E, da je u pitanju bilo ko drugi, a ne Jacob, pomisli-
la sam i odmahnula glavom dok sam vozila autocestom
kroz šumu prema La Pushu.
Još uvijek nisam bila sigurna postupam li kako treba,
ali napravila sam kompromis sa sobom.
Nisam mogla prihvatiti ono što rade Jacob i njego-
vi prijatelji, njegov copor. Sada sam shvacala što mi je
sinoc rekao – da ga možda necu htjeti više vidjeti – i
mogla sam ga nazvati, kako je predložio, ali to mi je
djelovalo kao kukavicko rješenje. U najmanju ruku, du-
gujem mu razgovor u cetiri oka. Reci cu mu u lice da
ne mogu samo tako prijeci preko toga što se zbiva. Ne
mogu biti prijatelj jednom ubojici i ništa ne reci, pustiti
da se ubijanje nastavi... Time bih i ja postala cudovište.
Ali ne mogu ga ni ne upozoriti. Moram dati sve od
sebe da ga zaštitim.
Zaustavila sam se pred kućom Blackovih čvrsto sti-
snutih usana. Već je dovoljno loše što mi je najbolji pri-
jatelj vukodlak. Mora li on povrh toga biti i čudovište?
Kuća je bila mračna, bez svjetala u prozorima, ali bilo
me briga hoću li ih probuditi. Stala sam lupati šakom
na ulazna vrata snažno i ljutito; zvuk je počeo odjekivati
kroz zidove.
“Uđi”, čula sam kako mi govori Billy minutu potom,
i upalilo se svjetlo.
Pritisnula sam kvaku; nije bilo zaključano. Billy se
nagnuo kroz otvorena vrata odmah iza kuhinjice, ogrnut
haljetkom. Još nije bio u kolicima. Kad je vidio ko je
ušao, oči su mu se načas raširile, a onda mu je lice dobilo
stoički izraz.
“Pa, dobro ti jutro, Bella. Otkud ti tako rano?”
“Hej, Billy. Moram razgovarati s Jakeom – gdje je on?”
“Ovaj... baš i ne znam”, slagao mi je, gledajući me u
oči.
“Znaš li ti čime se Charlie jutros bavi?”, oštro sam ga
upitala, zgađena ovim odugovlačenjem.
“Zar bih trebao?”
“Otišao je zajedno s polovicom mještana u šumu s
puškama, u lov na divovske vukove.”
Billyjevo lice zatitralo je, a onda potpuno problije-
djelo.
“Tako da bih htjela porazgovarati s Jakeom o tome,
ako nemaš ništa protiv”, nastavila sam.
Billy je stisnuo debele usne i tako ih zadržao. “Kla-
dim se da još spava”, napokon je rekao i kimnuo glavom
prema malenom hodniku kraj dnevne sobe. “Stalno
ostaje vani do kasna u zadnje vrijeme. Dečku treba od-
mor – vjerojatno ga ne bi trebala buditi.”
“Na meni je red”, promrsila sam u bradu i otišla do
hodnika. Billy je uzdahnuo.
Jedina vrata u metar dugom hodniku vodila su u Ja-
cobovu sobicu velicine plakara. Nisam se trudila poku-
cati. Naglo sam otvorila vrata; glasno su opalila o zid.
Jacob je – još odjeven u istu onu crnu podrezanu tre-
nerku koju je sinoc imao na sebi – ležao ukoso ispružen
preko širokog kreveta koji mu je ispunjavao cijelu sobu,
izuzev tek pedalj-dva oko rubova. Cak i kad je tako popri-
jeko ležao, nije mu bio dovoljno dug; stopala su mu visila
s jednog kraja, a glava s drugog. Cvrsto je spavao, tiho hr-
cuci razjapljenih usta. Od udarca vrata nije se ni trgnuo.
Lice mu je bilo spokojno od dubokog sna, lišeno svih
bora ljutnje. Pod ocima je imao kolobare koje prije nisam za-
pazila. Usprkos svojim apsurdnim razmjerima, sada je izgle-
dao vrlo mlado i vrlo umorno. Stresla sam se od samilosti.
Iskoracila sam iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom.
Billy me gledao radoznalim, suzdržanim ocima kad
sam se polako vratila u dnevnu sobu.
“Mislim da cu ga pustiti da se odmori.”
Billy je kimnuo glavom, a onda smo se jednu minu-
tu samo promatrali. Umirala sam od želje da ga pitam
koja je njegova uloga u ovome. Što on misli, u što mu se
pretvorio sin? Ali znala sam kako je od samog pocetka
podržavao Sama, pa sam pretpostavljala da ga ubojstva
zacijelo ne smetaju. Bilo mi je nepojmljivo kako ih on
samome sebi opravdava.
U njegovim tamnim ocima vidjela sam mnoga pita-
nja za mene, ali ni on ih nije izrekao.
“Cuj”, rekla sam, prekidajuci glasnu tišinu. “Idem
dolje na plažu, i tamo cu ostati neko vrijeme. Kad se
probudi, reci mu da ga cekam, u redu?”
“Dobro, dobro”, složio se Billy.
Upitala sam se hoce li mu zaista reci. Pa, ako mu ne
kaže, barem sam pokušala, je l’ tako?
Odvezla sam se do Prve plaže i parkirala na praznom
zemljanom parkiralištu. Bilo je još mracno – tmurno
praskozorje oblacnog dana – pa se jedva vidjelo kad sam
ugasila farove. Morala sam pricekati da mi se oci privi-
knu prije nego što sam uspjela naci put koji vodi kroz
visoki obrub korova. Ovdje je bilo hladnije, uz vjetar što
brije s crne vode, pa sam zarila šake duboko u džepove
svoje zimske jakne. Barem je kiša prestala.
Prošetala sam plažom prema sjevernome morskom
bedemu. Nisam vidjela St. James, ni druge otoke, tek
nejasan obris žala. Oprezno sam prelazila preko kame-
nja, pazeci da se ne spotaknem o naplavljeno granje.
Pronašla sam ono što sam tražila prije nego što sam
shvatila da to tražim. Stvorilo se iz tmine kad je bilo
samo nekoliko koraka od mene; dugo naplavljeno de-
blo, bijelo kao kost, izbaceno daleko na kamenje. Kori-
jenje mu se poput stotine krhkih ticala izvijalo uvis na
strani okrenutoj prema moru. Nisam mogla biti sigurna
je li to isto ono deblo kraj kojega smo Jacob i ja vodili
naš prvi razgovor – razgovor kojim je zapocelo toliko
razlicitih, zamršenih niti moga života – ali cinilo mi se
da stoji na istome mjestu. Sjela sam tamo gdje sam sjela
i onaj put, te se zagledala prema nevidljivoj pucini.
Kad sam vidjela Jacoba onakvog – nevinog i ranjivog
u snu – sve mi se gadenje izgubilo, sva mi se ljutnja isto-
pila. Još uvijek nisam mogla zažmiriti pred onim što se
zbiva, za razliku od Billyja, ali nisam mogla ni osuditi Ja-
coba zbog toga. Ljubav tako ne postupa, zakljucila sam.
Kad shvatiš da ti je do nekoga stalo, nemoguce je više
logicno razmišljati o njemu. Jacob mi je prijatelj, ubijao
on ljude ili ne. A ja sad ne znam što da radim oko toga.
Kad sam ga se sjetila kako onako mirno spava, osje-
tila sam nesnosnu potrebu da ga zaštitim. Potpuno ne-
logicno.
Nelogicno ili ne, zanijela sam se u sjecanje na njego-
vo spokojno lice, nastojeci smisliti neki odgovor, neki
nacin da ga zaklonim od prijetnje, dok je nebo polako
sivilo.
“Bok, Bella.”
Jacobov glas dopro je iz tame, a ja sam se trgnula. Bio
je blag, gotovo stidljiv, ali ocekivala sam da ce me buc-
no kamenje bar nekako upozoriti, tako da me svejedno
prepao. Vidjela sam njegov obris spram zore koja rudi
– izgledao je pregolemo.
“Jake?”
Stajao je na nekoliko koraka od mene i smeteno pre-
bacivao težište s noge na nogu.
“Billy mi je rekao da si svratila – nije ti dugo trebalo,
zar ne? Znao sam ja da ceš ti to dokuciti.”
“Aha, sada se sjecam one prave price”, prošaptala sam.
Dugo smo šutjeli, a premda je i dalje bilo premracno
da se dobro vidi, koža me peckala kao da mi njegove oci
proucavaju lice. Sigurno je bilo dovoljno svjetla da raza-
bere kakav izraz imam, jer kad je ponovno progovorio,
glas mu je odjednom zazvucao jetko.
“Mogla si samo nazvati”, grubo je rekao.
Kimnula sam glavom. “Znam.”
Jacob je poceo koracati tamo-amo. Kad bih vrlo po-
mno osluhnula, mogla sam kroz šum valova jedva cuti
blago šuškanje njegovih stopala po kamenju. Meni je
kamenje klaparalo kao kastanjete.
“Zbog cega si došla?”, oštro me upitao, ne zastavši u
ljutitom koracanju.
“Mislila sam da ce biti bolje licem u lice.”
Frknuo je. “Ma da, mnogo bolje.”
“Jacobe, moram te upozoriti – ”
“Na šumare i lovce? Ne zabrinjavaj se oko toga. Zna-
mo mi vec.”
“Da se ne zabrinjavam?”, ponovila sam za njim u
nevjerici. “Jake, naoružani su! Postavljaju zamke, nude
nagrade i – ”
“Možemo se mi pobrinuti za sebe”, zarežao je, kora-
cajuci i dalje. “Ništa nece uloviti. Samo nam otežavaju
stvari – a i oni ce ubrzo poceti nestajati.”
“Jake!”, prosiktala sam.
“Što? To je naprosto cinjenica.”
Glas mi je problijedio od gnušanja. “Kako možeš...
tako nešto reci? Pa ti poznaješ te ljude. Charlie je medu
njima!” Želudac mi se okrenuo na tu pomisao.
Naglo je zastao. “Pa što drugo možemo?”, otpovrnuo
mi je.
Sunce je ružicastim prugama prošaralo oblake nad
nama. Sad sam vidjela izraz na njegovu licu; bio je bije-
san, ljut zbog nemoci i iznevjerenosti.
“Možeš li... pa, pokušati ne biti... vukodlak?”, pred-
ložila sam mu šapatom.
Naglo je digao ruke u zrak. “Kao da ja tu imam ne-
kog izbora!”, viknuo je. “A od kakve bi koristi to uopce
bilo, ako te vec brine to što ljudi nestaju?”
“Ne razumijem.”
Prostrijelio me pogledom, stisnutih ociju i zadignute
gornje usne, kao da reži. “Znaš što me tjera u takav bijes
da mi dode da pljunem?”
Ustuknula sam od tako ocita neprijateljstva. Cinilo
se da ceka odgovor, pa sam odmahnula glavom.
“Kako si ti licemjerna, Bella – evo, sad premireš od
straha dok tu sjediš! Pa je li to pošteno?” Ruke su mu se
tresle od bijesa.
“Licemjerna? Zašto sam licemjerna ako se bojim jed-
nog cudovišta?”
“Ma joj!”, prostenjao je, pritisnuo drhtave šake na
sljepoocnice i zažmirio. “Ma daj se samo slušaj.”
“Što?”
Prišao mi je u dva koraka, nadvio se nad mene i zabu-
ljio mi se gnjevno u oci. “Pa, baš mi je žao što ne mogu
biti tvoj tip cudovišta, Bella. Valjda bih bio puno veca
faca da sam krvopija, je l’ tako?”
Skocila sam na noge i zabuljila se u njega. “Ne, ne
bi!”, viknula sam. “Nije stvar u tome što ti jesi, budalo,
nego u tome što ti radiš!”
“Što sad time hoceš reci?”, zaurlao je, dok mu se cije-
lo tijelo treslo od srdžbe.
Potpuno sam se iznenadila kad me opomenuo Edwar-
dov glas. “Budi vrlo oprezna, Bella”, upozorio me. “Ne
izazivaj ga previše. Moraš ga smiriti.”
Cak ni glas u mojoj glavi danas nije bio suvisao.
Ipak, poslušala sam ga. Sve bih ucinila za taj glas.
“Jacobe”, molecivo sam ga oslovila, trudeci se zvucati
blago i smireno. “Je li doista nužno ubijati ljude, Jacobe?
Zar ne postoji neki drugi nacin? Hocu reci, ako vampiri
vec uspijevaju preživljavati bez umorstava, zar ne biste i
vi mogli bar pokušati?”
Uspravio se s trzajem, kao da ga je stresla struja od
mojih rijeci. Podigao je obrve i izbuljio oci.
“Ubijati ljude?”, oštro je ponovio za mnom.
“A što misliš, o cemu je ovdje rijec?”
Nije se više tresao. Gledao me u nevjerici s trackom
nade. “Ja sam mislio da je ovdje rijec o tome kako su tebi
vukodlaci odvratni.”
“Ne, Jake, ne. Nije stvar u tome što si ti... vuk. To je u
redu”, obecala sam mu, a kad sam izgovorila te rijeci, znala
sam da tako doista i mislim. Stvarno me nije briga ako se
on pretvara u velikog vuka – i dalje je on moj Jacob. “Kad
bi samo uspio naci neki nacin da ne ciniš zlo ljudima...
samo me to pogada. To su nevini ljudi, Jake, ljudi poput
Charlieja, a ja ne mogu samo tako zažmiriti dok ti – ”
“Je li to sve? Zbilja?”, upao mi je u rijec, a osmijeh
mu se razlegao licem. “Samo se prepala zato što sam ja
ubojica? To je jedini razlog?”
“Zar to nije dovoljan razlog?”
Prasnuo je u smijeh.
“Jacobe Blacku, to uopce nije smiješno!”
“Jasno, jasno”, složio se, i dalje se cerekajuci.
Prišao mi je jednim dugim korakom i opet me uhva-
tio u nesmiljeno cvrst medvjedi zagrljaj.
“Tebi zaista, iskreno ne smeta što se pretvaram u di-
vovskog psa?”, upitao me radosno, ravno u uho.
“Ne”, propentala sam. “Ne – mogu – disati – Jake!”
Pustio me, ali uhvatio me za obje ruke. “Ja nisam
ubojica, Bella.”
Pomno sam mu proucila lice, i bilo mi je jasno da je
rekao istinu. Naglo me oblilo olakšanje.
“Zbilja?”, upitala sam ga.
“Zbilja”, svecano mi je obecao.
Bacila sam mu se oko vrata. To me podsjetilo na onaj
prvi dan s motociklima – samo, sad je bio još krupniji, a
ja sam se osjetila još više poput djeteta.
Kao i onaj put, pomilovao me po kosi.
“Oprosti što sam ti rekao da si licemjerna”, ispricao
mi se.
“Oprosti što sam ti rekla da si ubojica.”
Nasmijao se.
Tada sam se necega sjetila, i odmakla se od njega da
mu vidim lice. Zabrinuto sam skupila obrve. “A Sam? I
ostali?”
Odmahnuo je glavom, smiješeci se kao da mu je go-
lem teret pao s pleca. “Naravno da nisu. Zar se ne sjecaš
kojim smo se imenom prozvali?”
Jasno sam se sjecala – upravo sam bila pomislila baš
na taj dan. “Zaštitnici?”
“Upravo tako.”
“Ali nije mi jasno. Što se onda dogada u šumi? Zašto
nestaju planinari, otkuda krv?”
Lice mu je smjesta postalo ozbiljno i zabrinuto. “Na-
stojimo raditi svoj posao, Bella. Nastojimo ih zaštititi,
ali uvijek zamalo zakasnimo.”
“Od cega ih zaštititi? Zar tamo zaista hara i neki
medvjed?”
“Bella, dušo, mi štitimo ljude samo od jednoga – na-
šeg jedinog neprijatelja. Iz tog razloga postojimo – zato
što oni postoje.”
Na sekundu sam samo tupo zurila u njega prije nego
što sam ga shvatila. A onda mi je krvi nestalo iz lica, i
piskutav, nemušt krik užasa oteo mi se s usana.
Kimnuo je glavom. “Mislio sam da ceš bar ti, ako
niko drugi, shvatiti što se doista zbiva.”
“Laurent”, prošaptala sam. “Još je ovdje.”
Jacob je dvaput trepnuo i nakrivio glavu. “Ko je La-
urent?”
Pokušala sam primiriti kaos u svojoj glavi da mogu
odgovoriti. “Znaš ga – vidio si ga na proplanku. Bio si
tamo...” Izrekla sam to u cudu, kad mi se sve to složilo.
“Bio si tamo i nisi mu dao da me ubije...”
“O, onaj crnokosi krvopija?” Široko se iscerio, tvrdo
i okrutno. “Zar se tako zvao?”
Zadrhtala sam. “Pa što ti je bilo?”, šapnula sam. “Mo-
gao te ubiti! Jake, ne znaš ti kako su opasni – ”
Prekinuo me kad je opet prasnuo u smijeh. “Bella,
jedan usamljeni vampir nije narocit problem za copor
velik poput našega. Bilo nam je tako lako da prakticki
nije bilo ni zabavno!”
“Što vam je bilo tako lako?”
“Ubiti krvopiju koji je namjeravao ubiti tebe. E sad,
ja to ne ubrajam u sva ova umorstva”, brzo je dodao.
“Vampiri se ne ubrajaju u ljude.”
Uspjela sam samo ustima oblikovati rijeci. “Ti si...
ubio... Laurenta?”
Kimnuo je glavom. “Dobro, zajednicki smo to izve-
li”, pojasnio je.
“Laurent je mrtav?”, prošaptala sam.
Izraz lica mu se promijenio. “Ne ljutiš se zbog toga, je li?
Namjeravao te ubiti – htio ti je doci glave, Bella, u to smo
se uvjerili prije nego što cemo napasti. Ti to znaš, je l’ tako?”
“Znam to. Ne, ne ljutim se – nego...” Morala sam
sjesti. Zateturala sam unatraške, osjetila naplavljeno de-
blo pod listovima nogu i svalila se na njega. “Laurent je
mrtav. Nece doci po mene.”
“Ne zamjeraš nam to? Nije spadao medu tvoje prija-
telje, ni ništa takvo, je li?”
“Prijatelj?” Zagledala sam se u njega, zbunjena i oša-
mucena od olakšanja. Pocela sam brbljati, dok su mi
suze navirale na oci. “Ne, Jake. Tako mi je... tako mi je
laknulo. Mislila sam da ce me naci – svake noci sam ga
cekala, nadajuci se samo da cu mu ja biti dovoljna, pa
ce poštedjeti Charlieja. Tako sam se bojala, Jacobe... Ali
kako? Bio je vampir! Kako ste ga ubili? Bio je tako jak,
tako cvrst, kao mramor...”
Sjeo je kraj mene i zaštitnicki me zagrlio jednom kru-
pnom rukom. “Zbog toga i postojimo, Bells. I mi smo
jaki. Da si mi barem rekla da se toliko bojiš. Nisi se
trebala.”
“Nije te bilo”, promrmljala sam, zanijeta u misli.
“A, da.”
“Cekaj, Jake – mislila sam da ipak znaš. Sinoc si re-
kao da nije sigurno da budeš u mojoj sobi. Mislila sam
da znaš da ce možda onamo doci vampir. Zar nisi na to
mislio?”
Nacas se sav zbunio, a onda je pognuo glavu. “Ne,
nisam na to mislio.”
“Pa zašto si onda rekao da ti tamo nije sigurno?”
Pogledao me ocima prepunim krivnje. “Nisam rekao
da nije sigurno za mene. Mislio sam na tebe.”
“Kako to misliš?”
Spustio je pogled i šutnuo kamencic. “Ima više ra-
zloga iz kojih ne bih smio biti uz tebe, Bella. Kao prvo,
nisam ti smio povjeriti našu tajnu, ali drugi razlog je u
tome da to nije sigurno za tebe. Ako se previše razlju-
tim... previše razbjesnim... mogla bi nastradati.”
Pažljivo sam razmislila o tome. “Kad si prije bio ljut...
dok sam vikala na tebe... i tresao si se... ?”
“Aha.” Lice mu se spustilo još niže. “To je bilo dosta
glupo od mene. Moram se bolje obuzdavati. Zakleo sam
se da se necu razljutiti ma što da mi kažeš. Ali... tako
sam se uplašio od pomisli da cu te izgubiti... da me neceš
moci prihvatiti takvoga kakav sam...”
“Što bi se dogodilo... da se previše razljutiš?”, pro-
šaptala sam.
“Pretvorio bih se u vuka?”, prišapnuo mi je.
“Ne treba ti puni Mjesec?”
Zakolutao je ocima. “U hollywoodskom tumace-
nju jedva da je išta tacno.” Zatim je uzdahnuo i opet se
uozbiljio. “Ne moraš se tako uzrujavati, Bells. Pobrinut
cemo se mi za ovo. I posebno pazimo na Charlieja i osta-
le – necemo dati da im se bilo što dogodi. Vjeruj mi kad
ti to kažem.”
Nešto vrlo, vrlo ocito, nešto što mi je trebalo smje-
sta upasti u oci – ali kad me tako smeo pojam da su se
Jacob i njegovi prijatelji uhvatili u koštac s Laurentom,
da mi je tada to potpuno promaknulo – tek mi je tada
palo na pamet, kada je Jacob opet izgovorio recenicu u
sadašnjem vremenu.
Pobrinut cemo se mi za ovo.
Nije još gotovo.
“Laurent je mrtav”, procijedila sam, a cijelo mi je ti-
jelo postalo hladno kao led.
“Bella?”, zabrinuto me oslovio Jacob i dodirnuo me
po blijedom obrazu.
“Ako je Laurent poginuo... prije tjedan dana... onda
neko drugi sada ubija ljude.”
Jacob je kimnuo; stisnuo je zube i progovorio kroz
njih. “Bilo ih je dvoje. Mislili smo da ce njegova par-
tnerica krenuti u napad – u našim pricama obicno skroz
pošize ako im se ubije partner – ali ona samo bježi, pa
se vraca. Da možemo shvatiti što joj je cilj, lakše bismo
je sredili. Ali ponašanje joj nema smisla. Stalno pleše po
rubu, kao da nam iskušava obranu, tražeći način da uđe
– ali kamo da uđe? Kamo to želi doprijeti? Sam misli da
nas pokušava razdvojiti, kako bi joj izgledi bili bolji...”
Glas mu se stišavao, sve dok mi nije zvučao kao da
dopire kroz dugi tunel; nisam više uspijevala razabrati
pojedine riječi. Čelo mi se orosilo znojem, a trbuh mi se
stao okretati kao da opet imam želučanu gripu. Upravo
kao da imam gripu.
Brzo sam se okrenula od njega i nagnula preko debla.
Tijelo mi se stalo grčiti od uzaludnog, suhog povraćanja
dok mi se prazan želudac stezao od užasnute mučnine,
iako ništa nije mogao izbaciti.
Victoria je ovdje. Traži me. Ubija neznance u šumi.
U šumi kojom traga Charlie...
U glavi mi se mučno zavrtjelo.
Jacob me pridržao za ramena – spriječio da otklizim
na kamenje. Osjetila sam njegov vreli dah na obrazu.
“Bella! Što ti je?”
“Victoria”, procijedila sam čim sam od grčeva muč-
nine uspjela doći do daha.
U mojoj glavi, Edward je bijesno zarežao na spomen
tog imena.
Osjetila sam kako me Jacob diže, onako onemoćalu.
Nespretno me položio sebi u krilo i oslonio mi mlitavu
glavu na svoje rame. Pokušao me nekako uravnotežiti,
da se ne svalim na zemlju s ove ili one strane. Odma-
knuo mi je znojnu kosu s lica.
“Ko?”, upitao me Jacob. “Čuješ li me, Bella? Bella?”
“Nije ona bila Laurentova partnerica”, prostenjala
sam mu u rame. “Samo stara prijateljica...”
“Treba li ti vode? Trebaš li otići liječniku? Reci mi što
da radim”, mahnito me upitao.
“Nije mi pozlilo – bojim se”, objasnila sam mu šapa-
tom. Izraz bojim se cinio mi se itekako preblag.
Jacob me potapšao po ledima. “Bojiš se te Victorije?”
Kimnula sam, dršcuci.
“Victoria je ona crvenokosa ženka?”
Opet sam zadrhtala i zacvilila: “Da.”
“Odakle znaš da mu ona nije bila partnerica?”
“Laurent mi je rekao da joj je James bio partner”, obja-
snila sam mu, automatski protegnuvši šaku s ožiljkom.
Okrenuo mi je lice, cvrsto ga uhvativši krupnom ša-
kom. Napeto mi se zagledao u oci. “Je li ti rekao išta
drugo, Bella? Ovo je bitno. Znaš li možda što ona želi?”
“Naravno”, prošaptala sam. “Želi mene.”
Razrogacio je oci, a zatim ih potpuno stisnuo. “Zbog
cega?”, oštro me upitao.
“Edward je ubio Jamesa”, šapnula sam. Jacob me tako
cvrsto držao da se nisam morala uhvatiti za rupu – on me
cuvao da se ne raspadnem. “A ona je doista... skroz poši-
zila. Ali Laurent je rekao da je njoj poštenije ubiti mene
nego Edwarda. Partnericu za partnera. Nije znala – i još
uvijek ne zna, valjda – da... da...” Progutala sam knedlu.
“Da s nama više nije tako. Bar ne što se Edwarda tice.”
Jacoba je to smelo; licem mu je prešlo nekoliko posve
razlicitih izraza. “To se dogodilo? Zbog toga su Culle-
novi otišli?”
“Ja sam samo obican covjek, napokon. Ništa poseb-
no”, objasnila sam, slabašno sliježuci ramenima.
Nešto poput režanja – ne pravog režanja, samo ljud-
skog glasa slicnog tome – zatutnjalo je u Jacobovim pr-
sima pod mojim uhom. “Ako je onaj kreten od krvopije
stvarno tako glup da – ”
“Molim te”, prostenjala sam. “Molim te. Nemoj.”
Jacob je oklijevao na trenutak, a onda kratko kimnuo
glavom.
“Ovo je važno”, ponovio je, sad se posve uozbiljivši.
“Upravo smo to željeli saznati. Moramo smjesta to javiti
drugima.”
Ustao je i osovio me na noge. Pridržavao me rukama
za struk sve dok nije bio siguran da necu pasti.
“Dobro mi je”, slagala sam mu.
Pustio mi je struk i uhvatio me za ruku. “Idemo.”
Krenuo je natrag prema mom kamionetu, vukuci me
za sobom.
“Kamo cemo?”, upitala sam ga.
“Ne znam još tacno”, priznao je. “Sazvat cu sastanak.
Hej, pricekaj me ovdje jednu minuticu, okej?” Naslonio
me na bok kamioneta i pustio mi ruku.
“Kamo ceš?”
“Odmah se vracam”, obecao mi je. Zatim se okrenuo
i otrcao preko parkirališta, prešao cestu i zašao u šumu
s druge strane. Uletio je medu drvece hitro i gipko kao
jelen.
“Jacobe!”, promuklo sam viknula za njim, ali više ga
nije bilo.
Nije mi bilo ugodno u tom trenutku ostati sama. Se-
kundu-dvije nakon što mi je Jacob nestao s vidika, poce-
la sam prebrzo disati. Nekako sam se odvukla u kabinu
kamioneta i smjesta cvrsto zakljucala brave. Od toga mi
nije bilo nimalo lakše.
Victoria me vec lovi. Puka je sreca što me dosad nije
našla – samo sreca i pet vukodlaka-tinejdžera. Oštro sam
ispustila dah. Ma što Jacob rekao, užasavala sam se od
pomisli da on pride iole blizu Victoriji. Baš me briga
u što se može pretvoriti kad se razljuti. Vidjela sam je
tacno u mislima, mahnitog lica, kose crvene kao vatra,
smrtonosnu, neuništivu...
Ali Jacob kaže da je Laurent stradao. Je li to doista
moguce? Edward – automatski sam se šcepala za grudi
– mi je ispricao koliko je teško ubiti vampira. To može
izvesti samo drugi vampir. Pa ipak, Jake je rekao da vu-
kodlaci postoje upravo zbog toga...
Rekao je da narocito paze na Charlieja – da se pouz-
dam u to da ce mi vukodlaci zaštititi oca. Kako da se u
to pouzdam? Niko od nas nije siguran! Jacob ponajma-
nje, ako se pokušava postaviti izmedu Victorije i Charli-
eja... izmedu Victorije i mene.
Opet mi je došlo da povratim.
Kad sam zacula oštro kucanje na prozoru kamioneta,
jauknula sam od strave – ali to je bio samo Jacob, koji
se vec vratio. Drhtavim, zahvalnim prstima otkljucala
sam vrata.
“Stvarno si u strahu, je li?”, upitao me kad je ušao.
Kimnula sam glavom.
“Nemoj biti. Pobrinut cemo se mi za tebe – i za
Charlieja. Obecavam ti.”
“Groznije mi je pomisliti da bi Victoria mogla naci
tebe, nego mene”, prošaptala sam.
Nasmijao se. “Moraš imati malo više povjerenja u
nas. Ovo je uvreda.”
Samo sam odmahnula glavom. Previše sam vampira
vidjela na djelu.
“Gdje si sad to bio?”, upitala sam ga.
Stisnuo je usne i ništa nije rekao.
“Što? Je li to tajna?”
Namrštio se. “Nije baš. Samo je malo cudno, pazi.
Ne bih te htio isprepadati.”
“Dosad sam se vec navikla na cudno, znaš.” Pokušala
sam se nasmiješiti, bez narocita uspjeha.
Jacob mi je uzvratio lakim osmijehom. “Valjda si se
i morala. Okej. Dakle, kad smo vukovi, mi možemo...
cuti jedan drugoga.”
Zbunjeno sam spustila obrve.
“Ne cuti zvukove”, nastavio je, “nego cuti... misli –
barem jedan drugome – bez obzira koliko bili medu-
sobno udaljeni. To stvarno pomaže pri lovu, ali inace je
teška tlaka. Neugodno je – zbog toga uopce ne možeš
imati svoje tajne. Suludo, a?”
“Na to si sinoc mislio, kad si rekao da ceš im reci da
si se vidio sa mnom, premda to ne želiš?”
“Brzo kopcaš.”
“Hvala.”
“Takoder vrlo dobro podnosiš cudne stvari. Mislio
sam da ce ti to zasmetati.”
“Nije to... pa, nisi ti prvi kojega znam da to može.
Tako da mi to ne djeluje narocito cudno.”
“Zbilja? ...Cekaj – ti to misliš na one svoje krvopije?”
“Bilo bi mi drago da ih tako ne zoveš.”
Nasmijao se. “Ma dobro. Na Cullenove, dakle?”
“Samo... samo na Edwarda.” Potajice sam se jednom
rukom uhvatila oko trupa.
Jacob je izgledao iznenadeno – neugodno iznenade-
no. “Mislio sam da su to samo puke price. Cuo sam vec
legende o vampirima koji imaju... dodatne sposobnosti,
ali mislio sam da je to puki mit.”
“Je li išta više puki mit?”, oporo sam ga upitala.
Namrštio se. “Ocito nije. Okej, naci cemo se sa Sa-
mom i ostalima tamo gdje idemo voziti motore.”
Upalila sam kamionet i povezla nas natrag cestom.
“Onda, ti si se to maloprije pretvorio u vuka, da se
dogovoriš sa Samom?”, radoznalo sam ga upitala.
Jacob je kimnuo glavom, kao da mu je neugodno.
“Što sam krace mogao – trudio sam se ne misliti na tebe,
da ne saznaju što se zbiva. Bilo me strah da mi Sam ne
kaže da te ne smijem dovesti.”
“To me ne bi sprijecilo da dodem.” Nisam se mogla
riješiti doživljavanja Sama kao zlikovca. Zubi su mi se
cvrsto stiskali na svaki spomen njegova imena.
“Pa, sprijecilo bi mene”, rekao je Jacob, odjednom tu-
roban. “Sjecaš se kako sinoc nisam bio u stanju dovršiti
recenice? Kako ti nisam mogao naprosto ispricati cijelu
pricu?”
“Aha. Izgledao si kao da ti je nešto zapelo u grlu.”
Mracno se zahihotao. “Može se i tako reci. Sam mi je
kazao da ti ne smijem reci. On je... voda copora, znaš.
Alfa mužjak. Kada nam on kaže da nešto napravimo, ili
da nešto ne napravimo – kada on to ozbiljno misli, e, ne
možemo to samo tako zanemariti.”
“Cudno”, promrmljala sam.
“Vrlo”, složio se. “To ti je svojevrsna vucija stvar.”
“Ha”, bio je najbolji odgovor koji mi je pao na pa-
met.
“Ma da, ima hrpa takvih stvari – vucijih stvari. Još ih
ucim. Ne mogu uopce zamisliti kako je bilo Samu dok
je pokušavao to sve shvatiti onako sâm. Vec je dovoljno
grozno prolaziti kroz to uz podršku cijelog copora.”
“Sam je bio sâm?”
“Aha.” Jacob je spustio glas. “Kad sam se ja... promi-
jenio, to je bilo nešto... najužasnije, nešto najstravicnije
što sam u životu doživio – gore od svega što sam mogao
zamisliti. Ali nisam bio sâm – bilo je tu i glasova, u mo-
joj glavi, koji su mi objašnjavali što se dogodilo i što da
radim. Pomogli su mi da ne siđem s uma, mislim. Ali
Sam...” Odmahnuo je glavom. “Samu niko nije poma-
gao.”
Trebat će mi malo da mi sve to sjedne. Kad je Jacob
to tako opisao, bilo je teško ne suosjećati sa Samom.
Morala sam se stalno podsjećati da više nemam razloga
da ga mrzim.
“Hoće li se naljutiti kad me vide s tobom?”, upitala
sam ga.
Složio je facu. “Vjerojatno.”
“Možda ne bih – a”
“Ne, u redu je”, umirio me. “Ti znaš svašta što nam
može dobro doći. Nije da si neka obična ljudska nezna-
lica. Ti si više kao... ne znam, špijunka, tako nešto. Bila
si u neprijateljskim redovima.”
Zamišljeno sam se namrgodila. Zar Jacob to želi od
mene? Povjerljive informacije koje će im pomoći da uni-
šte neprijatelje? Samo, ja nisam špijunka. Nisam priku-
pljala takve informacije. Od njegovih riječi već sam se
osjetila kao izdajnica.
Ali želim da on zaustavi Victoriju, zar ne?
Ne.
Želim da se Victoria zaustavi, po mogućnosti prije
nego što me ubije na mukama, ili naiđe na Charlieja,
ili ubije još jednog neznanca. Samo ne želim da Jacob
bude taj koji će je zaustaviti, ili, tačnije, koji će je po-
kušati zaustaviti. Nisam htjela da joj Jacob priđe na sto
kilometara.
“Recimo, ono o krvopiji koji čita misli”, nastavio je,
ne opazivši da sam se zanijela u misli. “Takve stvari tre-
bamo znati. Stvarno je koma što su te priče istinite. To
sve komplicira. Hej, misliš da ta Victoria ima nekih po-
sebnih sposobnosti?”
“Ne bih rekla”, nesigurno sam rekla, a onda uzdah-
nula. “On bi mi to spomenuo.”
“On? A, misliš na Edwarda – ups, oprosti. Ne voliš
izgovarati njegovo ime. A ni cuti ga.”
Cvrsto sam se uhvatila oko struka, nastojeci ne hajati
za tupu bol po rubovima grudi. “Ne baš, ne.”
“Oprosti.”
“Kako to da me tako dobro poznaješ, Jacobe? Katkad
mi se cini da možeš citati moje misli.”
“Ma ne. Samo te pozorno slušam.”
Došli smo na onu malu zemljanu cestu gdje me Jacob
svojedobno naucio voziti motocikl.
“Može ovdje?”, upitala sam ga.
“Jasno, jasno.”
Stala sam kraj puta i ugasila motor.
“Još uvijek si prilicno nesretna, zar ne?”, tiho me upitao.
Kimnula sam glavom i blijedo se zagledala u mrku šumu.
“Jesi li ikada pomislila... da je možda... ovako bolje
za tebe?”
Polako sam udahnula, a onda ispustila dah. “Ne.”
“Jer on nije bio najbolji – ”
“Molim te, Jacobe”, prekinula sam ga molecivim ša-
patom. “Moramo li o tome? Nesnosno mi je.”
“Okej.” Duboko je udahnuo. “Oprosti što sam išta
rekao.”
“Nemoj se ljutiti. Da je situacija drugacija, bilo bi mi
drago da napokon mogu porazgovarati s nekim o tome.”
Kimnuo je glavom. “Ma da, meni je bilo vrlo teško
dva tjedna cuvati tajnu od tebe. Sigurno je pakleno kad
nema nikoga kome se možeš otvoriti.”
“Pakleno”, složila sam se.
Jacob je oštro udahnuo. “Tu su. Idemo.”
“Siguran si?”, upitala sam ga dok je otvarao vrata.
“Možda ne bih smjela biti tu.”
“Snaći će se oni”, rekao je, a onda se široko osmjeh-
nuo. “Ko se boji vuka još?”
“Ha ha”, rekla sam. Ali izašla sam iz kamioneta i brzo
ga optrčala sprijeda da stanem tik do Jacoba. I predobro
sam se sjećala onih divovskih nemani s proplanka. Ruke
su mi drhtale kao Jacobove maloprije, ali od straha, ne
od bijesa.
Jake me uhvatio za ruku i čvrsto je stisnuo. “Evo ih.”
