropa. Cula sam
slabašni povjetarac što je puhnuo uz procelje kuce. Cula sam sve.
U prizemlju je netko gledao utakmicu baseballa. Marinersi su vodili za dva runa.
"Ja sam na redu", cula sam kako se Rosalie breca na nekoga i zauzvrat dobiva potmulo
rezanje.
"Dajte, ono", upozorio ih je Emmett. Netko je prosiktao.
Osluškivala sam dalje, ali nisam cula ništa osim utakmice. Baseball mi nije bio dovoljno
zanimljiv da smetnem bol s uma, pa sam opet pocela slušati Edvvardove udisaje i odbrojavati sekunde.
Nakon dvadeset jednu tisucu devetsto sedamnaest i pol sekundi, bol se promijenila.
Gledano s dobre strane, pocela mi se gubiti iz vrhova prstiju na rukama i nogama. Gubiti se
polako, ali barem se dogadalo nešto novo s njom. Sigurno je to to. Bol je pocela uzmicati...
A tu je bila i loša strana. Požar u mome grlu nije bio isti kao prije. Ne samo da sam gorjela
nego sam sada i skapavala. Bila sam suha kao kost. Tako žedna. Sparušena od vatre i
sparušena od žedi...
Još jedna loša strana: požar u mome srcu se razbuktao.
Kako je to uopce moguce?
Otkucaji moga srca, ionako prebrzi, ubrzali su se - požar ih je ubrzao u novi, mahniti ritam.
"Carlisle",
pozvao je Edvvard. Glas mu je bio prigušen, ali jasan. Znala sam da ce
ga Carlisle cuti ako se nalazi u kuci ili blizu nje.
Vatra mi se
povukla iz dlanova, ostavljajuci ih blaženo lišene boli, hladne. Ali
povukla mi se srce, koje je buknulo vrelo poput sunca i zabubnjalo
sumanutom novom brzinom.
Carlisle je ušao u sobu s Alice uza se. Koraci su im se tako razlikovali da sam cak mogla
odrediti kako je Carlisle s desne strane i korak ispred Alice.
"Slušajte", rekao im je Edvvard.
U sobi se najglasnije culo mahnitanje moga srca, dok je tuklo ritmom požara.
"Ah", rekao je Carlisle. "Samo što nije."
Olakšanje koje me oblilo na njegove rijeci zasjenila mi je nesnosna bol u srcu.
Ipak, zapešca su mi bila slobodna, kao i gležnjevi. Vatra se u njima potpuno ugasila.
"Uskoro", žustro se složila Alice. "Idem po ostale. Da kažem Rosalie da...?"
"Da - neka ne donosi bebu."
Što? Ne. Ne! Kako to misli, da ne donosi moju bebu? Kako može to reci?
Prsti
su mi se trznuli - ljutnja mi je probila savršenu vanjštinu. U sobi je
zavladao muk, izuzev tutnjave moga srca, kad su svi reagirali tako što
su na sekundu prestali disati.
Necija mi je ruka stisnula zloceste prste. "Bella? Bella, ljubavi?"
Mogu
li mu odgovoriti a da ne zavrištim? Razmislila sam nacas o tome, a onda
mi se požar još vrelije proširio prsima, uvlaceci mi se iz laktova i
koljena. Bolje da ne riskiram.
"Odmah cu ih dovesti", rekla je Alice s trackom žurbe, i zacula sam huk vjetra kad je
šmugnula.
A onda - o!
Srce mi je provalilo, šibajuci kao elisa helikoptera, stvarajuci gotovo jednu jedinu, cjelovitu
notu;
imala sam dojam da ce mi proparati rebra. Vatra mije buknula u sredini
prsa, usisavajuci posljednje preostatke požara iz ostatka tijela kako
bi potpalila dosad najžešcu buktinju. Bol je bila dovoljna da me
ošamuti, da slomi željezni stisak kojim sam se držala za lomacu. Leda
su mi se izvila, i iskrivila sam se kao da me požar drži za srce i
povlaci naviše.
Nisam dopustila nijednom drugom dijelu svoga tijela da se pomakne kad mi se torzo svalio
natrag na operacijski stol.
U meni se povela bitka - užurbano srce nadmetalo se s napadima plamena. Obje strane su
gubile.
Požar je bio osuden na propast, jer je proždro sve što je moglo
izgorjeti; moje srce je pak strelovito jurilo prema svome završnom
otkucaju.
Vatra se sabila, usredotocivši se u tom jedinom preostalom ljudskom organu u konacnom,
nesnosnom
naletu. Tom je naletu odgovorio dubok, nekako šupalj udarac. Srce mi je
dvaput štucnulo, a onda je opet tiho lupilo samo još jedanput.
Više nije bilo zvuka. Nije bilo disanja. Cak ni mojeg.
Na trenutak sam samo mogla shvatiti da boli više nema.
A onda sam otvorila oci i puna divljenja pogledala uvis.
