Kad sam se vratio do kuce, nitko me nije docekao vani da cuje moj izvještaj. Još su pod uzbunom?
Sve je kako treba, umorno sam pomislio.
Oci
su mi brzo opazile sitnu promjenu u vec poznatom prizoru. Na donjoj
stubi trijema ležao je zavežljaj svijetlih tkanina. Prišao sam dugim
koracima da vidim što je to. Zadržavši dah, jer ne bi se vjerovalo
koliko jak smrad vampira ostaje u tkanini, gurnuo sam zavežljaj nosom.
Netko
mi je ostavio odjecu. Ha. Edvvard je ocito opazio moj trenutak
srditosti kad sam izjurio kroz vrata. Eto. To je bilo... lijepo od
njih. I cudno.
Oprezno sam uzeo odjecu ustima - gah - i odnio je
natrag u drvece. Cisto za slucaj da to nije neka šala plavokose
psihopatice, pa sada tu imam hrpu ženske robe. Kladim se da bi
obožavala ugledati izraz moga ljudskog lica dok stojim gol s ljetnom
haljinicom u rukama.
Pod okriljem šume ispustio sam smrdljivi
zavežljaj i vratio se u ljudski lik. Istresao sam odjecu i izlupao je o
deblo da istjeram bar dio smrada. Definitivno se radilo o muškoj robi -
drap hlacama i bijeloj košulji. Oboje mi je bilo prekratko, ali cinilo
mi se da cu stati u njih. Sigurno su
Emmettove. Podvrnuo sam rukave, ali s hlacama se ništa konkretno nije dalo uciniti. A što sad.
Morao
sam priznati da se ugodnije osjecam kad imam nešto vlastite odjece, pa
makar i smrdljive i ne baš pravog broja. Bilo mi je teško što ne mogu
samo trknuti doma i uzeti par starih hlaca od trenirke kad mi
zatrebaju. Opet to beskucništvo - kad se nemaš kamo vratiti.
Nemaš ni imovine, što me sada nije narocito tištalo, ali vjerojatno ce mi uskoro poceti ici na živce.
Sav
iscrpljen, polako sam se popeo na trijem Cullenovih u svojoj novoj
šminkerskoj odjeci iz druge ruke, ali zastao sam s oklijevanjem pred
vratima. Jesam li pokucao? Glupo, kad znaju da sam tu. Upitao sam se
zašto nitko to ne otkriva - ne govori mi ili da udem ili da se gubim. A
što sad. Slegnuo sam ramenima i sam ušao u kucu.
Nove promjene. Soba se vratila u normalno stanje - zamalo - u proteklih dvadeset minuta.
Veliki ravni ekran prikazivao je, ali stišan, neku romanticnu komediju koju nitko nije gledao.
Carlisle
i Esme stajali su uz stražnje prozore, opet otvorene prema rijeci.
Alice, Jasper i Emmett nisu bili na vidiku, ali cuo sam kako se
došaptavaju na katu. Bella je bila na kaucu kao jucer, s još samo
jednom cjevcicom zataknutom u sebe i intravenoznim dripom obješenim iza
naslona trosjeda. Umotali su je kao sarmu u par debelih pokrivaca, što
znaci da su barem
poslušali što sam im prije rekao. Rosalie je sjedila prekriženih nogu na podu do njezine glave.
Edward
je sjedio na suprotnom kraju kauca i držao sarmu od Bellinih nogu u
krilu. Pogledao je prema meni kad sam ušao i osmjehnuo mi se - tek
sitnim trzajem usana - kao da mu je drago zbog necega.
Bella me nije
cula. Pogledala me tek kada i on, a onda se i sama osmjehnula. Cijelo
joj se lice obasjalo stvarnom energijom. Nisam se sjecao kad joj je
posljednji put bilo tako drago što me vidi.
Pa što je njoj? Za ime
svega, u braku je! I to u sretnom braku - nije bilo spora oko toga da
voli svoga vampira preko granica zdravog razuma. I, povrh svega, još
ima trudnicki trbuh do zuba.
Zašto onda mora biti tako prokleto presretna što me vidi? Kao da sam joj uljepšao cijeli nesretni dan kad sam ušao u kucu.
Kad joj samo ne bi bilo stalo... Ili više od toga - kad stvarno ne bi htjela da budem u blizini.
Tada bi mi bilo nemjerljivo lakše držati se po strani.
Edvvard
kao da se slagao s mojim mislima - u posljednje vrijeme smo umobolno
cesto bili na istoj valnoj duljini. Sada se mrštio, išcitavajuci izraz
njezina lica dok me ozareno gledala.
"Samo su htjeli razgovor", promrmljao sam otegnuto od iscrpljenosti. "Nema napada na vidiku."
"Da", odgovorio mi je Edvvard. "Cuo sam najveci dio."
To me malo probudilo. Bili smo dobrih pet kilometara odavde. "Kako?"
"Jasnije
te cujem - to je pitanje bliskosti i usredotocenosti. Takoder, misli ti
je malcice lakše cuti kad si u ljudskom liku. Tako da sam uspio
pohvatati vecinu onoga što se tamo zbilo."
"O." Zasmetalo me, ali bez jaceg razloga, pa sam prešao preko toga. "Dobro. Mrzim se ponavljati."
"Rekla
bih ti da odeš spavati," rekla je Bella, "ali sve mi se cini da ceš se
skljokati na pod za otprilike šest sekundi, tako da vjerojatno nema
potrebe."
Nisam mogao vjerovati koliko bolje zvuci, koliko snažnije
izgleda. Osjetio sam miris svježe krvi i opazio da joj je šalica opet u
rukama. Koliko ce joj krvi trebati da nastavi ovako? Hoce li doci
vrijeme kad ce poceti pozivati susjede da svrate?
Krenuo sam prema vratima, brojeci joj sekunde u hodu. "Jedan, Mississippi... dva, Mississippi..."
"Gdje je poplava, mješanac?" promrsila je Rosalie.
"Znaš
kako ceš utopiti plavušu, Rosalie?" upitao sam je, ne zastajkujuci i ne
osvrcuci se prema njoj. "Zalijepi zrcalo na dno bazena."
Zacuo sam
Edwardov hihot dok sam zatvarao vrata za sobom. Raspoloženje kao da mu
se popravljalo u izravnom omjeru s poboljšanjem Bellina zdravlja.
"Vec sam cula tu foru", dobacila je Rosalie za mnom.
Odvukao
sam se niza stube, želeci se jedino odvuci dovoljno daleko u šumu da mi
zrak opet bude cist. Namjeravao sam odbaciti odjecu na prakticnoj
razdaljini od kuce za naknadnu uporabu umjesto daje zavežem za nogu,
tako da mi ni ona nece smrdjeti. Dok sam se baktao otkopcavanjem svoje
nove košulje, palo mije na pamet da medu vukodlacima gumbi nikad nece
doci u modu.
Zacuo sam glasove dok sam umorno prelazio livadu.
"Kamo ceš?" upitala je Bella.
"Zaboravio sam mu nešto reci."
"Pusti Jacoba da spava - nije hitno."
Da, molim te, pusti Jacoba da spava.
"Odmah sam gotov."
Polako sam se okrenuo. Edvvard je vec izašao iz kuce. Prilazio mi je s isprikom na licu.
"Pobogu, što je sada?"
"Ispricavam se", rekao je, a onda stao oklijevati, kao da ne zna pretociti u rijeci to što mu je na umu.
Što ti je u mislima, citatelju misli?
"Kad
si prije razgovarao sa Samovim izaslanstvom," promrmljao je, "prenosio
sam vaše rijeci Carlisleu i Esme i ostalima. Zabrinuli su se—"
"Slušaj, necemo spustiti gard. Ne morate imati povjerenja u Sama kao mi. Bez obzira na to, ostat cemo pozorni."
"Ne,
ne, Jacobe. Ne radi se o tome. Pouzdajemo se u tvoju prosudbu. Nego,
Esme je žalosna zbog muka koje tvoj copor zbog ovoga trpi. Zamolila me
da nasamo popricam s tobom o tome."
To me ulovilo na prepad. "Muka?"
"Narocito zbog beskucništva. Jako je nesretna zato što ste svi tako... u oskudici."
Podsmjehnuo sam se. Vampirska majka kvocka - bizarno. "Cvrsti smo mi. Reci joj da se ne brine."
"Svejedno, htjela bi uciniti koliko može. Stekao sam dojam da se Leah ne voli narocito hraniti u svome vucjem liku?"
"Pa?" priupitao sam ga.
"Znaš,
mi ovdje imamo normalne ljudske hrane, Jacobe. Zbog drugih ljudi, kao
i, naravno, zbog Belle. Leah slobodno može uzeti što god želi. Kao i
svi vi."
"Prenijet cu im to."
"Leah nas mrzi."
"Pa?"
"Pa, pokušaj joj prenijeti ponudu tako je da ozbiljno uzme u obzir, ako ti nije teško."
"Potrudit cu se."
"A tu je onda i pitanje odjece."
Pogledao sam onu na sebi. "A, da. Hvala." Vjerojatno ne bi bilo pristojno spomenuti koliko bazdi.
Osmjehnuo
se, tek malo. "Pa, lako vam možemo pomoci oko svih potreba te vrste.
Alice nam rijetko kad dopušta da istu stvar obucemo dvaput. Imamo hrpe
potpuno nove odjece predvidene za dobrotvorne svrhe, a imam dojam da
Leah nosi prilicno slican broj kao Esme..."
"Ne znam baš što ce reci na rabljenu robu krvopija. Nije ona tako prakticne naravi kao ja."
"Uvjeren sam da možeš predstaviti ponudu u najboljem mogucem svjetlu. Kao i ponudu
svakog materijalnog dobra koje vam zatreba, ili prijevoza, ili baš bilo cega drugog. Pa i
tuširanja, buduci da vam je draže spavati vani. Molim te... nemojte smatrati da ste lišeni
dobrobiti doma."
Ovo posljednje rekao je tiho - ovaj put ne zato da ga se ne bi culo, vec s nekim stvarnim
osjecajem.
Nacas sam se zagledao u njega, pospano trepcuci. "To je, ovaj, lijepo od vas. Reci Esme da
smo joj zahvalni što se, eh, sjetila. Ali naša ophodnja na nekoliko mjesta sijece rijeku, tako da se stalno peremo, hvala."
"Svejedno, ako ti ne bi bilo teško prenijeti ponudu."
"Jasno, jasno."
"Hvala ti."
Okrenuo sam se od njega, te odmah zastao kao ukopan, jer sam zacuo tih, bolan krik iz kuce.
Kad sam se stigao osvrnuti, njega više nije bilo.
Sto sad?
Pošao sam za njim, vukuci noge kao zombi. Služio sam se i otprilike istim brojem moždanih
stanica. Nije mi se cinilo da imam izbor. Nešto nije bilo u redu. Otici cu vidjeti o cemu se radi.
Nece biti nicega što bih mogao uciniti da pomognem. Pa ce mi samo biti još gore.
Cinilo mi se neizbježno da ce tako biti.
Opet
sam sam ušao. Bella je dahtala, zgrcena oko ispupcine nasred svoga
tijela. Rosalie ju je držala, dok su Edward, Carlisle i Esme zabrinuto
stajali. Opazio sam treptaj kretnje; Alice je bila na vrhu stuba i
zurila u sobu, cvrsto držeci ruke na sljepoocnicama. Cudno - kao da joj
nešto brani ulazak.
"Daj mi sekundu, Carlisle", propentala je Bella.
"Bella," zabrinuto je rekao doktor, "cuo sam daje nešto puklo. Moram pogledati."
"Prilicno
sam sigurna" - puf - "da je bilo rebro. Au. Aha. Tocno tu." Pokazala je
svoj lijevi bok, dobro pazeci da ga ne dotakne.
Stvor joj sada lomi kosti.
"Moram te snimiti rendgenom. Možda ima krhotina. Ne bi bilo dobro da išta probiju."
Bella je duboko udahnula. "Okej."
Rosalie je pažljivo podigla Bellu. Edvvard je djelovao kao da ce se pobuniti, ali Rosalie je
iskezila zube prema njemu i zarežala: "Vec je držim."
Znaci, Bella je sada ojacala, ali ojacao je i stvor. Jedno se nije moglo izgladniti a da se ne
izgladni i drugo, a s oporavkom je situacija bila jednaka. Nije bilo dobitne kombinacije.
Blondinka je brzo odnijela Bellu velikim stubištem, s Carlisleom i Edvvardom odmah za
petama. Nitko od njih nije ni primijetio da ošamuceno stojim na vratima.
Dakle, imaju / zalihu krvi / rendgen? Doktor ocito voli raditi svoj posao kod kuce.
Bio
sam preumoran da odem za njima, preumoran da se mrdnem. Naslonio sam se
na zid, a zatim spuznuo na pod. Vrata su ostala otvorena, pa sam
okrenuo nos prema njima, zahvalno udišuci svjež propuh. Oslonio sam
glavu na dovratak i poceo osluškivati.
Cuo sam rendgensku aparaturu
s kata. Ili sam barem pretpostavio da se o tome radi. A onda su se
stubištem spustili najlakši zamislivi koraci. Nisam se osvrnuo da vidim
koji bi to vampir bio.
"Hoceš jastuk?" upitala me Alice.
"Ne", promrmljao sam. Kakve su im to napadno domacinske fore? Ježio sam se od njih.
"Ne cini mi se da ti je udobno", primijetila je.
"I nije."
"Zašto se onda ne premjestiš?"
"Umoran
sam. Zašto ti nisi na katu s ostalima?" otpovrnuo sam joj. "Boli me
glava", odgovorila mi je. Okrenuo sam glavu da je pogledam.
Alice je
bila sitno stvorenjce. Otprilike velicine jedne moje ruke. Sada mi je
djelovala još sitnije, jer se nekako sva zgurila. Maleno joj se lice
stisnulo.
"Vampire boli glava?"
"Ne one normalne."
Podsmjehnuo sam se. Normalne vampire.
"Onda,
kako to da više nikad nisi s Bellom?" upitao sam je, pretvarajuci
pitanje u optužbu. Nije mi to prije palo na pamet, jer mi je glava bila
puna drugih gluposti, ali cudilo me što Alice nikad nije uz Bellu,
cijelo vrijeme otkako sam došao. Da je Alice uz nju, možda Rosalie ne
bi bila.
"Mislio sam da ste si vas dvije ovakve." Isprepleo sam dva prsta.
"Kao što sam rekla" - sklupcala se na plocicama na korak-dva od mene i obujmila mršava
koljena mršavim rukama - "boli me glava."
"Boli te glava zbog Belle?" "Da."
Namrštio
sam se. Bio sam prilicno siguran da sam preumoran za zagonetke. Pustio
sam da mi se glava prevrne natrag prema svježem zraku i sklopio oci.
"Ne zbog Belle, zapravo", ispravila se. "Zbog... fetusa."
Ah, još netko kome je kao meni. Lako se to dalo opaziti. Rekla je tu rijec preko volje, kao i
Edvvard.
"Ne
vidim ga", kazala mi je, premda je možda govorila samoj sebi. Nije
mogla znati da nisam vec zaspao. "Ne vidim ništa vezano uz njega. Isto
mi je kao i s tobom."
Lecnuo sam se, a onda zaškrgutao zubima. Nije mi bilo po volji što me usporeduje sa
stvorenjem.
"Bella
mi smeta. Sva se omotala oko njega, pa mi je... mutna. Kao loš prijem
na televizoru - kao kad se pokušavaš usredotociti na one zamucene ljude
koji se trzaju po ekranu. Ubija mi glavu kad je gledam. A ionako ne
mogu vidjeti više od nekoliko minuta unaprijed. Taj... fetus je
preveliki dio njezine buducnosti. U trenutku kad je odlucila... kad je
shvatila da ga želi, zamutila mi se i smjesta mi nestala s vidika.
Premrla sam od straha."
Pošutjela je trenutak, te dodala: "Moram priznati, lakše mije kad si mi blizu - premda smrdiš
kao mokar pas. Sve mi se izgubi. Kao da žmirim. Glavobolja mi otupi."
"Na službi, gospodicna", promumljao sam.
"Pitam se što mu je to zajednicko s tobom... zašto ste mi u tom pogledu isti."
Iznenadna jara bljesnula mi je u srži kostiju. Stisnuo sam šake da su-spregnem drhtaje.
"Nemam ja ništa zajednicko s tim životopijcem", procijedio sam kroza zube.
"Pa, tu ima necega."
Nisam odgovorio. Jara je vec izgarala. Bio sam previše krepan od umora da ostanem ljutit.
"Neceš se ljutiti ako sjedim tu do tebe, je li?" upitala me.
"Valjda necu. Ionako smrdi."
"Hvala", rekla je. "Ovo mi je najbolji lijek, cini mi se, kad vec ne mogu uzimati Aspirin."
"Može to malo tiše? Ima nas koji spavamo."
Nije mi odgovorila, smjesta ušutjevši. Zacorio sam za sekundu-dvije.
* * *
Sanjao sam da sam stvarno žedan. A preda mnom je bila velika caša vode - vrlo hladne,
vidjelo
se kako niz nju cure kondenzirane kapljice. Dohvatio sam cašu i otpio
golem gutljaj, te vrlo brzo otkrio da to uopce nije voda - nego cisti
klor. Naglo sam ga povratio, bljujuci
posvuda, a dosta mi je i izletjelo na nos. Peklo me. Nos mi je gorio...
Bol
u nosu dovoljno me razbudila da se sjetim gdje sam zaspao. Smrad je bio
prilicno žestok, imajuci u vidu da mi nos nije doslovce bio u kuci.
Gah. I još je bilo bucno. Netko se preglasno smijao. Smijeh mije bio
poznat, ali nije mi išao uz taj smrad. Nije pristajao uz njega.
Prostenjao
sam i otvorio oci. Nebo je bilo mutnosivo - bio je dan, ali nije se
dalo zakljuciti koje je doba. Možda blizu zalaska sunca - bilo je dosta
mracno.
"Bilo je i vrijeme", promumljala je Blondinka odnekud nedaleko. "Vec me pomalo zamaralo to oponašanje motorne pile."
Prevrnuo sam se i pridigao u sjedeci položaj. Pritom sam otkrio izvor smrada. Netko mi je
tutnuo široki pernati jastuk pod lice. Vjerojatno s dobrom namjerom, valjda. Osim ako to nije bila Rosalie.
Nakon što sam izvadio lice iz smrdljivog perja, osjetio sam i druge mirise. Poput slanine i
cimeta, potpuno izmiješanih s vampirskim vonjem.
Zatreptao sam, promatrajuci sobu.
Situacija se nije previše promijenila, osim stoje sada Bella sjedila nasred kauca, a
intravenozne više nije bilo. Blondinka joj je sjedila pri nogama, položivši glavu Belli na koljena.
Još sam se ježio kad sam vidio kako je nehajno doticu, premda je to bilo prilicno idiotski od
mene,
rekao bih, ako se sve ima u vidu. Edward joj je bio s jedne strane,
držao ju je za ruku. I Alice je bila na podu, kao Rosalie. Lice joj
sada nije bilo stisnuto. A lako se vidjelo i zašto - pronašla je drugo
sredstvo protiv bolova.
"Hej, Jake dolazi sebi!" kukuriknuo je Seth.
Sjedio je Belli s druge strane, nehajno je obgrlivši rukom, s tanjurom prepunim hrane u krilu.
Koji je sad ovo vrag?
"Došao te potražiti", rekao mi je Edvvard dok sam ustajao. "A Esme gaje nagovorila da ostane na dorucku."
Seth je opazio izraz mog lica, pa je brže-bolje objasnio. "Ma da, Jake - samo sam došao
vidjeti jesi li dobro, jer se poslije više nisi fazirao. Leah
se zabrinula. Rekao sam joj da si sigurno samo zaspao u ljudskom liku, ali znaš kakva je.
Nego, tu su imali svu ovu hranu, a, da znaš" - tu se obratio Edvvardu - "covjece, ti stvarno
znaš kuhati."
"Hvala", promrmljao je Edvvard.
Polako sam udahnuo, nastojeci razdvojiti zube. Nisam mogao odvojiti pogled od Sethove ruke.
"Belli je bilo hladno", tiho je rekao Edvvard.
Baš. Ne tice me se, ionako. Ona mi ne pripada.
Seth
je cuo Edvvardov komentar i pogledao moje lice, i odjednom su mu obje
ruke zatrebale za jelo. Maknuo je ruku s Belle i založio. Prišao sam
kaucu na nekoliko koraka, i dalje nastojeci doci sebi.
"Leah trci ophodnju?" upitao sam Setha. Glas mi je još uvijek bio mutan od sna.
"Aha", rekao je punim ustima. I Seth je nosio novu odjecu. Pristajala mu je bolje nego moja
meni. "Drži sve pod kontrolom. Bez brige. Zaurlat ce ako bude nešto. Zamijenili smo se oko
ponoci. Ja sam trcao dvanaest sati." Ponosio se time, što mu se culo u glasu.
"Ponoci? Samo malo - koliko je sada sati?"
"Otprilike je zora." Bacio je pogled prema prozoru, da provjeri.
Pa, kvragu. Prespavao sam ostatak dana i cijelu noc - zaribao sam. "Drek. Ispricavam ti se
zbog toga, Seth. Stvarno. Trebao si me kresnuti nogom i probuditi."
"Ma ne, stari, trebao si se naspavati. Kad si se prije toga odmorio? Noc uoci svoje zadnje
ophodnje za Sama? Prije cetrdesetak sati? Pedesetak? Nisi ti stroj, Jake. Uostalom, baš ništa nisi propustio."
Baš
ništa? Na trenutak sam pogledao Bellu. Opet je imala boju koju sam
pamtio. Blijedu, ali s rumenom podlogom. Usne su joj opet bile
ružicaste. Cak joj je i kosa izgledala bolje - sjajnije.
Primijetila je da je mjerkam i iscerila mi se.
"Kako rebro?" upitao sam je.
"Imam cvrst flaster preko njega. Uopce ga ne osjecam."
Prevrnuo sam ocima. Zacuo sam kako Edvvard škrguce zubima, i procijenio da ga njezino
olako prelaženje preko problema pogada jednako kao i mene.
"Sto ima za dorucak?" upitao sam pomalo sarkasticno. "0 negativna ili AB pozitivna?"
Isplazila
mi je jezik. Potpuno je bila ona stara. "Omlet", rekla je, ali nacas je
spustila pogled, i primijetio sam da joj šalica krvi stoji ugurana
izmedu njezine i Edvvardove noge.
"Idi uzmi nešto za dorucak, Jake", rekao je Seth. "Imaš hrpu u kuhinji. Sigurno crkavaš od
gladi."
Pogledao
sam kakva mu je to hrana u krilu. Izgledalo mi je kao pola omleta sa
sirom i zadnja cetvrtina žemlje s cimetom velicine frizbija. Želudac mi
je zakrulio, ali zanemario sam ga.
"Što ce Leah doruckovati?" kriticki sam upitao Setha.
"Cekaj malo, odnio sam joj hranu prije nego što sam išta pojeo", obranio se. "Rekla je da bi
radije jela strvine, ali kladim se da ce popustiti. Ove žemlje s cimetom..." Kao da mu je
ponestalo rijeci.
"Idem onda loviti s njom."
Seth je uzdahnuo kad sam se okrenuo da odem.
"Imaš trenutak, Jacobe?"
To me Carlisle upitao, pa mi je, kad sam se opet okrenuo, izraz vjerojatno bio manje prgav
nego da je u pitanju bilo tko drugi.
"Da?"
Carlisle
mi je prišao, dok je Esme kliznula prema drugoj sobi. Zastao je
korak-dva od mene, tek nešto dalje nego što to rade ljudi kad zapocinju
razgovor. Bio sam mu zahvalan što mi daje prostora.
"Kad smo kod
lova", progovorio je ozbiljno. "To ce biti problem mojoj obitelji.
Jasno mi je da naše ranije primirje trenutacno nije na snazi, pa sam te
htio pitati za savjet. Hoce li nas Sam loviti izvan oboda kruga koji si
stvorio? Ne želimo se izlagati riziku nanošenja ozljeda nikome iz tvoje
obitelji - ili gubitka nekoga iz naše. Da si na našemu mjestu, kako bi
postupio?"
Odmaknuo sam se, pomalo iznenaden tako izravnim pitanjem.
Odakle da znam kako je biti na prebogatom mjestu ovih krvopija? S druge
strane, ipak, znao sam Sama.
"Rizicno je", rekao sam, nastojeci zanemariti ostale oci koje sam osjecao na sebi i govoriti
samo
njemu. "Sam se pomalo smirio, ali prilicno sam siguran da sporazum više
ne vrijedi, što se njega tice. Dokle god bude smatrao da je pleme, ili
bilo koji drugi covjek, u stvarnoj
opasnosti, nece prvo postavljati
pitanja, ako znaš što hocu reci. Ali, imajuci to u vidu, La Push ce mu
biti najvažniji. Stvarno ih nema dovoljno da kako treba paze na
stanovnike i
istovremeno šalju lovce u dovoljno velikom broju da nanesu ozbiljniju štetu. Kladim se da se drži blizu kuce."
Carlisle je zamišljeno kimnuo glavom.
"Znaci, valjda bih rekao da odete zajedno, za svaki slucaj. I po mogucnosti danju, jer bi se
ocekivalo da cete ici nocu. Tradicionalno po vampirski. Brzi ste - prijedite planine i lovite
dovoljno daleko odavde da ne bude nikakve mogucnosti da pošalje nekoga tako daleko od
kuce."
"I da ostavimo Bellu za sobom, nezašticenu?"
Frknuo sam. "Što smo mi, luk i voda?"
Carlisle se nasmijao, a onda opet uozbiljio. "Jacobe, ne možeš se boriti protiv vlastite brace."
Stisnuo sam oci. "Ne kažem da ne bi bilo teško, ali kad bi stvarno došli u namjeri da je ubiju - mogao bih ih zaustaviti."
Carlisle
je zabrinuto odmahnuo glavom. "Ne, nisam htio reci da bi bio...
nesposoban. Ali to ne bi nipošto bilo kako treba. Ne mogu to nositi na
duši."
"Ne bi to ti nosio, doktore. Meni bi to išlo na dušu. A ja to mogu podnijeti."
"Ne, Jacobe. Pobrinut cemo se za to da svojim postupcima ne ucinimo to neizbježnim."
Zamišljeno se namrštio. "Ici cemo troje po troje", odlucio je trenutak potom. "Vjerojatno bolje ne možemo."
"Ne znam baš, doktore. Nije najpametnija strategija podijeliti se popola."
"Imamo
izvjesnih dodatnih sposobnosti koje ce izravnati odnose. Ako je Edvvard
jedan od njih troje, moci ce nam pružiti promjer sigurnosti dug
nekoliko kilometara."
Obojica smo se osvrnuli prema Edvvardu. Carlisle je od njegova izraza smjesta promijenio
pricu.
"Siguran
sam da ima i drugih nacina", rekao je Carlisle. Ocito, nije bilo te
tjelesne potrebe koja bi bila dovoljno jaka da sada odvoji Edvvarda od
Belle. "Alice, usudio bih se pretpostaviti da vidiš koji bi smjerovi
kretanja bili pogrešni?"
"Oni koji mi nestaju", rekla je Alice, kimajuci glavom. "To je bar lako."
Edvvard, koji se sav napeo zbog Carlisleova prvog plana, nato se opustio. Bella je nesretno
gledala u Alice, s onom malom borom izmedu ociju koju je dobivala kad se uzrujava.
"Pa dobro", rekao sam. "To smo riješili. Idem ja onda. Seth, ocekujem te da se vratiš
predvecer, pa se sjeti malo ubiti oko dok si tu, u redu?"
"Jasno, Jake. Fazirat cu se cim malo odspavam. Osim ako..." Oklijevao je, gledajuci Bellu.
"Jesam li ti potreban?"
"Ima ona deke", poklopio sam ga.
"Dobro mi je, Seth, hvala", brzo je rekla Bella.
A
onda je Esme ulepršala natrag u sobu s velikom, poklopljenom zdjelom u
rukama. Zastala je s oklijevanjem tik iza Carlisleova lakta, krupnih,
tamnozlatnih ociju uperenih u moje lice.
Pružila mi je zdjelu i stidljivo mi prišla za korak.
"Jacobe", rekla je tiho. Glas joj nije bio baš tako prodoran kao u ostalih. "Znam da tebi... ne
prija pojam objedovanja ovdje, gdje ti je miris tako neugodan. Ali bilo bi mi mnogo lakše da
poneseš
malo hrane sa sobom kad odeš. Znam da ne možeš kuci, a to je zbog nas.
Molim te - olakšaj mi malo grižnju savjesti. Uzmi nešto za jelo."
Pružila mije hranu, sva meka i moleciva u licu. Nisam znao kako joj to
uspijeva, jer nije djelovala starije od otprilike dvadeset pet, i još
je bila blijeda kao krpa, ali nešto u izrazu njezina lica odjednom me
podsjetilo na moju mamu.
Zaboga.
"Ovaj, jasno, jasno", promumljao sam. "Valjda. Možda je Leah još gladna, ne znam."
Ispružio sam ruku, njome uzeo hranu i zadržao je ispruženu, što dalje od sebe. Otici cu je
baciti pod neko drvo, ne znam. Nisam htio rastužiti Esme.
Onda sam se sjetio Edvvarda.
Da joj nisi ništa rekao! Pusti je da misli da sam pojeo.
Nisam ga pogledao da vidim slaže li se. Bolje bi mu bilo da se slaže. Krvopija mi je dužnik.
"Hvala, Jacobe", rekla mije Esme sa smiješkom. Kako to kameno lice uspijeva imati jamice, za ime svega?
"Ovaj, hvala tebi", rekao sam. Lice mi se žarilo - jace nego inace. U tome je problem kod
druženja s vampirima - navikneš se na njih. Pocnu ti brkati gledanje na svijet. Pocnu ti
djelovati kao prijatelji.
"Hoceš li se vratiti kasnije, Jake?" upitala me Bella kad sam pokušao klisnuti.
"Ovaj, ne znam."
Stisnula je usne, kao da se pokušava ne osmjehnuti. "Molim te? Možda mi bude hladno."
Duboko sam udahnuo kroz nos, a onda, prekasno, shvatio da mi to nije bilo pametno. Lecnuo sam se. "Možda."
"Jacobe?" oslovila me Esme. Ustuknuo sam prema vratima kad je nastavila; prišla mi je za
nekoliko koraka. "Ostavila sam košaru odjece na trijemu. Za Leu je. Netom sam je oprala -
nastojala sam je dirati što manje." Namrštila se. "Bi li ti bilo teško odnijeti joj odjecu?"
"Nema frke", promrsio sam, a onda šmugnuo kroz vrata dok me netko od njih
nije uspio još na nešto natjerati igranjem na kartu grižnje savjesti.
