Nitko ne zuri u tebe, uvjeravala sam samu sebe. Nitko ne zuri u tebe. Nitko ne zuri u tebe. Ali
kako nisam mogla uvjerljivo lagati cak ni samoj sebi, morala sam provjeriti.
Dok sam sjedila i cekala da se na jednom od tri semafora u mjestu upali zeleno, virnula sam
udesno - u svome minikombiju, gospoda Weber okrenula se cijelim torzom prema meni.
Prodorno me gledala ravno u oci, pa sam se trgnula, upitavši se zašto ne odmice pogled,
zašto je nije stid. Još uvijek se smatra nepristojnim zuriti u ljude, zar ne? Zar to za mene više
ne vrijedi?
Onda sam se sjetila da su ovi prozori toliko zatamnjeni da ona vjerojatno pojma nema kako tu
unutra uopce sjedim ja, a kamoli da sam primijetila da me gleda. Pokušala sam se malcice
primiriti cinjenicom da ona nije to zapravo zurila u mene, nego samo u auto.
U moj auto. Uzdah.
Bacila sam pogled ulijevo i prostenjala. Dvoje pješaka stajalo je skamenjeno na plocniku, od
zurenja propuštajuci priliku da prijedu ulicu. Iza njih, gospodin Marshall buljio je kroz izlog
svoje male suvenirnice. Barem nije priljubio nos uz staklenu plohu. Zasad.
Upalilo se zeleno, a ja sam, u žurbi da pobjegnem, stala na papucicu gasa bez razmišljanja -
onako kako bih je inace nagazila da pokrenem svoj prastari Chevyjev kamionet.
Zarežavši motorom poput pantere u lovu, auto je s trzajem krenuo tako brzo da mi je tijelo
uronilo u crno kožno sjedalo, a želudac mi se sploštio uz kralježnicu.
"Gah!" propentala sam, napipavajuci kocnicu. Zadržavši prisebnost, tek sam pipnula papucicu.
Auto je svejedno stao u mjestu kao ukopan.
Bilo mi je nesnosno osvrnuti se da vidim reakciju. Ako je dosad bilo ikakvih nedoumica o tome
tko sjedi za upravljacem ovog automobila, sada su nestale. Vrškom cipele blago sam spustila
papucicu gasa za pola milimetra, a auto je ponovno jurnuo.
Uspjela sam stici do cilja, benzinske postaje. Da nisam vozila na isparenjima, ne bih nipošto ni
zalazila u mjesto. U današnje vrijeme snalazila sam se bez kojecega, poput kolacica PopTarts
i vezica za obucu, samo da ne bih morala provoditi vrijeme u javnosti.
Krecuci se kao da sam u boksu na auto-utrci, otvorila sam poklopac, odvrnula kapicu,
provukla karticu i umetnula crpku u vrh spremnika u roku od nekoliko sekundi. Naravno,
ubrzavanje iznosa na brojacu bilo je izvan moje moci. Lijeno je odbrojavao, gotovo kao da me
namjerno želi živcirati.Vani nije bilo vedro - još jedan tipicno kišovit dan u mjestu Forks, država Washington - ali
svejedno sam imala dojam da je u mene uperen reflektor, ne bi li privukao pozornost na
istancani prsten na mojoj lijevoj ruci. U ovakvim prilikama, dok sam osjecala poglede na
ledima, cinilo mi se kao da prsten pulsira poput neonskog natpisa: Gledajte me, gledajte me.
Bilo mi je glupo osjecati toliku tremu, što sam i znala. Izuzev mojih roditelja, je li zaista bitno
što se prica o mojim zarukama? O mome novom autu? O mome zagonetnom prijemu na studij
u Ivy Leagueu? O sjajnoj, crnoj kreditnoj kartici koja me ovog trena prži kao usijana u
stražnjem džepu?
"Ma da, koga briga što oni misle", promrsila sam si u bradu. "Ovaj, gospodice?" pozvao me
neki muški glas. Okrenula sam se, i smjesta požalila zbog toga.
Dva muškarca stajala su pokraj šminkerskog terenca s netom kupljenim kajacima privezanim
za krov. Nijedan od njih nije gledao u mene; obojica su zurila u auto.
Osobno, nije mi to bilo jasno. Ali, s druge strane, ponosila sam se vec i samim time što znam
raspoznavati ambleme Tovote, Forda i Chevroleta. Ovaj auto je bio sjajnocrne boje, elegantan
i oku ugodan, ali meni je svejedno to bio samo auto.
"Ispricavam se na smetnji, ali biste li mi mogli reci kakav to auto vozite?" upitao me onaj viši.
"Ovaj, pa Mercedes, je 1' tako?"
"Da", rekao je covjek pristojno, dok je njegov niži prijatelj kolutao ocima na moj odgovor.
"Znam. Ali pitam se, nije li to... vozite li vi to Mercedes Guardianl" Covjek je izgovorio to ime sa
strahopoštovanjem. Imala sam dojam da bi se ovaj lijepo slagao s Edwardom Cullenom,
mojim... mojim zarucnikom (s obzirom na to da je do vjencanja ostalo tek nekoliko dana, od te
se istine stvarno više nije moglo pobjeci). "Navodno ih se još ne može nabaviti niti u Europi,"
nastavio je covjek, "a kamoli ovdje."
Dok je pogledom prelazio obrise moga auta - meni nije izgledao narocito drugacije od bilo koje
druge Mercedesove limuzine, ali što bih ja tu znala? - nakratko sam razmislila o problemima
koje mi stvaraju rijeci kao što su zarucnik, vjencanje, suprug itd.
Jednostavno mi to nije išlo u glavu.
S jedne strane, odgojena sam tako da se grozim na samu predodžbu našušurenih bijelih
vjencanica i buketa. Ali, što je još bitnije, naprosto nisam mogla pomiriti ustaljeni, uzoriti,
ucmali pojam kakav je suprug sa svojim poimanjem Edwarda. Bilo mi je kao da od arhandela
tražim da bude knjigovoda; nisam si ga mogla predociti u bilo kakvoj svakodnevnoj ulozi.
Kao i uvijek, cim sam pocela misliti na Edvvarda upala sam u vrtoglavi kovitlac maštarija.
Neznanac se morao nakašljati da mi privuce pozornost; još uvijek je cekao odgovor o vrsti i
modelu automobila.
"Ne znam", iskreno sam mu kazala.
"Necete se ljutiti ako se slikam s njim?"
Trebao mi je trenutak da mi taj zahtjev sjedne. "Stvarno? Želite se slikati s autom?"
"Jasno - nitko mi nece vjerovati ako ne budem imao dokaz."
"Eh. Okej. U redu."
Brzo sam pospremila crpku i uvukla se na prednje sjedalo da se sakrijem dok je entuzijast
vadio golem, ocito profesionalan fotoaparat iz naprtnjace. On i njegov prijatelj naizmjence su
krenuli pozirati uz haubu, a onda su se otišli slikati uz stražnji dio auta.
"E, gdje mi je sada moj kamionet", tiho sam se potužila.Baš se jako, jako zgodno poklopilo - odviše zgodno - što mi je kamionet sipljivo ispustio
posljednji dah samo nekoliko tjedana nakon što smo Edvvard i ja postigli svoj neuravnoteženi
kompromis, u kojem je jedna pojedinost navodila da mi on smije zamijeniti kamionet nakon što
izdahne. Edward se kleo da se to samo moglo i ocekivati; kamionet mi je proživio ispunjen,
bogat život i zatim umro prirodnom smrcu. Kako on tvrdi. A ja, naravno, nisam samostalno
mogla utvrditi valjanost njegove price, niti pokušati uzdici svoj kamionet iz mrtvih. Moj najdraži
mehanicar
Ugušila sam tu misao u nastanku, ne dopuštajuci joj da dopre do zakljucka. Umjesto toga,
pocela sam slušati muške glasove izvana, prigušene stijenkama automobila.
"... gledao sam na netu kako su ga obradivali plamenikom. Ni da se bubuljica u laku stvorila."
"Jasna stvar. Preko ove puslice možeš prijeci tenkom. Nema ti tu nekog tržišta za njih.
Uglavnom su namijenjeni bliskoistocnim diplomatima, veletrgovcima oružjem i
narkomafijašima."
"Misliš da je ona nešto takvo?" upitao ga je niži nešto tiše. Pognula sam glavu, zažarenih
obraza.
"Ha", rekao je visoki. "Možda. Ne pada mi na pamet zašto bi ti u ovom kraju trebalo staklo
otporno na projektile i dvotonska oklopna karoserija. Sigurno ide nekamo gdje je opasnije."
Oklopna karoserija. Dvotonska oklopna karoserija. I staklo otporno na projektile? Krasno. A
što fali dobroj staroj otpornosti na metke?
Pa, ovo je barem imalo smisla - za one s uvrnutim smislom za humor.
Nije da sam ocekivala da Edward nece iskoristiti naš dogovor, da ga nece prevagnuti na svoju
stranu tako da mi može pružiti daleko više nego što ce primiti. Složila sam se da ce mi smjeti
zamijeniti kamionet kad ga bude trebalo zamijeniti, ne ocekujuci da ce taj trenutak baš ovoliko
brzo doci, naravno. Kad sam bila primorana priznati da od kamioneta nije preostalo više od
posvete klasicnim Chevroletima u vidu mrtve prirode na ulici ispred moje kuce, znala sam da
ce mi njegov pojam zamjene vjerojatno neugodno pasti. Pretvoriti me u žarište buljenja i
došaptavanja. U tome nisam pogriješila. Ali cak ni u najmracnijim predodžbama nisam
predvidala da ce mi nabaviti dva auta.
Auto za "prije" i auto za "poslije", objasnio mije nakon što sam pošizila.
Ovo je bio samo auto za "prije". Kazao mi je da je posuden i obecao ga vratiti nakon
vjencanja. Meni sve to nije imalo baš nikakvog smisla. Sve do sada.
Ha ha. Zato što sam tako krhko ljudska, tako sklona nezgodama, tako cesta žrtva osebujnih
pehova, ocito mi treba auto otporan na metke ne bih li sacuvala živu glavu. Ma koja provala.
Bila sam sigurna da su se on i njegova braca poprilicno naužili te šale meni iza leda.
Ili možda, možda ipak, prišapnuo mi je glasic u glavi, to nije šala, beno. Možda se on doista
toliko brine za tebe. Ovo ne bi bilo prvi put da je malo prekrdašio u nastojanju da te zaštiti.
Uzdahnula sam.
Nisam još vidjela auto za "poslije". Bio je skriven ispod cerade u najdubljem kutu garaže
Cullenovih. Znala sam da bi vecina ljudi do sada pokušala virnuti, ali stvarno nisam htjela
saznati.
Na tom autu vjerojatno nema oklopne karoserije - jer mi nakon medenog mjeseca nece trebati.
Prakticka neuništivost bila je tek jedna od mnogih povlastica koje sam jedva cekala. Najbolji
vidovi pripadanja obitelji Cullen nisu bili skupi automobili i šminkerske kreditne kartice."Hej", doviknuo mije visoki, sklapajuci dlanove oko stakla u nastojanju da nešto vidi unutra. "Mi
smo tu završili. Puno ti hvala!"
"Nema na cemu", doviknula sam, a onda se napela kad sam upalila motor i nagazila na
papucicu - beskrajno blago...
Ma koliko puta da sam se provezla poznatim putem kuci, još uvijek nisam uspijevala postici da
mi se leci izblijedjeli od kiše stope s pozadinom. Svaki od njih, zaklaman za bandere ili
zalijepljen za putokaze, bio mi je poput svježeg šamara. Itekako zasluženog šamara. Usisali
su mi svijest natrag u razmišljanje koje sam tako odrješito prije prekinula. Nisam ga mogla
izbjeci na ovoj cesti. Ne dok mi slike mog najdražeg mehanicara sijevaju pred ocima u
pravilnim razmacima.
Mog najboljeg prijatelja. Mog Jacoba.
Plakata s natpisom jeste li vidjeli ovog momka? nije se sjetio Jacobov otac. Ne, to je moj otac,
Charlie, otisnuo letke i raspacao ih po cijelome mjestu. I ne samo po Forksu, vec i po Port
Angelesu i Sequimu i Hoquiamu i Aberdeenu i svim ostalim naseljima na Olimpijskom
poluotoku. Pobrinuo se i za to da isti takav letak visi na zidovima svih policijskih postaja u
državi VVashington. U vlastitoj je postaji imao cijelu plutenu plocu posvecenu pronalaženju
Jacoba. Plutenu plocu koja je uglavnom bila prazna, što ga je poprilicno razocaravalo i
frustriralo.
Nije samo izostanak odgovora razocaravao moga tatu. Najviše se razocarao u Bilh/ju,
Jacobovu ocu - i svome najboljem prijatelju.
Zato što se Billy nije više ukljucio u potragu za svojim šesnaestogodišnjim "odbjeglicom". Zato
što je Billy odbio postaviti letke u La Pushu, rezervatu na obali gdje je Jacobu bio dom. Zato
što je djelovao pomireno s time da je Jacob nestao, kao da on tu ništa ne može uciniti. Zato
što je rekao: "Jacob je sada odrastao. Vratit ce se kuci bude li sam tako htio."
A frustrirala sam ga i ja, jer sam stala na Billvjevu stranu.
Ni ja nisam htjela postavljati plakate. Jer i Billy i ja znali smo gdje se Jacob nalazi, grubo
govoreci, kao što smo znali i da nitko nije vidio ovog momka.
Od letaka mi se kao i obicno stvorila krupna, tvrda knedla u grlu, uobicajeno su me zapekle
suze u ocima, i bilo mi je drago što je Edward ove subote otišao u lov. Da je Edward vidio
moju reakciju, samo bi se i on osjetio grozno.
Naravno, bilo je i mana u tome što je subota. Kad sam polako i pažljivo skrenula u svoju ulicu,
ugledala sam policijsko vozilo moga tate na prilaznom putu pred našom kucom. Danas je opet
preskocio pecanje. Još uvijek se duri zbog vjencanja.
Znaci, necu se moci poslužiti kucnim telefonom. Ali moram obaviti poziv...
Parkirala sam se uz rubni kamen iza Chevyja-spomenika i izvadila iz pretinca za rukavice
mobitel koji mi je Edward dao za hitne slucajeve. Nazvala sam broj i zadržala prst iznad tipke
"prekid" dok je zvonio. Za svaki slucaj.
"Halo?" javio se Seth Cleanvater, a ja sam odahnula. Bila sam prevelika kukavica za razgovor
s njegovom starijom sestrom, po imenu Leah. Izraz "odgrizla bi mi glavu" nije bio cista
retoricka fraza kad je Leah bila u pitanju.
"Hej, Seth, ovdje Bella."
"O, pa zdravo, Bella! Kako si?"Sva se gušim. Nasušno mi treba utješnih vijesti. "Dobro." "Zoveš da cuješ što ima nova?" "Ma
vidovit si."
"Teško. Nisam ti ja Alice - ti si samo predvidiva", našalio se. Od svih clanova copora Ouileutea
iz La Pusha, samo Sethu nije teško padao vec i sam spomen Cullenovih poimence, a kamoli
zbijanje šala oko moje gotovo sveznajuce buduce zaove.
"Znam da jesam." Oklijevala sam na trenutak. "Kako mu je?" Seth je uzdahnuo. "Kao i uvijek.
Ne želi govoriti, premda znamo da nas cuje. Nastoji ne razmišljati kao covjek, znaš. Nego
samo slijediti nagone." "Znate li gdje je sada?"
"Negdje na sjeveru Kanade. Ne mogu ti reci u kojoj je provinciji. Ne haje narocito za
administrativna razgranicenja."
"Ima li naznaka da bi mogao..."
"Ne vraca se kuci, Bella. Žao mi je."
Progutala sam. "U redu je, Seth. Znala sam to i prije nego što sam pitala. Kad si ne mogu
pomoci da ne žudim za time."
20_Stephenie Meyer
Praskozorje
21
"Aha. Svima nam je tako."
"Hvala ti što me trpiš, Seth. Znam da te ostali sigurno tlace zbog toga."
"Nisu baš tvoji najveci obožavatelji", veselo se složio. "Stoje malo jadno, mislim. Jacob je
odlucio svoje, ti si odlucila svoje. Jakeu se ne svida kako oni na to gledaju. Jasno, nije baš ni
izvan sebe od srece što ti-provjeravaš što je s njim."
Zinula sam u cudu. "Mislila sam da ne govori s vama?"
"Ne može on sve sakriti od nas, ma koliko se trudio."
Dakle, Jacob zna da se brinem. Nisam bila sigurna kako mi se to svida. Pa, barem zna da
nisam odlepršala u zalazak sunca i posve ga smetnula s uma. Možda je zamišljao da sam
sposobna za to.
"Valjda se vidimo na... vjencanju", rekla sam, tjerajuci tu rijec preko jezika.
"Aha, doci cemo ja i mama. Lijepo od tebe što si nas pozvala."
Osmjehnula sam se oduševljenju u njegovu glasu. Premda se Edward sjetio da pozovemo
Clearvvaterove, bilo mi je drago što je to predložio. Bit ce dobro što je i Seth tamo - kao
spona, ma koliko labava, s djeverom koji mi nedostaje. "Ne bi bilo jednako bez tebe."
"Pozdravi mi Edwarda, može?"
"Jasna stvar."
Odmahnula sam glavom. Prijateljstvo što se razvilo izmedu Edwarda i Setha još uvijek mi
nikako nije išlo u glavu. Ipak, davalo je dokaz da stvari ne moraju ovako stajati. Da se vampiri i
vukodlaci mogu sasvim lijepo slagati, eto vidite, ako tako odluce.
Nije svima bilo drago zbog toga.
"Ah", rekao je Seth, a glas mu se prepuklo podigao za oktavu. "Ovaj, Leah je stigla doma."
"O! 'Denja!"
Veza se prekinula. Ostavila sam mobitel na sjedalu i psihicki se pripremila za ulazak u kucu,
gdje ce me cekati Charlie.Moj siroti tata ovih je dana imao tako pune ruke svega. Odbjeglica Jacob bio je tek jedna kap
u njegovoj prepunoj caši. Gotovo se u jednakoj mjeri brinuo za mene, svoju jedva punoljetnu
kcer koja ce vec za koji dan postati gospoda.
Polako sam hodala kroz laganu kišicu, prisjecajuci se veceri kad smo mu to rekli... Kad je zvuk
Charliejeva vozila objavio njegov povratak, prsten mi je odjednom postao težak pedeset kila
na lijevoj ruci. Došlo mi je da je zabijem u džep, ili možda sjednem na nju, ali Edvvard ju je
hladnim, cvrstim stiskom zadržao na najvidljivijem mjestu.
"Ne vrpolji se, Bella. Molim te, imaj na umu da nisi krenula priznavati odgovornost za
umorstvo."
"Lako je to tebi reci."
Osluškivala sam zlokobni zvuk teških ocevih koraka u cizmama po plocniku. Kljuc je
zazveckao u vec otvorenim vratima. Zvuk me podsjetio na onaj dio u filmovima strave kad
žrtva shvati da je zaboravila zakljucati sigurnosnu bravu.
"Smiri se, Bella", prošaptao je Edvvard, slušajuci kako mi bilo ubrzava.
Vrata su tresnula o zid, a ja sam se trgnula kao da sam dobila strujni udar Taserom.
"Hej, Charlie", doviknuo je Edvvard, potpuno opušten.
"Ne!" pobunila sam se ispod glasa.
"Sto je bilo?" došapnuo mi je Edvvard.
"Cekaj da prvo objesi pištolj na zid!"
Edvvard se zahihotao i prošao slobodnom rukom kroz našušurenu broncanu kosu.
Charlie se pojavio iza ugla, još uvijek u uniformi, još uvijek naoružan, i pokušao ne složiti facu
kad nas je opazio gdje sjedimo zajedno na dvosjedu. U posljednje je vrijeme ulagao velike
napore u to da bude naklonjeniji Edvvardu. Naravno, predstojece ce mu otkrice svakako
okoncati te napore.
"Hej, klinci. Što ima?"
"Htjeli bismo porazgovarati s vama", rekao je Edvvard, tako spokojan. "Imamo dobre vijesti."
Charliejev izraz u tren oka promijenio se iz usiljene prijaznosti u crnu sumnjicavost.
"Dobre vijesti?" zarežao je Charlie, gledajuci me u oci. "Samo sjedni, tata."
Podigao je obrvu, pet sekundi zurio u mene, a onda odmarširao do naslonjaca i sjeo na sam
rub, držeci se uspravno kao da je progutao metlu.
"Samo bez uzrujavanja, tata", rekla sam nakon trenutka bremenite tišine. "Sve je u redu."
Edward je složio grimasu, a znala sam da je to zato što mu smeta izraz u redu. Da se njega
pitalo, vjerojatno bi kazao nešto poput prekrasno ili savršeno ili velicanstveno.
Praskozorje
"Jasna stvar, Bella, jasna stvar. Ako je sve tako sjajno, zašto si onda sva u znoju?"
"Nisam u znoju", slagala sam.
Odmaknula sam se od njegova žestokog mrštenja, privila se uz Edvvarda i nagonski prešla
nadlanicom desne ruke preko cela da uklonim dokaze.
"Trudna si!" prasnuo je Charlie. "Trudna si, zar ne?"
Premda je pitanje ocito bilo namijenjeno meni, sada je pogledom strijeljao Edwarda, i mogla
sam se zakleti da sam opazila kako mu se ruka trgnula prema pištolju.
"Ne! Naravno da nisam!" Došlo mi je da bubnem Edwarda pod rebra, ali znala sam da bih time
samo zaradila modricu. A kazala sam Edvvardu da ce ljudi naprecac to zakljuciti! Koji bi inacerazlog normalni ljudi mogli imati za brak s osamnaest godina? (Od njegova sam odgovora
prevrnula ocima. Ljubav. Baš.)
Charliejevo mrštenje za nijansu se ublažilo. Na licu mi se obicno prilicno jasno vidjelo govorim
li istinu, i sada mi je vjerovao. "O. Ispricavam se."
"Prihvacam ispriku."
Uslijedila je duga stanka. Nakon nekog vremena, shvatila sam da svi cekaju da ja nešto
kažem. Podigla sam pogled prema Edvvardu, obuzeta panikom. Nije bilo šanse da izbacim te
rijeci iz sebe.
Osmjehnuo mi se, a onda se isprsio i obratio mome ocu.
"Charlie, shvacam da sam ovome pristupio naopako. Obicaji nalažu da prvo vas pitam. Uza
sve dužno poštovanje, a imajuci u vidu da je Bella vec pristala i da ne želim umanjiti njezino
pravo na odluku po tom pitanju, umjesto da vas zaprosim za njezinu ruku, zamolit cu vas za
blagoslov. Vjencat cemo se, Charlie. Volim je više od svega na svijetu, više od vlastita života,
a - nekim cudom - i ona mene tako voli. Hocete li nam dati svoj blagoslov?"
Zvucao je tako sigurno, tako smireno. Samo na trenutak, dok sam slušala apsolutno
samopouzdanje u njegovu glasu, doživjela sam rijedak trenutak uvida. Nacas sam opazila
kako svijet njemu izgleda. U trajanju jednog otkucaja srca, ova je vijest imala savršenog
smisla.
A onda sam primijetila izraz na Charliejevu licu, pogleda sada cvrsto uprta u prsten.
Zadržavala sam dah dok mu je koža mijenjala boje - iz svijetle u rumenu, iz rumene u
purpurnu, iz purpurne u plavu. Krenula sam ustati - nisam sigurna s kojim ciljem; možda sam
mislila upotrijebiti Heimlichov zahvat za slucaj da se on to guši - ali Edvvard mi je stisnuo šaku
i promrmljao: "Daj mu malo da se zbroji", tako tiho da sam ga samo ja cula. Tišina je ovaj put
bila daleko dulja. Zatim se, postupno, nijansu po nijansu, Charliejeva boja vratila u normalu.
Stisnuo je usne i skupio obrve; prepoznala sam njegov izraz "duboke zamišljenosti". Dugim je
pogledom promotrio nas dvoje, i osjetila sam kako se Edvvard opušta uz mene.
"Rekao bih da me niste pretjerano iznenadili", progundao je Charlie. "Znao sam da cu ubrzo
morati imati posla s necim takvim."
Odahnula sam.
"Sigurno to želiš?" oštro je upitao Charlie, strijeljajuci me pogledom.
"Sto posto sam sigurna da želim Edvvarda", kazala sam mu, ne oklijevajuci ni trenutka.
"Samo, brak? Cemu žurba?" Ponovno me sumnjicavo odmjerio.
Žurba je potjecala od cinjenice da sam svakog nesretnog dana bivala sve bliža devetnaestoj
godini života, dok je Edvvard ostajao zaleden u svome punom sedamnaestogodišnjem
savršenstvu, koje je trajalo vec više od devedeset godina. Ne kažem da bi ta cinjenica nužno
tražila brak što se mene tice, ali vjencanje se tražilo zbog istancanog i zamršenog kompromisa
koji smo Edvvard i ja postigli kako bismo napokon došli do ove tocke, prijelomnice moje
preobrazbe iz smrtnice u besmrtnicu.
Takve stvari nisam mogla objasniti Charlieju.
"Zajedno idemo najesen na Dartmouth, Charlie", podsjetio ga je Edvvard. "Volio bih to izvesti,
eto, na pravi nacin. Tako su me odgojili." Slegnuo je ramenima.
Nije pretjerivao; tijekom Prvoga svjetskog rata staromodna je moralnost bila vrlo cesta pojava.Charlie je iskrivio kut usana. Tražio je rakurs za protivljenje. Ali što bi mogao reci? Bilo bi mi
draže da prije toga malo živite u grijehu? Kao mome ocu, ruke su mu bile vezane.
"Znao sam da se ovo sprema", promrsio si je u bradu, mršteci se. Zatim mu je, odjednom, lice
postalo savršeno glatko i prazno.
"Tata?" upitala sam ga zabrinuto. Bacila sam pogled na Edvvarda, ali nisam mogla prozreti ni
njegovo lice, dok je promatrao Charlieja. "Ha!" prasnuo je Charlie. Poskocila sam na dvosjedu.
"Ha, ha, ha!"
Buljila sam u nevjerici u Charlieja dok se grcio od cerekanja, tresuci se cijelim tijelom.
Pogledom sam zamolila Edvvarda da mi to protumaci, ali Edvvard je cvrsto stiskao usne, kao
da se i sam pokušava suzdržati od smijeha.
"Okej, lijepo", uspio je protisnuti Charlie. "Udaj se." Potresla ga je nova salva smijeha. "Ali..."
"Ali što?" oštro sam ga upitala.
"Ali ti to trebaš reci svojoj mami! Ja necu reci Renee ni rijeci! To je sasvim na tebi!" Iz njega je
provalilo glasno kliberenje.
Zastala sam s rukom na kvaki, smješkajuci se. Jasno, Charliejeve rijeci u tom su me trenutku
prestravile. Krajnja kob: javljanje vijesti Renee. Preuranjeni brak zauzimao je istaknutije mjesto
na njezinoj crnoj listi nego kuhanje živih psica.
Tko je mogao predvidjeti kako ce reagirati? Ja ne. Charlie svakako ne. Možda Alice, ali nije mi
palo na pamet da nju pitam.
"Pa, Bella", rekla je Renee nakon što sam se zagrcnula i istrtljala nemoguce rijeci: Mama, udat
cu se za Edwarda. "Malo me pogada što si toliko odugovlacila da mi javiš. Avionske karte
samo budu skuplje. Uuu", stala se sekirati. "Misliš da ce Phil dotada skinuti gips? Slike ce
ispasti bez veze ako ne bude nosio frak—"
"Prevrti malo snimku, mama." Zgranula sam se. "Kako to misliš, odugovlacila? Pa upravo sam
se zar-zar..." - nisam uspjela iz sebe istjerati rijec zarucila - "dogovorila oko toga, znaš,
danas."
"Danas? Stvarno? Pa, to je onda stvarno iznenadenje. Pretpostavila sam.
"Što si pretpostavila? Kad si pretpostavila?"
"Pa, kad ste mi došli u posjet u travnju, stekla sam dojam da su stvari manje-više riješene, ako
znaš što želim reci. Nije tebe tako teško procitati, srecice. Ali nisam ti ništa rekla jer sam znala
da od toga ne bi bilo vajde. Potpuno si ista kao Charlie." Uzdahnula je, pomirivši se. "Kad
jedanput nešto odluciš, s tobom nema rasprave. Jasno, isto kao Charlie, ti se svojih odluka
cvrsto držiš."
A onda je rekla posljednju stvar koju sam u životu ocekivala cuti od svoje majke.
"Ne ponavljaš moje greške, Bella. Zvuciš kao da premireš od straha, a sve mi se cini da je to
zato što te je strah mene." Zahihotala se. "Bojiš se moje reakcije. A znam da sam ti svašta
rekla o braku i gluposti - i ne mislim to povuci - ali moraš shvatiti da se te stvari izricito odnose
na mene. Ti si potpuno drugacija osoba od mene. Griješiš na potpuno vlastiti nacin, i sigurna
sam da ceš imati vlastitih razloga za žaljenje u životu. Ali odanost za tebe nikad nije bila
problem, srce. Imaš bolje izglede da ti ovo uspijeod vecine cetrdesetogodišnjaka koje znam." Renee se opet nasmijala. "Malo moje
sredovjecno dijete. Na svu srecu, izgleda da si našla srodnu staru dušu."
"Ti se ne... ljutiš? Ne misliš da strahovito griješim?"
"Dobro, jasno, bilo bi mi drago da si pricekala još koju godinu. Hocu reci, zar ja tebi izgledam
dovoljno staro da postanem punica? Cekaj, ne odgovaraj na to. Ali tu se ne radi o meni. Radi
se o tebi. Jesi li sretna?"
"Ne znam. Upravo proživljavam izvantjelesno iskustvo."
Renee se tiho zacerekala. "Jesi li sretna s njim, Bella?"
"Da, ali—"
"Hoceš li ikada poželjeti nekog drugog?" "Ne, ali—" "Ali što?"
"Ali zar mi neceš reci da zvucim tocno kao svaka druga zatelebana tinejdžerica od pocetka
svijeta?"
"Ti nikad nisi bila tinejdžerica, sreco. Ti znaš što je najbolje za tebe."
U proteklih nekoliko tjedana Renee se neocekivano duboko ukljucila u pripreme vjencanja.
Svaki je dan provodila sate i sate na telefonu s Edwardovom majkom Esme - nije bilo brige da
se tazbina nece slagati. Renee je obožavala Esme, ali, s druge strane, sumnjala sam da bi
itko mogao tako ne reagirati na moju milu buducu svekrvu.
Skinula mije sav teret s leda. Edvvardova obitelj i moja obitelj zajedno su se brinule za
svadbu, tako da se ni za jednu sitnicu nisam morala brinuti, ni znati za njih, ni previše
razmišljati o njima.
Charlie se rasrdio, naravno, ali slatko je bilo to što se nije srdio na mene. Renee je bila
izdajnica. Racunao je da ce ona odigrati ulogu negativke. I što da sada radi, kad se njegova
najveca prijetnja - javljanje vijesti mami - pokazala krajnje ispraznom? Ništa mu više nije
preostalo, što je i znao. I tako se durio po kuci, mrmljajuci koješta o tome da se više ni u koga
na svijetu ne može pouzdati...
"Tata?" pozvala sam ga kad sam otvorila ulazna vrata. "Doma sam."
"Samo malo, Bells, ostani gdje jesi."
"Ha?" upitala sam ga, automatski zastavši.
"Daj mi sekundicu. Jao, jesi me, Alice."
Alice?
"Oprosti, Charlie", odvratio mu je Alicein cvrkutavi glasic. "Kako je sada?"
"Raskrvarila si me."
"Ma ništa ti nije. Nisam probila kožu - kad ti kažem." "Što je sad ovo?" zabrinuto sam ih
upitala, oklijevajuci na ulazu. "Trideset sekundi, molim te, Bella", kazala mi je Alice. "Strpljivost
ce ti biti nagradena."
"Hmf", dodao je Charlie.
Pocela sam tapkati nogom, odbrojavajuci taktove. Prije tridesetog, Alice je rekla: "Okej, Bella,
udi!"
Krecuci se oprezno, zašla sam iza malog ugla u našu dnevnu sobu.
"O", uspuhala sam se. "Ajoj. Tata. Pa stvarno izgledaš—"
"Blesavo?" upao mi je Charlie u rijec.
"Prije sam mislila reci nešto kao otmjeno?Charlie je porumenio. Alice ga je primila za lakat i polagano okrenula da pokaže svijetlosivi
frak.
"Daj, prekini, Alice. Izgledam kao kreten."
"Nitko koga sam ja obukla nikad ne izgleda kao kreten."
"U pravu je, tata. Izgledaš fenomenalno! Kojim dobrom?"
Alice je prevrnula ocima. "Završna provjera kroja. Za vas oboje."
Nekako sam odmaknula pogled od neobicno elegantnog Charlieja i tek tada primijetila bijelu
vrecu za odjecu od koje sam tako strepjela, pažljivo položenu preko kauca.
"Aaah."
"Nadi sretno mjesto u sebi, Bella. Necu dugo."
Duboko sam udahnula kroz stisnute zube i zažmirila. Ne otvarajuci oci, oteturala sam
stubištem do svoje sobe. Skinula sam se u donje rublje i ispružila ruke ravno u stranu.
"Ljudi bi pomislili da ti zabijam iverje bambusa pod nokte", promrsila je Alice sebi u bradu kad
je ušla za mnom.
Nisam hajala za nju. Našla sam se na svome sretnom mjestu.
Na mome sretnom mjestu, cijela ova gungula oko vjencanja bila je gotova i obavljena. Iza
mene. Vec potisnuta i zaboravljena.
Nalazili smo se na osami, samo Edvvard i ja. Okružje je bilo nejasno i neprestano se mijenjalo
- pretapalo iz maglovite šume u grad pod oblacima, u arkticku noc-jer je Edvvard cuvao tajnu
mjesta našeg medenog mjeseca kako bi me iznenadio. Ali nije me narocito brinulo gdje ce to
biti.
Edvvard i ja bili smo zajedno, a ja sam besprijekorno ispunila svoju stranu našeg kompromisa.
Udala sam se za njega. To je bila ona krupna stvar. Ali takoder sam prihvatila sve njegove
neumjerene darove i prijavila se, ma koliko uzaludno, za pohadanje studija na Dartmouthu
najesen. Sada je došao red na njega.
Prije nego što me pretvori u vampira - što je za njega bio krupni kompromis - morao je ispuniti
još jedan preduvjet.
Edvvard se pomalo opsesivno brinuo oko ljudskih stvari kojih cu se odreci, oko iskustava koja
ne bi htio da propustim. Vecina njih - poput maturalne, na primjer - meni je djelovala blesavo.
Samo sam se brinula oko propuštanja jednog ljudskog iskustva. Nego što, radilo se o onome
za koje bi on najradije htio da sam ga potpuno zaboravila.
Samo, evo u cemu je bila stvar. Znala sam nešto malo o tome kakva cu biti nakon što
prestanem biti ljudska. Vidala sam novorodene vampire na svoje oci, i cula sam sve price
svoje buduce obitelji o tim divljim, ranim danima. Tijekom nekoliko godina, moja najistaknutija
karakterna odlika bit ce žed. Trebat ce neko vrijeme prije nego što uspijem ponovno postati ja.
A cak i nakon što se budem ponovno mogla obuzdavati, nikad se necu osjecati tocno ovako
kao sada.
Ljudski... i strasno zaljubljeno.
Htjela sam doživjeti cjelokupno iskustvo prije nego što zamijenim svoje toplo, lomljivo,
feromonima preplavljeno tijelo za nešto prekrasno, cvrsto... i nepoznato. Htjela sam stvarni
medeni mjesec s Edvvardom. A premda se on bojao da ce me to dovesti u opasnost, pristao
je pokušati.Tek sam nejasno bila svjesna Alice i navlacenja i prevlacenja satena preko svoje kože. Nije
me bilo briga, u tom trenutku, što se u cijelome mjestu govorka o meni. Nisam razmišljala o
spektaklu u kojem cu morati prebrzo zaigrati glavnu ulogu. Nisam se brinula oko toga da cu
nagaziti na šlep svoje vjencanice, ili se poceti hihotati u pogrešnom trenutku, ili što cu biti
premlada, ili što ce svi uzvanici zuriti u mene, pa cak niti zbog toga što ce mjesto na kojem bi
trebao sjediti moj najbolji prijatelj biti prazno.
Bila sam s Edvvardom na svome sretnom mjestu.
