Tako mi nedostaješ." "Ne moram otici. Mogu ostati..."
"Mirim."
Tišina je potrajala jedan dug trenutak, u kojem se culo samo muklo nabijanje moga srca,
neuravnoteženi ritam našeg dahtanja i šapat uskladenih kretnji naših usana.
Katkad mi je bilo tako lako zaboraviti da se ljubim s vampirom. Ne zato što je djelovao obicno
ili ljudski - nikad nisam ni na trenutak mogla zaboraviti da u narucju držim nekoga slicnijeg
andelu nego covjeku - vec zato što mi se zbog njega cinilo kao da uopce nije ništa narocito što
imam njegove usne na svojim usnama, svome licu, svome grlu. Tvrdio je da je davno
nadvladao kušnje na koje ga je moja krv nekoc stavljala, da ga je shvacanje da bi me mogao
izgubiti izlijecilo svake žudnje za njom. Ali znala sam da mu miris moje krvi i dalje nanosi bol -
da ga i dalje pece u grlu kao da guta plamenove.
Otvorila sam oci i otkrila da su i njegove otvorene, da mi promatraju lice. Nije mi imalo smisla
kad me tako gledao. Kao da sam dobitak, a ne neumjereno sretna dobitnica.
Pogledi su nam se nacas sreli; zlacane su mu oci bile tako duboke da sam zamišljala da mu
vidim u dubinu duše. Cinilo mi se blesavim da je ta cinjenica - postojanje njegove duše - ikada
bila u pitanju, sve ako on i jest vampir. Duša mu je bila prelijepa, ljepša i od njegova britkog
uma, i njegova neusporedivog lica, i od njegova velicanstvenog tijela.
Uzvratio mi je pogled kao da i on vidi moju dušu, i kao da mu se svida to što vidi. Samo, nije
mogao vidjeti u moju dušu, onako kako je vidio sve ostale. Tko zna zašto - zbog neke cudne
greškice koja je ucinila moj mozak imunim na sve one izuzetne i zastrašujuce stvari koje
pojedini besmrtnici mogu izvoditi. (Samo mi je mozak bio imun; tijelo mi je i dalje bilo podložno
vampirima cije sposobnosti djeluju na nacin razlicit od Edvvardova.) Ali bila sam ozbiljno
zahvalna na tom nedostatku, što god zapravo bio, jer mi je skrivao misli. Alternativa je bila
nesnosno nelagodna.
Ponovno sam privukla njegovo lice svojemu.
"Definitivno ostajem", promrmljao je trenutak poslije.
"Ne, ne. To je tvoja momacka vecer. Moraš otici."
Izgovorila sam te rijeci, ali prstima desne ruke cvrsto sam mu šcepala broncanu kosu, a
lijevom cvršce privila njegova križa uza se. Hladnim mi je rukama pomilovao lice."Momacke veceri namijenjene su onima koji žale za prolaskom svojih samackih dana. Ja ne
mogu željnije cekati da se riješim svojih. Tako da zaista nema smisla."
"Istina", dahtavo sam kazala uz studenu kožu njegova grla.
Ovo je bilo prilicno blizu moga sretnog mjesta. Charlie je obeznanjeno spavao u svojoj sobi,
što je bilo maltene jednako dobro kao da smo ostali sami. Ležali smo sklupcani na mome
malom krevetu, isprepleteni koliko se dalo, imajuci u vidu debeli pokrivac koji me omatao kao
cahura. Mrzila sam što je ta deka nužna, ali cvokotanje zuba nekako mi je upropaštavalo
romantiku. A Charlie bi primijetio da sam pojacala grijanje u kolovozu...
Ako ništa drugo, sve ako se ja i jesam morala utopliti, Edvvard je ostavio košulju na podu.
Nikada se nisam uspijevala naviknuti na šok savršenstva njegova tijela - bijelog, prohladnog i
uglacanog poput mramora. Sada sam prešla rukom niz njegovo kamenito poprsje, opipavajuci
ravne plohe njegova trbuha u cistom divljenju. Protresao ga je blag drhtaj i usnama je ponovno
pronašao moje. Oprezno sam pustila da mi se vršak jezika priljubi uz njegovu stakleno glatku
usnu, na što je uzdahnuo. Njegov mi je slatki dah - hladan i slastan - zapahnuo lice.
Poceo se odmicati - to mu je bila automatska reakcija svaki put kad bi zakljucio da je situacija
otišla predaleko, refleks kad god bi najviše želio nastaviti. Edvvard je najveci dio života proveo
u odbijanju svih vrsta tjelesnih užitaka. Znala sam da mu sadašnje nastojanje da promijeni te
navike pada istinski teško.
"Cekaj", rekla sam, primila ga za ramena i privukla u cvrst zagrljaj. Oslobodila sam jednu nogu
ispod deke i obavila je oko njegova struka. "Vježbom do savršenstva." Zahihotao se. "Pa,
dosad bismo onda vec trebali biti prilicno blizu savršenstvu, zar ne? Jesi li uopce išta spavala
u proteklih mjesec dana?"
"Ali ovo je generalna proba," podsjetila sam ga, "a prošli smo tek neke prizore. Nije vrijeme za
igranje na sigurno."
Mislila sam da ce se nasmijati, ali nije odgovorio, a tijelo mu je postalo nepomicno od
iznenadnog stresa. Zlato u njegovim ocima kao da se zgusnulo, pretvorilo iz tekucine u
krutinu.
Razmislila sam o tome što sam rekla i shvatila što je on zapravo cuo.
"Bella..." prošaptao je.
"Ne pocinji opet", rekla sam. "Dogovor je dogovor."
"Ne znam. Preteško mi je usredotociti se kad si ovakva prema meni. Ne - ne mogu jasno
misliti. Necu se moci obuzdavati. Nastradat ceš."
"Bit ce sve u redu sa mnom."
"Bella..."
"Psst!" Pritisnula sam usne uz njegove da mu prekinem napad panike. Vec sam to cula. Nece
se izvuci iz ovog dogovora. Ne nakon stoje uporno tražio da se napokon udam za njega.
Nacas mi je uzvratio poljubac, ali osjecala sam da nije tako uživljen kao prije. Brine, uvijek
brine. Koliko bi samo razlicito bilo kad se više ne bi morao brinuti za mene. Što bi radio s
tolikim slobodnim vremenom? Morao bi smisliti neki novi hobi.
"Kako tvoje noge?" upitao me.
Znajuci da ne misli to doslovno, odgovorila sam mu: "Cvrsto mi se drže." "Stvarno? Nisu ti se
odrezale? Nije još prekasno da se predomisliš." "Ti to meni misliš dati nogu?"
Zahihotao se. "Samo provjeravam. Ne želim da uciniš ništa u što ne bi bila sigurna.""Sigurna sam u tebe. Ostatak mogu preživjeti."
Oklijevao je, a ja sam se upitala nisam li izvalila nekakvu glupost.
"Možeš li?" tiho me upitao. "Ne mislim na vjencanje - jer sam siguran da ceš ga preživjeti,
usprkos svojim nedoumicama - ali poslije... kako ceš bez Renee, kako ceš bez Charlieja?"
Uzdahnula sam. "Nedostajat ce mi." Što je još gore, ja cu nedostajati njima, ali nisam mu
željela davati dodatne argumente.
"Angela i Ben i Jessica i Mike."
"Nedostajat ce mi i prijatelji." Osmjehnula sam se u mraku. "Narocito Mike. O, Mike! Kako cu
ja bez tebe?"
Zarežao je.
Nasmijala sam se, ali onda se uozbiljila. "Edvvarde, pricali smo i pricali o tome. Znam da ce
biti teško, ali upravo to želim. Želim tebe, i želim te zauvijek. Jedan mi život naprosto nije
dovoljan."
"Zauvijek zamrznut u osamnaestoj", prošaptao je.
"Ostvarenje snova svake žene", podrugnula sam se.
"Bez ikakvih promjena... bez ikakvog napredovanja."
"Što ti sad to znaci?"
Polako mi je odgovorio. "Sjecaš se kad smo rekli Charlieju da smo se odlucili vjencati? A on je
pomislio da si ti... trudna?"
"I došlo mu je da puca u tebe", pretpostavila sam sa smijehom. "Priznaj - na sekundu je
stvarno razmišljao o tome." Nije mi odgovorio. "Što je, Edvvarde?"
"Samo bih volio... pa, volio bih daje imao pravo." "Gah", zgranula sam se.
"Prije utoliko da postoji nacin da je mogao biti u pravu. Da mi imamo takav potencijal. Mrzim
što ti to takoder moram oduzeti. Trebao mi je casak da se priberem. "Znam ja što radim."
"Kako bi to mogla znati, Bella? Gledaj moju majku, gledaj moju sestru. To žrtvovanje nije tako
lako kao što zamišljaš."
"Esme i Rosalie sasvim se dobro snalaze. Postane li nam to kasnije problem, možemo
postupiti kao što je Esme postupila - odluciti se na usvajanje."
Uzdahnuo je, a onda mu je glas postao žestok. "To nije u redu! Ne želim da moraš podnositi
žrtve zbog mene. Želim ti davati, ne oduzimati. Ne želim ti krasti buducnost. Kad bih bio
covjek—"
Prekrila sam mu usne dlanom. "Ti si moja buducnost. A sada, dosta. Nema jadikovanja, inace
cu ti nazvati bracu da dodu po tebe. Možda ti stvarno treba momacka vecer."
"Oprosti. Stvarno jadikujem, zar ne? Sigurno je od živaca."
"Da se nisu tebi odsjekle noge?"
"Ne bih rekao. Cijelo stoljece cekam na vjencanje s vama, gospodice Swan. Svadba je nešto
što mije iznad svega—" Prekinuo se usred recenice. "Ma, za ljubav svega svetog!"
"Što je bilo?"
Zaškrgutao je zubima. "Ne moraš zvati moju bracu. Emmett i Jasper ocito mi nemaju namjeru
dopustiti da se veceras izvucem."
Privila sam ga cvršce na trenutak, a onda pustila. Nisam imala nikakvih izgleda da odnesem
prevagu u natezanju s Emmettom. "Lijepo se provedi."S prozora se zaculo škripanje - netko je namjerno grebao celicnim noktima po staklu da stvori
grozan zvuk, od kojeg se prekrivaju uši dok ti žmarci prolaze kralježnicom. Zadrhtala sam.
"Ako ne pošalješ Edvvarda van," prijeteci je prosiktao Emmett - još uvijek nevidljiv u noci - "uci
cemo po njega!"
"Idi", nasmijala sam se. "Prije nego što mi razvale kucu."
Edvvard je prevrnuo ocima, ali ustao je na noge jednom glatkom kretnjom, te sljedecom
navukao košulju na sebe. Sagnuo se i poljubio me u celo.
"Naspavaj se. Sutra ti je veliki dan."
"Hvala! To ce mi sigurno pomoci da se smirim."
"Vidimo se pred oltarom."
"Bit cu ona u bijelom." Osmjehnula sam se savršeno blaziranom tonu svojih rijeci.
Zahihotao se, rekao: "Vrlo uvjerljivo", a onda se odjednom spustio u cucanj, mišica napetih
poput opruge. Išcezao je - bacivši se kroz moj prozor prebrzo da ga ispratim pogledom.
Vani se zacuo prigušen udar, i zacula sam kako je Emmett opsovao.
"Bolje da zbog vas ne zakasni", promrmljala sam, znajuci da me cuju.
A onda mi je Jasperovo lice provirilo kroz prozor, medene kose srebrn-kaste pod slabašnom
mjesecinom što se probijala kroz oblake.
"Bez brige, Bella. Vratit cemo ga doma itekako na vrijeme."
Odjednom sam postala vrlo smirena, a sve moje nedoumice ucinile su mi se nebitnima.
Jasper je, na svoj nacin, bio nadaren kao i Alice sa svojim nepojmljivo preciznim
predvidanjima. Jasperov medij bila su raspoloženja, a ne buducnost, i bilo je nemoguce oteti
se osjecaju koji je on htio da osjecaš.
Nespretno sam sjela u krevetu, i dalje upetljana u deku. "Jasper? Kako izgledaju vampirske
momacke veceri? Necete ga odvesti na striptiz, je li?"
"Ništa joj nemoj reci!" zarežao je Emmett odozdo. Zacuo se još jedan tup udarac, a onda se
Edvvard tiho nasmijao.
"Opusti se", rekao mi je Jasper - i opustila sam se. "Mi Cullenovi imamo vlastitu varijantu.
Samo nekoliko puma, pokoji grizli. Više-manje uobicajeni vecernji izlazak."
Upitala sam se bih li ikada mogla zvucati tako nehajno kad je rijec o "vegetarijanskoj"
vampirskoj prehrani.
"Hvala, Jasper."
Namignuo mi je i nestao s vidika.
Vani je zavladala potpuna tišina. Charliejevo prigušeno hrkanje pililo je kroz zidove.
Zavalila sam se na jastuke, odjednom pospana. Zurila sam kroz teške kapke u zidove svoje
male sobe, blijede na mjesecini.
Moja posljednja vecer u mojoj sobi. Moja posljednja vecer kao Isabelle Swan. Sutra navecer
bit cu Bella Cullen. Premda mi je cijelo to pacenje s vjencanjem bilo trn u oku, morala sam
priznati da mi se svida kako to zvuci.
Pustila sam da mi misli na trenutak dokono odlutaju, ocekujuci da me san ponese. Ali nakon
nekoliko minuta shvatila sam da sam budnija, da mi se strepnja uvlaci natrag u želudac i izvija
ga u neudobne položaje. Postelja mije djelovala premekano i pretopio sad kad Edvvard više
nije bio u njoj. Jasper je bio daleko, a s njim su otišli i svi spokojni, opušteni osjecaji.
Sutra ce mi biti vrlo težak dan.Bila sam svjesna da su mi strahovanja uglavnom glupa - samo se moram zbrojiti. Pozornost je
neizbježan dio života. Necu se uvijek moci stapati s okolinom. Medutim, imala sam nekoliko
konkretnih briga koje su bile potpuno opravdane.
Prva od njih bio je šlep vjencanice. Alice je ocito pustila da njezin estetski smisao nadvlada
prakticnost u tom pogledu. Silazak niza stubište Cullenovih u visokim potpeticama i još sa
šlepom zvucalo mi je neizvedivo. Trebala sam vježbati.
Tu je onda bio i popis uzvanika.
Tanvina obitelj, klan iz Denalija, stici ce neko vrijeme prije ceremonije.
Bit ce pipavo imati Tanyinu obitelj u istoj prostoriji s našim gostima s rezervata Quileutea,
Jacobovim ocem i Clearvvaterovima. Denalijevci ne obožavaju vukodlake. Zapravo, Tanyina
sestra Irina uopce nece doci na vjencanje. Još uvijek u sebi gaji vendetu protiv vukodlaka zato
što su ubili njezina prijatelja Laurenta (upravo kad je on namjeravao ubiti mene). Zahvaljujuci
toj kivnji, Denalijevci su ostavili Edvvardovu obitelj na cjedilu u najodsudnijem trenutku. Tek je
neocekivani savez s vukovima Quileutea spasio živote svih nas kad je napala horda
novorodenih vampira...
Edvvard mi je obecao da nece biti opasno dovesti Denalijevce blizu Quileutea. Tanyu i cijelu
njezinu obitelj - izuzev Irine - strahovito je grizla
savjest zbog tog odbijanja. Primirje s vukodlacima bilo je mala cijena za nadoknadivanje dijela
toga duga, cijena koju su bili spremni platiti.
To je bio veliki problem, ali postojao je i jedan manji problem: moje krhko samopouzdanje.
Nikad još nisam vidjela Tanyu, ali bila sam sigurna da upoznavanje s njom nece ugodno
djelovati na moj ego. Jednom davno, vjerojatno prije nego što sam se rodila, pokušala je
osvojiti Edvvarda - makar nisam mogla okriviti ni nju ni bilo koju drugu zato što ga je željela.
Ipak, u najmanju ruku bit ce lijepa, a u krajnjem slucaju velicanstvena. Premda se Edvvard
ocito - i nepojmljivo - odlucio za mene, necu se uspjeti suzdržati od usporedivanja sebe s
njom.
Malo sam gundala zbog toga, sve dok mi Edvvard, koji je znao moje slabosti, nije nabio
osjecaj krivnje.
"Mi smo im najbliži ekvivalent rodbine, Bella", podsjetio me. "Još uvijek se osjecaju kao
sirocad, znaš, cak i nakon svih ovih godina."
I tako sam popustila, skrivajuci mrštenje.
Tanya je sada imala veliku obitelj, brojnu gotovo poput Cullenovih. Bilo ih je petero; Tanyi,
Kate i Irini pridružili su se Carmen i Eleazar na uvelike slican nacin kao što su se Alice i Jasper
pridružili Cullenovima, i sve ih je vezivala zajednicka želja da žive suosjecajnije nego normalni
vampiri.
Ipak, usprkos cijelom tom društvu, Tanya i njezine sestre i dalje su u jednom pogledu bile
same. I dalje su bile u koroti. Jer su jednom, vrlo davno, i one imale majku.
Mogla sam zamisliti prazninu koju bi taj gubitak ostavio, cak i nakon tisucu godina; pokušala
sam si predociti obitelj Cullen bez njihova tvorca, njihova središta i njihova vodica - njihova
oca Carlislea. Nisam uspjela.
Carlisle mi je opisao Tanyinu povijest tijekom jedne od mnogih noci u kojima sam dokasna
ostajala u domu Cullenovih, uceci što više mogu, pripremajuci se što je više moguce za
buducnost koju sam izabrala. Prica Tanyine majke bila je jedna od mnogih, upozoravajucaprica što ilustrira tek jedno od niza pravila koja cu morati poznavati nakon što stupim u svijet
besmrtnika. Tek jedno pravilo, zapravo - jedan zakon koji se razlaže u tisucu razlicitih vidova:
Ocuvaj tajnu.
Cuvanje tajne znacilo je mnogo toga - živjeti neupadljivo poput Cullenovih, seliti se prije nego
što ljudi stignu posumnjati u to da oni ne stare. Ili se potpuno kloniti ljudi - izuzev u vrijeme
obroka - kao što su živjeli nomadi poput Jamesa i Victorije; kao što Jasperovi prijatelji Peter i
Charlotte žive još uvijek. To je znacilo držati pod kontrolom sve nove
vampire koje stvoriš, kako je to radio Jasper dok je živio s Marijom. Kao što to Victoria nije
ucinila u slucaju svojih novorodenih.
I znacilo je uopce ne stvarati izvjesne stvorove, jer pojedina se stvorenja ne mogu obuzdati.
"Ne znam djevojacko ime Tanvine majke", priznao mi je tom prilikom Carlisle, zlacanih ociju,
nijansom gotovo jednakih njegovoj svijetloj kosi, tužnih od spomena na Tanvinu bol. "Nikad je
ne spominju ako to mogu izbjeci, nikad je se svojevoljno ne prisjecaju.
Žena koja je stvorila Tanyu, Kate i Irinu - koja ih je, vjerujem, voljela - živjela je mnogo godina
prije mog rodenja, u vrijeme pošasti u našem svijetu, pošasti besmrtne djece.
Potpuno mi je nepojmljivo odakle je to palo na pamet tim pradavnima. Stvarali su vampire od
ljudskih bica koja jedva da su bila starija od novorodencadi."
Morala sam potjerati niz grlo žuc koja mi se nadigla kad sam si docarala to što mi opisuje.
"Bila su izuzetno lijepa", brzo mije pojasnio Carlisle, opazivši kako sam reagirala. "Tako
umilna, tako carobna, ne možeš to ni zamisliti. Trebalo se samo naci pokraj njih, i vec bi ih se
zavoljelo; to je bila automatska reakcija.
Medutim, nije ih se moglo poducavati. Bila su zamrznuta na vec onom stupnju razvoja koji su
dosegla prije ugriza. Preslatka dvogodišnja djecica s jamicama u obrazima i frfljavim govorom
koja mogu uništiti polovicu sela u izljevu ljutnje. Kad bi ogladnila, hranila su se, i nije bilo tih
rijeci upozorenja koje su ih mogle obuzdati. Ljudi su ih vidjeli, pocele su kružiti price, strah se
širio poput požara po suhoj makiji...
Tanyina majka stvorila je jedno takvo dijete. Kao i u slucaju drugih pradavnih, ne mogu
dokuciti njezine razloge." Duboko je udahnuo da se smiri. "Umiješali su se, naravno, Volturi."
Lecnula sam se kao i uvijek na spomen toga imena, ali jasno da je ta legija talijanskih vampira
- kraljevske obitelji, prema vlastitom sudu -imala središnju ulogu u ovoj prici. Zakona ne može
biti ako nema kazne; kazne ne može biti ako nema onoga tko ce je izvršiti. Pradavni Aro,
Caius i Marcus vladali su snagama Voltura; vidjela sam ih samo jedanput, ali u tom kratkom
susretu stekla sam dojam da je Aro, obdaren mocnom sposobnošcu citanja misli - na jedan je
dodir saznavao svaku misao koja je ikada prošla pojedinim umom - njihov istinski voda.
"Volturi su izucavali besmrtnu djecu, kod kuce u Volterri i diljem svijeta. Caius je zakljucio da ti
maleni ne mogu ocuvati našu tajnu. I tako ih se moralo uništiti.
Kazao sam ti da su djecica bila ljupka. Pa, koveni su se borili do posljednjeg pripadnika - bivali
posve iskorijenjeni - samo da ih zaštite. Pokolj nije bio tako raširen kao u slucaju ratova na
jugu ovog kontinenta, ali na svoj nacin bio je razorniji. Davno uspostavljeni koveni, stare
tradicije, prijatelji... Izgubilo se štošta. Praksa se na koncu potpuno dokinula. Besmrtna djeca
postala su nešto što se ne spominje, postala su tabu.
Dok sam živio s Volturima, upoznao sam dva besmrtna djeteta, tako da sam iz prve ruke znao
koliko su privlacna. Aro je proucavao malene još godinama nakon što je prošla katastrofa kojusu izazvali. Znaš kako je znatiželjan po prirodi; nadao se da bi ih se moglo ukrotiti. Ali odluka
je na kraju bila jednoglasna: besmrtnoj djeci ne može se dopustiti da postoje."
Maltene sam vec bila zaboravila na majku sestara iz Denalija kad se prica vratila njoj.
"Nejasno je što se tocno dogodilo s Tanyinom majkom", kazao je tada Carlisle. "Tanya, Kate i
Irina pojma nisu imale sve do dana kad su Volturi došli po njih, a njihova majka i stvorenje koje
je nezakonito stvorila vec su im bili u šakama. Upravo je to neznanje spasilo živote Tanye i
njezinih sestara. Aro ih je dotaknuo i vidio kako su potpuno nevine, pa nisu bile kažnjene
zajedno s majkom.
Nijedna od njih dotad nije vidjela tog djecacica, niti je sanjala da on postoji, sve do dana kad
su ga promatrale kako gori u narucju njihove majke. Mogu samo pretpostaviti da je njihova
majka cuvala svoju tajnu kako bi njih zaštitila upravo od takve sudbine. Ali zbog cega ga je
uopce stvorila? Tko je on bio, i što joj je znacio kad ju je nagnao da prijede crtu koja se nipošto
ne smije prijeci? Tanya i ostale nikad nisu primile odgovor ni na jedno od tih pitanja. Ali nisu
mogle sumnjati u krivnju svoje majke, a ne mislim niti da su joj ikada istinski oprostile.
"Cak i uz Arovo uvjeravanje da su Tanya, Kate i Irina savršeno nedužne, Caius ih je htio
spaliti. Smatrao ih je posredno krivima. Imale su srece što je Aro toga dana bio sklon
milostivosti. Tanyi i njezinim sestrama udijeljen je oprost, ali ostala im je rana u srcu koja ne
zarasta, kao i vrlo zdravo poštovanje prema zakonu..."
Nisam sigurna u kojem se tocno trenutku ta uspomena pretocila u san. Imala sam dojam da
sam u jednom trenutku slušala Carlislea u svome sjecanju, a onda sam casak potom gledala
sivo, golo polje i osjecala gust smrad paljenog tamjana u zraku. Nisam ondje bila sama.
Prilike koje su se tiskale na sredini polja, sve uvijene u pepeljaste ogrtace, trebale su me
prestraviti - to su mogli biti samo Volturi, a ja sam, u suprotnosti s odlukom koju su objavili pri
našem posljednjem susretu,
i dalje bila covjek. Ali znala sam, kao što mi se to katkad dogadalo u snovima, da sam im
nevidljiva.
Svuda oko mene bile su raštrkane hrpe iz kojih se dimilo. Prepoznala sam slatkastu aromu u
zraku i nisam htjela odviše pomno proucavati gomile. Nisam imala želju vidjeti lica vampira
koje su pogubili, napola u strahu da bih u tinjajucim lomacama mogla prepoznati nekoga.
Vojnici Voltura stajali su u krugu oko necega ili nekoga, i cula sam kako uzbudeno podižu
svoje šaputave glasove. Primaknula sam se bliže ogrtacima, jer me san primoravao da vidim
kakvog oni to stvora ili osobu tako uživljeno proucavaju. Oprezno se promaknuvši izmedu dva
visoka, siktava plašta, napokon sam ugledala predmet njihove rasprave, smješten na brdašcu
poviše njih.
Bio je prelijep, presladak, baš kao što ga je Carlisle i opisao. Djecacic je još bio malen, možda
tek dvogodišnjak. Svijetlosmede kovrce tvorile su okvir njegovu andeoskom licu bucmastih
obrašcica i punih usnica. I drhturio je, sklopivši oci kao da se previše boji promatrati kako mu
smrt prilazi sve bliže iz sekunde u sekundu.
Spopala me tako snažna potreba da spasim to milo, prestravljeno djetešce da mi Volturi,
usprkos svoj svojoj razornoj prijetnji, više ništa nisu znacili. Pocela sam se probijati kroz njih,
ne hajuci za to hoce li opaziti da sam tu. Probivši se u potpunosti kroz njih, pohitala sam
prema djecacicu.A onda sam teturavo zastala kao ukopana kad sam jasnije uspjela vidjeti brdašce na kojem
sjedi. Nije bilo sazdano od zemlje i kamenja, vec od naslaganih ljudskih tijela, ispijenih i
beživotnih. Bilo je prekasno da ne raspoznam ta lica. Sva su mi bila poznata - Angela, Ben,
Jessica, Mike... A tocno ispod preslatkog djecacica ležala su trupla moga oca i moje majke.
Djetešce je otvorilo bistre, krvavocrvene oci.
