Kad sam se ujutro probudila, sunce je jarko sjalo – čak u šatoru oči su
me boljele od svjetla. A i znojila sam se, kao što je Jacob predvidio.
Tiho mi je hrkao u uho, držeći me i dalje u naručju.
Podigla sam glavu s njegovih grozničavo toplih prsa i osjetila ubod jutarnje hladnoće na oznojenom obrazu.
Jacob je uzdahnuo u snu; nesvjesno me čvršće prigrlio.
Stala sam se koprcati, ali nisam se mogla izvući; pokušala sam bar dići glavu da vidim je li...
Edward me mirno pogledao u oči. Izgledao je smireno, ali bol u očima bila mu je bjelodana.
“Je li vani bar malo toplije?”, prošaptala sam.
“Da. Mislim da ti danas neće trebati kalorifer.”
Htjela
sam dohvatiti cif na vreći za spavanje, ali ruke su mi bile zarobljene.
Nastavila sam se opirati Jacobovoj tupoj snazi. Jacob je nešto
progunđao, ne budeći se, i opet me jače obuhvatio rukama.
“Može pomoć?”, tiho sam upitala.
Edward se osmjehnuo. “Hoćeš da potpuno maknem njegove ruke?”
“Ne, hvala. Samo me oslobodi. Dok nisam dobila srčani udar od vreline.”
Edward je otvorio vreću hitrim, naglim pokretom.
Jacob se golim leđima svalio na ledeni pod šatora.
“Hej!”,
pobunio se i naglo otvorio oči. Nagonski je ustuknuo od hladnoće i
prevalio se na mene. Zinula sam kad mi je njegova težina izbila dah iz
pluća.
A onda njegove težine više nije bilo. Jacob je odletio u pritku šatora, koji se zatresao zajedno sa mnom.
Odasvud
je provalilo režanje. Edward je čučnuo ispred mene, pa mu nisam vidjela
lice, ali iz grudi su mu kuljali nemušti krici ljutnje. I Jacob je bio
u polučučnju.
Cijelo mu se tijelo treslo dok je muklo režao kroz
stisnute zube. Sa stijena oko šatora odjekivalo je bijesno podvikivanje
Setha Clearwatera.
“Prekinite, prekinite!”, viknula sam i
navrat-nanos pokušala stati između njih. U šatoru je bilo tako tijesno
da se nisam morala jako protegnuti da stavim dlan obojici na prsa.
Edward me uhvatio oko struka, spreman da me skloni u stranu.
“Daj, prekini”, upozorila sam ga.
Jacob
se počeo smirivati od mojega dodira. Drhtanje mu se usporilo, ali još
je pokazivao zube, očiju ljutito uperenih u Edwarda. Seth je i dalje
režao, otegnuto i neprekidno, dajući nasilnu pozadinu muku koji je
odjednom zavladao u šatoru.
“Jacobe?”, upitala sam ga i pričekala da napokon pogleda u mene. “Jesi li ozlijeđen?”
“Jasno da nisam!”, prosiktao je.
Obratila sam se Edwardu, koji me gledao tvrdo i bijesno.
“To nije bilo lijepo. Hajde, ispričaj mu se.”
Zgroženo je razrogačio oči. “Pa ti se šališ – samo što te nije bio zdrobio!”
“Zato što si ga ti istresao na pod! Nije to namjerno napravio, a i nije me ozlijedio.”
Edward je zgađeno zarežao. Polako je pogledao u Jacoba, pun mržnje. “Ispričavam se, psu.”
“Nema frke”, rekao je Jacob s prizvukom poruge u glasu.
I dalje je bilo hladno, premda ne onoliko kao prije.
Obavila sam ruke oko prsa.
“Evo”, rekao je Edward, opet miran. Uzeo je jaknu s poda i ogrnuo me njome preko moje jakne.
“To je Jacobova”, prigovorila sam.
“Jacob već ima bundu”, podsjetio me Edward.
“Ja
ću natrag u vreću, ako nemate ništa protiv.” Ne hajući za Edwarda,
Jacob nas je obišao i zavukao se u paperjastu podstavu. “Nisam baš bio
spreman za buđenje.
Znao sam se u životu i bolje naspavati.”
“Sâm
si se toga sjetio”, suzdržano je rekao Edward. Jacob se sklupčao, već
sklopivši oči. Zijevnuo je. “Ne kažem da mi to nije bila najbolja noć u
životu. Samo da se nisam baš naspavao. Mislio sam da Bella nikad neće
ušutjeti.”
Lecnula sam se, pitajući se što sam to sve izblebetala u snu. Mogućnosti su me užasavale.
“Drago mi je da si se lijepo proveo”, promrmljao je Edward.
Jacobove tamne oči trepnule su i otvorile se. “Znači, tebi sinoć nije bilo lijepo?”, nadmeno ga je upitao.
“Nije mi to bila najgora noć u životu.”
“Je li bar ušla među najgorih deset?”, upitao ga je Jacob sa zlobnom nasladom.
“Moguće.”
Jacob se osmjehnuo i sklopio oči.
“Ali”,
nastavio je Edward, “da sam sinoć mogao biti na tvome mjestu, to
svejedno ne bi značilo da mi je ta noć jedna od deset najboljih u
životu. Sanjaj ti o tome.”
Jacob je otvorio oči i prostrijelio ga pogledom. Ukočeno je ustao, napetih ramena.“Znaš što? Ovdje mi je prevelika gužva.”
“Potpuno se slažem s tobom.”
Bubnula sam Edwarda laktom pod rebra – pritom vjerojatno zaradivši modricu.
“Očito ću poslije morati nadoknaditi san.” Jacob je složio facu. “Ionako se moram čuti sa Samom.”
Prevalio se na koljena i krenuo otkopčati vrata.
Bol
mi je prostrujala hrptom i zadržala mi se u želucu kad sam naglo
shvatila da bi ovo mogao biti zadnji put što ga vidim. Krenuo je Samu,
natrag u borbu s hordom krvožednih novorođenih vampira.
“Jake, čekaj – ”, ispružila sam ruku za njim, prešavši mu prstima preko nadlaktice.
Odmaknuo je ruku prije nego što sam ga uspjela uloviti.
“Molim te, Jake. Zar nećeš ostati?”
“Ne.”
Odbio
me tvrdo i hladno. Znala sam da mi se bol jasno vidi na licu, jer je
zatim izdahnuo, a lice mu se smekšalo od poluosmijeha.
“Ne brini ti
za mene, Bells. Bit ću ja dobro, kao i uvijek.” Usiljeno se nasmijao.
“Uostalom, misliš da bih dao da Seth ode umjesto mene – da doživi
cijeli provod i ukrade mi svu slavu? Baš.” Frknuo je.
“Čuvaj se – ”
Progurao se iz šatora prije nego što sam stigla dovršiti.
“Dosta više, Bella”, čula sam kako je promrsio dok je opet zatvarao vrata.
Pokušala sam čuti njegove korake dok je odlazio, ali vladala je potpuna tišina. Više nije bilo ni daška vjetra.
Daleko u planini pjevale su jutarnje ptice, i to je bilo sve. Jacob se sada kretao nečujno.
Uvukla sam se u svoje jakne i oslonila se o Edwardovo rame. Dugo smo samo šutjeli.
“Koliko je još ostalo?”, upitala sam ga.
“Oko sat vremena, tako je bar Alice rekla Samu”, kazao je Edward, tiho i sumorno.
“Ostat ćemo zajedno. Bez obzira na sve.”
“Bez obzira na sve”, složio se, tvrdih očiju.
“Znam”, rekla sam. “I ja premirem od straha zbog njih.”
“Znaju se oni snaći”, smirio me Edward, napadno opušteno. “Samo mi je krivo što propuštam zabavu.”
Opet on o zabavi. Nosnice su mi se raširile.
Obgrlio me. “Bez brige”, srdačno mi je rekao, a onda me poljubio u čelo.
Kao da bih ikako mogla izbjeći brigu. “Jasno, jasno.”
“A da mislimo o nečemu drugom?”, mazno je rekao, prelazeći mi hladnim prstima po obrazu.
Nehotice sam se stresla; jutro je još bilo prohladno.
“Možda ne baš odmah”, odgovorio je samome sebi, odmaknuvši ruku.
“Možeš ti mene i drugačije natjerati da mislim o nečemu drugom.”
“Reci, kako?”
“Recimo tako da mi ispričaš kojih deset noći su ti bile najbolje”, predložila sam mu. “Baš me zanima.”
Nasmijao se. “Pokušaj pogoditi.”
Odmahnula sam glavom. “Ima previše noći za koje ne znam. Puno stoljeće njih.”
“Suzit ću ti izbor. Sve moje najbolje noći dogodile su se otkako sam upoznao tebe.”
“Stvarno?”
“Da, stvarno – i pritom itekako prednjače ispred stalih.”
Porazmislila sam. “Mogu se samo sjetiti svojih”, priznala sam mu.
“Možda mislimo na iste”, potaknuo me.
“Pa, tu ti je prva noć. Ona kad si ostao sa mnom.”
“Da, ta spada i u moje. Naravno, bila si bez svijesti u meni najdražem dijelu te noći.”
“Tako je”, sjetila sam se. “I te sam noći govorila u snu.”
“Da”, složio se.
Lice
mi se zažarilo kad sam se opet upitala što li sam to sve rekla dok sam
spavala u Jacobovu naručju. Nisam se mogla sjetiti što sam sanjala, ili
jesam li uopće sanjala,
tako da mi od toga nije bilo koristi.
“Što sam sinoć pričala?”, prošaptala sam tiše nego prije.
Slegnuo je ramenima umjesto odgovora, a ja sam se lecnula.
“Zar je tako strašno bilo?”
“Ne prestrašno”, uzdahnuo je.
“Reci mi, molim te.”
“Uglavnom si izgovarala moje ime, kao i obično.”
“To nije loše”, oprezno sam se složila.
“Samo, pri kraju si počela mrmljati neke nebuloze o
‘Jacobu, mom Jacobu’.” Čula sam bol u njegovu glasu, premda je tiho šaptao. “Tvom Jacobu se to poprilično svidjelo.”
Istegnula sam vrat ne bih li mu usnama dosegnula bradu. Nisam mu vidjela oči. Zurio je u strop šatora.
“Oprosti”, prošaptala sam. “Tako ih samo razlikujem.”
“Razlikuješ?”
“Doktora Jekylla i mistera Hydea. Jacoba koji mi je drag i onoga koji mi ide na jetra”, pojasnila sam.
“To ima smisla.” Činilo se da sam ga uspjela malčice smiriti. “Reci mi koja ti je još noć najdraža.”
“Dok smo letjeli kući iz Italije.”
Namrštio se.
“Zar ta nije među tvojima?”, začudila sam se.
“Ne,
ta zapravo jest među mojima, ali čudi me što je i među tvojima. Zar
nisi tada još bila apsurdno uvjerena da to samo radim zbog grižnje
savjesti, pa ću klisnuti čim se otvore vrata aviona?”
“Jesam.” Nasmiješila sam se. “Ali, svejedno, bio si uz mene.”
Poljubio me u kosu. “Voliš me više nego što zaslužujem.”
Nasmijala sam se tako nemogućoj izjavi. “Sljedeća bi po redu bila noć nakon Italije”, nastavila sam.
“Da, ta je na mom popisu. Bila si tako smiješna.”
“Smiješna?”, pobunila sam se.
“Pojma nisam imao da su ti snovi tako živi. Pretrgao sam se dok te nisam uvjerio da si doista budna.”
“Još uvijek nisam sigurna u to”, promrsila sam.
“Oduvijek
si mi se činio više kao san nego kao java. Reci ti sada meni jednu
svoju. Jesam li pogodila koja ti je na prvom mjestu?”
“Nisi – to bi bila ona preksinoć, kad si se napokon pristala udati za mene.”
Složila sam facu.
“Ta se ne nalazi na tvom popisu?”
Sjetila
sam se kako me tada poljubio i na što sam ga uspjela nagovoriti, pa sam
se predomislila. “Da... nalazi se. Ali s ogradom. Ne shvaćam zašto ti
je to tako bitno. I tada si me već imao zauvijek.”
“Za sto godina, kad budeš imala dovoljno iskustva da možeš zaista cijeniti odgovor, objasnit ću ti.”
“Podsjetit ću te da mi objasniš – za sto godina.”
“Sigurno ti je dovoljno toplo?”, odjednom me upitao.
“Dobro mi je”, potvrdila sam mu. “Zašto?”
Prije
nego što je stigao odgovoriti, tišinu oko šatora proparao je nesnosan
urlik boli. Zvuk se odbio od golog kamenitog obronka planine i ispunio
zrak, tako da je nahrupio sa svake strane.
Urlik je prodro mojom
sviješću kao tornado, u isti mah čudan i poznat. Čudan zato što nikad
još nisam čula tako ispaćen krik. Poznat zato što sam smjesta
prepoznala čiji je – razabrala sam zvuk i shvatila ga jasno kao da je
moj vlastiti. Nije bilo bitno što Jacob nije urliknuo kao čovjek. Nije
mi trebao prijevod.
Jacob je bio blizu. Jacob je čuo svaku riječ koju smo izgovorili. Jacob je bio u agoniji.
Urlik se ugušio neobičnim, grgljavim jecajem, a onda je opet zavladao muk.
Nisam
čula njegov tihi bijeg, ali osjetila sam ga – osjetila sam njegovu
odsutnost koju sam prije netačno pretpostavila, prazninu koju je
ostavio za sobom.
“Zato što je tvoj kalorifer upravo pregorio”, tiho
mi je odgovorio Edward. “Kraj primirja”, dodao je, tako tiho da nisam
bila posve sigurna je li to doista kazao.
“Jacob nas je slušao”, prošaptala sam. To nije bilo pitanje.
“Da.”
“A ti si to znao.”
“Da.”
Buljila sam u prazno, ne videći ništa.“Nikad mu nisam obećao poštenu borbu”, tiho me podsjetio. “A on zaslužuje znati.”
Glava mi je pala u dlanove.
“Ljutiš se na mene?”, upitao me.
“Ne na tebe”, šapnula sam. “Zgražam se nad sobom.”
“Nemoj se patiti”, lijepo me zamolio.
“Da”,
gorko sam se složila. “Bolje da čuvam snagu ne bih li još malo mogla
mučiti Jacoba. Da slučajno neki djelić njega ne bi ostao nepovrijeđen.”
“Znao je što radi.”
“Misliš
da je to bitno?” Treptanjem sam tjerala suze, što mi se lako čulo u
glasu. “Misliš da me briga je li to fer i je li on dobio pravodobno
upozorenje? Nanosim mu bol. Kad god se okrenem, iznova mu nanosim bol.”
Glas mi je postajao sve glasniji, sve histeričniji. “Odurna sam osoba.”
Čvrsto me zagrlio. “Ne, nisi.”
“Jesam! Pa što mi je?” Stala sam se opirati njegovu stisku, pa je spustio ruke. “Moram ga pronaći.”
“Bella, on ti je već kilometrima daleko, a vani je hladno.”
“Baš
me briga. Ne mogu samo sjediti ovdje.” Zbacila sam Jacobovu jaknu s
ramena, nazula gojzerice i ukočeno otpuzala do ulaza; osjetila sam da
su mi noge utrnule.
“Moram – moram...” Nisam znala kako dovršiti
rečenicu, a ni što uopće mogu, ali svejedno sam otvorila vrata i
ispuzala u vedro, ledeno jutro.
Bilo je manje snijega nego što sam
mislila nakon sinoćnje silovite oluje. Otpuhao ga je vjetar, po svoj
prilici, a ne otopilo sunce koje je sada sjalo nisko nad jugoistokom,
ljeskajući se sa zaostalog snijega i bodući mi neprilagođene oči. Zrak
je još štipao, ali nije bilo ni daška vjetra, a sunce je polako vraćalo
toplinu.
Seth Clearwater ležao je sklupčan na suhim iglicama u sjeni
guste omorike, s glavom na šapama. Krzno boje pijeska jedva mu se
vidjelo spram uvelih iglica, ali opazila sam odraz obasjanog snijega s
njegovih otvorenih očiju. Imala sam dojam da me prijekorno gleda.
Znala
sam da Edward ide za mnom dok sam teturala prema drveću. Nisam ga čula,
ali snijeg se odbijao s njegove kože u svjetlucavim dugama što su
plesale preda mnom. Nije ispružio ruku da me zaustavi sve dok nisam
zašla nekoliko koraka duboko u šumske sjene.
Ščepao me za lijevo zapešće. Nije mario za moj pokušaj odupiranja.
“Ne možeš za njim. Ne danas. Samo što nisu stigli. A ionako nikome ne bi pomogla da se sad izgubiš.”
Izvijala sam ruku, beskorisno je povlačeći.
“Žao mi je, Bella”, šapnuo mi je. “Žao mi je što sam to učinio.”
“Ništa nisi učinio. Ja sam kriva. Ja sam to učinila. Sve sam krivo učinila. Mogla sam... Kad je... Nisam trebala...
Jer... Jer...” Jecala sam.
“Bella, Bella.”
Uhvatio me u zagrljaj, pa sam mu suzama stala močiti košulju.
“Trebala sam mu – kazati – trebala sam – spomenuti – ”
Što? Što bi moglo spasiti takvu vijest? “Nije trebao – ovako doznati.”
“Hoćeš
da odem vidjeti mogu li ga pozvati da se vrati, pa da porazgovaraš s
njim? Još ima malo vremena”, šapnuo mi je Edward, zatomljujući agoniju
u glasu.
Kimnula sam mu u prsa, bojeći se pogledati ga u lice.
“Ostani kraj šatora. Brzo se vraćam.”
Ruke su mu nestale. Otišao je tako brzo da se trenutak potom više nije dao vidjeti. Ostala sam sama.
Novi mi se jecaj oteo iz grudi. Danas svima nanosim bol. Mogu li išta dotaknuti a da to ne upropastim?
Nisam
znala zašto me to sada tako jako pogađa. Nije da cijelo vrijeme nisam
znala da se to sprema. Ali Jacob nikad nije reagirao tako silovito –
gubljenjem nadmenog samopouzdanja i otkrivanjem silovitosti svoje boli.
Zvuk njegove agonije još me parao duboko u grudima.
Odmah
do njega bila je ona druga bol. Bol zbog suosjećanja s Jacobovom boli.
Bol i zbog nanošenja boli Edwardu. Zbog toga što nisam mogla pribrano
istrpjeti Jacobov odlazak, znajući da tako mora biti, da nema druge.
Bila sam sebična, bila sam nepodnošljiva. Mučila sam one koje volim.
Bila
sam kao Cathy iz Orkanskih visova, samo što je preda mnom bio daleko
bolji izbor od njezinog: nijedan od njih nije bio ni zao, ni slab. A
ipak sam samo sjedila i ronila suze zbog toga, ne trudeći se ni prstom
mrdnuti da to nekako ispravim. Baš kao Cathy.
Nisam mogla dopustiti
da na moje odluke više utječe strah od onoga što mene boli. To će biti
premalo i daleko prekasno, ali sada ću morati učiniti ono što treba.
Možda
više izbora ni nema. Možda ga Edward ne bude mogao dovesti. A onda ću
to morati prihvatiti i živjeti dalje svoj život. Edward me nikada više
neće vidjeti kako ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Nema
više suza. Otrla sam sada hladnim prstima posljednje s očiju.
Ali ako se Edward ipak vrati s Jacobom, to je onda to.
Morat ću mu reći da ode i nikad se više ne vrati.
Zašto
mi je to tako teško padalo? Toliko teže od opraštanja od ostalih
prijatelja, od Angele i Mikea? Zašto me to boli? Nije to bilo u redu.
To me nije smjelo boljeti. Imala sam što sam htjela. Nisam ih mogla
imati obojicu, jer mi Jacob ne bi mogao biti samo prijatelj. Bilo je
vrijeme da odustanem od te želje. Koliko nakaradno pohlepna jedna osoba
uopće može biti?
Morala sam se riješiti tog iracionalnog osjećaja da
za Jacoba ima mjesta u mom životu. Nije mu moglo biti mjesta uz mene,
nije mogao biti moj Jacob, kada pripadam drugome.
Polako sam prošetala natrag do livadice, vukući noge.
Kad
sam izašla na otvoreno, trepćući spram oštrog svjetla, kratko sam se
osvrnula prema Sethu – koji se nije maknuo sa svoje postelje od iglica
– a onda odmaknula pogled, izbjegavajući njegove oči.
Osjećala sam
da mi je kosa raščupana, slijepljena u pramenove slične Meduzinim
zmijama. Počela sam provlačiti prste kroz nju, a onda brzo odustala.
Koga je uostalom briga kako izgledam?
Dohvatila sam čuturicu
obješenu kraj ulaza u šator i protresla je. Bućnula je, pa sam odvrnula
čep i potegnula gutljaj da isperem usta ledenom vodom. Negdje u blizini
bilo je i hrane, ali nisam bila toliko gladna da je odem tražiti.
Počela sam koračati tamo-amo po malom, vedrom prostoru, cijelo vrijeme
osjećajući Sethove oči na sebi. Kako ga nisam htjela pogledati, u
mislima mi je opet postao dječak, a ne divovski vuk. Tako sličan Jacobu
dok je bio mlađi.
Htjela sam zamoliti Setha da lavežom ili već
nekako kaže vraća li se Jacob, ali suzdržala sam se. Nema veze vraća li
se Jacob. Možda bi bilo lakše da se ne vrati. Da sam bar nekako mogla
pozvati Edwarda.
Seth je uto zatulio i ustao.
“Što je bilo?”, blesavo sam ga upitala.
Zanemario me. Prišao je rubu šume i pokazao nosom prema zapadu. Počeo je cviliti.
“Misliš na ostale, Seth?”, zabrinuto sam ga upitala.
“Na čistini?”
Pogledao me i tiho zaštektao, a onda pažljivo opet uperio nos na zapad. Spustio je uši i opet zatulio.
Zašto
sam tako glupa? Što mi je bilo na pameti kad sam poslala Edwarda
odavde? Kako sam sada mogla znati što se događa? Nisam znala vučiji
jezik.
Hladni žmarci straha počeli su mi se slijevati hrptom.
Što ako više nema vremena? Što ako su se Jacob i Edward preblizu primaknuli? Što ako se Edward odlučio priključiti borbi?
Ledeni strah skupio mi se u želucu. Što ako Sethova briga nema veze s čistinom, a štektanje je značilo nijekanje?
Što ako se Jacob i Edward međusobno bore, negdje daleko u šumi? Pa ne bi valjda, zar ne?
Odjednom
sam se sva smrznula od sigurne spoznaje da bi – ako izreknu krive
riječi. Sjetila sam se jutrošnjeg napetog ogleda u šatoru i upitala
jesam li uopće shvatila koliko su blizu borbe tada bili.
Ako ih nekako izgubim obojicu, to će biti upravo ono što i zaslužujem.
Led mi se stegnuo oko srca.
Prije
nego što sam se stigla obeznaniti od straha, Seth je tiho, grleno
progunđao, te napustio stražarsko mjesto i polako se vratio pod
omoriku. To me smirilo, ali i išlo mi je na živce. Zar mi ne bi, ne
znam, mogao šapom ispisati poruku na zemlji?Od ovolikog hodanja polako sam se znojila pod tom
silnom odjećom. Bacila sam jaknu u šator, a onda ponovno prionula na
tabanje stazice po sredini livadice među drvećem.
Seth je odjednom
opet skočio na noge, a krzno na zatiljku oštro mu se nakostriješilo.
Obazrela sam se, ali ništa nisam opazila. Ako Seth ne prestane s ovim,
odlučila sam ga gađati češerom.
Potmulo je zarežao, da me upozori, i vratio na zapadni rub. Predomislila sam se oko svog živciranja.
“To smo samo mi, Seth”, doviknuo mu je Jacob izdaleka.
Pokušala
sam sebi objasniti zašto mi je srce skočilo u četvrtu kad sam ga čula.
To je bilo samo od straha zbog onoga što ću sada morati učiniti, ništa
više. Nisam mogla dopustiti da mi lakne zato što se vratio. To bi bilo
upravo suprotno od korisnoga.
Edward je prvi izašao na vidjelo,
praznog, mirnog lica. Kad je iskoračio iz sjene, sunce je odbljesnulo s
njegove kože kao sa snijega. Seth mu je prišao da ga pozdravi, napeto
ga gledajući u oči. Edward je polako kimnuo glavom, a čelo mu se
naboralo od zabrinutosti.
“Da, samo nam to treba”, promrsio je u
bradu, a onda se obratio krupnome vuku. “Valjda nas to ne bi trebalo
iznenaditi. Ali bit će tijesno. Molim te, reci Samu da zamoli Alice da
tačnije utvrdi vremena.”
Seth je kratko spustio glavu, a meni je
bilo krivo što ne mogu režati. Nego što, sada zna kimati glavom.
Ozlojeđeno sam se okrenula od njega i shvatila da je Jacob tu.
Bio mi je okrenut leđima, u smjeru odakle je došao.
Oprezno sam pričekala da se okrene.
“Bella”,
šapnuo mi je Edward, stvorivši se kraj mene. Pogledao me očima u kojima
se nije vidjelo ništa osim brige. Njegovoj velikodušnosti nije bilo
kraja. Sada sam ga zasluživala manje nego ikada.
“Došlo je do
izvjesnih komplikacija”, kazao mi je, pazeći da ne zvuči zabrinuto.
“Odvest ću Setha malo podalje da to pokušam ispraviti. Neću otići
daleko, ali neću ni prisluškivati. Znam da ne želiš publiku, bez obzira
na to kakvu odluku na koncu donijela.”
Tek na samome kraju bol mu je prodrla u glas.
Nikada ga više ne smijem raniti. To će mi biti životni cilj. Nikada više neće ovako gledati zbog mene.
To me tako pogodilo da ga nisam ni pitala kakav je to novi problem. Ništa mi drugo nije sada trebalo.
“Brzo se vrati”, šapnula sam mu.
Kratko me poljubio u usta, a onda nestao u šumi zajedno sa Sethom.
Jacob je još stajao u sjeni drveća; nisam jasno vidjela kakav mu je izraz lica.
“Žuri mi se, Bella”, rekao je tupim glasom. “Obavi to više. Što čekaš?”
Progutala sam knedlu. Grlo mi se odjednom tako osušilo da nisam znala mogu li progovoriti.
“Samo reci to što želiš, pa da završimo i s tim.”
Duboko sam udahnula.
“Žao
mi je što sam tako grozna”, šapnula sam. “Žao mi je što sam tako
sebična. Voljela bih da te nikad nisam upoznala, pa da te nisam mogla
ovako raniti. Neću više, obećavam ti. Držat ću se vrlo daleko od tebe.
Odselit ću se iz države. Više me nikada nećeš morati ni vidjeti.”
“Nećeš ti isprike”, ogorčeno je rekao.
Nisam mogla progovoriti glasnije nego šapatom.
“Reci mi kako da ti se ispričam.”
“Što
ako ne želim da odeš? Što ako bi mi bilo draže da ostaneš, pa bila ti
sebična ili ne? Zar se mene baš nimalo ne pita, ako se ti već meni
želiš ispričati?”
“To ne bi nimalo pomoglo, Jake. Nije bilo u redu što sam ostala s tobom kad smo imali tako različite želje.
Neće
biti bolje. Samo ću ti i dalje nanositi bol. A to više ne želim. To
mrzim.” Glas mi je pukao. Uzdahnuo je. “Prekini. Ne moraš ništa više
reći. Sve
je meni jasno.”
Htjela sam mu reći koliko će mi nedostajati, ali pregrizla sam si jezik. Ni to ne bi nimalo pomoglo.
Načas je samo stajao i šutio, zureći u zemlju, a ja sam se odupirala porivu da ga zagrlim. Da ga utješim.
A onda je naglo digao glavu.
“Pa, nisi se ti jedina u stanju žrtvovati”, kazao je čvršćim tonom. “I ja mogu igrati takvu igru.”
“Što?”
“I
sâm sam se prilično loše ponio. Otežao sam ti sve ovo mnogo više nego
što je bilo neizbježno. Mogao sam se u početku obzirno maknuti. Ali ne,
i ja sam ranio tebe.”
“Ja sam kriva za ovo.”
“Ne dam ti da preuzmeš svu krivnju za ovo, Bella. A ni svu slavu. Znam kako se mogu iskupiti.”
“O čemu ti to?”, otpovrnula sam mu. Uplašilo me što mu se oči odjednom grozničavo krijese.
Bacio je pogled prema suncu, a onda mi se osmjehnuo.
“Tamo dolje se kuha prilično ozbiljna bitka. Mislim da mi neće biti preteško izbaciti samog sebe iz igre.”
Polako, jedna po jedna, njegove su mu riječi sjele
u mozak i oduzele mi dah. Iako sam kanila potpuno izbaciti Jacoba iz
svog života, tek sam u tom trenu shvatila koliko će tu duboko oštrica
morati zasjeći.
“O ne, Jake! Ne, ne ne ne”, užasnula sam se. “Ne, Jake, ne. Molim te, ne.” Koljena su mi stala klecati.
“U čemu je razlika, Bella? Ovako će samo svima biti praktičnije. Nećeš se ni morati seliti.”
“Ne!”, uspjela sam izgovoriti glasnije. “Ne, Jacobe! Ne dam ti!”
“A kako ćeš me spriječiti?”, lagano mi se podrugnuo, smješkajući se da umanji gorčinu svojih riječi.
“Jacobe, preklinjem te. Ostani sa mnom.” Pala bih na koljena, da sam se uopće mogla pomaknuti.
“Na četvrt sata, da propustim šoru? Pa da mi utekneš čim ti se opet učini da je sigurno? Ma ti se šališ.”
“Neću pobjeći. Predomislila sam se. Nešto ćemo smisliti, Jacobe. Uvijek postoji kompromis. Ne idi!”
“Lažeš.”
“Ne lažem. Znaš kako mi laganje grozno ide. Pogledaj me u oči. Ostat ću ako i ti ostaneš.”
Lice mu se stvrdnulo. “Pa da ti mogu biti prvi svat?”
Trebao mi je trenutak da se priberem, a i tada sam mu mogla odgovoriti samo s: “Molim te.”
“To sam si i mislio”, rekao je. Lice mu se opet smirilo, izuzev burnog sjaja u očima.
“Volim te, Bella”, promrmljao je.
“Volim te, Jacobe”, slomljeno sam prošaptala.
Osmjehnuo se. “Znam to bolje od tebe.”
Okrenuo se da ode.
“Što god”, doviknula sam mu kroz stisnuto grlo. “Što god želiš, Jacobe. Samo ne to!”
Zastao je i polako se okrenuo.
“Ne bih rekao da ti to zaista tako misliš.”
“Ostani”, preklinjala sam ga i dalje.
Odmahnuo je glavom. “Ne, idem.” Zastao je kao da se premišlja. “Ali mogao bih to prepustiti sudbini.”
“Kako to misliš?”, nekako sam procijedila.
“Ne
moram ništa namjerno učiniti – samo dati sve od sebe za čopor, pa neka
bude što bude.” Slegnuo je ramenima. “Ako me uvjeriš da zaista želiš da
se vratim – više nego si htjela ispasti nesebična.”
“Kako?”
“Mogla bi me zamoliti”, predložio je.
“Vrati se”, prošaptala sam. Kako uopće može sumnjati u iskrenost moje molbe?
Odmahnuo je glavom, opet se smješkajući. “Nisam na to mislio.”
Trebao
mi je časak da razaberem na što on to misli, a on me cijelo vrijeme
tako nadmeno gledao – tako siguran u moju reakciju. Samo, čim sam
shvatila, to sam i rekla, ne zastavši da procijenim štetu.
“Hoćeš li me poljubiti, Jacobe?”
Iznenađeno je razrogačio oči, a onda ih sumnjičavo stisnuo. “Blefiraš.”
“Poljubi me, Jacobe. Poljubi me, a onda se vrati.”
Zastao
je u sjeni, nadmećući se sâm sa sobom. Tijelom se opet napola okrenuo
na zapad, dok su mu stopala ostala ukopana u mjestu. Gledajući i dalje
u stranu, nesigurno je zakoraknuo prema meni, jedanput, pa još
jedanput. Naglo je okrenuo glavu i pogledao me očima punim sumnje.
Uzvratila sam mu pogled. Pojma nisam imala kakav mi je izraz na licu.
Jacob se zanio na petama, a onda bacio prema meni, prišavši mi u tri duga koraka.
Znala sam da će iskoristiti priliku. To sam i očekivala.
Ukočila
sam se – žmireći, stišćući šake uz bok – kad mi je dlanovima dohvatio
lice i usnama pronašao moje željom koja je gotovo graničila s nasiljem.
Osjetila
sam da se naljutio kad je ustima otkrio moj pasivni otpor. Uhvatio me
rukom za potiljak, čvrsto mi stisnuvši korijen kose. Drugom me grubo
ščepao za rame, prodrmao me i privukao sebi. Spustio je ruku niz moju
mišku, pronašao zapešće i stavio ga sebi oko vrata.
Zadržala sam je
ondje, i dalje stisnutu u šaku, ne znajući koliko daleko mogu otići u
očajničkoj želji da ga zadržim na životu. A cijelo je to vrijeme
nesnosno mekim i toplim usnama nastojao prisiliti moje da mu uzvrate.
Čim
je bio siguran da neću spustiti ruku, pustio mi je zapešće i napipao mi
struk. Vrelim je dlanom pronašao golu kožu na mojim križima i privio me
uza se, privijajući moje tijelo uz njegovo.
Usne su mu se načas
odlijepile, ali znala sam da nije nipošto završio. Ustima mi je
pronašao rub vilice, te istražio cijelu dužinu vrata. Pustio mi je kosu
i stavio moju drugu ruku sebi oko vrata, kao i prvu.
Zatim su mi se obje njegove ruke stegnule oko struka, a njegove su se usne našle na mom uhu.
“Možeš ti i bolje, Bella”, hrapavo mi je šapnuo. “Previše razmišljaš.”
Stresla sam se kad sam osjetila kako me njegovi zubi grebu po ušnoj školjci.
“Tako treba”, prišapnuo mi je. “Bar jedanput se pusti da osjetiš ono što osjećaš.”
Mehanički sam stala odmahivati glavom, sve dok mi nije opet upleo ruku u kosu i zaustavio me.
Glas mu je postao jedak. “Sigurna si da želiš da ti se vratim? Ili bi zapravo voljela da poginem?”
Bijes me prožeo poput reakcije na snažan udarac.
Ovo je bilo previše – nije se pošteno borio.
Ruke su mi već bile obavijene oko njegovog vrata, pa sam ga objema
čvrsto uhvatila za kosu – ne hajući za bol u desnoj šaci – i oduprla mu
se, nastojeći nekako odvojiti lice od njegovoga.
A Jacob je to pogrešno protumačio.
Bio
je prejak da shvati kako sam mu htjela nanijeti bol kad sam mu pokušala
iščupati dva pramena kose iz korijena. Umjesto bijesa, zamislio je
strast. Učinilo mu se da napokon reagiram na njega.
Mahnito je dahnuo i opet me počeo ljubiti, prstima grozničavo stežući golu kožu na mom struku.
Nalet
bijesa poljuljao mi je ionako nesigurnu samokontrolu; neočekivanim,
ushićenim odgovorom posve ju je porazio. Da je tek likovao, možda bih
mu se još bila i oduprla. Ali njegova krajnje nezaštićena, iznenadna
radost posve je razbila i onesposobila moju odlučnost.
Mozak mi se
odvojio od tijela i počela sam mu uzvraćati poljubac. Protiv svake
pameti, moje su se usne počele gibati uz njegove nekim neobičnim,
zbunjujućim kretnjama koje nikad prije nisu izvodile – jer uz Jacoba
nisam morala biti oprezna, a on svakako nije bio oprezan sa mnom.
Počela sam ga čvršće čupati, ali sada zato da ga privučem bliže sebi.
Bilo ga je posvuda. Od prodornog sunca kapci su mi porumenjeli, a boja je odgovarala: pristajala je vrelini.
Vreline je bilo posvuda. Nisam ni vidjela, ni čula, ni osjećala ništa što nije bio Jacob.
Sićušni djelić mojeg mozga koji je ostao priseban vrištao je na mene, prepun pitanja.
Zašto
ne prekidam sve ovo? Što je još gore, zašto u sebi ne nalazim ni želju
da prekinem? Što znači to da ne želim ni da on prekine? Što ga čvrsto
držim za ramena i što mi se sviđa kako su široka i snažna? Što me on
rukama prečvrsto privija uz svoje tijelo, a meni to ipak nije dovoljno
čvrsto?
Pitanja su bila glupa, jer sam znala odgovor: lagala sam samoj sebi.
Jacob je imao pravo. Cijelo vrijeme je imao pravo.
Bio
mi je više od prijatelja. Zato mi je bilo tako nemoguće oprostiti se od
njega – jer sam bila zaljubljena u njega. Također. Voljela sam ga mnogo
više nego što sam smjela, a ipak ni blizu dovoljno. Bila sam
zaljubljena, ali nedovoljno da išta promijenim; tek toliko da nas oboje
jače ranim. Da ga ranim gore nego ikada prije.
Nije me bilo briga za
išta više od toga – od njegove boli. Kakvu god bol da mi to donese,
zaslužila sam je, i više nego zaslužila. Ponadala sam se da će biti
teška.
Ponadala sam se da ću doista patiti.
U tom trenutku bilo
mi je kao da smo nas dvoje ista osoba. Njegova je bol oduvijek bila i
zauvijek će biti moja bol – a sad je njegova radost bila moja radost. I
sama sam bila radosna, a opet, njegova je sreća nekako također bila
bol. Gotovo opipljiva – prekla mi je kožu kao kiselina, kao sporo
mučenje.
U kratkoj, beskrajnoj sekundi, ispod suznih kapaka ukazao
mi se posve drugačiji životni put. Kao kroz prizmu Jacobovih misli,
jasno sam razabrala čega ću se sve odreći, šta sve tačno zbog ove nove
samospoznaje neću moći da ne izgubim. Vidjela sam Charlieja i Renée
smiješane
u čudan kolaž u kojem su i Billy i Sam i La Push. Ugledala sam kako
godine teku i znače nešto dok protječu, jer me mijenjaju. Vidjela sam
golemog crvenkastosmeđeg vuka kojega volim i koji me stameno štiti
uvijek kad ustreba. U najsitnijem djeliću te sekunde opazila sam
glavice dva malena, crnokosa djeteta što trče od mene u poznatu šumu.
Kad su nestala u njoj, sa sobom su odnijela i ostatak vizije.
A tad sam, posve jasno, osjetila paranje duž rasjeline u svom srcu, kad se manji dio otrgnuo od cjeline.
Jacobove usne ukočile su se prije mojih. Otvorila sam oči i ugledala ga kako me gleda u čudu i ushitu.
“Moram otići”, šapnuo mi je.
“Ne.”
Osmjehnuo se, zadovoljan mojom reakcijom. “Neću dugo”, obećao mi je. “Ali samo, prije toga...”
Sagnuo se da me opet poljubi, a nije bilo razloga da mu se opirem. Čemu?
Ovaj
put je bilo drugačije. Rukama mi je meko dotaknuo lice, a tople usne
bile su mu blage, neočekivano suzdržane. Bilo je kratko i vrlo, vrlo
slatko.
Ruke su mu se ovile oko mene, i uhvatio me u siguran zagrljaj prije nego što će mi šapnuti u uho.
“To je trebao biti naš prvi poljubac. Bolje ikad nego nikad.”
Uz njegova prsa, gdje ih nije vidio, suze su navrle i prolile se.Ruke su mi već bile obavijene oko njegovog vrata, pa sam ga objema
čvrsto uhvatila za kosu – ne hajući za bol u desnoj šaci – i oduprla mu
se, nastojeći nekako odvojiti lice od njegovoga.
A Jacob je to pogrešno protumačio.
Bio
je prejak da shvati kako sam mu htjela nanijeti bol kad sam mu pokušala
iščupati dva pramena kose iz korijena. Umjesto bijesa, zamislio je
strast. Učinilo mu se da napokon reagiram na njega.
Mahnito je dahnuo i opet me počeo ljubiti, prstima grozničavo stežući golu kožu na mom struku.
Nalet
bijesa poljuljao mi je ionako nesigurnu samokontrolu; neočekivanim,
ushićenim odgovorom posve ju je porazio. Da je tek likovao, možda bih
mu se još bila i oduprla. Ali njegova krajnje nezaštićena, iznenadna
radost posve je razbila i onesposobila moju odlučnost.
Mozak mi se
odvojio od tijela i počela sam mu uzvraćati poljubac. Protiv svake
pameti, moje su se usne počele gibati uz njegove nekim neobičnim,
zbunjujućim kretnjama koje nikad prije nisu izvodile – jer uz Jacoba
nisam morala biti oprezna, a on svakako nije bio oprezan sa mnom.
Počela sam ga čvršće čupati, ali sada zato da ga privučem bliže sebi.
Bilo ga je posvuda. Od prodornog sunca kapci su mi porumenjeli, a boja je odgovarala: pristajala je vrelini.
Vreline je bilo posvuda. Nisam ni vidjela, ni čula, ni osjećala ništa što nije bio Jacob.
Sićušni djelić mojeg mozga koji je ostao priseban vrištao je na mene, prepun pitanja.
Zašto
ne prekidam sve ovo? Što je još gore, zašto u sebi ne nalazim ni želju
da prekinem? Što znači to da ne želim ni da on prekine? Što ga čvrsto
držim za ramena i što mi se sviđa kako su široka i snažna? Što me on
rukama prečvrsto privija uz svoje tijelo, a meni to ipak nije dovoljno
čvrsto?
Pitanja su bila glupa, jer sam znala odgovor: lagala sam samoj sebi.
Jacob je imao pravo. Cijelo vrijeme je imao pravo.
Bio
mi je više od prijatelja. Zato mi je bilo tako nemoguće oprostiti se od
njega – jer sam bila zaljubljena u njega. Također. Voljela sam ga mnogo
više nego što sam smjela, a ipak ni blizu dovoljno. Bila sam
zaljubljena, ali nedovoljno da išta promijenim; tek toliko da nas oboje
jače ranim. Da ga ranim gore nego ikada prije.
Nije me bilo briga za
išta više od toga – od njegove boli. Kakvu god bol da mi to donese,
zaslužila sam je, i više nego zaslužila. Ponadala sam se da će biti
teška.
Ponadala sam se da ću doista patiti.
U tom trenutku bilo
mi je kao da smo nas dvoje ista osoba. Njegova je bol oduvijek bila i
zauvijek će biti moja bol – a sad je njegova radost bila moja radost. I
sama sam bila radosna, a opet, njegova je sreća nekako također bila
bol. Gotovo opipljiva – prekla mi je kožu kao kiselina, kao sporo
mučenje.
U kratkoj, beskrajnoj sekundi, ispod suznih kapaka ukazao
mi se posve drugačiji životni put. Kao kroz prizmu Jacobovih misli,
jasno sam razabrala čega ću se sve odreći, šta sve tačno zbog ove nove
samospoznaje neću moći da ne izgubim. Vidjela sam Charlieja i Renée
smiješane
u čudan kolaž u kojem su i Billy i Sam i La Push. Ugledala sam kako
godine teku i znače nešto dok protječu, jer me mijenjaju. Vidjela sam
golemog crvenkastosmeđeg vuka kojega volim i koji me stameno štiti
uvijek kad ustreba. U najsitnijem djeliću te sekunde opazila sam
glavice dva malena, crnokosa djeteta što trče od mene u poznatu šumu.
Kad su nestala u njoj, sa sobom su odnijela i ostatak vizije.
A tad sam, posve jasno, osjetila paranje duž rasjeline u svom srcu, kad se manji dio otrgnuo od cjeline.
Jacobove usne ukočile su se prije mojih. Otvorila sam oči i ugledala ga kako me gleda u čudu i ushitu.
“Moram otići”, šapnuo mi je.
“Ne.”
Osmjehnuo se, zadovoljan mojom reakcijom. “Neću dugo”, obećao mi je. “Ali samo, prije toga...”
Sagnuo se da me opet poljubi, a nije bilo razloga da mu se opirem. Čemu?
Ovaj
put je bilo drugačije. Rukama mi je meko dotaknuo lice, a tople usne
bile su mu blage, neočekivano suzdržane. Bilo je kratko i vrlo, vrlo
slatko.
Ruke su mu se ovile oko mene, i uhvatio me u siguran zagrljaj prije nego što će mi šapnuti u uho.
“To je trebao biti naš prvi poljubac. Bolje ikad nego nikad.”
Uz njegova prsa, gdje ih nije vidio, suze su navrle i prolile se.
