Naglo sam otvorila oci.
Nekoliko minuta samo sam ležala u svome toplom krevetu, dršcuci i hvatajuci dah, nastojeci
se otresti sna. Nebo pred mojim prozorom postalo je sivo, a zatim i blijedoružicasto dok sam
cekala da mi se otkucaji srca uspore.
Kad sam se potpuno vratila u stvarnost svoje neuredne, poznate sobe, malo sam se rasrdila
na sebe. Kakav san za noc uoci vjencanja! Tako mi i treba kad se usred noci opterecujem
potresnim pricama.
U želji da se što prije riješim more, obukla sam se i sišla u kuhinju mnogo prije nego što sam
trebala. Najprije sam pospremila vec uredne sobe, a onda ispekla palacinke za Charlieja
nakon stoje ustao. Od prevelikog uzbudenja nisam imala ni najmanjeg zanimanja za to da
sama doruckujem - dok je on jeo, sjedila sam i poskakivala u stolici.
"Trebaš pokupiti gospodina Webera u tri sata", podsjetila sam ga.
"Nemam danas baš toliko posla izuzev dovoženja svecenika, Bells. Teško da cu zaboraviti
svoju jedinu obavezu." Charlie je uzeo cijeli dan slobodno zbog vjencanja, i sad se osjecao
besposleno. Tu i tamo, oci bi mu skrovito odletjele prema ormaru ispod stubišta, gdje je držao
opremu za pecanje.
"Nije ti to jedini zadatak. Takoder moraš biti odjeven i sreden."
Namrštio se u svoj tanjur i promrsio rijeci "majmunsko odijelo" sebi u bradu.
S ulaznih se vrata zaculo odsjecno kucanje.
"A misliš da je tebi teško", rekla sam s grimasom dok sam ustajala. "Alice ce cijeli dan raditi na
meni." Charlie je zamišljeno kimnuo, priznajuci da je njegova muka doista manja. U prolazu
sam se na brzinu sagnula da ga poljubim u tjeme - po-rumenio je i neartikulirano progundao -
a onda otišla otvoriti vrata svojoj najboljoj prijateljici, a uskoro i sestri.
Aliceina kratka crna kosa nije bila natapirana kao inace - bila je zagladena u elegantne sitne
kovrce oko njezina lica male vile, složenog u kontrastan, angažiran izraz. Odvukla me iz kuce
a da je pritom jedva dobacila: "Hej, Charlie", preko ramena.
Alice me odmjerila dok sam sjedala u njezin Porsche.
"Ma, kvragu, gledaj kakve su ti oci!" Prijekorno je coknula jezikom. "Pa što si radila? Da nisi
probdjela cijelu noc?"
"Maltene."
Oštro me pogledala. "Imam tek ograniceno vrijeme da te ucinim prekrasnom, Bella - mogla si
se bolje pobrinuti za moj sirovi materijal.""Nitko ne ocekuje da budem prekrasna. Mislim da je veci problem to što bih mogla zaspati za
vrijeme ceremonije i ne uspjeti reci 'uzimam' u pravom trenutku, a onda ce Edvvard pobjeci."
Nasmijala se. "Gadat cu te svojim buketom ako bude tijesno."
"Hvala."
"Barem ceš sutra imati vremena napretek za spavanje u avionu."
Podigla sam obrvu. Sutra, razmislila sam. Ako krecemo na put veceras nakon pira, a sutra
cemo još uvijek biti u avionu... pa, znaci da ne idemo u Boise, država Idaho. Edvvard mi nije
dao ni najmanju naznaku. Nisam se narocito uzrujavala zbog tajnovitosti, ali doista je bilo
neobicno ne znati gdje cu spavati sutra navecer. Ili, nadajmo se, gdje necu spavati...
Alice je shvatila da joj je nešto izletjelo, pa se namrštila.
"Sve ti je spakirano i spremno", rekla je da mi odvrati pažnju.
Uspjelo joj je. "Alice, kad bi mi barem dopustila da sama spakiram svoje stvari!"
"Previše bih ti time odala."
"I sebi uskratila priliku za šoping."
"Za deset kratkih sati bit ceš mi službeno sestra... vrijeme ti je da se riješiš te odbojnosti
prema novoj odjeci."
Pospanim sam ocima ljutito zurila kroz vjetrobran sve dok nismo stigle gotovo do kuce.
"Je li se vec vratio?" upitala sam je.
"Bez brige, stici ce prije nego što zasvira glazba. Ali neceš ga smjeti vidjeti, bez obzira na to
kad ce se vratiti. Ovo se ima izvesti na tradicionalan nacin."
Frknula sam. "Tradicionalan!"
"Okej, ako se izuzmu mlada i mladoženja."
"Znaš da je on vec virnuo."
"O, ne - zbog toga sam ja jedina koja te vidjela u vjencanici. Vrlo sam pomno pazila da ne
mislim na to dok je on u blizini."
"Pa," rekla sam kad smo skrenule na prilazni put, "vidim da si dobila priliku ponovno
upotrijebiti svoje maturalne ukrase." Tri milje puta ponovno su bile obavijene stotinama tisuca
treptavih svjetalaca. Ovaj put im je pridodala bijele satenske masnice.
"Tko ne trati, tome ne manjka. Uživaj u ovome, jer neceš vidjeti unutrašnje ukrase sve dok ne
dode vrijeme." Skrenula je u prostranu garažu sjeverno od glavne kuce; Emmettova velikog
Jeepa i dalje nije bilo.
"Otkada se to nevjesti ne dopušta vidjeti ukrase?" pobunila sam se.
"Otkada je ona meni povjerila posao. Želim da stekneš puni dojam dok budeš silazila
stubištem."
Stavila mi je ruku preko ociju prije nego što ce mi dopustiti da udem u kuhinju. Miris je smjesta
nasrnuo na mene.
"Što je to?" upitala sam se dok me uvodila u kucu.
"Je li prejako?" U Aliceinu glasu naglo se zacula zabrinutost. "Prvi si covjek koji je ušao
ovamo; nadam se da sam dobro pogodila."
"Prekrasno miriše!" smirila sam je - mirisalo je gotovo opojno, ali nipošto pretjerano, jer je
ravnoteža pojedinih aroma bila istancana i besprijekorna. "Narancin cvijet... jorgovan... i još
nešto - jesam li pogodila?"
"Vrlo dobro, Bella. Samo su ti promaknule frezije i ruže."Nije mi otkrila oci sve dok se nismo našle u njezinoj prostranoj kupaonici. Buljila sam u dugi
pult, prekriven cjelokupnim priborom kozmetickog salona, i pocela osjecati posljedice besane
noci.
"Je li ovo zaista nužno? Izgledat cu neugledno naspram njega bez obzira na trud."
Posjela me u nisku ružicastu stolicu. "Nitko se nece usuditi reci da si neugledna kad ja
završim s tobom."
"Samo zato što se boje da im ne posišeš krv", promrsila sam. Naslonila sam se u stolici i
sklopila oci, nadajuci se da cu ovo moci prospavati. I doista, uspjela sam malo kunjati dok mi
je prekrivala, laštila i glacala svaku tjelesnu površinu. Vec je bilo prošlo vrijeme rucka kad je
Rosalie meko stigla na vrata kupaonice u svjetlucavoj srebrnoj opravi, zlatne kose podignute u
meku krunu na tjemenu. Bila je tako prekrasna da mi je došlo da se rasplacem. Ima li uopce
smisla uredivati se dok je Rosalie u blizini?
"Vratili su se", rekla je Rosalie, a moj djetinjasti napad ocaja smjesta je prošao. Edvvard je
stigao.
"Ne daj mu da ulazi ovamo!"
"Nece ti se danas zamjerati", smirila ju je Rosalie. "Previše cijeni vlastiti život. Esme im je dala
da pozavršavaju stvari iza kuce. Treba ti pomoc? Mogla bih joj urediti frizuru."
Zgranuto sam zinula. Groznicavo sam se pocela nastojati prisjetiti kako da zatvorim usta.
Nikad nisam bila Rosaliena najdraža osoba na svijetu. Zatim se ona osobno uvrijedila zbog
moga izbora da ucinim upravo ovo, što je još više zategnulo naš odnos. Premda je imala svoju
nemogucu ljepotu, obitelj koja je voli i srodnu dušu u Emmettu, svega bi se toga drage volje
bila odrekla samo da može biti covjek. A ja sam, evo, odlucila nehajno odbaciti sve za cim ona
žudi u životu kao da je rijec o otpadu. Nisam joj se time narocito omilila.
"Samo ti daj", opušteno je rekla Alice. "Prioni na pletenice. Da budu sitne, sitne. Veo ide
ovamo, odozdo." Prstima mi je pocela cešljati kosu, odvagujuci je, okrecuci je, podrobno
opisujuci što tocno želi. Kad je završila, Rosaliene ruke našle su se na mjestu njezinih i pocele
mi perolakim dodirom oblikovati frizuru. Alice se vratila poslu na mome licu.
Nakon što je Rosalie dobila Aliceinu pohvalu za moju frizuru, poslana je da donese moju
vjencanicu i zatim pronade Jaspera, koji je pak otišao dovesti moju majku i njezina muža Phila
iz hotela. Iz prizemlja sam nejasno cula kako se vrata neprestano otvaraju i zatvaraju. Glasovi
su poceli dopirati do nas.
Alice mi je rekla da ustanem kako bi mi pažljivo mogla prevuci vjencanicu preko frizure i
šminke. Koljena su mi tako snažno klecala dok mi je kopcala dugi niz bisernih gumbica na
ledima da je saten treperio u sicušnim valovima sve do poda.
"Duboko diši, Bella", rekla je Alice. "I pokušaj si usporiti bilo. Da ti znoj ne spere novo lice."
Uputila sam joj najsarkasticniju facu koju sam mogla složiti. "Evo, sad cu."
"Moram se otici obuci. Možeš ostati pribrana na dvije minute?"
"Ovaj... možda?"
Prevrnula je ocima i klisnula kroz vrata.
Usredotocila sam se na disanje, brojeci svaku kretnju svojih pluca i zureci u odsjaje koje su
svjetla u kupaonici stvarala na sjajnoj površini mojih skutova. Bojala sam se pogledati u zrcalo
- u strahu da me prizor sebe u vjencanici ne potjera preko ruba u napad panike punih
razmjera.Prije nego što sam stigla udahnuti dvjesto puta, Alice se vratila u haljini što se slijevala niz
njezino vitko tijelo poput srebrnkastog slapa.
"Alice - opa."
"Nije to ništa. Nitko danas nece gledati mene. Ne dok si ti u istoj prostoriji." "Ha ha, baš."
"Dakle, možeš li se kontrolirati, ili ti moram ovamo dovesti Jaspera?" "Vratili su se? Je li moja
mama ovdje?" "Upravo je ušla. Penje se na kat."
Renee je doletjela prekjucer, a ja sam s njom provodila svaku minutu koju sam mogla odvojiti -
svaku minutu u kojoj sam mogla odvojiti nju od Esme i ukrašavanja, drugim rijecima. Koliko
sam uspijevala razabrati, bilo joj je zabavnije nego klincu kojega su zaboravili u Disneylandu.
Na neki nacin, osjecala sam se izigrano zamalo koliko i Charlie. Sve one uzaludne strepnje
oko njezine reakcije...
"O, Bella!" ciknula je sada, topeci se od oduševljenja prije nego što je do kraja prošla kroz
vrata. "O, srce, kako si prelijepa! O, rasplakat cu se! Alice, fenomenalna si! Ti i Esme trebale
biste otvoriti tvrtku za organiziranje vjencanja. Gdje si našla ovu vjencanicu? Prekrasna je!
Tako graciozna, tako elegantna. Bella, izgledaš kao da si iskoracila iz filma po Jane Austen."
Glas moje majke kao da je dopirao iz izvjesne udaljenosti, a u prostoriji mi se sve pomalo
mutilo. "Kako kreativna ideja, oblikovati temu prema Bellinu prstenu. Kako romanticno! Kad se
sjetim da je u Edvvardovoj obitelji još od devetnaestog stoljeca!"
Alice i ja razmijenile smo kratak zavjerenicki pogled. Mama je promašila kroj vjencanice za
više od stoljeca. Vjencanje nije zapravo bilo oblikovano prema prstenu, vec prema samom
Edvvardu.
S vrata se zaculo glasno, hrapavo nakašljavanje.
"Renee, Esme kaže da je vrijeme da sideš na svoje mjesto", rekao je Charlie.
"Ma, Charlie, zar nisi baš elegantan!" rekla je Renee tonom koji je zvucao maltene zgranuto.
Zbog toga je, možda, Charliejev odgovor bio tako kiseo.
"Alice me se docepala."
"Je li stvarno vec vrijeme?" upitala se Renee, zvuceci gotovo jednako usplahireno kao što sam
se ja osjecala. "Sve se ovo prebrzo dogodilo. Vrti mi se u glavi."
I ne samo njoj.
"Daj me zagrli prije nego što odem dolje", zatražila je Renee. "Samo oprezno, da ništa ne
podrapaš."
Majka me blago primila oko struka, a onda se okrenula prema vratima, te istim pokretom
prešla puni krug i ponovno se usmjerila prema meni.
"Za Boga miloga, zamalo sam zaboravila! Charlie, gdje je kutija?"
Moj tata je minutu kopao po džepovima prije nego stoje uspio izvaditi bijelu kutijicu, koju je
predao Renee. Ona je podigla poklopac i pružila mije.
"Nešto plavo", rekla je.
"Takoder nešto starinsko. Pripadali su tvojoj baki Swan", dodao je Charlie. "Dali smo ih
draguljaru, da zamijeni staklene umetke safirima."
U kutiji su se nalazila dva teška srebrna cešljica. Grozdovi tamnoplavih safira oblikovali su
istancane cvjetne uzorke povrh zubica.
Grlo mi se posve stegnulo. "Mama, tata... niste trebali.""Alice nam nije dala da išta drugo ucinimo", rekla je Renee. "Svaki put kad smo pokušali, malo
joj je trebalo da nam zubima ne išcupa grkljan."
Histericno cerekanje otelo mi se s usana.
Alice je priskocila i brzo mi umetnula oba cešljica u kosu, pod rub gustih pletenica. "To je
nešto staro i nešto plavo", zamišljeno je rekla Alice, odmaknuvši se nekoliko koraka da mi se
nadivi. "A vjencanica ti je nova... dakle, evo—"
Bacila je nešto prema meni. Automatski sam ispružila ruke, i koprenasta bijela podvezica
sletjela mi je u dlanove.
"To je moje i želim da mi se vrati", kazala mi je Alice.
Porumenjela sam.
"Eto", rekla je zadovoljno Alice. "Malo boje - samo ti je to trebalo. Sada si službeno savršena."
Uz kratak osmijeh cestitanja samoj sebi, obratila se mojim roditeljima. "Renee, trebala bi sici."
"Na zapovijed, gospodice." Renee mi je poslala poljubac i brzo izašla.
"Charlie, bi li donio cvijece, molim te?"
Nakon što je Charlie izašao iz sobe, Alice je poduhvatila podvezicu, izvadila mije iz ruke i
zavukla se pod moje skute. Zgranuto sam zaglavinjala
kad mi je hladnom šakom primila gležanj; odsjecnim je pokretom navukla podvezicu kamo
treba.
Ustala je prije nego što se Charlie vratio s dva paperjasta bijela buketa. Miris ruža, narancina
cvijeta i frezije obavio me mekom izmaglicom.
Rosalie - najbolja glazbenica u obitelji, nakon Edvvarda - pocela je svirati glasovir u prizemlju.
Pachelbelov Kanon. Pocela sam ubrzano disati.
"Samo mirno, Bells", rekao je Charlie. Nervozno se obratio Alice. "Kao da joj je malo pozlilo.
Misliš da ce izdržati?"
Glas kao da joj je dopro iz daljine. Nisam osjecala noge.
"Bolje bi joj bilo."
Alice je stala ravno preda me, podigavši se na prste da mi lakše može gledati u oci, i primila
me tvrdim šakama za zapešca.
"Usredotoci se, Bella. Edvvard te tamo dolje ceka."
Duboko sam udahnula, ulažuci svu svoju voljnu snagu u to da se priberem.
Glazba se polako pretopila u novu pjesmu. Charlie me gurnuo. "Bells, mi smo na redu."
"Bella?" upitala me Alice, i dalje me netremice gledajuci.
"Da", skviknula sam. "Edvvard. Okej." Pustila sam da me izvuce iz prostorije, dok me Charlie
pratio uz bok.
Glazba je bila glasnija u hodniku. Dopirala je stubištem zajedno s miomirisima milijuna
cvjetova. Usmjerila sam sve misli na Edvvarda koji me dolje ceka, ne bih li natjerala noge da
se krecu.
Glazba je bila poznata, tradicionalna Wagnerova koracnica okružena plimom dodataka.
"Na meni je red", zvonko je rekla Alice. "Nabroji do pet i podi za mnom." Pocela je polako,
graciozno i plesno silaziti stubištem. Trebala sam shvatiti da je greška imati Alice kao jedinu
djeverušu. Izgledat cu utoliko nezgrapnije kad naidem iza nje.
Iznenadne fanfare zatrubile su kroz sve poletniju glazbu. Prepoznala sam svoj šlagvort."Ne daj da padnem, tata", prošaptala sam. Charlie je provukao ruku kroz moju i cvrsto me
primio.
Korak po korak, podsjetila sam se kad smo poceli silaziti u polaganom ritmu koracnice. Nisam
podigla pogled sve dok mi se stopala nisu našla na ravnom, sigurnom podu, premda sam cula
mrmorenje i šuštanje publike kad sam se pojavila na vidiku. Krv mi je navrla u obraze na taj
zvuk; naravno da se od mene moglo i ocekivati da budem zajapurena nevjesta.
Cim su mi stopala prošla prijetvorne stube, potražila sam ga pogledom. Na jednu me
sekundicu smelo obilje bijelih cvjetova što su visjeli u vijencima sa svega u prostoriji što nije
bilo živo bice, orošenih dugim trakama bijelih koprenastih vrpci. Ali silom sam odmaknula
pogled od cvjetnog svoda i pošla njime u potragu po redovima stolica presvucenih satenom -
rumeneci još jace kad sam opazila mnoštvo lica, svih usredotocenih na mene - sve dok ga
nisam napokon ugledala gdje stoji pred lukom nakicenim s još više cvijeca, još više koprena.
Jedva sam bila svjesna toga da Carlisle stoji uz njega, a Angelin otac iza obojice. Nisam
primijetila svoju majku, koja je zacijelo sjedila u prvom redu, niti svoju novu obitelj, niti jednog
jedinog uzvanika - oni ce se morati strpjeti da ovo prode.
Samo sam zapravo vidjela Edvvardovo lice; ispunjavalo mi je vidokrug i nadvladavalo svijest.
Oci su mu bile goruce zlato, meko poput maslaca; savršeno mu je lice bilo gotovo strogo od
uživljenih osjecaja. A onda, kad mu se pogled susreo s mojim udivljenim ocima, na licu mu se
raširio ushicen osmijeh koji mi je oduzeo dah.
Odjednom je još samo cvrst stisak Charliejeve ruke sprecavao da bezglavo ne odjurim do
oltara.
Koracnica je bila prespora dok sam se trudila odmjeriti korake prema njezinu taktu. Na svu
srecu, prolaz izmedu sjedala bio je vrlo kratak. I onda sam, napokon, napokon, stigla. Edvvard
mi je pružio ruku. Charlie je primio moju ruku i, simbolickom gestom starom poput svijeta,
stavio je u Edvvardovu. Dotaknula sam studeno cudo njegove kože, i našla se kod kuce.
Zavjeti su nam bili cne jednostavne, tradicionalne rijeci što su se izgovorile vec milijun puta,
premda ih nikada nije izgovorio par baš jednak nama. Zatražili smo od gospodina Vvebera da
unese tek jednu sitnu preinaku. Susretljivo je zamijenio izraz "dok nas smrt ne rastavi"
primjerenijim "dokle god oboje poživimo."
U tom trenu, dok je svecenik izgovarao svoje, moj svijet, dotad vec tako dugo postavljen
naopacke, kao daje pronašao položaj koji mu doista pripada. Uvidjela sam koliko sam samo
blesava bila kad sam se pribojavala ovoga - kao da je rijec o neželjenom rodendanskom
poklonu ili nelagodnom paradiranju, poput maturalne. Pogledala sam Edvvardove blistave,
pobjedonosne oci i spoznala da ja takoder tu odnosim pobjedu. Jer ništa nije više bitno osim
toga što cu sada moci ostati s njim.
Nisam shvatila da placem sve dok nije došlo vrijeme da izgovorim obvezujuce rijeci.
"Uzimam", uspjela sam protisnuti kroz grlo gotovo nerazumljivim šaptom, trepcuci da si
razbistrim oci ne bih li mu vidjela lice.
Kad je na njega došao red da prozbori, rijeci su mu odjeknule bistro, pune likovanja.
"Uzimam", zavjetovao se.
Gospodin Weber proglasio nas je mužem i ženom, a onda je Edvvard podigao ruke da mi
prihvati lice, oprezno, kao da je nježno poput bijelih latica što nam se njišu nad glavom. Kroz
opnu suza što su mi mutile vid, pokušala sam shvatiti nadrealnu cinjenicu da je ova cudesnaosoba moja. Zlacane su mu oci izgledale kao da bi u njima takoder bilo suza, samo kada
takvo što ne bi bilo nemoguce. Sagnuo je glavu prema mojoj, a ja sam se protegnula na vrške
prstiju, bacivši ruke - s buketom i svime - njemu oko vrata.
Poljubio me nježno, s obožavanjem; zaboravila sam na uzvanike, na mjesto, na vrijeme, na
razlog... imajuci na umu samo to da me on voli, da me on želi, da sam njegova.
Zapoceo je poljubac, pa ga je morao i završiti; privijala sam se uz njega, ne hajuci za hihotanje
i nakašljavanje u publici.
Napokon, rukama mi je zadržao lice i odmaknuo se - prebrzo - da me pogleda. Na površini,
njegov je iznenadni osmijeh bio podrugljiv, gotovo samodopadan. Ali ispod njegova trenutnog
zabavljanja mojom predstavom u javnosti ležala je duboka radost stoje odražavala moju.
Medu uzvanicima se prolomio pljesak, a on je okrenuo naša tijela prema prijateljima i rodbini.
Nisam mogla odmaknuti pogled od njegova lica da ih vidim.
Prve su me pronašle ruke moje majke, prvo sam vidjela njezino suzno lice nakon što sam
napokon nevoljko odmaknula pogled od Edvvarda. A onda su me poceli dodavati kroz gomilu,
predavati iz zagrljaja u zagrljaj, dok sam jedva shvacala tko me to sada grli, pozornosti
usredotocene na Edvvardovu ruku koju cvrsto držim. Istina, prepoznavala sam razliku izmedu
mekih, toplih zagrljaja svojih ljudskih prijatelja i nježnih, hladnih privijanja uz grudi svoje nove
obitelji.
Jedan se vreli zagrljaj isticao izmedu svih ostalih - Seth Clearvvater usudio se zaci u
vampirsku svjetinu da mi nadomjesti izgubljenog prijatelja vukodlaka.
