Vjetar je opet zatresao šator, a ja sam se zatresla s njim. Temperatura
je padala. Osjećala sam je kroz paperje vreće za spavanje, kroz jaknu.
Bila sam potpuno obu- čena, još uvijek obuvena u gojzerice. Nije bilo
koristi. Kako je moguće da je tako hladno? Kako je moguće da
je stalno sve hladnije? Pa negdje bi morala postojati do- nja granica, zar ne?
“K-k-k-k-k-koliko je s-s-s-s-sati?”, protisnula sam riječi kroz cvokot zuba.
“Dva”, odgovorio mi je Edward.
Edward
je sjedio što je dalje mogao u tijesnom prostoru, bojeći se čak i
dahnuti na mene kad mi je tako hladno. U mraku mu nisam vidjela lice,
ali glas mu je bio mahnit od brige, neodlučnosti i jada.
“Možda da...”
“Ne, u r-r-r-r-r-redu sam, s-s-s-stvarno. Ne ž-ž-ž-želim v-van.”
Već
me desetak puta pokušao nagovoriti da pokušamo pobjeći, ali silno sam
se bojala napustiti zaklon. Ako je ovako hladno tu, gdje smo zaštićeni
od studene oluje, koliko bi tek strašno bilo u trku kroz nju? A to bi
nam i upropastilo sve jučerašnje napore. Bismo li stigli sve to
ponoviti kada nevrijeme prođe? A što ako ne prođe? Nije imalo smisla
sada odlaziti. Moći ću nekako prodrhtati kroz jednu noć.
Bojala sam se da moj ostavljeni trag ne nestane, ali jamčio mi je da će nemanima biti jasan kada naiđu.
“Kako da ti pomognem?”, gotovo me preklinjao.
Samo sam odmahivala glavom.
Vani, na snijegu, Jacob je nesretno zacvilio.
“G-g-g-gubi se od-d-davde”, naredila sam mu, ponovno.
“Samo se brine za tebe”, preveo mi je Edward. “Njemu je dobro. Njegovo tijelo može to podnositi.”
“S-s-s-s-s-s.”
Htjela sam reći da svejedno treba otići, ali nije mi prošlo kroz zube.
Malo mi je trebalo da ne odgrizem jezik u pokušaju. Bar mi se činilo da
Jacob doista može podnijeti snijeg, bolje čak i od ostalih iz čopora,
sa svojim gušćim, dužim, kuštravim riđim kr-
znom. Upitala sam se odakle mu. Jacob se potužio reskim, prodornim cendranjem.
“A
što ti hoćeš od mene?”, zarežao je Edward, od strepnje više ne hajući
za pristojnost. “Da je nosim kroz to? Ne vidim da ti nešto naročito
pomažeš. A da joj radije doneseš kalorifer ili nešto takvo?”
“Ja sam
ok-k-k-k-k-k-kej”, usprotivila sam se. Sudeći prema Edwardovu stenjanju
i muklom režanju pred šatorom, niko nije pao na to. Vjetar je grubo
njihao šator, a ja sam se tresla u ritmu s njim. Iznenada se zavijanje
probilo kroz urlik vjetra, pa sam pokrila uši. Edward se namrgodio.
“To baš nije bilo potrebno”, promrsio je. “I u životu nisam čuo gori prijedlog”, dobacio je glasnije.
“Bolji
je od svega što si ti smislio”, odgovorio mu je Jacob, prepavši me
svojim ljudskim glasom. “Idi, donesi kalorifer”, progunđao je. “Nisam
ti ja bernardinac.”
Začula sam zvuk brzog otvaranja patent-zatvarača oko ulaza u šator.
Jacob
se provukao kroz najuži otvor kroz koji je mogao, dok je arktički zrak
uletio oko njega. Nekoliko je pahuljica palo na pod šatora. Drhtaji su
mi postali tako jaki da su prerasli u grčeve.
“Ne sviđa mi se ovo”, prosiktao je Edward dok je Jacob zatvarao ulaz. “Samo joj daj jaknu i izlazi.”
Oči su mi se privikle dovoljno da razaberu oblike – Jacob je sa sobom donio jaknu s drveta kraj šatora.
Pokušala sam ih upitati na što to oni misle, ali iz usta
mi je uspjelo izaći samo: “N-n-n-n-n-n”, jer sam od drhtavice nezaustavljivo mucala.
“Jakna
je za sutra – tako je hladna da je neće sama ugrijati. A sledila se.”
Bacio ju je kraj ulaza. “Rekao si da joj treba kalorifer. Evo me.”
Jacob je raširio ruke koliko je u šatoru mogao. Kao i obično, dok je
trčao u vučijem liku, na sebi je imao samo najnužnije – samo sportske
gaće, bez majice, bez obuće.
“J-J-J-J-Jake, sm-m-mrz-z-z-znut ćeš se”, pokušala sam se pobuniti.
“Ne ja”, veselo je rekao. “Ovih dana grijem na ugodna četrdeset tri stupnja. Za tili čas ću te oznojiti.”
Edward
je zarežao, ali Jacob ga nije ni pogledao. Samo je dopuzao do mene i
počeo mi otvarati vreću.Edward ga je naglo zadržao, čvrsto ga uhvativši
snježnobijelom rukom za tamno rame. Jacob je stisnuo zube i raširio
nosnice, lecnuvši se od hladnog dodira. Dugi mišići ruku automatski su
mu se napeli.
“Miči tu ruku s mene”, procijedio je potmulo kroz zube.
“Miči ti te ruke od nje”, crno mu je odgovorio Edward.
“N-n-n-ne
s-s-s-s-svađajte se”, zamolila sam ih. Prodrmao me još jedan silovit
drhtaj. Činilo mi se da će mi se zubi rasprsnuti, koliko su snažno
udarali jedni o druge.
“Siguran sam da će ti biti zahvalna na tome kad joj nožni prsti pocrne i otpadnu”, brecnuo se Jacob.
Edward je zastao u nedoumici, a onda odmaknuo ruku i premjestio se na stari položaj u kutu.
Glas mu je bio suh i strašan. “Samo se ti čuvaj.” Jacob se zahihotao.
“Odmakni se, Bella”, rekao mi je i još više otvorio vreću.
Uvrijeđeno sam blenula u njega. Nije ni čudno što Edward ovako reagira.
“N-n-n-n-n”, pokušala sam se usprotiviti.
“Ne pričaj gluposti”, rekao je prijekorno. “Zar ti nije drago imati deset nožnih prstiju?”
Ugurao je svoje tijelo u nepostojeći prostor i silom povukao natrag zatvarač iza sebe.
A
onda se nisam mogla potužiti – i više nisam ni htjela. Bio je tako
topao. Obavio je ruke oko mene, čvrsto me privijajući uza svoja gola
prsa. Vrućina mi je bila neodoljiva, poput zraka nakon predugog boravka
pod vodom. Sav se zgrčio kad sam željno pritisnula ledene
prste o njegovu kožu.
“Čovječe, Bella, pa ti se smrzavaš”, potužio se.
“Op-p-p-p-prosti”, zamucala sam.
“Pokušaj
se opustiti”, predložio je kad me protresao još jedan siloviti drhtaj.
“Odmah ćeš se zagrijati. Naravno, zagrijala bi se brže kad bi skinula
sve sa sebe.”
Edward je oštro zarežao.
“To je naprosto elementarna činjenica”, opravdao se Jacob. “Osnove preživljavanja u prirodi.”
“D-d-dosta,
Jake”, ljutito sam rekla, iako mi se tijelo odbilo iole odmaknuti od
njega. “N-n-n-nikome zapravo n-n-n-n-ne treba svih deset p-p-p-prstiju.”
“Ne brini ti ništa zbog krvopije”, kazao mi je Jacob, zvučeći samodopadno. “Samo je ljubomoran.”
“Naravno
da jesam.” Edwardov glas opet je bio baršunast, pribran, pjevan mrmor u
mraku. “Nemaš ni najblažeg pojma koliko bih volio da mogu za nju
učiniti to što ti sada radiš, pseto.”
“Ko ti kriv”, rekao je vedro Jacob, ali onda mu se ton skiselio. “Bar znaš da bi joj bilo draže da si to ti.”
“Istina”, složio se Edward.
Drhtavica mi se smirivala, postajala podnošljiva dok su se natezali.
“Eto”, rekao je zadovoljno Jacob. “Je li bolje?”
Napokon sam mogla nešto jasno izgovoriti. “Jeste.”
“Usne su ti još modre”, zamišljeno je rekao. “Hoćeš da ti i njih ugrijem? Samo reci.”
Edward je teško uzdahnuo.
“Lijepo se ponašaj”, promrsila sam i pritisnula lice uz njegovo rame. Opet se trgnuo kad ga je dotakla moja
hladna koža, a ja sam se osmjehnula, prikriveno i pomalo zlurado.
U
vreći za spavanje već je bilo toplo i udobno. Toplina Jacobova tijela
kao da je zračila sa svake strane – možda zato što ga je bilo toliko.
Nogama sam izula gojzerice i pritisnula nožne prste o njegove noge.
Blago je poskočio, a onda polako prislonio svoj vreli obraz uz
moje otupjelo uho.
Opazila
sam da Jacobu koža miriši nekako drveno, mošusno – što mi je baš
pristajalo ovdje, usred šume. Prijalo mi je. Upitala sam se ne napuhuju
li Cullenovi i Quileutei sve te tvrdnje o tome da jedni drugima smrde
samo zbog predrasuda. Meni su svi lijepo mirisali. Oluja je zavijala
kao zvijer što napada šator, ali više me nije brinula. Jacob se sklonio
sa studeni, kao i ja. K tome, od iscrpljenosti me naprosto više nije
bilo briga ni za što – predugo sam ostala budna, a sve me boljelo od
grčeva. Tijelo mi se polako opuštalo dok sam se mic po mic otapala;
zatim je omlitavjelo.
“Jake?”, sneno sam promrmljala. “Mogu te nešto
pitati? Stvarno ne bih htjela biti bezobrazna. Iskreno me zanima.” Iste
je te riječi on uputio meni u mojoj kuhinji prije... koliko je već
otada prošlo?
“Jasno”, zahihotao se, sjetivši se toga.
“Zašto je tvoje krzno toliko gušće nego tvojim prijateljima? Ne moraš mi odgovoriti ako te pitanje vrijeđa.”
Nisam znala koja su tačna pravila bontona u vukodlačkoj kulturi.
“Zato
što mi je kosa duža”, rekao je sa smiješkom – bar se nije uvrijedio na
moje pitanje. Protresao je glavom tako da me neurednom kosom – koja mu
je sada sezala do brade – poškakljao po obrazu.
“O.” To me
iznenadilo, ali imalo je smisla. Znači, zato su se svi ošišali na
nulericu u početku, kada su pristupali čoporu. “Zašto je onda ne
ošišaš? Lijepo ti je što si sav čupav?”
Ovaj put mi nije smjesta odgovorio, a Edward se nasmijao sebi u bradu.
“Oprosti”, rekla sam i zastala da zijevnem. “Nisam htjela zabadati nos. Ne moraš mi reći.”
Jacob
je iznervirano prostenjao. “Ma, ionako će ti on to reći, pa mogu onda
baš i ja... Puštao sam kosu jer... jer mi se činilo da se tebi više
sviđa kad je duga.”
“O.” Prožela me nelagoda. “Sviđa mi se, eh, i tako i ovako, Jake. Nemoj da ti zato... bude nepraktično.”
Slegnuo je ramenima. “Večeras je ispala vrlo praktična. Prema tome, ništa ti ne brini.”
Nisam više imala što reći. Dok smo šutjeli, kapci su mi se spustili i sklopili, a disanje usporilo i smirilo.
“Tako je, srce, samo ti spavaj”, prišapnuo mi je Jacob.
Uzdahnula sam, spokojna, već napola u snu.
“Stigao je Seth”, tiho je rekao Edward Jacobu, a ja sam odjednom shvatila odakle ono zavijanje.
“Savršeno. Sad možeš držati sve ostalo na oku, a ja ću ti se za to vrijeme pobrinuti za djevojku.”
Edward mu nije odgovorio, ali ja sam omamljeno prostenjala. “Prekini”, promrsila sam.
Zatim je zavladala tišina, barem unutra. Vani je vjetar suludo ijukao kroz krošnje. Bilo mi je teško zaspati od po-
drhtavanja
šatora. Pritke bi se naglo zatresle i zanjihale, svaki put me vrativši
u javu baš kad bih gotovo zapala u san. Bilo mi je strašno žao vuka,
dječaka koji mora biti vani na snijegu. Misli su mi lutale dok sam
čekala da me san nađe. Ovaj tijesni, topli prostor prizvao mi je u
sjećanje rane dane uz Jacoba, i sjetila sam se kako mi je bio zamjensko
sunce, toplina zbog koje se dalo živjeti moj prazni život. Već dosta
dugo nisam tako doživljavala Jakea, ali, evo, sada me opet grijao.
“Molim te!”, oštro je prošaptao Edward. “Mislim, stvarno!”
“Što?”, iznenađeno mu je odgovorio Jacob šapatom.
“Možeš li barem pokušati obuzdati svoje misli?”
Edwardov prigušeni šapat bio je prepun srdžbe.
“Ko je tražio da slušaš”, prkosno je, ali ipak postiđeno promrsio Jacob. “Makni mi se iz glave.”
“Da bar mogu. Pojma nemaš koliko su te tvoje fantazijice glasne. Kao da mi ih dovikuješ.”
“Pokušat ću ih stišati”, sarkastično je prošaptao Jacob.
Uslijedila je kratka tišina.
“Da”, odgovorio je Edward na neizgovorenu misao
jedva čujnim mrmorom. “I na to sam ljubomoran.”
“To sam i mislio”, nadmeno je prošaptao Jacob. “To nam malo poravnava izglede, je l’ tako?”
Edward se zahihotao. “Samo ti sanjaj.”
“Znaš, još se ona može predomisliti”, podbo ga je Jacob. “S obzirom na sve ono što bih ja mogao raditi
s njom, a ti ne možeš. Barem ne tako da je pritom ne ubiješ, jasno.”
“Daj spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward. “Polako mi već ideš na živce.”
“Mislim da i hoću. Stvarno mi je jako udobno.” Edward mu nije odgovorio.
Bila
sam previše pospana da ih zamolim da prestanu razgovarati o meni kao da
me nema. Njihov mi se razgovor počeo činiti kao dio sna, a i nisam bila
sigurna da doista ne spavam.“Možda i bih”, rekao je Edward trenutak potom, u odgovor na pitanje koje nisam čula.
“Ali bi li pritom bio iskren?”
“Pitaj, pa ćeš vidjeti.” Od Edwardovog tona upitala sam se nisam li propustila neku šalu.
“Pa, ti meni gledaš u glavu – daj da večeras i ja pogledam u tvoju, to bi bar bilo fer”, rekao je Jacob.
“Tebi u glavi sve vrvi od pitanja. Na koje hoćeš da ti odgovorim?”
“Ta ljubomora... sigurno te izjeda. Nemoguće je da si tako siguran u sebe kao što djeluješ. Osim ako nisi potpuno bezosjećajan.”
“Naravno
da je tako”, složio se Edward. Više mu to nije bilo smiješno. “Sada mi
je tako teško da jedva mogu smireno govoriti. Naravno, još je gore dok
nije sa mnom, dok je s tobom, pa je ne mogu vidjeti.”
“Cijelo vrijeme misliš o tome?”, šapnuo je Jacob.
“Teško se savlađuješ dok ona nije s tobom?”
“Da
i ne”, rekao je Edward; činilo mi se da je odlučio odgovarati iskreno.
“Moj um ne funkcionira baš kao tvoj. Mogu razmišljati o mnogo više
stvari u isti mah.
Naravno, to znači da uvijek mogu razmišljati o tebi, uvijek se pitati jesi li joj ti u mislima kad je šutljiva i zamišljena.”
Obojica su neko vrijeme ostali mirni.
“Da,
sve mi se čini da često razmišlja o tebi”, odgovorio je Edward šapatom
na Jacobove misli. “Češće nego što bih volio. Brine je što si nesretan.
Makar nije da ti to ne znaš. I nije da to ne iskorištavaš.”
“Moram
se koristiti svime što mogu”, promrsio je Jacob. “Ne raspolažem tvojim
prednostima – prednostima poput činjenice da ona zna da je zaljubljena
u tebe.”
“To pomaže”, složio se Edward blagim tonom.
Jacob je ostao prkosan. “Ona je zaljubljena i u mene, znaš.”
Edward mu nije odgovorio.
Jacob je uzdahnuo. “Samo što to ne zna.”
“Ne mogu ti reći jesi li u pravu.”
“To ti smeta? Bi li volio da možeš vidjeti i njezine misli?”
“Da... a i ne, opet. Ovako je njoj draže, a iako katkad zbog toga poludim, više volim da je ona sretna.”
Vjetar je udario u šator, protresavši ga poput potresa.
Jacob me čvršće zagrlio da me zaštiti.
“Hvala ti”, šapnuo je Edward. “Koliko god to čudno zvučalo, mislim da mi je drago što si tu, Jacobe.”
“Hoćeš reći: ‘Koliko god da te želim ubiti, drago mi je što je njoj toplo’, je l’ tako?”
“Baš je nelagodno ovo primirje, zar ne?” Jacobov šapat odjednom je postao samodopadan.
“Znao sam da si lud od ljubomore, baš kao i ja.”
“Samo nisam tako glup da to pokazujem tako otvoreno kao ti. Nemaš koristi od toga, znaš.”
“Imaš više strpljenja od mene.”
“Nego što. Sto godina sam ga stjecao. Sto godina sam na nju čekao.”
“Onda... u kojem si trenutku odlučio igrati ulogu vrlo strpljivog dobrice?”
“Kad
sam vidio koliko joj je bolno što je tjeram da izabere. Obično mi se
nije ovoliko teško obuzdavati. Uglavnom prilično lako uspijevam
zatomiti... manje uljuđene porive koje gajim prema tebi. Koji put mi se
učini da me ona uspijeva prozreti, ali ne mogu biti siguran.”
“Mislim da si se samo brinuo da, kad bi je stvarno primorao na izbor, ona možda ne bi izabrala tebe.”
Edward
mu nije smjesta odgovorio. “Djelomično si u pravu”, napokon je priznao.
“Ali to je samo mali dio. Svi mi imamo trenutke nesigurnosti. Uglavnom
sam se brinuo da ne nastrada u nastojanjima da te krišom posjeti. Nakon
što sam prihvatio da će uz tebe biti više-manje sigurna – koliko Bella
uopće može negdje biti sigurna – smatrao sam da bi bilo najuputnije ne
tjerati je više u krajnosti.”
Jacob je uzdahnuo. “Ispričao bih joj sve ovo, ali nikad mi ne bi povjerovala.”
“Znam.” Zvučalo mi je kao da se Edward smješka.
“Ti misliš da sve znaš”, promrsio je Jacob.
“Ne znam budućnost”, rekao je Edward, zvučeći odjednom nesigurno.
Uslijedila je duga stanka.
“Kako bi reagirao da se ona predomisli?”, upitao ga je Jacob.
“Ni to ne znam.”
Jacob se tiho zahihotao. “Bi li me htio ubiti?” Opet sarkastično, kao da sumnja da bi Edward to i uspio.
“Ne.”
“Zašto ne?” Jacob ga je i dalje podbadao.
“Ti
stvarno misliš da bih je mogao tako raniti?” Jacob je načas oklijevao,
a onda je uzdahnuo. “Da, u pravu si. Znam da je tako. Ali koji put...”
“Koji put me ponese razmišljanje o tome.”
Jacob je pritisnuo lice u vreću za spavanje da priguši smijeh. “Upravo tako”, napokon se složio.
Koji čudan san. Upitala sam se ne pričinjava li mi se sav taj šapat od neumornog vjetra. Samo, vjetar ne
šapće, nego vrišti...
“Kako
je to? Kad je izgubiš?”, upitao je Jacob nakon trenutka šutnje, a u
njegovom odjednom promuklom glasu nije bilo ni trunke posprdnosti. “Kad
si mislio da si je zauvijek izgubio? Kako si to... podnio?”
“Vrlo mi je teško govoriti o tome.”Jacob je pričekao.
“U
dvije sam prilike to pomislio.” Edward je izgovorio svaku riječ mrvicu
sporije nego inače. “Prvi put, kad sam mislio da je mogu ostaviti... to
mi je bilo... gotovo podnošljivo. Jer mislio sam da će me zaboraviti,
pa će biti kao da joj nisam ni dotaknuo život. Uspio sam da se ne
vratim dulje od šest mjeseci, da se držim obećanja da se više neću
miješati. Postajalo mi je tijesno – borio sam se, ali znajući da neću
pobijediti; morat ću se vratiti... samo da vidim kako je ona. Barem bih
sebe u to bio uvjerio. A ako je nađem razmjerno sretnu... nadam se da
bih bio u stanju opet otići. Ali nije bila sretna. I bio bih ostao.
Naravno, tako me uvjerila da i sutra ostanem s njom. Pitao si me već
što me moglo nagnati na ovo... zbog čega nju tako nepotrebno grize
savjest. Podsjetila me na to kako joj je bilo kad sam otišao – kako joj
je i dalje kada odem. Grozno joj je neugodno to spomenuti, ali u pravu
je. Nikada joj to neću moći nadoknaditi, ali svejedno se nikada neću
prestati truditi.”
Jacob načas nije odgovorio, jer je ili slušao oluju, ili razmišljao o onome što je čuo, nisam znala tačno.
“A drugi put – kad si mislio da je mrtva?”, grubo je prošaptao Jacob.
“Da.” Edward je odgovorio na neko drugo pitanje.
“Ti
bi se vjerojatno tako osjećao, zar ne? Možda je više ne bi ni mogao
doživjeti kao Bellu, kada tako gledate na nas. Ali ona će i dalje biti
Bella.”
“Nisam te to pitao.”
Jacob je napeo ruke kojima me držao.
“Ali ostavio si je jer je nisi htio pretvoriti u krvopiju. Želiš da ona ostane ljudska.”
Edward
je progovorio polako. “Jacobe, od trena kad sam shvatio da je volim,
znao sam da postoje samo četiri mogućnosti. Prva alternativa, najbolja
za Bellu, bila bi da mi nije uzvratila istom mjerom – da me zanemarila
i otišla. To bih bio i prihvatio, iako to ne bi promijenilo moje
osjećaje.
Ti smatraš da sam... živi kamen – tvrd i hladan. To je istina. Takvi
smo kakvi smo, i iznimno se rijetko zaista promijenimo. Kada do
promjene dođe, kao kad je Bella ušla u moj život, ona je trajna. Nema
natrag...Druga alternativa, koju sam isprva izabrao, bila je ostati uz
nju cijeli njezin ljudski život. To ne bi pritom bilo dobro i za nju,
da protrati život na nekoga ko ne može biti čovjek zajedno s njom, ali
ta mi je mogućnost najlakše padala. Cijelo vrijeme bih znao da bih i
sâm našao načina da skončam nakon što ona umre. Šezdeset godina,
sedamdeset godina – meni bi to djelovalo vrlo, vrlo kratko... Ali onda
se pokazalo daleko preopasnim da ona živi tako blizu mog svijeta. Kao
da je pošlo krivo sve što je moglo. Ili je prijetilo... čekajući da
pođe krivo. Bojao sam se da ni tih šezdeset godina neću dobiti, ostanem
li uz nju dokle god je ona ljudsko biće. I tako sam izabrao treću
mogućnost. Kao što znaš, to se pokazalo kao najgora greška u mom vrlo
dugom zivotu. Odlučio sam se maknuti iz njezinog svijeta, ne bih li je
tako primorao da prihvati prvu alternativu. Nije mi uspjelo, a oboje
samo što to nismo platili glavom. Što mi je preostalo osim četvrte
mogućnosti? To ona zeli – ili bar tako misli. Nastojim odgađati, davati
joj vrijeme da nađe razloga da se predomisli, ali vrlo je...
tvrdoglava. Znaš i sâm. Bude li sreće, odgodit ću to još nekoliko
mjeseci. Starenje je užasava, a rođendan joj je
u septembru...”
“Sviđa mi se prva mogućnost”, promrsio je Jacob.
Edward mu nije odgovorio.
“Tačno
znaš koliko mi je mrsko to prihvatiti”, polako je prošaptao Jacob, “ali
sada shvaćam da je ti doista voliš... na svoj način. Više to ne mogu
poreći. Imajući to u vidu, mislim da ne bi smio odustati od prve
alternative, ne još. Mislim da je lako moguće da bi se snašla. Nakon
nekog vremena. Znaš, da nije skočila sa stijene u martu... i da si
pričekao još šest mjeseci da vidiš kako je... Pa, možda bi je zatekao
razmjerno sretnu. Imao sam ja svoju taktiku.”
Edward se zahihotao. “Možda bi ti i upalila. Taktika ti je bila dobro razrađena.”
“Aha”,
uzdahnuo je Jake. “Ali...”, odjednom je počeo tako brzo šaptati da su
se riječi miješale, “daj mi godinu dana, krv– Edwarde. Stvarno mislim
da bi bila sretna uz mene. Tvrdoglava je, niko to ne zna bolje od mene,
ali može ona ozdraviti. I prije je mogla ozdraviti. A mogla
bi
ostati ljudska, uz Charlieja i Renée, mogla bi odrasti, imati djecu
i... biti Bella. Dovoljno je voliš da bi mogao uvidjeti prednosti toga
plana.
Ona te smatra vrlo nesebičnim... je li to doista tako? Jesi li u stanju
razmisliti o mogućnosti da bih ja možda mogao biti bolji za nju nego
ti?”
“Razmislio sam”, tiho je odgovorio Edward. “U nekim pogledima,
odgovarao bi joj više od običnog čovjeka. Bellu treba čuvati, a
dovoljno si jak da bi je mogao čuvati od sebe, kao i od svega što se
urotilo protiv nje.
To si već učinio, na čemu ću ti biti dužan dokle god živim – dovijeka –
što već prvo dođe... Čak sam pitao Alice vidi li ona to – vidi li bi li
Belli
možda bilo bolje s tobom. Nije mogla to vidjeti, naravno. Ne
može te vidjeti, a, također, Bella je sigurna u ono što želi, zasad.
Ali
nisam tako glup da ponovim istu grešku, Jacobe. Neću je opet siliti na
prvu mogućnost. Dokle god me bude željela, bit ću uz nju.”
“A kad bi odlučila da želi mene?”, izazvao ga je Jacob.
“Okej, mogućnost je mala, to ti priznajem.”
“Pustio bih je.”
“Samo tako?”
“Utoliko
što joj nikad ne bih pokazao koliko mi to teško pada, da. Ali nadzirao
bih je. Vidiš, Jacobe, ti bi je jednoga dana mogao ostaviti. Kao i u
slučaju Sama i Emily, ne bi imao izbora. A ja bih uvijek čekao u
prikrajku, nadajući se da će se to dogoditi.”
Jacob je tiho frknuo.
“Pa, bio si daleko iskreniji nego što sam se imao pravo nadati...
Edwarde. Hvala ti što si me pripustio u svoju glavu.”
“Kažem, noćas
sam neobično zahvalan na tome što te ona ima u svom životu. Barem sam
toliko mogao učiniti... Znaš, Jacobe, kad ne bismo bili prirodni
neprijatelji, i kad mi ti još ne bi nastojao ukrasti razlog cjelokupnog
postojanja, možda bi mi čak bio simpatičan.”
“Možda... da nisi odurni vampir koji bi htio isisati život iz djevojke koju volim... pa, ne, čak ni tada.”
Edward se zahihotao.
“Smijem li te nešto pitati?”, rekao je Edward nešto potom.
“Zašto bi me morao pitati?”
“Čujem samo ono što misliš. Bella mi neki dan nije htjela nešto ispričati. O nekoj trećoj supruzi... ?”
“Što s tim?”
Edward mu nije odgovorio. Slušao je priču u Jacobovoj glavi. Čula sam kako je tiho prosiktao u mraku.
“Što je?”, opet ga je oštro upitao Jacob.
“Pa jasno”, kiptio je Edward. “Pa jasno! E, da su bar vaši starješine tu priču zadržali za sebe, Jacobe.”
“Ne voliš kad pijavice prikazuju kao negativce?”, podrugnuo mu se Jacob. “Znaš, jesu. I tada i sada.”
“Za taj me dio stvarno nije briga. Zar ne uviđaš s kojim se likom Bella želi identiicirati?”
Jacobu je trebalo neko vrijeme. “O. Gah. S trećom suprugom. Okej, shvaćam na što misliš.”
“Ona
želi biti na čistini. Učiniti ono malo što sama tu može, kako to sama
voli reći.” Uzdahnuo je. “To je drugi razlog zašto sutra ostajem uz
nju. Zna biti doista domišljata kad nešto želi.”
“Znaš, tvoj brat vojnik utuvio joj je to u glavu u jednakoj mjeri kao i priča.”
“Nijedna strana nije imala zle namjere”, prošaptao je Edward, postavši miroljubiv.
“A kada završava ovo malo primirje?”, upitao ga je Jacob. “U osvit dana? Ili da pričekamo kraj borbe?”
Uslijedila je stanka, dok su obojica razmišljali.
“U osvit dana”, zajedno su prošaptali, a onda se tiho nasmijali.
“Lijepo spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward.
“Uživaj u ovom trenutku.”
Opet
su ušutjeli, a šator je nekoliko minuta ostao pošteđen udaraca. Vjetar
kao da je zaključio da nas ipak neće uspjeti sravniti sa zemljom, pa je
polako odustajao. Edward je tiho prostenjao. “Nisam to mislio baš tako
doslovno.”
“Oprosti”, šapnuo je Jacob. “Znaš, možeš ti slobodno izaći – da nam dadeš malo intime.”
“Hoćeš da ti pomognem da zaspiš, Jacobe?”, ponudio mu je Edward.
“Samo ti pokušaj”, rekao je nehajno Jacob. “Pa da vidimo ko bi izvukao živu glavu, a?”
“Ne izazivaj me previše, vučko. Nisam tako savršeno strpljiv.”
Jacob se nasmijao šapatom. “Radije se ne bih u ovom trenutku micao odavde, ako nemaš ništa protiv.”
Edward
je počeo pjevušiti sebi u bradu, glasnije nego obično – ne bi li
prigušio Jacobove misli, pretpostavila sam. Ali pjevušio je moju
uspavanku, a premda mi je ovaj šapatni san bio sve nelagodniji, utonula
sam dublje... u druge snove, koji su imali više smisla...
