“Počujte što predviđam...”, kazala je Alice zlokobnim glasom.
Edward ju je krenuo bubnuti pod rebra, a ona mu se elegantno izmaknula.
“Pa
dobro”, progunđala je. “Edward me na ovo natjerao. Ali stvarno sam
predvidjela da ćeš praviti više problema ako te iznenadim.”
Hodali smo prema autu nakon nastave, a ja nisam imala ni najblažeg pojma o čemu to ona govori.
“Razumljivo, molim?”, zatražila sam .
“Samo nemoj reagirati kao mala beba. Neću nikakve ispade.”
“E sad se stvarno bojim.”
“Dakle, ti – hoću reći, mi – imamo tulum za proslavu mature. Ništa naročito. Nema razloga da se šizi.
Ali
vidjela sam da ćeš stvarno pošiziti ako pokušam to složiti kao
iznenađenje” – plesnim je pokretom izbjegla Edwardovu ruku kad joj je
krenuo našušuriti kosu – “a Edward je rekao da ti moram kazati. Ali
nije to ništa. Obećavam.”
Teško sam uzdahnula. “Ima li smisla protiviti se?”
“Nipošto.”
“Okej, Alice. Doći ću. I patit ću svake sekunde.”
“Ma tako te volim! Usput, poklon mi je prekrasan. Nisi trebala.”
“Alice, i nisam!”
“O, znam ja to. Ali hoćeš.”
Panično
sam stala mozgati ne bih li se sjetila što sam to ikada pomislila da
bih joj mogla kupiti za maturu, tako da je to mogla vidjeti.
“Čudesno”, promrsio je Edward. “Kako neko tako sitan može biti tako iritantan?”
Alice se nasmijala. “Treba dara za to.”
“Zar
nisi mogla pričekati nekoliko tjedana da mi to kažeš?”, upitala sam je
nadureno. “Sada ću se samo utoliko dulje uzrujavati.”
Alice me mrko pogledala.
“Bella”, kazala je polako. “Znaš li ti koji je danas dan?”
“Ponedjeljak?”
Zakolutala
je očima. “Da. Danas je ponedjeljak... četvrti.” Uhvatila me za lakat,
okrenula u suprotnom smjeru i pokazala mi veliki žuti plakat
zalijepljen za vrata dvorane. Na njemu je masnim crnim slovima pisao
datum mature. Tačno za tjedan dana od danas.
“Danas je četvrti? Juna? Jeste li sigurni?”
Nisu mi odgovorili. Alice je samo tužno odmahnula glavom, pretvarajući se da je razočarana, a Edward je podigao obrve.
“Nije
moguće! Kako se to dogodilo?” Pokušala sam prebrojati dane unatrag u
glavi, ali nisam mogla shvatiti kamo su prije nestali.
Bilo mi je
kao da mi je neko izmaknuo noge i srušio me na zemlju. Svi ti tjedni
stresa i brige... nekako mi je, usred živciranja zbog vremena, vrijeme
pobjeglo kroz prste. Nestao mi je prostor da se snađem, da smislim
planove. Ponestalo mi je vremena.
A nisam bila spremna.
Nisam znala kako to izvesti. Kako se oprostiti od Charlieja i Renée... od Jacoba... od svoje ljudskosti.
Znala sam tačno što želim, ali odjednom sam se užasno uplašila da ću to i dobiti.
U
teoriji, jedva sam čekala, čak izgarala od želje da smrtnost zamijenim
za besmrtnost. Napokon, to je bio ključ ostanka uz Edwarda zasvagda. A
tu je bila i činjenica da me progone znani i neznani. Nije mi se mililo
samo dokono sjediti i čekati, bespomoćna i slasna, da me neko od njih
sustigne.
U teoriji, sve je to imalo smisla.
U praksi... znala
sam jedino biti čovjek. Budućnost nakon toga bila mi je veliki, mračni
bezdan koji neću upoznati sve dok ne skočim u njega.
To jednostavno
saznanje, današnji datum – nešto tako očito da sam ga sigurno nesvjesno
potiskivala – pretvorilo mi je rok do kojega sam nestrpljivo brojala
dane u termin izlaska pred streljački vod.
Nekako sam nejasno bila
svjesna toga da mi je Edward otvorio vrata auta, da Alice nešto priča
sa stražnjeg sjedala, da kiša tuče o vjetrobran. Edward kao da je
shvaćao da sam samo tjelesno uz njih; nije me pokušao prenuti iz
ošamućenosti.
Ili možda i jest, ali ja to više nisam mogla opaziti.
Završili
smo u mojoj kući, gdje me Edward odveo do kauča i posjeo kraj sebe.
Zagledala sam se kroz prozor, u tekuću, sivu izmaglicu, i pokušala
razabrati kamo mi je nestala odlučnost. Zašto sada paničarim? Znala sam
da rok stiže. Zašto me sada plaši to što je stigao?
Ne znam koliko me dugo pustio da šutke piljim kroz prozor.
Ali kiša se gubila u mraku kad mu je napokon dojadilo.
Stavio mi je hladne dlanove na obje strane lica i čvrsto pogledao zlaćanim očima u moje.
“Hoćeš li mi, molim te, reći o čemu razmišljaš? Prije nego što poludim?”
Što sam mu mogla reći? Da sam kukavica? Pokušala sam naći prave riječi.
“Usne su ti bijele. Reci nešto, Bella.”
Hučno sam izdahnula. Koliko sam to dugo držala dah?
“Datum me ulovio na prepad”, prošaptala sam. “To je sve.”
Pričekao je, lica prožetog brigom i sumnjičavošću.
Pokušala sam mu objasniti. “Nisam sigurna što da radim... što da kažem Charlieju... kako objasniti... što da...” Ušutjela sam.
“To nema veze s proslavom?”
Namrštila sam se. “Ne. Ali hvala što si me podsjetio.”
Kiša je postala glasnija dok mi je proučavao lice.
“Nisi spremna”, prošaptao je.
“Jesam”, smjesta sam slagala, reagirajući refleksno.
Bilo mi je jasno da me prozreo, pa sam duboko udahnula i kazala mu istinu. “Moram biti.”
“Ništa ti ne moraš biti.”
Osjetila sam kako mi panika izbija u očima kad
sam počela nečujno navoditi razloge. “Victoria, Jane, Caius, ko god da
mi je ono bio u sobi... !”
“Utoliko imaš više razloga da pričekaš.”
“To uopće nema smisla, Edwarde!”
Čvršće mi je pritisnuo lice dlanovima i progovorio polako i odlučno.
“Bella.
Nijedno od nas nije imalo izbora. Vidjela si kakav je to utjecaj
imalo... naročito na Rosalie. Svi smo se mučili ne bi li se pomirili s
nečim što se dogodilo potpuno bez našeg utjecaja. Neću dopustiti da to
za tebe tako prođe. Ti ćeš imati izbora.”
“Ja sam već izabrala.”
“Nećeš
ga održati samo zato što ti mač visi nad glavom. Mi ćemo se pobrinuti
za probleme, a ja ću se pobrinuti za tebe”, zavjetovao mi se. “Kada ovo
prođe, i kada te ništa više
ne bude tjeralo, onda možeš odlučiti da mi se pridružiš ako to još želiš. Ali ne zato što se bojiš. Nećeš silom ući u ovo.”
“Carlisle mi je obećao”, promumljala sam, protiveći se iz navike. “Nakon mature.”
“Ne dok ne budeš spremna”, kazao je sigurnim tonom.
“I definitivno ne sve dok osjećaš da si u opasnosti.”
Nisam mu odgovorila. Nisam imala snage za raspravu; nisam znala gdje mi je nestala odlučnost.
“Eto.” Poljubio me u čelo. “Nemaš nikakvih razloga za brigu.”
Drhtavo sam se nasmijala. “Nikakvih, osim bliske propasti.”
“Imaj povjerenja u mene.”
“Imam.”
Još mi je promatrao lice, čekajući da se opustim.
“Smijem te nešto pitati?”, rekla sam.
“Što god želiš.”
Oklijevala
sam, grizući usnu, a onda mu postavila drugo pitanje, a ne ono koje me
zabrinjavalo. “Što ću ja to kupiti Alice za maturu?”
Zacerekao se. “Izgledalo je kao da nama oboma kupuješ ulaznice za koncert – ”
“Ma
tačno!” Tako mi je laknulo da sam se gotovo osmjehnula. “Za koncert u
Tacomi. Vidjela sam prošli tjedan reklamu u novinama, i mislila sam da
bi vam se to svidjelo, jer si rekao da je CD dobar.”
“To si se sjajno sjetila. Hvala ti.”
“Nadam se da nisu rasprodane.”
“Najbitnije je ono što si mislila. Bar bih ja to trebao znati.”
Uzdahnula sam.
“Još si me nešto namjeravala pitati”, rekao je.
Namrštila sam se. “Dobar si.”
“Imam puno prakse u čitanju tvog lica. Pitaj me.”
Sklopila sam oči i primaknula se, skrivajući lice u njegovim prsima. “Ne želiš da postanem vampirica.”
“Ne, ne želim”, blago je rekao, a onda pričekao nastavak.
“To nije bilo pitanje”, ubrzo me podsjetio.
“Pa... Brine me... razlog zašto tako misliš.”
“Brine te?” Iznenađeno se usredotočio na tu riječ.
“Hoćeš li mi reći zašto? Cijelu istinu, ne mareći za moje osjećaje?”
Načas se premišljao. “Ako ti odgovorim, hoćeš li mi onda objasniti kakvo je to pitanje?”
Kimnula sam, ne otkrivajući lice.
Duboko je udahnuo prije nego što će odgovoriti.
“Mogla
bi toliko bolje proći, Bella. Znam da ti vjeruješ da imam dušu, ali ja
nisam posve uvjeren u to, a dovesti tvoju u pitanje...” Polako je
odmahnuo glavom. “Dopustiti da se to dogodi – da postaneš isto što i ja
samo zato da te nikad ne moram izgubiti – meni bi bio najsebičniji
zamisliv čin. Želim to više od svega – za sebe.
Ali za tebe želim
toliko više. Popustiti – to bi mi bio čisti zločin. Nikada neću učiniti
ništa sebičnije, sve i da poživim vječno.
Kad bi bar postojao način da postanem čovjek za tebe – kakva god cijena bila, platio bih je.”
Stajala sam vrlo mirno i pažljivo ga slušala.
Edward, znači, smatra da bi to bilo sebično od njega.
Osjetila sam kako mi se smiješak polako razliježe licem.
“Znači...
nije da se bojiš da ti se... neću toliko sviđati kad se promijenim –
kad više ne budem bila meka i topla, i kada ću drugačije mirisati? Ti
me to stvarno želiš zadržati, kakva god ja ispala?”
Oštro je
izdahnuo. “Tebe je brinulo to da mi se nećeš svidjeti?”, naglo me
upitao. A onda, prije nego što sam mu mogla odgovoriti, prasnuo je u
smijeh. “Bella, prilično si intuitivna, ali znaš biti tako tupa!”
Znala sam da će mu to zvučati glupo, ali laknulo mi je. Ako me doista želi, moći ću podnijeti ostatak... nekako.
Sebičnost mi je odjednom izgledala kao predivna riječ.
“Ne
bih rekao da shvaćaš koliko bi meni lakše bilo, Bella”, rekao je, a u
glasu mu se još čuo tračak smijeha, “kad ne bih cijelo vrijeme morao
davati sve od sebe da te ne ubijem. Svakako ima stvari koje će mi
nedostajati. Na primjer, ovo...”
Pogledao me u oči i pomilovao mi obraz, a ja sam osjetila kako mi krv navire u lice. Blago se nasmijao.
“I
zvuk tvog srca”, nastavio je ozbiljnijim tonom, ali još s blagim
smiješkom. “To je najznačajniji zvuk u mome svijetu. Sada ga tako dobro
znam da bih ga, kunem ti se, mogao razabrati kilometrima daleko. Ali
ništa od toga nije bitno. Ovo”, rekao je i uhvatio mi lice rukama.
“Ti. To ću zadržati. Uvijek ćeš biti moja Bella, samo malčice trajnija.”
Uzdahnula sam i pustila da mi se oči spokojno sklope, oslonjena na njegove ruke.
“Hoćeš li ti sada meni dati jedan odgovor? Cijelu istinu, ne mareći za moje osjećaje?”, upitao me.
“Naravno”, smjesta sam mu odgovorila, iznenađeno otvorivši oči. Što ga to zanima?
Polako je izgovorio riječi. “Ne želiš biti moja supruga.”
Srce mi je stalo, a zatim jurnulo u trk. Hladan znoj orosio mi je zatiljak, a ruke su mi se pretvorile u led.
Pričekao je, gledajući i osluškujući kako ću reagirati.
“To nije pitanje”, napokon sam prošaptala.
Spustio
je pogled, tako da su mu trepavice bacile duge sjene niz jagodice,
spustio ruke s mog lica i uzeo mi smrznutu lijevu šaku. Poigravao se
mojim prstima kad je progovorio.
“Brine me zbog čega tako misliš.”
Pokušala sam progutati slinu. “Ni to nije pitanje”, prošaptala sam.
“Molim te, Bella.”
“Istinu?”, upitala sam ga, tek nijemo oblikujući riječi ustima.
“Naravno. Mogu je podnijeti, o čemu god da se radi.”
Duboko sam udahnula. “Smijat ćeš mi se.”
Zgranuto me pogledao u oči. “Smijati? To mi je nezamislivo.”
“Vidjet ćeš”, promrsila sam, a onda uzdahnula. Lice mi je prešlo iz bljedila u rumenilo u naglom naletu tuge.
“Pa
dobro, okej! Sigurna sam da će ti to zvučati kao nekakva velika šala,
ali, stvarno! Kad mi je to tako... tako... tako neugodno!”, priznala
sam mu i opet sakrila lice u njegova prsa.
Uslijedila je kratka stanka.
“Ne shvaćam.”
Zabacila sam glavu i strogo ga pogledala, te ga napala u izljevu bijesa, ratoborna od neugodnosti.“Ja ti nisam jedna od onih, Edwarde. Jedna od
onih seljanki koje se udaju odmah nakon gimnazije jer ih je dečko
napumpao! Znaš li ti što bi ljudi rekli? Shvaćaš li ti koje je ovo
stoljeće? Ljudi jednostavno ne stupaju u brak s osamnaest godina! Bar
ne pametni ljudi, odgovorni, zreli ljudi! Nikad nisam htjela biti jedna
od onih! Ja nisam takva...” Ušutjela sam, jer mi je ponestalo energije
za svađu.
Bilo je nemoguće protumačiti Edwardovo lice dok je razmišljao o mom odgovoru.
“To je sve?”, napokon me upitao.
Trepnula sam. “Zar to nije dovoljno?”
“Nije stvar u tome da ti je više stalo do... same besmrtnosti, nego do mene?”
A onda, premda sam predvidjela da će se on nasmijati, odjednom ja bila ta koja je prasnula u smijeh.
“Edwarde!”, nekako sam procijedila kroz grčeve cerekanja.
“A ja sam ti... uvijek... mislila... da si ti... toliko... pametniji od mene!”
Uhvatio me u naručje, i osjetila sam da se smije zajedno sa mnom.
“Edwarde”,
rekla sam, uspijevajući s malim naporom progovoriti jasnije, “vječnost
nema smisla bez tebe. Ne bih htjela provesti jedan jedini dan bez tebe.”
“Pa, sad mi je lakše”, rekao je.
“Ipak... to ništa ne mijenja.”
“Svejedno,
lijepo je razumjeti o čemu je riječ. A ja shvaćam tvoje stanovište,
Bella, doista ga shvaćam. Ali bilo bi mi istinski drago kad bi ti
pokušala uzeti moje u obzir.”
Tada sam već bila došla sebi, pa sam kimnula glavom i pokušala suspregnuti mrštenje.
Tekuće zlato njegovih očiju hipnotički me omamilo kad me čvrsto pogledao.
“Shvaćaš,
Bella, ja sam uvijek bio jedan od onih. U mome svijetu, ja sam već bio
odrastao čovjek. Nisam tražio ljubav – ne, previše sam žarko želio biti
vojnik; na umu mi je bila jedino idealizirana slava ratovanja koju su
tada prodavali kandidatima za novačenje – ali da sam tada našao...”
Zastao je i nakrivio glavu. “Mislio sam reći, da sam našao neku, ali to
nije tačno. Da sam našao tebe, nemam ni tračka sumnje u to što bih
uradio. Bio sam jedan od onih, koji bi – čim bi otkrio da si ti ono što
tražim – kleknuo na jedno koljeno i dao sve od sebe da pridobije tvoju
ruku. Poželio bih te za cijelu vječnost, čak i tada, kad ta riječ nije
imala posve iste konotacije.”
Osmjehnuo mi se onim svojim izvijenim smiješkom.
Skamenjeno sam zurila u njega razrogačenih očiju.
“Diši, Bella”, podsjetio me, smiješeći se.
Počela sam disati.
“Shvaćaš li moju stranu, Bella, barem malo?”
I
shvaćala sam je, bar na trenutak. Ugledala sam sebe u dugoj suknji i
čipkastoj bluzi s visokim ovratnikom, kose podignute u bujnu pundžu.
Ugledala sam Edwarda kao naočita kavalira u svijetlom odijelu s buketom
poljskog cvijeća u ruci, gdje sjedi kraj mene na ljuljački na trijemu.
Odmahnula sam glavom i progutala knedlu. Upravo me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Gledaj
u čemu je stvar, Edwarde”, rekla sam drhtavim glasom, izbjegavajući
pitanje. “Što se mene tiče, brak i vječnost nisu pojmovi koji se
međusobno isključuju, a ni međusobno uključuju. A kako zasad živimo u
mome svijetu, možda bi bilo najbolje da idemo ukorak s
vremenom, ako me shvaćaš.”
“Ali,
s druge strane”, otpovrnuo mi je, “uskoro ćeš potpuno napustiti vrijeme
kao takvo. Pa zašto da onda prolazni običaji jedne izdvojene kulture
toliko utječu na tu odluku?”
Napućila sam usne. “Kad si u Rimu?”
Nasmijao mi se. “Ne moraš danas reći ni da ni ne, Bella. Makar je dobro shvatiti obje strane, zar ne?”
“Znači, tvoj uvjet... ?”
“Još uvijek vrijedi. Doista shvaćam što želiš reći, Bella, ali ako želiš da te osobno promijenim...”
“Dam,
dam, da-dam”, zapjevušila sam u bradu. Htjela sam da zvuči kao svadbena
koračnica, ali nekako je ispalo sličnije pogrebnom maršu.
Vrijeme je nastavilo prebrzo protjecati.
Ta
je noć proletjela bez snova, a onda je svanulo jutro i matura mi se
našla pred nosom. Morala sam još naučiti hrpu gradiva za završne
ispite, a znala sam da neću proći ni polovicu u ovih nekoliko
preostalih dana.
Kad sam sišla na doručak, Charlie je već bio otišao.
Ostavio
je novine na stolu, što me podsjetilo da moram nešto kupiti. Ponadala
sam se da novine još donose oglas; trebao mi je broj telefona da kupim
glupe ulaznice.
Nije mi to djelovalo kao neki naročiti poklon sada
kad više nije bilo iznenađenja. Naravno, nikada nije najpreporučljivije
pokušati iznenaditi Alice.
Mislila sam okrenuti list odmah na
rubriku zabave, ali pažnju mi je privukao masni, crni naslov. Osjetila
sam drhtaj straha kad sam se nagnula bliže da pročitam članak na
naslovnici.Seattle trpi teror ubojstava
Prošlo je manje od desetljeća otkako je grad Seattle
bio poprište lova na najmasovnijeg serijskog ubojicu
u povijesti SAD-a. Gary Ridgway, Ubojica s rijeke
Green, osuđen je za ubojstvo 48 žena.
Danas se opsjednuti Seattle mora suočiti s mogućnošću
da se u njemu upravo u ovom trenutku krije neko
još užasnije čudovište.
Policija ne naziva skorašnji niz umorstava i nestanaka
djelom serijskog ubojice. Barem ne zasad. Ne
želi se povjerovati da bi toliki pokolj mogao biti djelo
usamljenog pojedinca. Taj bi ubojica – ako je doista
riječ o jednoj osobi – u tom slučaju bio odgovoran za
39 povezanih umorstava i nestanaka u samo tri protekla
mjeseca. Za usporedbu, Ridgwayjev ubilački
pohod, koji je odnio 48 žrtava, odvio se u razdoblju
od 21 godine. Ako se ove pogibije mogu povezati s
jednim čovjekom, onda je riječ o najbjesomučnijem
divljanju serijskog ubojice u američkoj povijesti.
Policija je ipak sklonija pretpostavljati da su umorstva
djelo neke bande. Tu teoriju podupire sama
brojnost žrtava, kao i činjenica da se u odabiru žrtava
ne može razaznati nikakav obrazac.
Od Jacka Trbosjeka do Teda Bundyja, mete serijskih
ubojstava obično su vezane sličnom dobi, spolom,
rasom, ili spojem tih triju osobina. Ovaj val zločina
odnio je žrtve u rasponu od petnaestogodišnje
odlikašice Amande Reed do šezdeset sedmogodišnjeg
umirovljenog poštara Omara Jenksa. Spol povezanih
žrtava u gotovo je ravnomjernom omjeru, 18 žena i
21 muškarac. Žrtve se rasno razlikuju: bijelci, Afroamerikanci,
Hispanoamerikanci i Azijci.
Čini se da je izbor nasumičan. Motiv je naizgled
ubijanje iz puke želje za ubijanjem.
Zašto se onda uopće razmišlja o mogućnosti da je to
serijski ubojica?
Način djelovanja iz slučaja u slučaj dovoljno je sličan
da se isključi mogućnost nepovezanih zločina.
Svaka otkrivena žrtva bila je spaljena do te mjere da
ju je bilo nužno identificirati prema zubarskom kartonu.
Paljevina ukazuje na korištenje katalizatora,
poput benzina ili alkohola; međutim, još nije nađen
ni trag nikakvog katalizatora. Sva su tijela nehajno
odbačena, bez nastojanja da ih se prikrije.
Još groznije je to što većina posmrtnih ostataka otkriva
tragove brutalnog nasilja – slamanja i trganja
kostiju nekim silovitim pritiskom – do kojega je, prema
sudu forenzičara, došlo prije vremena smrti, iako
je teško biti siguran u takve zaključke, s obzirom na
stanje dokaznog materijala.
Na mogućnost serijskog ubojice ukazuje još jedna
sličnost: ni na jednom mjestu zločina nema ni
najmanjeg traga dokaza, izuzev samih ostataka.
Nije ostavljen ni otisak prsta, ni trag automobilskih
guma, ni strana vlas. Nije opažena nijedna sumnjiva
osoba vezana uz nestanke.
Tu su onda i sami nestanci – nipošto neupadljive
prirode. Nijednu se žrtvu ne bi moglo smatrati lakom
metom. Nijedna nije bjegunac od kuće ili beskućnik,
kakvi vrlo lako nestaju, a nestanci se vrlo
rijetko prijavljuju. Žrtve su nestajale iz svojih kuća,
stanova na četvrtom katu, iz rekreacijskog centra, sa
svadbenog pira. Možda najnevjerojatniji slučaj: tridesetogodišnji
amaterski boksač Robert Walsh ušao je
u kino s djevojkom; nekoliko minuta nakon početka
projekcije, shvatila je da ga nema na njegovom mjestu.
Tijelo mu je pronađeno samo tri sata potom, kad
su vatrogasci pozvani da ugase zapaljeni kontejner
za smeće trideset kilometara odande.
Još se jedan obrazac može razabrati iz umorstava:
sve su žrtve nestale noću.
A najstrašniji obrazac? Ubrzavanje. Šest umorstava
počinjeno je u prvih mjesec dana, jedanaest u drugih.
Dvadeset dva dogodila su se samo u proteklih
deset dana. A policija nije ništa bliža otkrivanju
počinitelja nego nakon otkrića prvog pougljenisanog
trupla.
Dokazi su proturječni, djela su užasna. Neka nova,
nemilosrdna banda, ili nesmiljeno aktivan serijski
ubojica? Ili nešto posve drugo, u što policija još ni
ne sumnja?
Neporeciv je samo jedan zaključak: nešto grozomorno
vreba u Seattleu.Tek sam iz trećeg pokušaja uspjela pročitati tu posljednju rečenicu, jer su mi ruke silovito drhtale.
“Bella?”
Premda
me Edward oslovio tiho i ne posve neočekivano, bila sam tako
usredotočena na članak da sam se zgranula, a u glavi mi se zavrtjelo.
Stajao je naslonjen na dovratak, skupljenih obrva.
Zatim se u hipu našao kraj mene i uhvatio mi ruku.
“Jesam li te prepao? Ispričavam se. Pokucao sam, znaš...”
“Ne, ne”, brzo sam rekla. “Jesi li vidio ovo?”, pokazala sam mu novine.
Čelo mu se naboralo od mrštenja.
“Nisam još vidio današnje vijesti. Ali znao sam da se pogoršava. Moramo nešto učiniti... brzo.”
To
mi se nije svidjelo. Bilo mi je grozno da se bilo ko od njih izlaže
riziku, a taj neko ili to nešto što divlja Seattleom počinjalo me
istinski plašiti. Ali pojam dolaska Voltura bio mi je jednako strašan.
“Što kaže Alice?”
“U
tome i jest problem.” Namrštio se još jače. “Ništa ne uspijeva
vidjeti... premda smo već pet-šest puta odlučili provjeriti o čemu se
radi. Ona polako gubi samopouzdanje. Smatra da joj previše toga promiče
ovih dana, da nešto nije u redu. Da joj vidovitost možda jenjava.”
Gledala sam ga razrogačenih očiju. “Je li to moguće?”
“Ko
zna? Niko to nikad nije istražio... ali čisto sumnjam. Takve se
sposobnosti obično uvećavaju s vremenom. Pogledaj Ara i Jane.”
“Pa što onda nije u redu?”
“Što
očekuješ, to ćeš i dobiti, rekao bih. Stalno čekamo da Alice nešto
vidi, da možemo krenuti... a ona ne vidi ništa jer nećemo krenuti sve
dok ona nešto doista ne opazi. I tako nas ona tamo ne može vidjeti.
Možda ćemo morati to izvesti naslijepo.”
Zadrhtala sam. “Ne.”
“Ide li ti se danas baš izrazito na nastavu? Ostalo je samo još nekoliko dana do završnih ispita; nećemo slušati novo gradivo.”
“Mislim da ću preživjeti jedan dan bez škole. Što ćemo raditi?”
“Htio bih porazgovarati s Jasperom.”
Opet
Jasper. Zaista čudno. U obitelji Cullen Jasper se uvijek nalazio pomalo
po strani. Sudjelovao je u zbivanjima, ali nikad nije bio u njihovom
središtu. Prešutno sam podrazumijevala da je tu samo zbog Alice.
Slutila sam da bi otišao kamo god treba za Alice, ali da mu ovakav
način života nije prvi izbor. Vjerojatno mu je bilo teže održavati
ga
upravo zato što mu je bio manje predan od ostalih. U svakom slučaju,
nikad nisam vidjela da se Edward smatra ovisnim o Jasperu. Opet sam se
upitala na što je mislio kad je rekao da je Jasper stručnjak. Stvarno
nisam mnogo znala o Jasperovoj prošlosti, tek toliko da je došao
odnekud s juga prije nego što ga je Alice našla. Iz nekog razloga
Edward se uvijek klonio svih pitanja vezanih uz njegovog najnovijeg
brata. A meni je taj visoki, plavokosi vampir s izgledom sjetne filmske
zvijezde oduvijek djelovao previše nedostupno da ga izravno upitam.
Po
dolasku u kuću zatekli smo Carlislea, Esme i Jaspera kako pozorno
gledaju vijesti, iako je televizor bio tako stišan da ništa nisam mogla
razumjeti. Alice je sjedila na najdonjoj stepenici velikog stubišta,
oslonivši obeshrabreno lice na dlanove. Kad smo ušli, Emmett je
išetao iz kuhinje, djelujući savršeno opušteno. Emmetta nikad ništa nije uzrujavalo.
“Hej, Edwarde. Markiraš, Bella?” Iscerio mi se.
“Oboje markiramo”, podsjetio ga je Edward.
Emmett se nasmijao. “Da, ali ona prvi put pohađa gimnaziju. Možda nešto propusti.”
Edward je prevrnuo očima, ali inače je zanemario svog najdražeg brata. Bacio je novine Carlisleu.
“Jesi li vidio da sada razmišljaju o mogućnosti da je to serijski ubojica?”, upitao ga je.
Carlisle je uzdahnuo. “Dva stručnjaka cijelo jutro raspravljaju o toj mogućnosti na CNN-u.”
“Ne možemo dopustiti da se to nastavi.”
“Idemo odmah”, rekao je Emmett, odjednom gorljivo. “Umirem od dosade.”
S kata je niza stubište dopro prodoran siktaj.
“Koji je ona pesimist”, promrsio si je Emmett u bradu. Edward se složio s Emmettom. “Morat ćemo otići u nekom trenutku.”
Rosalie se pojavila na vrhu stuba i polako počela silaziti. Lice joj je bilo prazno, bezizražajno.
Carlisle
je odmahivao glavom. “Zabrinut sam. Nikad se prije nismo miješali u
ovakve situacije. Nije to naš posao. Mi nismo Volturi.”
“Ne bih da Volturi moraju ovamo doći”, rekao je Edward. “To bi nam jako skratilo vrijeme reakcije.”
“I svi ti nedužni ljudi u Seattleu”, promrmljala je Esme. “Nije u redu pustiti ih da ovako stradavaju.”
“Znam”, uzdahnuo je Carlisle.
“O”, rekao je naglo Edward i blago okrenuo glavu da pogleda Jaspera. “Nije mi to palo na pamet. Tako dakle.
U
pravu si, sigurno je u tome stvar. Pa, to sve mijenja.” Nisam bila
jedina koja ga je zbunjeno pogledala, ali možda sam bila jedina koja ga
nije pogledala pomalo ozlojeđeno.
“Mislim da bi bilo bolje da to objasniš ostalima”, rekao je Edward Jasperu. “Koja bi mogla biti svrha toga?”
Edward je počeo koračati prostorijom, zagledan u pod, zadubljen u misli.
Nisam vidjela kad je ustala, ali Alice se našla pokraj mene. “Što on to blebeće?”, upitala je Jaspera. “Čega si se to sjetio?”
Činilo
se da Jasperu nije drago što se našao u središtu pažnje. Oklijevao je,
nastojeći pročitati izraze svakog lica u krugu – jer svi su mu prišli
da čuju što će reći – a onda su mu oči zastale na mojem licu.
“Zbunjena si”, kazao mi je vrlo tiho svojim dubokim glasom.
Nije bilo pitanja u njegovoj izjavi. Jasper je znao što ja osjećam, što svi osjećaju.
“Svi smo mi zbunjeni”, progunđao je Emmett.
“Vi sebi možete dopustiti čekanje”, kazao mu je Jasper.
“I Bella bi ovo trebala shvatiti. Ona je sad naša.”
Iznenadio
me tim riječima. Imala sam tako malo veze s Jasperom, pogotovo otkako
me pokušao ubiti za moj prošli rođendan, da nisam shvatila da on tako
gleda na mene.
“Koliko ti znaš o meni, Bella?”, upitao me Jasper.
Emmett je teatralno uzdahnuo i svalio se na kauč da napadno nestrpljivo pričeka.
“Ne baš mnogo”, priznala sam.
Jasper se okrenuo prema Edwardu, koji je podigao glavu i pogledao ga u oči.
“Ne”,
odgovorio je Edward njegovoj misli. “Siguran sam da možeš razumjeti
zbog čega joj nisam ispričao tu priču. Ali sada bi je vjerojatno
trebala čuti.”
Jasper je zamišljeno kimnuo glavom, a onda počeo podvrtati rukav svog pulovera boje bjelokosti.
Gledala
sam ga razdoznalo i zbunjeno, nastojeći shvatiti što on to radi. Stavio
je svoje zapešće pod rub sjenila podne svjetiljke pokraj njega, blizu
sjaja gole žarulje, i prstom prešao preko ispupčenog polumjesečastog
traga na blijedoj koži.
Trebao mi je trenutak da shvatim zašto mi taj oblik
djeluje neobično poznato.
“O”, kazala sam bez daha kad mi je odjednom sinulo.
“Jaspere, imaš potpuno isti ožiljak kao i ja.”
Ispružila sam ruku. Srebrnkasti se polumjesec jasnije vidio na mojoj kremastoj koži nego na njegovoj boje alabastera.
Jasper se blijedo osmjehnuo. “Imam ja mnogo ožiljaka koji su takvi kao tvoj, Bella.”
Jasperovo
je lice bilo tajanstveno kad je podigao rukav svoga tankog pulovera
dalje uz ruku. Isprva mi oči nisu uspjele razaznati teksturu koja mu je
gusto prekrivala kožu. Zaobljeni polumjeseci križali su se u paperjast
uzorak koji se, onako bijel na bijelome, vidio samo zato što je jarki
sjaj svjetiljke nad njim reljefno razlučivao blaga uzdignuća na koži,
ocrtavajući obličja plitkim sjenama.
A onda sam razabrala da uzorak tvore pojedinačni polumjeseci poput onoga na njegovom zapešću... onoga na mojoj ruci.
Opet
sam pogledala vlastiti mali, usamljeni ožiljak – i sjetila se kako sam
ga dobila. Zagledala sam se u oblik Jamesovih zuba, zauvijek upisan u
moju kožu.
A onda sam zinula u čutu i zagledala se u njega. “Jaspere, pa što se to tebi dogodilo?”
