“To je baš morao biti najdulji tulum u povijesti svijeta”, potužila sam se na putu kući.
Edward se, izgleda, slagao sa mnom. “Završio je”, rekao je i pomilovao me po ruci da me smiri.
Jer još je jedino mene trebalo smirivati. Edward je sada bio dobro – svi su Cullenovi bili dobro.
Svi
su me nastojali umiriti; Alice se protegnula i potapšala me po glavi na
odlasku, značajno gledajući Jaspera sve dok me nije obavila navala
mira, Esme me poljubila u čelo i obećala mi da će sve biti u redu,
Emmett se razmetljivo nasmijao i upitao me zašto je samo meni dopuštena
svađa s vukodlacima... Jacobovo rješenje sve ih je opustilo, gotovo
dovelo u euforiju nakon dugih tjedana
uzrujavanja. Na mjestu nedoumice našlo se samopouzdanje.
Tulum je završio u znaku istinskog slavlja.
Samo ne za mene.
Već
je bilo dovoljno loše – užasno – što će se Cullenovi boriti za mene.
Već je bilo previše što ću to morati dopustiti. Već mi je to bilo više
nego što mogu podnijeti.
Ne još i Jacob. Ne i njegova blesava,
ratoborna braća – mahom mlađa od mene, tek prevelika, prejaka djeca,
što se raduju ovome kao da je riječ o izletu na plažu. Ne mogu i njih
dovesti u opasnost. Živci su mi bili ispucani i izloženi. Nisam znala
koliko ću još moći susprezati potrebu da vrisnem iz petnih žila.
Zato sam prošaptala, ne bih li obuzdala glas. “Vodiš me noćas sa sobom.”
“Bella, iscrpljena si.”
“Misliš da bih mogla spavati?”
Namrštio se. “Ovo je pokus. Ne znam hoćemo li svi mi uspjeti... surađivati. Neću da budeš usred toga.”
Kao da zbog toga nisam poželjela još više da odem.
“Ako me ti nećeš povesti, zvat ću Jacoba.”
Strogo me pogledao. To je bio niski udarac, što sam dobro znala. Ali neću mu dopustiti da me izostavi.
Nije mi odgovorio; sad smo se našli pred Charliejevom kućom. Svjetlo na trijemu je gorjelo.
“Vidimo se u sobi”, promrsila sam.
Na
prstima sam ušla u kuću. Charlie je spavao u dnevnoj sobi, prevelik za
maleni kauč, i hrkao tako glasno da sam mogla upaliti motornu pilu a da
ga svejedno time ne probudim.
Žestoko sam mu protresla rame.
“Tata! Charlie!”
Progunđao je, ne otvarajući oči.
“Stigla sam kući – leđa će ti nastradati od takvog spavanja. Daj, idemo, vrijeme je za premještaj.”
Morala
sam ga još koji put protresti, a oči ni na tren nije posve otvorio, ali
nekako sam ga uspjela dići s kauča. Pomogla sam mu da ode do kreveta,
gdje se svalio na posteljinu, posve odjeven, i opet zahrkao.
Bilo mi je jasno da me neće tako skoro tražiti.
Edward
me čekao u sobi dok sam se umivala i presvlačila u traperice i
flanelsku košulju. Nezadovoljno me gledao sa stolice za ljuljanje dok
sam spremala u ormar odjeću koju mi je Alice poklonila .
“Dođi amo”, rekla sam, uhvatila ga za ruku i povukla ga na svoj krevet.
Gurnula
sam ga da legne i onda se sklupčala uz njegova prsa. Možda je bio u
pravu, možda sam doista tako umorna da bih morala zaspati. Ali nisam mu
htjela dopustiti da se iskrade bez mene.
Ušuškao me jorganom, a onda čvrsto prigrlio.
“Molim te, opusti se.”
“Baš.”
“Ovo će uspjeti, Bella. Osjećam da hoće.”
Zubi su mi se čvrsto stisnuli.
Još uvijek je zračio olakšanjem. Nikoga izuzev mene nije bilo briga hoće li Jacob i njegovi prijatelji nastradati.
Čak ni Jacoba i njegove prijatelje. Pogotovo njih.
Opazio
je da samo što nisam pukla. “Slušaj me, Bella. Bit će lako. Novorođene
ćemo uloviti posve na prepad. Kad naiđu, neće znati za vukodlake, kao
što ni ti nisi. U Jasperovu sam sjećanju vidio kako se ponašaju u
skupini. Istinski vjerujem da su vučije metode lova posve primjerene
sukobu s njima. A kad ih razbiju i zbune, neće biti posla za sve nas
ostale. Neko će morati prosjediti cijelu bitku”, našalio se.
“Ma čista pljuga”, suho sam mu promrmljala u prsa.
“Pssst”, pomilovao me po obrazu. “Vidjet ćeš. Nemoj mi se brinuti.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, ali ovaj put me ni ona nije mogla smiriti.
Ljudi – dobro, tačnije vampiri i vukodlaci, ali ipak – ljudi koje volim nastradat će. Nastradati zbog mene.
Opet.
Poželjela sam da se moja zlosretnost malo pažljivije usredotoči. Došlo
mi je da viknem praznome nebu: Vi to mene želite – evo me! Samo mene!
Pokušala sam smisliti kako bih mogla izvesti upravo to – prisiliti moju zlosretnost da se usredotoči na mene.
To ne bi moglo biti lako. Morala bih se strpjeti, pričekati svoj trenutak...
Nisam
zaspala. Minute su brzo prolazile, na moje iznenađenje, i još sam bila
budna i napeta kad nas je Edward oboje podigao u sjedeći položaj.
“Sigurna si da ne želiš ostati ovdje i naspavati se?”
Kiselo sam ga pogledala.
Uzdahnuo je, podigao me u naručje i zatim skočio s mog prozora.
Jurnuo
je mračnom, mirnom šumom sa mnom na leđima, a čak sam i u njegovu trku
osjećala ushit. Trčao je onako kao što je trčao dok je to bilo samo
zbog nas, samo zbog užitka, samo zbog osjećaja vjetra u kosi. Od
takvoga bih trka, u manje neizvjesnim vremenima, osjetila čistu sreću.
Po
dolasku na prostrano polje, zatekli smo njegovu obitelj u opuštenu,
smirenu razgovoru. Emmettov bi smijeh tu i tamo grmnuo čistinom. Edward
me spustio, pa smo se uhvatili za ruke i pošli prema njima. Trebalo mi
je neko vrijeme da to shvatim, jer su oblaci sakrivali Mjesec i bio je
mrak, ali razabrala sam da se nalazimo na čistini za bejzbol. Upravo
ovdje su, prije više od godinu dana, onu prvu, opuštenu večer s
Cullenovima prekinuli James i njegov koven. Bilo mi je neobično opet se
naći tu – kao da ovaj skup neće biti potpun sve dok nam se ne pridruže
James, Laurent i Victoria. Ali James i Laurent više se nikad neće
vratiti.
Taj se obrazac više neće ponoviti. Možda su se svi obrasci zasvagda poremetili.
Da, neko je poremetio obrazac. Je li moguće da su Volturi nepoznanica u ovoj jednadžbi?
Čisto sam sumnjala u to.
Victoria
mi se uvijek činila kao sila prirode – kao uragan što pravolinijski
hita prema obali – neizbježna, neumoljiva, ali predvidljiva. Možda je
nisam smjela tako ograničiti. Sigurno se zna prilagođavati.
“Znaš što ja mislim?”, upitala sam Edwarda.
Nasmijao se. “Ne.”
Gotovo da sam se osmjehnula.
“Što misliš?”
“Mislim da je sve to povezano. Ne samo te dvije stvari, nego sve tri.”
“E sad te više ne shvaćam.”
“Tri su se ružne stvari dogodile otkako si se vratio.”
Nabrojala
sam ih na prste. “Novorođeni u Seattleu. Neznanac u mojoj sobi. I –
prije svega – Victoria je došla ovamo u potrazi za mnom.”
Stisnuo je oči, razmišljajući o tome. “Zašto to misliš?”
“Zato
što se slažem s Jasperom – Volturi vole svoja pravila. I oni bi to,
uostalom, sigurno bolje izveli.” A ja bih bila mrtva da to oni žele,
dodala sam u sebi. “Sjećaš se kad si prošle godine pratio Victoriju?”
“Da.” Namrštio se. “Nisam baš bio naročito uspješan u tome.”
“Alice je rekla da si bio u Teksasu. Jesi li došao onamo za njom?”
Obrve su mu se skupile. “Jesam. Hmm...”
“Vidiš – mogla je tamo dobiti tu ideju. Ali ona ne zna što radi, pa su novorođeni posve neukroćeni.”
Počeo je odmahivati glavom. “Jedino Aro tačno zna kako funkcionira Alicina vidovitost.”
“Aro
zna najbolje, ali zar ne bi Tanya, Irina i ostali vaši prijatelji u
Denaliju znali dovoljno? Laurent je tako dugo živio s njima. A ako je i
dalje bio u dovoljno dobrim odnosima s Victorijom da joj čini usluge,
što ga je moglo spriječiti da joj ne kaže sve što zna?”
Edward se namrštio. “Ono u tvojoj sobi nije bila Victoria.”
“Ona ne može steći nove prijatelje? Razmisli malo,
Edwarde. Ako iza onoga u Seattleu doista stoji Victoria, onda je stekla gomilu novih prijatelja. Stvorila ih je.”
Promislio je o tome, čela naboranog od zamišljenosti.
“Hmm”,
rekao je naposljetku. “Moguće. Još mislim da je najvjerojatnije riječ o
Volturima... Ali tvoja teorija – ima nešto u njoj. Victorijin karakter.
Tvoja teorija savršeno odgovara njezinom karakteru. Ona od samog
početka iskazuje iznimno umijeće samoočuvanja – možda je to njezin dar.
U svakom slučaju, takvim bi planom izbjegla svaku opasnost s naše
strane, ako sjedi na sigurnom u pozadini i pušta da novorođeni divljaju
ovuda.
Možda bi tako izbjegla i prijetnju Voltura. Možda računa s
tim da ćemo na koncu mi pobijediti, premda svakako ne bez teških
gubitaka s naše strane. Ali niko iz njezine male vojske neće preživjeti
da posvjedoči protiv nje. Zapravo”, nastavio je, razmišljajući o svemu,
“u slučaju da bude preživjelih, kladim se da ih već namjerava sama
uništiti... Hmm. Ipak, za to bi morala imati bar jednog malo zrelijeg
prijatelja. Nije to neki svježe stvoreni
novorođeni tvom ocu poštedio život...”
Dugi
se trenutak samo mrštio u prazno, a onda mi se naglo osmjehnuo,
prenuvši se iz zamišljenosti. “To je nesumnjivo moguće. Svejedno,
moramo biti spremni na sve dok ne znamo tačno o čemu je riječ. Danas si
vrlo promućurna”, dodao je. “Zadivljen sam.”
Uzdahnula sam. “Možda
je to samo moja reakcija na ovo mjesto. Ovdje imam utisak kao da je ona
blizu... kao da me upravo sada gleda.”
Mišići u čeljusti napeli su mu se na moje riječi. “Nikada te neće ni taknuti, Bella”, rekao je.
Usprkos
tim riječima, pogledom je pažljivo prešao preko mračnog drveća. Dok je
pregledavao šumske sjene, licem mu je prešao krajnje čudan izraz.
Iskezio je zube, a oči su mu se neobično zakrijesile – u nekoj divljoj,
žestokoj nadi.
“A ipak, što ne bih dao da mi se nađe tako blizu”,
promrmljao je. “Victoria, kao i svako ko ti je ikada poželio nauditi.
Da dobijem priliku sâm to privesti kraju. Okončati to svojim rukama,
ovaj put.”
Zadrhtala sam od okrutne žudnje u negovu glasu, i čvršće
ispreplela prste s njegovima, poželjevši da sam dovoljno jaka da nam
neraskidivo spojim ruke zasvagda.
Primaknuli smo se njegovoj
obitelji, i tek sam tada opazila da Alice ne dijeli optimizam ostalih.
Stajala je malo po strani i napućenih usana gledala kako Jasper rasteže
ruke, kao da se zagrijava za vježbu.
“Nešto nije u redu s Alice?”, šapnula sam mu.
Edward
se zahihotao, opet postavši onaj stari. “Stižu vukodlaci, pa više ne
vidi ništa što će se dogoditi. Neugodno joj je kada tako oslijepi.”
Iako najdalja od nas, Alice mu je čula tihi glas. Pogledala ga je i isplazila mu jezik. Opet se nasmijao.
“Hej, Edwarde”, pozdravio ga je Emmett. “Hej, Bella. Hoće li on i tebi dopustiti da vježbaš?”
Edward je pogledao brata i prostenjao. “Molim te, Emmette, nemoj joj još davati ideje.”
“Kada nam stižu gosti?”, upitao je Carlisle Edwarda.
Edward
se načas usredotočio, a onda uzdahnuo. “Za minutu i pol. Ali morat ću
vam prevoditi. Nemaju toliko pouzdanja u nas da izađu u ljudskom
obličju.”
Carlisle je kimnuo glavom. “Teško je to za njih. Zahvalan sam im što uopće dolaze.”
Blenula sam u Edwarda. “Dolaze kao vukovi?”
Kimnuo
je glavom, pazeći kako ću reagirati. Progutala sam slinu, sjetivši se
dvije prilike u kojima sam vidjela Jacoba u vučijem obličju – prvi put
na proplanku s Laurentom, a drugi na šumskoj stazi gdje se Paul
naljutio na mene... Obje su mi uspomene bile stravične.
Edwardu su
oči neobično zasjale, kao da mu je nešto upravo palo na pamet, nešto ne
posve neugodno. Brzo se okrenuo od mene, prije nego što sam stigla
vidjeti išta više, prema Carlisleu i ostalima.
“Pripremite se – zavlačili su nas.”
“Kako to misliš?”, priupitala ga je Alice.
“Psst”, upozorio ju je i zagledao se u mrak pokraj nje.
Neformalni
krug Cullenovih naglo se proširio u neravnu vrstu s Jasperom i Emmettom
na čelu. Edward se nagnuo kraj mene, što mi je dalo do znanja da žali
što ne stoji uz njih. Čvršće sam mu stisnula ruku.
Zaškiljila sam prema šumi, ne opažajući ništa.
“Kvragu”, promrsio je Emmett u bradu. “Jeste li ikada vidjeli išta takvo?”
Esme i Rosalie razrogačeno su se pogledale.
“Što je?”, prošaptala sam što sam tiše mogla. “Ne vidim.”
“Čopor se umnožio”, promrmljao mi je Edward u uho.
Zar
mu nisam rekla da je sada i Quil u čoporu? S mukom sam pokušala
razabrati šest vukova u tmini. Napokon, nešto je zasjalo u mraku –
njihove oči, smještene previsoko. Smetnula sam s uma koliki su ti
vukovi. Kao konji, samo mnogo krupniji od mišića i krzna – i upadljivih
ralja, oštrih poput bodeža.
Vidjela sam samo oči. A dok sam
promatrala, upinjući se da bolje vidim, shvatila sam da pred nama stoji
više od šest pari očiju. Jedan, dva, tri... Brzo sam izbrojala parove u
glavi. Dvaput.
Bilo ih je deset.
“Čudesno”, gotovo je nečujno promrmljao Edward.
Carlisle je polako, odlučno zakoraknuo prema njima.
Pokret je bio oprezan, smišljen da ih primiri.
“Dobrodošli”, pozdravio je nevidljive vukove.
“Hvala”,
odvratio je Edward čudno i ravnomjerno, a ja sam smjesta shvatila da to
govori Sam. Pogledala sam u jarke oči nasred njihove vrste, najviše i
najjasnije. Nisam mogla razlučiti velikog, crnog vuka u mraku.
Edward
se opet oglasio istim, suzdržanim glasom, izgovarajući Samove riječi.
“Gledat ćemo i slušati, ali to će biti sve. Ne možemo dovoditi svoju
samokontrolu na veću kušnju.”
“To je više nego dovoljno”, odgovorio mu je Carlisle.
“Moj
sin Jasper” – mahnuo je prema Jasperu, napetom spremnom – “ima iskustva
na ovom području. Podučit će nas kako se oni bore, kako ih se može
poraziti. Siguran sam da to možete primijeniti na vlastiti način lova.”
“Drugačiji su od vas?”, upitao je Edward u Samovo ime.
Carlisle
je kimnuo glavom. “Svi su oni vrlo novi – žive ovim životom tek
nekoliko mjeseci. Djeca, na neki način. Nemaju ni vještine ni
strategije, samo sirovu snagu.
Ukupno ih je dvadeset. Deset za nas, deset za vas – ne bi smjelo biti teško. Možda im se broj i smanji.
Novopridošlice se međusobno bore.”
Mrmor je prošao sjenovitom vučijom vrstom, duboko režanje koje je nekako uspjelo odisati poletom.
“Voljni smo preuzeti više od svoga djela, ako treba”, preveo je Edward, zvučeći sada manje suzdržano.
Carlisle se osmjehnuo. “Vidjet ćemo kako će ići.”
“Znate li kada će i kako doći?”
“Stići će preko gorja za četiri dana, krajem jutra. Kad naiđu, Alice će nam pomoći da ih presretnemo.”
“Hvala na obavijesti. Sada ćemo promatrati.”
Začuo se zvuk sličan uzdisanju, i oči su se spustile bliže zemlji, par po par.
Dva
otkucaja srca vladala je tišina, a onda je Jasper istupio u prazan
prostor između vampira i vukova. Lako sam ga opazila – koža mu je u
mraku sjala jarko kao i vučije oči. Jasper se oprezno osvrnuo prema
Edwardu, koji mu je kimnuo. Jasper se opet okrenuo prema vukodlacima i
uzdahnuo od očite nelagode.
“Carlisle je u pravu.” Jasper se obratio
samo nama; kao da je nastojao zanemariti publiku iza sebe. “Borit će se
kao djeca. Najbitnije je da imate na umu dvije stvari.
Prvo, ne
dajte im da vas obujme rukama, i drugo, ne pokušavajte ih dokrajčiti na
očit način. Samo će za to biti spremni. Dokle god ih napadate s boka i
ne zastajete, zbunit ćete ih, i neće vam moći djelotvorno parirati.
Emmette?”
Emmett je iskoračio iz vrste, smješkajući se od uha do uha.
Jasper se povukao na sjeverni kraj prostora između neprijatelja u savezu. Mahnuo je Emmettu da priđe.
“Okej, prvo nastupa Emmett. On je najbolji primjer novorođenog u napadu.”
Emmett je stisnuo oči. “Nastojat ću ništa ne slomiti”, promrmljao je.
Jasper
se iscerio. “Htio sam reći to da se Emmett oslanja na snagu. Napada
vrlo izravno. Ni novorođeni neće pokušavati ništa složeno. Samo me
pokušaj ubiti na očit način, Emmette.” Jasper je ustuknuo još nekoliko
koraka, dok mu se tijelo napinjalo.
“Okej, Emmette – pokušaj me uloviti.”
I
nakon toga više nisam mogla vidjeti Jaspera – postao je mutna mrlja kad
je Emmett nasrnuo na njega kao medvjed, cereći se pri režanju. Emmett
je pritom bio nemoguće brz, ali ne kao Jasper. Činilo se da Jasper nije
tjelesniji od utvare – kad god bih pomislila da ga je Emmett sigurno
ščepao ručerdama, prsti bi mu zagrabili zrak. Edward se kraj mene
pažljivo nagnuo, motreći okršaj.
Zatim se Emmett ukočio.
Jasper ga je ščepao s leđa, zadržavši zube na centimetar od njegovog grkljana.
Emmett je opsovao.
Iz vučije publike potmulo je doprlo prigušeno, pohvalno mrmljanje.
“Opet”, uporno je rekao Emmett, koji se više nije smješkao.
“Sad je na meni red”, pobunio se Edward. Stisnula sam prste oko njegovih.
“Samo malo.” Jasper se iscerio i ustuknuo za korak.
“Prvo bih htio nešto pokazati Belli.”
Obuzela me strepnja kad sam vidjela da je mahnuo Alice da mu priđe.
“Znam
da se brineš za nju”, objasnio mi je dok je ona veselim plesom ulazila
u prostor za borbu. “Htio bih ti pokazati zbog čega nema potrebe za
tim.”
Premda sam znala da Jasper nikad ne bi dopustio da Alice iole
nastrada, svejedno mi je bilo teško gledati ga kako se spušta u čučanj
nasuprot njoj. Alice je stajala nepomično, sitna poput lutke nakon
Emmetta, i samo se smješkala. Jasper je fingirao nasrtaj, a onda
kliznuo u njezinu lijevu stranu.
Alice je zažmirila.
Srce mi je stalo neravnomjerno tući kad se Jasper stao primicati Alice.
Jasper je skočio, nestajući. Odjednom se našao na drugoj strani Alice. A ona kao da se nije ni maknula.
Jasper
se okrenuo na peti i ponovno bacio na nju, te opet dočekao u čučanj kao
i prvi put; cijelo to vrijeme Alice je stajala i smješkala se
sklopljenih očiju.
Sada sam počela pozornije promatrati Alice.
Kretala
se – samo što to nisam opažala, usredotočena na Jasperove napade.
Kratko je iskoračila upravo u trenutku kad je Jasperovo tijelo
proletjelo mjestom na kojem je sve dotad stajala. Zakoraknula je još
jedanput, dok su Jasperove ruke strelovito zagrabile kroz mjesto na
kojem joj je do maloprije bio struk.
Jasper se približio, a Alice se počela hitrije kretati.
Plesala
je – vrtjela se, obrtala i svijala u sebe. Jasper joj je bio partner
što nasrće, poseže kroz njezine okretne pokrete, a ni trenutka je ne
dotiče, kao da je svaka kretnja unaprijed smišljena koreografija. Na
kraju, Alice se nasmijala.
Niotkuda se našla u čučnju na Jasperovim leđima, s usnama na njegovu vratu.
“Jesam te”, rekla je i poljubila ga u grlo.
Jasper se zahihotao, odmahujući glavom. “Ti si stvarno jedno grozomorno čudovištance.”
Vukovi su opet stali mrmljati. Ovaj put su zvučali kao da se skanjuju.“Dobro da se malo nauče poštovanju”, promrsio je Edward posprdno. Zatim je glasnije rekao: “Sad ja.”
Čvrsto mi je stisnuo ruku, a onda me pustio.
Alice mi je prišla i stala pokraj mene. “Kul, a?”, upitala me, sva važna.
“Itekako”,
složila sam se, ne odmičući pogled od Edwarda koji je nečujno klizio
prema Jasperu, krećući se gipko i pozorno poput velike mačke u džungli.
“Držim te na oku, Bella”, odjednom mi je prišapnula na uho, ali tako duboko da sam je jedva čula.
Načas sam je pogledala. Edward je usredotočeno prilazio Jasperu, dok su obojica fingirala napade.
Alicino lice bilo je puno prijekora.
“Upozorit ću ga ako tvoji planovi postanu iole uobličeniji”, zaprijetila mi je istim potmulim mrmorom.
“Neće
biti nikakve koristi od toga da se dovodiš u opasnost. Misliš li da će
ijedan od njih odustati ako ti stradaš? Borili bi se oni i dalje, kao i
svi mi. Ništa ne možeš promijeniti, pa samo budi dobra, okej?”
Napravila sam grimasu, nastojeći je zanemariti.
“Motrim te”, ponovila je.
Edward
je stigao do Jaspera i počela je ravnopravnija borba od obje prijašnje.
Jaspera je vodilo stoljeće iskustva, pa je nastojao boriti se krajnje
nagonski, ali misli bi ga uvijek odale tračak sekunde prije nego što će
napasti. Edward je bio malčice brži, ali nije poznavao Jasperove
pokrete. Nasrtali su i nasrtali; nijedan nije uspijevao steći prednost
dok im se neprestano otimalo nagonsko režanje.
Bilo mi je teško gledati, ali još teže odmaknuti pogled.
Kretali
su se prebrzo da shvatim što to rade. Tu i tamo opazila bih oštre oči
vukova. Činilo mi se da oni u borbi razabiru više nego ja – možda više
nego što bi trebali.
Naposljetku se Carlisle nakašljao.
Jasper se nasmijao i odstupio. Edward se ispravio i široko mu se osmjehnuo.
“Natrag na posao”, pristao je Jasper. “Recimo da je izjednačeno.”
Svi
su se izredali, Carlisle, pa Rosalie, Esme i opet Emmett. Škiljila sam
kroz trepavice, grozeći se dok je Jasper napadao Esme. Taj mi je ogled
bilo najteže gledati.
Zatim se usporio, još uvijek nedovoljno da shvatim njegove kretnje, i dao daljnje upute.
“Vidite
što tu radim?”, pitao ih je. “Da, upravo tako”, bodrio ih je.
“Usredotočite se na bokove. Imajte stalno na umu što će im biti meta.
Stalno se krećite.”
Edward je neprestano pomno pazio, motreći, a uz to i slušajući ono što ostali nisu mogli vidjeti.
Sve
sam ih teže pratila, jer su mi se vjeđe spuštale. U zadnje vrijeme
ionako nisam dobro spavala, a sad je već prošao gotovo puni dan otkako
sam se probudila. Oslonila sam se o Edwarda i sklopila oči.
“Samo
što nismo gotovi”, šapnuo mi je. Jasper je to potvrdio, prvi put
izravno oslovivši vukove, opet s nelagodom na licu. “I sutra ćemo ovo
raditi. Molim vas, slobodno nas opet dođite promatrati.”
“Da”, odgovorio mu je Edward smirenim Samovim glasom. “Bit ćemo tu.”
Zatim je Edward uzdahnuo, potapšao me po ruci i odmaknuo se od mene. Obratio se svojoj obitelji.
“Čopor
smatra da bi im koristilo da se upoznaju s mirisima svih nas – kako se
kasnije ne bi zabunili. Ako bismo mogli stajati vrlo mirno, bilo bi im
lakše.”
“Svakako”, rekao je Carlisle Samu. “Što god vam je potrebno.”
Tmurno, grleno gunđanje doprlo je iz vučijeg čopora dok su se svi zajedno dizali na noge.
Opet sam širom otvorila oči, zaboravivši na iscrpljenost.
Tamno
crnilo noći upravo je počinjao jenjavati – sunce je doticalo oblake,
iako još nije dosezalo obzor, daleko na suprotnoj strani gorja. Dok su
prilazili, odjednom sam im mogla razaznati obličja... boje.
Sam je
bio na čelu, naravno. Nevjerojatno golem, crn kao ponoć, neman potekla
ravno iz mojih mora – doslovce; nakon što sam prvi put vidjela Sama i
ostale na proplanku, ne jednom su imali glavne uloge u mojim ružnim
snovima.
Sada kad sam ih sve vidjela, kad sam mogla poklopiti svaki
par očiju s pripadajućom tjelesinom, učinilo mi se da ih je više nego
deset. Čopor je bio nepojmljivo brojan.
Krajičkom oka opazila sam da me Edward motri, pažljivo procjenjujući moju reakciju.
Sam
je prišao Carlisleu, koji je stajao na čelu, s divovskim čoporom odmah
za petama. Jasper se ukrutio, ali Emmett, koji je stajao Carlisleu s
druge strane, široko se, opušteno smješkao.
Sam je onjušio Carlislea. Učinilo mi se da se pritom pomalo lecnuo. Zatim je prešao na Jaspera.
Pogledom sam prešla preko oprezne skupine vukova.
Bila sam sigurna da mogu razabrati nekolicinu novopridošlica.
Jedan
je svijetlosivi vuk bio mnogo manji od ostalih, krzna na zatiljku
nakostriješenog od gađenja. Drugi, boje pustinjskog pijeska, djelovao
je krakato i nespretno spram ostalih. Potmulo se cviljenje omaklo
pješčanom vuku kad ga je Samov odlazak ostavio samog između Carlislea i
Jaspera.
Zadržala sam pogled na vuku odmah iza Sama. Krzno mu je
bilo crvenkastosmeđe i duže nego u ostalih, čupavo naspram njihovog.
Bio je visok gotovo kao i Sam, drugi po veličini u skupini. Držao se
opušteno, nekako odišući nehajnošću u okolnostima koje su ostalima
očito teško padale.
Golemi crvenkasti vuk kao da je osjetio moje oči na sebi, i pogledao me poznatim crnim očima.
Nastojala sam vjerovati u ono što sam već znala.
Osjećala sam čuđenje i divljenje u svom pogledu.
Vuk je zinuo, iskezivši zube. To bi izgledalo strašno, da nije isplazio jezik sa strane i vučije se iscerio.
Zahihotala sam se.
Jacob
se još šire iscerio oštrim zubima. Napustio je svoje mjesto u vrsti, na
hajući za oči svoga čopora dok su ga pratile. Lakim je koracima
protrčao pokraj Edwarda i Alice i zastao ni pola metra dalje od mene.
Kad se zaustavio, načas se osvrnuo prema Edwardu.
Edward je stajao nepokretno poput kipa, pogledom i dalje procjenjujući moju reakciju.
Jacob
je čučnuo prednjim nogama i spustio glavu tako da mu se lice našlo u
razini mojega, i samo me gledao, mjereći moju reakciju u jednakoj mjeri
kao i Edward.
“Jacobe?”, kazala sam jedva čujno.
U odgovor je iz dubine njegovih prsa provalio mukli tutanj koji mi je pomalo zvučao kao cerekanje.
Ispružila sam ruku, dok su mi prsti blago drhtali, i dotakla crvenkastosmeđe krzno njegovog obraza.
Jacob je sklopio crne oči i oslonio golemu glavu na moj dlan. Potmulo brujanje doprlo mu je iz grla.
Krzno
mu je bilo ujedno i meko i grubo, toplo na mojoj koži. Radoznalo sam
prošla prstima kroz njega, osjećajući kakvo je na dodir, milujući ga po
vratu gdje je boja postajala intenzivnija. Nisam shvatila kako sam mu
blizu pritom prišla; bez upozorenja, Jacob mi je odjednom liznuo lice
od brade do kose.
“Ma fuj! Daj, Jake!”, požalila sam se, odskočila i
zamahnula da ga ošamarim, baš kao da je u ljudskom liku. Izmaknuo mi
se, a kašljucavi lavež koji mu se začuo kroz zube očito je bio smijeh.
Dok
sam brisala lice rukavom košulje, nisam se mogla suzdržati da se ne
nasmijem zajedno s njim. U tom sam trenutku shvatila da nas svi
gledaju, i Cullenovi i vukodlaci – Cullenovi zbunjeno i donekle
zgađeno. Bilo mi je teže protumačiti izraze vučijih lica.
Učinilo mi se da Sam izgleda nesretno.
A tu je onda bio i Edward, na rubu, vidljivo razočaran.
Shvatila
sam da se nadao drugačijoj reakciji od mene. Sličnijoj vrištanju i
bježanju glavom bez obzira. Iz Jacoba je opet dopro onaj zvuk smijeha.Ostali su se vukovi sada odmicali, držeći pritom Cullenove neprestano
na oku. Jacob je ostao uz mene i gledao kako odlaze. Uskoro su se
izgubili u tmurnoj šumi. Samo su se dvojica zadržala pokraj prvog
drveća i nastavila promatrati Jacoba, dok im je držanje zračilo
zabrinutošću.
Edward je uzdahnuo, prišao mi s druge strane – ignorirajući Jacoba – i uhvatio me za ruku.
“Spremna za polazak?”, upitao me.
Prije nego što sam mu uspjela odgovoriti, zagledao se preko mene u Jacoba.
“Nisam još sasvim shvatio sve pojedinosti”, rekao je u odgovor na pitanje u Jacobovim mislima.
Vuk-Jacob nadureno je progunđao.
“Nije to tako jednostavno”, rekao je Edward. “Ne razbijaj glavu oko toga; sigurnost je moja briga.”
“O čemu vi to?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Samo
raspravljamo o strategiji”, rekao je Edward. Jacob je okrenuo glavu
amo-tamo, gledajući nam lica. Zatim je, odjednom, šmugnuo prema šumi.
Dok je hitao od nas, prvi put sam zamijetila da mu je za stražnju nogu
vezan četvrtast zavežljaj crne tkanine.
“Čekaj”, viknula sam i
automatski ispružila ruku prema njemu. Ali nestao je među drvećem za
tren oka, a druga dva vuka otišla su za njim.
“Zašto je otišao?”, upitala sam Edwarda povrijeđeno.
“Vratit će se”, rekao mi je Edward. Uzdahnuo je.
“Želi biti u stanju govoriti u svoje ime.”
Promatrala
sam rub šume na mjestu gdje je Jacob iščezao, opet se oslonivši Edwardu
na bok. Snaga mi je bila na samom izmaku, ali nisam dopuštala da sada
klonem.
Jacob je dugim koracima izašao na vidjelo, ovaj put
dvonožno. Široka prsa bila su mu gola, kosa zamršena i čupava. Na sebi
je imao samo donji dio crne trenerke, hodajući bos po hladnoj zemlji.
Sada je bio sâm, ali pretpostavljala sam da su se njegovi prijatelji
zadržali u drveću, skriveni od pogleda.
Nije mu trebalo dugo da
prijeđe polje, premda je u širokom luku zaobišao Cullenove, koji su
stajali u nepravilnom krugu i tiho razgovarali.
“Pa dobro,
krvopijo”, rekao je Jacob kad nam se približio na nekoliko koraka,
očito nastavljajući razgovor koji dotad nisam mogla čuti. “Što je to tu
tako složeno?”
“Moram imati svaku mogućnost na umu”, rekao je Edward staloženo. “Što ako vam neki promakne?”
Jacob
je frknuo na tu mogućnost. “Okej, onda ćemo je ostaviti u rezervatu.
Ionako mislimo natjerati Collina i Bradyja da ne idu s nama. Tamo će
biti na sigurnom.”
Namrgodila sam se. “Vi to razgovarate o meni?”
“Samo me zanima što on misli učiniti s tobom za vrijeme borbe”, pojasnio mi je Jacob.
“Učiniti sa mnom?”
“Ne
možeš ostati u Forksu, Bella.” Edward je govorio umirujućim tonom.
“Znaju gdje će te tamo naći. Što ako neki uspije proći kraj nas?”
Želudac mi se stisnuo, a krv mi je nestala iz lica.
“Charlie?”, zgranuto sam zinula.
“Bit
će s Billyjem”, brzo me primirio Jacob. “Bude li baš nužno, ubit će
nekoga da ga prisili da dođe onamo. Makar vjerojatno neće biti potrebe
za tim. To je ove subote, je l’ tako? Utakmica je.”
“Ove subote?”, upitala sam, a u glavi mi se zavrtjelo.
Od iznurenosti nisam mogla obuzdati strahovito nasumičan slijed svojih misli. Mrko sam pogledala Edwarda.
“Pa, kvragu! Ode vaš poklon za maturu.”
Edward se nasmijao. “Bitna je namjera”, podsjetio me. “Možeš dati ulaznice nekom drugom.”
Brzo mi je sinulo i kome. “Angeli i Benu”, smjesta sam odlučila. “Bar će ih to skloniti iz mjesta.”
Dotaknuo mi je obraz. “Ne možeš ih sve evakuirati”, kazao je blagim glasom. “Skrivamo te samo iz predostrožnosti.
Kažem ti – više nema problema. Neće ih biti dovoljno da nam svima bude zabavno.”
“Ali što ćemo s njezinim sklanjanjem u La Pushu?”, ubacio se Jacob nestrpljivo.
“Prečesto
je išla amo-tamo”, rekao je Edward. “Ostavila je tragove posvuda. Alice
vidi da će u lov doći samo vrlo mladi vampiri, ali neko ih je očito
stvorio. Neko iskusniji stoji iza
ovoga. Ko god to bio” – Edward je
zastao i pogledao me – “ili bila, sve bi ovo mogla biti varka. Alice će
vidjeti ako sâm odluči doći u potragu, ali možda ćemo biti vrlo zauzeti
u
trenutku donošenja te odluke. Možda neko računa s tim. Ne mogu je
ostaviti negdje gdje je često boravila. Mora biti negdje gdje će je
biti teško pronaći, za svaki slučaj. Vjerojatnost
je vrlo mala, ali ne želim je izlagati nikakvom riziku.”
Zurila sam u Edwarda dok je to objašnjavao, a čelo mi se naboralo. Potapšao me po nadlaktici.
“Samo
sam pretjerano oprezan”, obećao mi je. Jacob je mahnuo prema dubokoj
šumi istočno od nas, prema prostranstvu Olimpijskog gorja.
“Onda je
sakrij tu negdje”, predložio je. “Ima milijun mogućih mjesta – kamo ti
ili ja možemo stići za samo nekoliko minuta u slučaju potrebe.”
Edward
je odmahnuo glavom. “Miris joj je prejak, a u sprezi s mojim vrlo
osebujan. Trag bi ostao čak i kad bih je onamo odnio. Naših tragova ima
svud po šumi, ali privukli bi ih zajedno s Bellinim mirisom. Ne znamo
tačno kuda će poći, jer ni sami to još ne znaju. Naiđu li na njezin
miris prije negoli na nas...”
Obojica su u isti mah složili grimase, mršteći se.
“Vidiš u čemu je nevolja.”
“Mora
postojati način da se to izvede”, promrsio je Jacob. Stisnuo je usne i
zagledao se prema šumi. Zanjihala sam se na nogama. Edward me obgrlio
oko struka, privukao uza se i pridržao da ne padnem. “Moram te odvesti
kući – potpuno si iscrpljena. A Charlie će se uskoro probuditi...”
“Samo tren”, rekao je Jacob i okrenuo se ozareno prema nama. “Moj miris vam je odvratan, je l’ tako?”
“Hmm, nije loše.” Edward je bio dva koraka ispred njega. “Moguće je.” Obratio se svojoj obitelji. “Jaspere?”, pozvao je.
Jasper ga je radoznalo pogledao. Prišao je, s Alice na pola koraka iza sebe. Opet je izgledala nesretno.
“Okej,
Jacobe.” Edward mu je kimnuo glavom. Jacob se okrenuo prema meni s
čudnom mješavinom osjećaja na licu. Taj novi plan očito ga je uzbudio,
ali također mu je i dalje bilo nelagodno nalaziti se tako blizu
neprijatelja s kojima su sklopili savez. A onda je na mene došao red da
budem oprezna, jer je ispružio ruke prema meni.Edward je duboko udahnuo.
“Da vidimo mogu li dovoljno zbrkati miris da prikrijem tvoj trag”, objasnio mi je Jacob.
Sumnjičavo sam mjerkala njegove raširene ruke.
“Morat ćeš mu dati da te nosi, Bella”, rekao mi je Edward mirno, iako sam razabrala pritajeno gađenje.
Namrštila sam se.
Jacob je nestrpljivo prevrnuo očima i sagnuo se da me podigne u naručje.
“Nemoj se ponašati kao mala beba”, promrmljao je.
Ali načas je pogledao Edwarda, baš kao i ja. Edward je izgledao sabrano i smireno. Obratio se Jasperu.
“Bellin miris meni je daleko snažniji – mislio sam da će pokus biti pošteniji ako pokuša neko drugi.”
Jacob se okrenuo od njih i hitrim koracima zašao u šumu.
Šutjela
sam dok se tama sklapala nad nama. Durila sam se, jer mi nije bilo
ugodno u Jacobovu naručju. Bilo mi je pretjerano prisno – pa sigurno me
nije morao držati baš tako
čvrsto – i nehotice sam se upitala kako se on sada osjeća.
Ovo
me podsjetilo na moje posljednje popodne u La Pushu, a nisam se htjela
prisjećati toga. Prekrižila sam ruke, rasrdivši se kad mi je udlaga na
ruci samo još pojačala tu uspomenu.
Nismo otišli daleko; obišao je
širok luk i vratio se na čistinu iz drugog smjera, možda pola
nogometnog terena dalje od tačke s koje smo pošli. Edward je sâm tamo
stajao, a Jacob je pošao prema njemu.
“Možeš me sada spustiti.”
“Ne bih htio slučajno pokvariti rezultat pokusa.” Usporio je korak i čvršće me prigrlio.
“Kako mi ideš na živce”, promrsila sam.
“Hvala.”
Jasper
i Alice stvorili su se pokraj Edwarda. Jacob je prešao još jedan korak
i spustio me na pet-šest metara od Edwarda. Ne osvrnuvši se prema
Jacobu, prišla sam Edwardu i uhvatila ga za ruku.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Dokle
god ne budeš ništa doticala, Bella, nepojmljivo mi je da bi neko
približio nos tako blizu tom tragu da razazna tvoj miris”, rekao je
Jasper s grimasom. “Bio je gotovo potpuno prikriven.”
“Definitivno uspjeh”, složila se Alice, dok joj se nos mreškao.
“I dao mi je jednu ideju.”
“Koja će upaliti”, dodala je Alice sa samopouzdanjem.
“Pametno”, složio se Edward.
“Kako ti to podnosiš?”, promrsio mi je Jacob.
Edward je prečuo Jacoba, pogledao me i objasnio.
“Mi
ćemo – dobro, ti ćeš – ostaviti lažni trag prema čistini, Bella.
Novorođeni su u lovu, tvoj miris će ih uzbuditi, i doći će tačno onim
putem kojim želimo a da pritom neće biti oprezni. Alice već vidi da će
to upaliti.
Kad osjete naš miris, razdvojit će se ne bi li nas
napali s dvije strane. Polovica će naići šumom, gdje se njezino viđenje
odjednom gubi...”
“To!”, oštro je prošaptao Jacob.
Edward mu je uputio osmijeh pravog suborca.
Smučilo mi se. Zašto to tako željno čekaju? I kako da istrpim kad se obojica nađu u opasnosti? Nikako.
A i ne želim to trpjeti.
“Nema šanse”, odjednom je zgađeno rekao Edward.
Poskočila sam kad sam to čula, brinući se da je nekako uspio čuti moju odluku, ali pogled mu je bio uprt u Jaspera.
“Znam, znam”, brzo je rekao Jasper. “Nisam čak ni uzeo to u obzir, bar ne ozbiljno.”
Alice mu je nagazila na nogu.
“Kad
bi Bella zaista bila tamo na čistini”, objasnio joj je Jasper,
“poludjeli bi od toga. Sva pozornost bila bi im posvećena samo njoj. A
tada bi ih bilo istinski lako posmicati do zadnjega...”
Edward je tako pogledao Jaspera da je morao ustuknuti.
“Naravno,
to bi bilo preopasno za nju. Pomislio sam to tek tako”, brzo je
pridodao. Ali pogledao me krajičkom oka, a taj pogled bio je čeznutljiv.
“Ne”, rekao je Edward glasom koji nije trpio raspravu.
“Imaš
pravo”, rekao je Jasper. Uhvatio je Alice za ruku i pošao prema
ostalima. “Na dvije dobivene?”, čula sam ga kako je pita kad su opet
otišli vježbati.
Jacob je zgađeno gledao za njim.
“Jasper sagledava situaciju s vojničkog motrišta”, tiho
je Edward stao u obranu svoga brata. “Sagledava sve mogućnosti – riječ je o temeljitosti, a ne o nehaju.”
Jacob je frknuo.
Nesvjesno
se primaknuo, uživljen u kovanje planova. Sad se našao tek na metar od
Edwarda, a ja sam, stojeći između njih, osjećala fizičku napetost u
zraku kao statički
elektricitet, neki neprijatan naboj.
Edward se
vratio temi. “Dovest ću je amo u petak popodne da položimo lažni trag.
Možeš doći poslije toga i odvesti je na neko meni poznato mjesto. Posve
po strani
i lako obranjivo, premda neće doći do toga. Ja ću drugim putem doći donde.”
“I onda što? Da je ostavim tamo s mobitelom?”, kritički ga je upitao Jacob.
“Imaš neki bolji prijedlog?”
Jacob je odjednom postao pun sebe. “Kad već pitaš, imam.”
“O... Opet ti kažem, psu, to uopće nije loše.”
Jacob
se brzo okrenuo prema meni, kao da je čvrsto odlučio ispasti
susretljiviji time što će me upućivati u razgovor. “Pokušali smo
nagovoriti Setha da ostane kod kuće s mlađom dvojicom. Još je premlad,
ali je tvrdoglav i opire se. I tako sam se sjetio novog zadatka za
njega - mobitela.”
Pokušala sam izgledati kao da shvaćam plan. Nikoga nisam prevarila.
“Dokle
god Seth Clearwater bude u vučijem obličju, bit će vezan uz čopor”,
rekao je Edward. “Razdaljina nije problem?”, dodao je, obraćajući se
Jacobu.
“Nije.”
“Petsto kilometara?”, rekao je Edward. “Svaka čast.”
Jacob je opet bio susretljiv. “Toliko smo najdalje otišli u pokusu”, rekao mi je. “I posve se jasno čulo.”
Suzdržano sam kimnula, ošamućena od vijesti da je i mali Seth Clearwater već vukodlak. To me posve smelo.
Pred
očima mi se našao njegov vedar osmijeh, tako sličan mladom Jacobu; ne
može mu biti više od petnaest godina. Njegova gorljivost na skupu
vijeća pri krijesu odjednom je poprimila nov značaj...
“To je dobar
prijedlog.” Činilo se da Edward to nevoljko priznaje. “Bit će mi lakše
ako je Seth tamo, čak i bez trenutne komunikacije. Ne znam bih li mogao
ostaviti Bellu tamo samu. Samo, kad pomislim da je do toga došlo! Do
pouzdavanja u vukodlake!”
“Do borbe uz vampire, umjesto protiv njih!” Jacobov zgađeni ton odgovarao je Edwardovom.
“Pa, ipak ćete se moći boriti protiv nekih od njih”, rekao je Edward.
Jacob se osmjehnuo. “Zbog toga smo i došli.”
